Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Hvala gospodine predsedniče.
Poštovane koleginice i kolege, dozvolite mi da kažem, posle ovog prvog kruga razgovora o Predlogu zakona koji je na dnevnom redu Narodne skupštine RS, da kažem nekoliko reči ili da pokušam da odgovorim na pitanja koja su postavljana.
Drago mi je što su gotovo sve poslaničke grupe učestvovale u raspravi o ovom zakonu, i to samo po sebi govori koliko sve poslaničke grupe pridaju značaj temi i generalno, visokom obrazovanju. Čuo sam dosta vrlo zanimljivih konstatacija, bilo je pitanja i mislim da postoji obaveza da na neka od njih odgovorim. Složićete se svi, reč je o jako, jako kompleksnoj temi i činjenica je da ono što smo mi 2003. godine odlučili, opredelili se da budemo deo, tada, Bolonjskog procesa, pa što sad u Evropi svi nazivaju stvaranjem prostora visokog obrazovanja, jer u tom prostoru učestvuje 47 zemalja, sad je 47, 27 zemalja članica EU i one ostale koje to nisu, jedan ogroman, da kažem, prostor sa velikim brojem ljudi.
Najzanimljivija stvar u celoj priči je da, taj dokument nije obavezujućeg karaktera, a da su sve zemlje našle svoj interes da budu deo tog procesa, jer niko nije hteo da ostane po strani, niko nije hteo da bude u drugom planu u odnosu na promene koje se vrše na prostoru visokog obrazovanja, i niko nije hteo da svoje građane dovede u situaciju da ne mogu sarađivati sa kolegama iz drugih zemalja, koristiti njihova znanja ili preneti svoje znanje drugima. Jednostavno, da postoji jedna mobilnost i studenata i nastavnika i osoblja, da postoji mogućnost transfera znanja iz zemlje u zemlju i time se stvara osnov za veću i saradnju visoko-školskih institucija. Ne treba uopšte kriti, kod nas nisu stvari išle željenim tokom, zato i zakon menjamo.
Ako se sećate, 2008, 2009. godine, za ove koleginice i kolege koji su, da kažem, malo duže ovde, znam, jer mi je to bio prvi posao ministra u tadašnjem mandatu, govorio sam o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, pa smo tada, čini mi se, 37 bodova je bilo, pa smo predložili da bude 42, i za vreme dok smo mi razgovarali u Skupštini, u onoj drugoj zgradi ovog cenjenog Doma, neki studenti su napolju tada demonstrirali i govorili su – nemojte da nam menjate uslove u toku studiranja. Da mi nismo promenili uslove, oni ne bi upisali godinu i to je jedan paradoks života, koji postoji, da što god da činite, neko će to oceniti pozitivno, ili neko će oceniti negativno.
Ako mi sada ne promenimo ovaj zakon, činjenica je – uslov će biti 60 bodova. Videli ste, rekao sam vam koliki je procenat prolaznosti na Univerzitetu u Beogradu, znam da je i kod ostalih Univerziteta slična situacija, i sad se postavlja logično pitanje, da li smo mi trebali, mislim, ne treba uopšte postavljati ovo pitanje, jer je odgovor potvrdan, ali sasvim je logično da slušamo glas akademske zajednice, sasvim je logično, i profesora i studenata.
U ovom slučaju postoji njihova saglasnost oko predloženih promena. Zašto? Ove četiri godine studenti su se bunili, po pravilu, iz dva razloga. Jedan je bio broj bodova potreban za upis. Drugi je bio pitanje finansiranja. Znate, unutar ovog prvog postojala saglasnost gotovo svih. Unutar drugog pitanja studenti se razlikuju. Zašto? U odnosu na polje koje studiraju, fakultet koji su izabrali i ono što se dešava na tom fakultetu.
Da bih bio još jasniji i da bi me razumeli, pošto sam o ovome govorio nekoliko puta, primera radi, na prirodnim fakultetima gotovo da nema problema takve vrste. Zašto? U odnosu na broj studenata za koje država odredi da će ih finansirati u toku godine broj samofinansirajućih studenata je daleko manji. Primera radi, na Mašinskom ako se finansira 450, a 200 je samofinansirajućih, sledeće godine se može upisati tih 100% plus 20%. Sami možete izračunati da je to 450 plus 90 i to je 540. Gotovo je nemoguće da svih 650 da daju uslov za sledeću godinu i ima problema. Međutim, na nekoliko društvenih fakulteta, odmah sada znam koja je lista tih fakulteta ili visokih škola, postoji potpuna drugačija situacija. Država finansira 100-150 studenata, a oni unutar kvote samofinansirajućih studenata upisuju 200, 300, 400, 500 i onda je pritisak na drugoj godini strašno veliki i, naravno, nema prostora za sve i onda se rešenje traži kod države. Tada se ne postavlja pitanje kod tih studenata da li je režim studija oblikovan na pravi način i pitanje broja bodova ili pitanje broja rokova, nego su finansije glavni problem.
Mi smo prethodne dve godine taj problem rešavali zajedno sa fakultetima. Mogu vam reći da smo imali stvarno veliku podršku, ja im se zahvaljujem, u fakultetima koji su deo svojih troškova, jer školarina jeste nešto što je i deo prihoda fakulteta, potrošili na te namene da se studentima koji su slabijeg materijalnog stanja, a imaju dobar prosek, da ne plaćaju studije pored onoga što je država obezbedila i da oni ostali plaćaju manje.
Moram vam reći da u ovom dokumentu, koji se zove Strategija obrazovanja, a koleginici Banović sam obećao na odboru, ovo će biti predmet makar javnog čitanja Narodne skupštine Republike Srbije. Vlada će je usvojiti i onda ćemo ponuditi onim poslanicima koji to žele na odboru.
Mi smo ovde postavili neke ciljeve koje bi želeli u godinama koje dolaze da ostvarimo. Mi bi želeli da povećamo i obuhvat studenata i da povećamo broj studenata koji bi bili predmet državnog finansiranja, ali na koji način? Da se, s jedne strane, tačno zna koji će biti oni koji se finansiraju 100%, a onda da napravimo jednu lepezu za ostale, da bi povećali obuhvat, da oni koji imaju bolji prosek studija da oni plaćaju 5 ili 10-15-20 posto, a koji imaju slabiji prosek da participiraju u troškovima studiranja, da napravimo jednu lepezu, ali da obuhvat bude veći. Zašto? Zato što raspolažemo ograničenom količinom novca i taj novac moramo koristiti na pravi način.
Nas često kritikuju da proizvodimo, da kažem, stručnjake koji ne mogu da nađu posao. To je, s jedne strane, tačno, ali, s druge strane, postavlja se logično pitanje kakva je funkcija obrazovanja, da li je funkcija obrazovanja da stvori čoveka koji ima kvalitetno obrazovanje ili istovremeno da mu traži posao? Traženje posla pripada, priznaćete, i nekima drugim. Poenta je da li znanje koje se dobija tokom studiranja je ono znanje koje je potrebno državi u različitim oblastima i da li postoji saradnja između države, u ovom slučaju univerziteta, fakulteta i privrede, tržišta rada?
Ovo pitanje koje je koleginica Snežana postavila je sasvim logično – da li nam treba toliko lekara? Ja sam to pitanje čuo od prethodnog kolege ministra, ali moram vam reći, njemu sam reko, pa govorim i vama javno da se čuje, nijedan od
medicinskih fakulteta to pitanje nije postavio na taj način. Naprotiv, svi medicinski fakulteti, univerziteti u Srbiji smatraju da treba da upišu toliki broj studenata, onda univerzitet o tome zauzme stav. Bilo bi makar logično da resorno ministarstvo kaže možda nam treba ili ne treba toliki broj studenata, ali profila tog i tog u skladu sa stanjem sistema zdravstva i onim što su neposredne potrebe građana Republike Srbije. Mi nismo imali uvek te podatke do kraja i šta smo mi radili, što je sasvim logično. Razgovarate sa fakultetima i na nivou univerziteta se utvrđuje te kvote. Razgovaramo sa tržištem rada, sa privrednim komorama, zovemo poslodavce i gledamo kolike su nam materijalne mogućnosti i onda u odnosu na iskazane želje mi smanjujemo broj tih želja, odnosno broj kvota i da bi pokušali da, s jedne strane, omogućimo fakultetima da imaju uslove za rad, a s druge strane, da što više izađemo u susret i studentima i njihovim željama.
Zapostavlja se često i jedan faktor. Bez uvrede po bilo koga ko je danas učestvovao u raspravi, mislim da smo svi, počev od mene, ali u odnosu i na ostale kolege, zapostavili jedan vrlo važan faktor celog procesa obrazovanja, znači, govorim počev od mene, pa onda i svih ostalih, zaboravili smo da govorimo o učenju. Poštovane koleginice i kolege, ne može se ništa dobiti i steći bez učenja. Stalno pričamo o rokovima, bodovima, a niko ne priča o učenju. Nema bez učenja ništa.
Znate kako, govorimo o sistemu iz nekih godina pre. Sada ti ljudi koji su završili taj sistem godinama pre su vodeći ljudi na fakultetima, univerzitetima u Srbiji. Postoji mišljenje većine da je taj sistem bio dobar, ali se ne govori o tome da je i te kako dosta trebalo raditi i učiti da bi se steklo to znanje koje se moglo primeniti i ono koje se smatra relevantnim na tržištu rada.
Ovo vam govorim zato što proces je jako kompleksan. Primera radi, imali smo i javne tribine na kojima smo pozivali poslodavce da oni govore o tome šta su njihove potrebe. Znate, oni govori – vi u sistemu obrazovanja ne stvarate kvalitetne kadrovi koji su potrebni privredi i onda se javi jedna koleginica iz publike i kaže jednom vodećem privredniku – izvinite, da li znate šta je dodatak diplomi i, naravno, dovede ga u situaciju da ne zna da odgovori šta je dodatak diplomi.
Ovaj paradoks o kojem je govorio kolega Miletić da, s jedne strane, se tvrdi da nemamo kvalitetno obrazovanje a, s druge strane, da naši ljudi ako pođu negde van granica Srbije to obrazovanje i te kako koriste i onda se postavlja jedno logično pitanje – da li nije dobro za nas ili nije dobro uopšte? Biće da nije dobro za nas, jer za nekog drugog očigledno jeste, jer dobija stručnjaka, da kažem, džabe. Mi ga školujemo, a on ga koristi i uopšte mu ne smeta nivo znanja, kompetencije i veština i ostalo što on poseduje, jer, za razliku od nas koji možda ponekad smatramo proces učenja završenim kada završite fakultet, u svetu sada uči ceo život. Završetak jednog nivoa učenja je u stvari samo početak jednog drugog nivoa. To je jedna situacija na koju se možda dovoljno ne obraća pažnja.
Ovim predlogom izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju, zajedno sa celom akademskom zajednicom, pokušali smo da nađemo odgovor na situaciju u kojoj se sada nalazimo.
Odmah da vam kažem, čini mi se da je koleginica Banović pitala, ni u ostalim zemljama nije ružičasto, ali to naravno svako na svoj način tumači.
Čini mi se i koleginica Đerić je pomenula proteste. Bio sam u Beču i kao građanin sam otišao da učestvujem, da budem prisutan na tim protestima. Video sam, tu je bilo i priče o slobodnim granicama i o besplatnom finansiranju i još po nešto što nije predmet visokog obrazovanja, nego ostaje deo tih protesta, ali suština je da svaka zemlja ima svoje specifičnosti.
Za razliku od situacije gde su konferencije držane svake dve godine da bi se napravila jedna rekapitulacija šta je učinjeno, sada je to pomereno za tri godine. Sledeća konferencija će biti 2015. godine baš da bi se dalo dovoljno vremena da zemlje unutar svojih sistema urede stvari na način da budu deo tog opšteg sistema vrednosti, a da opet uvažite svoje specifičnosti, jer ono u dokumentu koji se naziva Bolonja često se prenebregavaju rečenice da svaki obrazovni sistem ima svoje specifičnosti koje treba posebno negovati, naravno, ukoliko se smatra, a da se opet napravi vrednosni sistem kojim se može ići u korak s drugim.
Mi smo ove izmene i dopune napravili sa celom akademskom zajednicom. Nemojte me, molim vas, pogrešno shvatiti, ali nisu mi logične te krokodilske suze. Sada se brine nad studentima da li će imati dovoljan broj rokova, a mi smo se sa studentima dogovorili za ova rešenja, bar onima koji su zvanični predstavnici tih studenata.
Pominjem još jedanput - 2012, 2013, znači, imaće šest rokova, pa onda one sledeće pet i kada počne 2014, 2015, ali se postavlja pitanje – da li će ovaj proces promene u sadržaju nastave biti u međuvremenu dovršen? Kada pitamo dekane i nastavna veća, oni kažu – da, mi smo to reformisali, kod nas opterećenje studenata je pravilno raspoređeno po predmetima i broju bodova je adekvatno onome, a studenti kažu – ne nije tačno, naš stav je potpuno drugačiji. Ali i studente treba razumeti, ponekad smo mi u ministarstvu ili država, neko s kim oni, ako hoćete iskrenije, otvorenije pričaju nego sa kolegama, nastavnicima na fakultetu, jer možda taj odnos nastavnik-student je takvog karaktera na nekoj visokoj školskoj ustanovi da ne dozvoljava baš da se o nekim stvarima priča do kraja. Ovo govorim zato što sam studente zamolio još 2009. godine da oni na svojim konferencijama odnosno na studentskom parlamentu, zauzmu stav, jer dokle god se ne kaže – profesor taj i taj, kako god se zvao, ne drži nastavu, ne dolazi na vreme, udžbenik mu nije razumljiv u punoj meri, preobiman je, ne možemo da ga nađemo, ne daje nam savete kako, ne upućuje nas u ono što je sadržaj nastave, ili dok student ne shvati da mora da plati ceo proces, neće biti onog konačnog što svi želimo, u to sam potpuno ubeđen, jer sam sve pažljivo slušao, da imamo kvalitetno znanje.
Razgovarao sam prošle godine sa jednim profesorom sa Oksvorda koji imaju profesionalnu nastavu, on kaže – ako se u toku jednog semestra samo dve nedelje student ne pojavi na predavanju, on je praktično izgubljen za tu godinu. Znači, proces učenja podrazumeva i učešće studenata u punoj meri u toku izvođenja nastave, tokom cele godine. Pokušali smo da napravimo i da popravimo ono što u ovom trenutku nije dobro. Postoji neko opredeljenje između nas, odnosno postoji saglasnost između profesora, studenata i nas, da su predložene mere dobre i da daju, ako u međuvremenu uradimo posao. U pravu ste može se pojaviti problem, ali ako uradimo posao, jer se još jedna zakonomernost, da bez obzira koliki je broj bodova potreban za upis, to mi je rekao rektor Univerziteta u Novom Sadu, da 20-30% svake godine završava, svih 60 bodova, završi. Znači, koliko god se broj bodova menja za ostale studente, znači postavlja se i pitanje motivacije i samih studenata i generalno svih nas koji pokušavamo da promovišemo visoko obrazovanje da bi se unutar i onih struktura koje su vladajuće i onih drugih shvatile značaj obrazovanja za budući razvoj Republike Srbije.
Neću sada da vam trošim vreme, ali oni koji budu želeli videće da smo u strategiji predvideli mnoge ciljeve koje tek treba da postignemo i predložili načine kako da do ovog dođemo. Ovo govorim zato što strategija obrazovanja koju smo napravili je jedan dokument, prvi put se kod nas to desilo, celovit dokument koji su radile stručne grupe, metodološki, po meni, na jedan vrlo, vrlo sadržajan način. Na jedan metodološki utemeljen način da smo imali ljude iz struke koji su pravili određene separate, imali smo recezente, oponente, onoga ko misli potpuno drugačije, imali smo strane evaluatore, da smo imali jedan proces javne rasprave i da smo imali stručna tela koja su zakon i prepoznaju kao relevantne za, da kažem utvrđivanje politike u oblasti obrazovanja i po svim nivoima smo napravili odgovarajuća dokumenta kakvo je stanje, šta bi trebalo uraditi i to ćemo pretočiti kroz akcione planove i sledećih godina. Naglašavam i sledećih godina kroz zakone koji budu predmet i rad ove Narodne skupštine Republike Srbije.
Pred univerzitetski deo je vodio Ivan Ivić, deo visokog obrazovanja prof Vlasta Matejić i oni su ljudi koji su vodili ceo projekat, a čini mi se preko 130 i nešto ljudi je učestvovalo zvanično u ovom delu kada su pravljeni separati. Ne bih vas umarao da vam čitam podatke kako je planirano, ali vam moram reći da mi ovim izmenama pokušavamo da povećamo obuhvat, da stvorimo mogućnost što većem broju studenata da upiše fakultet, ali u pravu ste, ima delova kojima nije mesto ovde u zakonu, kolega Dereta je to rekao, ali se oni dešavaju na fakultetu i od toga mnogo šta zavisi. Da li su stvarno na fakultetima izvršene promene koje su potrebne da bi se steklo kvalitetno znanje ili nisu? Na nekim fakultetima jesu, na nekima još uvek nisu, ne znam ko je rekao, neki se profesori nikad neće promeniti, kao što neki studenti nikad neće razumeti da bez učenja nema kvalitetnog znanja. Svako ima svoj ugao gledanja na proces učenja i obrazovanja ali zato unutar fakulteta na nastavno-naučnim većima je potrebno i o tome razgovarati, pa zauzeti odgovarajući stav. Znam da postoje dokumenta unutar fakulteta i univerziteta koja i takva pitanja stavljaju na dnevni red, samo ukoliko ima snage među zaposlenima.
Kao i pitanje o kojem je kolega Poskurica govorio, preciziranje standarda za izbor određenih zvanja. U pravu ste, zakon daje opšte kriterijume jer je zakon takvog karaktera, ali univerziteti onda neki kriterijum razumeju na jedan ili drugi način pa imate situaciju, ovo govorim zato što sam gledao dokumenta akreditacione komisije, da na nekim fakultetima vanredni profesor ima određen broj radova objavljenih ili monografija toliko i toliko i da se ta situacija razlikuje od univerziteta do univerziteta zbog toga što svako vrši izbor unutar svog fakulteta prema dokumentu koje on donosi autonomno.
Ovo vam govorim zato što ću time pokušati da završim svoje izlaganje. Mi smo pokušali da nađemo odgovore na pitanja koja su nam se u ovom trenutku pojavila i mislim da nema bojazni od toga da ćemo uznemiriti studente sa ovim. Naprotiv, studenti nam stalno kažu – mi želimo da znamo unapred šta je uslov? Ja nisam znao da ću ovaj posao ponovo raditi, ali ovaj stav je zauzet u martu mesecu ove godine i cela akademska javnost zajedno je tada poslala poruku, da kažem onaj ko bude činio Vladu, ko god da bude ministar prosvete i nauke, da treba Narodnoj skupštini Republike Srbije da predloži izmene Zakona, jer ako ne predloži neće cilj od 60 bodova postići odgovarajući broj studenata i onda ćemo svi biti na gubitku. Biće na gubitku studenti, biće na gubitku i univerziteti, biće na gubitku celo društvo.
Sa druge strane želim da vam kažem da transparentnost troškova studiranja je nešto što studenti postavljaju kao imperativ. Mi iz Ministarstva prosvete i nauke apsolutno stojimo iza toga, jer koleginica Kovač je pomenula primer studenata doktorskih studija koji ne dobijaju novac na vreme, s obzirom da smo mi iz Ministarstva tražili da se ne prebacuje novac dok nam se ne dostavi spisak o kojim je studentima reč, zato što se studenti doktorskih studija žale da im fakulteti uzimaju novac iako su na spisku onih unutar kvote koja je odobrena na tom fakultetu za doktorske studije. Mi već dve godine za redom finansiramo doktorske studije. Poštovane kolege i koleginice mi finansiramo 1650 studenata doktorskih studija. Time stvaramo i osnov za povećanje broja zaposlenih na fakultetu, da ne kažem za podmlađivanje nastavnog kadra i voleo bih da se 20-30% tog kadra vrati na fakultete.
Postavljeno je takođe pitanje, pošto idem malo šire, nostrifikacija diploma. Tačno je to rade univerziteti i ne znam ko je postavio to javno pitanje, mi stalno insistiramo da se naše diplome priznaju u drugim zemljama, a kada dođe neko sa diplomom univerziteta iz Evrope, sveta onda kod nas procedura traje jako dugo. Mi ćemo pokušati da predložimo zakon koji bi to rešio, već smo razgovarali, formirali smo jednu radnu grupu unutar KONUS-a i imamo određena rešenja, ali želimo da vidimo kakve su prakse ostalih zemalja.
Postavlja se jedno logično pitanje - ukoliko Komisija za akreditaciju odobrava svaki studijski program i zna tačno koje se zvanje dobija u odnosu na strukturu tog programa, postavlja se pitanje da li posle naknadno treba i fakulteti ponovo da ocenjuju da li je neka diploma sa određenom strukturom predmeta relevantna za to zvanje koje se dobija ili ne? I o tome smo razgovarali.
Sve u svemu, mislim da će ovo biti dobro za studente. Mislim da se ovim neće rešiti svi problemi. Ne, postoji onaj ogroman posao koji treba da uradimo unutar fakulteta, a da ne dovedemo u pitanje autonomiju univerziteta. Pre dve godine, kada sam branio izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju, tada rekao da, slušajući ponekad šta se i u ovom cenjenom domu i na fakultetima govori o autonomiji univerziteta, da mi dođe da organizujemo jedan naučni skup sa temom o autonomiji univerziteta, šta je to, pa bi onda ljudi videli da je to vrlo široko shvaćena kategorija od zemlje do zemlje, sa vrlo različitim dijapazonom prava i naravno, obaveza. Ako nije, svakako, kod nas, uglavnom se govori o pravima, a malo se govori o obavezama, i o načinu izbora rukovodećih ljudi, jer onaj ko ti daje novac, on hoće da zna tačno zašta se taj novac troši, pa negde država bira rukovodeće ljude, a onda oni odgovaraju za politiku poslovanja te institucije. Jedna je stvar proces organizovanja, vođenja kuće koja se zove visokoškolska ustanova, a druga su stvar nastavni planovi, programi i ono što je deo rada nastavno-naučnih veća.
Poštovane kolege, nema razloga za brigu ili sumnju da je ovo urađeno na štetu studenata. Nema razloga za brigu ili sumnju da li će ovo studenti prihvatiti. Hoće, hvo je u njihovu korist. Nema razloga za sumnju da li ovo fakultetima odgovara i da li će oni prihvatiti. Hoće i odgovara im i prihvatiće.
Imamo problem, ako mogu reći, ili deo problema, s obzirom da se prohodnost povećala i raste iz godine u godinu, da rešimo unutar svih fakulteta ovo krucijalno pitanje - da li su svi studijski programi napravljeni na način da je pravilno utvrđen stepen opterećenja studenata i da li se tokom izvođenja nastave poštuju svi standardi koje je Nacionalni savet za visoko obrazovanje propisao, vezano ne samo za poslove akreditacije, nego i za druge stvari koje su deo procesa obrazovanja. Idealnog nema. Pitanje je da li će svi i kada postignemo mnogo toga, priznati da li je dobro ili ne?
Na kraju, usuđujem se reći da je naše visoko obrazovanje stvarno kvalitetno. Ne govorim ovo zbog rezultata koje su naši postigli, nego govorim zbog činjenice da ipak imamo kvalitetno visoko obrazovanje, imamo veliki broj ljudi sjajnih potencijala, vrlo kompetentne, naučno kompetentne i mislim da je to velika prednost Srbije, taj ljudski potencijal koji mi posedujemo i da je to nešto što apsolutno možemo i treba da koristimo.
Mislim da će dodatni impuls povećanju kvaliteta dati i proces rangiranja visokoškolskih ustanova ovde kod nas u Srbiji, jer i taj smo proces započeli. Zašto? Želimo tačno na osnovu kriterijuma koje će predložiti i fakulteti i univerziteti da utvrdimo kriterijume koji će rangirati visokoškolske institucije, pa će onda to biti dovoljan dokaz i za roditelje i za studente i za privredu, u koga treba ulagati. Sada imamo neke društvene fakultete gde uopšte ne vode računa o prohodnosti. Zašto? Kada je ogroman broj studenata i kada bez obzira na stepen prohodnosti, kroz taj ogroman broj postoji konstantan priliv novčanih sredstava, onda se ove druge stvari, pitanje strukture programa, kvaliteta izvođenja nastave i odnosa prema studentima i slično guraju objektivno u drugi plan. Kada se napravi lista, onda će se tačno znati. To je nešto čemu teži i svet i ne samo kroz ovu šangajsku listu, nego i kroz druge liste rangiranja univerziteta, jer svako želi da zna gde vredi uložiti novac i šta se za taj novac dobija.
Interes države je da imamo što kvalitetnije obrazovanje, da se poveća što veći obuhvat, da se smanji vreme studiranja, da se poveća efikasnost, ali ne na uštrb kvaliteta i da povećamo broj visokoobrazovanih ljudi. Poštovane koleginice i kolege, to nije nešto što se može postići preko noći. Možda sada plaćam ceh nečega što se dešavalo decenijama pre. Sada postavljamo, po našem skromnom sudu, temelje za nešto što bi u godinama koje dolaze da da pozitivan rezultat. Hvala.
Sada ću ja poštovane kolege i koleginice u sledećih 60 minuta pokušati da vam dočaram značaj ovog zakona. Naravno da se šalim, ovo je odgovor na prethodno javljanje kolege Peđe Markovića, jer me je on podsetio na vreme kada smo se nalazili u promenjenim ulogama. On je bio neko ko je vodio Narodnu skupštinu Republike Srbije, a ja sam bio jedan od poslanika koji se javljao, i onda je Peđa stalno insistirao da se ne javljam, ja sam rekao da moram, a on dobro ali ako se već javljaš ne moraš 30 minuta, nego malo budi kraći.
Šalu na stranu, mislim da treba da kažem nekoliko reči. Čulo se večeras jako puno kvalitetnih saveta, predloga, stavova, međutim moram reći da na mnoga od njih, odgovor već postoji, a da nažalost nisu svi poslanici upoznati sa tim. Čitanje strategije je nešto što će za sve biti dragoceno. Ovo govorim iz razloga što, kada budemo zajedno javno čitali strategiju, videćete da su mnogi od stavova, koje su neki poslanici izneli večeras u toku izlaganja, da su već ovde sadržani, jer želim da vam kažem da je ovde obuhvaćeno i predškolsko i preduniverzitetsko obrazovanje i vaspitanje, da uvek postoji postoji vizija razvoja sistema, presek sadašnjeg stanja, koji su nalazi SVOT analize strategije razvoja, strategija kako da postignemo to, koje su mere u okruženju, potrebe strateške relacije. Ovo vam pominjem, da je strategija, ima preko 400 stranica, ali smo je mi sveli u jedan prihvatljiv, kvantitativan okvir da bi se mogla pročitati i da bi mogli svi ovo da vide.
Zašto vam ovo govorim? Zato što je tema večeras bila daleko šira nego što je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju. Mogu da razumem sve vas, jer svakoga pojedina pitanja tangiraju, ali želim da vam kažem nešto. Pre svega suština ovog zakona jeste da predlog Vlade i ministarstva da se zakoni usvoji, da bi studenti mogli 1. oktobra sa 48 bodova upisati novu školsku godinu. Suština predloga je da se i sledeće godine zadrži šest rokova, a da se broj bodova poveća za dva. Suština predloga je da one naredne godine bude broj rokova pet, a da broj podova se poveća, da 2014, 2015. godine bude ona linija od 60. zašto to govorim? Zato što u međuvremenu ima puno toga da se uradi.
Sada me je kolega Korać pitao da razmislim o tome kako studenti nas koji radimo u visokom obrazovanju ocenjuju, jer neki od kolega večeras koji su se javljali i razgovarali, oni su pošli od jedne hipoteze da će svih 100% studenata ostvariti 60 bodova. To je nemoguće. Kada sam vam citirao podatke vidite da ima4,5% studenata koji sami napuštaju studije.
Jedna stvar je još ako držite predmet sami, a ako je dva, tri ili četiri profesora na predmetu, onda i profesori imaju različiti kriterijum, pre toga kako se utvrđuje kvalitet znanja, da li ima onih pismenih delova, da li ima kolokvijuma ili ne, i onda taj zadnji ispit. Kod mene lično, uvek imam dve provere znanja, pismeno i onda usmeno. Naravno, dajem mogućnost studentima i koji su loše uradili ovaj pismeni deo da mogu da postignu najbolju ocenu, uz uslov da ih ja sve ponovo pitam. Ako treba samo da kažem da niveliram ocene, onda pitam samo treći deo.
Znači, postoji vrlo precizno unutar svakog fakulteta i svaki profesor drži predavanja i tu postoji jedna potpuna autonomija. Pa ne bi bila autonomija visokoškolske ustanove ako profesor ne bi mogao unutar studenskog programa koji je akreditovan izvoditi nastavu, pisati udžbenik, izvoditi, da kažem, proveru znanja i na kraju davati ocenu. Ovde je suština sledeća. Želeli smo da ovim izmenama postignemo nekoliko vrlo konkretnih ciljeva i mislim da smo stvarno našli meru za to. Ne bih se plašio brige o broju rokova, jer priznaćete, do pre dve godine bila su tri roka, pa je prolaznost takođe postojala, jer je broj bodova bio niži.
Na kraju krajeva, kad pogledate da sledeće godine ostaje šest rokova i ove naredne pet, a mi ćemo u međuvremenu doneti novi zakon o visokom obrazovanju, jer treba da vidimo i direktive EU, koje se odnose na oblast visokog obrazovanja, plus ovo naše iskustvo, znači, imaćemo mi vremena ako bude bilo potrebno, ali ne želim da govorim o tome ako bude bilo potrebno, zato što su neka iskustva pokazala da tek kada se postavi i podigne lestvica, kada se tačno znaju pravila igre, da se onda svi u sistemu upravljaju prema tim pravilima igre. Dokle god, i ovo je kolega Marković pomenuo, i odgovornost nekih fakulteta i univerziteta za stanje na tim fakultetima i univerzitetima, jer evo, i u strategiji se govori o tome da mnogi od njih, baš kolega Poskurica je pomenuo izbori u zvanje, imamo tačno, evo citiraću vam, na pojedinim univerzitetima reizbor nastavnika najčešće se ne odvija u uslovima konkurencije, te biva da se biraju nastavnici i bez zadovoljenja kriterijuma koje je usvojio Nacionalni savet za visoko obrazovanje. Ti kriterijumi su odgovarajući broj naučnih radova u određenim kategorijama, uključujući u naučno-istraživačkim i visokim. Zatim, ono što je pomenuo kolega Atlagić, najveći broj univerzitetskih nastavnika nije u svojoj karijeri stekao obrazovanje iz metodike, nastave didaktike i pedagogije ili nije imao obuku u tim domenima. To negativno utiče na pedagoški rad pojedinih nastavnika. Hoću da vam kažem da su ovo pisali stručni ljudi.
Možete da se slažete ili da se ne slažete, ali morate vrlo argumentovano da odgovorite. Znate kako je, poštovane koleginice i kolege, pojedinačna mišljenja su pojedinačna mišljenja, a ono što misli većina, to je sadržaj ovog dokumenta. Tako i ovde u Skupštini imate pojedinačna mišljenja o pojedinim predlozima zakona, a ono što većina odluči, to je volja Narodne skupštine.
Želeo bih još nešto da kažem. To je danas pomenulo nekoliko kolega, taj odnos privatnih i državnih univerziteta. Za one koji ne znaju, želeo bih da kažem, zamolio bih da me saslušaju, makar oni koji nisu, moći će ovo da čuju, da su privatni univerziteti postali deo našeg visokog obrazovanja početkom devedesetih godina prošlog veka, a da su ekspanziju doživeli početkom 2002, 2003. godine i da je kroz proces akreditacije prošao svaki fakultet, i privatni i državni, i svaki univerzitet. Znači, standardi su isti za sve, pravila su ista za sve. Onaj koji ispunjava uslove, ispunjava.
Želim da pomenem, jer se to često u javnosti predstavlja, taj odnos broja studenata upisanih se predstavlja na različite načine, kako kome odgovara. Zvanični podaci Republičkog zavoda za statistiku kažu da je 2009. i 2010. godine broj budžetskih studenata bio 49,8%, broj studenata koji su se sami finansirali na visokoškolskim ustanovama 30,9% a broj samofinansirajućih na privatnim visokoškolskim ustanovama 19,3%. Naredne godine, 2010. i 2011. godine broj studenata koji se finansira o trošku države je porastao na 52,4%, broj studenata koji su se sami finansirali na državnim visokoškolskim ustanovama je 29,5% a na privatnim 18,1% i 2011. i 2012. godine opet je povećan broj studenata o trošku države na 52,7%, a onih koji se sami finansiraju na 29,8% a na privatnim 17,5%. Priznaćete, to je jedna šestina. Ovo pominjem zato što je to deo visokog obrazovanja. Ukoliko ima neko da ne poštuje zakon, ili ako ima određenih primedbi, ili bilo kakvih negativnih stavova ili saznanja, stojimo na raspolaganju da uradimo ono što je u nadležnosti Prosvetne inspekcije.
Akreditaciona komisija je nezavisno telo. Broji 15 redovnih profesora i članova akademije. Oni rade svoj posao profesionalno. Ukoliko opet ima žalbi na njihov rad, Nacionalni savet za visoko obrazovanje kao drugostepeno telo koje odlučuje u odnosu na te žalbe i tu je stvar stvarno sa stanovišta zakonskih odredbi vrlo jasna. Oni procenjuju sadržaj akademskih programa.
Još dve rečenice i da završim, jer smo mnogo večeras pričali. Suština je, neko od kolega je to pomenuo, šta će se tokom godine raditi unutar fakulteta na studijskim programima, kako će se odvijati nastava i u kojoj meri će studenti biti uključeni u proces izvođenja nastave i sticanja znanja. To je suština. Ništa nam neće značiti ovaj broj bodova ako se u tom odnosu profesora i studenta ne promene stvari, jer i jedni i drugi su deo procesa učenja.
Moram da vam kažem da smo dobili nižu ocenu u Bukureštu ove godine i zbog toga što studenti nisu bili dovoljno uključeni u proces kreiranja visokog obrazovanja. I to je jedna od primedbi koje smo dobili, plus spoljna evaluacija i nismo još neke stvari uradili koje smo mogli. I to je naša stvarnost. Znači, mi smo ovaj predlog od svega osam članova napravili zajedno sa studentima, profesorima i među nama nema nesaglasnosti. Ako ima išta dobro uprkos kritikama koje su se mogle čuti, to je činjenica da smo unutar akademske javnosti našli zajednički jezik da razgovaramo o svim pitanjima koja su na dnevnom redu.
Među nama nema nesaglasnosti šta treba učiniti. Kada budemo primenjivali ovu strategiju, pošto će je Vlada usvojiti, videćete, kada budemo imali javno čitanje, ovde se sadrži gotovo sve ono što ste vi večeras govorili, više ili manje, pojedinačno ili su se neki ponavljali, samo je suština da to posle pretočimo u zakon i da, naravno, obezbedimo novac za to, a ono što primenimo, da možemo onda da realizujemo.
Ne bih vas dalje zadržavao. U četvrtak ćemo nastaviti po amandmanima, pa ukoliko bude bilo potrebno, mogu vam pročitati čak i neke delove iz strategije, da biste videli da smo tačno ocenili stanje, jer i ove diskusije večeras to potvrđuju, ali je samo suština da neke stvari ne može zakon da reši, odnos, predavanje, učenje.
Znate kako, mi pominjemo brojke, 30% studenata je školske 2010-2011. godine dalo 60 bodova, 58,4% je ispunilo ovaj uslov od 48 bodova do 59 bodova. Znači, od tog upisanog broja 58 je imalo uslov za upis godine. Postavlja se pitanje tog željenog broja. Naravno, studenti žele da daju uslov, a fakultetima objektivno odgovara da bude veći broj studenata, jer broj studenata garantuje i određeni novac. Postoje sada kvote i ako se, u međuvremenu, bude u ove dve naredne godine unutar fakulteta uradio ovaj proces promena i u načinu predavanja i u sadržaju udžbenika, u načinu izvođenja nastave, u načinima provere znanja i studenti stvarno budu aktivno učestvovali, nemamo razloga da se plašimo predloga koje smo dobili, a nadam se, koje će Skupština usvojiti i rezultata, odnosno posledica toga. Videće se onda – ko bude učio, on će ispuniti uslov, ko ne bude učio, neće ispuniti uslov, kao i mnoge stvari.
Ostaje još jedna stvar, koju mislim da je kolega Marković pomenuo, bez obzira na sve, to je stvarnost ne samo kod nas nego i u svetu. Postoji jedan broj univerziteta u svetu gde ime diplome tog univerziteta otvara sva vrata. Za ostale se vrši provera znanja. To je tako. Nije slučajno Beogradski univerzitet od juče, nije nastao od juče i nije slučajno u šangajskoj listi upao ove godine. Ništa se preko noći ne može ostvariti.
Kada poslodavci traže određeni profil, oni vrše proveru znanja. Džaba vam diploma, bez obzira na kom je univerzitetu stečena, ako nemate to primenjeno znanje, a i o tome se govori u strategiji.
Poštovane koleginice i kolege, ovaj predlog zakona smo sa najboljim namerama izneli pred vas, sa željom da ih usvojite i da omogućimo, objektivno, što većem broju studenata da upiše godinu. Kvalitet znanja i promena unutar fakulteta ostaje nešto na čemu ćemo raditi.
Odmah da vam kažem, postoji deo koji možemo uraditi i postoji deo autonomije univerziteta koji apsolutno ostaje kao deo njihovih obaveza, po kojima oni ponekad žele ili ne žele da razgovaraju. To vam moram reći. Nije sve slatko, nije sve med, postoje i one gorke stvari. Nekada unutar fakulteta ne postoji spremnost da se razgovara o svim problemima koji postoje, ili o pitanjima koje studenti postavljaju, nego smo mi u ministarstvu ponekad dežurna adresa za ta pitanja, ali smo se i mi u ovim proteklim godinama naučili da, bez zajedničkog razgovora sa studentima, upravama fakulteta i univerziteta, ne može se postići rezultat. Moram vam reći da onda mnoge pojedinačne ambicije, ako hoćete, čak i interese eliminišemo. Ono što je javni interes i interes te ustanove, a naravno, i studenata i zaposlenih, ispliva na videlo i mi vrlo brzo nađemo rešenje.
Ovaj predlog je upravo napravljen na taj način. Očekujem da ćete ga usvojiti i time studentima omogućiti miran početak nove školske godine. Hvala vam.
Hvala vam. Poštovani kolega dozvolite mi da pokušam da vam odgovorim na vaše pitanje. Pripadnicima svih manjinskih zajednica u Srbiji je omogućeno obrazovanje na maternjem jeziku i u skladu sa odredbama zakona koja regulišu to pitanje postoji i odgovarajuća procedura. Pripadnici ostalih manjinskih zajednica koja su možda danas ovde prisutni kao poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srbije znaju, ili pretpostavljam da znaju o kojoj je proceduri reč, kada je reč o pripadnicima Bošnjačke zajednice kao i za druge važi ista procedura. Savet manjinske zajednice predlaže odgovarajuće udžbenike, a posle sadržaje tih udžbenika mora odobriti odgovarajuća prosvetna institucija.
S obzirom na hipotetičku mogućnost da, pre svega zakonsku potrebu da taj udžbenik bude usaglašen sa nastavnim planom i programom koji postoji za naše škole i hipotetičku mogućnost da sadržaj udžbenika koji bi se koristio u nastavi daje drugačije viđenje nekih događaja iz naše bliske i dalje prošlosti, što objektivno jeste slučaj kada je o regionu reč, ili pogotovo o nekim događajima van regiona. Ovo govorim zato što pre svega svaki udžbenik koji se koristi mora biti u skladu sa nastavnim planom i programom i kada ta procedura postoji, a pogotovo kada se poštuju zakonski rokovi onda nema nikakvih problema.
Ne znam da li znate, ali mi imamo osam manjinskih jezika koji se koriste na nivou osnovnog obrazovanja, pet manjinskih jezika koji se koriste na nivou srednjeg obrazovanja i nema ni jednog, ama baš nijednog razloga da bi bilo koja manjinska zajednica bila, kako vi kažete diskriminisana, ili da joj ne bude onemogućeno obrazovanje na svom jeziku, to važi za Bošnjačku zajednicu.
Kada je reč, kako kažete, "agonija akreditacije visoko školske ustanove", to je tema koja postoji nekoliko godina unazad i nažalost, moram i ovom prilikom da ponovim nešto što sam govorio i drugim ljudima koji su se interesovali za akreditaciju te visokoškolske ustanove, pa čak institucije, pa čak i predstavnicima Evropske komisije, da je akreditacija postupak koji izvode nezavisna stručna tela, Komisija za akreditaciju i proveru kvaliteta je radno telo Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje a čine ih 15 redovnih profesora i akademika sa obrazovanog prostora cele Srbije. Oni potpuno autonomno cene akta koja dobiju od predlagača i daju pozitivno ili negativno mišljenje o procesu akreditacije, odnosno stručnosti tog studijskog programa, o uslovima koji postoje gde bi trebala da se izvodi nastava i naravno o nastavnom kadru koji bi tu nastavu trebao da izvodi.
Problem je za fakultet u Novom Pazaru, koliko sam ja mogao razumeti iz razgovora sa predsednicom Komisije za akreditaciju i proveru kvaliteta i predsednikom Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje da još uvek nisu ispunjeni svi zakonom i standardima koje donosi Nacionalni savet za visoko obrazovanje nisu ispunjeni svi kriterijumi da bi se dobilo pozitivno mišljenje.
Jedan studijski program je prema mojim saznanjima akreditovan, ostali jednostavno nisu. Tu je stvar vrlo prosta. Standarde možete naći na sajtu Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, standarde možete naći na sajtu Komisije za akreditaciju i proveru kvaliteta. Kad se ispune ti standardi dobija se pozitivno mišljenje. Na osnovu tog pozitivnog mišljenja resorno ministarstvo izdaje dozvolu za rad. Ni manje ni više, što važi za druge važi i za taj fakultet. Kada se ispune standardi dobiće se naravno pozitivno, očekujem naravno da će pozitivno mišljenje i nema ni reči, ja ne znam kako vi to doživljavate, ali nema ni traga da kažem ni senke od bilo kakve vrste diskriminacije. Reč je o stručnim razlozima.
Koliko znam sada se vaša žalba nalazi pred Nacionalnim savetom za visoko obrazovanje. Oni će takođe odgovoriti na način na koji oni kao telo koje je izabrala ova Narodna skupština Republike Srbije smatra ceneći stručne razlike. Hvala.
Dozvolite mi da kažem još neku rečenicu po pitanju akreditacije Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Ja sam pre dve godine razgovarao sa gospodinom Zukorlićem i upoznao ga sa celim postupkom akreditacije i predočio mu šta su standardi i predočio mu način rada Komisije za akreditaciju i proveru kvaliteta. Tada je meni rečeno da će Internacionalni univerzitet učiniti sve da postavljene standarde ispuni. Stvar je vrlo, vrlo prosta. Da li imate nastavnika sa odgovarajućim zvanjem, koji može da predaje određeni predmet? Da li imate odgovarajući broj nastavnika sa odgovarajućim zvanjem? Da li imate odgovarajući broj nastavnika uopšte? Problem je vrlo rešiv i postavlja se jedno logično pitanje.
Kako to za druge je problem rešiv i moguća akreditacija a za Internacionalni univerzitet nije? Da li se žele ispuniti kriterijumi ili ne? Zato što je interesovanje za osnivanje visokoškolske institucije postoji i od strane drugih, čak pojavljuju se ljudi iz inostranstva kojima na isti način predočimo sva dokumenta. Neko se odluči za to, neko ne. Komisija za akreditaciju i proveru kvaliteta je neko ko o tome odlučuje i potpuno su autonomni.
Tačno se znaju standardi. Meni je žao što Internacionalni univerzitet te standarde do sada nije ispunio. Ukoliko želi, on naravno, po meni, može te standarde da ispuni. Prilikom razgovora sa gospodinom Zukorlićem meni je pokazano rešenje iz, čini me 2003 godine o osnovanju univerziteta i postavio sam jedno prosto pitanje – da li su isti studijski programi koji stoje u tom rešenju. Ako jesu, onda ne postoji problem, ukoliko postoji neki studijski problem koji nisu navedeni u tom rešenju, a izvodi se nastava, onda problem postoji. Nažalost postojali su neki problemi. Zašto je Internacionalni univerzitet tako postupio, to meni nije jasno, ali postupak akreditacije i ceo postupak, da kažem, utvrđivanja kvaliteta visoko školskih ustanova je utvrđen Zakonom o visokom obrazovanju u standardima koje utvrdio Nacionalni savet za visoko obrazovanje, i načinom rada komisije za akreditaciju.
Vi znate da postoji, ili možda ne znate, ali evo ja vam kažem, da bi se bilo koji studijski program akreditovao, postoje recezenti koji daju stručno mišljenje o validnosti tog programa i on prolazi tu stručnu ocenu, pa na osnovu tog izveštaja raspravlja komisija i postoji mogućnost žalbe Nacionalnom savetu za visoko obrazovanje.
Moje duboko mišljenje je da, ukoliko Internacionalni univerzitet stvarno želi da ispuni standarde koji su opšte poznati, da ne postoji prepreka za dobijanje pozitivnog mišljenja. To podrazumeva program, prostor, nastavnici. Samo te tri tačke, program, prostor, nastavnici u odgovarajućim zvanjima. Što se tiče veroučitenja, moram reći da Ministarstvo prosvete i nauke, ovaj problem rešava zajedno sa Ministarstvom vera, odnosno resornom odgovarajućom komisijom i da smo do sada taj problem uspešno rešavali.
Ukoliko postoje neki novi elementi, evo, slobodan sam da se sa njima upoznam, vi možete i tokom ove rasprave ili kasnije, da mi dostavite te podatke pa ću videti sa ostalim kolegama o čemu se u stvari radi. Ne ulazeći u sukob koji postoji na terenu oko toga ko predstavlja koga unutar škola, vezano za odražavanje verskih zajednica. Mi smo taj problem u prethodnim godinama, po meni, prilično uspešno rešavali. Hvala vam.
Hvala. Želeo bih, pošto je kolega pomenuo moje ime, samo da iznesem jedan podatak, njega radi ne mene. Kod sebe imam podatke za šesnaest zemalja, vezano za organizaciju i način rada Ministarstva nauke ili oblasti nauke u unutar struktura vlada zemalja, kao što su Bugarska, Rumunija, Češka, Slovačka, Mađarska, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Slovenija i to su zemlje iz okruženja i Nemačka, Španija, Holandija, Italija, Švedska. Verovali ili ne, od ovih šesnaest ministarstava nauka samostalno postoji samo u Crnoj Gori. Ovo govorim vas radi, da bi znali kada sledeći put izađete na javnu scenu i budete govorili o tome kakva je praksa kod drugih zemalja, da uzmete u obzir i ovaj podatak.

Druga stvar, privatni univerziteti u ovoj državi postoje od devedesetih godina prošlog veka. Ekspanziju su doživeli posle 2000. godine, Zakonom o visokom obrazovanju koji je donet 2005. godine utvrđen je postupak akreditacije. Postoji Nacionalni savet za visoko obrazovanje koji bira stručno telo koje se zove Komisija za akreditaciju i proveru kvaliteta. Ta komisija broji petnaest profesora redovnih ili akademika, u svakom slučaju stručnih ljudi, jeste radno telo Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, koje utvrđuje sve kriterijume vezane za osnivanje i rad svih univerziteta, fakulteta, visoko školskih ustanova, visoke škole strukovnih studija. Znači, apsolutno struka ima prednost u odnosu na ostale. Čisto da znate i to, prema podacima iz 2010, 2011. godine, 14,98% jedne godine, 14,87% je druge godine brucoša upisano na privatne fakultete.

Četvrta stvar, vezana za medicinu…

(Predsedavajuća: Vreme)

Molim vas samo da završim misao. Ministarstvo prosvete i nauke apsolutno prihvata sve zahteve medicinskih fakulteta i svih univerziteta. Znači, oni su ti koji određuju kvotu, a mi praktično tu kvotu usvajamo na sednicama Vlade Srbije. Prema tome, medicinski fakulteti apsolutno jesu uključeni u to, odnosno kada se određuje broj studenata koji se upisuju na medicinske fakultete na svim univerzitetima u Srbiji. To ne radi ministarstvo autonomno, nego na osnovu njihovih, da kažem podataka, odnosno njihovih stavova, želja. Druga je stvar da li se Ministarstvo zdravlja uključuje ili ne. Imali smo situaciju da se Ministarstvo zdravlja uključi nekad ne, ali se stavovi medicinskih fakulteta apsolutno poštuju. Hvala.
 Hvala, gospođo Čomić. Poštovane kolege narodni poslanici dozvolite mi da kažem nekoliko reči povodom Predloga zakona koji je bio predmet razmatranja poslanika Narodne skupštine Republike Srbije danas u ovom tzv. amandmanskom delu. Naime, reč je o Predlogu zakona o davanju garancija Republike Srbije po zaduženju "Galenike" a.d. Beograd.
Ono što je važno reći građanima Republike Srbije jeste to da kredit od 70 miliona evra, za koji država daje garancije, da se za taj kredit ne zadužuju dodatno građani Srbije, već će taj kredit vratiti javno preduzeće iz sopstvenih izvora u narednih sedam godina uz grejs period od dve godine. Građani neće biti dodatno opterećeni. Taj kredit vraća javno preduzeće iz sopstvenih izvora u narednih sedam godina uz grejs period od dve godine. Te pare će se koristiti za reprogramiranje kratkoročnih kredita koje je, i to je tačno, to javno preduzeće "Galenika" uzimalo u prethodnom periodu od komercijalnih banaka pod jako nepovoljnim uslovima, gde su kamate bile od 28 do 40% na godišnjem nivou, zatim da bi se obezbedilo poslovanje kompanije za isplate zarada zaposlenih, ali i obezbeđenje sirovina, kako ne bi došlo do obustavljanja proizvodnje i dovelo do nestašice lekova.
Pregovori su, to je važno pomenuti, vođeni sa 18 banaka. Trajali su preko četiri meseca kako bi se potpisao aranžman za nesmetan rad i za prohodnost računa ovog javnog preduzeća. Suština kredita jeste, to treba napomenuti, da se sve kratkoročne obaveze koje kompanija ima prema bankama pretvore u dugoročni kredit pod mnogo povoljnijim uslovima. Priznaćete, kredit 6,95% na godišnjem nivou, plus euribor je daleko bolja varijanta nego što su bili kratkoročni krediti gde su kamate išle od 28 do 40%. To bi omogućilo i to će omogućiti nesmetanu proizvodnju i obezbediti uredno i redovno snabdevanje lekova građana Srbije.
Ono što je potrebno pomenuti jeste da su potraživanja "Galenike" prema veledrogerijama u ovom trenutku preko 85 miliona evra. Da se to naplatilo, mi danas ne bismo raspravljali o ovom kreditu, ali nažalost, do naplate tog potraživanja nije došlo i zato se ovaj kredit i uzima. Ono što je važno reći i što želim da saopštim građanima Republike Srbije u ime Vlade Republike Srbije jeste da je na sednici 23. juna Vlada Republike Srbije donela mere koje je trebalo učiniti da bi se obezbedila urednost tržišta i obezbedili lekove za koje je pretila nestašica. Te mere koje je Vlada preduzela zajedno sa poslovodstvom "Galenike", sa celom upravnom strukturom, Upravnim odborom i ostalima, jeste apsolutno davalo rezultate.
Kao primer navešću dva leka, dva preparata. Prvi je "heparin" koji je po tom programu mera trebalo obezbediti u februaru mesecu ove godine, praktično završetkom današnjeg dana, a on se pojavio na tržištu još u novembru, nekoliko meseci pre roka. Drugi lek je "prilazit plus" koji je trebalo po planu i programu da bude gotov u martu, a već je obezbeđen pre dve nedelje i to u iznosu od 250.000 kutija. Sirovine za proizvodnju, to je važno pomenuti, su obezbeđene za tekući kvartal i uopšte se ne dovodi u pitanje eventualna nestašica lekova koje proizvodi ova kompanija. U ovom periodu, to je važno pomenuti sa stanovišta efikasnosti mera koje je preduzela Vlada Republike Srbije, u ovom periodu od 23. juna, kada su mere predložene, do današnjeg dana, dug "Galenike", smanjili su troškove praktično za 3,5 miliona evra i smanjen je broj zaposlenih radnika za 352 osobe.
Mislim, to je stav i Vlade Republike Srbije, ali i moj lični stav, da je preduzeće "Galenika" od strateškog značaja za Republiku Srbiju, jer zahvaljujući "Galenici" građanima će biti omogućeni jeftiniji lekovi za nabavku, a kompanija će biti u mogućnosti da sa sadašnjih 20% učešća na tržištu bude prisutna sa čak 50%. Ovo je važno zato što je ova godina, 2012, planirana sa stanovišta kompanije da bude godina modernizacije, godina u kojoj se uvode nove tehnologije u proizvodnju, u kojoj se proizvode i promovišu novi preparati, da se izvrši dalja reorganizacija unutar preduzeća, da se dobiju svi potrebni međunarodni standardi, da se bude prisutniji na tržištu, veći uticaj na tržište, ekspanzija izvoza i da se poveća nivo društvene odgovornosti prema pacijentima koji treba da imaju i dalje dostupan i jeftin lek, što je suština poslovanja "Galenike".
Kompanija očekuje da će na ovaj način, uz sve one mere koje planira u 2012. godini, u 2013. godini očekuje profit od preko 6,5 miliona evra i naravno da bi ovaj profit svake naredne godine mogao biti sve veći.
Iz ovih nekoliko podataka koje sam vam saopštio se vidi suština davanja garancija i da će Predlog zakona koji Narodna skupština bude izglasala i te kako biti koristan za građane Republike Srbije, naravno i za "Galeniku", da reši probleme u kojima se nalazi, obezbedi likvidnost, da obezbedi mogućnost za veću proizvodnju, kvalitetniju, za veći broj lekova, a za građane, naravno, zato što će imati dostupne lekove i jeftinije u odnosu na ostale proizvođače. Hvala.
Gospodine Stevanoviću, mislim da jako grešite povodom tvrdnji koje ste izneli. Zadatak ministra u Vladi jeste da govori o politici Vlade i nema živog čoveka na svetu koji može znate sve, o svemu sve. Mislim da je tajna uspeha u životu znati da ne znate sve, pa pitati one koji znaju. Ne vidim uopšte bilo kakvu ni ličnu, ni profesionalnu, ni etičku, ni bilo koju vrstu prepreke da ono što neko od mojih kolega bolje zna da u njegovo ime to saopštim.

Zašto? Neke podatke koje sam ja vama saopštio čuo sam od kolege Zorana Stankovića, ministra za zdravlje, na prošloj sednici Vlade, vezano za ove lekove koje je Galenika uspešno proizvela i to pre roka i omogućila bolje snabdevanje tržišta lekovima i da lekovi budu dostupniji za građane Republike Srbije. Druge stvari sam čuo od predsednika Upravnog odbora. Nemam razloga ni to da krijem. Zašto? Mislim da treba reći istinu. Da, Galenika je loše poslovala u prethodnim godinama, zaduživala se sa kratkoročnim kreditima. Da, država Srbija daje garancije. Da, građani neće to vraćati.

(Dragan Stevanović, s mesta: Nije tačno.)

Dobro, to je vaš stavi i vi možete da to iznosite u javnost, to uopšte nije sporno, ali moja je obaveza da saopštim, kao što sam juče ili prekjuče rekao kada smo razgovarali o nekim zakonima vezano za obrazovanje za socijalnu influziju, kao što se opozicija svojski trudi da upozna građane Srbije sa svojim stavom vezano za strukturu pojedinih zakona, tako je i dužnost, valjda predstavnika Vlade da iznese stav Vlade o pojedinim zakonima. Bio sam vrlo jasan, potraživanja su preko 85 miliona evra. Ovde u dokumentima piše do 90 miliona evra. Pitanje jeste za poslovodstvo naplate potraživanja…

(Predsedavajuća: Ministre, dva minuta pravo na repliku je iskorišćeno.)

Izvinite. Hvala vam.
Hvala, gospodine Stevanoviću. To je pitanje odnosa prema parlamentu koji ima svako od nas. Ne vidim ništa loše u tome da kažem ono što jeste, jer postoji razlog zašto država daje garancije za 70 miliona Galenici. Da sam ja preskočio te dve rečenice zbog kratkoročnih kredita, gde je kamatna stopa bila velika, vi bi rekli – aha, ne govorite šta je razloga, važno je da građani Republike Srbije… Tačno, poslovodstvo je napravilo loš poslovni potez i za to će snositi posledice. Nije sporno, ali tačno je i da je merama Vlade Republike Srbije od 23. juna ove godine i zahvaljujući Upravnom odboru Galenike i ljudima koji zajedno sa Vladom i sa tim upravim odborima sprovode te mere, da je Galenika na dobrom putu i da vrati obaveze i da će ova garancija poslužiti upravo da mnoge kratkoročne kredite pretvori u jedan dugoročni sa 6,9% kamatnom stopom, plus euribor, da je to bolje rešenje, da se pokazuje da i Upravni odbor i poslovodstvo i mere koje je Vlada preduzela daju rezultate. Unutar kolektiva će naravno biti preduzete druge odgovarajuće mere.

Šta je suština cele priče? Zašto je država zainteresovana za "Galeniku"? Pa, iz prostog razloga da bi "Galenika" proizvodila lekove koji će biti dostupni i jeftiniji za građane Republike Srbije. Ponovo ponavljam ono od početka da ne bi bilo zabune, ovaj kredit neće vraćati građani, vraćaće ga "Galenika". To je suština. Garancije, garancije su poslednjih osam meseci način na koji "Galenika" radi, to je najbolja garancija, jer ako su uspeli da smanje određene troškove, ako su uspeli pitanja organizacije da reše jedan način, da dva leka proizvedu se bolje, onda naravno, u čemu je problem? Hvala.
Poštovana predsednice, poštovani parlamentarci, poslanici Narodne skupštine Republike Srbije, poštovane kolege, hvala vam na ovoj prilici da se obratim. Ionako sam mislio da govorim o zakonima koji su predmet vaše rasprave ali koleginica Vojić Marković me zamolila da joj dam odgovor na ovo jedno pitanje, što ću vrlo rado učiniti.
Taj projekat od početka prati jedna kampanja da ne uspe. A zašto? Prozaičan je razlog novac. Novac, novac, novac, novac i samo novac. Zašto? Kada je profesor Mićunović promovisao ideju besplatnih udžbenika, a mi u Ministarstvu prosvete i nauke prihvatili, u stvari, tada je bilo Ministarstvo prosvete, da radimo ovaj projekat, suočili smo se sa velikim otporom pojedinih izdavača koji su shvatili da realizacija projekta znači manjak novca u njihovim kasama. Ne pitanje brige za decu, ne pitanje sadržaja, kvaliteta i ostalog, nego manje novca. Zašto? Ako projekat predviđa da se jedan udžbenik može koristiti tri godine, znači da sledeće dve godine taj se udžbenik neće ponovo štampati, sem ukoliko ne bude u takvom stanju da se ne može koristiti, o čemu odlučuju stručne komisije. I to je stvar vrlo prosta. Jer, manjak novca izaziva verovatno, ne verovatno nego i manje profita, pošto deo novca nije deo profita nego deo ukupnog poslovanja i onda su krenule vrlo čudne, različite priče o sudbini tog projekta i o tome šta treba činiti.
Podaci koje ste vi pomenuli su verovatni podaci, uopšte ih ne dovodim u pitanje, samo je pitanje u kom kontekstu su oni izrečeni, zato što, primera radi, na zadnjoj sednici Nacionalnog prosvetnog saveta, kada se razgovaralo o besplatnim udžbenicima, nije bilo kvoruma, ako to nešto znači, a čim nema negde kvoruma, onda je pitanje i da li je utemeljeno to što se govori, koji su motivi i koji su motivi pojedinih članova da o tome govore na takav jedan način.
Ono što je sigurno, pošto ste pomenuli puno toga vezano i za javne nabavke i ostalo, da se jedan izdavač žalio, izgubio je na Komisiji za javne nabavke, pa se apsolutno potvrdilo da ono što smo mi radili jeste utemeljeno u zakonu. Dva puta je vodio postupak protiv nas i oba puta je izgubio. Poslao je još dve žalbe. Pravosudni organi će reći svoj sud. Niste u pravu kada tvrdite da je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima ovde da bi nešto legalizovalo, nego je tu da bi unapredio zakon, jer mimo onoga o čemu vi govorite on sadrži još puno elemenata koji su sastavni deo izmena i dopuna tog zakona i voleo bih da Narodna skupština bude u situaciji da u redovnom zasedanju od 1. pa nadalje razgovara o još nekoliko obrazovnih zakona, uključujući i taj, pa onda ponovo da razmotrimo pitanje koje je na dnevnom redu.
Moram reći da sam formirao jednu stručnu komisiju u Ministarstvu koje je vodio prof Aleksandar Jovanović, koji je bio prethodno predsednik Nacionalnog prosvetnog saveta, veoma ugledan, naočit čovek. Mislim da ga je Narodna skupština Republike Srbije izabrala u vreme druge skupštinske većine. Zamolio sam ga da nam pomogne u tom projektu gde su bili uključeni i učitelji i drugi stručni ljudi i u skladu sa zakonom nađena je mera u tome šta je sadržaj jednog kompleta, jer smo uočili da pojedini izdavači prodaju deci i roditeljima šta oni hoće, ne šta im treba, nego šta oni hoće. Za pojedine predmete, primera radi, u prvom razredu imali smo za srpski jezik pet knjiga, verovali ili ne, bukvar, čitanka, priručnik, gramatika, pet knjiga, pa kad saberete iz pet predmeta ili šest, plus ovi ostali predmeti, obavezni i izborni, onda nemojte pitati nas iz ministarstva, a mi jesmo odgovorni i za to, zašto đačka torba iznosi pet kilograma i zašto ima toliko udžbenika. Zavladala je jedna epidemija – prodajte đacima sve što možete, roditelji to moraju da kupe, pa su se roditelji dovodili u situaciju da samo dođe predmetni nastavnik i kaže – kupite ovaj komplet, ne udžbenike koji su kvalitetni, nego kupite ovaj komplet, pri čemu je možda jedan komplet bio od jednog izdavača za sve predmete i uopšte se nije znali da li su baš svi udžbenici u tom kompletu toliko kvalitetni kao što se mislilo da je, primera radi, srpski jezik ili za pripadnike manjina maternji jezik, matematika, svet oko nas ili nešto drugo, a onda je ta naša komisija utvrdila šta su kompleti. To je poslala učiteljima, da se oni opredele, da izaberu na nivou nastavnog veća jedan komplet, za svaki predmet najbolji udžbenik, predmet po izboru učitelja.
Sad ja vas pitam – da li tu ima nešto nelogično? Naravno da nema. Da li ima nelogično u tome da u jednoj školi postoji jedan komplet udžbenika? Naravno da nema. Praksa je bila da ste imali dva odeljenja istog razreda, da imaju potpuno različite, da ne govorimo o tome da unutar porodice, ako su npr. brat i sestra išli u školu jedno za drugim, da nisu mogli naslediti te udžbenike, zato što je jedan učitelj imao jednog izdavača, a drugi učitelj imao drugog izdavača. Tržišna ekonomija. Svako se opredeljivao po svom nahođenju. Ispred toga je bila, nažalost, prozaična reč koja se zove marža, poštovana gospođo Vojić Marković i to je nešto što se zove praksa koja je bila utemeljena godinama unazad.
Onda smo mi zajedno sa tom komisijom i sa savezom učitelja i sa drugim stručnim ljudima odredili šta je sadržaj jednog kompleta, to ponudi učiteljima, učitelji izabrali, mi platili. Da li tu ima nešto loše? Prošlog septembra 228.000 devojčica i dečaka je dobilo dva miliona tri hiljade knjiga na korišćenje. Verujete mi da oni bolje razumeju taj projekat, nego mnoge uvažene kolege, bez obzira na titulu koju nose. Zašto? Zato što te kolege imaju vrlo konkretan interes, pa se zaklanjaju iza krupnih reči, a iza toga stoji jedan konkretan interes.
Prema tome, ne bojte se, ovaj projekat će živeti i dalje i sa budućom vladom, jer on ima svoju obrazovnu i socijalnu dimenziju. Kako to da je dobar mnogim đacima i mnogim zemljama širom sveta, a nije dobar nama. Nama ništa ne odgovara, čim pogađa nečiji interes. U Sloveniji postoji fond za udžbenike, postoji i drugi roditeljski fond, pa se tačno zna koliko daje država, a koliko će davati roditelji. Država vama daje ovo i ne dovodi se u pitanje bilo šta. Naslušao sam se svega i svačega. Kad smo predložili ove izmene i dopune zakona, čak su neki požurili unapred da nas toliko ocrne, da nisu vodili računa o tome da smo predložili izmene tog zakona od jednog do drugog tela i pre nego što je došlo u Skupštinu, pa su izlazili sa pet ili sedam dana zakašnjenja u medijima, da nam govore da udžbenik nije dobar zbog toga i toga, a to već nije bilo u tekstu koji je dostavljen Narodnoj skupštini Republike Srbije na izjašnjavanje.
Naučili smo neka pravila igre. Čim smo počeli da uređujemo sistem, suočili smo se sa interesima, različitim vrstama interesa, pri čemu su svi oni puni krupnih reči i plemenitih ciljeva. Za nas je to vrlo prosto. Sećam se jedne rasprave koju smo imali, jednog javnog skupa gde je, sticajem okolnosti, pored profesora Mićunovića, mene i ostalih ljudi iz Ministarstva, bilo pozvano puno nevladinih organizacija, čini mi se da je bio i gospodin Đilas. Zanimljiva mi je bila reakcija jednog predstavnika udruženja roditelja, kaže – roditelji se ne pitaju. Postoji neka, bez uvrede, granica gde, u kojoj meri, kad, kako i koliko učestvuju roditelji u tome. Bilo bi logično da udžbenik bude sredstvo o kom se pitaju učitelji, a ne ostali i oni donose odluku. Gospodin Đilas je tada rekao – u redu, ako vam ne valja džaba, vi kupite. U čemu je problem? Problem je što će neko izgubiti profit, dve godine kada projekat živi i to je cela priča.
Ne bojte se vi za zakonsku stranu, ima ko da brine. Oni izdavači koji brinu o svom profitu su vrlo ažurni da podnesu odgovarajuće tužbe organima, na stojeći na taj način da ospore projekat, ali ako je reč o sudu, sud radi svoj posao. Ako je reč o drugim, moram vam reći da su do sada svi osporili njihove navode.
Žao mi je što nisam znao da ćete me to pitati, ali imam da kažem i strukturu, sve su to javni podaci pošto i vi koristite, koristim ih i ja. Da vidimo koliko gde radi i koliko novca su prihodi i koliko je obrt tih sredstava, pa ćete se onda suočiti sa jednom vrlo, vrlo zanimljivom, kako bi rekao situacijom i vrlo je jasno koji motivi govore iza vezano za pitanje kao šta je sudbina projekata.
Znači, nemojte da brinete, projekta je u dobrom stanju, nastavićemo ga ove godine će biti četvrti razred. Narodna skupština će razgovarati o zakon, nadam se da će ga usvojiti skupštinska većina. Da će glasati za taj zakon, jer taj zakon je samo odnosno jednim delom postojećem tom projektu, ali ima i drugih pitanja koji su ovde, jer ima i pitanje koje se ne pominje u ovom projektu, pitanje i udžbenika za pripadnike manjinskih zajednica. Ko će to da štampa? Pošto izdavači beže od toga? Zašto nije profitno, vrlo prosto, nije profitno, jer to tako neko drugi treba da uradi.
Ovo drugo obezbeđuje visok profit ako uzmete da ima 70 hiljada prvaka ili 900 hiljada đaka, a da je komplet koštao od 50 do 100 evra, izračunajte koliko je to, devet puta pet 45, od 45 do 90 miliona evra svake godine koštaju udžbenici, mimo svezaka, mimo pribora, mimo torbi, mimo onoga drugoga. I to je ta velika tajna koju navodno prati priča o besplatnim udžbenicima. Drugi uvek mogu sve, a mi ne možemo ništa. Zašto, zato što nekom ulazite u interes? Hvala, gospodine Krasiću. Vodiću računa o vremenu.
Kad smo kod ovih drugih zakona vezanih za oblast obrazovanja, vi ste pomenuli Zakon o potvrđivanju okvirnog Sporazuma između Republike Srbije i banke za razvoj Saveta Evrope o finansiranju projekta obrazovanja za socijalnu inkluziju. Pa, moram vam reći da ovaj predlog zakona, odnosno projekat za socijalno inkluziju ima dve komponente. Komponentu A i komponentu B. Da komponenta A se odnosi na izgradnju, renoviranju i opremanje domova. Da je naša, da je vrednost tog dela projekta 19.887.000 hiljada evra 0,21 koma 79 evra, da je naša namera da s obzirom da se i naša sredstva su sastavni deo ovog projekta, jer mora da se obezbedi i naravno infrastruktura i urediti prostor da bi se objekti mogli napraviti.
Želim da kažem i vama i građanima Republike Srbije da će ovaj projekat, a planiran je da se završi do 2015. godine, podrazumeva završetak, obuhvatiće više gradova u Republici Srbiji. Podrazumeva se završetak studenskog centra, odnosno završetak izgradnje Studenskog doma u Nišu, onda doma učenika poljoprivredne škole u Svilajncu, to je završetak izgradnje Aneks za doma učenika, onda u Užicu izgradnja studenskog centra, rekonstrukcija izgradnje liftova u Studenskom gradu kao deo studenskog centra Beograda. Rekonstrukcija, adaptacija paviljona i centralnih kuhanja i sa restoranom Studensko odmaralište Beograd na Paliću. Proširenje smeštenih kapaciteta izgradnje Aneksa učeničkog doma i smešteni kapacitete izgradnje Aneksa učeničkog doma i smešteni kapacitet izgradnje Aneksa studenskog doma u Čačku, reč je o domu učenika srednjih škola i studenskom centru u Čačku. Nadogradnja i adaptaciji domu učenika srednjih škola u Beogradu, radna jedinica Karađorđe. U Novom Pazaru izgradnja studenskog centra u Novom Pazaru, studenskom centru Kragujevca izgradnja novog paviljona, domu učenika srednjih škola u Leskovcu, nadogradnja učeničkog doma u cilju dobijanja učeničkog kapaciteta za studente, dom učenika..
Mislim da treba da se zna zašta se pare troše. Pošto se u javnosti može čuti da se pare troše na ne znam zašta. E, sada vama čitam našta će da se troše, a ako ste raspoloženi, pročitaću vam i konkretne cifre. I onda ću olakšati posao i vama i revizoru da zna unapred našta idu pare koje će biti predmet ovog projekta. Zar nije cilj i vaš i predstavnika Vlade da građane upoznaju sa onim šta se čini za njihovo dobro. Onda nemojte dovoditi u pitanje moju želju da vas upoznam sa tim. Pošto se vi
trudite da upoznate građane Republike Srbije sa onim što vi mislite da je važno, ja se sa druge strane trudim kao predstavnik Vlade da upoznam građane Republike Srbije sa onim što mislim da je važno. Isto kao oko besplatnih udžbenika.
Mi ovde sučeljavamo svoja mišljenja, a u pozadini stoje određene interesne grupe i briga za decu. Sada, pitajte bilo koga, da kažem od Beograda, pa na dole, fantastično svi prihvataju i cene, poštuju odluku Vlade Republike Srbije o projektu besplatnih udžbenika, naravno i u Beogradu i Vojvodini, ali objektivno životni standard je bolji, platežne mogućnosti građana su veće i bolja je situacija u porodicama. Ali, takav je odnos, pri čemu pojedine i to ne zanima, a što bih ih zanimalo ako mogu javno da napadaju jedan projekat Vlade koji govori o onome da je Srbija stvarno država socijalne pravde, koliko god se to nekome sviđalo ili ne sviđalo.
Znači, dom učenika srednjih škola u Kragujevcu, proširenje smeštajnih kapaciteta, u studenskom centru Subotica rekonstrukcija i adaptacija Studentskog centra. Biće izgrađeno, renovirano oko 30 do 40 hiljada kvadratnih metara iskorišćenog prostora. Ima sada puno, možda bi sada stvarno bilo pretenciozno da vam sve to čitam.
Kada je reč o komponenti B, reč je o stručnom usavršavanju i obuci nastavnika, o obuci nastavnika i drugog osoblja. Reč je o unapređenju veština za 18 hiljada i 500 nastavnika i drugih nastavnika koji rade u vezi sa ranim obrazovanjem i vaspitanjem uključujući vaspitače u predškolskim ustanovama i učitelje i nastavnike u školama, direktora škola, psihologe, pedagoge, socijalne radnike i defektologe. Programi obuke su osmišljeni da uvedu promenu u stavovima u pogledu rada sa decom iz osetljivih grupa i decom sa posebnim potrebama. Tačno je planirano šta će se činiti itd, itd.
Koristim priliku da vas upoznam sa još jednim važnim zakonom, odnosno sa predlogom zakona o kojem ćete se vi izjasniti. To je sporazum između Republike Srbije i Evropske organizacije za nuklearna istraživanja CERN u vezi sa davanjem statusa pridruženog članova kandidata koji prethodi članstvu u CERN-u. Moram vam reći, činjenicom da smo potpisali sporazum, odnosno predsednik Tadić je 10. januara ove godine, mi smo suštinski postali deo naučnog prostora Evrope i potvrdilo se ono što stalno govorimo da kvalitetne istraživače. Naime, grupa istraživača je iz Vinče, iz Instituta za fiziku ali i iz drugih univerziteta iz Beograda koji se bave ovom tematikom i u protekloj deceniji radilo unutar CERN.
Potpisivanje statusa pridruženog članstva jeste jedna potvrda znanja i sposobnosti koje su oni posedovali i rezultata koje su postigli u projektu. Reč je o najvećoj istraživačkoj stanici, laboratoriji u svetu. Čak su i Amerikanci odustali od gradnje svoje istraživačke laboratorije kada su videli kolike su razmere CERN-a. Ono čime se oni bave je takvog karaktera da je objektivno označe za ceo svet. Mi smo praktično potpisivanjem tog sporazuma 10. januara, dan kada je predsednik Tadić to potpisao postali i zvanično deo evropskog naučnog prostora i pokazalo se da imamo itekako kvalitetno nauku. Mi ćemo se truditi, da iskoristimo pogodnosti sticanja statusa pridruženog članstva. Koliko je to važno i govori o našoj nauci samo da vam kažem da neke zemlje koje su članice EU, nisu članice CERN-a.
Primera radi to je Slovenija i Kipar, a i oni koji će biti primera radi to je Hrvatska itd. Ne govorim da bih rekao da drugi nisu dobri, nego da smo mi kvalitetni i da zaslužujemo. Mi smo imali jedan razgovor sa njima, imaćemo sa ljudima koji su naši istraživači u CERN-u. Želimo da članstvo u CERN-u iskoristimo ne
samo kao promociju naše nauke nego da koristimo rezultate do kojih se dođe u CERN-u da bi u različitim oblastima i naučnih istraživanja i života pomogli razvoju Republike Srbije.
Tu je velika šansa objektivno i za naše privrednike jer ćemo moći da učestvujemo u projektima koje CERN finansira u meri kojoj visina našeg članstva, većina članstva je 80 miliona dinara. Ona zavisi kao visina članstva drugih zemalja od BDP te zemlje, ona da kažem varira. U svakom slučaju reč je o jedno strašno važnom sporazumu koji bi Skupština trebala da prihvati.
I još nekoliko reči, pošto je ovde bilo, vi ste spomenuli nekoliko sporazuma, ali treba pomenuti da ima puno među državnih sporazuma ne samo sa EU, kao što se potencira nego i sa Rusijom, sa Slovačkom, sa Turskom, sa Ukrajinom, sa Azrbejdžanom u različitim oblastima. Oblasti odbrane, saradnji vojne industrije, pomoć u vanrednim situacijama, vezano za saobraćaj vazdušni, pomorski.
Zanimljivo je da se među svim ovim predloženim zakonima nalazi i Predlog zakona o potvrđivanju Memoranduma o razumevanju između Republike Srbije i EU, učešću Republike Srbije u Akcionom programu za celoživotno učenje.
Taj program, inače, postoji 2007 - 2013. Mi smo ga potpisali 21. decembra 2011. godine, znači pre nešto više od dva meseca. Poenta je što smo tim sporazumom na osnovu tog memoranduma mi, praktično, stekli mogućnost da učestvujemo u svim multilateralnim projektima, mrežama, pratećim merama.
Ceo taj projekat je jako veliki i u pitanju su ogromni novci. Ukupan budžet za ove projekte je 6,9 milijardi evra. Mi smo održali, inače, konferenciju za štampu u Vladi Republike Srbije da upoznamo javnost sa mogućnošću da naše obrazovne institucije različitih nivoa, ali ne samo one, nego i institucije i organizacije koje su značajne za obrazovanje i nauku, kao što su i državni organi, lokalne samouprave, preduzeća, privredne komore, druge sektorske organizacije, instituti i drugi istraživački centri, nevladine i druge organizacije, da svi imaju mogućnost da konkurišu za ove projekte, da su projekti različitog vrednosnog iznosa od 150.000 za jednogodišnje projekte, do 600.000 za trogodišnje, znači projekti od jedne do tri godine, da mogu da podnesu pravna lica.
Sve vrste projekata podrazumevaju u saradnji institucija iz više država, što je intencija, generalno, i u Evropi, da se što više sarađuje, razmenjuju podaci i korist je uporedne prednosti pojedinih zemalja, ili pojedinih institucija, u oblasti obrazovanja i nauka.
Ono zašto je važan ovaj memorandum, jer unapređuje metodologiju izvođenja nastave i kvaliteta obrazovanja, saradnju obrazovnih institucija i tržišta rada, podstiče kreativnost kod učenika i predškolaca. Sve su to projekti kod kojih se može konkurisati, obuke nastavnika razvoju škola, uvođenje novih obrazovnih profila.
Nama je ostavljeno da konkurišemo na te projekte. Mi smo krajem decembra bili pozvali sve obrazovne institucije da učestvuju i te podatke objavili na sajtu Ministarstva.
Moram reći da mi je zadovoljstvo što se danas i ovaj zakon našao na dnevnom redu Narodne skupštine Republike Srbije, kao i ostali i nadam se da ćete ih usvojiti, pogotovo iz razloga, pošto je bilo dosta kritika u tome zašta se novac koristi.
Ovih nekoliko projekata koje sam pomenuo i ovaj zakon o socijalnoj inkluziji navedeno je tačno do u dinar zašta će biti korišćeni, a ovim podrazumeva samo članarinu i celoživotno učenje, takođe, podrazumeva našu godišnju članarinu, da bi stekli mogućnost da apliciramo u projektima koji su strašno veliki sa stanovišta novca. Naravno, ostaje ono pitanje naše sposobnosti da učestvujemo u projektima i naravno nadam se da ih dobijemo. Hvala vam.
 Poštovane kolege, narodni poslanici, makar vi vredni koji ste ostali u sali do kraja ove rasprave, želeo bih i vama i građanima Republike Srbije da se zahvalim što su imali strpljenja da prate ovu raspravu.
Naime, kada se raspravlja o Predlogu zakona koji podrazumevaju ratifikaciju ili određene garancije države, po prirodi savesti misle da su to teme koje nisu interesantne. Međutim, i te kako su interesantne, zato što su važne za život građana Republike Srbije. Potpuno sam ubeđen da će ratifikacijom ovih sporazuma koji su predmet ovih ugovora, objektivno saradnja Srbije sa dotičnim zemljama biti unapređena ili će biti primenjena rešenja koja objektivno, koja će unaprediti kvalitet života građana Republike Srbije.
Želeo sam da vam na kraju kažem i kao ministar prosvete i nauke u Vladi Republike Srbije nekoliko reči vezano za ove sporazume iz oblasti obrazovanja i nauke. Dobro je primetio kolega Miković, mi činimo mnogo toga u ovoj oblasti, što nekako ostaje van domašaja javnosti, nekako pozitivne vesti nisu interesantne. Podrazumeva se da je to priroda našeg posla, pa se onda i podrazumeva da radimo, ali se uvek, to sam primetio, svi začude kada objavimo da smo nešto uradili, a danas je u raspravi bilo i neko pitanje da li će se sredstva utrošiti na pravi način, odnosno da li se išta radi.
Moram vam reći, jer ovo jeste objektivno prilika da se i pri kraju mandata kaže nešto vezano za prosvetu i nauku, nauku u onom delu gde je kolega Đelić vodio tri godine veoma uspešno i obezbedio značajna finansijska sredstva za opremanje instituta širom Srbije ali objektivno je učinio jedan značajan korak za dalji razvoj nauke, jer su usvojena neka rešenja koja su objektivno bila inicijalnog karaktera, pa su vrlo svesno izazvala potrebu naučnih radnika da zadovolje određene standarde, a samim tim i njihovo veće angažovanje i to je dovelo do rezultata.
Mi nismo slučajno zvezda u usponu po broju citata, nismo slučajno potpisali ovaj ugovor. Godinama unazad se radilo da bi došli do finalizacije nečega što Skupština treba da ratifikuje.
Ja sam prilikom razgovora u Ženevi sa direktorom CERNA, gospodinom Holerom rekao da kada ratifikujemo ovaj ugovor, da ću ga kao resorni ministar zvati da poseti našu zemlju, a mi ćemo se onda potruditi da mu stvarno pokažemo istraživačke centre koje posedujemo i da na delu vidi ono što je imao priliku da vidi, odnosno ovde u Srbiji, u šta se uverio u Ženevi, da mi imamo vrlo sposobne istraživače koji mogu da budu ravnopravni učesnici svakog istraživačkog projekta.
Želim da kažem još nešto, za ove četiri godine, zahvaljujući sredstvima Evropske unije, objektivno, ali još više našim domaćim, što se nekako prenebregava, mi smo uspeli u Ministarstvu da napravimo 26 novih škola, novih pet đačkih domova, uspeli smo da napravimo dva nova studentska doma, da povećamo broj studenata koji su briga države. Po prvi put u istoriji obrazovnog sistema Republike Srbije, finansiramo doktorske studije po novom ciklusu, tri godine, imamo 1.680 doktoranata, to je već značajna kadrovska baza, plus nekoliko stotina doktoranata koje Ministarstvo nauke u prethodnom mandatu, dok se nismo udružili, takođe finansira.
Osnovali smo pet državnih fakulteta, odeljenja u Medveđi i Bujanovcu, državni fakultet u Vrnjačkoj Banji, državne fakultete pri Vojno medicinskoj akademiji, obezbedili smo za decu u Srbiji, za 228.000 đaka ove godine, a onda i prethodne dve i po godine, za tadašnje prvake, odnosno učenike prvog i drugog razreda, kompletne besplatne udžbenike. Samo ove godine je podeljeno na dva miliona tri hiljade knjiga, a možete misliti šta će to značiti kada više razreda bude obuhvaćeno.
Uredili smo pitanje obrazovanja naše dece u inostranstvu, uveli smo standarde visokoškolskih institucija, uradili sijaset drugih stvari, da ne pominjem zakonodavni okvir, pet zakona. Dakle, tri su u skupštinskoj proceduri i očekujem da će početkom marta i oni biti predmet usvajanja. Deo smo evropskog prostora, visokog obrazovanja, deo smo naučnog obrazovanja i formalno, jer na neki način, mi smo potpisivanjem ugovora, odnosno predsednik Tadić, potpisivanjem tog ugovora je praktično uveo Srbiju, ako mogu reći, u status pridruženog člana, a to mu dođe kao neki status kandidata i mi ćemo i u naučnom delu moći da koristimo sve one pogodnosti koje CERN daje.
Ja ovo pominjem, ne da bih se hvalio kao ministar, jer uvek će biti kritičara, a njih treba da bude, jer u obrazovnom sistemu koji ima 900.000 đaka, koji ima 250.000 studenata što u privatnim, što u državnim visokoškolskim ustanovama, a gde ima 80.000 predškolaca, uvek ćete naći primera koji će reći, nije sve to tako, ima i sličnog.
Tako je, ali smo mi imali i hrabrosti sa tim lošim stvarima u obrazovnim sistemu da se suočimo, da pogledamo u lice problem koji stoji pred nama i da ga rešavamo, kao što je i nedovoljni nivo obrazovanosti.
Primera radi mi smo sada na piza testovima, zadnji koji su rađeni smanjili stopu funkcionalne nepismenosti sa 51 na 32,19, a čitalačku pismenost smo podigli za 40 poena, za matematičku i fizičku sedam, osam poena i to sa stanovišta indeksa zemalja OECD, uzima se kao dobar pokazatelj da je zemlja krenula napred.
Ima puno toga d a se radi i potpuno sam ubeđen da će i ovi zakoni koji će se usvojiti, bar u delu koji se odnosi na prosvetu i nauku, apsolutno značiti i jedno i drugo u oblasti.
Sve ono što radimo, a to je suština, svaka vlada vodi svoju politiku, ali postoji nešto što je iznad svake politike, a to je država i briga o državi bi trebalo da bude zajednička, briga svakog poslanika i svakog člana Vlade i da postoji jedan kontinuitet u onome što činimo da bi Srbiju učinili kvalitetnijom zemljom, odnosno da bi imali budućnost, ulaganje u obrazovanje, to nije deklarativno zalaganje, nego stvarno ulaganje u budućnost.
Čini mi se da je kolega Krasić pomenuo neke godine pre, a sada se strašno skraćuje vreme od nekog naučnog pronalaska do njegove implementacije. Ono što smo mi učili pre 20-30 godina, ne samo da nije deo nastavnog plana i programa, nego čak i ako je nešto zadržano, pitanje je šta će se od toga koristiti i to ima svoj smisao.
Čini mi se da je kolega Krasić pomenuo neke godine pre. Sad se strašno skraćuje vreme od nekog naučnog pronalaska do njegove implementacije u praksi. Ono što smo mi učili pre 20, 30 godina više ne samo da nije deo nastavnih planova i programa, nego čak iako je nešto zadržano, pitanje je šta će se od toga koristiti i to celoživotno učešće i te kako ima svoj smisao.
Ovaj Memorandum o celoživotnom učenju u stvari jeste otvaranje vrata nama, kao zemlji da možemo da učestvujemo u svim projektima koje EU nudi. Ako je budžet između 2007. i 2013. godine bio 6,9 milijardi evra, onda možete pomisliti koje su to mogućnosti. Mi nekako stižemo sada na kraju tog ciklusa, jer smo potpisali 21. decembra 2011. godine, ali smo makar imali mogućnost za 2012. i 2013. godinu. U sledećim godinama, pogotovo sa sticanjem statusa kandidata, što ja očekujem, nama se pružaju velike mogućnosti da učešćem u različitim projektima obezbedimo, ako hoćete, i dodatni kvalitet za obrazovni sistem i dodatna sredstva. Postoji veliki interes obrazovne i naučne javnosti Republike Srbije da ovi sporazumi budu prihvaćeni.
Pozivam sve poslanike Narodne skupštine Republike Srbije da u danu za glasanje prihvate sve sporazume. Naravno, ja sam najviše zainteresovan za zakone iz oblasti obrazovanja i nauke, ali mislim da će prihvatanjem ostalih sporazuma i te kako imati svoj smisao sa stanovišta budućeg razvoja i željenog razvoja Republike Srbije. Hvala vam.
Poštovani kolega Kragoviću, vi se sećate da je i kolega Halimi, koji nije ovde, više puta postavljao pitanje za priznavanje diploma Univerziteta u Prištini i da smo mi predstavnici Vlade više puta davali odgovore na to pitanje, i ja kao ministar prosvete sada i onda, kada sam bio u situaciji da nekoliko puta kažem da svako rešenje koje se bude donelo, biće u interesu građana Republike Srbije i Rezolucije 1244. To rešenje i jeste. Tim rešenjem pomažemo jednom broju građana Republike Srbije, koji su iz različitih delova Republike Srbije, završili fakultet u Prištini na pravno legalan način, poštujući zakonske odredbe Republike Srbije, Ustava Republike Srbije i Rezoluciju 1244, mu priznamo ono što je završio, da može sutra stečeno znanje koristiti radi svog boljitka i svoje dobiti. Hvala.
Hvala gospođi Čomić na pitanju i kolegi Peđi Markoviću na objašnjenju koje je dao.

Danas sam na Vladi Republike Srbije, kao ministar koji vodi Ministarstvo nadležno za pitanja koja ste vi postavili, obavestio Vladu o faktičkom stanju i informisao da postoji u javnosti nedoumica, problem i zahtev industrije, koja se bavi novim tehnologijama, da je visina naknade koja je određena od strane Komisije za autorska i srodna prava prevelik u odnosu na materijalne mogućnosti građana Republike Srbije i izneo celu hronologiju događaja i način utvrđivanja te nadoknade. Informisao sam Vladu Republike Srbije da, sa jedne strane, imamo tri organizacije koje imaju jedan stav, a sa druge strane imamo Udruženje za informatičku delatnost Privredne komore Republike Srbije, koje smatra drugačije, da deo Ministarstva, koje vodi gospodin Marković, takođe smatra da je taj namet prevelik. Naravno Vladi tada nisam rekao, ali mogu vama da kažem da imamo podatke vezane za visinu naknade koja se odnosi na uređaje, vezano za MP3 plejer, za CD i DVD rajter i ostalo. Situacija u zemljama je različita, da ima zemalja u kojima je naknada ista kao i ova koju je Komisija odredila u Srbiji, da ima zemalja u kojima je ta naknada manja, viša ili manja, ili daleko manja. Ima zemalja u kojima ne postoji. Ima zemalja u kojima je veća i rekao sam da je stav Ministarstva.

Još jedan detalj, naravno informisao sam Vladu o tome da je prema našim saznanjima Udruženje za informatičku delatnost Privredne komore Republike Srbije podnelo upravnu tužbu u upravnom sporu i da su se na taj način stekle pravne mogućnosti da Komisija za autorska i srodna prava to pitanje stavi na dnevni red.

Očekujem da će Komisija imati sluha za zahtev javnosti da se ta nadoknada umanji, ali sam izneo i stav Ministarstva koje vodim, da mi smatramo da je ta naknada velika i da je treba smanjiti i da ću zvanično obavestiti Komisiju o tome sutra. Sticajem okolnosti nismo ni znali da će to biti pitanje koje će se danas postaviti i da je to zvaničan stav Ministarstva koje ja vodim i kolega Marković i ostali su se saglasili o tome.

Pošto je to bila samo informacija predočio sam je Vladi, kao što sam takođe rekao da ću nakon svega što bude učinjeno po ovom pitanju i onoga što mi kao ministarstvo budemo preduzeli, takođe, informisati Vladu. Naš je stav da je ta naknada visoka i da treba da bude manja, daleko manja, a da u godinama koje dolaze, kada se poboljša ekonomska mogućnost građana Republike Srbije, onda treba razgovarati o tome da li je ta naknada tolika ili ne.

Hoću da kažem da mi ne želimo da budemo mimo sveta, želimo da ovo pitanje bude regulisano kao i u drugim zemljama, jer je nesporno da je regulisano, ali da visinu naknade primerimo ekonomskim mogućnostima naših građana i ekonomskoj situaciji koja postoji u Srbiji. Ovo govorim iz razloga što su naknade koje su predviđene u drugim zemljama, da kažem, različite, negde ne postoje, negde postoje, negde se uzimaju u odnosu na snagu uređaju na koje se uredba odnosi, ali svaka zemlja objektivno donosi rešenja i odluke koje su primenjene njihovim mogućnostima i onome što želi postići. Mi želimo da naše društvo bude, da kažem, deo i evropskih tokova u ovoj oblasti i želimo jednostavno da primenimo rešenja koja su kod drugih.

Stav ministarstva je da ta naknada treba da bude manja. Videćemo da li će komisija odgovoriti na poziv Vlade, u ovom slučaju resornog ministarstva, s obzirom da ima pravnih mogućnosti da se ovo pitanje ponovo stavi na dnevni red, da predlog ministarstva prihvati. Što se ja iskreno nadam. Hvala.
Ako dozvolite, kolega Stevanoviću, dajem vam priliku za detaljnije objašnjenje vašeg pitanja. Nadam se da ću imati mogućnosti da odgovorim, ali želim da vam kažem nešto što se tiče vašeg stava da je potrebno provocirati da bi se dobio odgovor od nas. Ne morate da provocirate, dovoljno je da pitate. Čini mi se da razgovaramo u jednom normalnom tonu.

Olakšao bih kolegi Mrkonjiću odgovor. Naravno, ima on mogućnosti da sam odgovori, ali reći ću vam nešto, bilo koji pojedinačan stav je pojedinačan stav i ne treba mu davati značaj koji nema. Ovo govorim iz prostog razloga što činjenice da je SPS 90-ih godina na različitim nivoima bila u koaliciji sa gotovo svakom političkom strankom koja je tada bila formirana, pa bi se izrečena ocena mogla važiti za sve. Ne znam ko je izrekao, ali ne treba joj davati značaj koji nema jer mi smo bili na različitim nivoima tada, organizovali smo vlast na različitim nivoima sa različitim političkim strankama. Jednostavno, niko od nas se nikad ne bi usudio za svoje koalicione partnere da iznese takvu ocenu. Tu treba završiti.
Kolega Stevanoviću, ja se nadam da ćete mi nakon završetka ove sednice Narodne skupštine Republike Srbije dati konkretne podatke. Nema šta da pitate da li hoćemo ili nećemo. Ja vam kažem da ćemo poslati prosvetnu inspekciju i proveriti sve navode o kojima vi govorite, jer želimo da utvrdimo tačnost stavova koje ste izneli. Ukoliko bude prilike, još tokom rada ovog saziva Narodne skupštine Republike Srbije, ja ću vam saopštiti podatke do kojih smo došli.

S obzirom da znam da se planira jedna sednica krajem januara i početkom februara, biće tu nekih zakona iz oblasti obrazovanja, biće prilike da se vidimo. Ali i mimo toga, vi ćete dobiti tu informaciju. Proverićemo i ovo vezano za priznavanje diploma, za moguću zloupotrebu, što je jako ozbiljna stvar.

Inače, kada je reč o jednoj dimenziji pitanja koga ste postavili vezano za upotrebu udžbenika u obrazovnom sistemu Republike Srbije koju predlažu saveti manjinskih zajednica, potrebno je znati da je zakon propisao da saveti manjinskih zajednica predlažu udžbenike, ali dok oni ne prođu verifikaciju Pedagoškog zavoda Vojvodine, kada je reč o manjinskih zajednicama unutar AP, odnosno Zavoda u Beogradu, kad je reč o manjinskim zajednicama na području cele Republike Srbije, oni se ne mogu koristiti iz prostog razloga što treba utvrditi da li su u skladu sa nastavnim planom i programom koji se koristi u obrazovnom sistemu Republike Srbije. Hvala vam.
Gospodin Čanak, ako dozvolite, pokušaću da dam odgovor na neka od pitanja koja ste postavili, a jedno se tiče direktno ministarstva na čijem se čelu nalazim, a vezano je za pitanje naknade.

Želim da kažem da ću vam rado dostaviti, ukoliko ste u pitanju koje ste postavili pre mislili na preduzeće Nuklearni objekti Srbije, pismeno ću vam dostaviti, obzirom da ovog trenutka ne znam sve podatke vezane za poslovanje. Rado ću vam dostaviti sve vezano za način poslovanja, ako se slažete, dok prođu novogodišnji i božićni praznici, obzirom da i onako Skupština raditi neće. Mi ćemo se videti krajem januara, nadam se u ovom sazivu, ali ću se potruditi da taj dokument dobijete i pre, vezano za, kako vi kažete spoljnotrgovinsko poslovanje.

Pitanje je vezano za muzičku naknadu, to je postavila vaša i moja koleginica gospođa Čomić pre i objasnio sam. Reč je o jednom postupku koji je utvrđen zakonom, za koji je ova Skupština glasala i koji je usvojen pre nekoliko godina. U tom zakonu je vrlo detaljno utvrđena procedura utvrđivanja naknade.

Informisao sam Narodnu skupštinu Republike Srbije prisutne poslanike i javnost da smo imali situaciju da se tri organizacije s jedne strane utvrđuju u visinu naknade da druga strana u ovom slučaju nije bila zadovoljna tim stavom, da je imala naprotiv potpuno drugačije mišljenje, odnosno stav rečju za Udruženje za informatičku delatnost Privredne komore Republike Srbije. Da je Komisiju za autorska i srodna prava imala Vlade Republike Srbije, da je komisija bez predsednika koji je kasnije podneo ostavku donela ovu odluku.

Danas sam informisao Vladu o svemu tome i pomenuo šta se u javnosti pojavljuje kao problem i rekao sam, evo, ponoviću, s obzirom da su ostali poslanici čuli, želim da i vi znate pokrenut je postupak tužba upravnom sporu čime je stvoren pravni osnov za komisiju da to pitanje ponovo stavi na dnevni red. Stav Vlade, stav Ministarstva prosvete i nauke, da ta naknada mora da bude primerena ekonomskim mogućnostima građana Republike Srbije, treba da bude manja nego što je propisana. Jer iskustva su prazna od zemlje do zemlje negde je ta naknada manja, negde veća, negde ne postoji, negde se određuje u odnosu na procente, negde se određuje nominalno u odnosu na valutu, jer je broj uvezenih primeraka koji su osnov te naknade.

Stav Ministarstva prosvete i nauke koji je danas i podržan na Vladi, jeste da komisija bi trebala da ponovo razmotri pitanje naknade i da naknada bude manja, odnosno da bude primerena ekonomskim mogućnostima, pa u neko bolje, ekonomsko bolje vreme da onda eventualno bude i drugačija, jer ne smemo hajde industriju dovesti situaciju da propadne, da bude ugrožena niti građanima nametati namete za koje nisu potrebni.

Uvažavajući i praksu evropskih zemalja, odnosno iskustvo u ovoj oblasti i zakonska rešenja koja postoje tamo, ali zakonska rešenja primeniti na našu ekonomsku situaciju. Gospodin Marković i on je govorio o tome, ostale kolege ministri, nije bilo među nama da kažem nesaglasnosti postoji jedinstveni stav da tu odluku da bi komisija trebala tu odluku da promeni da revidira i da bude naknada daleko manja. E sad, komisija je autonomna, videćemo kako će postupiti u odnosu na to. Kao ministar sutra ću uputiti pismo to sam danas i Vladu informisao i onda ćemo u odnosu na stanje koje bude postojalo, reagovati dalje. Naš stav je da naknada treba da bude manja tj. primerena mogućnostima građana Republike Srbije potrošačima generalno. Hvala.