APEL ZA POMOĆ

Poslanik kome je upućeno: Marinika Tepić

Pitanje

čeka se odgovor 5 godina i 5 meseci i 16 dana

Poštovana gospođo Tepić,

Na ovaj način se obraćam baš Vama budući da sam, blago rečeno, očajan, a u tom stanju se čovek oslanja samo na ljude koje smatra časnim, nepokolebljivim, odvažnim i dostojnim posla koji im je poveren, a takvom ličnošću smatram upravo vas.
Radi se o jednoj neustavnoj i nemoralnoj zakonskoj odredbi koja je na grub i beskrupulozan način diskreditovala moja prava i prava velikog broja drugih građana, pod izgovorom da je u pitanju državni interes.
Molim vas da, nakon što razmotrite ovu predstavku, učinite sve što je u Vašoj moći da, ako ništa drugo, javnost bar bude upoznata sa nepravdom koja je učinjena jednom delu građana, nakon čega će, moguće je, neko reagovati da se učinjeno zlo prekine.
Takođe Vas molim za Vaše mišljenje i eventualni savet o tome šta mi je činiti.
Evo o čemu se radi:
U sklopu mera za stabilizaciju Budžeta Republike Srbije i PIO Fonda, republička Vlada je 2014. godine predložila, a Narodna skupština usvojila Zakon, po osnovu koga se velikom broju penzionera umanjuju penzije, kao i izmene Zakona o PIO, među kojima je najrigidnija (a ujedno i najnepravičnija) ona iz čl. 20. st. 1 tog akta, kojim se na grub i direktan način narušavaju prava osiguranika koji su jedan deo svog radnog veka proveli na poslovima za koje je propisan tzv. beneficirani radni staž.
Zbog oporavka državnog Budžeta u ove 4 godine, a i pod velikim pritiskom oštećenih panzionera i velikog dela javnosti, Zakon o smanjenju penzija je nedavno ukinut, ali ne i dopuna iz Zakona o PIO, vezana za beneficirani radni staž, što je, kao i kada je dopuna usvojena, naišlo na gotovo nikakav odjek u javnosti, čak ni kod osiguranika koji rade na tim poslovima i kojima je dopunom naneta direktna šteta.
Mogu slobodno da kažem da su, usvajanjem dopune čl.20. st.1. Zakona o PIO, prema kojoj: „Osiguraniku koji je na radnim mestima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem navršio najmanje 2/3 od ukupno navršenog staža osiguranja, starosna granica za sticanje prava na starosnu penziju utvrđena u čl.19. tačka 1.) ovog zakona, snižava se zavisno od stepena uvećanja staža za po jednu godinu, i to:…“ (dopunu sam naglasio podebljanim fontom), prava koja proizilaze iz beneficiranog staža, u pogledu umanjenja broja godina života potrebnih za odlazak u starosnu penziju, praktično ukinuta.
Kako opravdavam ovu svoju tvrdnju? Evo kratke analize efekata navedene dopune:
Uzmimo kao konstantu broj godina provedenih na beneficiranom radnom mestu (nepromenjljiv u svakom pojedinačnom slučaju, uz (opravdanu) pretpostavku da je ogromna većina tih lica započela svoj radni vek radom baš na tim poslovima i to sa nekih, u proseku 23-25 godina starosti (pre toga: školovanje, boravak u JNA, čekanje na zaposlenje…) i, kao drugu konstantu, neophodnih 40 godina staža osiguranja, kao jedan od zakonskih uslova za odlazak u penziju (drugi je: godine života).
Primenom gore citirane dopune člana 20. st.1., dolazimo do činjenice da svako ko nije proveo najmanje 26 godina i 8 meseci na beneficiranim radnim mestima (što je 2/3 u odnosu na potrebnih 40 godina ukupnog staža), a ostatak (13 godina i 4 meseca ili manje) na drugim poslovima, nema pravo na umanjenje godina starosti radi prevremenog odlaska u starosnu penziju.
Svakom ko je radio na „beneficiranim“ radnim mestima, ili nekome ko mu je blizak, poznato je šta znači raditi na takvim poslovima (mislim na „ozbiljne“ poslove te vrste kao što su: rudari, policajci, vatrogasci, vojnici, radnici u hitnoj pomoći i sl.), a isto tako mu je poznato i to da je gotovo nemoguće izdržati rad u takvim uslovima više od 20 godina. A dopuna Zakona traži najmanje 26 godina i 8 meseci!? Gde je tu logika i zdrava pamet? Pre će biti da se ovde radi o vešto upakovanoj nameri predlagača (uvođenjem neadekvatno odabranog razlomka), da se gotovo potpuno ukine jedna institucija koja je neprikosnovena u većini civilizovanih država sveta!
Naravno, i ovde postoje izuzeci. Ali kakvi… Recimo da imate, na primer, „samo“ 18 godina staža na beneficiranim poslovima. U tom slučaju možete nastaviti da radite na nekim drugim poslovima još najviše 9 godina. Navršivši tih ukupno 27 godina staža, ako želite umanjenje godina života, morate dati otkaz i preostale godine života, do 65g. minus ostvareno umanje na osnovu 18 godina ben. staža, sedeti na Birou rada ili raditi na crno, što se varijanta koju će retko ko odabrati jer od nečega se mora prehraniti porodica, zar ne?
Kada se već Budžet RS u tolikoj meri oporavio, a što je priznao i MMF, zašto nedavnim ispravkama nepravdi učinjenjih određenim kategorijama građana, nisu i obuhvaćeni ljudi koji su dobar deo života proveli na beneficiranim radnim mestima, već su i dalje ostali „kažnjeni“ bez svoje krivice?
Penzionerima je (svakako mimo ustavnih odredbi) obustavljeno nekoliko procenata od njihovih primanja u toku 4 godine i sada je ta restrikcija ukinuta. Ja sam, recimo, prema prethodnoj odredbi čl. 20.st.1. Zakona o PIO (uz adekvatno umanjenje godina života potrebnih za odlazak u starosnu penziju) trebao da steknem status penzionera pre 12 meseci. A nisam. Dakle meni je, do sada, oduzeto 1.200% (12m x 100%) od moje penzije koju sam trebao da primam, a nisam. I dalje se redovno javljam na Biro rada, i to već 15 godina, pitajući se da li ću, pod ovakvim uslovima, uopšte doživeti da budem penzionisan. Veći deo mladosti sam proveo radeći na teškim poslovima, ponekad čak i opasnim po život, danju i noću, prekovremeno, subotom, nedeljom i praznikom, da bi sada, kada sam na rubu starosti, taj i takav moj rad država izjednačila sa radom činovnika koji radi od 08 – 16, a nakon toga hrli svojoj porodici u zagrljaj.
Gde je tu pravda?

Emil Košutić, dipl. pravnik