Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predstavnice ministarstva, u svojoj diskusiji osvrnuću se na dva predloga zakona – Predlog zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije i Predlog zakona o oduzimanju imovine koja proističe iz krivičnog dela. Dobro je što danas na dnevnom redu imamo set antikorupcijskih zakona, ali bi bilo možda još bolje da se ovi predlozima zakona na jedan sveobuhvatan način bave ovom materijom.
Ukoliko govorimo o borbi protiv kriminala i uopšte o borbi protiv korupcije, onda se postavlja osnovno pitanje – zbog čega do sada nije donet zakon o borbi protiv korupcije, pošto on proističe kao obaveza iz Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije.
Prosto je neverovatno da se danas donosi zakon koji treba samo da zameni telo koje već postoji, umesto da se na jedan sveobuhvatan način bavimo ovom materijom. Sa druge strane, ukoliko stvarno istinski govorimo o borbi protiv korupcije, zbog čega do sada nisu obezbeđeni uslovi za valjan rad i delovanje Državne revizorske institucije? Ovaj predlog zakona korupciju svodi na finansiranje političkih stranaka i na sukob interesa. Radi se o jednom vrlo uskom pogledu na jednu široku društvenu negativnu pojavu, što smatramo da je krajnje neprihvatljivo ukoliko znamo podatak da se Srbija nalazi na 85. mestu od 180 zemalja, po indeksu percepcije korupcije.
Znači, podrazumeva se da regulisanju ove oblasti i ove društvene pojave trebalo bi da se pristupi na jedan organizovan način.
Moja osnovna zamerka ovom predlogu zakona je način na koji je uređen rad same Agencije za borbu protiv korupcije, koji je u samom njenom početku onemogućava da ona bude nezavisno telo. Kako može da bude nezavisno telo ukoliko institucije koje bi trebalo da budu predmet kontrole predlažu kandidate za sam Odbor Agencije?
Sa druge strane, takođe, loše je da direktor, shodno članu 16. ovog predloga zakona, ima ovolika ovlašćenja. Ukoliko vi jednom inokosnom organu date mogućnost da sam odlučuje o tome da li je došlo do povrede ovog zakona i da sam izriče mere, onda smo vrlo blizu zaključku da bi nad njim moglo mnogo lakše da se manipuliše nego nad celokupnim kolektivnim organom, odnosno devetočlanim Odborom Agencije.
Ova odredba faktički negira osnovni koncept i princip donošenja ovog zakona i to je jedan od razloga zašto moja poslanička grupa neće glasati za ovaj predlog zakona.
Ostale zamerke koje imam su daleko manje u odnosu na ove dve koje su suštinske, a vreme mi ne dozvoljava da se osvrnem i na njih.
Rekla bih nešto i o Predlogu zakona o oduzimanju imovine koja proističe iz krivičnog dela. U načelu ovo je jedan dobar zakon, koji je potreban građansko-pravnoj i krivičnopravnoj materiji ukoliko bi pretrpeo određene izmene u pogledu odredaba koje se odnose na svojstvo svedoka saradnika.
Naime, smatramo da je osnovni motiv izvršenja teških krivičnih dela i krivičnih dela organizovanog kriminala upravo sticanje finansijske koristi.
Ono što je sadašnji zakon predvideo, onaj koji sada važi, jeste mogućnost oduzimanja imovine, ali je neophodno da se dokaže veza između te imovine i između konkretnog krivičnog dela, što u praksi može da izazove niz problema kada je u pitanju teret dokazivanja. Zbog toga je to osnovni razlog zbog čega u našoj praksi imamo jako malo presuda koje su donete u ovoj oblasti. Po mojim saznanjima mislim da su u Specijalnom sudu donete samo dve presude, jedna koja se odnosi na okrivljenog Milana Zarubicu, zbog proizvodnje sintetičkih droga, kome je naloženo da plati 10 miliona dolara i druga presuda, koja se odnosi na pripadnike ''zemunskog klana'', koji su u obavezi da žrtvama otmice isplate 11,5 milijardi evra.
Ovaj predlog zakona, ono što je dobro, polazi od celokupne imovine za koju je karakteristično da je u očiglednoj nesrazmeri sa zakonitim prihodima, kako učinioca krivičnog dela, tako i sa njim povezanih lica.
U principu, radi se o jednom, mogla bih reći, dobrom Predlogu zakona ukoliko bi pretrpeo određene izmene i zato bi on sa tim izmenama mogao da bude jedno efikasno sredstvo u borbi protiv same korupcije.
Po Predlogu ovog zakona predviđeno je postojanje jedne posebne jedinice unutar MUP-a koja bi se bavila finansijskom istragom, a samim tim u saradnji sa tužiocem i oduzimanjem imovine koja proističe iz krivičnog dela, a sa druge strane podrazumeva i postojanje jednog specijalizovanog državnog organa koji bi se bavio upravljanjem te oduzete imovine.
Osnovni efekat ovog zakona je taj što se njime sprečava upliv nezakonitog novca u redovne tokove ekonomije. To je ono što je dobro, što se tiče ovog zakona.
Najvidljiviji efekat odsustva primene ovog zakona jeste u slučaju Branislava Uskokovića, bivšeg direktora ''Elektrodistribucije'' Beograd, koji je za vreme dok se nalazio na toj poziciji stekao 32 stana. U međuvremenu je osuđen za krivično delo zloupotreba službenog položaja, a nijedan od tih stanova mu u međuvremenu nije bio oduzet.
Smatram da je dobar efekat ovog zakona i to što može da se primeni na pripadnike stečajne, drumske i fudbalske mafije, u tom smislu što predviđa odredbu da državni tužilac može u roku od godinu dana od pravosnažnosti presude da pokrene postupak oduzimanja imovine.
Međutim, ono što smatram da nije dobro prilikom koncipiranja ovog zakona jeste to što se ne vidi tačno iz njegovih članova koji je to postupak u kom se oduzima imovina. U članu 29. stav 3. govori se o posebnom postupku, ali se ne kaže da li je u pitanju krivični, upravni ili parnični postupak.
Dalje, na osnovu člana 30. i 31. da se zaključiti da se radi o parničnom postupku, jer se pominje pripremno ročište i glavno ročište, ali ono što predstavlja najveću i najkrupniju zamerku ovom zakonu jeste upravo član 66, u kome se kaže da se odredbe ovog zakona ne primenjuju na lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona stekla status svedoka saradnika. U tom slučaju bi se potpuno neopravdano privilegovao jedan broj, jedna kategorija lica koja su, isto tako, ne zaboravite, imovinu u velikom broju stekla upravo tako zato što su se bavila samim krivičnim delima.
Tu bi došli do jednog disbalansa u samom poimanju kategorija lica koja poseduju tu imovinu. Prosto, da javnosti bude jasno, lica koja su do sada stekla status svedoka saradnika su: Ljubiša Buha-Čume, Miladin Suvajdžić i Dejan Milenković-Bagzi.
Znači, njihova imovina bi, po odredbama ovog zakona, ostala netaknuta.
Izvinjavam se, nemam više vremena da se osvrnem i na druge zakone i izvinjavam se što sam prekoračila vreme. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, na sednici Zakonodavnog odbora izdvojila sam mišljenje o ovoj tački dnevnog reda iz najmanje dva razloga.
Prvi razlog je način na koji je ovaj sporazum i potpisan. Prisetićemo se svi da u tom trenutku nije bila obezbeđena saglasnost unutar same Vlade. Naime, svi ministri iz svih stranaka nisu bili za potpisivanje Sporazuma sa ovakvim tekstom u tom trenutku. Pitam se da li je bilo moguće uopšte potpisati ukoliko nije bila obezbeđena saglasnost o ovom izuzetno važnom pitanju. Ovde se radi o ključnom pitanju koje se posredno bavi i teritorijanom celovitošću naše zemlje i zbog toga je bilo neophodno obezbediti konsenzus za njegovo potpisivanje.
DSS nije protiv evrointegracija, kako je u današnje doba skoro svi predstavnici stranaka nazivaju i optužuju. Gospodo poslanici, mi smo, kako kroz učešće u radu Parlamenta, tako i kroz učešće u radu Vlade, učinili, mogu potpuno jasno da kažem, pojedinačno najviše da do samog parafiranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju dođe.
Drugi razlog zbog čega sam izdvojila mišljenje je što ovde ne postoji saglasnost volja oko potpisa ovog ugovora. Za EU je teritorija Srbije jedno, za Srbiju je teritorija Srbije potpuno nešto drugo. Lako je doći do ovog zaključka ukoliko se pođe od proste analize člana 135, tačnije, stava 2. ovog člana, koji polazi od sadašnjeg statusa Kosova. Nemoguće je ne zapitati se kako 21 država članica EU, koje su priznale nezavisnost Kosova, doživljavaju Kosovo. Nemojte mi reći da ga doživljavaju kao autonomnu pokrajinu Srbije, jer je to prosto nemoguće. U toj situaciji ga one ne bi ni priznavale.
Kako EU shvata Kosovo, još jedan primer ću da navedem, u pitanju je održavanje Donatorske konferencije, koja je održana početkom jula, ako se ne varam, ove godine, u zgradi Evropske komisije, koju su zajedno otvorili gospodin Oli Ren, komesar za proširenje i tzv. predsednik vlade Kosova Hašim Tači. Bez obzira što EU formalno-pravno nema mogućnost priznavanja novonastalih država, ona ga je ovim činom faktički priznala kao nezavisno.
Postoji još jedan primer o tome kako EU doživljava Kosovo. To je misija Euleks. Znamo da je aktivnost EU po pitanju implementacije Euleksa u avgustu bila izuzetno jaka. Da li je naša vlast na to reagovala jednim saopštenjem? Svako od nas zna da je misija Euleksa deo plana Martija Ahtisarija, koji ne samo da je odbačen u Srbiji, nego je odbačen i u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija. Svako od nas zna šta predstavlja cilj misije Euleks – sprovođenje tog plana, a samim tim i sprovođenje nezavisnosti.
Da moje reči ne bi bile neutemeljene, ja ću da se pozovem i na izjavu portparola Euleksa, u kojoj je jasno rečeno, potpuno otvoreno, da je cilj Euleksa sprovođenje ustava Kosova, a samim tim i nezavisnosti.
Ovim mi danas dobijamo potpuno drugačiju ulogu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u odnosu na Kosovo, u odnosu na ono što je ona bila ranije.
Samim ratifikovanjem ovakvog sporazuma, sa ovakvim tekstom i u ovom trenutku, mi bismo omogućili da se Sporazum pretvori u političko sredstvo kojim bi se davala mogućnost da EU učestvuje dalje u secesiji Kosova. Ovim bi Srbija faktički amnestirala EU po pitanju priznanja koje je učinila kada su Kosovo i Metohija u pitanju i zbog toga sam mišljenja da ovaj sporazum nikako u ovom trenutku i u ovakvom tekstu ne bi smelo prihvatiti. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao član Zakonodavnog odbora izražavam svoj protest zbog načina na koji je održana ova sednica. Kao što su sve moje prethodne kolege rekle, mi smo bili prisutni tamo do 12,20 časova, ali ta sednica nije započeta.
Kada smo dobili obaveštenje da je sednica Narodne skupštine pomerena za 12,30, mi smo došli ovde misleći da ćemo na taj način da krenemo sa samom sednicom.
Suština priče i ovog problema je upravo u tome da mi, kao narodni poslanici opozicionih stranaka, nismo obavešteni o nastavku ove sednice, što predstavlja jedan skandalozan način rada ovog odbora. Kao član Zakonodavnog odbora izražavam i sumnju u postojanje kvoruma, upravo zbog toga što smo dobili obaveštenje da je kvorum volšebno napravljen onog trenutka kada smo mi napustili salu u kojoj je trebalo da se održi sam odbor.
Mislim da je jedini i možda najbezbolniji način da iz ove celokupne situacije izađemo tako što će predsednik Zakonodavnog odbora zakazati ponovo sednicu Zakonodavnog odbora i na taj način razuveriti sve nas da nismo bili u pravu. Jedino mogu da sumnjam da oni sada možda nemaju kvorum, pa je to jedan od razloga zašto ne pristupaju ovakom činu, ali ukoliko želimo da bude sve u skladu sa propisima i u skladu sa Poslovnikom, molim vas, gospodine Vlatko Ratkoviću, zakažite ovu sednicu.
Posle mesec i po dana, koliko traju pregovori između SPS i koalicije okupljene oko DS, mi smo juče konačno shvatili i saznali smo da su ti pregovori upravo završeni. Danas je na dnevnom redu izbor predsednika Narodne skupštine.
Molim kandidata SPS da mi ne zameri što se danas neću najviše baviti njome i njenim ličnim atributima koji je kandiduju za ovu funkciju, već ću malo više pažnje posvetiti principima na kojima je ova novostvorena koalicija nastala.
Naime, ono što moram da primetim jeste da je gospođa Đukić-Dejanović saznala da će da bude predsednik parlamenta iz medija. To nije dobro zato što imamo i ranija iskustva nekih koji su vodili ovaj veliki dom i koji su isto tako saznali iz medija da će biti predsednici. To govori o ozbiljnosti onih koji je na tu funkciju kandiduju. Naravno, ne sumnjam da će se ona izuzetno dobro snaći na toj funkciji, ali mislim da to nije dobro.
S druge strane, želim da se, kao i ostali, između ostalog pitam zar nije sve ovo što se sada dešava na srpskoj političkoj sceni pomalo čudno? Čudno je šta je to sve odjednom počelo da ih spaja. Kažu - ideološka sličnost. Za nekog ko je u Srbiji sve ovo vreme i za nekog ko je sada u Srbiji, koji se ranije aktivno ili pasivno bavio politikom, ovaj argument bi teško mogao da bude razumljiv.
Smatram da kada govorimo o ideološkoj sličnosti DS, sem članstva u Socijalističkoj internacionali, nema nijednu odliku stranke leve orijentacije. Dok je bila na vlasti ona je sprovodila liberalni metod upravljanja ekonomijom koji, po svim svojim ideološkim odlikama, predstavlja koncept isključivo desničarske orijentacije.
Mogu da pomenem i drugu razliku između njih - pitanje saradnje sa Haškim tribunalom. Od trenutka kada je Slobodan Milošević izručen Haškom tribunalu i kada je većina partijskog rukovodstva izručena Haškom tribunalu, ta stranka je donela odluku da se oštro suprotstavi svakom vidu saradnje sa tim tribunalom.
Koliko me sećanje služi, mislim da je na prošlom kongresu SPS doneta jedna rezolucija, koja je tada bila obavezujuća za rukovodstvo SPS, a mislim da je i sad obavezujuća, kojom se zahteva krivično gonjenje svih onih koji su imali bilo kakve veze sa izručenjem Slobodana Miloševića Hagu.
Kao što znamo, DS ovom problemu pristupa hladno racionalno i već duže vreme radi na ispunjavanju međunarodno preuzetih obaveza.
S druge strane, vidimo da se SPS, znajući da neće sarađivati sa Haškim tribunalom, zalaže za evrointegracije, a unapred znaju da one ne mogu da budu nastavljane ukoliko ovaj uslov ne bude ispunjen.
Jednostavno, ne mogu a da ne pomenem još jednu tačku njihovog razdora ili kako bi neki rekli - jedinstva. To je odnos prema KiM. Naizgled je on jedinstven, ali je u suštini, ako se podsetimo i prisetimo nekih izjava, izuzetno različit.
Na vanrednoj sednici Narodne skupštine, koja je održana u septembru 2006. godine, ako me sećanje ne vara, tada sam bila poslanik i mislim da se toga dobro sećam, predsednik SPS gospodin Ivica Dačić se zalagao za prekid diplomatskih odnosa sa svim državama koje imaju nameru ili kane priznati nezavisnost Kosova. Tada je otvoreno pred svima nama rekao da će se za Kosovo boriti svim sredstvima, uključujući i oružje.
Ovde ne iznosim svoje lično mišljenje o svemu tome, ali podsećam na sve ono što je ranije rečeno.
Stav DS o tome nam je jasan. Oni su već duže vremena obelodanili, a da ih pri tom još niko nije pitao, da se neće oružano sukobljavati sa onima koji budu rasparčavali njihovu zemlju.
Čudno je sve to kako se preko noći sve zaboravi, kako više ništa ne postoji od onog što je bilo ranije. Naravno, mislim na njihove tačke sporenja. Neću se baviti odnosima unutar same koalicije okupljene oko DS i okupljene oko SPS. Mislim da bi mi to oduzelo mnogo vremena.
S druge strane, moram da kažem da analizirajući sve ove, nazvaćemo ih tačke spajanja, koje su preko noći tako nastale, možemo da dođemo i do izraza koji se mnogo koristi u poslednje vreme. Radi se o nacionalnom pomirenju.
Ne mogu da ne primetim da je taj izraz izuzetno često korišćen i da je izuzetno frekventno u upotrebi, a nažalost u izuzetno pogrešnom kontekstu, pa se uopšte lično plašim, da bi daljom analizom i uopšte upotrebom ovog izraza došli do konkretno njegovog jezičkog potpunog u stvari upropašćavanja. Ono uopšte ne znači u kom kontekstu ga koriste neki političari.
Naime, da se neko istinski zalaže za nacionalno pomirenje ne bi kampanju bazirao na polarizaciji društva, na zastrašivanju izolacijom i povratkom u 90-te, a onda glavnog aktera tog perioda svesrdno tražio u zagrljaj i svesrdno tražio kao najbližeg njegovog političkog saradnika. Nacionalno pomirenje nije pomirenje nekoliko stranaka na političkoj sceni, već je to iznalaženje minimuma konsenzusa o najvažnijim državnim i nacionalnim pitanjima koje je, nažalost, u ovom trenutku u Srbiji potpuno izgubljeno. Moram da kažem da je 2006. ono postojalo, ali da ga sada nažalost ili na sreću nekih više nema.
Na kraju, ne mogu, a da se ne stavim u poziciju običnog glasača i da prosto razmišljam kako on u ovom trenutku gleda na celokupnu stvar. Mislim da ne može, a da se ne pita, nije li sve ovo što se danas dešava u Srbiji isključivo i samo u funkciji danas predsednika Skupštine, a za koji dan u funkciji premijera, odnosno ministarskih mesta. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, po novom Ustavu Republike Srbije, koji je proglašen na današnji dan pre tačno godinu dana, Ustavni sud je opredeljen kao samostalan i nezavisan državni organ, koji štiti ustavnost i zakonitost, ljudska i manjinska prava i slobode.
Od 10. oktobra prošle godine rad Ustavnog suda je bio paralisan, jer je predsednik Ustavnog suda, gospodin Slobodan Vučetić, stekao uslov za odlazak u penziju. Nije imao ko da ga zameni, jer po tadašnjem, odnosno sada još uvek važećem Zakonu o Ustavnom sudu ne postoji mogućnost da neko umesto predsednika Ustavnog suda zakaže sednicu Ustavnog suda.
To je, između ostalog, i jedna od manjkavosti sadašnjeg, još uvek važećeg, Zakona o Ustavnom sudu i zbog toga je u ovom predlogu zakona ova odredba izmenjena, u tom smislu što je predviđeno postojanje zamenika predsednika suda, koji će naravno u slučaju nepostojanja predsednika ili njegove trenutne odsutnosti moći da zakaže samu sednicu Ustavnog suda.
Mišljenje Venecijanske komisije i konsultativnog tela Saveta Evrope za razvoj i unapređenje pravosuđa i demokratije je bilo da Srbija do sada nije imala nezavisan i efikasan Ustavni sud, što je za posledicu imalo nemogućnost da se na najbolji način i najefikasnije bavi samom materijom zaštite ljudskih prava i ustavnosti.
Donošenje novog zakona o Ustavnom sudu je neophodno i zbog njegovog usaglašavanja sa donetim Ustavom. Ustav je predvideo brojne nove nadležnosti Ustavnog suda, proširujući spisak sporova o kojima odlučuje.
Podsetiću da je Ustavni sud ranije odlučivao o saglasnosti domaćeg prava sa opštevažećim pravilima međunarodnih prava, a sada pored ove nadležnosti on odlučuje i o saglasnosti potvrđenih međunarodnih ugovora sa Ustavom. Da podsetim, radi se o onim međunarodnim ugovorima koji su prethodno potpisani, a kasnije usvojeni u samom parlamentu.
Naravno, Ustavni sud je članom 169. Ustava dobio jednu potpuno novu nadležnost, a to je da ocenjuje ustavnost zakona koji još uvek nije stupio na snagu. Naime, na zahtev jedne trećine narodnih poslanika, Ustavni sud je dužan da oceni ustavnost zakona koji je izglasan, a koji još uvek ukazom predsednika Republike nije proglašen. Ovim je uvedena takozvana preventivna kontrola zakona.
Uz dosadašnju nadležnost da odlučuje u izbornim sporovima, Ustavni sud je sada nadležan da odlučuje i o sporovima koji nastaju povodom same verifikacije mandata narodnim poslanicima. Takođe je, pored svoje nadležnosti da odlučuje o zabrani rada političke stranke ili bilo koje druge organizacije, nadležan da odlučuje o zabrani rada verske zajednice. Nesumnjivo njegova najvažnija novina odnosi se na uvođenje novog instituta – ustavne žalbe, po kojoj svaki građanin, ukoliko smatra da mu je određenim aktom državnog organa ili radnjom povređeno njegovo pravo zagarantovano Ustavom, radi se o ljudskom, manjinskom pravu ili slobodi, on ima pravo da izjavi ustavnu žalbu. U svako slučaju, ona se izjavljuje onda kada su iscrpljena sva pravna sredstva.
Međutim, ustavna žalba može da se izjavi i u slučaju ukoliko nisu iscrpljena sva pravna sredstva, a povređeno je pravo na suđenje u razumnom roku, što znači da građanin, ukoliko nije zadovoljan tokom odvijanja određenog sudskog postupka, ukoliko smatra da on traje dugo, bez obzira da li su u pitanju krivični ili parnični postupci, može da uloži ustavnu žalbu i iz ovog razloga. Smatram da uvođenjem ovog instituta, ustavne žalbe, može samo da pomogne radu redovnih sudova da podstaknu svoju efikasnost. Ali, prosto, kao neko ko je u pravosuđu radio četiri godine, ne mogu, a da ne pomenem, moram da kažem, neretko se dešava da su rokovi za okončanje postupaka neretko prekoračeni ne voljom samih sudija.
Naime, moram da podsetim da sudija radi u izuzetno lošim uslovima, da dvoje ili troje sudija deli jednu sudnicu i da je samim tim nemoguće da oni sude svaki dan. Sudija u toku jedne nedelje ima dva sudeća dana. Samim tim to se odražava i na tempo zakazivanja ročišta, odnosno pretresa, a krajnja posledica je trajanje postupka u celini.
Ukoliko sud, odlučujući o ustavnoj žalbi, nađe da je ipak neko pravo koje je garantovano Ustavom pojedincu povređeno, onda se u takvoj situaciji građanin prosto informiše da može da podnese zahtev za naknadu štete komisiji koju formira direktno ministar pravde i ona je dužna da u roku od 30 dana donese odluku.
Znači, građaninu se ovde omogućava da na brži način dođe do zaštite svog prava, a ne da zaštitu svog prava traži tako što će podnositi tužbu za naknadu štete nekom od nadležnih opštinskih sudova. Ovo je i te kako skraćeni postupak i u svakom slučaju je nešto što će građani koristiti kao brži put dolaska do svog prava.
Osvrnula bih se i na sam izbor, odnosno imenovanje sudija Ustavnog suda. Po još uvek ne važećem Zakonu o Ustavnom sudu, predviđeno je da Ustavni sud ima 15 sudija, a ranije Ustavni sud je brojao devet sudija.
Važno je da se napomene da će se sudije birati tako što će pet sudija birati Narodna skupština, od deset koje će imenovati predsednik Republike, pet sudija će imenovati predsednik Republike, od deset predloga koje uputi Narodna skupština, a pet sudija će biti imenovano na opštoj sednici Vrhovnog kasacionog suda, od deset kandidata koji će se predlagati na zajedničkoj sednici Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca.
Ovim načinom izbora se otklanja jedan nedostatak koji je postojao do sada, a to je da su sudije birane isključivo od strane parlamenta. Sada u samom postupku izbora sudija imamo učešće tri državna organa i, ono što je vrlo važno, jeste da niko od njih neće imati presudan značaj na izbor i na sastav celokupnog Ustavnog suda.
Moram na kraju da kažem da na ovaj predlog zakona do sada nije upućena nijedna primedba, kako domaće, tako i relevantne međunarodne organizacije koja se bavi ovom tematikom. Takođe, moram da kažem da je ovaj predlog zakona apsolutno usaglašen sa evropskim standardima, odnosno standardima Evropske unije i Saveta Evrope. Ocena Venecijanske komisije je da će usvajanje ovog predloga zakona omogućiti uspostavljanje nezavisnog sistema ustavobranilaštva u Srbiji u skladu sa evropskim standardima.
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, poštovani predstavnici Ministarstva, na početku svog izlaganja moram da izrazim zadovoljstvo što smo mi ipak na vreme u situaciji da raspravljamo o ovim izuzetno važnim predlozima zakona iz tzv. belog šengenskog paketa. Nadam se, i verujem, da će svi poslanici ovog parlamenta uložiti potreban napor da ove zakone i predloge usvojimo do 8. novembra ove godine, jer se tog datuma održava sednica Saveta ministara EU koji treba da daju akt formalne potvrde na sporazum o viznim olakšicama sa Srbijom.
Naime, važno je istaći i da je sporazum o viznim olakšicama 24. oktobra usvojen na plenumu evropskog parlamenta po hitnom postupku, po proceduri koja ne zahteva ratifikaciju od strane svih drugih država članica. Važno je da mi ove zakone usvojimo do 8. novembra ove godine i da na taj način pokažemo koliko nam je stalo da našim građanima omogućimo da lakše, po prilično olakšanoj proceduri, mogu da putuju u EU i po prilično olakšanoj proceduri da dobijaju vize. Kao što je ministar rekao, ovo je jedan međukorak ka konačnom stavljanju Srbije na belu šengen listu i mislim da je neophodno da svi poslanici ovo imaju na umu.
Olakšice, a što se tiče Predloga zakona, odnose se na samo vreme trajanja vize koje podrazumeva da će se ona od sada, odnosno trenutka kada ovaj sporazum stupi na snagu, a nadam se da će biti početkom sledeće godine, vize izdavati sa dužim vremenskim rokom trajanja. Neće biti potrebno da podnosimo toliko veliki broj papira kada apliciramo za samu vizu, već će ta procedura biti i te kako pojednostavljena.
Ono što je važno, na šta se olakšice odnose, jeste zadržavanje cene za naknadu za izdavanje vize od 35 evra. Olakšicama su obuhvaćeni poslovni ljudi, advokati, lekari, studenti, učenici, naučnici, sportisti, građani koji odlaze na lečenje u inostranstvo, građani koji odlaze u turističke ili rođačke posete. Vizne olakšice predstavljaju i put brže integracije zemalja zapadnog Balkana u EU.
Sporazum o readmisiji, koji je druga tačka dnevnog reda, jedinstven je instrument ili novi instrument EU kojim ona kontroliše migratorna kretanja na svojoj teritoriji.
Najveći deo međunarodne emigracije, svega 65 miliona, sada se nalazi na tlu Evrope. U Irskoj već sada 10% stanovništva je rođeno izvan granica Irske. U Španiji taj broj danas iznosi 11%. Od 2004. godine u Velikoj Britaniji se uselilo 600 hiljada doseljenika, odnosno emigranata i to predstavlja jedan od migratornih talasa ikad zabeležen u istoriji Velike Britanije.
Prema podacima UN, u zemljama u razvoju stopa prirodnog priraštaja stanovništva je šest puta veća od stope prirodnog priraštaja stanovništva u razvijenim zemljama. Samim tim, podrazumeva se da se na taj način stvara jedan veliki talas migranata koji čekaju trenutak da se dosele u bogate zemlje. Upravo zbog toga ovo govorim koji je stav Evrope po pitanju Sporazuma o readmisiji i koliko je on važan da se regulišu migratorna kretanja na njenom tlu.
Novi emigranti doprinose razvoju ekonomije jedne zemlje. To najbolje pokazuje slučaj Amerike, gde je 90% emigranata zaposleno u poljoprivrednom sektoru. Samo da podsetim da je Amerika jedna od retkih zemalja koja nije uvozno orijentisana kada je, npr, proizvodnja hrane u pitanju.
Naravno, sa druge strane, priliv emigranata izaziva neke negativne posledice. Domaće ili lokalno stanovništvo izražava jednu opravdanu bojazan da će njihova radna mesta biti na taj način ugrožena, a poznato je da emigranti sa sobom donose i određeni kriminal, a samim tim i nesigurnost.
U slučaju država zapadnog Balkana, potpisivanje Sporazuma o readmisiji je u uskoj povezanosti sa potpisivanjem Sporazuma o viznim olakšicama. Radi se o jednom recipročnom sporazumu, kada je Sporazum o readmisiji u pitanju.
Mi ovim sporazumom imamo obavezu da, kao država, prihvatimo i primimo sve naše državljane koji ilegalno borave na teritoriji EU ili kojima je osnov za boravak u EU prestao, kao i državljane trećih država, odnosno lica bez državljanstva koja su na tlo EU došla sa teritorije Srbije.
Od 1998. godine Srbija je Sporazum o readmisiji potpisala sa 15 evropskih zemalja. Po nekim informacijama koje sam pronašla, do sada je u Srbiju vraćeno oko 18 hiljada povratnika, a očekuje se da će njihov broj biti oko 50 hiljada do 100 hiljada. Istina, to je veliki broj, ali je država već pokazala samim ovim zakonom i namerom koju je Vlada izrazila, da će biti obezbeđena sva pravna, psihosocijalna, informativna i ekonomska pomoć za reintegraciju povratnika u samo društvo.
Zemlje EU su od marta 2003. godine do danas u našu zemlju uputile 23.887 zahteva za vraćanje srpskih državljana koji nelegalno borave u tim zemljama. U toku 2006. godine iz Nemačke je deportovano 1.884 naših državljana, a 3.282 se vode kao politički azilanti. Među njima je, naravno, najviše Roma - 43%, Albanaca - 37%, a Srba je samo 2,5%.
Dosadašnja praksa primene bilateralnih sporazuma o readmisiji, koje je Srbija potpisala sa drugim zemljama, pokazala je da je neophodno obezbediti materijalne i tehničke uslove za reintegraciju povratnika u društvo. Zbog toga je, na predlog naše strane, prilikom potpisivanja ovog sporazuma insistirano da se, pored Sporazuma o readmisiji, uvede jedna nova zajednička izjava kojom se EU obavezuje ili izražava nameru, kako precizno stoji u datoj izjavi, da ekonomski pomogne reintegraciju povratnika u društvo.
Zaključivanje ovog sporazuma predstavlja bitan preduslov za stavljanje Srbije na belu šengensku listu, a samim tim i za bržu integraciju Srbije u EU. Zbog toga je neophodno glasati za ove zakone, ne samo glasati, nego imati na umu da je 8. novembar datum do kada bi trebalo ove predloge zakona i usvojiti. Hvala.
Javila sam se povodom ovog amandmana, slažem sa da nacionalne manjine treba da imaju pravo da neradno slave svoje nacionalne praznike, ali takva ideja jednostavno ne zaslužuje da bude regulisana ovim zakonom. Kao što znate, u pripremi je sistemski zakon koji će se baviti pravima svih nacionalnih manjina i na sveobuhvatan način će regulisati i ovo pitanje.
Međutim, moram da kažem da mi je jako drago što Republika Srbija spada u red onih retkih država koje i te kako vode računa o svojim nacionalnim manjinama.
Podsetiću samo da smo doneli Zakon o izboru narodnih poslanika, gde smo predvideli upravo ukidanje cenzusa za predstavljanje nacionalnih manjina u parlamentu. Neophodno je da oni pređu samo prirodni prag da bi bili ovde predstavljeni kao poslanici.
Takođe, moram da kažem da danas u Srbiji postoji oko 150 osnovnih škola gde se nastava izvodi isključivo na jezicima nacionalnih manjina. To je i te kako veliki napredak, i te kako velika briga države kada su u pitanju prava nacionalnih manjina.
U Srbiji, isto tako moram da kažem, živi oko 15 različitih nacionalnih manjina i sada postavljam jedno logično pitanje - šta bi se desilo u situaciji da svaka od tih nacionalnih manjina traži da se svi njihovi nacionalni praznici uvrste u Zakon o državnim praznicima i da se praznuju kao državni? Pomenuću samo jedan primer.
U Americi živi 10 miliona Meksikanaca i njima niko, ali niko, ne spori pravo da slave svoj praznik Sinko di maja (Cinco de Mayo). Znači, oni slave taj svoj praznik, ali se zna kako ga slave. Nikada im nije palo na pamet da traže da se taj praznik slavi kao državni, jer to Amerika nikada ne bi prihvatila i sasvim je prirodno i postoje razlozi za tako nešto.
Upravo ovaj primer sam navela da bi predlagačima bilo jasno da materiju ovog amandmana apsolutno ne treba stavljati u ovaj zakon, već treba da ga reguliše jedan novi sistemski zakon koji će tek biti donet, a znam da je u pripremi i da se njegovo usvajanje očekuje.
Javila sam se povodom amandmana. Naime, u ovom amandmanu se kaže da pored Narodne skupštine, predsednika Vlade i predsednika Republike i Ustavni sud podnosi zahtev za izradu državnog pečata. Već je rečeno da Ustavni sud ne mora da donosi samo odluke koje moraju da imaju državni pečat.
Ukoliko sam ja dobro razumela svog prethodnika, odnosno podnosioca ovog amandmana, on ili ona, sada ne znam, gospođa Jovanović je obrazlagala, a gospodin Buha je podnosilac amandmana, ako sam ja dobro razumela, oni su tražili da se državni pečat stavi na odluku Ustavnog suda ukoliko se odlučuje o ustavnoj žalbi, ukoliko se odlučuje o kolektivnom ugovoru ili čak o zabrani političke stranke. To je prosto nemoguće. To je jedan od razloga zbog čega ovaj amandman treba odbiti.
Drugi razlog zbog kojeg treba odbiti ovaj amandman jeste zato što on insistira na kolektivnoj odgovornosti. Čuvanje, izrada i upotreba državnog pečata je izuzetno važna stvar. Zbog toga treba primeniti i obezbediti personalnu odgovornost sekretara, naravno sekretara Narodne skupštine, generalnog sekretara predsednika Republike i generalnog sekretara Vlade, da bi se otklonila eventualna sumnja u odgovornost ako se, primera radi, taj pečat izgubi. To je još jedan klasičan primer zbog čega ovaj amandman ne treba prihvatiti. Hvala.
Samo jedna ispravka, moj kolega Goran Rakovac nije pobegao, on je otišao na sednicu Odbora, prosto, za gospodina Krasića.
(Upadica iz sale: Kako onda da bude sednica Odbora...)
Javila sam se, takođe, povodom amandmana cenjenog kolege, gospodina Zorana Krasića. Naime, smatram da je ovaj amandman u oštroj suprotnosti sa Ustavom i upravo iz tog razloga ne treba da bude prihvaćen.
Vi jako dobro znate da Ustav poznaje dve vrste rokova. Jedan je rok od 90 dana za izbor prve vlade nakon konstituisanja Narodne skupštine i on je razložno duži nego svaki drugi rok, koji iznosi 30 dana, za izbor svake druge vlade, ali u istom sazivu Narodne skupštine. Sama namera predlagača ovih izmena i dopuna Zakona je bila da se ovaj zakon uskladi sa samim ustavom i to je, upravo, razlog zbog čega se ta odredba Zakona menja.
U Ustavu jasno piše da ukoliko Narodna skupština izglasa nepoverenje Vladi, onda predsednik Republike pokreće postupak za izbor nove vlade i ona treba da bude izabrana u roku od 30 dana. Ukoliko ne bude izabrana u roku od 30 dana, tada se raspušta Skupština i raspisuju se izbori. Svaki amandman koji bi imao za cilj da menja ovu odredbu ovog zakona bio bi, apsolutno, u suprotnosti sa Ustavom i zbog toga ovaj amandman ne bi trebalo prihvatiti.
Javljam se povodom amandmana cenjenog kolege dr Bojana Milovanovića. Naime, ne slažem se s ovim amandmanom i smatram da ne bi trebalo da bude prihvaćen.
Naime, Vlada je nosilac izvršne vlasti, koja se bira u Narodnoj skupštini, i sasvim je prirodno da predsednik Vlade ima pravo da obrazloži razloge koji su ga naveli da podnese ostavku, upravo, pred narodnim poslanicima koji su ga i birali.
Vlada svojim delovanjem zadire u život svakog pojedinca u društvu i predsednik Vlade, samim tim, ima dužnost i odgovornost da se stara o svakom od njih. Građani, između ostalog, moraju da budu upoznati i sa razlozima podnete ostavke i zbog toga da bi se sprečila proizvoljnost samih narodnih poslanika, da oni zaključuju o mogućim razlozima ostavke. Zamislite samo situaciju da se to desi danas, recimo, da premijer podnese ostavku. Šta bi samo neki predstavnici opozicionih grupa mogli da govore o samim razlozima!
Na samom kraju, najkraće moguće obrazloženje. U krajnjem slučaju, svaki predsednik opštinskog odbora ima pravo da obrazloži svoju ostavku, ukoliko se povlači s određene dužnosti. Onda bi bilo krajnje neozbiljno takvo pravo uskraćivati i premijeru.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada se govori o ovom predlogu zakona, obično se, govorim prvenstveno o javnosti koja nije u Skupštini, već izvan, govori o pooštrenoj kaznenoj politici. Smatram da ove izmene i dopune treba posmatrati šire u odnosu samo na taj deo.
U praksi se pokazalo da kod sada važećeg zakona o sprečavanju nasilja postoje određeni propusti i nedostaci koje je neophodno izmeniti, da bi pravosuđe i policija efikasnije vodili borbu protiv nasilja. Upravo ovaj predlog zakona ima za cilj da se policiji i pravosuđu omogući da na što efikasniji način rade svoj posao.
Problem sa navijačima ne postoji od juče i Srbija nije jedina zemlja koja mora da vodi računa i da se bori protiv nasilja. Naime, neke zemlje, kao što je Britanija, davno su rešile ovaj problem.
Tačnije, 1985. godine, kada je na stadionu ''Hejsel'', prilikom igranja utakmice između ''Liverpula'' i ''Juventusa'', poginulo 39 italijanskih navijača u neredima koje su izazvali fanovi britanskog ''Liverpula'', svi klubovi sa Ostrva su dobili zabranu da igraju u Evropi na period od pet godina. To je bio prvi korak u rešavanju ovog izuzetno teškog problema.
Tada je britanska premijerka Margaret Tačer vrlo jasno zauzela stav da se treba surovo i vrlo oštro sukobiti i obračunati sa samim navijačima. Ne samo što su tada pooštrene kazne, već na stadionima nije bilo mesta za stajanje. Zabranjeno je svako točenje i konzumiranje alkoholnih pića. Kamere ne samo da su pratile posebne sektore na tribinama, već su i snimale okolne ulice.
Koliko je meni poznato, ovaj predlog zakona je baziran na tom britanskom modelu i mi smo u njega uvrstili sva pozitivna iskustva koja su primenjena u samom britanskom zakonodavstvu. Britanci su toliko daleko otišli u suzbijanju nasilja na sportskim priredbama da, recimo, danas na njihovim stadionima ne postoje uopšte ograde. Kada kupite ulaznicu za neku od njihovih utakmica, videćete da su na poleđini ispisane kaznene mere za određene prekršaje, koje se, samim tim, imaju smatrati sudskom odlukom.
Znači, nije neophodno da se vodi postupak da bi neko lice bilo privedeno ili osuđeno, već se, u slučaju prekršaja, takve kaznene mere smatraju samom sudskom presudom.
Naša policija teško može da utvrdi ko je krivac i da ga samim tim identifikuje.
Primera radi, na stadionu ''Mančester junajteda'' imate ukupno 14 kamera koje snimaju svaki sektor na tribinama i kod njih je apsolutno nemoguće da se desi ovakav problem. Za više od godinu i po dana, u obračunu navijača suprotstavljenih klubova, ubijeno je sedam ljudi, sedmoro mlađih osoba. Surovost i brutalnost koja je tom prilikom iskazana je, u svakom slučaju, zastrašujuća, posebno ukoliko se ima u vidu da se radi o maloletnim počiniocima krivičnih dela.
U Srbiji ima negde oko 2.000 huligana. Oni se vrlo revnosno spremaju za svaku utakmicu, dolaze naoružani metalnim štanglama, palicama i vrlo često unose i noževe. Noževi su upravo ta sredstva kojim su krivična dela, ona najteža, govorim o ubistvima i teškim telesnim povredama, izvršena. Naravno, agresivnost se lako pojavljuje, još se brže širi.
Mi moramo da uzmemo u obzir činjenicu da su naše generacije stasale u ratnim vremenima, u vremenima velikog nezadovoljstva i socijalne i psihološke krize.
Spremajući se za sednicu i čitajući ovaj zakon, pročitala sam da se u okolini Pančeva, neka me neko ispravi ukoliko nije tačno, čak, održavaju rituali koji podstiču agresivnost kod samih sportista. Govorim o svim dometima do kojih navijači mogu u svojoj agresivnoj borbi da dođu. Naravno, vrlo često se dešava da oni kliču i Hitleru.
Ako se analizira situacija na tribinama, broj nemira i težina krivičnih dela, onda je sasvim opravdano što dolazi do pooštrene kaznene politike u ovom predlogu izmena i dopuna Zakona.
Da li treba da podsećam na masovnu tuču navijača na fudbalskoj utakmici ''Radnički''-''Partizan'' 1998. godine u Kragujevcu, ili, recimo, na tuču na utakmici ''Rad''-''OFK Beograd'' 2003. godine, zatim na opštu tuču igrača na terenu na košarkaškoj utakmici ''Hemofarm''-''Partizan'' ili ''Partizan''-''Zvezda'', ili bi, pak, trebalo da pomenem i nemile događaje kada je na severnoj tribini stadiona ''Partizan'', 1999. godine, ubijen Aleksandar Radović, a 2005. Mirko Radovanović, koji je izboden nožem posle rasprave o navijačkom šalu?! Ili, kada je u tuči između navijača ''Bežanije'' i ''Čukaričkog'', sa sedam uboda nožem, ubijen Golub Balević. Poslednji fatalni obračun odigrao se na terenu FK ''Žarkovo'', u kome je ubijen Aleksandar Panić iz Železnika.
Ovaj predlog zakona, pored toga što pooštrava kazne, produžava i vremenski interval, sa 90 na 120 minuta pre i posle sportske priredbe, samim tim on na neki način otklanja jednu osnovnu prepreku za možda efikasniju borbu pravosuđa protiv ovakvih nemira, odnosno protiv nasilja na sportskim terenima i uopšte priredbama, a to je da se na jedan mnogo jednostavniji način definiše nasilničko ponašanje.
Naime, iz njegove definicije kao bitno obeležje bića krivičnog dela izbačeno je nasilje i samim tim je olakšan put sudu da lakše i brže dođe do same presude, odnosno odluke ukoliko do spora dođe.
Namera sam rekla, ja se izvinjavam ukoliko sam pogrešila, namera je bitno obeležje bića krivičnog dela koje je izbačeno iz definicije nasilničkog ponašanja.
(Zoran Krasić s mesta: Onda nema dela.)
Tako vi mislite.
Jednostavno, kakve probleme u praksi izaziva ova odredba, najbolje prikazuje i primer jednog navijača iz Beograda, protiv kojeg je samo u 2006. godini podignuto 27 prekršajnih i 13 krivičnih prijava, a nijedan postupak do sada nije okončan.
Na kraju, podvukla bi izuzetno važnu ulogu samih medija, koji bi trebalo da incidentne i nasilne ispade posmatraju izolovano i da ih postave u odgovarajuću perspektivu, a ne da konstantno od njih prave senzaciju.
Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.