Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Hvala gospodine predsedavajući. Predlog zakona o kome danas raspravljamo je koristan i on će svakako dobiti podršku poslaničkog kluba DSS. Njime se rešava jedan u nizu problema sa kojima se suočava jedna vrlo osetljiva kategorija stanovništva. Zaista, mogu da kažem da je velika stvar ako omogućimo zdravstvenu zaštitu trudnicama, porodiljama, ženama naravno i deci, ukoliko njima poslodavac kao osiguranim licima ne uplaćuje i ne izvršava svoje obaveze, odnosno ne isplaćuje doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje.
Ovde moram da govorim o jednoj drugoj stvari, a to je da bi ovaj zakon mogao da se sprovede potrebno je da za to budu obezbeđena određena finansijska sredstva. Moram da kažem da sam bila vrlo iznenađena kada sam pročitala u ovom predlogu zakona u obrazloženju gde se kaže – da za sprovođenje ovog zakona nije neophodno obezbediti dodatna finansijska sredstva, i da su ta sredstva obezbeđena na pozicijama finansijskog plana Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje.
Moram da priznam da sam pročitala budžet, i to vrlo detaljno u onom delu gde bi ova sredstva trebalo da budu opredeljena, ali da ih nažalost, nisam našla. Videla sam da se u tom pogledu stavka koja se odnosi na finansijski plan Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje jednostavno na toj stavci ne postoje sredstva za sprovođenje ovog zakona. Mislim da to naravno, nije dobro.
Jedno je kada direktor Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje kaže – da će on izvršiti ove obaveze koje stoje zakonom i da po njegovoj proceni ta sredstva iznose između 450 i 500 miliona dinara. Najlošije bi bilo kada bi mi danas doneli ovaj zakon, a kada ne bi bili u poziciji i mogućnosti da ga sutra sprovodimo zbog toga što sredstva u Fondu ne postoje. To je naravno najlošije rešenje.
Ako bi me gospodin predsednik možda saslušao onda bi i došli do nekog rešenja. Evo, u stanju sam, da predložim amandman, kada bude rasprava o budžetu, da opredelimo sredstva u iznosu od 500 miliona dinara za ovu namenu, jer kažem, predsedniče, ne znam koliko ste me čuli, nisam u budžetu da su ta sredstva opredeljena, čak ni na poziciji Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje.
Kažem, da bi izašli iz ove situacije, imamo vrlo konstruktivan predlog, u interesu nam je da ovo zaživi. Predlažemo da kada bude rasprava o budžetu, evo ja se nudim da predložim amandman, da izdvojimo sredstva u iznosu od 500 miliona dinara za ovu namenu. Nadam se da će takođe, u tom slučaju biti obezbeđen konsenzus koji danas vlada prilikom rasprave, a nadam se i prilikom izglasavanja ovog zakona.
Danas su nažalost, zaposleni u firmama koje ne izmiruju svoje obaveze odnosno u kojima poslodavci ne uplaćuju doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje, možda u najnepovoljnijem položaju danas u državi, čini mi se da su nepovoljnijem položaju u odnosu na sve druge kategorije, pa čak ako pomenemo i nezaposlene. Jer, nezaposleni mogu mnogo lakše da dođu do važećeg zdravstvenog dokumenta, nego recimo, zaposlena lica u firmama koje te svoje obaveze ne izmiruju. Svakako da su kategorije na koje se ovaj zakon odnosi, bar ako pogledamo sadašnju demografsku sliku Srbije u ovom trenutku, kategorije od prvorazrednog značaja za naše društvo.
Zakon nesumnjivo rešava jedan od važnih problema sa kojima se suočavaju ove kategorije stanovništva. On sa druge strane otvara i neka druga pitanja. Recimo, prvo pitanje je da li je na osnovu svih važećih pozitivno pravnih propisa koji važe u Republici Srbiji, da li je Republički fonda za zdravstveno osiguranje i pre donošenja ovog zakona, znači u onom periodu koji prethodi ovoj raspravi, bio u obavezi da postupa po onome što ovaj zakon reguliše. Mislim da jeste.
Pročitala sam kompletan godišnji izveštaj Zaštitnika građana za 2012. godinu, i u njemu se kaže, tačnije Zaštitnik građana konstatuje i smatra da je Republički fonda za zdravstveno osiguranje prekršio prava dece time što je odbio da im overi zdravstvene knjižice, iako je na to prosto, imao obavezu, čak i u onoj situaciji ukoliko poslodavci nisu uplaćivali doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje, jer deca ne mogu da trpe i ne mogu da budu žrtve onih trećih lica koji ne izmiruju svoje obaveze. To pravo je njima zagarantovano Ustavom i na to pravo oni moraju da imaju privilegiju.
Sa druge strane u situaciji kada država ne može da obezbedi finansijsku disciplinu, onda sve te vrste obaveza koje drugi ne mogu da izmire, padaju na teret države. Ovaj zakon takođe otvara jedno drugo pitanje, a to je – zašto država ćuti? Zašto ne preuzima ništa? Zašto ne reaguje? Zašto toleriše toliko veliki broj pravnih subjekata koji ne uplaćuju doprinose za zdravstveno osiguranje?
Danas ih ima više od nekoliko hiljada. Po izveštaju poreske uprave dugovanja po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje samo do 31. marta 2013. godine iznosi 60 milijardi dinara i to naravno bez onog iznosa novca, bez onih dugovanja koje su u fazi mirovanja, znači, bez duga koji miruje.
Mislim da se radi o ogromnom iznosu gde država u ovom smislu mora da ima mnogo oštriji stav. Naravno, nikako ne bih volela da ovaj zakon predstavlja osnov bar, kako da kažem, tumačenje poslodavaca, da ga oni smatraju kao njihovu zaštitu, već naprotiv država mora da ima mnogo proaktivniju ulogu i da drastično sankcioniše upravo ovakva ne plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje zato što smatram da od toga najviše štete imaju građani, a posebno ove kategorije koje bi trebalo da nam budu na prvom mestu ako vidimo sa kakvom demografskom slikom se Srbija danas suočava.
Kao što sam rekla na početku ovaj predlog zakona rešava jednu u nizu problema sa kojima se suočavaju trudnice i porodilje. Mi takođe znamo da i trudnice i porodilje se danas suočavaju sa mnogim problemima, kao što su recimo problemi sa isplatom naknade za porodiljsko odsustvo ili recimo trudničko bolovanje. Takođe, imamo situaciju da mnoge trudnice se suočavaju sa diskriminacijom naročito nakon korišćenja porodiljskog odsustva, time što recimo na određenim radnim mestima budu diskreditovane ili stavljene na neku drugu nižu funkciju itd.
To su svi problemi na koje mi moramo kao predstavnici naroda da ukažemo. Zbog toga smatram da je dobro što ste izašli sa ovakvim predlogom, ali takođe smatram da ovaj problem moramo da gledamo šire i da ga rešavamo sistemski. Umesto da materinstvo bude na neki način shvaćeno kao privilegija kao nagrada, ono se danas shvata na potpuno drugačiji način jer žene često dolaze u situaciju da zbog materinstva trpe određene probleme i određen posledice koje ne bi smele da se dešavaju.
Mislim da je i te kako važno da između ostalog, znači takva shvatanja pokušamo bar koliko je u našoj moći da iskorenimo. Takva shvatanja doprinose jednom do sada već alarmantnom depopulacionom procesu u Srbiji, rekla bih značajno utiču na jedan od najvećih problema sa kojima se mi kao društvo danas u Srbiji suočavamo, a to je nerešen problem bele kuge, problem sa kojim bih država morala mnogo ozbiljnije da se uhvati u koštac, ako se ne varam to je bilo i jedno od predizbornih obećanja, nego i jedno od obećanja koje je premijer Dačić u svom ekspozeu naveo kao prvo pitanje, prvi zadatak sa kojim će da se pozabavi. Do sada vidimo da nešto na tom planu ne funkcioniše kako treba.
Ako sve to znamo podaci sa poslednjeg popisa nam govore da je samo u Srbiji između dva popisa nestalo 424.000 stanovnika i ako svemu tome dodamo da se Srbija suočava danas sa jednim vrlo intenzivnim starenjem stanovništva, da je vrlo visok nivo mortaliteta, vrlo nizak nivo fertiliteta da se danas u Srbiji imamo svake godine 16.000 maloletničkih trudnoća, da imamo ogroman procenat izvršenih abortusa on je sasvim jasno da ova tema i da sve ove probleme o kojima danas raspravljamo moramo da posmatramo na sistemski način i mislim da je vrlo važno i da je krajnje vreme kao nacija probudimo i da shvatimo da je demografska obnova stanovništva Srbije, danas jedna od najvažnijih pitanja sa čime treba da se bavimo i da je poslednji trenutak da ona dobije adekvatno mesto na lestvici u Srbiji. Hvala.
Javljam se po članu 108. – o redu na sednici Narodne skupštine stara se predsednik Narodne skupštine.
Gospodine predsedniče, niste adekvatno reagovali na sve ono što je prethodilo mom javljanju. Samo ću da kažem jednu reč koja se odnosi na ono što smo čuli. Janjičari su uvek bili suroviji i okrutniji od Turaka, a način na koji vi vodite ovu sednicu i način na koji se ophodite prema narodnim poslanicima, a posebno opozicije, vas kvalifikuje da uđete i ostanete zapamćeni kao rodonačelnik sumraka parlamentarizma u Srbiji. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, predstavnici Ministarstva pravde, moram da kažem da sam vrlo iznenađena jednom tišinom koja vlada u ovom parlamentu, kao da juče na Kosovu se nije dešavalo ništa, kao da juče Kosovo nije bilo u poluratnom stanju, kao da Aleksandar Vučić juče nije nameravao da pozove policiju da interveniše protiv sopstvenog naroda, kao da jedan narodni poslanik Marko Jakšić nije doživeo satanizaciju kroz sredstva javnog informisanja i koji je, bez odluke suda, osuđen maltene za terorizam. Da koincidencija bude veća, mi danas govorimo o pravosuđu.
Moram takođe da kažem da sam očekivala, gospodine ministre, da, nakon neuspele reforme pravosuđa, svaki zakonski predlog koji bude dolazio iz vašeg Ministarstva bude pravno perfektan, jer Srbija više nema mogućnosti da trpi greške. Očekivala sam da predlozi, o kojima ćemo danas raspravljati, budu pravno usaglašeni sa Ustavom, da budu jasni, da budu nedvosmisleni i da u krajnjem slučaju pokušaju bar da reše niz nagomilanih problema koji su stvoreni prethodnom reformom pravosuđa.
Petnaest meseci je prošlo od formiranja Vlade. Od tog trenutka do danas nijedna sistemska greška reforme pravosuđa nije ispravljena. Nemam nameru da vas za to kritikujem zato što potpuno razumem da vam je bilo potrebno vreme da se upoznate detaljno sa jednom za vas novom oblašću, ali ne mogu da imam razumevanje za to da ni ta duga pauza i ta duga priprema zakonskih predloga nije dovela do toga da danas u Skupštini raspravljamo o dobrim, kvalitetnim zakonima i zakonima koji imaju dobar, ako ne onda dovoljan reformski potencijal.
Naravno da se nastavlja sa promenama koje ne doprinose vladavini prava u Srbiji. Svakako da ćemo najžešće napasti ono rešenje koje je predviđeno u Zakonu o sedištima i područjima sudova i javnih tužilaštava i svakako da će predlog da se iz jedinstvenog sudskog sistema izdvoji sudski sistem na Kosovu i Metohiji, naići na našu najžešću kritiku zbog toga što se na taj način direktno podriva pravni poredak Republike Srbije i to je u svakom slučaju najkrupnija zamerka koju imamo na taj predlog zakona, ali nije jedina.
Nama i dan danas nije jasno tačno koji su to kriterijumi koji su vlast opredelili da danas u Skupštini raspravljamo o ovom zakonu, odnosno o ovakvoj mreži sudova i tužilaštava koja, moram da priznam donekle jeste bolja u odnosu na ono što imamo danas, ali nijedna nije dobra ukoliko je ne prate jasni kriterijumi, svi oni kriterijumi koji su morali da budu uvaženi prilikom predlaganja ovakvog jednog predloga zakona. Među svim tim kriterijumima ja nekako vidim primat političkih kriterijuma i to je nešto što je loše.
Ukoliko su čak i uzeti u obzir kriterijumi koji su morali da se uzmu u obzir, a to je recimo broj sudija, broj predmeta, broj zaostalih predmeta, veličina opštine, broj stanovnika, geografska struktura stanovništva, terenska konfiguracija, smeštajni kapaciteti i svi ti drugi kriterijumi koji su morali da budu. Ako su već i uzeti, oni nisu dosledno sprovedeni. Zašto? Da jesu, mi danas ne bismo imali situaciju da imamo Osnovni sud u Surdulici, a recimo Osnovno javno tužilaštvo u Vladičinom Hanu ili ne bismo bili u poziciji da danas imamo, tačnije nemamo sedam osnovnih javnih tužilaštava u pograničnim predelima, a znamo koliki se šverc narkotika, ljudi i oružja i svega dešava upravo u tim područjima.
Zakonom o sudijama je ugrožen jedan od osnovnih principa nezavisnosti sudstva, a to je nepremestivost. U reizboru sudija ugrožen je princip stalnosti sudske funkcije. Sada imamo situaciju da je ugrožena nepremestivost sudija i danas će sudije moći da budu premeštene ne samo iz jednog u drugi sud, nego iz višeg u niži sud, a da mi faktički nećemo znati ili oni neće znati, što je još važnije, na osnovu kojih kriterijuma, na osnovu kojih merila i koji je postupak prethodio takvom jednom rešenju i takvoj jednoj odluci.
Treća krupna zamerka koju imamo na set ovih pravosudnih zakona o kojima danas raspravljamo je svakako jedan pogrešan koncept kojim se osnovni zakoni u oblasti pravosuđa, ovde prvenstveno mislim na Zakon o sudijama i Zakon o tužilaštvima, usklađuju sa Zakonom o pravosudnoj akademiji. Podsećam vas, radi se o zakonu čija je odredba u procesu ocene ustavnosti. Prosto, nije logičan redosled poteza sa kojima ste došli u ovu Skupštinu.
Naravno, ovo su načelne, najkrupnije zamerke koje imamo na Predlog zakona i zato ću u najkraćem vremenu pokušati da se osvrnem na svaki od ovih zakona pojedinačno.
Kada je u pitanju Zakon o uređenju sudova, tačno je, on ima neke dobre osobine. Recimo, jedna od tih dobrih osobina je ta što sednica odeljenja može da bude sazvana na predlog jedne trećine sudija tog odeljenja. Druga dobra stvar je što se uvodi tzv. mala apelacija, gde će apelacioni sudovi biti znatno rasterećeni u pogledu rešavanja krivičnih predmeta i to su dobre stvari.
Takođe, ne mogu a da ne izrazim svoju bojazan u pogledu onih predloga koje ste predvideli takođe u ovom zakonu, a koji možda neće ostvariti cilj zbog koga su predloženi. Ovde prvenstveno govorim o onim paralelnim postupcima koji će se voditi na osnovu zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za svakog onog ko ne poznaje možda pravosuđe unutra, ovo deluje kao vrlo logična odredba, ali za svakog onog ko zna na koji način danas pravosuđe funkcioniše, a posebno kako ono funkcioniše nakon reforme pravosuđa, ne može a da ne izrazi bojazan kada su ovakva rešenja u pitanju.
Naravno, znam da je vaša namera bila dobra. Vi ste planirali da na taj način podstaknete rešavanje predmeta u razumnom roku i hteli ste da rasteretite Ustavni sud od ogromnog broja predmeta sa kojima je on opterećen kada je u pitanju ova materija, ali se plašim i izražavam neku svoju distancu u odnosu na ono što ste želeli da postignete zbog toga što smatram da ovakvo rešenje neće doprineti rešavanju stvari. Zašto?
Mislim da je neophodno da pođemo od same analize stvari, a ta analiza kaže, upravo ovako, šta je to što dovodi do odugovlačenja suđenja, odnosno povrede prava na suđenje u razumnom roku. To je upravo ogromna preopterećenost i nesrazmerna opterećenost sudova u Srbiji danas. Ako imamo toliku preopterećenost sudija u određenim sudovima, onda to uzrokuje pad kvaliteta. Danas su naše sudije, to gospođa Blagojević jako dobro zna, jer dolazi upravo iz suda, preopterećene, posebno govorim u beogradskom pravosuđu. Nisu u stanju da savladaju priliv, a ne da se od njih očekuje da u razumnom roku rešavaju stare predmete.
Kada su suočeni sa tim, onda moramo da znamo da su suočeni sa zahtevima da što efikasnije rešavaju ogroman broj predmeta, ali se plašim da se efikasnost u tom pogledu shvata na potpuno pogrešan način. Nije efikasno postupanje u sudovima rešavanje što većeg broja predmeta u što kraćem roku. Naprotiv, efikasno postupanje je rešavanje i donošenje kvalitetnih odluka u razumnom roku kome je prethodilo pravično raspravljanje i pravično razrešenje stvari. To je suština priče.
Nije suština da rešavate na najbrži način, s brda dola, pa kasnije da se na takvo rešenje ulažu žalbe i da taj postupak traje u nedogled. Nije način da se rešavaju stvari ovako.
Mislim da se tim rešenjem, koje ste predvideli, otklanjaju samo simptomi, ali ne i uzroci samog problema. Ovo rešenje nije dobro jer će, plašim se, postojeće stranke da podnose ovakve zahteve za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u neopravdanim slučajevima. Vrlo dobro znamo sa čime se sudije danas suočavaju. Ako vas sudija slučajno pogrešno pogleda, stranka će na osnovu ovoga što ste predvideli u zakonu imati osnov da se obrati sudu, jer će smatrati da je njeno osnovno, esencijalno pravo ugroženo. Zbog toga smatram da ovo rešenje nije dobro.
Sa druge strane, vrlo lako možemo da upadnemo u klopku samog ovog rešenja. Kako? Tako što će, recimo, neposredno viši sudovi, koji su nadležni za rešavanje ovakvih predmeta, zapostaviti možda rešavanje svojih redovnih predmeta i biće dodatno preopterećeni da u određenom roku to završe, a neće moći to da završe zato što će biti u obavezi da rešavaju zahteve na osnovu povrede prava na suđenje u razumnom roku. Znači, biće preopterećeni.
Lično izražavam bojazan da ovo rešenje neće biti dobro. Mislim da ste malo prenaglili i da niste sa dovoljnom dozom opreznosti ovakav predlog predvideli. Upravo zbog toga što ne bih volela, a to se često dešavalo u ovom parlamentu, ne samo dok ste vi ministar, nego mnogo više i u prethodnom mandatu, da recimo jedno rešenje koje danas usvojimo za šest meseci ponovo dolazi u Skupštinu, odnosno u parlament na doradu ili na brisanje. Ne bih volela da za godinu dana se ponovo nađemo u situaciji da o tom rešenju raspravljamo, ali da ovoga puta tražimo njegovo brisanje zbog toga što viši sudovi nisu u stanju da se izbore sa bujicom predmeta koji su u međuvremenu nastali.
Negde sam čula da se ova odredba, koja se sada unosi u Zakon o uređenju sudova, unosi zbog toga što sud u Strazburu u najvećem broju slučajeva donosi odluke upravo zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Istine radi, sud u Strazburu je samo u 26% slučajeva doneo odluke koje su bile motivisane ovim razlogom. 65% odluka suda u Strazburu su donete zbog povrede pravičnosti i povrede kvaliteta pravde, a ne zbog povrede i narušavanja prava na suđenje u razumnom roku.
Takođe, kada je ovaj zakon u pitanju, mislim da se nije krenulo od dobrog koncepta kada je u pitanju podela nadležnosti između Ministarstva pravde i između Visokog saveta sudstva. Ako se svi ovde zajedno zalažemo za jačanje sudske nezavisnosti, onda je bilo neophodno predvideti da Visoki savet sudstva bude nadležan za utvrđivanje kriterijuma i merila za utvrđivanje broja sudskog osoblja, ako mu je već zakonom povereno pravo da odlučuje o broju sudija.
Mislim da je Visoki savet sudstva morao da bude nadležan i za vođenje poslova pravosudne uprave, kao i za donošenje i nadzor nad sudskim poslovnikom. To su u najkraće zamerke kada je u pitanju Zakon o uređenju sudova.
Kada je u pitanju Zakona o sudijama, već sam na samom početku rekla da su odredbe koje omogućavaju premeštaj sudija vrlo problematične sa, naravno, ustavnog aspekta i da se njime narušava jedna od osnovnih pretpostavki nezavisnosti sudstva, a to je upravo nepremestivost sudija. Kod Zakona o sudijama mislim da je bilo idealno mesto da se doda odredba kada je u pitanju vrednovanje sudija. Vi znate da Visoki savet sudstva do sada nije bio sposoban da utvrdi merila i kriterijume za vrednovanje sudija i s obzirom da smo zbog odsustva tih kriterijuma imali ogromne probleme u reformi pravosuđa, mislim da je bilo dobro rešenje da se ti kriterijumi i merila predvide upravo zakonski.
Sa druge strane, ono šta sam u uvodnom izlaganju napomenula, mislim da su problematične odredbe koje ovaj Zakon o sudijama usaglašavaju sa Zakonom o Pravosudnoj akademiji zbog toga što su podnete, ako se ne varam, pet inicijativa za ocenu ustavnosti tog zakona, a u pogledu člana 40. Ako ništa, onda je trebalo barem sačekati ishod tog ustavnog postupka, pa nakon toga predlagati ovakvo jedno rešenje.
Kada je Zakon o javnim tužilaštvima u pitanju, moram da kažem da je on znatno bolji nego Zakon o sudijama. Zašto? Zato što je kod njega na jedan drugačiji način predviđeno predlaganje i izbor kandidata za javno-tužilačku funkciju. Mislim da je na bolji način to predviđeno, kao što mislim da je jako dobro što ste predvideli da tužilački pomoćnici i tužilački pripravnici imaju pravo udruživanja u strukovna udruženja. To, na žalost, nemaju ni sudijski pomoćnici, ni sudijski pripravnici. Podneli smo amandman u tom pogledu i mislim da ne bi bilo loše da dođe do usaglašavanja ta dva zakona, ako ništa, onda barem u tom delu.
Mene jako zanima koji su to razlozi doprineli da se recimo predvidi da Državno veće tužilaca pravi, izrađuje rang listu na osnovu unapred utvrđenih kriterijuma i merila za predlaganje nosilaca javno-tužilačke funkcije, a da ta odredba ne bude prisutna kod Zakona o sudijama. Takođe, zanima me, obrazložite mi zbog čega niste predvideli da sudijski pomoćnici imaju pravo udruživanja u strukovna udruženja, kao što to imaju tužilački pomoćnici i tužilački pripravnici.
Mislim da je zbog olakšanog pristupa pravdi i zbog razloga ekonomičnosti postupka bilo važno da mreža tužilaštava prati mrežu sudova. Vrlo je simptomatično zašto na osnovu ove mreže tužilaštava, koju ste nam vi predvideli, ne postoje tužilaštva u sedam pograničnih oblasti, a radi se o gradovima kao što su Bujanovac, Dimitrovgrad, Knjaževac, Majdanpek, Priboj, Sjenica i Šid. Svi ovi gradovi su u pograničnim oblastima i mislim da upravo zbog onoga što se dešava u pograničnim oblastima, ovi gradovi su morali da imaju osnovna javna tužilaštva.
Na samom kraju, svakako da je ono što ste predvideli Zakonom o sedištima sudova i javnih tužilaštava u Republici Srbiji nedopustivo. To nije nedopustivo samo zbog toga što je protivustavno, to je nedopustivo zbog toga što ste vi bili u stanju da uradite, nije bio u stanju da uradi niko pre vas, i to što ste vi u stanju da uradite, ne bi mogla da uradi ni jedna zemlja koja sebe naziva državom. Ukidate institucije sopstvene države, odričete se sopstvenog naroda, što se videlo juče na Kosovu, terate taj narod da se bori za pravdu u sudovima ili pred sudovima Hašima Tačija i verujte, gospodine ministre, istorija takve stvari ne zaboravlja.
Gospodine ministre, meni je jako drago što se vi u načelu slažete sa manje više većinom kritika koje sam iznela na ovaj set pravosudnih zakona i jako mi je drago što je taj nivo kvaliteta u raspravi prisutan i kamo sreće kada bi takav nivo rasprave postojao i prilikom raspravljanja o drugim zakonima.
Moram samo da vam ukažem na odredbu Ustava koja reguliše nepremestivost sudija. U stavu 2. tog člana se kaže da u slučaju ukidanja suda ili pretežnog dela nadležnosti suda za koji je izabran sudija izuzetno može bez svoje saglasnosti biti trajno premešten ili upućen u drugi sud u skladu sa zakonom. Znači, kaže se – slučaju ukidanja suda ili pretežnog dela nadležnosti. Ne kaže se – u slučaju ukidanja suda ili promene pretežnog dela nadležnosti sudija. Radi se o vrlo važnoj i jasnoj razlici.
Kada smo govorili o nepremestivosti sudija neophodno je da se utvrde kriterijumi. To je ono u čemu se slažemo. Ali ne bih volela da odsustvo tih kriterijuma bude razlog za premeštaj nekog sudije iz jednog u drugi sud zato što možda on u datoj situaciji u datoj odluci nije politički odgovorio na zahtev koji se pred njega stavlja.
Sa druge strane, govorili ste o Ustavnom sudu, o tome koliko je on opterećen i koliko on nije u stanju da reši onoliko veliki broj ustavnih žalbi. Ako je to tako i ukoliko je on zaista opterećen ogromnim brojem ustavnih žalbi i nerešavanja tih predmeta, pa šta ga onda sprečava da pokrene raspravu o predlogu za ocenu ustavnosti Statuta Vojvodine koji smo kao poslanička grupa podneli pre skoro četiri godine? Bukvalno ćemo proslaviti četvrti rođendan od podnošenja tog predloga pred Ustavni sud.
(Predsedavajući: Vreme.)
Šta onda Ustavni sud radi? Žao mi je jer nemam više vremena, a imam mnogo toga što bih vam još odgovorila bez obzira na uvodno slaganje sa većinom mojih stvari.
Ako vi tako kažete, ja ću da završim.
Ako sam vas dobro razumela, gospodine ministre, vi se zalažete za promenu Ustava u tom pogledu da Narodna skupština ima mnogo veća ovlašćenja prilikom izbora nosilaca pravosudnih funkcija. Da li je to nešto sa čim se slaže Franko Fratini? Zanima me kako će Evropska komisija da gleda na takav jedan vaš stav.
Meni se čini, i tu prosto moram da imam jednu dozu ličnog ograničenja, da sam možda dobro shvatila ono što ste rekli, ali čini mi se da ste se pre nekoliko meseci upravo zalagali za promenu Ustava, ne bi li povećali nadležnost, odnosno ojačali nezavisnost sudstva. Apsolutno se zalažem za povećanje i pojačanje nezavisnosti sudstva, ali to je potpuno u kontradikciji sa onim što ste sada rekli.
Takođe, rekli ste, a na to moram da ukažem zato što nisam imala pravo da na to ukažem u prethodnom javljanju, pominjali ste sudske plate i služili ste se jednom dozom, rekla bih, demagogije, bez namere da vas uvredim. Rekli ste – kako je moguće da plata jednog sudije bude tri puta veća od plate jednog radnika u privredi? Nemojmo to da radimo, to su jako opasne izjave.
Pravosuđe je pitanje svih pitanja u ovoj zemlji. Kada nam to postane jasno, možda će nam postati mnogo bolje u državi, jer neće doći nijedan strani investitor, neće da se pokrene privreda, neće doći do svežeg kapitala u jednoj državi ukoliko vlasnik tog kapitala nije siguran da će njegov kapital da bude zaštićen. Zato svi moji nastupi u ovoj skupštini, kada je na dnevnom redu pravosuđe, su isključivo motivisani razlozima struke, a ne ničim drugim.
Zato vas molim, gospodine ministre, da ne govorite više o tome…
(Predsedavajući: Vreme.)
… jer to zaista spada u domen demagogije. Verujem da je i vama i nama jako u interesu da pravosuđe profunkcioniše…
(Predsedavajući: Vreme.)
… i da ono dobije mnogo veću nezavisnost nego što je danas.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj član je najbolji primer koliko je ovaj predlog zakona nejasan i vidimo iz prethodnih diskusija da on izaziva poprilične polemike.
Vrlo lako se vidi da član 21. i član 22. ovako kako su napisani u tekstu zakona se nalaze u koliziji. Naime, u članu 21. se kaže da će nadležni organ za legalizaciju zatražiti od podnosioca zahteva da dopuni svoju dokumentaciju u roku koji ne može da bude duži od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Postavlja se jedno krajnje logično pitanje – šta će da se dešava u situaciji kada podnosilac zahteva dobije obaveštenje o tome da dokumentaciju mora da dopuni u roku od samo 15 dana pre isteka roka? Da budem još preciznija, odnosno plastičnije da objasnim. Ako ovaj zakon usvojimo 31. oktobra, on stupa na snagu 1. novembra, jer stupa na snagu prvog narednog dana usvajanja. Ostavljamo rok do 1. novembra 2014. godine za lice koje je podnosilac zahteva, a nije mu dokumentacija kompletna, da je dopuni. Znamo u kakvoj se situaciji nalaze naša odeljenja za urbanizam i izvesna situacija će biti da će ona kasno reagovati i da će možda 15. oktobra 2014. godine lice koje je podnosilac zahteva obavestiti o tome da treba da dopuni svoju dokumentaciju. Podnosilac zahteva će biti u nemogućnosti da podnese svu dokumentaciju i rešenjem će biti odbačen njegov zahtev mimo njegove greške.
Ono što sam rekla, da su članovi 21. i 22. u koliziji, u članu 22. se kaže – ako u roku od šest meseci od dana prijema, obaveštenje iz člana 21. ovog zakona, podnosilac zahteva ne dostavi potrebnu dokumentaciju, nadležni organ će zaključkom odbaciti rešenje. Mene zanima, kao diplomiranog pravnika sa položenim pravosudnim ispitom - da li ovaj rok od šest meseci važi i za podnosioca zahteva koji je primio obaveštenje 15 dana pre isteka roka? Jer, ako važi, onda član 21. neminovno mora da se menja, a ako ne važi, onda član 22. mora da se menja. Ja prosto ukazujem na potrebu da se ovaj član promeni, odnosno da se ili amandman prihvati ili na neki drugi način da otklonite ovu nedoumicu koja će zaista u praksi izazvati poprilične probleme. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Član na koji smo mi amandmanom reagovali utvrđuje objekte za koje nije moguće da se izvrši legalizacija, odnosno za koje nije moguće naknadno da se izda građevinska dozvola, ali u stavu 2. tog člana predlagač zakona odstupa od ovog pravila i predviđa da će organi nadležni za legalizaciju vlasniku nelegalnog objekta izdati građevinsku dozvolu ukoliko on podnese saglasnost jednog vlasnika susednog objekta. Ovde se govori o vlasniku susednog objekta. Znači, govori se samo o jednoj jedinoj saglasnosti.
Postavljam pitanje – da li je opravdano da mi danas govorimo o jednoj jedinoj saglasnosti ukoliko, recimo, taj objekat okružuje pet drugih objekata, a pri tome se nigde ne govori o tome da li su ti vlasnici legalni ili su ti vlasnici nelegalni? Ovako kako stoji u Predlogu zakona ova odredba predstavlja neverovatan osnov za zloupotrebu prava, prvo to, a drugo zbog toga što samom vlasniku nelegalnog objekta predstavlja i daje osnov da vrlo lako preskoči ovaj uslov koji je predviđen i da dođe do legalizacije.
Mislimo da je amandman koji smo mi podneli više nego pravičan i da je neophodno bilo da ga prihvatite. Zbog čega? Zato što on kaže da je u toj situaciji, da bi neko dobio naknadno građevinsku dozvolu, odnosno da bi njegov objekat bio legalizovan, potrebno da dobije saglasnost svih legalnih vlasnika susednog objekta.
Ovo što ste, gospodine ministre, napisali, ili vaša služba, u obrazloženju zbog čega odbijate ovaj amandman prosto ne stoji. Vi kažete da se podrazumeva da je saglasnost potrebno prikupiti od strane svih vlasnika legalnih objekata. To nema veze sa ovim što piše u zakonu, jer je zakon u ovoj odredbi više nego jasan. On traži isključivo saglasnost vlasnika susednog objekta. Molim vas da još jedanput razmislite o opravdanosti ovog amandmana, jer je on jedino pravično i jedino opravdano rešenje u ovom slučaju.
Dame i gospodo narodni poslanici, postavljam pitanje ministru pravde. Naime, 1. oktobra je počeo da se primenjuje novi Zakonik o krivičnom postupku i pored niza novina koje taj zakonik unosi, on je predvideo i postojanje tužilačke istrage. Moram da napomenem da je od prošlog utorka predviđeno tako u zakonu, da umesto istražnih sudija koje su do sada sprovodile istragu, to čine državni tužioci i njihovi zamenici.
Primena tog zakona, o čijim lošim rešenjima, protivustavnim rešenjima sam ja u ovom parlamentu govorila mnogo puta do sada, već sa na samom svom početku izaziva ogromne poteškoće i ogromne probleme. Naime, sudije i sudovi, odnosno tužioci i tužilaštva, nisu spremni za primenu ovog zakonika. Ja mogu da kažem samo jedan primer, ono što se desilo u najvećem sudu, Osnovnom sudu, radi se o Prvom osnovnom sudu u Beogradu. Do kraja prošle nedelje nisu čak bile određene ni sudije za prethodni postupak. Onda se sa pravom postavlja pitanje ko je umesto njih odrađivao, primera radi, rešenje o određivanju pritvora. To je jedno vrlo važno pitanje koje dovodi u sumnju to da li se takav zakon, koji smo mi izglasali ovde, poštuje ili ne.
Mnogo važnije pitanje je – da li su tužioci spremni za postupanje po novim pravilima Zakonika o krivičnom postupku, s obzirom da se obim njihovih nadležnosti i te kako uvećava.
Postavlja se, takođe, novo pitanje – koliko su obuka, edukacija, seminara, simulovanih suđenja prošli tužioci i da li su oni u ovom trenutku spremni i sposobni da preuzmu tako veliki profesionalni izazov. Po mojim informacijama, u Prvom osnovnom tužilaštvu u Beogradu bilo je održano i organizovano svega dva predavanja, to je negde krajem juna, od svega par sati, što lično smatram da, ne da je nedovoljno, nego je više nego nedovoljno da govorimo uopšte o tome, da će tužioci, nakon svih ovih nadležnosti koje im stoje na raspolaganju po novom zakonu, biti spremni da kvalitetno rade svoj posao.
Moram da podsetim da su tužioci do sada imali poprilično pasivnu ulogu, da će novim Zakonom o krivičnom postupku oni imati i te kako aktivnu ulogu, da će sprovoditi istrage, da će imati mnogo aktivniji odnos na glavnom pretresu. Onda se postavlja pitanje – da li će oni biti tako neobučeni i neiskusni u mogućnosti da kvalitetno obave zadatak koji pred njima stoji. Odgovorno tvrdim da će njihovo neiskustvo i nespremnost biti jedan u nizu razloga koji će dovesti do zastoja u postupanju.
Postavlja se takođe novo pitanje – da li su obezbeđeni materijalno-tehnički uslovi za primenu novog Zakonika o krivičnom postupku. Do sada istragu u Prvom osnovnom sudu je radilo 22 istražnih sudija i još toliko saradnika. Moram da podsetim da su svi oni mahom saslušavali svaki dan. Sada iz Prvog osnovnog suda u tužilaštvo odlazi negde oko devet hiljada predmeta. Sa razlogom sam zabrinuta i postavljam pitanje – kako će biti moguće da 70 ljudi koji su radno aktivni u Prvom osnovnom tužilaštvu, kako će moći tih devet hiljada predmeta da reše u roku od šest meseci, kako po zakonu stoji, ukoliko na raspolaganju imaju samo jedan dan nedeljno za saslušanje.
Moje pitanje je u isto vreme i odgovor – materijalno-tehnički uslovi za primenu novog Zakonika o krivičnom postupku nisu obezbeđeni, a kako da budu obezbeđeni kada tužioci nemaju na raspolaganju ni prostorije za saslušavanje.
Od tužilaca se takođe očekuje da u isto vreme, u toku jednog dana, i saslušavaju u istrazi i budu aktivni na glavnom pretresu i dežuraju ukoliko se nalaze na spisku za dežurstva. Onda se postavlja jedno jako logično pitanje za koje će praksa pokazati da je vrlo često, a to je – kako je moguće da jedan tužilac u isto vreme fizički bude prisutan na različita mesta? To je situacija koju ćemo imati u najbližoj budućnosti. Ukoliko je, recimo, tužilac zakazao saslušanja u istrazi, u tom istom danu on mora da bude prisutan i na glavnom pretresu, ukoliko je sudija zakazao predmet koji se po hitnosti zakazuje i koji je pritvorski predmet. To su pitanja na koja moramo da dobijemo odgovore, a praksa još uvek nije razvijena.
Da ne bih prekršila vreme, postaviću na kraju jedno pitanje. Na osnovu svega ovoga što sam ja sada iznela, više je nego izvesno da danas nemamo obučene, nemamo iskusne sudije, da imamo vrlo mali broj ljudi koji su zaposleni u tužilaštvu, s obzirom na ogroman obim nadležnosti koje se novim zakonom stavljaju u rad. Sa druge strane, nemamo obezbeđene materijalno-tehničke uslove i izvesno je da će doći do ugrožavanja efikasnosti i do odugovlačenja postupka u krivičnom postupku.
Postavljam svoje pitanje ministru pravde. Prvenstveno me zanima, s obzirom da je ovo već izvestan scenario…
(Predsedavajući: Vreme.)
… - šta će Ministarstvo pravde da uradi da taj ishod spreči?
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, u decembru prošle godine ste rekli da ćete u roku šest meseci doći ovde u Skupštinu da raspravljamo svi zajedno o Predlogu zakona o planiranju i izgradnji. Od tada je prošlo devet meseci. Mi još uvek u skupštinskoj proceduri nemamo taj zakon o planiranju i izgradnji. Umesto tog zakona mi danas raspravljamo o novom zakonu, o zakonu o legalizaciji, koji se odnosi samo na deo onog prethodnog zakona koji je Ustavni sud proglasio neustavnim.
Moram da kažem da sam naziv tog zakona nije adekvatan. Zbog čega? Zato što on implicira da se radi o redovnom postupku legalizacije, a faktički radi se o naknadnom postupku rešavanja pravnog pitanja objekata koji su već sagrađeni, a oni nemaju upotrebnu, odnosno građevinsku dozvolu.
Kada bih govorila isključivo kao diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom, onda bih mogla da osporim većinu ovih članova, ali to neću raditi iz prostog razloga, jer znam koliko je bespravna gradnja danas ogroman problem u državi i koliko je neophodno njeno rešavanje, njeno, pod određenim uslovima, podvođenje pod određeni režim pravno priznatih odnosa, uz sve rizike koje ona sa sobom nosi.
Sam postupak legalizacije objekata u ovoj državi traje decenijama unazad. Od svih pokušaja da se nešto po tom pitanju uradi, mi danas imamo samo jednu poznatu činjenicu, a to je da je 1.300.000 objekata danas nelegalizovano, da je 720.000 zahteva podneto i da je nešto oko 15% zahteva rešeno.
Međutim, potpuni je apsurd da mi od 1995. godine, kada je donet prvi Zakon o legalizaciji, imamo mnoštvo papira, mnoštvo propisa, mnoštvo svih novih zakona koji su liberalniji u odnosu na onaj prethodni, koji su povoljniji za podnosioce zahteva u odnosu na onaj prethodni zakon, ali je stvar još gora u tom smislu što je broj rešenih zahteva sve manji i manji.
Evo, ja ću samo malo da se vratim u prošlost. Od 2003. godine podneto je 368.000 zahteva, ako se ne varam. Rešeno je samo 5% od toga. Godine 2006. kada smo imali i izmene Zakona o planiranju i izgradnji, kada je produžen rok za podnošenje zahteva, kada je legalizacija drastično pojeftinila, kada je obim tehničke dokumentacije takođe bio smanjen, od 446.500 zahteva rešeno je svega 3%. Po zakonu iz 2009. godine rešeno je 14,3% zahteva, iako je taj zakon predviđao čak popust od 99% za objekat do 100 kvadrata.
Naravno, kada se analiziraju svi ovi pokazatelji, onda ne treba da nas ne zabrinjava podatak da se danas nalazimo na 179. mestu od 183 zemlje po studiji Svetske banke kada je u pitanju brzina dobijanja građevinskih dozvola.
Zaista smatram da je van svake pameti da postupak dobijanja građevinske dozvole u državi traje 279 dana i da on predviđa 19 procedura. Mislim da ste i vi o tome govorili dosta u prošlosti, da ste rekli da je neophodno da se taj postupak pojednostavi, da se građevinska dozvola dobija za jedan dan na šalteru, ali čini mi se da do danas ništa na tom planu nije urađeno. Videćemo šta ste predložili u novom zakonu o planiranju i izgradnji.
Naravno, očigledno je da ovo pitanje o kome sada govorim otvara posredno i jedno drugo pitanje, koje predstavlja mnogo veći problem u državi, a to je neophodnost reforme državne uprave. Mi danas nemamo profesionalizovanu, nemamo efikasnu državnu upravu. Mi danas, nažalost, imamo mnogo više administracije, mnogo više birokratije nego što imamo znanja i znanje nam nekako u toj oblasti uvek manjka.
Čini mi se da će ovaj zakon, o kome danas raspravljamo, još dodatno usporiti proces, hajde tako da kažem, legalizacije naknadno izgrađenih bespravnih objekata. Zbog čega? Zbog toga što on još više opterećuje one koji žele da podnesu zahteve, dodatnom dokumentacijom. I ne samo da je u pitanju papirološki problem, nego je u pitanju i problem koji podrazumeva određeni finansijski izdatak. Znači, dokumentacija koja se sada traži po ovom zakonu, po ovom Predlogu zakona, podrazumeva da će neko još dodatno morati to da plati. To, naravno, govorim ne samo kada je u pitanju projekat izvedenog objekta, veća kada su u pitanju i same naknade, koje već sada, znamo, da neće biti ni najmanje jeftine.
Gospodine predsedniče, molim vas da mi omogućite da na miru govorim, da se koncentrišem o zakonu koji je na dnevnom redu i da, koliko je moguće, umirite poslanike koji se očigledno ne nalaze u sali Narodne skupštine.
Niste učinili ono što sam od vas tražila. Omogućite mi da govorim u Skupštini i da iskoristite vaše…
Umirite poslanike.
Ti troškovi izrade tehničke dokumentacije, o kojoj sam sada govorila, će biti izuzetno skupi.  Recimo, projekat samo izvedenog objekta će koštati isto onoliko koliko i glavni projekat. Recimo, sa određenim stručnjacima iz ove oblasti sa kojima sam se konsultovala su mi rekli da će on najverovatnije da košta između 10 i 12 evra po kvadratu, i ako svemu tome dodamo da će naknada za uređenje građevinskog zemljišta, koju sada određuju opštine, da bude u tom smislu nepredvidiva, jer mi ne znamo koliko će opštine u određenim zonama da odrede cenu, a znamo da u određenim zonama u Beogradu ona može i da dosegne, recimo, 250 evra po metru kvadratnom, onda je jasno da taj projekat neće biti preterano finansijski povoljan, da ne kažem isplativ.
Da budem potpuno jasna, skroz stojim na stanovištu odluke Ustavnog suda. Mislim da je ona duboko ispravna iz razloga što nije korektno da neki koji su gradili kršeći zakon, budu u povoljnijem položaju u odnosu na one koji su poštovali zakonsku proceduru, u odnosu na one koji su platili sve prinadležnosti pre nego što su krenuli sa zidanjem.
Moram da budem, takođe, potpuno jasna i kada ovo govorim zahtevala sam i tražila sam, prosto kao neko ko proučava zakone radeći svoj posao i mislila sam da će u tom smislu odluka Ustavnog suda biti do kraja poštovana kroz ovaj Predlog zakona, naravno to nije slučaj. Ali bez obzira na sve to mislim da ovaj zakon neće imati preterano velikog efekta. Jer, svi oni koji su gradili nelegalno da bi imali rešeno stambeno pitanje, oni će i dalje da ostanu u tim svojim objektima, neće imati nameru da ih otuđe, upisaće se u katastar nepokretnosti i misliće da im je problem na taj način rešen. Ali, on neće biti rešen, zbog toga što mi svi dobro znamo da pitanje rešavanja nelegalnih naselja se neće rešiti upisom u katastar nepokretnosti.
Dalje, ovaj zakon, bez obzira što moram da kažem da on donekle jeste pravedniji u odnosu na onaj deo legalizacije koji se odnosio u Zakonu o planiranju i izgradnji, on i pored toga je prilično neprecizan i prilično nedorečen. Evo, recimo, daću vam samo na primeru, prolazeći kroz neke odredbe zakona, mišljenje o tome, a naravno o tome ćemo diskutovati mnogo više u raspravi u pojedinostima.
Recimo, u članu 3. u tački 5. ne zna se ko odlučuje o tome da li su parametri probijeni. Da li je to Sekretarijat za legalizaciju, ili je to Sekretarijat za urbanizam i građevinske poslove? Zatim, takođe nije jasno, u tački 14. člana 13. da li blok šema instalacija podrazumeva da ne treba da se radi glavni projekat instalacije? To su, recimo, odgovori koji bi zahtevali i trebalo bi da ih čujemo pre nego što on zaživi.
Takođe, u članu 13. nije jasno šta se dešava sa statikom konstrukcije? Ko će da garantuje da je ona bezbedna? Dalje, u članu 21. predviđate rok od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, kao rok u kome treba da se dopuni dokumentacija. Pitam vas jedno krajnje logično pitanje, ako je taj rok za dopunu dokumentacije godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, šta će da se dešava sa onim podnosiocima zahteva koji dobiju obaveštenje 15. dana pre isteka tog roka da je neophodno da dopune svoju dokumentaciju? Oni će se nalaziti u situaciji da fizički neće biti u prilici da podnesu dodatnu dokumentaciju.
Zato smatram da je neophodno da prilikom razmatranja amandmana, prvenstveno na ovaj član, usvojite amandman koji je DSS podnela jer on ispravlja koliziju koja očigledno postoji u zakonu.
Naravno, svakako da će jedan od velikih problema biti i taj što će doći do prilično neujednačene visine naknade za uređenje građevinskog zemljišta, jer će tu naknadu da određuju sada opštine. Sav teret legalizacije, odnosno sav teret ishoda legalizacije će pasti na same opštine jer će one da određuju tu naknadu. Mislim da ne treba da postoji bilo kakva iluzija da će opštine da se odreknu pripadajućih sredstava koje bi mogle da dobiju upravo od legalizacije, jer znamo da su njihove kase već dodatno oštećene. Samo u ovoj godini njihovi prihodi su dva puta smanjeni. Poslednji put kada smo raspravljali o porezu na zarade, setimo se samo da od 2009. godine izvor ili nivo transfernih sredstava im je smanjen. On se i danas nalazi ispod zakonskog minimuma i zaista mislim da je neophodno da svi ovde potpuno otvoreno govorimo o tome da neće biti razumevanja da opštine široko tumače onu mogućnost da do umanjenja naknade dođe i da one same upravo u tome učestvuju.
Po meni, jedan od neverovatnih članova i zaista smatram da on treba da bude brisan iz ovog Predloga zakona je sadržan u članu 34. Govori se o priključenju na infrastrukturu. Mislim da nije dobro da država sama podstiče građane na nezakonito ponašanje.
Još 2003. godine, kada sam radila kao samostalni stručni saradnik u istrazi, istražno odeljenje svih sudova u Beogradu je bilo prenatrpano upravo ovakvim zahtevima za sprovođenje istrage, kolokvijalno govoreći, govorim o krivičnom delu koje se tada nazivalo nelegalno priključenje na elektro energetsku mrežu, u narodu poznato kao krađa struje. Znači od 2003. godine mi imamo to delo koje je sankcionisano kao krivično delo. Danas se to delo podvodi pod običnu krađu iz 2003 člana Krivičnog zakonika.
Mislim da ovako kako stoji u Predlogu zakona, nećemo doći do onoga što želimo. Mislim da je neophodno da on bude izbrisan zato što nije u saglasnosti ni sa Krivičnim zakonikom, a ni u saglasnosti sa načinima i principima funkcionisanja jedne pravne države. Ne može država da poziva građane na kršenje tog zakona.
Informacije radi, Elektrodistribucija je do pre tri meseca primala zahteve za priključenje na strujnu mrežu od onih podnosilaca zahteva koji su im samo u tom trenutku predavali overen zahtev za legalizaciju. Od pre tri meseca oni to više ne čine, jer su shvatili da to implicira da rade krivično delo.
Od pre tri meseca Elektrodistribucija priključuje objekte na strujnu mrežu samo ukoliko oni podnesu građevinsku dozvolu. Molim vas da imate u vidu ovo što govorim. Ovo govorim prvenstveno dobronamerno, na neki način želeći da sprečim ono što bi mogao ovaj zakon da proizvode.
Na samom kraju, bez obzira što zaista smatram da ovaj zakon jeste strožiji na onaj koji je važio do sada i u tom smislu on je možda negde i bolji, ali neće rešiti problem zbog toga što će usporiti proces legalizacije i što će je za veliki broj ljudi zbog kojih je verujem i pisan, neće moći da im omogući da oni izvrše legalizaciju, jer će ona za njih biti prilično finansijski nemoguća. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovo je prvi od 16 amandmana koji smo podneli na ovaj tekst zakona, i kao što su kolege iz moje poslaničke grupe, i kolega iz DS rekli, neophodno je definisati i napraviti potpuno drugačiju definiciju prekršaja, u tom smislu što je neophodno da u njegovom biću postoji i krivica.
Znači, nije dovoljno da to bude samo protivpravno delo, nego je potrebno da ono bude i skrivljeno delo. I, ako primenjujemo koncept ZKP, protiv koga mi u startu imamo mnogo toga da kažemo, a o tome ćemo da govorimo kasnije, onda je neophodno da u tom pogledu budemo potpuno dosledni i kada je u pitanju definicija prekršaja da je upodobimo definiciji krivičnog dela u delu gde to naravno odgovara stvarnosti.
Sa druge strane, cilj ovog amandmana, kao što sam rekla, jeste preciziranje definicije prekršaja, a cilj svih drugih amandmana koje smo podneli na ovaj Predlog zakona jeste popravljanje teksta zakona i mi smo u tom smislu vrlo zadovoljni. Zadovoljni smo što ste prihvatili amandmane, rekla bih ključni amandman, gde rokovi zastarelosti ostaju potpuno nepromenjeni. Prihvatili ste onaj predlog koji je prethodno bio sadržan u Predlogu zakona, a to je da se rokovi relativne zastarelosti povećavaju sa jedne na dve godine, odnosno rokovi apsolutne zastarelosti sa dve na četiri godine. To bi značilo još dodatno odugovlačenje prekršajnog postupka i značilo bi da prekršajni sudovi sporije rade i ne bi bilo ništa od efikasnosti koja je proklamovana donošenjem ovog zakona.
Izražavamo zadovoljstvo zbog otvorenosti koju ste imali u pogledu prihvatanja argumenata koje smo iznosili.
Ima tu još dosta amandmana koji su vrlo kvalitetni i koji su prihvaćeni, koji u značajnoj meri popravljaju tekst zakona, ali moram da kažem da postoji nekoliko amandmana koje ste prihvatili, ali koji, po našem mišljenju, unazađuju tekst amandmana. Ovde se govori o amandmanima koji se odnose na odstupanje od pravila da prekršajne postupke vode isključivo prekršajni sudovi.
Napravili ste izuzetak kada je u pitanju Republička komisija za zaštitu prava u procesu javnih nabavki. Namerno sam u načelnoj raspravi apostrofirala ovaj zakon i neophodnost njegovog usaglašavanja sa Zakonom o prekršajima, ukoliko on bude usvojen, iz prostog razloga, jer sam osećala da do ovakve situacije može doći. Može doći zbog toga što je napravljen izuzetak. Ako se ne varam, vi ste u načelnoj raspravi, stručna javnost je govorila, da je jedan od velikih dometa ovog zakona upravo to što će prekršajne postupke da vode isključivo prekršajni sudovi. Sada pravimo izuzetak, a ne znamo na osnovu kog parametra, na osnovu kojih argumenata ste ovo učinili.
Prilikom rasprave o Zakonu o javnim nabavkama, govorili smo, naša poslanička grupa, bilo je naravno poslanika iz drugih poslaničkih grupa koji su govorili da se u Komisiji za zaštitu prava u postupku javnih nabavki koncentriše ogromna moć, ne samo da ona ima mogućnost da pokreće prekršajni postupak, nego ona sudi, istražuje, saslušava, donosi odluke. Mislim da je rešenje koje ste prihvatili, prihvatajući amandmane nekih kolega, pogrešno, da ono neće doprineti poboljšanju teksta zakona.
Kada je u pitanju ovaj amandman koji smo podneli na član 2, molim vas da još jednom razmislite o njegovom prihvatanju, jer je vrlo važno da u definiciji prekršaja postoji krivica, kao biće prekršaja bez koga ono ne bi ni moglo da postoji. Hvala.
Poštovani gospodine ministre, videli ste da su maltene sve poslaničke grupe opozicije podnele amandmane, naravno sa različitim rasponima, ali su tražili da se nivo novčanih kazni smanji. Mislimo da su novčane kazne ovako kako su propisane, bez obzira što je to propisano rešenje, odnosno predviđeno rešenje u sada važećem Zakonu o prekršajima, smatramo da su one nerealno visoke, da nisu primerene ekonomskoj situaciji danas u Srbiji.
Čuli smo u načelnoj raspravi da je jedan od razloga zašto se ovaj zakon donosi, upravo povećanje naplate novčanih kazni od 100%. Danas uspešnost naplate novčanih kazni ne iznosi više od 20% a ja vas uveravam da će ovakvim rasponom novčanih kazni taj nivo naplate novčanih kazni biti još manji, zato što građani neće biti u mogućnosti da ih plate i taj trend imamo već danas.
Izvinite na digresiji ponovo, ali neodoljivo me podseća ova rasprava na priču o povećanju PDV sa 18 na 20%, kada smo donosili taj zakon, dobili smo uveravanje da ćemo sa povećanjem stope PDV popuniti budžet, odnosno da će doći do povećanja prihoda u budžet, ne da nije došlo do povećanja prihoda u budžet, već je došlo do toga da su oni smanjeni i da je veliki broj preduzeća danas prešao u nivo ili u zonu sive ekonomije.
Znači, kada propisujemo i kada predviđamo ovakva rešenja, onda je neophodno da krenemo od realnih životnih prilika koje danas vladaju u državi. Danas je opšti trend da se novčane kazne masovno zamenjuju kaznom zatvora. Ja sam o tome govorila i u načelnoj raspravi. Čini mi se od početka godine do kraja maja, znači pet meseci je samo u pitanju, 5.059 novčanih kazni je zamenjeno kaznom zatvora, a po izjavi zamenika predsednika Prekršajnog suda u Beogradu, samo 1.756 kazni novčanih je naplaćeno.
Znači, ako svemu ovome dodamo i to da lica koja su provela u zatvoru i koja su izdržala kaznu zatvora ili su novčanu kaznu preinačila u kaznu zatvora, proveli su zatvorima u poslednjih nekoliko godina 130.000 dana. zamislimo samo koliki je trošak to za državu, posebno u pogledu onog pravila koje niste izmenili, a gde jedan dan zatvora košta samo 1.000 dinara.
Mislim da je mnogo opravdanije i ovo nisu demagoške rasprave kao što govore neki poslanici, mislim da je jako važno da krenemo od realnog sagledavanja ekonomskih mogućnosti, platežne moći građana u Srbiji i da na osnovu tih parametara određujemo kazne koje su predviđene u ovom predlogu zakona. Zaista smatram da je to mnogo važnije nego da država insistirajući na ovakvim rešenjima dodatno gubi. Hvala.
Ne znam da li smo bili prisutni prilikom razmatranja istog rebalansa budžeta? U rebalansu budžeta je sasvim jasno bilo iskazano i to imamo kao fakat da su prihodi od naplate PDV drastično smanjeni u odnosu na planirane.
Znači, ako je to tačno, a gospodin Marković kaže da je tačno, onda vidimo da ta mera nije dala rešenje. Naši argumenti su upravo išli u prilog tome da visina novčanih kazne, kakve su predviđene, neće dati rešenje i nećemo postići cilj zakona koji je ovde predviđen, a to je povećanje efikasnosti naplate novčanih kazni.
Nije tačno da visina nema veze sa planom naplate. Kako? Ako vi predvidite ogromne novčane kazne, pa ko će to da plati? Govorila sam upravo u prilog tome da je ogroman broj građana koji zamenjuje novčane kazne kaznom zatvora. Nije demagogija reći da im je mnogo lakše na taj način da se oduže državi. Provešće vreme u zatvoru, imaće redovna tri obroka, dobijaće sve, neće ih niko vući za nos zbog toga što nisu platili kaznu državi, jer će na taj način otplatiti svoju kaznu.
Nisu demagoške rasprave. Mi ovde govorimo o realnim uslovima i prilikama u kojima građani žive. Nije realno da ove kazne, bez obzira što su prepisane iz prethodnog zakona, danas nađu svoje mesto u ovom predlogu zakona, jer su nerealne. Država od njih neće profitirati i neće dobiti ono što je cilj, a to je većina rekla. Nećemo postići efikasnost i veću efikasnost naplate novčanih kazni.