Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Član 27. Poslovnika.
Ako ste me dobro slušali, na početku sam rekla da je greška na vama jer niste upozorili prisutnog gospodina Dinkića da ne može da bude ovlašćen predlagač Vlade za ovu tačku, jer se očigledno nalazi u sukobu interesa. Ovu tačku je ranije, odnosno ovaj predlog zakona je branio, koliko sam shvatila, gospodin Žarko Obradović. Izvinjavam se, ovo bih uputila ovakvu vrstu pridike i da smo bili na sednici kada se u načelu raspravljalo o ovoj tački. Ali, vas molim da vodite računa o tome da Skupština prosto ne krši ne samo Poslovnik, nego ustanovljena demokratska prava i načela.
Znači, kao što sam rekla gospodin prisutni, gospodin Dinkić, je u isto vreme i kompozitor i komponuje pesme za gospodina Bojana Rajevića Piromana, za Dragana Kojića Kebu, za Dženana Lončarevića, za Kikija Lesandrića, za Đorđa Davida. Mislim da on u tom svojstvu potpuno zainteresovan za ishod ovakve jedne rasprave i molim vas da danas odredite za ovlašćenog predlagača drugog predstavnika Vlade.
Nije povreda Poslovnika, nego replika na izlaganje gospođe…
Ja ne znam zašto vi…
Član 107. povreda Poslovnika. Samo jedno logičko pitanje na početku da razjasnimo, zbog čega se gospođa Plavšić javila, ako mene nije povredila, odnosno ako neposredno nije pozvala na ono što sam ja govorila. Potpuno cenim lojalnost gospođe Plavšić, ali ne mogu da cenim da ova skupština ulazi u ovakav jedan ciklus, ne samo kršenja Poslovnika, nego kršenja načela, demokratije, za koju se valjda ovde svi zalažemo.
Ovo što ste rekli, sasvim je logično da gospodin Dinkić brani zakone iz oblasti ekonomije, sada smo imali raspravu o Fondu za razvoj, o zateznim kamatama, o osiguranju, o Predlogu Zakona o budžetu i sve je to sasvim legitimno i mi to podržavamo.
Ne možemo da dozvolimo, jer je lično zainteresovan, gospođo, on prima određene naknade od Organizacije za kolektivna ostvarivanja autorskih i srodnih prava tzv. Organizacije muzičara Srbije i ne možete da mi kažete da čovek nije lično zainteresovan za ishod ovog zakona u parlamentu.
Molim vas da ovu raspravu podignemo na jedan viši nivou na samom njenom početku i da dođe do zamene ovlašćenog predstavnika Vlade u ovom domu.
Dame i gospodo narodni poslanici, podnela sam ovaj amandman smatrajući da niko ne može da obavezuje ugovarače, odnosno organizaciju, interpretatore i organizaciju proizvođača fonograma, da obaveštavaju resorno ministarstvo, tačnije Ministarstvo za nauku i Zavod za intelektualnu svojinu, o tome kada su oni između sebe otpočeli pegovore?
Naime, samo pregovaranje, udruživanje i tome slično, oni u tome treba da budu potpuno samostalni, treba da budu potpuno slobodni, i niko, naravno, na to ne treba niti da ih primorava, ali kao što u ovom amandmanu kaže, niti da im dodaje dodatne obaveze.
Potpuno razumem nameru zakonodavca, koji kaže da od ovog trenutka, znači od trenutka kada oni obaveste Ministarstvo za nauku počinje da teče rok od tri meseca, u kom pregovori moraju da se okončaju, ali ja zaista ovde izražavam veliku sumnju i prosto, svoju vrstu nesaglasja sa ovim, jer smatram da se državi daje ključna uloga u regulisanju odnosa između pravnih subjekata i, tačnije, u ovom slučaju, između organizacija, a te odnose isključivo i samo, po mom mišljenju treba da, i u formalnom i u sadržinskom smislu, uređuju same organizacije.
Naravno, ovo je samo jedna od primedbi koja je iskazana, ne samo od strane poslanika, nego uopšte od stručne javnosti na ovaj predlog zakona. On je, kao što znamo, izazvao vrlo velike burne reakcije, kako samih nosilaca prava, odnosno organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava, ali u isto vreme i kod reprezentativnog udruženja korisnika.
Zbog toga, da bi shvatili sveobuhvatno, sve aspekte i oblasti koje zakon uređuje, moram da kažem da danas u Srbiji postoje organizacije za kolektivna ostvarivanja autorskih i srodnih prava muzičara, interpretatora, odnosno kompozitora, muzičara i proizvođača fonograma, a da svi drugi autori, uključujući, naravno i prevodioce i pisce, slikare, vajare, dizajnere, arhitekte, i koga god već hoćete, nemaju svoje organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava. Zbog toga se nalaze u nemogućnosti da putem svojih organizacija pregovaraju o visini naknade.
Naravno da je vrlo oštar glas protiv ovog zakona uputio i SOKOJ i naravno Organizacija proizvođača fonograma i interpretatora, smatrajući da ovaj zakon nije u skladu sa Ustavom, smatrajući da ovaj zakon nije u skladu sa direktivama Evropske komisije i međunarodnim konvencijama.
U isto vreme, vrlo oštar glas protiv zakona su uputili i udruženje korisnika, recimo, jedan od njih ANEMUS, u svakom slučaju Asocijacija nezavisnih elektronskih medija, koja je smatrala da ovaj zakon nije smeo da dođe u skupštinsku proceduru, pre nego što je o njemu vođena rasprava, i da on u ovakvom obliku, u kom danas postoji, ignoriše probleme medija.
Naravno, smatram za vrlo loše što se konsultacije bar, između zainteresovanih strana na koji se ovaj zakon odnosi, nisu obavile, jer bi, verujem, masa nesaglasnosti koja postoji u ovom predlogu zakona bila na vreme otklonjena.
Po našem mišljenju, zakon zaista jeste problematičan. Problematičan je zato što su neke njegove odredbe u nesaglasju sa Ustavom. Sa druge strane, on na način kako je ovde predviđen, sigurno ne obezbeđuje da naknada, shodno načinu i vrsti korišćenja autorskog prava, odnosno autorskog dela, bude pravično određena i smatram da je jako loše što država ima ključnu ulogu u regulisanju odnosa između pravnih subjekata. Hvala vam.
Moram da kažem da podržavamo rešenje da zanatske radnje budu oslobođene plaćanja naknade za javno saopštavanje muzičkih dela, jer smatram da nije primereno da se ta naknada ubire, recimo, konkretno u jednoj cvećari, frizerskom salonu, ili kod stomatologa u ordinaciji, iz razloga što ti objekti ne zarađuju korišćenjem muzike i sami tim, javno saopštavanje muzičkih dela u isto vreme ne sluša veći broj ljudi.
Moram da kažem da se ovde radi o prilično malim poslovnim prostorijama i ljudima koji zaista ne zarađuju od muzike. Oni pružaju svoje usluge, ali primarna delatnost nije muzika. Ovde bih se takođe pozvala na jedan stav Evropskog suda pravde, koji kaže – da bi se govorilo o javnom saopštavanju muzičkih dela, neophodno je da to saopštavanje bude namenjeno velikom broju ljudi i koji u isto vreme slušaju tu muziku, da pojednostavim. Ne možemo da govorimo o tom pravilu u ovom slučaju, kada su u pitanju zanatske radnje i ne možemo da primenimo, zbog toga što je u zanatskim radnjama teško za pretpostaviti da se u jednom vremenskom trenutku nađe više od 10 ljudi, i to je mnogo.
Zbog toga smatram da je potpuno opravdano da se ova naknada ne ubire vlasnicima zanatskih radnji. Moram da izrazim jednu svoju rezervu kod ovog člana. Mislim da je jako loše što je ovo pitanje najviše dobilo na značaju predizbornoj kampanji i što je ovakav način regulisanja ovog pitanja izraz selektivne primene zakona.
Ako pogledamo, recimo, osnovni zakon i to član 171. onda možemo da postavimo jedno vrlo logično pitanje – ako se pravilo koje se primenjuje kod zanatskih radnji, primenjuje kao takvo, zašto ono ne bi bilo primenjeno konkretno u ovim drugim primerima koji se pominju u članu 171? Govorim o prevoznim sredstvima ili, recimo, izložbenom prostoru. Po čemu se ta naknada ubire u ovim slučajevima, a zanatske radnje se oslobađaju od toga?
Potpuno podržavam argumentaciju gospodina Mikovića, koji govori o tome da zanatska radnja na način kako je definisana u ovom zakonu, nije definisana precizno i mislim da se pod ovu definiciju mogu podvesti i oni objekti koji zaista ne zaslužuju da budu oslobođeni od plaćanja ove naknade. Hvala.
Javila sam se odmah posle prvog izlaganja gospodina Dinkića, ali me niste primetili.
Nisam sigurna da je definicija, koja je data u Zakonu, dovoljno jasna, posebno ako pođemo od toga kako je preduzetnik regulisan u Zakonu o privrednim društvima, gde se kaže da je to poslovno sposobno fizičko lice koje obavlja delatnost u cilju ostvarivanja prihoda, koje je kao takvo registrovano, u skladu sa Zakonom o registraciji.
Potpuno podržavam ovo što je gospodin Miković rekao, da nije precizno definisano. Od vas isto tražim, još jedanput, samo pojašnjenje – ako je ovo pravilo primenjeno za zanatske radnje, zašto ne bi bilo primenjeno, konkretno, za prevozna sredstva, odnosno izloženi prostor? Prosto, da vidimo kriterijume.
Da ne bude spora, potpuno podržavam ovo što je u zakonu. Smatram da zanatske radnje treba da budu oslobođene plaćanja naknade za javna saopštavanja
muzičkih dela, ali me zanima kriterijum koji ste koristili. Nemojte da donosimo zakone samo na osnovu toga što smo u predizbornim kampanjama, određena pitanja do te mere podigli njihov značaj, da danas moramo to da sprovodimo u delo, što, kažem, podržavam, ali tražim kriterijum. Znači, po kom kriterijumu su samo zanatske radnje oslobođene plaćanja ove naknade, a to isto pravilo ne važi za prevozna sredstva ili, recimo, za izloženi prostor?
Javila sam se odmah nakon izlaganja gospodina Dinkića, ali vi izgleda imate problem sa mojim primećivanjem.
(Predsednik: Ne, samo dajem reč po redosledi prijavljenih govornika, pošto oni imaju po istom osnovu pravo, iako su bili pre vas u sistemu, onda njima prvo dajem reč.)
Moram da odgovorim na ono što ste vi rekli za izložbeni prostor. Potpuno razumem i prihvatam argumentaciju da ukoliko se u izložbenom prostoru okuplja veći broj ljudi i ukoliko se u tom trenutku ne pušta muzika da izložbeni prostor treba da bude oslobođen od plaćanja naknade za javno saopštavanje muzičkih dela. Pitam vas – gde to piše u zakonu? Vi ste to sada rekli, ali nam niste pojasnili gde to piše u zakonu. U zakonu to ne piše. U zakonu se samo zanatske radnje oslobađaju od plaćanja te naknade.
Slažem se sa onim što ste rekli. To zaista piše u članu 171, ali se kaže da oni plaćaju paušalnu naknadu. U skladu sa ovim što ste vi govorili sada, smatrate da ako se u izložbenom prostoru ne pušta muzika oni treba da budu oslobođeni, ako sam vas dobro razumela pre nekoliko minuta. Ako ste imali nameru to da uradite, onda uradite, jer to u zakonu ne piše. Oni su i dalje u obavezi da plaćaju ovu naknadu. Hvala.
Ovim amandmanom ja sam tražila da Zavod za intelektualnu svojinu koji sada preuzima nadležnosti Komisije za autorska i srodna prava, ima pravo, ali i obavezu na davanje mišljenja, a ne samo mogućnost da se saglašava sa predlogom tarife koju utvrđuje Upravni odbor organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava.
Ukoliko bi ovaj moj amandman bio prihvaćen, to bi značilo da Zavod za intelektualnu svojinu dobija veća ovlašćenja i dobija mogućnost da iskaže i svoje negativno mišljenje na predlog tarife Upravnog odbora, organizacije SOKOJ, u situaciji kada između organizacije za kolektivno sprovođenje, odnosno ostvarivanje autorskih i srodnih prava, i reprezentativnog udruženja korisnika, ne dođe do dogovora.
Mi znamo šta se desilo u decembru 2011. godine, kada je Upravni odbor SOKOJ, doneo predlog tarife kojim su naknade bile astronomski povećane i kakve je uopšte sve probleme u praksi ovakva jedna tarifa na koju je Komisija za autorska prava i srodna prava, dala saglasnost, i izazvala.
Zbog toga je upravo i namera ovog amandmana bila da se Zavodu za intelektualnu svojinu da mogućnost da da i negativno mišljenje. Sada u zakonu imamo odredbu koja kaže da se Zavod za intelektualnu svojinu samosaglašava sa predlogom tarife koju utvrdi organizacija. Mislim da to nije dobro, posebno ako znamo i podsetimo se iskustva koje smo imali u decembru 2011. godine.
Samo ću da podsetim da su tada naknade toliko povećane, da su recimo za stanice koje emituju muziku, porasle od 353% koliko je bilo za televizije, do 550% za radio stanice i čime je opstanak radiodifuzije ozbiljno doveden u pitanje.
Ja naravno ovde ne govorim o opstanku RTS niti bilo kog drugog medija sa nacionalnom frekvencijom, ja prvenstveno govorim o opstanku malih lokalnih i regionalnih medija.
Kakve je posledice ovako određene i na ovakav način određena tarifa izazvala u praksi, najbolje mogu da potkrepim samo jednim primerom, da je u septembru i oktobru ovo godine RRA pokrenula 67 postupaka za oduzimanje dozvole za emitovanje programa, zbog neplaćanja naknada za ovo emitovanje.
Mislim da takvu situaciju niko od nas u ovom parlamentu ne bi hteo i mislim da je amandman potpuno na mestu. On svojom definicijom ovakvu jednu mogućnost definitivno ne dozvoljava.
Naravno da zakon, kada govorimo o ovoj tarifi naknada neophodno je da skrenemo pažnju i na nešto što se pokazalo kao problem u praksi. Naime, nisam potpuno sigurna da li su podzakonskim aktima koji su morali da budu doneti, da bi se ovaj zakon sproveo u delo, kompletno u praksi, da li je predviđeno tačno sve ono što spada pod obavezu naplate naknade.
Koliko je zakon, a i podzakonski akti, nejasni, najbolje pokazuje primer jedne vlasnice frizerskog salona, što svi znamo, koja je zbog zvonjave mobilnog telefona, morala da bude u poziciji da plati naknadu za korišćenje fonograma u iznosu od 11.000 dinara, zato što je inspektor organizacije proizvođača fonograma tu zvonjavu sa njenog mobilnog telefona tretirao kao muzičku numeru koja se podvodi pod zaštitu autorskih i srodnih prava. Ovaj primer je poznat svima nama, o njemu se mnogo pisalo, ali ja znam da će ministar da kaže da je ovo pitanje rešeno u praksi, ali ostala pitanja nisu rešena u praksi i sigurno stojim iza ovog da inspektor organizacije, proizvođača fonograma, kada odlazi u inspekciju, nije potpuno siguran šta sve spada u obim naplate naknade i da upravo nepreciznost zakona i podzakonskih akata koje ovaj zakon sprovode u delo, u tom slučaju nisu jasne.
Ne slažem se sa vama, jer mišljenje može da bude i negativna saglasnost. Podrazumeva se da je ona tu zarad davanja saglasnosti. To se u praksi nikad nije desilo da neko nije dao saglasnost.
Ovako, kada mu dajete mogućnost da iskaže svoje negativno mišljenje, na taj način se podrazumeva da je predlog tarife koji je utvrdio upravni odbor, kada do dogovora između organizacije za ostvarivanje autorskih i srodnih prava i samog udruženja korisnika nije došlo. Po meni je mnogo bolje da ona ima mogućnost da dâ i svoje negativno mišljenje, ali razlika je u shvatanju i razlika je sa pozicije u kojoj odlučujemo.
Dame i gospodo narodni poslanici, moje pitanje se nadovezuje na ovo o čemu su govorili gospodin Čikiriz i gospođa Popović. Svoje pitanje upućujem premijeru. Naime, premijer je u svom ekspozeu koji nam je obrazlagao ovde rekao da će jedan od prvih zadataka koje će Vlada preuzeti biti hvatanje u koštac sa belom kugom i sa biološkim nestajanjem stanovništva.
Takođe, moram da kažem i da ponovim ono o čemu je ovde bilo reči prošlog četvrtka u ovom delu sednice. Reč je o tome da je na žalost treći tender za uključivanje privatnih ustanova u projekat vantelesne oplodnje o trošku države propao. Osnovno je pitanje da li je RFZO u vrlo kratkom periodu od svega par meseci dva puta odustao od svog tendera ili je tender propao zbog manjkavosti administrativne prirode.
Meni je prosto neverovatno da bi jedna specijalna bolnica za lečenje steriliteta našeg čuvenog genetičara gospodina Stojkovića, bila u stanju da fingira namerno greške popunjavajući dokumentaciju da ne bi došla na listu bolnica u kojima se obavlja veštačka oplodnja o trošku države. Ali, naravno da mi odgovor na ovakvo pitanje nemamo, ali sumnja u svakom slučaju postoji u pogledu onog obrazloženja koji je RFZO dao. Jasno je samo jedno da vreme neumitno teče, a da mogućnosti za one koji dugo već čekaju na veštačku oplodnju su sve manje i manje.
Naravno da je ova vest najviše razočarala one parove koji danas čekaju na veštačku oplodnju, a kojih je danas više od 500, ali je svakako razočarala i one građane koji su vrlo svesni opasnosti sa kojom se Srbija, odnosno nacija danas nalazi, a to je velika demografska opasnost. O čemu se radi? U bukvalnom smislu reči Srbija danas demografski umire. Kako drugačije nazvati procese koji kažu da svake godine 30.000 ljudi više umre nego što se rodi.
Kada nestaju gradovi veličine Paraćina samo za godinu dana, a za 10 godina nestane grad veličine Novog Sada. Zamislite samo o kom broju stanovnika se ovde radi. Kako drugačije nazvati to, ako nam škole zvrlje prazne, ne samo u ruralnim sredinama, već su nažalost počele da zvrlje prazne i u centralnim beogradskim opštinama. Kako drugačije nazvati to, kada nam se svako četvrto selo gasi, a kada je prosečan Srbin ušao u petu deceniju života, a u petoj deceniji života se nažalost više ne rađa. Činjenica je da je naša nacija izuzetno stara, a da su nam groblja, nažalost sve mlađa i mlađa.
Postavlja se osnovno pitanje, šta država u ovom trenutku radi? Da li na bilo koji način može da ignoriše stvarnost? Da li preduzima bilo koje mere i da li danas postoji bilo koji preči problem od poimanja i saznanja, da nas jednog dana, u demografskom smislu reči, u vremenskom proteku koji je jako kratak, više ne bude?
Mi kao, naravno, ozbiljna politička stranka, nudimo i pomoć Vladi po pitanju ovog rešenja, nudimo pomoć u pogledu stavljanja na raspolaganje našeg stranačkog programa demografske obnove stanovništva, kao polazište za donošenje konkretnih mera. To radimo zato što smo uradili naš program demografske obnove, zbog toga što je on dobar i zato što nudi konkretna rešenja, koja u ovom trenutku državu ne bi mnogo koštala.
Da li mnogo tražimo, ako kažemo da se iznos roditeljskog dodatka uveća i da se isplaćuje jednokratno, ne samo za rođenje prvog deteta, već za rođenje svakog deteta u ovoj državi? Ja ću da podsetim, u državi Srbiji treba da bude rođeno četvoro dece po jednoj porodici, da bi naš prirodni priraštaj bio pozitivan.
Da li tražimo mnogo kada kažemo da treba da osnuje fond za obnavljanje stanovništva, koji bi se finansirao tako što bi od svake finansijske transakcije, jedan dinar bio usmeren upravo u ovu namenu? To su mali koraci, ali hajde da krenemo od nečega. U svakom slučaju, mnogo bolje nego da ne radimo ništa, kao što je to situacija danas.
Na samom kraju, ja, naravno, apelujem, pozivam Vladu, da ovog postane svesna, bar onoliko koliko je bila svesna u onom trenutku kada je pisala ekspoze. Postavljam pitanje, koje ćete konkretne mere preduzeti, i Vlada i premijer, da se konačno zaustavi proces umiranja države, kako bi nacija bila zamlađena, a kako bi, naravno Srbija počela da rađa? Podsetiću vas, kad nas nema, nema ničega. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, isto kao i gospođa Popović smatram da su ovi ugovori o kojima danas raspravljamo preduslov uspešne borbe protiv korupcije i kriminala na regionalnom nivou, pored mera koje svaka država ponaosob preuzima na svom unutrašnjem planu.
Ovo nije prvi sporazum iz ove oblasti koje Skupština ratifikuje. Ako se ne varam, do sada smo usvojili, ratifikovali ove ugovore i sa manje-više skoro svim zemljama iz regiona u oblasti pravosuđa, u saradnji kako u krivičnim stvarima, tako i u građanskim stvarima. Čini mi se da sa ova četiri sporazuma kompletiramo tu saradnju na regionalnom nivou.
Što se DSS tiče, mi podržavamo svaki oblik borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, na regionalnom nivou i uopšte, prvenstveno zbog toga što u geografskom i geostrateškom smislu Balkan predstavlja jedno geopolitičko čvorište. On predstavlja tranzitnu zonu za ilegalne robe i usluge i u svetu organizovanog kriminala ima vrlo specifičnu ulogu i upravo zbog toga mi podržavamo ove zakone, jer smatramo da najveći putevi organizovanog kriminala idu upravo preko ove teritorije.
Kada govorimo o organizovanom kriminalu na regionalnom nivou ili na nivou Balkana, onda se prvenstveno misli na proizvodnju i promet droga, falsifikovanog novca, oružja i trgovinu ljudima. Prema podacima Interpola, na toj čuvenoj balkanskoj heroinskoj ruti, na putu od male Azije, preko Balkana, do Evrope, godišnje se ilegalno prenese negde oko 80 tona droge. Centar krijumčara je na Kosovu i Metohiji, gde postoje skladišta robe gde se ti veliki paketi koji dolaze iz Avganistana, ili već odakle, prepakuju u male pakete i odatle se šalju i nastavljaju svoj put prema Evropi.
Primera radi, jedan kilogram heroina visoke čistote košta oko 15 hiljada dolara ukoliko se kupi u Avganistanu, ali ukoliko on prođe put od Avganistana preko Turske, Bugarske, Makedonije, do Kosova i odatle kada krene ka Evropi, on se prodaje u Nemačkoj za 50 hiljada dolara po kilogramu.
Jasno je da Kosovo ne može da bude čvorište organizovanog kriminala da ne postoje izuzetno jake veze između kriminalnih klanova i između tzv. državnih struktura Kosova. U pogledu onoga o čemu danas raspravljamo, a to je taj sporazum sa Makedonijom, vidimo da se Makedonija nalazi na tom putu ilegalne trgovine narkoticima i ako se svemu tome doda činjenica da 90% učinilaca krivičnih dela u Makedoniji predstavljaju pripadnike albanske nacionalne manjine, onda je jasno da nam na putu sprečavanja ovih pojava ne može pomoći samo regionalna saradnja, već ta saradnja mora da bude na međunarodnom nivou.
Kada već govorimo o sporazumu sa Makedonijom, ako već govorimo o toj regionalnoj saradnji, moram da se osvrnem na nešto što je ministar pravde, i žao mi je što on danas ovde s nama, jer bih mogla da otvorim polemiku s njim u tom pogledu, rekao pre nekoliko dana na Forumu zemalja zapadnog Balkana u Tirani, da se mi kao država zalažemo za uvođenje regionalnog naloga za hapšenje, tačnije za donošenje konvencije koja bi regionalni nalog za hapšenje učinila mogućim.
Činjenica jeste da režim ekstradicione procedure danas jeste vrlo komplikovan, jeste kompleksan. On je opterećen mnogim administrativnim barijerama, ali ne možemo da govorimo o institutu regionalnog naloga za hapšenje kao o idealnom institutu, posebno ako znamo šta se dešava u zemljama koje imaju evropski nalog za hapšenje, prvenstveno govorim o zemljama EU.
Ovde moram da kažem da imam određenu vrstu rezervi, kada je u pitanju uvođenje ovog instituta, jer on nažalost neće biti moguć, ta saradnja neće moći da bude moguća u svakom konkretnom slučaju. Ako pogledamo iskustva koja imaju zemlje koje primenjuju i u čijim pravnim sistemima postoji evropski nalog za hapšenje, onda vidimo da se on primenjuje na oko 30-ak krivičnih dela koja nisu podjednako ili istovetno definisana u svim državama članicama EU. Upravo zbog toga dolazi do velikih problema u primeni tog naloga za hapšenje.
Takođe, on se odnosi i na krivična dela koja su samo u jednoj državi članici definisana kao krivična dela, a u drugoj državi članici, ona nisu krivična dela. Evropski nalog za hapšenje mora da se izvrši, čak i onda kada je državljanin jedne države članice EU izvršio krivično delo, a to krivično delo, odnosno to delo, nije inkriminisano kao takvo u njegovom zakonodavstvu.
Do čega onda dolazimo? Dolazimo pod udar toga da dezavuišemo sopstveno domaće zakonodavstvo, sopstveni pravni sistem zarad brže, efikasnije međudržavne saradnje. Mislim da ovde treba biti vrlo oprezan.
Ako sada vratimo priču na regionalni nivo, onda vidimo da krivična zakonodavstva, primera radi, Srbije i Crne Gore se razlikuju u mnogo toga. U Crnoj Gori, primera radi krivično delo zloupotreba službenog položaja u osnovnom obliku nije inkriminisano, ono je dekriminalizovano i ne postoji kao krivično delo, dok je to krivično delo u Srbiji krivično delo. Pogledajmo i situaciju u Republici Srpskoj i između Srbije. U Republici Srpskoj su kažnjive pripremne radnje za izvršenje krivičnog dela, dok te pripremne radnje u Srbiji nisu inkriminisane i one ne predstavljaju krivično delo.
Postavlja se jedno logično pitanje – da li će Crna Gora, primera radi, izručiti svog državljanina Srbiji, ako ga Srbija tereti za zloupotrebu službenog položaja u osnovnom obliku, koja u Crnoj Gori nije krivično delo? Doći ćemo do vrlo apsurdne situacije i zbog toga vas molim, ako već izlazimo sa inicijativama za regionalni nalog za hapšenje, da celokupna procedura vezana za to mora da bude jako dobra, da kažem, do krajnjih tančina jasno definisana, kako ne bi došli u situaciju da celokupan institut ne bude uopšte primenjiv.
Mislim da, ako već izlazimo sa tim, pretpostavka za izradu jedne takve konvencije mora da bude, prvenstveno, apsolutno do perfekcije dobro poznavanje krivičnih zakonodavstava svih zemalja regiona.
Na samom kraju, još jedanput ponavljam, DSS se zalaže i podržava svaki oblik borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, posebno na regionalnom nivou, uvažavajući i polazeći od toga koliko je ona važna. Upozoravam vas, prvenstveno, predstavnike vlasti da taj preterani entuzijazam u uspostavljanju dobrosusedskih odnosa, u kontekstu koji prevazilazi domete današnje rasprave, ali u kontekstu onoga što Vlada danas čini, može da nas dovede u situaciju, nedaj bože, ali kažem , da danas sutra ovakvu vrstu sporazuma potpisujemo sa Kosovom. To je nešto što predstavlja izvesni scenario ukoliko Vlada nastavi da radi ovako kako radi do sada. To je nešto što DSS nikada neće podržati, to je nešto zbog čega ćete u DSS imati najvećeg i žestokog protivnika, a plašim se da je takav scenario više nego izvestan. Hvala vam.
Hvala vam. Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, mi smo podneli ovaj amandman kojim tražimo da se procedura pripajanja sprovede u skladu sa odredbama člana 133. Zakona o bankama.
U obrazloženju kojim je Vlada odbila naš amandman, kaže se - da se amandman odbija iz razloga zato što je članom 6. stav 2. Predloga zakona predviđeno da se pozitivno mišljenje NBS smatra saglasnošću NBS, a koja saglasno sa članom 133. Zakona o bankama baš i zahteva. Da, ali ne samo to. Da bi NBS dala saglasnost neophodno je da banka kojoj se pripaja druga banka podnese određeni broj dokumenata, odnosno odluka. Neophodno je da se podnese izmenjen osnivački akt, neophodno je da se donese odluka banke o pripajanju, odluka o pripajanju banke koja joj se pripaja. Neophodno je da se donese analiza ekonomske opravdanosti za pripajanje i da se donese analiza koja će da utvrdi da ne postoje nikakve štetne posledice na finansijski sistem.
Gospođo predsedavajuća, molim vas da iskoristite svoje pravo i da uozbiljite raspravu u ovom parlamentu i da mi omogućite pravo da na miru govorim. Prvenstveno poslanike vladajuće koalicije.
Ne možemo da prihvatimo da se ne poštuje procedura koja jasno postoji već sada u Zakonu o bankama, kojom se reguliše ovaj slučaj, zbog obrazloženja da za to ne postoji vreme. Na ovaj način, ako derogiramo indirektno odredbe Zakona o Narodnoj banci, mi ćemo neminovno uvesti elemente pravne nesigurnosti u celokupan postupak pripajanja. Pored ona tri zakona čije dejstvo suspendujemo u članu 3. Predloga zakona, mi indirektno i delimično suspendujemo i odredbe člana 133. Zakona o bankama.
Potpuno mi je jasno šta se želi postići ovim. Možemo da polemišemo o tome da li je to dobro ili loše, ali ne podržavamo proceduru koja se u ovom predlogu zakona predviđa, jer se na taj način urušava pravni sistem. Jednostavno, unosi se kroz elemente pravne nesigurnosti jedan nered u ono što se danas dešava išto uopšte postoji u pozitivnom zakonodavstvu.
Kao što je gospođa Čomić rekla suština ovog člana zakona jeste u bespovratnoj finansijskoj pomoći i znam da će ministar sada da kaže ono što jeste i što stoji da bez tih sredstava ne bi bilo moguće uopšte da dođe do preuzimanja prava i obaveza banaka koje se preuzimaju jer one i onako vrlo loše posluju i to je potpuno jasno.
Ovde izražavam politički stav. Postavljam pitanje – dokle će država da spašava banke koje propadaju i banke koje loše posluju i kakva se poruka javnosti šalje? Šaljemo poruku da menadžeri tih banaka mogu da rade šta hoće, da mogu da se razmaze, da se bahato ponašaju i kao posledicu svega toga imaćemo da se jedna po jedna banka na taj način ruši i da se pripaja nekoj drugoj banci, da bi na kraju imali samo jednu državnu banku.
Ispada iz nekih iskustava iz prošlosti kao da ništa nismo naučili. I danas po ko zna koji put govorimo o "Razvojnoj banci Vojvodine" i moram da kažem da apsolutno podržavam ministra u svemu onome što je rekao za tu banku danas. Kao da ne znamo da je on nekoliko puta rekao da je ona dokapitalizovana. Kao da ne znamo da je država dala ogromne iznose sredstava za njenu dokapitalizaciju i da nijedan pozitivan tračak nemamo od poslovanja te banke. Slično se dešavalo i sa "Agrobankom". Podsetiću, čini mi se, ispravite me ako grešim, da je juče usvojen rebalans budžeta u Pokrajinskom parlamentu i unapred su opredeljena sredstva za dokapitalizaciju "Razvojne banke Vojvodine" u iznosu od 150 miliona evra. Opet ulazimo u jednu avanturu u kojoj kraja nema. Slično se dešavalo i sa "Agrobankom", odnosno sa "Novom Agrobankom". Ako se ne varam država je dala 100 miliona evra za formiranje "Nove Agrobanke" i podsećam sa zdravom aktivom. To je bila javna tajna. Svi su govorili da će ta banka dobro da posluje jer je u njoj samo zdrav kapital, samo zdrava aktiva. Na kraju, pet meseci od formiranja te banke šta mi kao rezultat poslovanja imamo? Imamo rezultat da ona mesečno gubi dva miliona evra i da u njenom portfelju ima 80% nenaplativih kredita. Da li je konačno došao kraj tom državnom intervencionizmu?
Zašto podnosimo ovaj amandman? Podnosimo ga iz jednog razloga, da izrazimo jasan naš politički stav da se ne zalažemo i ne prihvatamo toliki upliv države u privredne tokove. Ako neka državna banka ne funkcioniše dobro postoji zakon šta se sa njom dešava. Pa neka u krajnjem slučaju i propadne, jer ćemo mnogo bolji efekat postići od toga nego da takve banke nagrađujemo. Kao posledicu svega toga imamo bahati menadžment koji može da radi šta god hoće i da bude potpuno siguran jer zna da za njegovo nesavesno poslovanje neće odgovarati on sam jer će ta banka biti pripojena nekoj drugoj banci. Mislim da se šalje jako loša poruka, a mislim i verujem da to nije u interesu ni ministra finansija, ni ove vlade.
Molim vas da uzmete u razmatranje argumente koje ovde na današnjoj sednici iznosimo.