Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Đorđe Stojšić

Đorđe Stojšić

Liga socijaldemokrata Vojvodine

Govori

Zahvaljujem gospodine predsedavajući, poštovani gospodine Pastor, predstavnici Vlade Vojvodine, sa pažnjom slušamo ovu diskusiju koja je za nas izuzetno značajna, s obzirom da mi li Lige socijaldemokrata Vojvodine smatramo da je ovo par ekselans političko pitanje, a ne računovodstveno pitanje.
Svake godine vi dolazite, u stvari ne dolazite svake godine, ovo je drugi put, ranije vlade nisu imale ni toliko razumevanja, ali mislim da po mnogim pitanjima u ovom parlamentu postoji nejedinstvo, ali kada je u pitanju Vojvodina, tu je jedinstvo apsolutno, u smislu toga da Vojvodina ne treba da dobije ni to što joj po Ustavu pripada.
Svi se zalažu za poštovanje Ustava, ali kada inicijativa za poštovanje tog istog Ustava koji nije izglasan Vojvodini, iako se glasalo dva dana i noć, sada mi koji smo bili protiv tog Ustava, vi o tome vrlo dobro znate i kolege iz LDP, sada insistiramo da se taj isti Ustav poštuje i da se sredstva prebace za ono za šta Vojvodina ima nadležnosti, a ne da se pravi farsa iz godine u godinu i da se transferišu sredstva za nadležnosti koje Vojvodina uopšte nema, visoko školstvo, lokalne samouprave, itd.
Svi znamo da je vojvođanski budžet protočni bojler, tri sedmine za kapitalne investicije ne želim ni da spominjem. Prošle godine smo imali onaj Potemkinov tunel, koji se obećavao da će otprilike da se napravi za godinu dana, pa vidimo da tek ove godine imamo 200 miliona dinara predviđenih za projektnu dokumentaciju u rashodima Ministarstva lokalne samouprave i regionalnog razvoja, koji nema nikakve veze sa auto-putevima i 2015. godine još 50 miliona, znači da dokumentacija neće biti gotova narednih pet-šest godina. Prošle godine je tunel računat kao – eto, to je kapitalni rashod na teritoriji Pokrajine Vojvodine. Ove godine je situacija još čudnija, pa se računaju svi kapitalni rashodi na teritoriji Pokrajine, kao – eto, to je nekakva investicija i računa se u te tri sedmine. Važno je da sve ovo stavimo u kontekst.
Ustav, kada je donošen, stavljena je ta čuvena odredba od 7% i ja sam se uvek pitao - zašto 7%, ko je došao do 7%, kojom matematikom je neko izračunao da to treba da bude 7%? Postojala je platforma, koliko se ja sećam, Izvršnog veća Vojvodine, odnosno Vlade Vojvodine, da Vojvodina mora imati sudsku, izvršnu, zakonodavnu vlast, izvorne prihode, imovinu. Preko noći je to promenjeno, pa se došlo do tih 7%. Ne znam zašto 7%, možda je to nekakav, eto, u lirskim i epskim pesmama ima „sedam gora, sedam planina“, ili da ne bude osam iz nekih drugih razloga, pa kao sedam. Ne znam zašto sedam, ali bih stvarno voleo od nekog ko je učestvovao u pisanju tog Ustava da čujemo zašto 7%?
Odnos prema Vojvodini se ne menja. Pitanje je da li vi kao predstavnici građana Vojvodine treba svake godine uopšte da učestvuje u toj farsi, s obzirom da, bez obzira na to šta se ovde predlaže, odgovor je uvek isti. Vi lepo predložite, to će, koliko vidim, biti odbijeno od strane vladajuće većine i šta dalje? Da li ćemo mi ići na privremeno finansiranje u Vojvodini i da li ćemo onda imati budžet, to je veliko pitanje.
Taj se odnos nije menjao, za vreme Miloševića nam je bilo jasno zašto je morao na silu da ukida autonomiju, da bi finansirao sve te ratove i sve što je radio devedesetih, ali posle 2000. godine mislim da je bilo prostora da se neke stvari vrlo praktično urede, ali u praksi se to nije desilo. U privatizaciji, na kraju krajeva, prodat je PIK „Bečej“, nije prodat PKB, prodat je DDOR, nije prodat „Dunav osiguranje“, prodata je „Jugoremedija“, a nije prodata „Galenika“. O NIS neću ni da pričam. Sada evo šeik koji je baš zainteresovan za zemljište Vojvodine.
Na kraju imamo to da se finansiraju različiti posrnuli giganti, a problem je samo jedan – naplata struje, gasa itd. u Vojvodini 90%, u drugim delovima Srbije nije. Onda dolazimo do toga i zašto je taj „Srbijagas“ u gubicima itd. Svi sve to znamo i svake godine ista priča.
Vojvodina je poslednja federalna jedinica čiji status nije do kraja rešen. U Vojvodini je sve počelo. Mislim da u pravcu naše evropske perspektive će to pitanje morati da se uredi, konačno da se završi.
Od 1988. godine prošlo je 25 godina i, od svih naših priča koje građani svake godine slušaju, imamo situaciju u Vojvodini da je 25% nezaposlenost, da je prosečan traktor star 25-30 godina, da u Irigu, kada idete za Novi Sad, šleperi ljudima uleću u dvorišta, vozovi se kreću brzinom od 50 kilometara na sat, kao pre 200 godina i to je Vojvodina danas. Kanal Dunav-Tisa-Dunav koji je bio najbolja kanalska mreža u Evropi pre 200 godina, sada nije uopšte u upotrebi. Da ne nabrajam dalje.
U svakom slučaju, 25 godina je prošlo od čuvene „jogurt revolucije“ i mi ponovo pričamo iste priče, bez ideje da se to pitanje jednom reši kako treba. Sada ćemo imati Zakon o finansiranju, nadam se, ministar je obećao ovde nama u Skupštini da će se radna grupa konačno formirati, sastati i da ćemo Zakon o finansiranju Vojvodine dobiti, pa nećemo morati da podnosimo amandmane koji se svake godine odbijaju. Ali, ovo pitanje se neće rešiti trajno, dok se ne reši pitanje Vojvodine, kao ustavna kategorija.
Mi, kao stranka, zalažemo se za promenu Ustava i mislim da Ustav mora da se menja iz mnogo drugih razloga. Vojvodina je jedan od tih razloga. Mislim da postoje ljudi i u Briselu koji znaju šta je decentralizacija i šta je lokalna samouprava, šta je pokrajinska. Postoje druge stranke koje misli da ni lokalne samouprave ni pokrajine ne treba da postoje. Sve treba da bude deo republičke vlasti, da javna potrošnja bude 90% GDP i to je jedan način državnog uređenja za koji sam siguran da u srednjem veku je postojao i nemam ništa protiv da oni imaju pravo da taj model i zastupaju.
Lokalna samouprava mora da se finansira na način koji je zakonom uređen, a ne tako što će Republika da transferiše nekim opštinama više, nekima manje, u zavisnosti od toga ko je na lokalu na vlasti. Isto važi i za Pokrajinu.
Sadašnjih 7% je proizvod političkog nagodbenjaštva, odustalo se od platforme Izvršnog veća, mi u tome nismo učestvovali, nije to sada ovde tema, ali 7% ispostavilo se da ne može uopšte da se ispoštuje i nijedna Vlada u Beogradu nema nameru da to uradi, bez obzira ko je na vlasti, sada kada stranke koje su na vlasti u Pokrajini su u opoziciji, a i ranije kada je vladajuća većina bila ista u odnosu na ovu u Beogradu.
U svakom slučaju, čuvene priče o Vojvodini kao lokomotivi razvoja više ne stoje. Ta lokomotiva nema ni šine, ni točkove, ni gorivo i može samo da stoji, kao ona ispred železničke stanice u Novom Sadu, kao ukras i simbol na neka prošla vremena, kada je Vojvodina stvarno bila u onoj Jugoslaviji, posle Slovenije, druga najrazvijenija i bila je deo Evrope u svakom smislu.
Danas to više nije i ne treba uopšte da se nadamo da će to postati u skorije vreme, ukoliko na ozbiljan način ne pristupimo ovom pitanju i ne postignemo politički konsenzus da, ukoliko želimo da idemo ka EU i da budem deo evropske porodice, moramo znati šta podrazumeva normalna organizacija države i šta znači pokrajina u smislu odnosa sa centralnom vlasti, a ne da smo svake godine ovde, da tako kažem, svedoci nekakvih sitnih prevara, ekonomskih i političkih.
U svakom slučaju, vama, gospodine Pastor, svaka čast u smislu vaše upornosti i inicijative da neke stvari pokušavamo konačno da rešimo. Takođe, mislim da i predstavnici Vlade Vojvodine imaju dobru nameru, ali jedino što ovde želimo, mi koji podržavamo ovaj amandman, jeste da se Ustav, protiv koga smo mi bili, konačno poštuje i ništa više. Sve ostalo je tema za neke buduće rasprave i, nadam se, buduća vremena, ali skora. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se gospodine predsedavajući, naš se amandman odnosi na kvalitet sredstava koji obezbeđuje taj ustavni minimum od 7%. Takođe smo kao i amandman Skupštine Vojvodine predvideli da bi se deo prihoda od akciza mogao, praktično bi se nadomestio manjak koji nastaje kada stvarno i obračunate 7% u odnosu na poreske prihode.
Mislim da je žalosno ako znamo da Vojvodina ima 26% stanovnika, 27% teritorije, doprinosi budžetu sa nekim 35 do 40% u zavisnosti od toga kakva je poljoprivredna sezona, a o procentu kojim doprinosi ukupnom BDP takođe može da se raspravlja ali sigurno nije manje od 40%. Da ne možemo da nađemo sredstva u budžetu da se ispuni i ovaj sramni minimum od 7%, no dobro.
Nadam se da će Zakon o finansiranju AP Vojvodine uskoro i konačno biti donet, pa ćemo imati priliku da u skladu sa Platformom koja je doneta u Skupštini Vojvodine, možda dobijemo i Poresku upravu, te će takođe postojati transferna sredstva, ali od gore na dole, a ne od Republike ka pokrajini i lokalnim samoupravama, što je glavni problem u finansiranju cele državne uprave, jer u ovom konkretnom slučaju, sredstva se raspodeljuju ne po zakonu, nego po političkim preferencama. Platforma je dobar osnov da bi se ovo pitanje konačno rešilo, evo ministar je tu, pa nam je obećano da u narednih šest meseci ćemo konačno uspeti da sastavimo radnu grupu i napišemo zakon. Hvala.
Uvažena predsedavajuća, zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, žao mi je što je premijer morao da žuri, kao i ministar Radulović, ali nema veze, vi ste već učestvovali u ovim rasprava, voleo bi da i oni mogu da čuju neke stvari. No, dobro.
Kada se pričalo o rebalansu prošli put, napravio sam jednu analogiju, gde sam rekao da kada gledate nečiji izvod iz banke možete dosta da zaključite o toj osobi na osnovu toga kako zarađuje, od čega živi, kako troši. Isto tako, možete dosta onda da zaključite o Srbiji, na osnovu toga gledajući budžet jedne zelje.
Kada bi zamislili nekog imaginarnog Srbu, tako reći, videli bi da je to osoba koja mnogo pije, puši, slabog je zdravstvenog stanja, zadužuje se kod zelenaša, i izdržava ga rodbina iz inostranstva. Mislim da godinu dana kasnije, ništa od toga se nije promenilo, naročito za nas iz Vojvodine, ovo je na neki način „godina mrmota“ u smislu javnih finansija. No, dobro, vi ste novi i nadam se da ćete neke stvari uspeti da rešite.
Budžet je sam po sebi sublimacija nekih slabosti i nesnalaženja iz prošlosti, ali i lepih želja za 2014. i 2015. godinu, iako deficit koji ste predvideli od 182 milijarde je značajna cifra, nećemo to naročito apostrofirati kao poseban problem, s obzirom na to da deficit sam po sebi ne znači mnogo.
Ono što je mnogo važnije, a rasprava je i krenula u tom pravcu, šta je ekonomska politika koja će biti zastupljena od strane ove vlade, i u smislu toga treba i analizirati budžet i budžetski deficit.
Ekonomska politika u svakom slučaju bi trebalo da ima određeni cilj. Da li je taj cilj isključivo niska inflacija, redovno servisiranje javnog duga, stabilan kurs, to je sigurno ono što zanima strane kreditore.
Ono što bi trebalo da interesuje sve nas koji živimo u ovoj zemlji, to je smanjivanje nezaposlenosti sa 25% i 30% na možda 5% jednog dana, povećanje prosečne zarade, rast stope investicija unutar BDP i privredni rast na nivou drugih zemalja u razvoju od 7, 8, 10%, a ne procenat ili dva. To je ekonomska politika koju ćemo uvek da podržimo. Tako da budžet sam po sebi treba posmatrati u sklopu šire jedne priče.
Mere koje ste najavljivali, o tome smo već imali prilike da diskutujemo, i namera da uvedete red u javne finansije, svakako za poštovanje, ali način na koji se to radi možemo o tome da razgovaramo.
Uvedena je zabrana, maltene, zapošljavanja u javnom sektoru. Apelovao sam da ta mera neće dovesti do naročitih rezultata. Smanjena je revalorizacija plata i penzija, uveden je solidarni porez, i ukida se poreski kredit za investiranje u pravna lica, u smislu poreza na dobit. Sve u svemu, mere su možda ishitrene, i mi smatramo da su vrlo administrativne, birokratske i teško da će dovesti dugoročno do nekakvih ozbiljnijih rezultata.
Uvek smo bili protiv centralizma, i mislimo da je to veliki problem u funkcionisanju naše države. Vi ste sada u prilici da se sa tim sami suočite, koliko god da ste sposobni i da imate radni dan od 72 sata, ne možete da procesuirate sve odluke, i ne možete da donesete pravovremene i adekvatne odluke u smislu rešavanja svih problema, jednostavno niko nema taj kapacitet.
Nivo odlučivanja kod vas u svim ministarstvima u republici je toliki da jednostavno ni jedan problem ne može da se reši bez republičke Vlade, i ta zabrana zapošljavanja, odnosno formira se novo telo koje će lokalnim samoupravama sada da određuje koga i kada mogu da zaposle, to je jedna od mera koju smo naročito apelovali da se ne uvodi.
Fiskalni savet je već se dosta temeljno osvrnuo na predloženi budžet. Mislim da je kao i do sada tema rashodna strana, a ne prihodna, naročito u smislu velikih javnih preduzeća, gde bez ozbiljne reforme korporatizacija, departizacije, i svemu onome o čemu se načelno do sada govorio, neće biti nikakvih rezultata. Tu je naravno na prvom mestu „Srbijagas“, koji je dužan bankama 800 miliona evra, i sada će se zadužiti za dodatnih 224. ukupna sredstva koja će se plaćati po osnovu lošeg funkcionisanja javnih preduzeća, odnosno pokrivanje gubitaka. Za prošlu godinu su 560 miliona evra, po izveštaju Fiskalnog saveta, i dodatnih 630 miliona evra za 2015. godinu.
Železnice, svi znamo kakvo je stanje u „Železnicama“, da se vozovi u Srbiji prosečno kreću brzinom kao i prvi voz između Liverpula i Mančestera od 46 kilometara na sat, što je evropsko dno. JAT je ugašen, otvorili smo novu avio kompaniju. Lično sam bio protiv toga, jer mislim da i mnogo veće zemlje ne mogu da imaju svoju avio kompaniju koje imaju i unutrašnji saobraćaj i veliki broj turista itd. Mi sada imamo avio kompaniju koja ima jedan avion. Videćemo da li će to biti nešto što će ikada ostvariti dobit.
„Galenika“, Železara, da li tu postoji neko rešenje, nekakav investitor. Prošli put je privatizacija urađena kako je urađena. Ti ljudi su kasnije odgovarali i krivično, koliko znam i to je proglašeno za izuzetno lošu transkaciju po državu Srbiju. Međutim, sada vidimo da ona pravi desetine miliona eura gubitaka i da u svojoj istoriji nikada nije radila pozitivno osim u vreme kada je „Ju-es stil“ bio tamo. Ne znam da li postoji neko rešenje.
„Putevi Srbije“ itd, ali svedoci smo da i dalje po partijskom ključu opredeljuju sredstva za subvencionisanje određenih preduzeća. Ministar Radulović je i najavio da će se raščistiti sa svim preduzećima u restrukturiranju, ali evo imali smo primer „Simpa“ koji će opet o državnom trošku da se rešava velikih, nagomilanih obaveza. Veliki je broj tzv. zombi firmi u Beogradu koji iz operativne dobiti ne mogu ni kamate da pokriju, a kamoli da otplaćuju dugove. Mislim da ćete to teško da rešite u samo godinu dana, ali i vama i gospodinu Raduloviću u svakom slučaju želim sreću u tom segmentu, pogotovo što u tim preduzećima rade dvesta do trista hiljada ljudi i mislim da ćemo teško pronaći sredstva ne bi li se rešio taj socijalni problem.
Poljoprivreda, smanjene su subvencije. Način subvencionisanja je nešto što bi trebalo da se analizira, s obzirom na to da se sada one dele linearno, odnosno samo na osnovu ukupnog zemljišta.
Mislim da bi trebali da se osvrnemo na mogućnost da se subvencionišu intenzivne kulture. Mi po prosečnom posedu, veličini prosečnog poseda smo na samom dnu Evrope. Mislim da je on negde od četiri do pet hektara. Jedina zemlja koja je slična nama jeste Italija, ali struktura njihove poljoprivredne proizvodnje je drastično drugačija zato što su oni više orjentisani na voćarstvo i na neke druge grane. Oni imaju izvoz u poljoprivredi u nekoliko milijardi eura.
Mislim da bi sam način subvencionisanja trebalo vrlo dobro preispitati i uvesti red u tom sektoru, mada s obzirom koliko je sredstava izdvojeno za ove propale gigante mogla su se i značajnija sredstva izdvojiti i za poljoprivredu. Lokalne samouprave, transferi lokalnim samoupravama svake godine način na koji se ti transferi vrše, isto vrlo upitan. Postoji zakon o finansiranju lokalnih samouprava, ali nisam siguran da se on poštuje neke lokalne samouprave dobijaju više sredstava neke manje, ali to se takođe radi isključivo na osnovu političkih interesa koji u velikoj meri zavise od toga ko čini vladajuću većinu.
Što se tiče prihodne strane budžeta najavili suzbijanje sive ekonomije, to sam rekao i u prošloj raspravi, nije problem siva ekonomija neke druge boje su u pitanju crvena, crna, plava itd.
Mislim da građani Srbije ne vole da idu na buvljake da kupuju, mislim da nisu Kinezi najveća pretnja za naš fiskalni sistem. I mislim da generalno opterećenje privatnog sektora su izuzetno velika i siva ekonomija cveta iz nekih drugih razloga, opterećenja samo po zaradama kada gledate, jedan zaposlen u privatnom sektoru izdržava jednog penzionera i još jednu osobu u javnom sektoru to je neodrživo stanje i ljudi su primorani da se bave možda stvarima, odnosno da siva ekonomija nije nešto što proizilazi iz želje ljudi da ne plaćaju porez nego proizilazi iz teškog ekonomskog stanja.
Ostali prihodi u budžetu su akcize i PDV iz uvoza, takođe veliki prihod što me dovodi u razmišljanje u slučaju nestabilnog kursa dinara, da tako kažem u kakvoj vezi je kurs dinara koji nisam siguran da je na adekvatnom nivou, odnosno možda je malo precenjen i da li bi devalviranje dinara dovelo do smanjenja prihoda od PDV-a, iz uvoza s obzirom da je PDV iz uvoza za prihod veći od poreza na dodatnu vrednost iz domaće potrošnje.
Prihodi iz imovine države i dobit javnih preduzeća su takođe nešto što svake godine napominjemo da bi moralo da bude značajno veće unutar budžeta.
Ono što izuzetno zabrinjava svakoga ko analizira našu ekonomsku perspektivu, a mislim da bi i gospodin Radulović morao da zna, jeste situacija u našem ekonomskom sektoru, pored javnog i privatni dug.
Unutar bankarskog sektora za koji država ponovo izdvaja sredstva, ali ne na planski organizovani način, odnosno za pokrivanje gubitaka, 30% je lošeg plasmana unutar aktive banaka u Srbiji.
U projekciji su od 25 do 30%, s tim što se one stalno povećavaju.
Kompletna naša privreda je podkapitalizovana i mislim da tu dolazimo do najvećeg problema da vi danas, ako želite da se bavite bilo kakvom ekonomskom aktivnošću u Srbiji, možete vrlo teško da dođete do sredstava, s obzirom da tržište kapitala, jedva da postoji, a u bankama možete da se zadužite samo po izuzetno visokim kamatama koje su preko 10% na eure, što teško da bilo koji biznis plan može da podnese.
Mi ako smo u opoziciji nismo na stanovištu – što gore, to bolje, jer mislim da svi koji živimo u ovoj zemlji bi morali da damo i neke konkretne predloge, kako izaći iz ove situacije.
Predlagali smo još za vreme izbora nove guvernerke da bi moralo da se osnuje nekakav entitet na nivou države gde bi se izmestila kompletna loša aktiva iz banaka i to je urađeno u skoro svim zemljama, ne bi li se finansijski sektor organizovao i morao normalno da funkcioniše, a kasnije bi se trgovalo tim lošim plasmanima ili bi se oni reprogramirali ili konvertovali u kapital.
Postoje različita rešenja. Ništa po tom pitanju nije urađeno. Sada smo u situaciji da je ceo realni sektor praktično taoc finansijskog sektora.
Predlagali smo takođe povećanje rudne rente koju NIS plaća u iznosu od 3%, a više plaćaju Rusi odakle „Gasprom“ dolazi kod nas, niko ne sme, ili se plaši ili iz nekog drugog razloga, ne sme ni da pokrene tu temu sa njima. Nikakav formalan zahtev prema njima nije ni išao u smislu toga da se uopšte razgovara o povećanju rudne rente, o oporezivanju of šor vlasništva je takođe nešto o čemu bi mogli da razmislite.
Povećanje poreza na dobit finansijskog sektora, formiranje fonda za državno zemljište i to je takođe jedna inicijativa koju ćemo pretočiti u zakonski predlog, ali postoji 500.000 hektara poljoprivrednog državnog zemljišta, koje bi moglo da posluži kao odličan kolateral za emisiju hartije od vrednosti ili prikupljanje sredstava, kojima bi mogli doći do 700 ili 800 miliona evra novih sredstava za ulaganje u poljoprivredu ili možda čišćenje kanala Dunav-Tisa-Dunav, postoje razni projekti koji bi mogli da uđu u taj program.
Takođe, ne vidimo zbog čega neke grupe preduzetnika, poput advokata ne plaćaju porez, zašto verske zajednice ne plaćaju porez? Mislim da su to prevasnhodno politička pitanja, ali ako ćemo svi zajedno da pokušamo da finansijski stabilizujemo zemlju, da bi moralo da se ponovo o tome razgovara.
Što se tiče Vojvodine, svake godine je ista priča. Vi ste sada novi ministar. Ono što je očigledno, to je da u Srbiji postoji nejedinstvo po mnogim pitanjima, ali kada je Vojvodina u pitanju, i jedinstvo je izuzetno. Sve partije, stranke koje imaju sedište u Beogradu uvek su jedinstvene u pogledu toga da Vojvodina ne treba da dobije ni onaj ustavni minimum.
Paradoksalna je situacija da mi iz LSV i kolege iz LDP, koji smo jedini bili protiv tog Ustava, sada insistiramo da se poštuje taj Ustav koji nije dobio većinu Vojvodine.
Transferi su za nepostojeće nadležnosti, vi to znate. Za ono za šta je Vojvodina dobila nadležnost, za to se sredstva ne prebacuju i 7% je po osnovu, ispunjava se puka forma, taj sistem niste vi izmislili, to je sistem koji postoji dugi niz godina i naš odnos prema ovom budžetu će biti zasnovan na tome da li će se prihvatiti amandmani koji dolaze iz Vojvođanske skupštine i da li će se konačno jednom ispoštovati tih 7% i prebaciti sredstva pokrajini za nadležnosti koje su propisane Ustavom.
Nadam se da će zakon o finansiranju Vojvodine, kao i Zakon o finansiranju lokalnih samouprava, uskoro ugledati svetlost dana, jer mislim da nema potrebe da se svake godine vraćamo na istu temu kada želimo da budemo deo te iste Evrope u kojoj i regioni i pokrajine i lokalne samouprave imaju vrlo jasnu svrhu.
Mislim da bi morali da analiziramo kompletan sistem finansiranja celokupne države, gde bi se sredstva prikupljala prvo na nivou lokala, pa onda transferisala u pokrajinu i na Republiku po osnovu različitih nadležnosti, a ne obrnuto, od gore na dole kako je to slučaj sada. Mislim da je to zakon koji je morao biti donet odavno. Međutim, sada ćete imati priliku da konačno ispravite tu višedecenijsku nepravdu, da tako kažem, i da konačno svi nivoi vlasti u našoj zemlji počnu da normalno funkcionišu. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Kao regionalisti stvarno želim da vam uputim apel vezan za inicijativu, a u smislu ograničenja zapošljavanja u javnom sektoru, bez obzira da li amandman dolazi od kolege Palalića, Đelića, Đurića itd.
Nema veze ko je iz koje stranke, mislim da ćemo napraviti ozbiljan problem u funkcionisanju lokalnih samouprava ukoliko ponovo u Beogradu bude postojalo neko telo koje će da sedi i da odlučuje koliko gde ljudi treba da radi.
Kada god neki problem treba da se reši, uvek se u Beogradu napravi neko telo, pa nekakav registar sada i prodavaca nekretnina, sada i zaposlenih i uvek se prave neki novi registri gde će opet u Beogradu da rade nekih 1.000 ljudi, pa ćemo imati na kraju i agenciju za upravljanje registrima i opet će nekih stotine hiljada ljudi samo u Beogradu uspeti da se zaposle u javnoj upravi, a neke male opštine će sada ispaštati.
Posle čuvenog Miloševićevog rešenja da sva imovina lokalnih samouprava pređe na Direkciju za imovinu, gde vam je trebalo meseci da dođete uopšte, da dobijete bilo kakvu dozvolu iz bilo koje lokalne samouprave da bi prodali, upotrebili neku imovinu i kao jedan loš relikt centralizma sada ćemo ponovo imati neko telo koje će morati da se ko zna koliko vremenski sastane ne bi li odlučilo da li će neko bukvalno u košarkaškom klubu ili u „Er Srbija“, na kraju krajeva, stjuardese će morati da dobiju dozvolu od tog tela da li mogu da se zaposle ili ne zaposle.
Ne dovodim u pitanje ideju. Svi znamo da je i posle 2000. godine važnije bilo da imate partijsku knjižicu nego da imate znanje. Treba da se reformiše javna uprava. Postoje uređenje zemlje. Recimo, u Francuskoj morate da pohađate neke škole da bi radili u javnoj upravi, gde se ipak nagrađuju ljudi u skladu sa kvalifikacijama i zalaganjem, a ne da se pravi uravnilovka.
Još jednom apelujem i na vas i na vladajuću većinu da razmotrite sam način kako to hoćete da rešite.
Nije sporno da treba, nije sporno da je preveliki broj zaposlenih, u Beogradu sigurno 200.000 – 300.000 ljudi radi u javnom sektoru, ali nemojte da cela Srbija i manje lokalne samouprave ispaštaju zbog toga.
Mislim da način na koji ste krenuli to da rešite će dovesti do ozbiljnih problema u funkcionisanju tih lokalnih samouprava.
Ideja i želja da se tu uvede red svakako je za pohvalu. Nije to relikt ove vlade, to je relikt nekih prošlih vlada. O tome možemo da razgovaramo, ali još jednom razmotrite nekih od ovih amandmana. Stvarno mislim da ćemo imati problem. Zahvaljujem.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, gospodine ministre, ukratko ćemo se osvrnuti na ove predložene mere, iako smo dosta toga već razgovarali u okviru razgovora koje ste vi organizovali sa predstavnicima poslaničkih grupa, što je izuzetno dobra praksa i nadam se da će se i dalje nastaviti, gde smo i mi saznali dosta toga o tome šta su vaše namere za sledeću godinu, ali i to šta bi mogli biti neki od zakonskih predloga i mera za 2014. i 2015. godinu.
Ovaj set zakona koji danas predlažete, naravno, vrlo je teško o tome razgovarati odvojeno od samog Predloga budžeta, ali daćemo neke komentare. Po nama, mislim da ono što smo vam i ranije rekli, naravno, to nije vaša krivica i, na kraju krajeva, budžet koji će biti pred nama sublimira rad prethodnih vlada i prethodnih ministara i vi ste tu manje-više došli na zatečeno stanje, s obzirom na to da ste došli kao ministar u rekonstruisanoj Vladi. Naravno, nećemo vas kriviti za mnoge stvari, ali mislimo da je ovo bila odlična prilika da se možda sveobuhvatnije krene u reforme, naročito u reforme javnog sektora.
Kao što i sami znate, Srbija je visoko centralizovana i birokratizovana država, gde u svakom smislu, od nivoa javne potrošnje do toga da javna preduzeća zapošljavaju ogroman broj ljudi itd, i u velikoj meri takva situacija guši privatni sektor i uvek smo napominjali da nije problem prihodna strana budžeta, nego je to rashodna strana i o tome smo želeli da pričamo. Mere koje ste vi predloži uglavnom tangiraju prihodnu stranu, pogotovo što se tiče izmena Zakona o porezu na dodatu vrednost, Zakona o duvanu, Zakona o porezu na dobit pravnih lica i zakona koji ograničava plate i broj zaposlenih u javnoj upravi.
Povećanje poreza sa 8% na 10%, naravno, uglavnom će tangirati potrošnju i to potrošnju najbazičniju kod građana. Možemo samo da pretpostavimo, šta će biti za sledeću godinu, ali nisam siguran da će dati efekte kakve vi planirate u budžetu. Može dovesti takođe i do porasta sive ekonomije, pogotovo kada pričamo da se to uglavnom odnosi na hleb, mleko, mlečne proizvode, šećer, mast, ulje i stvari koje su osnovne životne namirnice. Najlakše je oporezovati potrošnju koja je inače niska, u smislu domaće tražnje. Ne vidim da će to dovesti do rezultata koje bi vi želeli. Već smo bili svedoci jednog podizanja PDV. Mislim da to ima svoju granicu i ne može večno da se radi.
Kada je ova vlada birana, ne ova u kojoj vi sada učestvujete, ali kada je uspostavljena vladajuća većina, govorilo se o departizaciji, o reformi javnog sektora, dovođenju stručnih ljudi itd. i nekih reformi po dubini, a mislim da do toga nije došlo. Ponovo se okrećemo tome da oporezujemo potrošnju građana itd, gde se rashodna strana, ni ne razmišlja se o tome da se reformišu „Srbijagas“, „Železnice“, pravimo novu avio-kompaniju koja je pitanje kako će da radi, da li će ikad ostvariti dobit, putevi, elektroprivreda itd.
Naravno, vi ste rekli da su to pitanja koja zahtevaju dugi period, ne samo da se sagledaju, nego da se korporatizuju, način upravljanja itd, ali mislim da vremena mi više nemamo za analize i za plaćanje enormnih cifara konsultantskim kućama, nego da bi trebalo jednom neke stvari da se preseku i ne mislim da je glavni problem u tom slučaju siva ekonomija, nego neke druge boje mislim da su u pitanju, crvena, crna, plava itd. I to su ekonomije koje treba da budu tema kada se priča o smanjenju budžetskog deficita.
Što se tiče konkretnih rešenja u vašim predlozima, naročito bih se osvrnuo na Zakon o duvanu. Mislim da tu stvarno nije bilo potrebe za ovakvim rešenjem, gde se proizvođači duvana stavljaju u nekakav neravnopravan položaj u odnosu na proizvođače drugih biljnih kultura, gde je bukvalno izjednačeno, kao da gajite marihuanu, sigurno u nekim zemljama, da proizvođač ne može više ni seme da kupi ako nema sklopljen ugovor sa nekim od prerađivača. Ne mislim da će to da da neke naročiti rezultat. Razumem da je verovatno pao prihod od akciza i da je pala potrošnja cigareta, što opet nije dobro da se dešava, da smo država u kojoj se ljudi stimulišu da puše, ne bi li se ubirao što veći prihod od akciza. To sigurno nije nigde drugo slučaj. Posle toga smo proglašeni za zemlju koja ima najlošiji zdravstveni sistem u Evropi, upravo zbog toga što nemamo prevenciju. Zakon o duvanu mislim da je deo takve jedne pogrešne politike i nije uopšte trebalo sada preneti teret svega toga na ljude koji se bave proizvodnjom duvana.
Što se tiče zakona koji reguliše plate u javnom sektoru, penzije i ograničenje zaposlenja, neke od mojih kolega su već govorile o tome, ali stvarno ne vidim kako će službenik, odnosno činovnik u Beogradu biti u mogućnosti da određuje koliko i gde ljudi treba da se zaposli, u nekoj lokalnoj samoupravi ili čak u nekom javnom preduzeću. Zato postoje upravni odbori, zato postoje organi koji treba time da se bave, da donose sistematizacije i to se sve na kraju ogleda u nekom bilansu uspeha ili stanja tog javnog preduzeća. Javna potrošnja stvarno mislim da može da se reguliše na druge načine. Ovo će dovesti do dodatne birokratizacije i centralizacije i kada god se poseglo sa takvim rešenjima, ispostavilo se da su veoma loša.
Naravno da će biti slučajeva da će neki dobijati saglasnost, neki neće dobijati saglasnost i to uvek bude politički obojeno.
Što se tiče ostalih predloga zakona, Zakon o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dobit pravnih lica, mislim da su neka od predloženih rešenja čak i dobra, da se poreski kredit ne može ostvarivati za stvari koje nisu u funkciji tog pravnog lica.
Što se tiče izmena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o budžetskom sistemu, gde tangirate budući rast penzija i plata, takođe mislim da smo primorani na to, ali opet - šta je sveobuhvatna ekonomska politika koju vi zastupate? Ako pričamo o tome da treba da smanjujemo deficit, naravno, to je dobro. Po meni, to sam spominjao i u razgovorima koje smo imali - da li mi možemo u doba kada se suočavamo sa recesijom, a Srbija je u recesiji već dugi niz godina, kada nemamo privredni rast, da takođe na sve moguće načine smanjimo budžetski deficit ubijajući potrošnju? Nama trenutno privredni rast cele zemlje zavisi samo od dve stvari - jednog modela „Fijatovog“ automobila i poljoprivrede, da li će da pada kiša ili neće da pada kiša. To nije ekonomija koja dugoročno može da opstane.
Ukoliko pričamo o nekakvom privrednom rastu koji bi mi morali imati kao zemlja u razvoju, od 5%, 6%, 7% ili 10% godišnje, to po meni treba da bude cilj. Deficit sam po sebi treba da se gleda, ali takođe treba da se gleda i javni dug u odnosu na BDP. Trenutni rast BDP je 0,1%, 2%. To su sada projekcije za 2014. godinu. Da li će se one ostvariti ili neće, ne znam, ali kompletne javne finansije bi morale biti u funkciji privrednog rasta, a ne u funkciji stranih kreditora. Naravno da će nam uvek strani kreditori reći - smanjite deficit. Oni imaju dva-tri racia koja gledaju i to je sve što njih zanima.
Kada imamo 25% ili 30% nezaposlenost, kada nemamo nikakav privredni rast, takođe ne vidim ni kako će BDP rasti, ako smo samo fokusirani na te dve stvari, s tim što ponovo budžet koji ste predložili, to sad nije tema, nije razvojni, nego je krizni. Da li će se to promeniti u 2015. ili 2016. godini, to ne znam.
Sve u svemu, neka od zakonskih rešenja, kao što sam rekao, nisu loša. Mislim da je ovo stvarno ceđenje suve drenovine, što se tiče onoga odakle može da se zahvata za javnu potrošnju, ali bih voleo stvarno da čujem kada će se pristupiti reformi javnog sektora, kada će prestati da se izdaju garancije javnim preduzećima i kada će prestati da se subvencionišu posrnuli giganti?
Što se tiče restrukturiranja, odnosno preduzeća koja su u restrukturiranju i privatizacije, takođe, od ministra Radulovića nikako da čujemo kada će to konačno da bude gotovo?
Naravno, ukoliko zagovaramo da se smanji javna potrošnja, imamo i niz ideja odakle bi mogli da se nadomeste budžetski prihodi. Recimo, podizanje rudne rente, s obzirom da Srbija verovatno ima najnižu rudnu rentu na svetu, gde čuveni investitor koji je kupio NIS plaća 3%, gde u toj istoj Rusiji plaća daleko više, a više puta smo ukazivali na to, ali nikako da dobijemo odgovor na pitanje - da li neko namerava da se time pozabavi?
Takođe, progresivno oporezivanje na zarade. Mi smo jedina zemlja koja ima regresivnu poresku stopu. Što manje zarađujete veća je stopa, a što više zarađujete stopa je niža. Takođe, oporezivanje of-šor vlasništva nad firmama, povećanje poreza na dobit u finansijskom sektoru itd. To su samo neke od ideja koje ćemo i konkretno izneti pred vas, ali sigurno da postoje načini gde bi mogao da se ostvari dodatni prihod za budžet.
Sve u svemu, za neke od ovih zakona ćemo možda glasati. Dali smo par amandmana, pa videćemo da li će se usvojiti. Ukoliko ste u mogućnosti, makar odgovorite na par ovih pitanja. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se, gospodine predsedavajući.
Dali ste mi reč iako su neke veće poslaničke grupe već učestvovale u diskusiji. Mi se obično javimo na početku, ali želimo da damo skroman doprinos ovoj raspravi, s obzirom da su robne rezerve važne za nas koji dolazimo iz Vojvodine, te uvaženi predstavnici Vlade želim da napomenem par stvari.
Znamo šta se do sada dešavalo u tom sektoru. Mnoge kolege poslanici su već istakli da je tu bilo niz zloupotreba, da su se na vrlo čudan način dodeljivali ugovori, roba nestajala itd, ali mislim da ono što bi trebali da ovde shvatimo je da su robne rezerve izuzetno važan mehanizam kako bi država tržišno uticala na stabilnost cena pre svega.
Do sada su robne rezerve uglavnom bile sklone tome da usled pritisaka, nakon kojih slede možda populističke mere, odnosno želje da se utiče na tržištu žitarica određenim otkupnim cenama, robne rezerve su izlazile u susret takvim zahtevima i u nizu slučajeva su ulazile u možda čudnim vremenima u otkup tih žitarica.
U svetu postoje produktne berze koje su daleko razvijenije nego god nas i dobro je da se ide u pravcu toga da se i kod nas ovakve mere preduzimaju na otvorenom tržištu, odnosno na produktnoj berzi koja postoji. Sigurno će to unaprediti rad robnih rezervi i samim tim doprineti da robne rezerve utiču i na cenovnu stabilnost. To je takođe veliko pitanje da li robne rezerve služe samo tome da intervenišu na tržištu, odnosno da otkupljuju i skladište proizvode za slučaj vanrednih situacija, ili takođe služe tome da utiču na tržište u smislu cena. Bilo bi vrlo bitno uspostaviti jasno propisane kriterijume na osnovu kojih robne rezerve prodaju robu, odnosno kupe.
Ovde se pričalo uglavnom o zloupotrebama vezanim za to da robe nema, ali mislim da se u većoj meri dešavalo da mnogi istaknuti učesnici na tržištu žitarica ostvaruju ogroman ekstra profit zahvaljujući potpuno legalnim poslovima sa robnim rezervama. Vi dobijete ogromnu količinu žitarica kada je cena visoka, prodate je, odnosno izvezete je i zamenite te iste količine u žetvi kada je cena niža. Sve je potpuno legalno ali je neko ostvario ogroman ekstra profit. To je aspekt na koji bi trebalo da se gleda u budućnosti. Privredne imperije su nastale na osnovu tog odnosa koji je bio izuzetno nezdrav, odnosno štetan po državu. U tom smislu bih želeo neki komentar od vas – kako na to gledate u budućnosti?
Što se tiče energetske stabilnosti, dobro je da makar malo povratimo energetski suverenitet, s obzirom na to da je apsolutno paradoksalno da danas vama ovde neko drži pridike o energetskoj stabilnosti kada je Naftna industrija Srbije sa sve nalazištima prodata za daleko manje od onoga što je tada vredela, tako da mi nemamo ni „s“ od energetske stabilnosti. Ne znam gde će se vršiti skladištenje tih derivata, s obzirom da su kompletni skladišni kapaciteti u vlasništvu sada strane kompanije, odnosno strane države? Možda može sa vojskom da se napravi nekakav aranžman?
Mislim da smo u proteklom periodu, ne za vreme ove Vlade, propustili priliku da energetsku stabilnost naše zemlje osiguramo, s obzirom da ne kontrolišemo odnosno Naftna industrija Srbije više nije vlasnik nijednog nalazišta i o tome smo imali priliku da slušamo i da gledamo. Ali, takođe bih želeo da znam vezano za buduća nalazišta nafte i gasa, da li tu postoji nekakva strategija kojom bi se osigurala energetska stabilnost?
U svakom slučaju, ovaj zakon je dobar. Postoje neki delovi koji su za nas možda sporni. Tu se spominje nešto što se zove – tržišni viškovi. Mislim da je to terminologija koja je relikt prošlosti. Šta znači – tržišni viškovi u tržišnoj privredi? Cena određuje da li je nešto višak ili nije i tržišni višak kao formulacija je dosta sporna. Jer, kaže se : „Robne rezerve će ući u otkup tržišnih viškova“. Šta su tržišni viškovi kada funkcionišete u kapitalističkoj odnosno tržišnoj privredi? Nekada je to imalo smisla, danas mislim da je ta formulacija zastarela.
U svakom slučaju, LSVM će ovaj zakon podržati. Mislim da sve što ide u pravcu toga da se uvede red u ovom segmentu je dobro, s tim što bismo želeli da nam i gospodin Ljajić i gospođa Mihajlović odgovore na par ovih pitanja. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, gospodine presedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je ovo izuzetno važna tema i nadovezao bih se na diskusiju koleginice Čeković. Mislim da je ovo bila prilika aktuelnoj vladajućoj većini da demonstrira demokratski kapacitet, da ne bi došli u situaciju da amandmanima menjamo sastav ovako važnog odbora.

Kao prvo, ne slažem se da je to uopšte bilo moguće, s obzirom da je principijelno svaka poslanička grupa trebala da predloži ili člana ili zamenika, iz razloga što ovo prevazilazi neke partikularističke i usko stranačke interese i tema je koja se tiče svih nas.

Konsenzus, dogovor i kompromis su veoma važne tekovine te iste EU, a ako ovaj odbor služi tome da se pridružujemo evropskoj zajednici, onda mislim da bi to trebali uzeti u obzir.

Što se tiče nas iz Vojvodine, izuzetno je žalosno da mi uporno pokušavamo da artikulišemo pitanje Vojvodine unutar institucija i unutar sistema i da to radimo na demokratski način, ali kada posle toga sami idemo u Brisel, onda….
Pozdravljam to što će na čelu ovog odbora biti gospodin Andrić, koga izuzetno cenimo. Mislim da će dobro raditi taj posao.

Taman kada smo se ponadali da, eto, opozicija će dobiti priliku da unutar ovog odbora učestvuje i da neki doprinos, i kolege iz SVM su takođe dobile dva mesta tako što je SNS im ustupila dva mesta, što takođe pozdravljam, da makar neko iz Vojvodine će imati svoje predstavnike, ali mislim da ovo ne treba da bude nacionalno ili manjinsko pitanje, iako ne vidim zbog čega neko iz Sandžaka takođe nije ovde, zbog čega neke druge manjinske stranke nisu dale predstavnike.

Kada pričamo sa kolegama iz Brisela, mislim da to treba da radimo maksimalno ozbiljno i da artikulišemo sve probleme koji mogu nastati unutar tog procesa pridruživanja.

Ako ovako nastavimo, da jedini ključ bude to da li će većina u parlamentu nešto izglasati ili ne izglasati, mislim da nećemo daleko stići. Zahvaljujem.
Gospodine predsedniče, poštovani ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, na neka pitanja smo već dobili odgovore, s obzirom da su moji prethodnici već imali izlaganje vezano za decentralizaciju železničkog transporta u Srbiji, vi nećete zameriti gospodine ministre što smo mi iz Vojvodine generalno izuzetno zainteresovani za pitanje koje se tiče železničkog transporta, s obzirom na ekonomski potencijal koji mi vidimo u tome u pokrajini i u odnosu na ono što je Vojvodina nekad imala u tom domenu. Danas je sistem više decenijskog propadanja i izuzetno teškog stanja kako u domenu transporta roba tako i u domenu transporta putnika.
Ne bih mnogo ponavljao ono što je i kolega Pastor do sada već rekao i koleginica Popović, ali moram spomenuti da kada je Vojvodina ulazila u Srbiju, odnosno Jugoslaviju je ušla sa 2200 kilometara pruga. Od toga danas je samo oko 1500 u upotrebi, a od toga je 500 i nešto u koridorima, a 1200 je u izuzetno teškom stanju, ili se uopšte ne koriste.
Prvi voz koji se saobraćao između Liverpula i Mančestera se kretao brzinom od 56 kilometara na sat, a govorim o 1829. godini. Danas je nažalost prosečna brzina vozova u Srbiji oko 40 kilometara na sat. Od Subotice do Beograda se putovalo 1926. godine tri sata i 15 minuta, 1989. godine oko dva sata, a danas je tri sata i osam minuta. Na deset hiljada stanovnika Vojvodina je tada 1918. godine imala 8,7 kilometara pruge što je bila najrazvijenija železničko transportna mreža tada u Evropi. Za petnaest od kada je za vreme autonomije Vojvodine postojala nadležnost nad železničkim transportom od 1977. godine do 1989. godine u Vojvodini je remontovano 527 kilometara pruga, sve su elektrificirane, nabavljeno je više od 10 električnih lokomotiva, 10 elektromotornih vozova i druga oprema. Uvedena je nultna faza informacionog sistema za praćenje vozova, ukinuta je parna vuča, nabavljeno više od 100 teretnih vagona, 20 savremenih putničkih vagona za brzine do 200 kilometara na sat. Vojvodina je tada imala 44 elektro-lokomotive, 10 elektromotornih vozova, 94 dizel lokomotive, 13 parnih lokomotiva, 67 šinobusa, 161 putničkih kola sa 17 hiljada sedišta i 600 ležajeva, kao i preko šest hiljada teretnih vagona.
S obzirom da ste rekli da treba da pričamo o podacima, odnosno da argumentujemo činjenicama mislim da su ovo činjenice koje malo ko može osporiti. Dvadeset hiljada putnika se tada prevozilo šinobusima što je zbog konfiguracije terena izuzetno od velike važnosti za transport ljudi u Vojvodini. Danas je to nešto više od 400, 500, a pričam o podacima na dnevnoj bazi, pod uslovom uopšte da neki od tih linija i saobraćaju.
Svi znamo da je situacija u tom domenu izuzetno teška, ali kad god smo u prošlosti pokušavali da na neki način iniciramo, pre svega, organizacione promene u domenu železničkog transporta i apostrofiramo da je potreban neki nivo decentralizacije jer postoje ekonomski razlozi za to, uglavnom smo dobijali etikete da se radi o separatizmu i to je prebacivano na neki politički teren. Mislim da za to apsolutno nemam potrebe jer govorimo isključivo o ekonomskim kordinatama. Za nas železnički transport, ponoviću, ima izuzetnu važnost.
Kao što se vidi iz ovih podataka koje sam izneo, mislim da se u Vojvodini vrlo dobro znalo kako treba upravljati železničkim transportom i ne vidim zbog čega bi to bio problem da se u budućnosti ponovo, ne pričam o koridorima pričam o prugama koje nisu koridori, i kroz direkciju i kroz upravljanje infrastrukturom određeni nivo tih nadležnosti prenese u pokrajinu gde bi onda neki prioriteti mogli da se definišu i na regionalnom nivou.
U ovom predlogu zakona postoji samo jedna takva mogućnost da u slučaju da operateri koji upravljaju infrastrukturom nemaju ekonomsku računicu, samo u tom slučaju mogu preneti upravljanje na toj infrastrukturi na lokalni, odnosno pokrajinski nivo.
Mislim takođe da ne postoji razlog zbog čega bi se izjednačavao lokalni i pokrajinski nivo, s obzirom da mislim da malo koje opštine u Srbiji mogu uopšte da izdvoje sredstva i da ulažu u železničku infrastrukturu.
Nažalost, i da ste najveći centralista danas, a to sam naveo u jednom od prošlih izlaganja i da želite da ne postoji ni lokalna samouprava, ni pokrajina, kada krenete u Beograd da dobijete neki papir, s obzirom da vam treba od Subotice skoro četiri sata, ta želja će vas napustiti. Konkretno, imam jednog komšiju koji je putovao od Sremske Mitrovice do Čortanovaca osam sati. Vi za osam sati možete stići do mnogih svetskih metropola i nazad.
Stvarno, ne bih da budem zlonameran, jer znam da je ovaj zakon nešto što treba da nas uključi u evropski saobraćaj, što se železnice tiče i da je možda intencija zakonopisca dobra, ali s obzirom da od početka 90-tih do danas, vrlo malo je urađeno, da li zbog nedostatka sredstava, da li iz drugih razloga, ne znam, ali dok ne budemo videli konkretne pomake u smislu da te pruge počnu da se grade, da se stvarno nabave vozovi i da se stigne od mesta A do mesta B, u nekom normalnom roku, ne vidim razlog zbog koga bi podržavali aktivnosti, jer administrativnim merama, jer i zakon iz 2005. godine konkretno ništa nije doneo, a ovaj vrlo malo toga menja.
Ne vidimo šta će to konkretno novo da se desi da bi se ovaj domen modernizovao. Glavni problem u "Železnicama Srbije", po meni taj, što oni koji odlučuju o železničkom transportu se ne voze vozovima, kada bi se vozili vozovima, a ne svojim službenim automobilima, verovatno bi malo drugačije se odnosili prema tom problemu. Razumem da treba da se uloži četiri milijarde evra da bi se koridori izgradili, ali stvarno postoje neke stvari koje nemaju opravdanja, a tiču se reda vožnje, higijene, održavanja itd, i mislim da za to oni koji se time bave, stvarno ne bi trebali da imaju izgovor.
Što se tiče nas iz LSV, mi smo dali neke amandmane. Ponavljam, mislim da su konstruktivni. Ne želimo da politizujemo, previše ovo pitanje, ali dozvolite da imamo određenu inicijativu prema tome da bi određeni nivo aktivnosti mogao da se prenese na pokrajinu i siguran sam da bi to koristilo i vama i onima koji danas upravljaju "Železnicama Srbije". Zahvaljujem.
Gospodine predsedniče, poštovani ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, na neka pitanja smo već dobili odgovore, s obzirom da su moji prethodnici već imali izlaganje vezano za decentralizaciju železničkog transporta u Srbiji, vi nećete zameriti gospodine ministre što smo mi iz Vojvodine generalno izuzetno zainteresovani za pitanje koje se tiče železničkog transporta, s obzirom na ekonomski potencijal koji mi vidimo u tome u pokrajini i u odnosu na ono što je Vojvodina nekad imala u tom domenu. Danas je sistem više decenijskog propadanja i izuzetno teškog stanja kako u domenu transporta roba tako i u domenu transporta putnika.
Ne bih mnogo ponavljao ono što je i kolega Pastor do sada već rekao i koleginica Popović, ali moram spomenuti da kada je Vojvodina ulazila u Srbiju, odnosno Jugoslaviju je ušla sa 2200 kilometara pruga. Od toga danas je samo oko 1500 u upotrebi, a od toga je 500 i nešto u koridorima, a 1200 je u izuzetno teškom stanju, ili se uopšte ne koriste.
Prvi voz koji se saobraćao između Liverpula i Mančestera se kretao brzinom od 56 kilometara na sat, a govorim o 1829. godini. Danas je nažalost prosečna brzina vozova u Srbiji oko 40 kilometara na sat. Od Subotice do Beograda se putovalo 1926. godine tri sata i 15 minuta, 1989. godine oko dva sata, a danas je tri sata i osam minuta. Na deset hiljada stanovnika Vojvodina je tada 1918. godine imala 8,7 kilometara pruge što je bila najrazvijenija železničko transportna mreža tada u Evropi. Za petnaest od kada je za vreme autonomije Vojvodine postojala nadležnost nad železničkim transportom od 1977. godine do 1989. godine u Vojvodini je remontovano 527 kilometara pruga, sve su elektrificirane, nabavljeno je više od 10 električnih lokomotiva, 10 elektromotornih vozova i druga oprema. Uvedena je nultna faza informacionog sistema za praćenje vozova, ukinuta je parna vuča, nabavljeno više od 100 teretnih vagona, 20 savremenih putničkih vagona za brzine do 200 kilometara na sat. Vojvodina je tada imala 44 elektro-lokomotive, 10 elektromotornih vozova, 94 dizel lokomotive, 13 parnih lokomotiva, 67 šinobusa, 161 putničkih kola sa 17 hiljada sedišta i 600 ležajeva, kao i preko šest hiljada teretnih vagona.
S obzirom da ste rekli da treba da pričamo o podacima, odnosno da argumentujemo činjenicama mislim da su ovo činjenice koje malo ko može osporiti. Dvadeset hiljada putnika se tada prevozilo šinobusima što je zbog konfiguracije terena izuzetno od velike važnosti za transport ljudi u Vojvodini. Danas je to nešto više od 400, 500, a pričam o podacima na dnevnoj bazi, pod uslovom uopšte da neki od tih linija i saobraćaju.
Svi znamo da je situacija u tom domenu izuzetno teška, ali kad god smo u prošlosti pokušavali da na neki način iniciramo, pre svega, organizacione promene u domenu železničkog transporta i apostrofiramo da je potreban neki nivo decentralizacije jer postoje ekonomski razlozi za to, uglavnom smo dobijali etikete da se radi o separatizmu i to je prebacivano na neki politički teren. Mislim da za to apsolutno nemam potrebe jer govorimo isključivo o ekonomskim kordinatama. Za nas železnički transport, ponoviću, ima izuzetnu važnost.
Kao što se vidi iz ovih podataka koje sam izneo, mislim da se u Vojvodini vrlo dobro znalo kako treba upravljati železničkim transportom i ne vidim zbog čega bi to bio problem da se u budućnosti ponovo, ne pričam o koridorima pričam o prugama koje nisu koridori, i kroz direkciju i kroz upravljanje infrastrukturom određeni nivo tih nadležnosti prenese u pokrajinu gde bi onda neki prioriteti mogli da se definišu i na regionalnom nivou.
U ovom predlogu zakona postoji samo jedna takva mogućnost da u slučaju da operateri koji upravljaju infrastrukturom nemaju ekonomsku računicu, samo u tom slučaju mogu preneti upravljanje na toj infrastrukturi na lokalni, odnosno pokrajinski nivo.
Mislim takođe da ne postoji razlog zbog čega bi se izjednačavao lokalni i pokrajinski nivo, s obzirom da mislim da malo koje opštine u Srbiji mogu uopšte da izdvoje sredstva i da ulažu u železničku infrastrukturu.
Nažalost, i da ste najveći centralista danas, a to sam naveo u jednom od prošlih izlaganja i da želite da ne postoji ni lokalna samouprava, ni pokrajina, kada krenete u Beograd da dobijete neki papir, s obzirom da vam treba od Subotice skoro četiri sata, ta želja će vas napustiti. Konkretno, imam jednog komšiju koji je putovao od Sremske Mitrovice do Čortanovaca osam sati. Vi za osam sati možete stići do mnogih svetskih metropola i nazad.
Stvarno, ne bih da budem zlonameran, jer znam da je ovaj zakon nešto što treba da nas uključi u evropski saobraćaj, što se železnice tiče i da je možda intencija zakonopisca dobra, ali s obzirom da od početka 90-tih do danas, vrlo malo je urađeno, da li zbog nedostatka sredstava, da li iz drugih razloga, ne znam, ali dok ne budemo videli konkretne pomake u smislu da te pruge počnu da se grade, da se stvarno nabave vozovi i da se stigne od mesta A do mesta B, u nekom normalnom roku, ne vidim razlog zbog koga bi podržavali aktivnosti, jer administrativnim merama, jer i zakon iz 2005. godine konkretno ništa nije doneo, a ovaj vrlo malo toga menja.
Ne vidimo šta će to konkretno novo da se desi da bi se ovaj domen modernizovao. Glavni problem u "Železnicama Srbije", po meni taj, što oni koji odlučuju o železničkom transportu se ne voze vozovima, kada bi se vozili vozovima, a ne svojim službenim automobilima, verovatno bi malo drugačije se odnosili prema tom problemu. Razumem da treba da se uloži četiri milijarde evra da bi se koridori izgradili, ali stvarno postoje neke stvari koje nemaju opravdanja, a tiču se reda vožnje, higijene, održavanja itd, i mislim da za to oni koji se time bave, stvarno ne bi trebali da imaju izgovor.
Što se tiče nas iz LSV, mi smo dali neke amandmane. Ponavljam, mislim da su konstruktivni. Ne želimo da politizujemo, previše ovo pitanje, ali dozvolite da imamo određenu inicijativu prema tome da bi određeni nivo aktivnosti mogao da se prenese na pokrajinu i siguran sam da bi to koristilo i vama i onima koji danas upravljaju "Železnicama Srbije". Zahvaljujem.
Gospodine predsedniče, poštovani ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, na neka pitanja smo već dobili odgovore, s obzirom da su moji prethodnici već imali izlaganje vezano za decentralizaciju železničkog transporta u Srbiji, vi nećete zameriti gospodine ministre što smo mi iz Vojvodine generalno izuzetno zainteresovani za pitanje koje se tiče železničkog transporta, s obzirom na ekonomski potencijal koji mi vidimo u tome u pokrajini i u odnosu na ono što je Vojvodina nekad imala u tom domenu. Danas je sistem više decenijskog propadanja i izuzetno teškog stanja kako u domenu transporta roba tako i u domenu transporta putnika.
Ne bih mnogo ponavljao ono što je i kolega Pastor do sada već rekao i koleginica Popović, ali moram spomenuti da kada je Vojvodina ulazila u Srbiju, odnosno Jugoslaviju je ušla sa 2200 kilometara pruga. Od toga danas je samo oko 1500 u upotrebi, a od toga je 500 i nešto u koridorima, a 1200 je u izuzetno teškom stanju, ili se uopšte ne koriste.
Prvi voz koji se saobraćao između Liverpula i Mančestera se kretao brzinom od 56 kilometara na sat, a govorim o 1829. godini. Danas je nažalost prosečna brzina vozova u Srbiji oko 40 kilometara na sat. Od Subotice do Beograda se putovalo 1926. godine tri sata i 15 minuta, 1989. godine oko dva sata, a danas je tri sata i osam minuta. Na deset hiljada stanovnika Vojvodina je tada 1918. godine imala 8,7 kilometara pruge što je bila najrazvijenija železničko transportna mreža tada u Evropi. Za petnaest od kada je za vreme autonomije Vojvodine postojala nadležnost nad železničkim transportom od 1977. godine do 1989. godine u Vojvodini je remontovano 527 kilometara pruga, sve su elektrificirane, nabavljeno je više od 10 električnih lokomotiva, 10 elektromotornih vozova i druga oprema. Uvedena je nultna faza informacionog sistema za praćenje vozova, ukinuta je parna vuča, nabavljeno više od 100 teretnih vagona, 20 savremenih putničkih vagona za brzine do 200 kilometara na sat. Vojvodina je tada imala 44 elektro-lokomotive, 10 elektromotornih vozova, 94 dizel lokomotive, 13 parnih lokomotiva, 67 šinobusa, 161 putničkih kola sa 17 hiljada sedišta i 600 ležajeva, kao i preko šest hiljada teretnih vagona.
S obzirom da ste rekli da treba da pričamo o podacima, odnosno da argumentujemo činjenicama mislim da su ovo činjenice koje malo ko može osporiti. Dvadeset hiljada putnika se tada prevozilo šinobusima što je zbog konfiguracije terena izuzetno od velike važnosti za transport ljudi u Vojvodini. Danas je to nešto više od 400, 500, a pričam o podacima na dnevnoj bazi, pod uslovom uopšte da neki od tih linija i saobraćaju.
Svi znamo da je situacija u tom domenu izuzetno teška, ali kad god smo u prošlosti pokušavali da na neki način iniciramo, pre svega, organizacione promene u domenu železničkog transporta i apostrofiramo da je potreban neki nivo decentralizacije jer postoje ekonomski razlozi za to, uglavnom smo dobijali etikete da se radi o separatizmu i to je prebacivano na neki politički teren. Mislim da za to apsolutno nemam potrebe jer govorimo isključivo o ekonomskim kordinatama. Za nas železnički transport, ponoviću, ima izuzetnu važnost.
Kao što se vidi iz ovih podataka koje sam izneo, mislim da se u Vojvodini vrlo dobro znalo kako treba upravljati železničkim transportom i ne vidim zbog čega bi to bio problem da se u budućnosti ponovo, ne pričam o koridorima pričam o prugama koje nisu koridori, i kroz direkciju i kroz upravljanje infrastrukturom određeni nivo tih nadležnosti prenese u pokrajinu gde bi onda neki prioriteti mogli da se definišu i na regionalnom nivou.
U ovom predlogu zakona postoji samo jedna takva mogućnost da u slučaju da operateri koji upravljaju infrastrukturom nemaju ekonomsku računicu, samo u tom slučaju mogu preneti upravljanje na toj infrastrukturi na lokalni, odnosno pokrajinski nivo.
Mislim takođe da ne postoji razlog zbog čega bi se izjednačavao lokalni i pokrajinski nivo, s obzirom da mislim da malo koje opštine u Srbiji mogu uopšte da izdvoje sredstva i da ulažu u železničku infrastrukturu.
Nažalost, i da ste najveći centralista danas, a to sam naveo u jednom od prošlih izlaganja i da želite da ne postoji ni lokalna samouprava, ni pokrajina, kada krenete u Beograd da dobijete neki papir, s obzirom da vam treba od Subotice skoro četiri sata, ta želja će vas napustiti. Konkretno, imam jednog komšiju koji je putovao od Sremske Mitrovice do Čortanovaca osam sati. Vi za osam sati možete stići do mnogih svetskih metropola i nazad.
Stvarno, ne bih da budem zlonameran, jer znam da je ovaj zakon nešto što treba da nas uključi u evropski saobraćaj, što se železnice tiče i da je možda intencija zakonopisca dobra, ali s obzirom da od početka 90-tih do danas, vrlo malo je urađeno, da li zbog nedostatka sredstava, da li iz drugih razloga, ne znam, ali dok ne budemo videli konkretne pomake u smislu da te pruge počnu da se grade, da se stvarno nabave vozovi i da se stigne od mesta A do mesta B, u nekom normalnom roku, ne vidim razlog zbog koga bi podržavali aktivnosti, jer administrativnim merama, jer i zakon iz 2005. godine konkretno ništa nije doneo, a ovaj vrlo malo toga menja.
Ne vidimo šta će to konkretno novo da se desi da bi se ovaj domen modernizovao. Glavni problem u "Železnicama Srbije", po meni taj, što oni koji odlučuju o železničkom transportu se ne voze vozovima, kada bi se vozili vozovima, a ne svojim službenim automobilima, verovatno bi malo drugačije se odnosili prema tom problemu. Razumem da treba da se uloži četiri milijarde evra da bi se koridori izgradili, ali stvarno postoje neke stvari koje nemaju opravdanja, a tiču se reda vožnje, higijene, održavanja itd, i mislim da za to oni koji se time bave, stvarno ne bi trebali da imaju izgovor.
Što se tiče nas iz LSV, mi smo dali neke amandmane. Ponavljam, mislim da su konstruktivni. Ne želimo da politizujemo, previše ovo pitanje, ali dozvolite da imamo određenu inicijativu prema tome da bi određeni nivo aktivnosti mogao da se prenese na pokrajinu i siguran sam da bi to koristilo i vama i onima koji danas upravljaju "Železnicama Srbije". Zahvaljujem.
Zahvaljujem, gospodo predsedavajuća. Imam pitanje za ministra saobraćaja i za gospodina Drobnjaka, direktora „Srbijaputevi“, tog čuvenog preduzeća, a tiče se putnog pravca koji povezuje Sremsku Mitrovicu i mesto Laćarak koji ima 15 hiljada stanovnika i 2013. godine ima magistralni put kroz mesto koje je popločano kaldrmom.
Svake godine, taj putni pravac je uvršten u program „Putevi Srbije“ da se konačno otpočnu radovi, ali mi koji tamo živimo, to nikako da dočekamo. Postoje inicijative koje će očigledno jedino dati rezultate, a to je da će se građani na kraju sami organizovati, pa će morati da blokiraju isti putni pravac, ne bi li skrenuli pažnju gospodi u Beogradu, koja, kada se radi o mostovima u glavnom gradu, kada se radi o pilonima, metroima, onda i projektna dokumentacija i glavni projekti eksproprijacije urade se za šest meseci, a kada treba da se uradi pet kilometara putnog pravca u drugim delovima Srbije i Vojvodine, to nikako da se desi.
Mi smo predlagali još kada je donet Zakon o javnoj svojini Republike Srbije da putevi drugog i trećeg reda konačno pređu u vlasništvo AP Vojvodine, ali se to očigledno nije desilo. Mi za to nikada nismo dobili neko suvislo obrazloženje, ali smo svedoci da i dan danas, iako se gro budžeta „Puteva Srbije“ puni sa auto-puta koji prolazi kroz Vojvodinu, od putnog pravca Beograd-Subotica, sredstva ne mogu da se upotrebe za održavanje puteva koji su nama od značaja.
Kada kažete danas „Putevi Srbije“, bolje da se preimenuje to javno preduzeće u „Udarne rupe Srbije“, onda to zvuči totalno drugačije, to vam je kao skijalište Egipta ili plaže Mađarske, tako zvuči i „Putevi Srbije“.
Ne razumem stvarno zbog čega gospoda koja tamo rade i koja raspisuju te čuvene tendere, ne mogu da izvršavaju ono za šta su plaćeni. Informacije koje ja imam, da je svake godine problem, jer ne mogu da se dogovore koji proizvođač će dobiti taj posao.
Želeo bih odgovor od gospodina Antića, da li se planira početak radova na tom putnom pravcu i zbog čega to još uvek nije počelo da se radi?
Postoje ljudi iz lokalne samouprave koji su moji politički protivnici, i iz nekih drugih stranaka, pripadaju vladajućoj koaliciji, koji takođe pokušavaju da nekim svojim autoritetom i uticajem izvrše pritisak da se obrati pažnja na taj problem, ali očigledno doći do olimpskih visina Vlade Srbije i preduzeća „Putevi Srbije“, nije moguće. Želeo bih što pre odgovor na ovu temu, kako bi sprečili da dođe do samoorganizovanja lokalnog stanovništva, što će sigurno izazvati niz problema.
Taj put je u toliko lošem stanju da jedan mali privrednik koji mi se obratio povodom toga ima distribuciju, određeni broj vozila, svakih godinu dana mora da menja kompletan vozni park zato što mu se vozila raspadaju. U šali kažem da kad prođete tim putnim pravcem koji je pet kilometara dugačak, ljudi moraju i kod zubara da idu, pošto im plombe poispadaju jer je toliko rupa i ne samo da se raspada vozilo, nego se raspadne i vozač. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Imamo pitanje za ministarku Mihajlović, koju smo prošle nedelje imali priliku da gledamo u emisiji „Insajder“, gde je učestvovala i iznela nekoliko vrlo interesantnih ocena vezano za potpuno sramnu privatizaciju NIS, odnosno „Naftne industrije Srbije“, o kojoj je i sama rekla da je to jedan od najštetnijih poslova u istoriji naše zemlje.
Naše pitanje glasi – da li je urađeno išta po pitanju redefinisanja sporazuma sa Rusijom? Da li je otišao nekakav formalan zahtev prema ruskom partneru da se taj sporazum ponovo pokuša pregovarati? Ona je sama naglasila da ministarstvo nije u mogućnosti da više menja išta u tom sporazumu. Međutim, vidimo da postoji iskustvo iz regiona gde je, recimo, Hrvatska uspela da otkupi svoj deo, odnosno INA je sada ponovo u vlasništvu Republike Hrvatske i isplaćen je mađarski MOL. Tako da, takva rešenja postoje.
Iz te emisije smo saznali da je NIS prodata za 400 miliona evra, da je procena bila na dve milijarde, a sada saznajemo i da su ukupna nalazišta nafte koju eksploatiše ta ista NIS sedam milijardi dolara, tako da imamo pitanje i za gospodina Bačevića – zbog čega je rudna renta tri dolara? Zbog čega rudna renta nije povećana, kada znamo da je 10, 20 ili 30 dolara u okruženju, ili čak u toj istoj Rusiji koja je NIS kupila, odnosno „Gasprom“? Zbog čega se ne uvede progresivna rudna renta, kada vidimo da se eksploatacije iz domaćih izvorišta nafte značajno povećavaju ne bi li se osušila ta ista nalazišta, dok se rudna renta ne poveća?
Treće pitanje je za prvog potpredsednika, gospodina Vučića – da li se ijedan državni organ bavi istragom po pitanju ove najsramnije privatizacije? Ko je tačno procenio NIS na 400 miliona evra, pošto smo saznali da je to nekakva državna tajna? Da li znamo ko su inspiratori takve ideje da se takva transakcija obavi, s obzirom da su žrtvovali budućnost generacija svoje dece zarad jednog mandata? Zahvaljujem.
Kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe.
Uvaženi gospodine predsedavajući, uvaženi predstavnici Vlade, kandidati za članove Vlade, složio bih se sa onim delom ekspozea premijera kada prepoznaje aktuelni društveni trenutak da ovo na neki način jesu, da tako kažem godine raspleta za Srbiju.
Rekli ste da se ovde malo čulo o konkretnim kritikama, ali mislim da živimo u zemlji gde, kao što svi dobro znaju, recimo, vozovi se kreću prosečnom brzinom od 41 kilometar na sat, gde adekvatna medicinska nega može da se dobije samo onda kada organizujete humanitarni koncert da bi obezbedili sredstva za tu negu, gde se droga kupuje u školi, a matura na ulici, gde je bolje biti navijač da bi došli i Beograd i dobili policijsku pratnju nego paor gde onda ne možete da dođete u taj isti Beograd, i gde se kažnjava paljenje njive posle žetve, ali se ne kažnjava paljenje džamije. Mislim da je to trenutno zemlja u kojoj živimo i tu bi možda mogli da se složimo, da li je to sve krivica aktuelne vlasti ili nekih prethodnih, o tome možemo da raspravljamo.
Ovakva Srbija jeste u tom smislu na raskršću i mislim da smo pred izborom da li ćemo postati deo evropske porodice ili ćemo ostati slepo crevo Evrope, i u tom smislu mi iz Vojvodine vas najbolje razumemo, jer je Vojvodina oduvek bila deo srednjeevropskog prostora i u političkom i u ekonomskom i u kulturnom smislu i temeljila se upravo na vrednostima na kojima se temelji današnja Evropa, kao što su prosvetiteljstvo i antifašizam i te vrednosti su zastupali i Dositej Obradović i Jovan Jovanović Zmaj u velikoj meri, a malo manje Aleksandar Ranković ili Voja Tankosić i Vojvodina je danas u velikoj meri ono što je bila i pre dvesta godina u kulturnom i političkom smislu.
Svakako pozdravljam hrabrost novih kandidata za ministre da stave svoje biografije u službu nove rekonstruisane vlasti, ali moramo izraziti određenu skepsu, jer jedina prizma kroz koju ćemo gledati rad ove buduće Vlade je odnos prema Vojvodini. Taj odnos do sada nije bio onakav kakav bi mi želeli da bude iz razumljivih razloga, u velikoj meri zato što stranke koje danas su na vlasti u Beogradu vide Vojvodinu na jedan drugačiji način nego što to mi činimo koji smo odande.
Svaki put do sada kao što dobro znamo, obećanja koja su davana u pogledu statusa pokrajine su izneverena. Nabrojaću samo neke primere. Svedoci smo toga da je poljoprivreda u katastrofalnom stanju, u protivnom ne bi imali paore koji pokušavaju da se prokrijumčare u Beograd. Infrastruktura se raspada i obećavaju se nekakvi Potemkinovi tuneli ispod Fruške gore dok u međuvremenu šleperi sleću ljudima u dvorište pa su građani prinuđeni da se samoorganizuju i blokiraju puteve. Nezaposlenost je skoro 30%. Pokušava se ukidanje svega što ima predznak – vojvođansko; od „Elektrovojvodine“ do Akademije nauka i radio televizije Vojvodine, 7% iz budžeta ne bi više ni da spominjem, s obzirom da ponovo nije ispoštovan ni taj minimum i od najrazvijenijeg regiona bivše Jugoslavije danas smo najmanje razvijeni region Srbije. U tom smislu ćemo i posmatrati rad ove nove rekonstruisane Vlade i kroz odnos prema onome što mi vidimo kao Vojvodinu kakva bi mogla da bude ćemo bazirati naše stavove.
Slažem se u jednom delu vašeg ekspozea, pomenuli ste da treba da se smanji nivo razvijenosti, odnosno nerazvijenosti između različitih regiona u zemlji i da treba da se svi ravnomerno razvijaju, ali ne način na koji ćemo svi biti siromašniji. Beograd na vodi, kako god se već zove taj projekat je sigurno divan, ali ostatak Srbije je u međuvremenu pod vodom i mislim da se mora na neki način prepoznati da postoji veliki broj nerazvijenih sredina i van Beograda koje bi pod hitno morale da dobiju adekvatan nivo, nivo pažnje ljudi koji će sedeti u vašoj budućoj Vladi.
Problemi sa kojima će se suočiti budući ministri su izuzetno veliki, Srbija je izuzetno centralizovana zemlja i mislim da nivo detalja kojima se ministri bave zaprepašćujući. Mnogi od njih ne mogu ni da sanjaju sa čime će se suočiti i takvi problemi ne mogu se rešiti ni za četiri godine, a ne za šest meseci koliko mislim da će njihovi mandati trajati, s obzirom, da se uveliko priča da ćemo već u martu imati izbore, ja nisam politički analitičar, ali prema informacijama koje ja imam sve više verujem da je to u velikoj meri tačno.
Dobro je da je ekonomska politika ono na šta se obraća pažnja. Istakli ste da postoji niz ekonomskih problema sa kojima morate da se suočite, ali ako ćemo prodavati „Telekom“, ako ćemo osnivati avio kompanije koje će teško biti profitabilne, s obzirom, da i mnogo veće avio kompanije po svetu uveliko propadaju. Ako ćemo deliti subvencije investitorima samo zbog toga što dolazi u Srbiju, jer je jeftina radna snaga i jeftini energenti, mislim da niste ni morali da rekonstruišete aktuelnu Vladu. Dobro je da razvijamo kažete konkurentnost i inovativnost, ali ne znam kako ćemo to činiti u zemlji gde je procenat stanovnika sa visokim obrazovanjem 6%, evropski prosek je 25%. Kada budemo videli neke konkretne mere u smislu toga da se poboljšavaju odnosi u regionu, da se stvarno radi iskreno na evropskim integracijama, da se sačinjava nekakva agrarna strategija i da se lociraju adekvatna sredstva za razvoj poljoprivrede. Takve aktivnosti ćemo u svakom smislu pozdraviti.
Što se tiče konkretnih kandidata za ministre, ja se iskreno nadam, kao i moja poslanička grupa, da, recimo, gospodin Krstić će uspeti da konačno objasni građanima Srbije da se ne plaća harač nego porez i za taj porez treba da dobiju određene usluge i da se izgradi određena infrastruktura, a ne da Poreska uprava bude država u državi.
Iskreno se, takođe, nadam da gospodin Udovičić će uspeti da od ovog sporta napravi više od toga da je to samo instrument da bi mladi otišli iz Srbije i da stadioni služe tome da se okupljaju distributeri narkotika.
Nadam se da će gospodin Glamočić uspeti da makar obezbedi adekvatnu protivgradnu zaštitu poljoprivrednicima, a ne da svaki put gledamo u nebo kada treba da predvidimo privredni rast.
Nadam se da gospodin Mirović, koji nije iz Beograda nego iz Vojvodine će shvatiti važnost toga da postoje pokrajinske institucije i da lokalne samouprave su u izuzetno teškom stanju.
Nadam se da gospodin Radulović će uspeti da prepozna potrebu da se pomogne i realnom sektoru koji je trenutno taoc banaka i pred kolapsom, s obzirom da je 30% ukupne aktive u bankama nenaplativo i da gospodin Tasovac je pored toga što je ministar kulture i ministar informisanja, da će uspeti da spase javne servise koji su, bar što se tiče RTV, pred gašenjem.
Dok ne vidimo, u svakom slučaju, neke konkretne rezultate, Vladu nećemo podržavati i Liga socijaldemokrata Vojvodine će u tom smislu ostati konstruktivna opozicija, a novim kandidatima želimo puno sreće u daljem radu. Zahvaljujem.
Zahvaljujem uvažena predsedavajuća, poštovani predstavniče Vlade, pošto gospodina ministra nema, ni gospodina potpredsednika, nema veze, mi ćemo pričati za narodne poslanike i građane Srbije, pošto očigledno da oni imaju druga i važnija posla.
Prilikom izbora prošle Vlade i izglasavanja Zakona o ministarstvima, rekao sam da sve da Mensa postavlja ministre i da su najpametniji na svetu, neće uspeti ništa da urade zato što sistem kakav je u Srbiji i organizacija državne uprave i ministarstava je takva da jednostavno ne omogućava ni najsposobnijim pojedincima da bilo šta promene.
Mislim da je to i ovaj put slučaj. Danas smo imali prilike da možda dotaknemo vrh ledenog brega kada se govori o reformi državne uprave, ali to se nije desilo. Tok današnje sednice ne bih ni komentarisao. Kad već pričamo o vrhovima, kao danas, mislim da je ovaj danas vrh traćenja para poreskih obveznika.
Kao što sam rekao, mislim da bi u cilju konstruktivne diskusije ovde ipak trebalo govoriti o sistemu kakav u Srbiji danas je na snazi, s obzirom da apsolutno i potpuno vlada ono što mi iz Lige Socijaldemokrata Vojvodine više puta ponavljamo, a to je birokratski centralizam i mislim da apsolutno ne postoji ni jedna promena u odnosu na dosadašnje zakonsko rešenje, odnosno Zakon o ministarstvima.
Mislim da apsolutno nema razloga da spasioci na bazenu, hoteli, radnici na žičarama, itd. budu ljudi zaposleni u ministarstvima. Bukvalno za svaki papir danas vi morate da se obraćate republičkim organima, sve inspekcije su republičke i građanima je potpuno svejedno da li je ministar išao na Harvard, Jejl, Stenford, ili gde god već, oni ga nikad neće sresti, ali će zato sresti nekog „Peru pisara iz administrativnog odeljenja“ i čekaće na svaki papir mesecima.
Pričamo stalno o investitorima, ni jedan investitor neće doći u Srbiju, kada danas za bilo koju ozbiljniju investiciju, da navedem konkretno evo iz oblasti energetike, vama treba 80 različitih papira da bi realizovali bilo šta i to traje godinama.
Takođe, ne znam da li su konsultovani konkretni ljudi u smislu nadležnosti tih ministarstava, prvo se, vidimo, menja Zakon o ministarstvima, pa će se nakon toga izaći sa konkretnim kadrovskim rešenjima, mislim da bi bilo izuzetno dobro da se možda, da su ti konkretni stručnjaci konsultovani u tome šta bi trebalo da bude u nadležnosti, jer oni, ako ništa, godinu ili dve dana kao i do sad će biti na čelu tih ministarstava, pa bi morali znati šta je uopšte nadležnost. Za godinu dana, koliko je prosečni radni vek našeg ministra u Srbiji, mislim da ne možete ni da se upoznate sa svojim saradnicima, kamoli da nešto uradite, a ovde se najavljuju velike reforme.
Prošli put je bila ista priča, trgovina i telekomunikacija, stvarno ne znam kakve veze imaju jedno sa drugim, to je jedno ministarstvo, prostorno planiranje i rudarstvo je isto jedno ministarstvo, ovo se na brzinu ponovo usvajalo i rezultata je nekih političkih kompromisa koji će se ponovo, nažalost obiti o glavu svima nama i građanima Srbije. Ovo je bila izuzetna šansa da se možda redefiniše način na koji se nadležnosti raspodeljuje, a da to ne bude isključivo po političkom i partijskom ključu.
Sve u svemu, mi se oduvek zalažemo da Srbija mora postati daleko decentralizovanija država, spominje se Beograd na vodi, na zemlji, u vazduhu, dok se ovde u Beogradu gradi, ostatak zemlje je pod vodom i meni je drago da se ovde razvijaju tako veliki projekti, ali mislim da mora početi da postoje drugi nivoi vlasti, pored lokalne samouprave i pokrajine, jer očigledno ovakav sistem ne funkcioniše. Ko god da dođe na čelo ovih ministarstava, neće uspeti apsolutno ništa da promeni.
Može Mlađan Dinkić biti i rođeni brat ovog druga šeika iz Ujedinjenih Arapskih Regiona, ali kada strani investitori gledaju tok ovakve sednice mislim da ne da neće doći u Srbiju ni oni, niti bilo koji drugi investitor, naročito kada provedemo ceo dan gde se poslanici i ministar bave apsolutno sporednim temama.
Sve u svemu, kao što smo i napomenuli, cela Srbija sada stoji zbog rekonstrukcije. To traje mesecima i mislim da bi pod hitno ovo moralo da se završi baš iz razloga što imamo ovaj nivo javne potrošnje i ovaj nivo uplitanja države u apsolutno sve sfere život. Dok se ne izabere nova Vlada ništa ne može da počne niti da se gradi, niti da se radi. Konkretno, mi u Vojvodini imamo niz problema koji zahtevaju hitna rešenja, od RTV pa do toga da su putevi u stanju gde kamioni sleću i uleću ljudima u kuće, gde je bezbednost na vrlo niskom nivou, gde se gase velika javna preduzeća, pored „Elektrovojvodine“, itd, ali o tome ćemo neki drugi put. U svakom slučaju, mislim da ovo mora da se pod hitno privede kraju i da vidimo ko su konačno gospoda koja će voditi ministarstva u narednih sigurno godinu dana. Zahvaljujem.