Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Mislio sam da poslanici Narodne skupštine uvek u svom izlaganju, kad govore u ime poslaničke grupe i kad predlažu odgovarajuća rešenja, treba da vode računa samo o interesu naroda, o interesu građana Srbije, o interesu države Srbije. Niko od nas socijalista ni juče, a ni danas, od onih koji budu govorili, nisu pominjali nijednu pojedinačnu političku stranku, niti razloge zašto taj predlog nije bio u proceduri. Mi smo rekli, i ostajemo pri tome, da smo slični ili isti predlog zakona imali 1996. i 1997. godine, ali da nismo, iz korektnosti prema našim koalicionim partnerima, tada to mogli uputiti u skupštinsku proceduru i o tome raspravljati.
Moram da kažem, pošto nekim kolegama poslanicima to nije dovoljno jasno, da smo mi, predstavnici SPS-a, za prethodnih 10 godina uvek vodili računa o državnim nacionalnim interesima. Bili smo u koaliciji, i na državnom, republičkom i lokalnom planu, sa više stranaka. Nikad taj stranački deo nismo stavljali napred u odnosu na opšti interes. Ponekad smo plaćali i ceh tog svog opredeljenja, ali smo dosta ostali dosledni tom svom opredeljenju i spremni smo da razgovaramo o svakom pitanju, pa i o ovom, a da usvojimo samo ona rešenja koja su u interesu države Srbije i njenih građana.
Poštovani gospodine predsedniče, kolege poslanici, mi socijalisti nismo bili protiv predloga ovih zakona, niti na odboru, niti na raspravi, barem kada je reč o onim načelnim, osnovnim elementima ovih zakona. Mi nismo bili protiv svih rešenja. Zašto? Iz razloga što su slična, ili ista, sa onima koje smo mi socijalisti sačinili 1996. godine, ali koja nisu bila predmet skupštinske procedure. Govorili smo u prilog svih onih rešenja u predlozima zakona koja su zasnovana na Ustavu Republike Srbije i koja obezbeđuju nezavisnost sudske vlasti od zakonodavne i izvršne. Govorili smo u prilog svih onih rešenja koja štite nezavisnost, samostalnost i stalnost sudijske i javnotužilačke funkcije i koja eliminišu mogućnost preteranog ili otvorenog mešanja u rad pravosuđa.
Čuli ste i naše kritike na predložene zakona. To su i naše kritike na predložene zakone koje su izložile moje kolege poslanici. Kritike su brojne i raznovrsne, neću ih ponavljati. Ovde ću ukazati na nekoliko, koje su po mom mišljenju bitne i koje ne treba da budu sadržane u ovim predlozima zakona.
Pod jedan - nije dobro rešenje da jedno udruženje građana kao što je Advokatska komora Srbije, dakle strukovno, ali ipak udruženje građana, iz svojih redova bira predstavnike u visoki savet pravosuđa. Neko će reći da je to dobro jer je u pitanju predstavnik struke, ali da ni ovaj razlog nije dobar i dovoljan pokazao je niko drugi do jedan od advokata koji se smatra kompetentnim, gospodin Tapušković, koji je od ilegalnog Haškog tribunala angažovan, formalno kao prijatelj suda, a suštinski da pomogne optužbu protiv Slobodana Miloševića.
Verovali ili ne, uostalom, to ste mogli direktno videti, a i pročitati u sredstvima javnog informisanja, taj advokat ne zna da je Ustav najviši akt svake države i da nikakva odluka, bila to odluka republičke ili savezne vlade, ne može biti iznad Ustava. To govori, nažalost, ili o totalnom neznanju advokata, ili o drugim motivima, u koje ne želim da ulazim, ali i jedno i drugo potvrđuje da udruženje advokata ne treba da bude predstavljeno u visokom savetu pravosuđa.
Drugo, mišljenja smo da izvršna vlast ne može biti toliko umešana u rad pravosuđa, da ne može uopšte biti umešana u rad pravosuđa. Ako stvarno želimo da pravosuđe bude nezavisno, samostalno, van upliva dnevne politike, onda logično ne treba usvojiti nijedno rešenje koje daje mogućnost predstavnicima izvršne vlasti i, konkretno, ministru pravde da utiču na rad pravosuđa.
Ako se uz to ministar više bavi politikom nego strukom, kao što je to slučaj sa aktuelnim ministrom, onda bi usvajanje predloženih rešenja bilo još pogubnije, kako za pravosudni sistem, tako i za državu i za građane. Videli ste prethodnih dana - dva zakona, čiji je predlagač Ministarstvo pravde, povučena su iz procedure u proteklih nekoliko dana. Ministra nije bilo tu da nam išta kaže, objasni, da čujemo koji su to razlozi.
Nije zbog povlačenja zakona, niti iz moralnih razloga, na koje se tako mnogo poziva kada preti sudijama, niti iz stručnih razloga, kao predlagač, podneo ostavku, što bi bilo logično, ali nije. Pošto se konkretna rešenja u zakonima posmatraju i kroz prizmu dnevne politike, ali i potrebe da budu u opštem interesu, ministru pravde (ni sadašnjem, a ni budućem) ne treba omogućiti mešanje u rad pravosuđa.
Ako bi se, primera radi, usvojilo rešenje da ministar pravde može imenovati vršioca dužnosti javnog tužioca, a ministar pravde bude tada pokazao želju, kao što to čini postojeći, da na svoj način uredi pravosuđe, vršilac dužnosti tužioca bi, praktično, bio izložen direktnom uticaju izvršne vlasti tj. samog ministra.
Kad je reč o tužilaštvu, moram reći da smo i protiv rešenja koja ne predviđaju stalnost dužnosti zamenika javnog tužioca. Oni nose veliki deo posla; ne samo da bi započeti poslovi bili dovedeni u pitanje prestankom mandata zamenika tužioca, nego bi jedna od posledica mogla biti i njihovo napuštanje posla kojim su se do tada bavili. A šta bi to značilo za tužilaštvo, možete i sami proceniti. Rešenje je protivno i ustavnom principu stalnosti ove funkcije.
Postoje i drugi predlozi koji tužilaštvo stavljaju pod kapu Ministarstva pravde i koje, naravno, ne treba prihvatiti. Mi smo predložili jedan broj amandmana, kojima ćemo pokušati da sva ona rešenja koja su loša, nefunkcionalna, necelishodna, promenimo.
Ponoviću još jedanput da će naš odnos prema zakonima u konačnom zavisiti od usvojenih rešenja, od toga da li će se nastaviti podređivanje sudske vlasti izvršnoj, da li će se nastaviti degradiranje pravosudnog sistema ili će on biti ono što treba da bude, samostalna i nezavisna vlast. Hvala.
Poštovani gospodine predsedniče, kolege poslanici, Skupština Srbije danas raspravlja o jednom setu predloga zakona iz oblasti pravosuđa - o sudovima, o sudijama, Visokom savetu pravosuđa, javnom tužilaštvu i  područjima i sedištima sudova i javnih tužilaštava.
Značaj ovih zakona je nesumnjiv, kako za pravosuđe tako i za društvo u celini. Sadašnje stanje u pravosuđu je loše, i u materijalnom i u stručnom pogledu. To je poznato.
Šta građani Srbije misle o stanju u pravosuđu i to je poznato. Mišljenje je krajnje negativno. Istraživanje Centra za proučavanje alternativa, pre više od mesec dana, pokazalo je da je 51% građana Srbije izrazito nezadovoljno radom postojeće vlasti na uspostavljanju pravne države. Samo 14% je zadovoljno, dok su ostali neopredeljeni.
Stanje u pravosuđu je loše zato što je, verovatno, po inerciji i praksi iz perioda kada je postojeća vlast bila opozicija i posle 5. oktobra prošle godine nastavljen nekritički napad na pravosuđe uopšte i na sudije pojedinačno.
Izvršna vlast DOS-a je permanentno vršila i vrši pritisak na pravosudni sistem sa zahtevom da se izvršava volja te izvršne vlasti. Kako drugačije nego pritiskom nazvati i protumačiti brojne neodmerene, neodgovorne i neprofesionalne izjave predstavnika izvršne vlasti o sudskoj vlasti, o radu pravosudnih organa, o sudskim odlukama.
Lošoj oceni pravosuđa doprinelo je i samo pravosuđe, načinom svog rada, odnosno nereagovanjem na očite primere rušenja pravnog sistema države. Da li se predloženim zakonima stanje u pravosuđu može promeniti na bolje, koliko je i šta je sve potrebno učiniti da bi pravosuđe funkcionisalo kako treba, na dobrobit građana i u interesu države, pitanje je na koje treba odgovoriti.
Mislim da u predloženim zakonima ima rešenja koja bude nadu za bolje stanje u pravosuđu, reč je o sistemskim zakonima za oblast pravosuđa koji su usklađeni sa ustavnim principom, pozicijom koju pravosuđe ima prema postojećem Ustavu Republike Srbije; ovi zakoni štite nezavisnost sudske vlasti od zakonodavne i izvršne vlasti; štite nezavisnost, samostalnost i stalnost sudijske i javnotužilačke funkcije; smanjuje se mogućnost preteranog ili otvorenog uticaja, parlamentarnog, a time naravno i stranačkog, na izbor sudija, time što se predlaganje izbora sudija prenosi sa odobra Skupštine Srbije na Visoki savet za pravosuđe; sudije i predsednici sudova se biraju na isti način; i druga rešenja.
Ovakva rešenja nama socijalistima nisu nepoznata i strana, s obzirom da su slična ili ista bila prisutna i u predlozima, bar na osnovu informacija koje sam dobio od kolega, još 1997. godine, ali koja nisu bila predmet skupštinske rasprave.
Predloženi zakoni o kojima danas raspravljamo imaju pored pozitivnih i negativne strane, slabosti i rešenja za koja smatramo da su necelishodna, nefunkcionalna, nedorečena i da dovode u pitanje nezavisan status pravosudnog sistema. Iz tih razloga predložili smo više amandmana kako bi se postojeći predlozi izmenili, popravili i dobili što bolji zakoni. Međutim, predložena ili usvojena rešenja ostaće i dalje mrtvo slovo na papiru ukoliko u društvu, među ljudima, u izvršnoj vlasti, u pravosuđu ne dođe do promena u načinu ponašanja, u razumevanju svoje, ali i pozicije pravosuđa, u izvornom, a ne ličnom ili stranačkom razumevanju pojmova prava, pravde i pravne države.
Odredbe člana 5. Zakona o sudovima - koje kažu da su korišćenje javnog položaja, sredstava javnog obaveštavanja, bilo koje javno istupanje i svaki drugi uticaj na sud zabranjeni kao suprotstavljeni nezavisnosti i nepristrasnosti sudova, jednakosti građana pred zakonom - su dobre. Takođe i odredbe člana 2. stav 3, da svi treba da poštuju izvršnu sudsku odluku i da se njoj povinuju. Zakon o sudijama govori i o udaljenju sudija sa sudijske dužnosti i to kao izuzetku od stalnosti sudijske dužnosti. Tu se kaže da sudija može, ali i ne mora biti udaljen kada je protiv njega pokrenut postupak za krivično delo koje može biti razlog za njegovo razrešenje ili postupak za razrešenje. Udaljenje je tada fakultativno i u krajnjoj liniji zavisi od okolnosti krivičnog postupka ili postupka za razrešenje. Stoga je odlučivanje o fakultativnom udaljenju u delokrugu predsednika Vrhovnog suda. Tako piše u predlogu ovih zakona.
Ove odredbe, ma koliko bile dobro, teško mogu zaživeti u praksi, jer u našoj praksi stvari na žalost drugačije stoje. Mimo zakona, sadašnjeg ili budućeg, ministar pravde, nažalost, preuzeo je na sebe ulogu tužioca i sudije u pravosuđu, vrhovne sudske vlasti, koja ocenjuje valjanost sudksih odluka. Ovo potvrđuje otvoreno pismo, a u suštini otvorena pretnja aktuelnog ministra pravde i lokalne samouprave svim nosiocima pravosudnih funkcija da napuste pravosuđe, prvenstveno po principu moralne, a samo za neke i u slučajevima krivične odgovornosti.
Pozvati otvorenim pismom da napuste pravosuđe oni koji su krivično odgovorni za različita dela znači kucati na otvorena vrata i znači biti demagog. Kada je pak reč o moralnoj odogovnorsti, stvari ne stoje dobro ni kod ministra koji to predlaže, niti kod najodgovornijih ljudi u pravosuđu, izabranih tokom ove godine od strane skupštinske većine. O moralnoj odgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija govori ministar, koji je zajedno sa Vladom Republike Srbije poništio izbornu volju građana Srbije u 22 opštine Republike Srbije. Bez ikakvog obzira prema biračima i bez kolebanja kada su u pitanju činjenice koje su govorile suprotno, ministar je predložio, a Vlada usvojila rešenja o uvođenju prinudnih uprava u opštinama gde su pobedili socijalisti, sami ili sa drugim partijama levice.
U isto vreme ministar toleriše i nasilje, nerad, neodržavanje sednica, donošenje nezakonitih odluka u opštinama gde lokalnu vlast organizuju njegovi partijski istomišljenici. O moralnoj odgovornosti govori ministar pravde, za koga Ustav nije sveto pismo da se ne bi mogao menjati, koji daje javne izjave o sudskim odlukama protiv čelnika NATO pakta koji su bombardovali našu zemlju.
Ovim otvorenim pismom to jest pretnjom ministar sigurno ne preti političkim istomišljenicima u pravosuđu, onima koje je skupštinska većina izabrala ove godine i za koje je ovde, u Skupštini Srbije, direktno rečeno da imaju podršku kadrovksih komisija DOS-a a o čijoj stručnosti, podatke smo naveli na sednicama Skupštine kada je to odlučivano, vezano za prosek studija, dužinu studiranja i to da neki nisu ni radili u pravosuđu, znači u odnosu na sve to imamo pravo da sumnjamo u nepristranost takvog pravosuđa.
Pretnja se verovatno ne odnosi na one ljude iz pravosuđa koji rade po zahtevima tzv. javnosti i medija i diktatu DOS-a, kao i na one koji ćute kada se donose ili čine protivustavni akti i nezakonite radnje. Ostaje dakle jedan broj ljudi u pravosuđu koji su sačuvali ličnu i profesionalnu samostalnost, koji ne zadovoljavaju kriterijume DOS-a, partijske pripadnosti, poslušnosti i pokornosti izvršnoj vlasti. Oni su zadnja prepreka za uspostavljanje pravne države po modelu DOS-a i gospodina ministra pravde, prepreka koju očigledno treba ukloniti.
Kako verovati da će se primeniti odredbe Zakona o sudovima, koje kažu da su sudovi samostalni organi državne vlasti koji štite slobode i prava građana i da obezbeđuju ustavnost i zakonitost, kada smo imali slučaj kidnapovanja građanina Slobodana Miloševića, predsednika Socijalističke partije Srbije iz zatvora i njegovo izručenje nelegalnom Haškom tribunalu, a niko, ama baš niko od odgovornih ljudi u pravosuđu Srbije nije reagovao. Milošević je u to vreme imao status pritvorenog lica, nad kojim jurisdikciju ima isključivo istražni sudija i sudski organi. Uprkos tome, ni istražni sudija, kao direktno odgovoran za sprovođenje mera pritvora, ni predsednik Okružnog suda u Beogradu, kao direktno odgovoran za propuštanje nadzora nad primenom mere pritvora, ni predsednik Vrhovnog suda Srbije, zbog objektivne odgovornosti koju nosi za rad u pravosuđu Srbije, niti bilo ko drugi iz pravosuđa nisu rekli ni reč osude. Nije bilo ni lične, ni profesionalne hrabrosti da se osudi jedan takav čin ili da se ponudi ostavka za nečinjenje. Ne, naprotiv.
Dakle, predloženi zakoni, ma koliko bili dobri ili loši, jesu samo jedan segment stanja u pravosuđu. Važan segment, ali samo jedan. Ako se druge stvari ne promene, a nema izgleda da hoće, vezano za ponašanje predstavnika izvršne vlasti, teško da će stanje u pravosuđu biti bolje, a time se unaprediti i stanje pravne države.
Poštovane kolege, rekao sam da postoje neka rešenja za koja mi socijalisti smatramo da su loša.
Ima potrebe za određenim doterivanjem, modifikacijom datog sistema, koje se odnosi na strukturu i ovlašćenje visokog saveta za pravosuđe, na različito uređivanje položaja javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca, na različito uređivanje položaja sudija i sudija porotnika, na prenaglašenu ulogu Ministarstva pravde i ministra pravde u ovim predlozima zakona. Ima i nekih zakonskih kriterijuma koji su neprecizni i nedorečeni i kao takvi mogu prilikom izvršenja da stvore nedoumicu ili da upute na pogrešno tumačenje smisla pojedinih odredbi. Amandmanima, koje smo podneli, mi smo pokušali ove manjkavosti da ispravimo.
Naš odnos prema zakonu u konačnom zavisiće od usvojenih rešenja, od toga da li će se uspostaviti, nastaviti podređivanje sudske vlasti izvršnoj, da li će se nastaviti degradiranje pravosudnog sistema ili će ono biti ono što treba da bude - samostalna i nezavisna vlast. Hvala.
Poštovani gospodine predsedniče, poštovane kolege poslanici, Vlada Republike Srbije predlaže jedan zakon kojim se utvrđuje nova visina sudskih taksi. U odnosu na to postavlja se, po mom mišljenju, nekoliko logičnih pitanja:
1. Da li je povećanje sudskih taksi realno, da li prati porast troškova života?
2. Da li će građani Srbije moći da plate nove sudske takse?
3. Da li će povećanje sudskih taksi doprineti poboljšanju materijalnog položaja zaposlenih u pravosuđu?
4. Da li će povećanje sudskih taksi doprineti unapređenju rada pravosuđa, odnosno, da li će građani moći da ostvare svoja prava pred sudskim organima?
Prvo, da li visina sudskih taksi, s obzirom da je zadnje usklađivanje vršeno pre nekoliko godina, prati porast troškova života, odnosno, da li je zasnovano na jedinstvenom kriterijumu? Vidimo kroz sadržaj ovog predloga zakona da zakonodavac nije ovo pitanje uredio jednoobrazno. Negde su sudske takse povećane četiri puta, negde deset puta, a negde je usklađivanje i više.
Ostaje nejasno, u zakonu nema objašnjenja, zašto je primenjen različit kriterijum. Ovo pominjem iz razloga što je logično bilo očekivati da stopa rasta bude jedinstvena za sve sudske takse. Moram takođe primetiti da je Vlada Republike Srbije u jednom drugom zakonu, u izmenama i dopunama Krivičnog zakona, kod krivičnih dela čije zakonsko obeležje sadrži imovinsku vrednost, izvršila povećanje nominalnih iznosa za četiri puta. Znači, primenila je jedan jedinstven kriterijum.
U ovom predlogu zakona Vlada primenjuje drugi kriterijum. Zašto su sudske takse negde povećane četiri, negde pet, negde šest, a negde 10 i više puta? Odgovor može biti sledeći: ako je u pitanju vremenska razlika u odnosu na dva različita zakona, onda bi kriterijum u ta dva zakona trebalo da bude različit, a ne u jednom zakonu različit kriterijum. Ako to nije, onda je u pitanju nemanje čvrstog kriterijuma Vlade Republike Srbije, onda je u pitanju čist voluntarizam. To u svakom slučaju nije dobro za građane Republike Srbije i govori o načinu rada Vlade.
Drugo, da li će građani moći da plate novo povećanje sudske takse? Uzimajući u obzir konstanatan rast troškova života u Srbiji tokom 2000. godine, a da plate ne prate rast cena, što je logična posledica stalnog pada i proizvodnje tokom cele godine, kao i činjenicu da imamo smanjenje materijalnih prava zaposlenih, tj. onih koji ostanu bez posla, logično da građani neće imati novca za nove više sudske takse. Onaj novac koji budu zaradili biće im primarno potreban za zadovoljenje egzistencijalnog životnog minimuma.
Treće, da li će ovo povećanje sudskih taksi doprineti poboljšanju materijalnog položaja zaposlenih u pravosuđu? Neće, jer novac od sudskih taksi ide u budžet Republike Srbije i biće trošen za druge potrebe. Pre nekoliko godina stanje u pravosuđu, u materijalnoj sferi, nije bilo dobro, ali smo tada i znali razlog zašto je to tako - posledica dugotrajnih sankcija, iscrpljenost zemlje, kasnije bombardovanja, rata, itd. znači, svega onoga što nam se dešavalo u proteklih nekoliko godina.
Sada, od početka 2000. godine, bar u ekonomskoj sferi i na međunarodnom planu imamo jednu potpuno drugu situaciju, navodnu otvorenost i prijem u sve međunarodne i finansijske institucije, ali porasta proizvodnje nema, porasta životnog standarda nema, porasta plata zaposlenih nema. Naravno, nema ni sankcija.
Sve to, nazovipozitivno, nema nikakvog pozitivnog uticaja na poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih u pravosuđu. To, bez sumnje, jeste jedan negativan faktor koji odslikava ili daje jedan ugao opšteg stanja u pravosuđu. Drugi, svakako jeste ovo konstantno permanentno mešanje izvršne vlasti u rad pravosudnih organa. Ali, o tome ovom prilikom neću govoriti, već kad budemo razgovarali o sledećem setu zakona.
Četvrto, da li će ovim zakonom biti unapređen rad u pravosuđu, tj. da li će građani moći da ostvare svoja prava? Ostvarivanje prava pred sudovima, usled povećanja sudskih taksi, može biti ovim zakonom dovedeno u pitanje za veliki broj fizičkih i pravnih lica, odnosno može postati privilegija užeg kruga bogatih. Umesto plaćanja sudskih taksi, građani će, primera radi, sklapati fiktivne ugovore, izbegavati uknjižbe nepokretnosti, prava i drugo, a negativne posledice, a biće ih više, odraziće se, naravno, mnogostruko.
Sve ove stvari koje sam pomenuo, pogotovo vezane za visinu sudskih taksi i činjenicu da građani neće moći da plate sudske takse, kao i da sredstva od sudskih taksi neće biti upotrebljena za poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih u pravosuđu, uverile su nas, poslanike SPS-a, da je ovaj zakon loš i da Vlada treba da ga povuče. Mi, socijalisti, nećemo ovaj predlog zakona podržati.
Na kraju, oko činjenica koje su pomenule i neke kolege poslanici da u Skupštini nema predstavnika Vlade - bez sumnje to predstavlja ignorisanje parlamenta i poslanika i to u dužem kontinuitetu.Ispred Vlade nema nikoga ko bi mogao dodatno da objasni neka zakonska rešenja. Nema nikoga ko bi mogao dati odgovore na neka pitanja koja postavljaju poslanici.
Ne znam zašto smo u Poslovniku o radu Narodne skupštine prihvatili amandmane da predstavnici Vlade mogu da govore kad i koliko hoće, kad njih uopšte nema. To, nama socijalistima, govori o jednoj vrsti nadmenosti koju Vlada pokazuje parlamentu, o tome da Vlada sebe smatra autonomnim telom za koju parlament nije važan, osim u slučaju da da saglasnost na zakone koje ona predlaže. Mi, socijalisti, smatramo da to nije dobro ni za parlament, a kamoli za državu Srbiju i njene građane.
Poštovani gospodine predsedniče, kolege narodni poslanici, na strani 13. zapisnika u stavu 3. nedostaje jedna konstatacija, pa bih molio da se unese, a to je konstatacija da je nakon izlaganja kolege Miloša Lukića, poslanička grupa SPS napustila sednicu Skupštine Srbije. Molim da se to unese u zapisnik.
Poštovani gospodine predsedniče, kolege poslanici, odlaganje primene zakona o izvršenju popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u 2001. godini je loše po našu državu. To treba konstatovati, a Predlog zakona odbaciti. Ovaj predlog zakona govori, nažalost, o našoj Vladi Republike Srbije da je spora, neefikasna, nestručna, nekompetentna, neodgovorna i politički kratkovida.
Zašto je naša vlada spora, neefikasna, neodgovorna? Ako je sprovođenje popisa stanovništva regulisano saveznim zakonom i zakonima republika članica i ako je saveznim zakonom izvršena izmena u pogledu roka održavanja izbora sa aprila ove godine na april 2002. godine, ako je ove i druge rokove trebalo upodobiti sa usvojenim saveznim zakonom i izvršiti usaglašavanje sa zakonima Republike Srbije, zašto to Narodna skupština radi tek sada, 22. oktobra tekuće godine. Zašto to nije učinjeno odmah nakon, što je savezni Zakon o izmenama Zakona o popisu stanovništva usvojen? Šta je Vlada Republike Srbije do sada čekala? Vidi se, doduše, iz ovih dokumenata da je Vlada na sednici od 3. jula donela ove izmene i dopune zakona i taj predlog dostavila Skupštini 17. jula, ali na dnevni red dolazi tek sada, tri meseca kasnije.
Popis domaćinstava, stanovništva i stanova, kao najveća statistička akcija koja se obavlja u jednoj državi svakih deset godina, odlaže se još za jednu godinu. Skupština Srbije i poslanici o tome treba da daju svoj sud tek sada, krajem oktobra. Doduše, desilo se da dva puta već Narodna skupština raspravlja o jako bitnim pitanjima za rad Skupštine i život građana Srbije, kao što je Poslovnik o radu, čak je povodom toga zakazana i vanredna sednica. Očigledno je da su najveća prepreka dobrom radu Vlade poslanici Narodne skupštine Srbije, ali, eto, nije se imalo ni vremena ni razumevanja, (možda i znanja) da se ovaj zakon pre stavi na dnevni red Skupštine.
Čak su u Crnoj Gori, kao jednoj od republika članica, usvojili zakon o odlaganju popisa za 2002. godinu, i to pre saveznog zakona, a naša skupština to nije učinila i naša vlada kasni sa predlogom. Naša vlada nije ni u budžetu Republike Srbije predvidela sredstva za izvršenje popisa stanovništva. Zašto? Ili nije znala koje sve radnje u popisu stanovništva treba obaviti i koja su sredstva potrebna, ili je unapred znala da popisa neće biti. Kako god bilo, vidi se da se i nedostatak novčanih sredstava pominje kao jedan od razloga da popis bude tek 2002. godine.
O posledicama nesprovođenja popisa stanovništva po državu Vlada ništa ne govori. Deset ili više godina je vremenski značajan period u demografskom razvoju države, pogotovu u pojedinim oblastima, ili u gradovima. Mi u Srbiji imamo situaciju da u pojedinim oblastima, kao što je npr. pokrajina Kosovo i Metohija, popis nije održan više od dve decenije i postoji statistička praznina u pogledu tačnih podataka, postoje samo procene za 1991. godinu. To se, nažalost, odnosi i na dve opštine na jugu Srbije, na Preševo i Bujanovac.
Zašto ovo pominjem? Popis 2001. godine je trebalo da bude deveti popis stanovništva koji se sprovodi, organizuje u Srbiji, a da podsetim, najpre u Kraljevini Jugoslaviji, odnosno državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije i u Kraljevini Jugoslaviji, a posle Drugog svetskog rata i u socijalističkoj Jugoslaviji, popisi stanovništva su obavljani 1921, 1931, 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991. godine (od 1961. godine shodno međunarodnim preporukama Ujedinjenih nacija da se popisi obavljaju u prvoj godini koja počinje sa jedinicom). Jedino kada popis nije bio obavljen, to je u godinama Drugog svetskog rata, odnosno 1941. godine i nije bio obavljen na Kosovu i Metohiji 1991. godine.
Zašto ovo pominjem? Zato što ti podaci za državu jesu značajni i ona o njima mora i treba da vodi računa. Nas naravno ne interesuju problemi popisa stanovništva u delovima nekadašnje Jugoslavije, tzv. druge Jugoslavije, ali bi trebalo da nas interesuju problemi koji su vezani za popis stanovništva za pokrajinu Kosovo i Metohiju, odnosno za opštine Bujanovac i Preševo, koje su pretežno naseljene Albancima.
Kao što se zna, većina pripadnika albanske nacionalne manjine je iz političkih razloga odbila da učestvuje u popisnim aktivnostima, da pruži tražene podatke. To su isto uradili i pripadnici albanske nacionalne manjine u opštinama Preševo i Bujanovac. Procena je statističara da je popisom u ove dve opštine tada bilo izostavljeno oko 60.000 ljudi. U odnosu na procene, pošto podataka nema o broju stanovnika te dve opštine iz 1991. godine, popisom nije bilo obuhvaćeno, odnosno popis je bojkotovalo 68% građana te dve opštine. Dakle, pravi popis stanovništva u ove dve opštine nije sproveden još od 1981. godine, pre više od 20 godina. Šta to znači? Sa stanovišta demografskih promena, to sve govori samo po sebi. Šta to može značiti za stanovništvo ovih opština, može se zaključiti.
Koliko procene o broju stanovnika nisu tačne, govori i samo po sebi ovo što se zbiva na Kosovu i Metohiji, jer u organizaciji UNMIK-a i u tzv. registraciji birača izvršen je i popis stanovništva i pokazalo se da su podaci koje je UNMIK ponudio daleko manji od onih kojima su pripadnici albanske nacionalne manjine špekulisali u vezi njihovog broja. Može se zaključiti da slično vredi i za Preševo i Bujanovac. Demografska slika ove dve opštine, tačan popis stanovništva po nacionalnoj, etničkoj pripadnosti dobija na značaju i zbog najavljenog načina rešavanja problema u ove dve opštine i u Medveđi. Pitanje je koji će podaci biti uzeti u obzir, ako uopšte do toga dođe.
Naime, mi još uvek nismo, kao Narodna skupština, upoznati sa svim planovima vezanim za rešavanje situacije na jugu Srbije, ne znamo šta je sadržaj tih planova, tih odredaba. Pominje se etnički princip, odnosno princip etničke pripadnosti kao krucijalni, i to prilikom formiranja određenih organa. Pošto popis tu nije obavljen 1991. godine, a sada se i odlaže za još godinu dana, podaci će, umesto januara 2002. godine, biti dostupni javnosti tek januara 2003. godine, a struktura stanovništva se očigledno menja. Nije nepoznato da se i na terenu sve veći broj pripadnika albanske nacionalne manjine doseljava, a jedan broj Srba, Crnogoraca, Roma se seli i to će doprineti izmeni etničke strukture, odnosno promeniti demografsku sliku u toj opštini.
Kako građani, svi oni koji su zainteresovani za budućnost i sudbinu ovih dveju opština, mogu biti sigurni da će pravi podaci biti uzeti u obzir, ako naša Vlada Republike Srbije nije pristupila izvršenju popisa i dobila relevantne podatke, koji mogu biti osnova za rešavanje ovog problema?
Sada se i ovaj popis odlaže za još godinu dana i time se očigledno, svesno ili nesvesno, ide na ruku jednoj vrsti političkog i drugog pritiska koji može značiti nedostatak informacija vezanih za etničku strukturu stanovništva.
Mi nismo od Vlade (čuli smo od gospodina ministra obrazloženje da je usaglašavanje sa saveznim zakonom) dobili odgovor zašto je primena tog zakona na saveznom nivou odložena. Videli smo, samo je jedan razlog postojao u istoriji ove zemlje koji je uslovio da popis stanovništva ne bude održan: to je rat, i to svetski, a mi takve situacije nismo imali, pa bi bilo zanimljivo čuti zašto je došlo do odlaganja popisa 2001. godine, jer kažem da taj popis može imati dugoročne i loše posledice.
Zbog svega ovoga, a posebno zbog, kažem, situacije na jugu Srbije, sa kojom ni mi, kao Skupština, a ni javnost, nije upoznata sa svim planovima rešavanja problema tog područja, smatramo da je jako loše što je popis stanovništva odložen za iduću godinu. Smatramo da je loše što nam Vlada sada nudi jedan takav akt koji to treba da konstatuje, i mi socijalisti, ćemo ga odbaciti. Hvala.
Poštovane kolege poslanici, osnov za javljanje je član 96, stav 2. Poslovnika o radu Narodne skupštine - pravo u ime poslaničke grupe. Naime, evo sada smo bili svedoci jednog neuspelog pokušaja kolege poslanika Jočića da opravda nešto što se ne može opravdati, da je u periodu od sedam godina tako radikalno promenio svoje mišljenje o jednoj istoj stvari, a to se zove Poslovnik Narodne skupštine i prava koje taj poslovnik daje narodnim poslanicima, naravno zasnovan na Ustavu. Taj pokušaj da svoje izlaganje iz 1994. godine prikrije nekim podacima vezanim za opštu situaciju logično ne stoji, jer i to prikazivanje situacije iz 1994. godine dato je na jedan krajnje subjektivan način sa stanovišta i iz ugla stranke kojoj gospodin Jočić i tada i danas pripada.
Naime, pomenuta je 1994. godina, a nije pomenuto da smo već dve godine i nešto bili pod sankcijama UN. Treba podsetiti da su sankcije zavedene 31. maja 1992. godine, da je već dve godine i nešto besneo građanski rat i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, da su već dve godine kolone izbeglica dolazile u Srbiju, nekoliko stotina hiljada ljudi, da već dve godine ovaj tadašnji, nazovinedemokratski režim pomagao je svoju braću sa one strane Drine i šta je suština? To je jedna priča koja pripada objektivno prošlosti i istoričari će dati svoj sud o toj priči. Mi socijalisti nemamo ni jednog razloga da se bilo kog svog poteza, vezano za državnu politiku koja je tada vođena i za pomoć koju smo mi tada pružali svojoj braći u drugim krajevima bivše Jugoslavije, nemamo razloga da se stidimo.
Naprotiv, mi se time ponosimo. Ko misli drugačije, neka kaže argumente i neka da podatke. Ovde je priča o Poslovniku. Taj tzv. nedemokratski poslovnik je davao pravo svakom poslaniku da govori po 10 minuta. Taj poslovnik je davao pravo svim poslanicima da govore 2.500 minuta o nekoj tački dnevnog reda. Uzmite u obzir kada je u pitanju neki zakon. Sadašnji predlog od stranke koja je predlagač, kojoj pripada i gospodin Jočić, daje pravo da se o nekoj tački dnevnog reda govori 300 minuta, 5 sati. Molim vas, 42 sata i 5 sati - o kakvoj je tu demokratiji reč? Taj poslovnik, u vreme kada smo mi činili skupštinsku većinu, je davao pravo svakom poslaniku da može na svaki član bilo kog zakona da podnosi amandman.
(Predsednik: Vreme.)
Demokratska stranka, kao jedna od tadašnjih partija opozicije, 1997. godine je po jednom zakonu dala 1.300 amandmana. Ljudi, o čemu vi pričate? Recite glasno i jasno - hoćemo da sprečimo opoziciju da govori u Narodnoj skupštini, hoćemo da sprečimo opoziciju da daje svoje predloge na neki zakon, hoćemo da sprečimo opoziciju da može kvalitetno i kvalifikovano da kritikuje neki zakon. Nazovite stvari svojim imenom. Zašto se toga plašite? Pričate o efikasnosti, dajete druge argumente. Pričate o opstrukciji, dajete druge argumente. Svesti Skupštinu na ovo na šta je vi svodite, znači ukinuti demokratiju u Srbiji. Ali, to je vaše pravo. A, pravo nas, iz reda opozicije, je da kritikujemo. Građani će razumeti i jedno i drugo, pa će vaš napor za ukidanje demokratije i za ukidanje opozicije, sigurno i kvalitetno, nagraditi na sledećim izborima. A, neće proći mnogo vremena do izbora.
Još jedanput smo imali priliku da čujemo , da ne upotrebljavam ružne reči,  nekoliko ružnih rečenica koje nemaju veze za sadržajem. Predsednik poslaničke grupe DSS-a se uopšte nije potrudio da obrazloži postojeći Predlog poslovnika, o kome Skupština raspravlja nekoliko dana. Predsednik poslaničke grupe se uopšte nije potrudio da nam kaže u čemu je ta efikasnost koju donosi novi poslovnik, kako to izgleda kad se krše prava poslanika,  odnosno mogućnost da govori na osnovu Ustava, kakva su to rešenja koja daju mogućnost da narodni poslanik ne može da kaže šta hoće, kakav je to poslovnik koji uvodi novčane kazne, kakav je to poslovnik koji narodnom poslaniku ne daje pravo da podnosi amandman?
(Glas iz sale: Odličan je.)
Naravno, odličan je, ali onda se taj poslovnik ne zove poslovnik koji garantuje efikasnost i sprečava opstrukciju, nego se zove poslovnik koji sprečava opoziciju da može u Narodnoj skupštini Republike Srbije da govori. Ljudi, pogledajte, u odnosu na reči koje ste izgovarali pre nekoliko godina i ovo što se sada radi, situacija je potpuno obrnuta. Vi to možete, a ne morate da priznate, ali to se vidi. U medijima ne možete da pročitate nijednu rečenicu vezanu za skupštinski rad. Morate postaviti sebi pitanje, zašto je to tako. Kontrola medija, koja postoji, praktično ostavlja Skupštinu kao jedino mesto na kome se može čuti kritička reč od bilo kog poslanika. Onda morate razumeti i nas, poslanike opozicije, kada želimo da izađemo i da kažemo šta mislimo o nekom predlogu zakona.
Ali, to nije na dnevnom redu. Na dnevnom redu je poslovnik o radu Narodne skupštine. Znači, najveći akt u ovoj skupštini koji se tiče prava poslanika. Nažalost, od predsednika poslaničke grupe DSS-a nismo čuli nijedan argument u prilog tezi da ovaj poslovnik unapređuje rad parlamenta, u prilog tezi da unapređuje rad poslanika. Čuli smo kvalifikacije vezane za prošlo vreme.
Gospodine Mihajlov, danas je 8. oktobar 2001. godine. Prošlo je godinu dana od oktobarskih događaja. Ne možete, ne zbog nas, nama to možete spočitavati, ali mi ćemo se javljati i opovrgnuti, nego zbog građana Srbije, ne možete se više koristiti retorikom i onim stvarima koje su bile vezane za prošlost. Mi smo svoju političku cenu vlasti platili prošle godine na izborima. Ako vi mislite da se sadašnje stanje, ovaj pad životnog standarda i sve ovo može objasniti stalno tom pričom, samo izvolite. Mislim da građani Srbije tome više ne veruju. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, podneo sam više amandmana i u odnosu na njih ću reći nešto više samo o amandmanu na član 4. ovog predloga odluke o izmeni Poslovnika o radu Narodne skupštine.
Naime, predložio sam da se ovaj član briše iz prostog razloga što ovaj član - Predlog odluke po svojoj suštini - pokazuje nedemokratski karakter poslovnika, odnosno onemogućava narodnog poslanika, odnosno narodne poslanike u Narodnoj skupštini da učestvuju kvalitetno u radu Narodne skupštine. Naime, ovim članom je vrlo detaljno ograničeno pravo svakog narodnog poslanika, odnosno poslaničke grupe, da govori i utvrđeno je vreme izlaganja. Ovo je direktno suprotno članovima 2. i 76. Ustava Republike Srbije i pravima koja Ustav utvrđuje, a vezano za narodne poslanike.
Šta je još potrebno reći vezano za ovaj član, odnosno Predlog odluke? Pravo poslanika se vezuje za poslaničku grupu, nezavisno od predsednika poslaničke grupe i svaka poslanička grupa ima pravo da govori 30 minuta što praktično znači da u odnosu na vreme koje je utvrđeno za rad cele Skupštine po jednoj tački dnevnog reda, a to vreme iznosi pet sati, tri i po sata ima pravo da govori 7 poslaničkih grupa u republičkoj skupštini. Kada ostatak vremena podelimo prema broju poslanika koliko danas ima Narodna skupština Republike Srbije, a to je 250 poslanika, dolazimo do jednog frapantnog podatka, verovali ili ne, u proseku narodni poslanik ima pravo da govori 21 sekundu. To je jedan naš kolega izračunao i sigurno ćemo po ovom podatku, odnosno mogućnosti da narodni poslanik govori 21 sekundu, ući u oni Riplijevu knjigu podataka "Verovali ili ne".
Činjenica je da ograničenje vremena rasprave narodnih poslanika najviše pogađa poslanike opozicije, s obzirom da oni imaju najveću potrebu da istupe u Skupštini, jer skupštinsku većinu, u svakom slučaju, u tome pomaže i Vlada koju su oni formirali. Da se ovo ograničenje prava ne odnosi samo na narodne poslanike koji pripadaju poslaničkim grupama, pokazuje i sadržaj ovog pomenutog člana gde se u zadnjim stavovima govori da od narodnih poslanika koji nisu članovi nijedne poslaničke grupe imaju pravo da govore samo njih trojica.
Mislim da je sadržaj ovog člana, pogotovu ovi zadnji stavovi, mislim da su smešni i besmisleni, jer ispada da ukoliko ima više narodnih poslanika koji ne pripadaju nijednoj poslaničkoj grupi, ako se samo postigne dogovor među njima trojica od njih koji se dogovore mogu da govore, a oni ostali ukoliko se ne dogovore, naravno, preovlađivaće ili faktor brzine ko je bliži ovoj govornici ili faktor fizičke spreme, ko je spremniji da dotrči i da se što pre prijavi. Ovaj član po svojoj suštini pokazuje i praktično da je poslovnik restriktivnog karaktera i da onemogućava narodne poslanike da govore.
Još jedan detalj - možete i sami zamisliti šta će se desiti, i koliko će narodni poslanik imati mogućnosti da govori, kada na dnevnom redu bude više tačaka sličnog sadržaja. Onda će Narodna skupština, verovatno, kao što je uradila i prošli put, doneti odluku da se objedini rasprava o više tačaka dnevnog reda. Praktično, onda narodni poslanici neće moći ni da govore o onome što je na dnevnom redu, a kamoli da ukažu na kvalitet ili na negativnu stranu onih predloga o kojima će se raspravljati. Hvala.
Kolege poslanici, predsednik odlučuje o tome kome daje reč.
Kolege poslanici, želim, ipak, kada se daju neke kvalifikacije, stalno se pominju socijalisti, što je logično u odnosu na činjenicu da su deset godina organizovali, i molim vas, socijalisti su personifikacija bivšeg režima, mi od toga ne bežimo, bilo o čemu da je reč.
Ali, moram da protestujem zbog zloupotrebe, koju je učinio prethodni kolega poslanik kada je rekao da je bivša vlast ubila četiri čoveka, da je ubila ljude. Molim vas, mi smo i tada, kao vlast, a i sada, kao opozicija, tražili i tražimo da se utvrdi ko je počinio taj zločin, da se krivci kazne. Ja vam, kao kolega poslanik, skrećem pažnju da vodite računa o tome šta govorite. Mi, socijalisti, sebi nikada ne bi dozvolili da kažemo da je postojeća vlast ubila 12 ljudi u toku ove godine, za koga još ne može da se nađe ko ih je ubio, nego tražimo da se počinioci kazne, i ne vežemo to za postojeću vlast.
Organi treba da rade svoj posao i molim vas da se toga klonite. Hvala.
Gospodine predsedniče, kolege poslanici, poslanička grupa Socijalističke partije Srbije predlaže da, u skladu sa članom 88. Poslovnika, rasprava po ovoj tački dnevnog reda bude 15 minuta, zbog toga što je Poslovnik osnovni akt koji reguliše rad Narodne skupštine Republike Srbije, koji reguliše rad poslanika u Narodnoj skupštini, zbog toga što postojeći Predlog odluke ta prava revidira i zbog toga što, objektivno, guši rad i parlamenta i poslanika. Mislim da treba vremena za razmatranje ovako važnog pitanja. I javnost treba da bude detaljno upoznata s tim šta ovaj predlog nosi. Po našem mišljenju, ovaj predlog, ako bude usvojen, znači uvođenje jednog parlamentarnog terora u Republici Srbiji.
Gospodine predsedniče, kolege poslanici, danas raspravljamo o Predlogu odluke o izmenama i dopunama Poslovnika o radu Narodne skupštine Republike Srbije. Juče na odborima i danas u Skupštini od strane poslaničke većina, čuli smo različita objašenja zašto je potrebno doneti ovaj dokument pri čemu su u prvom planu isticana dva razloga: to je potreba efikasnosti Skupštine i opstrukcija od strane opozicije, odnosno kako to pitanje rešiti.
Međutim, danas od strane opet poslanika skupštinske većine čuli smo da ni jedan od ta dva razloga ne stoji. Naime, rečeno je vrlo jasno i glasno da efikasnost nije ključni problem Skupštine i pobrojano je koliko je Vlada podnela zakona i drugih dokumenata o kojima je Skupština u proteklih devet meseci odlučila, odnosno koje je Skupština usvojila. Da opstrukcija rada opozicije nije problem, sasvim nesvesno potvrdio je i jedan od poslanika DOS-a tvrdnjom da je u ovih devet meseci od strane opozicije podneto 2120 amandmana. Kolika je vrednost toga argumenta najbolje potvrđuje podatak da je od strane Demokratske stranke 1997. godine, povodom Predloga zakona o lokalnoj samoupravi, znači samo povodom jednog predloga zakona, podneto 1.350 amandmana. Znači, i taj predlog otpada.
Ostaje suština, ovim dokumentom treba sprečiti poslanike opozicije da uzmu aktivno učešće u Skupštini i da saopšte vrlo jasno, vrlo eksplicitno, vrlo argumentovano, svoje stavove o pojedinim pitanjima.
Naime, treba reći još nešto, poslanička većina i opozicija nemaju istu potrebu u skupštini, odnosno za skupštinom u odnosu na njihovu poziciju. Naime, poslanička većina ima vladu, ta vlada daje zakonske predloge, oni aktivno učestvuju u pripremi tih zakonskih predloga, eventualno kada taj predlog dođe u skupštinu pored članova vlade koji imaju neograničeno pravo da govore, nekoliko poslanika skupštinske većine se javi i da dodatno objašenje. Za nas, predstavnike opozicije, postoji potreba da u Skupštini za govornicom kažemo šta mislimo o pojedinim predlozima, da li su oni dobri ili ne, zašto ih treba prihvatiti, odnosno zašto ih ne treba prihvatiti i da ponudimo naš predlog kako dati zakon treba da izgleda, odnosno kako problem treba rešiti.
Ovo sam sve pomenuo da bih u odnosu na sadržaj ovog dokumenta koji je podnet Skupštini rekao da on ne treba da bude prihvaćen, zato što je reč o jednom protivustavnom dokumentu i zato što on teži ukidanju i negiranju prava narodnih poslanika i zato što taj dokument degradira i devalvira i prava narodnih poslanika i narodne poslanike, i Narodnu skupštinu. Zato što taj dokument dovodi u pitanje autonomnost Skupštine i praktično Narodnu skupštinu Republike Srbije pretvara u jedan pomoćni organ Vlade Republike Srbije. Ovaj dokument je pokazao i ono pravo lice predlagača, Demokratske stranke Srbije, iza velikih reči o poštovanju prava, o poštovanju Ustava, o poštovanju zakona, o legalizmu, nažalost, krije se vrlo praktičan i konkretan interes da se uloga opozicije u Narodnoj skupštini Republike Srbije svede na minimum, odnosno praktično da ne postoji.
Po ovom dokumentu koji je protivustavan, DSS se udružila ili kažem svrstala iza Vlade Republike Srbije koja je do sada bila poznata po donošenju protivustavnih odluka.
Zašto ovaj dokument ne treba prihvatiti? Pre svega zato što poslanici nemaju mogućnost da govore, što bi po Ustavu, član 2. i član 76. trebalo da imaju; zato što se favorizuje poslanička grupa u odnosu na narodne poslanike; zato što se ukida ravnopravnost poslanika, samo predsednik poslaničke grupe može da uloži prigovor na Poslovnik; zato što se ukida mogućnost, čak i jedan član koji je bio sadržan u Predlogu, koji za ovih devet meseci ni od jednog poslanika u Narodnoj skupštini nije zloupotrebljen, član 91, a i on se ukida, i to samo po sebi dovoljno govori; zatim, što se negira mogućnost narodnog poslanika da odabere način na koji će saopštiti svoj stav; Zato što se uvode novčane kazne, što je direktno suprotno članu 77. Ustava Republike Srbije, gde se kaže da narodni poslanik ne može biti kažnjen za izraženo mišljenje u Narodnoj skupštini; zato što narodni poslanici nemaju pravo da podnose amandmane na predlog zakona ili drugog dokumenta, imaju pravo da podnose predlog zakona, ali nemaju pravo da podnose amandmane.
(Predsedavajuća Nataša Mićić: Vreme.)
I na kraju, oko instituta interpelacije. Ovaj institut praktično je pravno neprecizan i neprimenljiv u praksi i mislim da se ovde radi o jednoj velikoj farsi. Naime, cenzus da bi se interpelacija postavila je 50 narodnih poslanika, a u ovoj skupštini nema ni jedne opozicione stranke koja ima poslaničku grupu sa tolikim brojem članova, što znači da skupštinska većina za sebe rezerviše pravo da sama sebi postavlja pitanje i da od svoje vlade dobija relevantne odgovore.
Znači, iz svega izrečenog, mislim da ovaj dokument ne treba prihvatiti zato što sprovodi jedan parlamentarni teror većine nad manjinom, zatim što objektivno umanjuje mogućnost kontrole rada parlamenta, zato što onemogućava javnost rada parlamenta...
(Predsedavajuća: Gospodine Obradoviću, sedmi minut.)
Hvala, evo završavam. I zato što praktično uvodi jedan parlamentarni teror većine nad manjinom. Hvala.
 Neću biti dug, zbog nestrpljenja koje postoji u skupštinskoj većini, da se ovo zasedanje što pre završi.
Kolege poslanici, poštovano predsedništvo, i ova tačka dnevnog reda, bar prema načinu kako je započeta, po mom mišljenju pokazuje i jedno dvostruko lice koje postoji kod skupštinske većine. Naime, usta su puna reči, fraza, izraza, koji govore o slobodi govora, demokratičnosti i slično, a na svakom koraku se primenjuju drugi aršini.
Videli smo danas da je na dnevnom redu zasedanja Skupštine Srbije izuzetno važno pitanje, a predloženo je da se diskusija poslanika skrati po ovoj tački dnevnog reda.
Inače, ovo vanredno zasedanje i ova tačka sama po sebi ne bi bili sporni, i ova odluka, ako je stvarno namera predlagača bila da se izvrši još preciznija podela između zakonodavne i izvršne vlasti i unutar zakonodavne vlasti reše neka otvorena pitanja. Naime, nije sporno da postoji potreba usklađivanja odredaba ove odluke koja reguliše rad i organizaciju Službe Narodne skupštine, obzirom da su neki poslovi, koji su bili sastavni deo rada Narodne skupštine tokom vremena jednostavno prestali, kao što je rad delegacije Narodne skupštine u Skupštini SFRJ, a očigledno postoji potreba da se pojedine odredbe ove odluke izmene i usklade sa Poslovnikom o radu Narodne skupštine.
Takođe, nije sporno ni da se ovo razgraničenje, u odnosu na izvršnu vlast još preciznije utvrdi, obzirom na sve ono što izvršna vlast sada u Srbiji radi, ovo vladanje uredbama, donošenje neustavnih odluka, mešanje u rad pravosuđa i slično.
Ono što je sporno, u čemu se vidi taj dvostruki aršin, ta dva lica, što ova odluka, po mom mišljenju, nije dovedena do kraja. Ako se stvarno želeo nezavisan položaj Narodne skupštine Republike Srbije u odnosu na izvršnu vlast, onda je ova odluka trebalo taj princip da sledi do kraja, da ne ostavlja deo poslova u nadležnosti Uprave za zajedničke poslove, nego da jedinstveno reši sva pitanja koja su od bitnog značaja za funkionisanje i rad Skupštine.
Imam prava da sumnjam i ne mogu otkloniti sumnju da deo poslova koji ostaje u Upravi za zajedničke poslove može voljom vladajuće većine i izvršne vlasti, koja ima podršku u Skupštini Srbije, biti iskorišćena i u druge svrhe koje, naravno, odgovaraju potrebama DOS-a.
Ovom odlukom praktično cela služba Skupštine se stavlja u funkciju one poslaničke grupe, odnosno one skupštinske većine, a u ovom slučaju to je DOS, koja će predložiti lice koje će biti izabrano za sekretara.
Zašto ovo kažem?
Mi ćemo posle ove odluke imati praktično neravnopravnost svih zaposlenih. Ako odluka bude usvojena, zaposleni u poslaničkim grupama se stavljaju u situaciju da imaju alternativu da zadrže radni odnos i prava koje proističu iz toga odnosa ili da budu u situaciji da stupe u radni odnos sa poslaničkom grupom. Možete i sami zamisliti u kojoj će situaciji biti ti ljudi.
Ako to bude izmenjeno, i mi ćemo kao poslanička grupa drugačije reagovati. Ovo govorim zato što, ako se stvarno želi ravnopravnost poslaničkih grupa, odnosno isti uslovi za rad svake poslaničke grupe, bilo bi logično da svaka poslanička grupa, u skladu sa određenim kriterijumima, ima jedno, dva, tri ili više lica koja tu rade, koja su iz dela zaposlenih Skupštine Srbije, a da u zavisnosti od potreba Skupštine, odnosno te poslaničke grupe i iznosa sredstava, koji svaka poslanička grupa dobije na osnovu određenih kriterijuma, poslanička grupa može da angažuje određeno lice.
Ovo govorim iz razloga jer postoji objektivna situacija da neka poslanička grupa na sledećim izborima neće ispuniti cenzus potreban da bude predstavljena u Skupštini. Logično je da za ta lica, ukoliko bi bila stalno zaposlena u Skupštini, to ne utiče na njihov radni odnos. U suprotnom, ta lica bi bila dovedena objektivno u situaciju da im prestaje radni odnos i samim tim se postavlja pitanje njihove egzistencije.
Mislim da se u odnosu na rešavanje ovog pitanja može naći nešto što može koristiti svim poslaničkim grupama. Mislim da je odluka trebalo da ide do kraja, u smislu da Narodna skupština obuhvati ovom odlukom i ona druga bitna pitanja od značaja za rad Skupštine. Hvala.
Gospodine predsedniče, poštovane kolege poslanici, članovi Vlade, pre nego što budem govorio o pravosuđu, u ime poslaničke grupe, želeo bih da kažem nešto povodom reči koje su se malopre čule sa ove govornice, a vezane su za SPS. U proteklih deset godina mi smo, kao partija na vlasti, stupali u kalicije sa strankama od kojih su neke i danas u opoziciji, a neke su u DOS-u. Verujte, bilo je stvari i tada, a ima i sada, koje smo nosili i koje su bile teret za koaliciju. Ali, treba znati da smo se mi vodili državnim, nacionalnim razlozima i da su nam oni uvek bili ispred stranačkih razloga. Mi se toga ne stidimo. Ne želimo da govorimo o bilo kojoj koaliciji i o bilo kojem partneru u negativnom kontekstu.
Sada bih rekao nešto u vezi sa temom koja je na dnevnom redu Skupštine.
U protekla tri dana poslanici Socijalističke partije Srbije su, čini mi se, veoma argumentovano i ubedljivo kazali i dokazali da je stanje u pravosuđu Srbije loše, da se loše radilo i prilikom razrešenja nosilaca pravosudnih funkcija i da se nije dobro radilo prilikom postupka kandidovanja.
Zanimljivo je i treba pomenuti da je od strane skupštinske većine bilo različitog reagovanja na našu argumentaciju. Poslanici Demokratske stranke su, po pravilu, nastupali braneći Vladu, osporavajući uticaj izvršne vlasti na rad pravosudnih organa. Poslanici Demokratske stranke Srbije su govorili, vodeći računa o imidžu i ugledu Skupštine Srbije u javnosti.
I jedni i drugi imaju isti cilj. I jedni i drugi su odgovorni za stanje u pravosuđu Srbije. I jedni i drugi učestvovali su i učestvuju i u predlaganju i u kandidovanju. Danas će skupštinskom većinom izglasati predložene kandidate. Samim tim, i jedni i drugi nose odgovornost za ovo što će Skupština izglasati, odnosno za ono što čini rad pravosuđa Srbije.
Naša ocena je da je stanje u pravosuđu loše. Zašto? Loše je kako u pogledu načina i uslova rada, tako i u pogledu kadrova koji tamo rade. Zašto loše? Loše sa razloga što je u proteklih devet meseci prevladala politika nad strukom. Prevladali su poslanici DOS-a u odnosu na profesionalizam. Prevladao je DOS i partijski kriterijum u odnosu na potrebu izgradnje nepristrasnog i autonomnog pravosuđa.
Stanje je loše zato što je prisutan veliki upliv izvršne vlasti. Na žalost, od strane predsednika Vlade i ministara najavljuje se suđenja, prejudiciraju se sudske odluke i daju izjave o postojanju dokaza protiv osumnjičenih ili optuženih.
Stanje je loše zato što je pravosuđe neefikasno, neažurno, nekad vrlo pristrasno. U javnosti, u medijima, znam neko će reći da to nema veze sa pravosuđem, ali čovek ne može da ne primeti da se prvo u javnosti najavljuje hapšenje, da se prvo u javnosti objavi sadržaj krivičnih prijava, a tek onda na scenu stupaju pravosudni organi, naravno po već opisanom scenariju.
Pojedini krivični postupci, po pravilu protiv pojedinaca iz Socijalističke partije Srbije, traju nedozvoljeno dugo. Očigledno, u međuvremenu, optuženom se nešto nađe, pa se proširi optužnica. Suštinski razlog je da čovek ostane što duže u zatvoru i, naravno, da ostane utisak krivice.
Stanje je, očigledno, teško i zbog teškog materijalnog položaja. Vlada u tom pogledu nije učinila ništa na poboljšanju materijalnog položaja, uprkos obećanju koje je dala. Stanje je loše i zbog načina na koji su kadrovi predlagani.
Nama je prethodnih dana prigovoreno više puta oko predlaganja, oko kandidovanja, oko kandidata koji su predloženi, tvrdeći da je sve to plod profesionalnog pristupa. I naravno, tvrdeći u isto vreme da je u proteklom periodu SPS predlagala samo one kadrove koji su bili članovi partije. To, naravno, nije tačno i ja sam to demantovao.
Juče sam, povodom izlaganja jednog kolege poslanika, dobio i pismo, sa tvrdnjom (pismo je kratko i rado ću ga pročitati) kako se obavilo i obavlja kadrovanje u pravosuđu. Možda će kolegi biti zanimljivo.
"Sudije i tužioci iz Sente su smenjeni, a nisu bili članovi SPS-a. Novopostavljeni članovi su članovi Demokratske stranke ili DSS-a." Neću pominjati imena, to mogu ostaviti kolegi, ako bude zainteresovan, ali je smenjen predsednik suda, koji nije član SPS-a. Smenjen je opštinski javni tužilac, koji nije član SPS-a. Toliko oko toga.
Jedan kolega poslanik je bio dovoljno korektan da pomene da čovek koji je promenjen, nije član SPS-a, i to je jedan korektan potez, ali je izostavio drugi deo navoda, koji je takođe demantovan u pismu čoveka koji je smenjen, a to je da je on bio član izborne komisije, odnosno sekretar izborne komisije. Reč je o Nišu, i čovek kaže da je to netačno, što se lako može proveriti, jer je gotovo svim poslanicima, i opoziciji, i poziciji iz Niša, poznato da on 1996. godine nije bio ni u jednoj izbornoj komisiji, koja je sprovodila savezne i lokalne izbore.
Uostalom, sastav tih komisija je bio objavljen u službenim glasnicima. (Poslanik iz sale: Je li bio član SPS-a?). Nije. Demantovao je čovek u pismu, a jedan vaš poslanik je i to demantovao. Od kdolega iz Knjaževca dobili smo pismo, kao poslanička grupa, u kome se kaže: "Povodom saznanja o izboru predsednika Opštinskog suda u Knjaževcu, bez konsultacija kolegijuma Opštinskog suda i kandidata koji do sada nije vršio sudijsku dužnost, kolegijum Opštinskog suda u Knjaževcu izražava protest."
To govori samo po sebi kako se predlagalo. Juče sam, čini mi se vrlo argumentovano, govorio o kandidatima koji su predloženi. Neću to da pominjem, ali ima i detalja koji sami po sebi daju jednu potpunu sliku o kandidovanju. Imali smo mišljenje Ministarstva pravde, kojim se povlači mišljenje o kandidatu za predsednika suda, koji nije ni konkurisao. Imamo kandidata koji je i danas predmet našeg razgovora i o kome će Skupština odlučivati, koji nije ni konkurisao, pa sami pomislite šta to može značiti.
Ako se od strane skupštinske većine neki kandidat osporava, onda se po pravilu potežu proceduralni razlozi, i naravno, kaže se da ne može biti predložen za predsednika suda zato što nije sudija, ali u materijalu koji smo dobili ima čak 29 kandidata za predsednike suda, koji treba prvo da budu izabrani za sudije.
Pominje se lična i profesionalna savest i čast kada se brane određeni kandidati, ali nažalost, niko od njih, ljudi koji su nastupali na taj način i branili stavove svoje poslaničke grupe, nije rekao ni reč, niti pocrveneo, niti dao izjavu u novinama, kada je kidnapovan Slobodan Milošević, na osnovu jedne protivustavne, protivpravne, protivzakonite odluke.
Kako se uošte može govoriti o pravnoj državi u Srbiji kada je odlukom DOS-a blokiran rad Ustavnog suda Srbije, kako bi se izbegla ustavno -sudska kontrola nad radom Skupštine i Vlade.
I na kraju, mi socijalisti nećemo podržati date predloge za izbor nosilaca pravosudnih funkcija, jer nismo u njima ni učestvovali. Za neke predloge, koji su bili na Odboru i o kojima postoje proceduralni i personalni razlozi, mi ćemo biti protiv.
I ponoviću, kao i moj kolega Zoran Nikolić, za one koji budu izabrani, očekujemo da će raditi u skladu sa zakonom i zakletvom koju će položiti. Hvala.
Poštovane kolege poslanici, poslanička većina DOS-a ima i pravo i mogućnosti da predloži i izabere onoga koga hoće. I to pravo oni i koriste. Istine radi, i povodom ovog izlaganja u vezi Niša, a tu su i članovi Odbora za pravosuđe, pa mogu da poreknu ovo što ću  sada reći.
Dana 18. septembra smo dobili novi predlog za Niš. Čak je neko pitao, zašto promena, zašto danas. Članovi Odbora nisu čuli nijedan argument zašto se neko menja, uprkos ovoj priči, ništa nismo čuli. Čuli smo - dogovorili smo se. Kada ste se dogovorili, neka se zna da ste se dogovorili.
Na osnovu čega su se dogovorili? To nismo čuli. Toliko zaklinjanje u stručne kvaliteta, a jedna reč - dogovorili smo se. To treba da se zna.