ZLATA ĐERIĆ

Nova Srbija

Rođena je 23.12.1958. godine u Somboru.

Profesorka jugoslovenske i opšte književnosti. Magistarka književnosti.

Jedna od osnivača Nove Srbije i somborskog odbora te stranke. Obavlje funkciju potpredsednice stranke.

Narodna poslanica u sazivima 2012-2014 i 2014-2016. godine.

Pisala uglavnom radove iz metodike srpskog jezika i književnosti. Objavljivala u stručnom časopisu “Školski čas”, objavljivala priče u raznim časopisima, izdala knjigu eseja i knjigu "Psihologija srpske politike - Ispravljanje krive Drine".
Poslednji put ažurirano: 17.02.2017, 10:22

Osnovne informacije

  • Nova Srbija
  • Sombor
  • 23.12.1958.
  • profesor književnosti

Statistika

  • 0
  • 0
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Četvrto vanredno zasedanje, 10.02.2016.

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, šalom uvraha, poštovani predstavnici Jevrejske zajednice, za koje znam da danas pažljivo pratite ovo plenarno zasedanje.
Ja ću se posebno u ovom setu zakona baviti Predlogom zakona o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta koje nemaju živih zakonskih naslednika.
Gospodin ministar Selaković je u svom uvodnom izlaganju nabrojao mnoge predstavnike, pripadnike Jevrejske zajednice koje su svoj život, svoje delovanje i svoje stvaralaštvo vezali za Srbiju i srpsku kulturu, među njima i kompozitora Enrika Josifa, koga inače vrlo rado citiram i upravo smatram da je danas momenat da ga pomenem i kažem jednu istinu koju je izrekao u svom intervjuu. Na pitanje novinara kako on doživljava Boga, gospodin Enriko Josif je rekao – Bog je jedna viša kosmička pravda koja se uvek uspostavi.
Donošenje ovog zakona jeste skromni pokušaj, a veliki korak države Srbije da uspostavi jednu višu kosmičku pravdu u opštoj nepravdi stradanja Jevreja u prošlom veku. Naime, svi znamo, govorili smo i o etimološkom značaju reči „holokaust“. To je grčka reč, grčkog porekla, koja znači „totalno spaljen“. Sličnu reč imaju čak i Jevreji u svom jeziku, „olam kalil“ i oni govore o uništenju ognjem.
Kroz politiku, kroz bavljenje ovim problemima, kroz razvijanje svojevremeno strašne i monstruozne politike antisemitizma, ova reč je dobila posebno značenje u svetskoj istoriji i mi kao narod znamo šta znači i kakvo je to stradanje šest miliona Jevreja bilo u Drugom svetskom ratu. Naravno, uvek smo imali odlične veze i razumevanje sa ovim bratskim narodom. Imali smo, nažalost, ponekad i sličnu sudbinu i odatle to naše sapatništvo koje nas je uvek vezivalo i koje nas je obavezalo čak i tom Deklaracijom u Terezinu 2009. godine koju smo potpisali kao jedna od 49 zemalja, da ćemo upravo ovakav zakon doneti, dakle, to nas je ponovo povezalo i učinilo bližim i solidarnijim.
Kroz kulturu, kroz istoriju, kroz umetnost pitanje stradanje Jevreja, koje je zaista nesagledivo i ogromno u civilizacijskom smislu je imalo razna tumačenja i sećamo se filmova „Pijanist“, „Sofijin izbor“, „Vrt Vince Kontinijevih“, pa i Bertolučijev „Dvadeseti vek“, ali mislim da u poslednje vreme nas posebno impresionira film „Šindlerova lista“, mada su svi oni rađeni prema istinitim događajima, nažalost prema istinitim događajima, sa nešto umetničke obojenosti.
Film „Šindlerova lista“ u kojoj ću vas podsetiti na završne scene filma, kada 1100 Jevreja u zoru 9. maja 1945. godine sede na šinama preživeli strašno vreme. Prilazi im ruski oficir na konju, pobednik i oni ga pitaju – da li ima preživelih Jevreja u Poljskoj? Njegov nemi izraz, jasan odgovor daje, a onda ga pitaju – a kuda da idemo sada? Na to imaju odgovor – ne idite na istok, to je sigurno, tamo vas mrze, a onda posle kraće pauze im kaže iskreno – ja ne bih išao ni na zapad da sam na vašem mestu.
Ta scena u filmu predstavlja jednu prekretnicu jevrejske istorije. Jevreji su posle toga smogli snage, iz toga treba da nam budu uzori primera od koga možemo mnogo da naučimo, da se otisnu i Izrael, 1948. su napravili svoju državu na čelu sa Ben-Gujironom, svojim prvim premijerom, inače Ben-Gurijon simbolično ime u prevodu znači – sin mladoga lava i da lavovski iznesu tu pobedu i jedan deo da ode u Ameriku. Danas ih je 83% od ukupne populacije, žive u Americi i u Izraelu, a nešto u drugim zemljama sveta.
Broj žrtava i potreba da se to obeleži je zaista nešto što treba da bude celom svetu opomena, da jedna politika koja je doživela svoju krunu u nacizmu, koja je počela kao antisemitizam, može da ima fatalne posledice po čovečanstvo i da se jedna takva politika ubuduće uvek mora prepoznati u začetku, kada je ona gotovo bezopasna, kada ona gotovo mili kroz ljudski rod i da se tada u začetku spreči, jer razmere koje može da preuzme, da zauzme, da realizuje jedna sumanuta politika, videli smo kako završava. Tada je ceo svet goreo.
Mi danas imamo obavezu da kao država u kojoj su Jevreji živeli, stradali, koji su imali svoju imovinu, rekoh već na početku ostavili značajna svoja delovanja, sudbinska delovanja, da taj dug prema žrtvama holokausta civilizacijski vratimo. U ime toga mi donosimo ovaj zakon i u ime toga smatram da će svi poslanici u ovoj Skupštini podržati donošenje ovog zakona, jer to jeste jedan ozbiljan civilizacijski iskorak.
Na teritoriji tadašnje Jugoslavije živelo je oko 40.000 Jevreja. U Srbiji je živelo najviše, najviše konkretno u Beogradu, tu ih je najviše i stradalo. Jugoslavija je izgubila oko 60% Jevreja. Dobar je primer države Danske, koja je bez obzira što je blizu baltičkih zemalja koje su zaista uspele da izgube veliki broj članova jevrejske zajednice, u strašnom holokaustu, država Danska je izgubila samo 1%. Jedan primer na koji želim da skrenem pažnju posle jednog napada na sinagogu u Danskoj gde je stradao jedan pripadnik jevrejske zajednice, premijer Netanjahu je pozvao sve Jevreje da se isele u Izrael. Danska premijerka Hele Torning Šmit, pozvala je svoje sunarodnike danske Jevreje da ne prihvate poziv izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, da masovno migriraju u Izrael i istakla da su oni potrebni Danskoj i da ta zemlja bez Jevreja ne bi bila ista. Ne bismo bili isti bez jevrejske zajednice, rekla je Torni Šmit, dan nakon napada u Kopenhagenu.
Ona je rekla da je preliminarna istraga pokazala da je napadač koga je ubila danska policija delovao samostalno i da nema indicija da je bio deo neke šire terorističke grupe. Jevrejska zajednica je vekovima u Danskoj. Danska je njen dom i ona je deo danskog društva. Danski Jevreji su se zahvalili što im je izraelski premijer Netanjahu pružio ruku, ali neće prihvatiti njegov poziv da emigriraju u Izrael, saopštio je portparol, jako smo zahvalni na ovoj pažnji. Mi smo Danci, mi smo danski Jevreji i nećemo zbog nasilja otići u Izrael, ako odemo to će biti neki drugi razlozi.
Dakle, to je jedna dobar i poželjan primer kako mogu da opstaju multikonvencionalne i multietničke zajednice i mislim da smo mi jedna od zemlja koja je bila uvek primer dobrog sa života sa drugim zajednicama. Jevrejska zajednica sigurno to zna da ceni.
Ono što želim da naglasim jeste da je srpski narod kroz istoriju uvek gajio prijateljske osećanja prema pripadnicima jevrejske zajednice i da su u vreme okupacije i sami Srbi suočeni sa pretnjom po svoj biološki opstanak činili sve kako bi mogli da sačuvaju živote svojih komšija Jevreja. Zato imajući u vidu istoriju stradanja srpskog naroda, posebno u dvadesetom veku kada smo se bukvalno našli na ivici biološkog istrebljenja i sami, smatram da je apsolutno na mestu formulacija u članu 2. Predloga zakona koji citiram – izrazi upotrebljeni u ovom zakonu oduzimanje, vraćanje i slično imaju se tumačiti isključivo kao izražavanje saosećanja, solidarnosti i razumevanja Republike Srbije za stradanje jevrejskog naroda na njenoj teritoriji tokom neprijateljske okupacije od 6. aprila 1941. godine do 9. maja 1945. godine odričući svaku odgovornost Republike Srbije za strahovite patnje i štetu nanetu žrtvama holokausta i drugim žrtvama nacizma na njenoj teritoriji u uslovima neprijateljske okupacije.
Imajući u vidu tradicionalna prijateljska osećanja između naših naroda i dobre odnose Republike Srbije sa Izraelom, pomalo ipak čudi određena doza inertnosti koju smo do sada pokazali i zbog čega nas je Evropska komisija kritikovala u izveštaju o napretku Republike Srbije u 2014. godini konstatujući nedovoljnu aktivnost u vezi sa donošenjem ovog zakona. Deklaracija kojom smo se obavezali na iniciranje postupka za povraćaj imovine žrtava holokausta, potpisane 2009. godine, a opšti postupak restitucije u Republici Srbiji započet je 2011. godini donošenjem Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju. Da podsetim da se ovim zakonom uređuju uslovi, način i postupak vraćanja oduzete imovine i to u naturalnom obliku tamo gde je to moguće kao i novčano obeštećenje za oduzetu imovinu tamo gde ne postoje objektivni uslovi za njen fizički povraćaj.
Takođe i našim nacionalnim programom za usvajanje pravnih tekovina EU u periodu od 2014. do 2018. godine predviđeno je da će se doneti zakon kojim će se otkloniti posledice oduzimanja imovine žrtvama holokausta i drugim žrtvama fašizma na teritoriji Republike Srbije koje nemaju živih naslednika. Konačno, pred sobom imamo Predlog zakona koji se u velikoj meri naslanja na rešenje o Zakonu o restituciji i to je nešto što je svakako velika pobeda i veliki korak ove Vlade i dobra politika njenih međunarodnih odnosa.
Konkretno u samom Predlogu zakona ono što je izuzetno dobro predviđa se da sticalac imovine koji je nakon podržavljenja imovine stekao pravo svojine u skladu a zakonom ostaje vlasnik i dražalac stvari i da njegovo stečena prava ne smeju biti povređena što je apsolutno na liniji sa načelom sigurnosti u pravnom prometu kao i zaštita savesnog sticaoca. U Zakonu o restituciji u takvim slučajevima postoji institut obeštećenja, pa me samo zanima da li finansijska podrška Republike Srbije Savezu jevrejski opština Srbije je predviđena odredbama člana 9. predstavlja supstitut za ovaj institut. Apsolutno je neophodno u skladu sa proklamovanim načelom javnosti da se sredstva koje jevrejska opština, odnosno savez opština ostvari iz imovine ili finansijskom podrškom od strane države troše u svrhu utvrđeno zakonom uz redovno obaveštavanje javnosti.
Takođe, korektno je i rešenje koje se svim državnim organima i organizacijama, bez obzira na nivo vlasti, nalaže da u roku od 30 dana izdaju za potrebe sprovođenja ovog postupka svu potrebnu dokumentaciju i podatke kojima raspolažu. Dakle, to će zakon učiniti značajno efikasnijim.
Sa aspekta pravičnosti, logično je da se sticanje imovine i ostvarivanja prihoda u vidu finansijske podrške na osnovu ovog zakona ne oporezuje, niti da se opterećuje administrativnim i sudskim taksama i slično, ali je zato takođe pravično rešenje da jevrejska opština, odnosno savez, postane obveznik plaćanja poreza na vraćenu imovinu, kao i plaćanje drugih vrsta poreza na ostvarivanje prihoda od imovine, odnosno novčanih sredstava.
Zakon takođe na korektan način uređuje slučaj kada se naknadno pojavi preživali zakonski naslednik nad ovakvom imovinom, jevrejska opština je dužna da mu nakon što utvrdi njegova svojstva zakonitog naslednika, prenese u svojinu imovinu u skladu sa udelom koji mu pripada u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje nasleđivanje. Za to joj je ostavljen rok od 30 dana, uz mogućnost sudske intervencije.
U slučaju postojanja zakupa na ovakvoj imovini, propisuje se da će zakupac biti zaštićen tako što će ukoliko, to naravno želim, moći da zadrži svoje pravo zakupa i naredne tri godine pod uslovima koje je prethodno govorio sa jevrejskom opštinom.
Moram da postavim pitanje, uprkos očiglednoj težnji da se zaštiti savesni zakupac, da li je ovakvo rešenje adekvatno i ne predstavlja li ograničenje vlasnika da slobodno raspolaže imovinom, posebno imajući u vidu činjenicu da naslednik može da bude osoba u vrlo poodmakloj životnoj dobi.
Što se tiče namena u koje se prikupljena sredstva mogu usmeriti, pored deklaracijom predviđenih ciljeva, vezano za zasnivanje svih činjenica koje se dovode, koje su dovele do holokausta i naravno težnja da se on nikada ne zaboravi, samim tim nikada više u istoriji čovečanstva i ne ponovi i bude deo kolektivnog pamćenja celog čovečanstva, a ne samo jevrejske zajednice, smatram da je jako dobro rešenje da se jedan deo ovih sredstava izdvaja za finansiranje školovanja i stipendiranja naših studenata, mladih talenata i naučnika, a jedan deo za humanitarne svrhe u Republici Srbiji.
U tom smislu, osniva se i Odbor za nadzor nad upravljanjem prihodima i mislim da je to izuzetno dobro rešenje Vlade Republike Srbije da imenuje predsednika tog odbora, a da ostale članove daju predstavnici jevrejske zajednice.
Savez jevrejskih opština se obavezuje da do 15. januara svake kalendarske godine sačini objedinjen godišnji program upravljanja prihodima za tekuću kalendarsku godinu i da ga nakon usvajanja dostavi Odboru, što je još jedna garancija transparentnosti u upravljanju prihodima od ove imovine i sredstava Republike Srbije. Republika Srbija zadržava pravo da suspenduje godišnju isplatu finansijske podrške ako Odbor ne usvoji šestomesečni izveštaj o upravljanju Saveza, što je još jedan dobar mehanizam kojim se obezbeđuje domaćinsko, odgovorno poslovanje i upravljanje ovom imovinom.
Dakle, ovo je veliki civilizacijski iskorak ove Vlade, ovog saziva Skupštine i mislim da imamo razloga da budemo ponosni što ovaj zakon uz sve teškoće koje prate primenu ovog zakona i njegovo sprovođenje u praksi, da budemo ponosni što smo učestvovali u njegovom donošenju.
Dakle, ono što želim da naglasim, to je da ćemo sa Jevrejima, Jevrejskom zajednicom i onima koji su u Srbiji i onima koji su u Izraelu i nadalje, održavati pre svega dobre poslovne veze, jer to je u interesu zajedničkog napretka.
U to ime, lehitraot, pozdravljam pre svega predstavnike Jevrejske zajednice i zahvaljujem se na pažnji.

Četvrto vanredno zasedanje, 09.02.2016.

Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre sa saradnicima, danas smo pred Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o kulturi, koji je u Srbiji na snazi već pet godina.
Naravno, jedan zakon tek kada počne da živi, onda se iskažu sve njegove manjkavosti i život menja zakone i propisuje nova pravila. Tako smo i sada došli do jednog pokušaja da se deo onoga što u našoj kulturnoj stvarnosti i kulturnom poslu, svakodnevnom, manjka, da se ovim izmenama i dopunama Zakona izmeni.
Društvo je to koje kreira svoju sopstvenu kulturu i stvara svoje kulturne obrasce. Time se stvara i kulturna istorija i kulturna tradicija, a mi smo zemlja i društvo koje ima dobre uslove i dobre preduslove da uz vrhunske sportske rezultate kulturu pretvorimo u jedan svoj ozbiljan izvozni proizvod.
Predlagač konstatuje da je osnovna ideja izmena i dopuna Zakona o kulturi poboljšanje sistema u kome funkcioniše kulturni sistem Republike Srbije, što bi trebalo da doprinese efikasnijem finansiranju u okviru raspoloživih budžetskih sredstava.
Kultura nikada nije imala dovoljno razumevanja, ni dovoljno razmišljanja kada je u pitanju izdvajanje iz budžeta. To nije problem samo Srbije. To je neka akutna bolest koja muči planetarno ovaj svet.
Kada pominjemo raspoloživa budžetska sredstva za kulturu u najširem smislu te reči, treba napomenuti, a vi ćete me ispraviti ako grešim, da je predviđeni procenat izdvajanja u ovoj godini negde oko 1%, što predstavlja pozitivan pomak u odnosu na, recimo, budžet iz 2013. godine, gde je procenat izdvajanja za kulturu bio neznatnih 0,6%, a opet nešto manje u odnosu na 2014. godinu, kada je bilo izdvojeno gotovo 1,5% iz budžeta.
Nažalost, nepobitna činjenica jeste da je izdvajanje iz budžeta za kulturu u Republici Srbiji već godinama unazad na nezadovoljavajućem nivou, posebno ako se uporedi sa svetskim standardima, gde se propisuje da bi granica izdvajanja za kulturu kao minimum bilo nešto oko 2,4% iz budžeta.
Kada pominjem svetske standarde, moram da navedem jedan za mene potpuno paradoksalan podatak, da je Italija, država sa verovatno najznačajnijim kulturnim nasleđem u Evropi, a verovatno najznačajnijim i u svetu, samim tim 2013. godine izdvojila samo skromnih 1,1% iz budžeta za kulturu i bila oštro kritikovana od strane UNESKO-a zbog lošeg održavanja, između ostalog, i značajnog arheološkog nalazišta Pompeje. U istoj kalendarskoj godini Island je izdvojio čak 7,4%, Španija 3,3%, Francuska 2,5% budžetskih sredstava za oblast kulture. Naravno, imamo u vidu da su to relativne vrednosti, jer su to budžeti ogromnih zemalja, pa kada sve to uporedimo, onda znamo koliko oni drže i izdvajaju za svoju kulturu. To treba da nam bude neki standard koji treba sebi da postavimo. Nije lako u ovako siromašnom društvu, ali ne treba da prestanemo da tome težimo.
Kada se sve navedeno uzme u obzir, kao i naša želja da sva državna nadleštva daju svoj doprinos daljoj fiskalnoj konsolidaciji države, jasno je kakav zadatak stoji pred Ministarstvom kulture i stvarno nije realno očekivati previše. Logično je da se traži način da sistem finansiranja bude maksimalno efikasan kako bi se, koliko je to moguće, nadomestio hronični nedostatak novca u našoj kulturi.
Ipak, da bi imali bogat budžet, da bi se budžet punio redovnije, urednije, odgovornije, moramo znati da tome doprinosi i značajnije ulaganje u kulturu i obrazovanje, jer to su dva resursa koji posredno čine disciplinovanije, odgovornije i uzvišenije društvo.
Posebno što treba da nas brine u svemu ovome i mnogo više od postojećeg stanja u kulturi jeste opšta globalna komercijalizacija svega što ima makar naznaku kulture. Ta komercijalizacija uzima svoj danak u našem društvu, tako da se klasični kulturni sadržaji povlače pred onim što se vrlo agresivno forsira zarad ogoljenog finansijskog, čak ponekad vulgarizovanog efekta. Takozvani rijaliti programi su preuzeli apsolutni primat kada je u pitanju gledanost televizijskih programa u Republici Srbiji i, koliko mi je poznato, od televizija sa nacionalnom frekvencijom još samo RTS nije podlegao iskušenju da u svoju programsku šemu uvrsti neku sličnu formu. Nadam se da će se to zadržati i nadalje.
Ako se izuzmu prenosi najbitnijih teniskih mečeva Novaka Đokovića, kao i pojedinih državnih selekcija u najpopularnijim ekipnim sportovima, svi piplmetri daju prednost ovakvom vidu zabave. Bojim se da ako ne preduzmemo nešto u okviru Ministarstva kulture, u okviru Ministarstva finansija radi oporezivanja na neki način SMS poruka i svega onoga što prati i čini ove programe vrlo atraktivnim, pre svega sa finansijske strane, da ćemo danak skupo i dugo plaćati onome što se sada događa.
Bilo bi zanimljivo iskoristiti ove merače gledanosti i videti kolika je prosečna gledanost TV programa RTS Digital, koji isključivo emituje klasične kulturne sadržaje, kao što su opera, balet, koncerti klasične muzike i klasici filmske umetnosti.
Kultura jeste demokratična. Ne može se pobeći od činjenice da velika većina ljudi voli da gleda određene programe, da velika većina ljudi voli da sluša određenu muziku, da jedan broj ljudi voli da izlazi na splavove i druga slična mesta, ali postavlja se opravdano pitanje – kakve su dugoročne posledice trenutnog stanja i opšteg trenda u našem društvu, imajući u vidu limitirana novčana sredstva, kakve su mogućnosti našeg Ministarstva i drugih institucija kulture da se ovakav nepovoljan trend preokrene i da se ovakva agresivna politika nekulture koliko-toliko spreči?
Pretpostavljam da se zato od definisanja načela kulturnog razvoja, kao i utvrđivanja opšteg interesa u kulturi, očekuje stvaranje nedvosmislenih i prepoznatljivih osnovnih pravaca u kojima će se naša kultura dalje kretati.
Još neki osnovni ciljevi koji se žele postići ovim izmenama i dopunama zakona su: definisanje pojmova kulturnih delatnosti i kulturnih oblasti na nešto drugačiji način sa ciljem njihovog usaglašavanja i preciziranja, jer se ovim putem definiše sama sadržina naše kulture.
Predloženim izmenama i dopunama zakona na najkvalitetniji način se ustrojava kulturni sistem Republike Srbije i daje mogućnost ravnopravnog i pravednijeg tretiranja svih kulturnih delatnosti. Dodela priznanja za vrhunski doprinos u kulturi u praktičnoj primeni dala je očekivane efekte i predloženo je da se ova priznanja više ne dodeljuju, s tim da oni dobitnici koji su ovo priznanje ranije stekli zadržavaju to pravo.
Osnovni cilj koji se ovom merom želi postići je da se prekine diskusija u javnosti koja je svake godine, kada se ovo priznanje dodeljivalo, u značajnoj meri, kompromitovala predložene kandidate i članove komisije koji su ih predlagali i, u krajnjoj liniji, ideju države da dodelom ovog priznanja podigne nivo našeg kulturnog sistema. S obzirom da je procena da me postoji drugi način da se ovaj problem reši, osim brisanja ovog instituta iz zakona.
U budućnosti treba razmišljati o nekim drugim vidovima izražavanja priznanja zasluženim kulturnim stvaraocima koji neće imati ovakvu negativnu konotaciju u praktičnoj primeni, jer zaista bi bilo šteta da kao društvo ne budemo u prilici da na ovaj način izdvojimo one kulturne poslanike koji vredno, sa posebnim duhovnim nadahnućem i sa mnogo energije daju doprinos nacionalnoj kulturi. Vaspitavanje novih sistema vrednosti i lično usavršavanje treba da bude prisutno u našoj kulturi.
Uvažavajući navedene razloge za ukidanje ovog priznanja, uključujući i očekivanu znatnu uštedu sredstava koja su se do sada izdvajala iz budžeta za ove namene, možda ipak u određenoj meri treba razmotriti i argumente koje su zajednički dostavila Udruženja dramskih umetnika Srbije, Udruženja književnih prevodilaca Srbije, Udruženja kompozitora Srbije, Srpsko-književno društvo i Udruženje baletskih umetnika Srbije. Ova reprezentativna esnafska tela konstatuju da je postupak dodele nacionalnih priznanja umetnicima često bio potpuno neprimeren i podložan najrazličitijim pritiscima, pa i političkim, i da je bilo slučajeva da je ovo priznanje dodeljivano osobama koje ne zadovoljavaju uslove iz Uredbe o bližim uslovima i načinu dodele priznanja za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi, odnosno kulturi nacionalnih manjina, što je dovelo do narušavanja ugleda ovog priznanja.
Stav navedenih umetničkih udruženja, koji nije bez osnova, jeste da ovaj institut ne treba ukidati, jer se time svi umetnici, koji bi u perspektivi mogli da ostvare pravo na penziju po osnovu vrhunskog doprinosa nacionalnoj kulturi, stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na umetnike koji su ovo priznanje već dobili i time stekli pravo na doživotno mesečno primanje. Mišljenje je da je ono što je zaista neophodno da se dosadašnja jako loša praksa definitivno iskoreni učvršćivanjem institucionalnog okvira, kao i propisivanjem i striktnom primenom mehanizama, kao i profesionalne kriterijume koji će sprečiti dalju inflaciju i devalvaciju nacionalnih priznanja. Samim tim stvoriće se novi poštovani kulturni standard.
Očekuje se povećanje efikasnosti rada i funkcionisanje nacionalnih saveta za kulturu, kao posebnog odgovornog tela. Jasnije definisanje procedura i javnih konkursa za izbor direktora ustanova kulture treba da doprinese boljem kvalitetu izabranih direktora. Sprečavaju se diskreciona ovlašćenja upravnih odbora ustanova i na taj način sprečavaju moguće zloupotrebe ovlašćenja iz zakona koji su u dosadašnjoj praksi dovodili do loših kadrovskih rešenja. Brisanje pojedinih članova zakona treba da spreči dalju diskreditaciju instituta ustanova kulture od nacionalnog značaja i samim tim urušavanje ugleda onih ustanova koje su u proteklom periodu opravdano stekle ovaj status.
Ukidanjem ovog instituta automatski se ukida obaveza prioritetnog finansiranja iz republičkog budžeta svih ustanova kulture od nacionalnog značaja, bez obzira na njihovog osnivača. Povratkom na sistem koji je važio pre 2009. godine uštedeće se određena sredstva iz budžeta i sprečiti konfuzija oko nadležnosti finansiranja koja je trenutno prisutna.
Problemi koji su se pokazali prilikom sprovođenja konkursa za finansiranje i sufinansiranje projekata u kulturi nametnuli su obavezu da se na precizniji način reguliše postupak konkursa. Pored toga, primenom mera, preciziranje procedure za korišćenje budžetskih sredstava bez konkursa, tako što će se utvrditi jasni kriterijumi za korišćenje ove mogućnosti, stvoriće se preduslovi za veći nivo dostupnosti ovako obezbeđenih sredstava za one projekte koji to zaista zaslužuju.
Takođe, regulisanjem procedure finansiranja međunarodne saradnje u oblasti kulture stvoriće se preduslovi za veću dostupnosti sredstava iz međunarodnih fondova za naše kulturne stvaraoce, čime će se poboljšati kvalitet obezbeđivanja potrebnih sredstava za njihovo stvaralaštvo, čime će se naravno stvoriti i značajnije ime Srbije na kulturnoj mapi sveta, prepoznatljivo ime Srbije, a već rekoh da je jedan od naših stavova, stavova moje poslaničke grupe, jeste da Srbija može od kulture da napravi značajan izvozni proizvod.
Želim izneti još neke smislene primedbe reprezentativnih umetničkih udruženja. Dakle, prevođenje stručnih i naučnih tekstova ne može se smatrati umetničkom delatnošću zato što bavljenje umetnošću podrazumeva stvaranje kreativnih autorskih dela koji sadrže određena estetska obeležja i koja kod konzumenta tih dela izazivaju estetski doživljaj.
U najširem smislu tog pojma, stručni i naučni prevodioci se bave prevođenjem tehničke, pravne, poslovne i naučne dokumentacije, kao i drugih ne umetničkih tekstova, ugovora, krštenica, izvoda iz sudskih registara, uputstava za upotrebu tehničkih aparata i slično. Dakle, njihova svaka kreativnost je tu u potpunosti neizvodljiva.
Navedeni dokumenti i tekstovi ne sadrže estetska obeležja i nemaju za cilj izazivanje estetskog doživljaja. Oni su samo informativnog sadržaja. Njihovi pisci nemaju prostor ni ambiciju da u njima ispolje autorsku kreativnost. Samim tim, ni prevodi tih tekstova ne mogu pretendovati na svrstavanje u neku od umetničkih oblasti, pa ni u književnost. Teorija književnosti, kao jedina disciplina čije se postavke u ovom slučaju mogu smatrati merodavnim, nedvosmisleno svrstava u književnost, dakle u umetnost, književno prevođenje, prevođenje književnih umetničkih dela, ali ne i prevođenje stručne i naučne dokumentacije. Iako se ne može smatrati umetničkom delatnošću, prevođenje stručnih i naučnih tekstova može biti tretirano kao bavljenje kulturom u širem smislu, ako pod pojmom kultura podrazumevamo sve civilizacijske tekovine – nauka, privreda, poljoprivreda, pravo, ekonomija, politika, građevinarstvo, matematika, fizika itd.
Takođe, predlaže se uvođenje projekata od opšteg interesa u kulturi, čime bi se po mišljenju ovih udruženja obezbedio kontinuirani rad i strateški razvoj festivala, manifestacija i drugih projekata čiji je kredibilitet potvrđen dugogodišnjim postojanjem, kvalitetom umetničkih i kulturnih programa, kao i predloženim petogodišnjim planom sa kojim konkuriše. Dosadašnji diskontinuitet u podršci značajnim manifestacijama često dovodi do neujednačenog kvaliteta njihove umetničke ponude, a organizatori ovih značajnih projekata nemaju mogućnost ostvarivanja dugoročnih ciljeva, a time kvalitet kulturnih sadržaja znatno devalvira. Postojanjem institucija, projekata od opšteg interesa u kulturi, država bi imala mogućnost da implementira strategiju kulturnog razvoja u praksi.
Poslanička grupa Nove Srbije u danu za glasanje daće podršku izmenama i dopunama Zakona o kulturi, smatrajući da na ovaj način doprinosimo da se kultura nadalje vaspitava u našem društvu, u jednom pozitivnom smeru i da ćemo doprineti da zaista pravi kulturni sadržaji dobiju više razumevanja u današnjem trenutku kada je to neophodno. Hvala lepo.

Deseta sednica Drugog redovnog zasedanja, 22.12.2015.

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovana gospođo ministar sa saradnicima, cilj svakog zakona je da uredi oblast i uspostavi pravila koja će biti konsenzus za sve. Imali smo priliku da pratimo zaista jednu ozbiljnu tenziju u društvu koja je nastala po pitanju izmene i dopune ovog zakona, ali takođe i vrlo jasnu i transparentnu javnu raspravu kojom ste pokušavali da ovaj zakon donesete u korist onih na koje će se primenjivati, i to pozdravljamo onako iskreno i od srca.
U ovom trenutku, kako je već ovde rečeno, najteže je organizovati državu. To je jedan ozbiljan i odgovoran posao, gotovo identično odgovoran koliko i posao u poljoprivredi. Jedan od najozbiljnijih i najtežih poslova je svakako proizvodnja hrane. Poljoprivrednici ili naši paori, kako volimo da kažemo, a ja dolazim iz onih krajeva gde se poljoprivrednici baš tako zovu, znači iz Bačke, su ljudi koji izuzetno odgovorno vredno, mukotrpno rade svoj posao i zahvaljujući tom njihovom radu mi opstajemo. Često su neshvaćeni, ali ne odustaju i taj entuzijazam je nešto što je u tom poslu neophodno.
Kada pogledamo i poslušamo kritike koje su upućene zakonu, ni jedan zakon nije savršen i nikada ni jedna Vlada, ni jedno ministarstvo neće doneti savršen zakon kojim će biti svi zadovoljni. To je normalno. U ovom trenutku, u ovoj zemlji, svako zna da radi tri posla, i to najbolje. Svako zna da sastavi najbolju fudbalsku reprezentaciju koja bi pobedila na svim takmičenjima, zna da sastavi Vladu koja će rešiti sve probleme i zna da napravi budžet koji je najbolji, ali to je samo ono naše pusto naklapanje.
Činjenica je da imamo puno problema i u ovoj oblasti koja proizvodi hranu, a hrana je resurs oko kojeg se brine ceo svet, kao i voda. Uz to, klimatske promene su nešto što nas ozbiljno zabrinjava, obzirom da direktno utiču na poljoprivrednu proizvodnju.
Dakle, proizvodnja hrane je nešto čemu treba da se okrenemo i što jeste naša budućnost. Poljoprivredni proizvođači su izuzetno odgovorni radnici i kada govorimo o raspodeli mogućnostima da koriste državno zemljište, oni neće uzeti više nego što mogu da obrade, oni neće kupiti više nego što mogu da obrade, jer poljoprivredna proizvodnja je proizvodnja koja se vezuje za dugi niz godina planiranja, jer uključuje i ostale resurse: mehanizaciju, radnu snagu i sve ostalo. Poljoprivredni proizvođači su oni koji nas u ovom trenutku pažljivo prate i možda najobjektivnije prate.
Ono na šta sam želela da vam skrenem pažnju, gospođo ministar, a što je važno, možda podzakonskim aktima da se reguliše, prethodni govornik se malo dotakao te teme, a u nekim evropskim praksama je rešeno, a to je praćenje kvaliteta zemljišta prilikom njegovog preuzimanja u zakup i svake godine ponovno praćenje. Ako ga preuzmete u jednom kvalitetu u zakup, morate taj kvalitet da održavate. Ne sme da se gubi, možete samo da ga unapređujete. Znači, kao zakupac da odgovorno njime gazdujete na taj način.
Poljoprivredni proizvođači nisu ti koji to namerno čine, ali vrlo često iz nekih drugih razloga, pre svega materijalnih, tehničkih znanja ili znanja iz melioracije, gde im treba podrška, često znaju da gube na tom polju i to je ono što je deo apsolutno svih ostalih resursa u ministarstvu koji treba da stoji na raspolaganju poljoprivrednim proizvođačima.
U ovom trenutku ne bih govorila o količini zemljišta koje je u pitanju, niti je to bitno. Hektar zemlje je velika zemlja za obradu, traži mnogo rada. Ja sam neko ko dolazi iz paorske porodice i znam koliko je to težak i odgovoran posao.
U ovom trenutku u Srbiji ima, mislim da je procena, 334.133 registrovana poljoprivredna gazdinstva i to je resurs zapošljavanja, ozbiljan resurs zapošljavanja. Iz onoga koliki je interes, nekih šest hiljada koji su tražili zemljište u zakup, vidimo da je to ozbiljan ne srazmer. Na to treba obratiti pažnju. Poljoprivrednici koji su se pojavili, kao eventualni zakupci poljoprivrednog zemljišta, su resurs koji treba stimulisati do kraja. Znači, male poljoprivrednike treba stimulisati do kraja, jer će oni ozbiljno, sigurno, i na dugi rok uposliti nove snage.
To je nešto na šta treba da se obrati pažnja prilikom donošenja drugih strateških planova i to je ono što treba da stimuliše naše male proizvođače, male i srednje poljoprivredne proizvođače, da do 2017. godine, odnosno do te konačne primene SSP-a postanu što značajniji vlasnici, što većeg broja parcela ili što većeg broja hektara državnog poljoprivrednog zemljišta.
Naravno, pri tome se, ali o tome poljoprivredni proizvođači vode računa, mora voditi računa da zemljište nije iste kategorije, da postoji zemljište kvalitetnije, manje kvalitetno, kako ga kultivisati, kako ga upotrebljavati, šta sa njim činiti i to je nešto što u nacionalnoj strategiji svakako treba ozbiljno doraditi i uvek dopunjavati.
Ono što pozdravljam u ovom zakonu, to je strožiji pristup, odgovorniji pristup i veća odgovornost lokalnih samouprava. To je bilo leglo korupcije i mi to svi znamo. Mi jesmo predstavnici građana, ali baš zbog tih građana govorimo i oni to znaju, na svakom lokalu se to zna, kako se na lokalu zloupotrebljavala ta mogućnost da se neko zemljište kvalitetnije ovako ili onako uzme u zakup, da se veliki broj parcela i do dan danas koriste u zakup, a da nikom nije plaćen zakup. To je ono takođe što treba da se proveri, prekontroliše, to je nešto što je vidljivo, lako se sagleda, kako je rečeno ovde, sedne se u kola, obiđe se i vidi se šta se sa čim radi i kako se sa čim gazduje.
Naše je opredeljenje, Poslaničke grupe Nove Srbije, i naše politike, da pre svega, najvažniji i najmoćniji investitori u ovoj zemlji, u ovom trenutku treba da budu naši poljoprivrednici. U svetu se vodi jedan nevidljivi rat između resursa vode, hrane i energenata, a vidljivi ratovi se uvek vode za teritorije. Zemljište jeste teritorija, mi je imamo, mi smo tu, mi treba da je sačuvamo da ona ostane naša. Nisam nikada bila poklonik toga da treba da dođu strani investitori, pogotovo ne kao poljoprivredni proizvođači, mi taj posao oduvek znamo da radimo, mi smo takva nacija, samo nam treba dati prateće uslove i mi ćemo zaista biti jedan od moćnijih, sigurno značajnijih proizvođača hrane u EU, kvalitetne hrane u EU.
Obzirom da smo pretrpeli jednu ozbiljnu intervenciju, 1999. godine, NATO bombardovanje i to je faktor koji će takođe uticati na našu poljoprivrednu proizvodnju i naše izvozne kapacitete hrane sa ovih prostora, ali da ne bih posebno ni kritikovala ni pohvalila zakon, jednostavno mislim da je dobar, da je on svakako unapređenje, podržaćemo u Danu za glasanje ovaj Predlog zakona. Mislim da su kolege iz SPS i SVM stavili nekoliko dobrih amandmana o kojima treba razmisliti i koje smatram da trebamo da podržimo, zaista unapređuju ova predložena rešenja.
Svakako, trebamo da omogućimo da kao zemlja nađemo svoje mesto u ovom značajnom resursu, u porodici evropskih naroda. Kada pogledamo šta nam se sve događalo u ovih poslednjih 20 godina, a pretrpeli smo tranziciju za koju lično volim da kažem da je revolucija. Tranzicija nije ništa drugo nego revolucija. Ona nije oružana, ali nije bez žrtava. To što su žrtve na prvi pogled nevidljive, ne znači da su manje značajne.
Dakle, ono što svakako trebamo kao zemlja da se izborimo, to je da nas prepoznaju po kvalitetu koji možemo da plasiramo, da taj kvalitet bude dobro plaćen, da oni koji rade na tome, a rade vrlo teško, to su naši poljoprivredni proizvođači, to su naši ratari, to su naši stočari, budu zadovoljni, jer samo zemlja, jedna država, koja ima bogate seljake je bogata zemlja. Ona zemlja koja tu najtežu proizvodnju i najteži rad i rad sa najviše entuzijazma i najviše odricanja učini tako organizovanim da on bude vrlo isplativ, ima sjajnu poziciju da bude bogata u porodici bogatih naroda.
Ja mislim da mi imamo načina da dođemo na taj put, da ne treba da na svakom pitanju elementiramo, možemo da se izborimo za to, jer mi imamo tradiciju u tome, moćnu i značajnu tradiciju u tome. Mi imamo još jedan resurs na koji ne obraćamo opet dovoljno pažnje u poljoprivrednoj proizvodnji, to je proizvodnja lekovitog bilja, a upravo ta proizvodnja se može bazirati na zemljištu lošeg kvaliteta koje nije atraktivno za neke druge poljoprivredne kulture i vi to kao stručnjak dobro znate, znači to je jedan od resursa po kom smo prepoznatljivi u svetu a koji mi zaista zanemarujemo. Tako da, postoji u Srbiji mogućnost velike poljoprivredne proizvodnje.
U ovom trenutku, posle svih političkih turbulencija, mi smo došli u situaciju, i ja ću vam rado citirati jedno svoje iskustvo, kada sam bila u Moskvi i kada me je taksista od aerodroma „Šeremetjeva“ vozio u hotel, pitao me je usput odakle sam, ja kažem da sam iz Srbije, a on pita - kolika je Srbija? Ja kažem – sedam miliona. A on mi odmahne rukom i kaže – pola Moskve. U Moskvi 7,5 miliona radi. I kada to znamo, onda znamo da sve ono što mi proizvedemo u poljoprivredi, u celoj jednoj godini, a znamo koliki je posao iza toga i koliko se kapaciteta i energije resursa upotrebilo, onda znamo da je samo jedna Moskva dovoljna da mi sve to plasiramo.
Imamo status zemlje sa povlašćenim položajem. To je tržište koje nam je sigurno, treba samo da se dobro organizujemo i mi možemo da budemo jedna moćna zemlja, prepoznatljiva kao nezaobilazni proizvođač hrane u svetskim razmerama. Hvala vam lepo.