Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Čotrić

Aleksandar Čotrić

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala gospodine predsedavajući.

Poštovani gospodine ministre, poštovani predstavnici Ministarstva odbrane, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SPO-DHSS glasaće u danu za glasanje za potvrđivanje Sporazuma naše zemlje sa NATO i smatramo da je sada i pravi trenutak da se otvori rasprava o eventualnom članstvu naše zemlje u ovom, ne samo vojnom, već i političkom savezu, jer SPO smatra da u okviru najavljene reforme političkog sistema u našoj zemlji o ovoj temi treba razgovarati racionalno, promišljeno, ozbiljno, pragmatično, bez obzira na emocije, bez obzira na sećanja koja će zauvek ostati na 1999. godinu, na nepravednu, nezakonitu intervenciju NATO protiv tadašnje SRJ.

Sećamo se dobro žrtava, ogromnog materijalnog razaranja, ali ne možemo da živimo večito u prošlosti. Na to nas upućuje i naša istorija i proces pomirenja sa zemljama sa kojima smo nekada imali konflikte, a danas imamo dobre odnose. Na to nas upućuju i primeri drugih zemalja koje danas bez obzira na svoju prošlost i brojne sukobe sarađuju pre svega u okviru EU i ovog vojno-političkog saveza.

S obzirom na to da je glavni spoljno-politički cilj naše zemlje ulazak Srbije u NATO, u EU, smatramo da ne treba razdvajati ta dva pitanja, jer većina zemalja koje se nalaze u NATO istovremeno su i članice EU.

Da li to znači da treba tretiramo svaku od tih zemalja drugačije kao članicu EU, drugačije kao članicu NATO? To se posebno odnosi na vodeće zemlje EU. Nelogično je da su nam recimo, Nemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija ili zemlje koje mi smatramo prijateljskim poput Grčke, Rumunije, Slovačke ili Češke prijateljske ako su članice EU, a nisu to ako su članice NATO.

Kao što sam rekao, NATO nije samo vojni već i politički savez i sve bivše zemlje centralne istočne Evrope pre nego što su se pridružile EU, učlanile su se u NATO. Zemlje bivše Jugoslavije poput Slovenije i Hrvatske, ili naših suseda kao što su Mađarska, Bugarska i Rumunija su najpre postale članice NATO, to je bilo predvorje za ulazak u EU.

Dakle, moramo da pogledamo činjenice, statističke podatke koji govore da od trenutka kada su te zemlje postale članice NATO povećana je i ekonomska i politička unutrašnja stabilnost tih zemalja, njihov međunarodni položaj je učvršćen. Došlo je do znatno većeg priliva stranih investicija, rasta društvenog proizvoda, do izvoza iz tih zemalja, do smanjenja inflacije. To je omogućilo i višu stopu zaposlenosti, samim tim i veće zarade i penzije, odnosno ono što je glavni cilj svake ekonomije, a to je osetno poboljšanje životnog standarda stanovništva.

Mi u SPO smatramo da pristupanje ovom zapadnom savezu kolektivne bezbednosti bi trebalo da bude cilj Srbije, s obzirom i na situaciju u našem okruženju.

Crna Gora i Makedonija su jasno proklamovale svoje spoljno-političke ciljeve, ulazak u NATO, a kao što vidimo, NATO odavno nije tabu tema ni u susednoj BiH, pa i predsednik Republike Srp0ske, gospodin Milorad Dodik sve češće najavljuje da se neće protiviti ulasku BiH u NATO.

Ono što nam je još posebno značajno, jeste da bi naša zemlja mnogo lakše ispunila kriterijume za ulazak u NATO nego u EU i to bi nam omogućilo i punopravno članstvo brže i pod lakšim okolnostima u EU.

Ako budemo istrajavali na samoproglašenoj vojnoj neutralnosti, mi rizikujemo da postanemo pusto ostrvo u ovom delu Evrope, s obzirom na ambicije naših suseda, s obzirom na to da su neke od zemalja regiona već odavno ili ranije postale članice NATO i smatramo da nisu u pravu oni zagovornici tzv. „vojne neutralnosti“ s obzirom da se ona ne postiže skupštinskim deklaracijama, već međunarodnim priznanjem.

Naravno da bi to bio odgovor i svima onima koji se zalažu za to da se ponovo upuštamo u vojne avanture, da ponovo „pobeđujemo“ NATO a zapravo videli smo šta nam je donelo sukobljavanje sa međunarodnom zajednicom, šta nam je donelo sukobljavanje sa NATO, da smo zapravo gubili teritorije i stanovništvo, da je dolazilo do ekonomskog devastiranja, da je veliki broj ljudi napustio našu zemlju zbog svega toga. Vreme je da se prekine taj niz konfrontacija, da Srbija osnaži svoje pozicije u partnerstvu za mir, da potpisivanjem ovakvih sporazuma gradimo mostove saradnje i prijateljstva i sa okruženjem i sa vojnim savezima.

To naravno nipošto i ni u čemu ne isključuje saradnju i sa našim drugim tradicionalnim saveznicima, sa zemljama sa kojima smo u prošlosti i sada takođe imali dobre političke i vojne i ekonomske odnose.

Hteo bih da kažem nešto i o onima koji smatraju da bi smo time „izdali“ ili „izneverili“ Rusku Federaciju. Hoću da kažem da bi eventualnim ulaskom naše zemlje u NATO Rusija dobila samo jednog prijatelja više, jednog saveznika više u NATO, a nipošto ne protivnika.

Kao što je ministar rekao u svom obraćanju i Rusija je potpisnica ovih sporazuma koje ćemo mi ratifikovati. Osim toga, NATO i Rusija su još 1997. godine u Briselu potpisali sporazum kojim su svoje svestrane odnose institucionalizovali i obavezali se, kako stoji u tom ugovoru, na međusobnu saradnju u cilju stvaranja stabilnog, bezbednog, nepodeljenog kontinenta na osnovima partnerstva i zajedničkog interesa.

Naravno da i nas treba da rukovode pre svega naši nacionalni i državni interesi, a onda naravno i zajednički.

Još samo da kažem da je to partnerstvo NATO-Rusija 2002. godine ojačano i stvaranjem saveta Rusija-NATO. Srbija sve i kada bi htela da bude članica Evroazijske unije i odgovarajućih sistema kolektivne bezbednosti, koji se temelje na ovim principima, to ne bi mogla da bude. To je nedvosmisleno potvrdio i sam predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin u razgovoru sa našim ministrom spoljnih poslova, kada je rekao da Srbiju i Rusiju dele hiljade kilometara i da zapravo ne postoji kopnena granica i da nas sve to upućuje na neke druge oblike saradnje. Između nas se nalaze zemlje NATO-a koje mogu u svakom trenutku da zatvore kopnene prolaze, nebo iznad svoje teritorije i da sve to što bismo eventualno potpisali sa Rusijom ostane samo mrtvo slovo na papiru.

S druge strane, mi ne smemo da rizikujemo da ostanemo pusto ostrvo u ovom delu Evrope, s obzirom na to da će Crna Gora već sledeće godine najverovatnije da postane punopravna članica NATO-a, da od naših suseda to jesu već sa istočne strane i Bugarska i Rumunija i Mađarska i Hrvatska i Albanija.

Hoću da istaknem da, bez obzira na ovaj aktuelni konflikt između Ukrajine, Rusije i njenih zapadnih partnera, dalji razvoj situacije u svetu, pretnje miru, terorizam, novi bezbednosni izazovi, potreba da se očuvaju demokratija, poštovanje ljudskih prava, politička, ideološka, verska i nacionalna različitost, dakle, u ovom delu sveta, zaista upućuju na saradnju Rusiju i NATO, naravno i nas. Mi smatramo da su za ulazak u NATO i ljudi koji su najviše zainteresovani za taj oblik pridruživanja naše zemlje ovom vojnom i političkom savezu, a to su predstavnici Vojske Srbije, oficiri, koji znaju sve prednosti šta bi Srbija dobila tom saradnjom.

Srbija od 2000. godine veoma uspešno sarađuje sa strukturama NATO-a i kroz ovu saradnju naša Vojska je praktično već prihvatila standarde NATO-a, što je rezultiralo i potpisivanjem sporazuma koji je Srbiju u ovom aspektu izjednačio sa svim članicama Alijanse.

Ulaskom u NATO Srbija će moći da učestvuje u donošenju najvažnijih političko-bezbednosnih odluka današnjeg sveta. To nam pruža priliku da ravnopravno sedimo za stolom sa ostalim predstavnicima NATO-a, a istaći ću da je čak 28 zemalja u ovom trenutku u NATO, s tendencijom da se taj broj poveća. Podsetiću još da su u Partnerstvu za mir sa NATO-om osim naše zemlje, osim Rusije, čak 11 zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.

Vreme je da izađemo iz tog perioda kada su drugi o nama odlučivali i da mi sedimo ravnopravno za stolom sa ostalim vojnim i političkim faktorima, jer u Severnoatlantskom savezu i telu koje donosi najvažnije odluke a koje se zove Severnoatlantski savet nema glasanja. Dakle, tu se odluke ne donose većinom. Odluke se donose saglasnošću svih zemalja članica, dakle, konsenzusom. Ne može da bude doneta nijedna odluka koja ne obavezuje zemlju koja za tu odluku nije glasala. To omogućava svakoj članici Saveza da zadrži potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju sopstvenih odluka, što je za nas izuzetno važno.

Mislim da nema nikakve sumnje da je budućnost Srbije u prirodnom i logičnom okruženju – Evropska unija i NATO. Mi smo u ovom parlamentu saglasni da je naš glavni spoljnopolitički cilj da postanemo zemlja članica EU. Dakle, nema stranke koja se za to ne zalaže. Za to je i većina građana Srbije. Ako je to tako, ako je većina zemalja EU istovremeno u NATO-u, smatramo da bi trebalo težiti i učlanjenju u ovaj savez. Na to nas upućuje i naša prošlost, jer je Srbija u drugoj polovini 19. veka, početkom 20. veka, najveći mogući napredak na političkom, na ustavnom, zakonodavnom, diplomatskom, privrednom, vojnom, naučnom, tehničkom, bilo kojem polju, postigla upravo ugledanjem na zapadne zemlje, saradnjom sa njima. Do početka 90-ih godina Srbija, ili tadašnja Jugoslavija, sa SAD, sa Francuskom, sa Velikom Britanijom, sa većinom zapadnih zemalja nije imala konflikte, nije imala sukobe. Naprotiv, bili smo saveznici u oba svetska rata.

Zato bi trebalo da se podsetimo i još nekih činjenica iz naše prošlosti, a to je da je Srbija, recimo, posle 400 godina stekla nezavisnost na Berlinskom kongresu 1878. godine, upravo uz podršku zapadnih zemalja, koje su nam priznale i teritorijalno proširenje i nezavisnost i zapravo primile Srbiju u porodicu evropskih naroda. Tako se Srbija vratila na mapu Evrope, stekla nezavisnost, međunarodno priznanje. Savezništvo sa zemljama zapada nam je upravo omogućilo da pobedonosno okončamo i balkanske i svetske ratove i da zapravo 1918. godine, stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, po prvi put u istoriji praktično svi Južni Sloveni, pa samim tim i Srbi, budu u jednoj državi.

Ovo su samo neki, a zapravo brojni su razlozi zbog kojih će poslanička grupa SPO-DHSS da podrži Sporazum koji se nalazi na dnevnom redu našeg parlamenta. Hvala.
Hvala gospođo predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici i poslanice, moje pitanje upućeno je direktoru BIA gospodinu Aleksandru Đorđeviću i odnosi se na to da li će posle presude višeg suda u Beogradu kojim je 14. maja ove godine rehabilitovan general Dragoljub Draža Mihajlović, njegovi lični predmeti koji se nalaze u posedu BIA, a izloženi su u holu zgrade na Banjici, biti predati Vojnom muzeju na Kalemegdanu ili zašto ne Spomen domu na Ravnoj Gori.
Naime, kao član Odbora za odbranu i bezbednost Narodne skupštine Republike Srbije imao sam prilike i lično da vidim ove predmete koji su izloženi u BIA. Radi se, dakle, o naliv peru, beležnicama, mapama, naočarima, pištolju, o uniformi generala Mihajlovića. Mislim da ti predmeti imaju veliku istorijsku i muzeološku vrednost i da bi ti akte fakti trebalo da budu dostupni javnosti, odnosno kao što je to bilo učinjeno povodom obeležavanja 65 godina od pobede nad fašizmom kada su na kratko bili predstavljeni javnosti u Vojnom muzeju, sada to postane deo stalne postavke ovog muzeja.
Svojevremeno sam pisao tadašnjem direktoru BIA gospodinu Nebojši Rodiću, zahtevajući da se ovi predmeti generala Mihajlovića stave na uvid i stručne i šire javnosti, ali to nažalost nije učinjeno. Sada su otklonjene i te formalne prepreke. Napominjem da je general Mihajlović sudskom odlukom rehabilitovan.
Drugo pitanje je opet na neki način vezano za generala Mihajlovića, odnosno Ravnogorski pokret, a upućeno je ministarki saobraćaja u Vladi Srbije, gospođi Zorani Mihajlović i direktoru javnog preduzeća „Srbija putevi“ gospodinu Zoranu Drobnjaku, a odnosi se na put koji vodi do Spomen doma na Ravnoj Gori zapravo kompleksa u okviru kojeg se nalazi spomenik generalu Mihajloviću i crkva, a taj put je u veoma lošem stanju, gotovo da je neprohodan.
Naime, ja sam 7. oktobra prošle godine postavio pitanje i dobio sam odgovor da je taj put koji iz Mionice preko Struganika vodi do Ravne Gore u planu za rekonstrukciju, za rehabilitaciju, za popravku i da će to biti učinjeno do kraja prošle godine. Nažalost, to nije urađeno, taj put je u veoma lošem stanju, na nekim mestima su velike udarne rupe, on se i dalje oštećuje s obzirom da ga koriste teški kamioni koji prevoze kamen iz kamenoloma koji se nalazi u blizini Struganika, takođe istorijskog mesta, s obzirom na to da je u tom selu rođen vojvoda Živojin Mišić i da su brojni posetioci, đačke ekskurzije, praktično onemogućeni da posećuju njegovu spomen kuću zbog puta koji je u tako lošem stanju da je gotovo neprohodan i da je izložen uticaju vremenskih prilika i eroziji, a naročito da ga ovi teški kamioni oštećuju.
Moje treće pitanje, upućeno direktoru Kancelarije za KiM, gospodinu Marku Đuriću, a tiče se traženja informacija o tome da li je Kancelarija učinila sve što je trebalo i što je bilo obećano, kada je u subotu 13. juna delegacija Udruženja građana „Kraljevina Srbija“ došla na administrativni prelaz Raška, prema Kosovu i Metohiji, u šest časova ujutru, toga dana i bilo im je onemogućeno da prevezu humanitarnu pomoć, namenjenu srpskim pravoslavnim hramovima, crkvama i manastirima, na teritoriji KiM. Naime, reč je o dve tone humanitarne pomoći sastavljene od hrane i higijenskih sredstava…
… i bilo je obećano od Kancelarije da će ta pomoć moći da se preveze i dostavi, ali to nije bilo omogućeno.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, s obzirom na to da Republika Srbija ima ustavnu i zakonsku obavezu da unapređuje odnose sa svojim državljanima i Srbima u inostranstvu, moje pitanje je upućeno Ministarstvu spoljnih poslova RS, a interesuje me kada će biti na Vladi Srbije, na predlog Ministarstva spoljnih poslova, usvojen akcioni plan za sprovođenje strategije očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu? S obzirom  na to da je ovaj dokument usvojen od Vlade Srbije 2011. godine, ali pošto nema drugog pratećeg, veoma važnog dokumenta tog akcionog plana, ni strategija ne može da se realizuje, tako da je neprimenjiva i nesprovodiva.
Veoma je značajno da se strategija primenjuje, da se ostvare ciljevi koji su definisani u ovom dokumentu, a da bi se to ostvarilo, pored ostalog, potrebno je i da bude imenovan direktor Uprave za dijasporu i Srbe u regionu u okviru Ministarstva spoljnih poslova.
Juče se navršila godina dana od formiranja Vlade Republike Srbije, ali u proteklih 365 dana, nažalost, još uvek nije imenovan čelni čovek ove uprave zbog čega ona ne radi punim kapacitetom.
Takođe, s obzirom na to da je Zakon o dijaspori i Srbima u regionu donet 2010. godine i da je predvideo postojanje Skupštine dijaspore i Srba u regionu, koja bi trebalo da se sastaje jednom godišnje, zbog dobro poznatih problema, koji su nastali održavanjem izbora i konstituisanjem nove Vlade, nažalost u protekle dve godine Skupština dijaspore i Srba u regionu nije se sastajala, najverovatnije da, gotovo sigurno se neće sastati ni u junu ove godina, interesuje me - šta će biti učinjeno po tom pitanju s obzirom na to da je istekao mandat članovima ove Skupštine? Da li će biti sprovedeni novi izbori? Ko će u ime uprave za dijasporu, odnosno Ministarstva spoljnih poslova da realizuje ovaj posao?
Takođe, tražim odgovor i zbog čega se Zakon o dijaspori i Srbima u regionu ne primenjuje u odredbama koje predviđaju rad Saveta za Srbe u regionu kojem predsedava predsednik Republike i koji bi po ovom zakonu trebalo da se sastaje najmanje jednom u tri meseca, ali nažalost ne sastaje se? U proteklih, evo, gotovo dve godine samo dva puta se ovaj savet sastao i zbog toga dolazi do velikih problema u odnosima matične države sa našim sunarodnicima, pre svega u osam zemalja regiona, ali to ima značajne implikacije i na odnose sa našim iseljeništvom, sa celokupnom dijasporom, a ona je izuzetno brojna, značajna za našu zemlju.
Preko četiri miliona naših državljana i sunarodnika živi izvan Republike Srbije. Oni u ovu zemlju svake godine šalju preko tri milijarde evra. Njihovo učešće u investicijama, u privatizaciji Srbije takođe je značajna i moramo da primenimo odnos prema njima. Ti odnosi moraju da budu podignuti na viši nivo, moraju da budu sadržajniji, kvalitetniji.
Dakle, još jednom, interesuje me pre svega kada će biti imenovan direktor Uprave za dijasporu i Srbe u regionu u okviru Ministarstva spoljnih poslova kako bi moglo da se pristupi ostvarenju svih ovih veoma značajnih državnih i nacionalnih poslova? Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Poštovani gospodine ministre, saradnici gospodina Ljajića, dame i gospodo narodni poslanici, u danu za glasanje poslanice i poslanici poslaničke grupe SPO i DHSS glasaće za potvrđivanje sporazuma, i želeo bih da obrazložim zbog čega.
Govoriću najpre o Sporazumu o ekonomsko-tehničkoj i naučnoj saradnji sa Jermenijom. S obzirom na to da sam i predsednik poslaničke grupe prijateljstva sa ovom zemljom, rekao bih nešto više o značaju ovog sporazuma, jer će on omogućiti da se razvija oblast ekonomske, naučne i tehničke saradnje između naše dve zemlje, da se stvori pravni osnov za osnivanje međuvladine komisije za praćenje ove saradnje, za njeno unapređivanje, a i za otklanjanje prepreka koje bi mogle da nastanu tokom te saradnje.
Između Srbije i Jermenije tradicionalno postoje dobri odnosi, ali kako je to u septembru prošle godine prilikom susreta sa ministrom spoljnih poslova Jermenije, gospodinom Eduardom Nalbandijanom, istakao ministar spoljnih poslova Republike Srbije, gospodin Dačić, nas vezuje to prijateljstvo, ali postoji nažalost i taj tradicionalni nemar prema prijateljima, a to se ogleda u činjenici da mi nemamo svoje diplomatsko predstavništvo u Jermeniji, da je za tu zemlju nadležna naša ambasada u Kijevu, a da ni Jermenija nema svoju ambasadu u Beogradu, da ona našu zemlju pokriva iz Atine i da to u mnogome usložnjava razvoj odnosa između naših zemalja.
Dalje, postoji i problem postojanja viza, s tim da se nešto lakše dobijaju jermenske vize. Naime, kada naši građani putuju u tu zemlju mogu po dolasku na granični prelazima da dobiju vizu koja i ne košta mnogo - šest evra. Ali, s druge strane, kada Jermeni žele da putuju u Srbiju, onda je to komplikovanije i onda tu vizu čekaju najmanje 10 dana i ona se dobija ili u Moskvi u našoj ambasadi ili u Teheranu. Ne treba govoriti koliko su ovi gradovi udaljeni od Jermenije.
Problem u komunikaciji je i nepostojanje direktne avionske linije između Beograda i Jerevana, zbog čega se putuje ili preko Beča ili preko Moskve. Ono što je dobro, to je da postoje počasni konzulati. Dakle, u našoj zemlji postoji počasni konzulat Jermenije, na čijem čelu je gospodin Predrag Tomić, a i naša zemlja ima počasni konzulat u Jerevanu. Na njenom čelu je poznati književnik, naučni radnik i prevodilac, gospodin Babken Simonjan, veliki prijatelj naše zemlje koji je preveo veliki broj književnih i naučnih dela sa srpskog na jermenski jezik. Da pomenem, pored ostalog, da je preveo i Gorski vijenac.
Naravno da se nadamo da će se ostvariti obećanja dvojice ministara spoljnih poslova, da će se pristupiti otvaranju diplomatskih predstavništava u rangu ambasada između dve zemlje, što bi odnose unapredilo.
Kada je predsednik Vlade, gospodin Vučić, takođe jesenas, prošle godine primio jermenskog ministra spoljnih poslova, zaključeno je da ima mnogo mogućnosti za razvoj saradnje, a posebno u oblasti nauke, medicine i ekonomije, kao i da bi trebalo razmisliti o uvođenju viznih olakšica kako bi se podstakla pre svega turistička i ekonomska razmena.
Zaista, kao što je ministar Ljajić i rekao, ekonomski odnosi ne prate nivo tradicionalno dobrih prijateljskih i političkih odnosa. Veoma je skroman taj obim ekonomske razmene, iako ima mogućnosti da Srbija, recimo, izvozi lekove, da se ta saradnja razvija u oblasti poljoprivrede, a posebno da se izvozi naš semenski kukuruz. Mi Jermeniji možemo da ponudimo i zajednička ulaganja. Ono što Jermenija može da ponudi nama, oni imaju veoma kvalitetno sušeno voće, južno voće, kvalitetna vina, grožđa. Oni mogu nama da ponude i u oblasti metalurgije zlato, bakar, molibden. Oni su inače najveći svetski proizvođači ovog poslednjeg metala. Šansa postoji i u razvoju turizma.
Inače, postoji nekoliko naših firmi koje deluju na teritoriji Jermenije i oko tridesetak naših građana živi u ovoj zemlji. Do sada je potpisana Konvencija za izbegavanje dvostrukog oporezivanja. Nedavno je održan i biznis forum koji je okupio srpske i jermenske preduzetnike, visoke zvaničnike da bi se unapredio taj potencijal ekonomske saradnje. Takođe je i potpisan Sporazum o uzajamnoj zaštiti i ulaganju.
Kao što sam rekao, nalazim se na čelu poslaničke grupe prijateljstva sa Jermenijom, pa je i to način i oblik saradnje između parlamenata i uopšte između naših zemalja. Kao što je ministar Ljajić rekao, Jermenija je od 1. januara ove godine članica Evroazijske ekonomske zajednice, koju predvodi Rusija, ali to ne znači da je Jermenija orijentisana isključivo na saradnju u okviru ovog saveza. Namera je te zemlje da se pre svega poboljša i produbi ekonomska saradnja sa zemljama koje čine ovaj savez, ali se ona ne ograničava samo na tu vrstu regionalne saradnje, već njihova želja jeste da učestvuju u različitim formatima bilateralnih partnerstava i regionalnih i evropskih asocijacija i integracija.
Ono što je zanimljivo, jeste da Jermenija ima veoma brojnu dijasporu. To je zemlja koja ima negde oko tri miliona stanovnika, a prosto deluje neverovatno podatak da čak 7,5 miliona Jermena živi izvan te zemlje, najviše u Rusiji, SAD-u, a nekoliko hiljada Jermena živi i u Srbiji. Oni su veoma vezani za svoju zemlju i kažu da u vidu doznaka oni šalju u Jermeniju toliko novca da to nadmašuje ukupni nacionalni budžet Jermenije.
Što se tiče Sporazuma o saradnji u oblasti turizma sa Gruzijom, nešto bih rekao samo o ugovorno pravnoj bazi koja postoji između Srbije i Gruzije, da je i ona veoma skromna i da je potrebno intenzivirati rad na kompletiranju pravne osnove saradnje. Do sada je samo tri međudržavna sporazuma potpisano između Srbije i Gruzije, a to su Sporazum o saradnji o uzajamnoj pomoći u carinskim pitanjima, Sporazum o izbegavanju dvostrukog oporezivanja i ovaj sada sporazum koji mi ratifikujemo, Sporazum o saradnji u oblasti turizma.
Osim toga, potpisan je i Protokol o saradnji između Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije i Ministarstva inostranih poslova Gruzije, ali ni on nije ratifikovan. Inače, Vlada Srbije je ovlastila naše Ministarstvo spoljnih poslova za njegovo potpisivanje, jer mi smo zainteresovani za razvoj saradnje sa Gruzijom pre svega kada je u pitanju trgovinsko-ekonomska saradnja. Koliko sam informisan, naša strana je pripremila nacrt tog sporazuma koji bi trebao da bude upućen gruzijskog strani.
Zatim, zainteresovani smo za sporazum o uzajamnom podsticanju i zaštiti ulaganja. Takođe, naša strana je spremna da dostavi nacrt ovog sporazuma gruzijskoj. Ono što je značajno jeste, ako gruzijska strana pokaže interes za uspostavljanje avio-saobraćaja, mi smo spremni da regulišemo obaveze i u oblasti vazdušnog saobraćaja na bilateralnom nivou i da se takva inicijativa prihvati, da se pokrene postupak za zaključivanje međudržavnog sporazuma. Sa druge strane, Gruzija je zainteresovana za zaključivanje sporazuma o uzajamnoj administrativnoj pomoći, saradnji u oblasti poreza.
Kao što sam rekao i za odnose sa Jermenijom, nažalost, naša zemlja nema svoju ambasadu u Tbilisiju i mi smo, dakle, još jednu prepreku definisali u toj saradnji, a to je postojanje viza. E, sada tu postoji jedna paradoksalna situacija, a to je da vlasnicima običnih pasoša, građanskih, koji putuju u Gruziju, nije potrebna viza za ulazak u tu zemlju i oni mogu da borave do 365 dana.
Međutim, još uvek nije ratifikovan sporazum između Srbije i Gruzije o ukidanju viza na diplomatske i službene pasoše za boravak do 90 dana, iako je on dostavljen gruzijskoj strani. Prilikom nedavne posete delegacije Skupštine Srbije Gruziji, odnosno Tbilisiju, mi smo bili prinuđeni da pokazujemo građanske pasoše, kao ne bismo morali da dobijamo gruzijsku vizu. Obično je obrnuto. Obično vlasnici službenih i diplomatskih pasoša lakše ulaze na teritoriju neke zemlje, nije im potrebna viza, a u ovom slučaju je obrnuto. Znači, potrebna je viza upravo onima koji poseduju diplomatske i službene pasoše.
Što se tiče ekonomskih odnosa, ta saradnja ne odgovara potencijalima, potrebama dve zemlje. Iako postoji velika mogućnost za unapređenje saradnje u oblasti metalurgije, tekstilne, prehrambene industrije, građevinarstva, turizma, da se liberalizuje trgovina i da se unapredi ekonomska saradnja, a razmena je, može se reći, prilično skromna, recimo, u 2014. godini je iznosila 12 miliona evra, s tim da je pozitivna činjenica da je naš izvoz bio devet miliona evra, a uvoz oko tri miliona.
Još samo nekoliko rečenica o onome što je ministar posebno govorio i što je značajno, da je potpisan Sporazum o podsticanju i zaštiti ulaganja sa Kanadom, da ovaj sporazum predstavlja nastavak odlične privredne saradnje Srbije i Kanade, da je to jedan novi korak u stvaranju potpuno pravnog ambijenta za unapređenje ekonomskih, privrednih i trgovinskih odnosa dve zemlje, da ovaj sporazum šalje veoma jasnu poruku kanadskim investitorima, da Srbija poštuje međunarodne pravne standarde u oblasti prava ulagača i da je bezbedna za sve strane, pa tako i za kanadske investicije. Kao što je ministar rekao, veoma je pozitivna činjenica da u našoj zemlji posluje 50 kanadskih firmi, da 13 radi geološka istraživanja, da je ukupno 126 licenci koje je Srbija izdala za različite vrste istraživanja, da su čak 80% dobile kanadske kompanije i da su one do sada uložile 125 miliona dolara u istraživanja, da očekujemo da će se to povećati u narednom periodu.
Kada je predsednik Vlade gospodin Aleksandar Vučić primio oproštajnu posetu odlazećeg ambasadora Kanade, istaknuto je da su kanadske investicije u Srbiji do sada oko milijardu dolara i da je Kanada značajan trgovinski partner Srbije. Dakle, potpisani su i neki drugi sporazumi koji omogućavaju razvoj ove saradnje. Ministar je pomenuo Sporazum o strateškoj ekonomskoj saradnji. Pre svega, on se odnosi na saradnju u oblasti energetike, rudarstva, industrije, infrastrukture, poljoprivrede i tog prehrambenog sektora. Ono što je dobro, da je od 1. januara prošle godine stupio na snagu Sporazum o izbegavanju dvostrukog oporezivanja između Srbije i Kanade, a od 1. decembra prošle godine stupio je na snagu i Sporazum o socijalnom osiguranju, što je i te kako važno i za našu dijasporu koja je brojna u Kanadi, tako i za sve buduće kanadske kompanije i da kažem da se procenjuje da u Kanadi živi gotovo 300.000 građana našeg porekla, da su oni takođe zainteresovani za ekonomsku saradnju sa našom zemljom i da su važan činilac u posredovanju, u sklapanju tih sporazuma i privlačenju kanadskih investicija, a mnogi su i sami vlasnici preduzeća koja investiraju u Srbiju.
Zaključiću time da ovaj sporazum predstavlja zaista snažnu poruku poslovnoj zajednici u Kanadi da se više angažuje u Srbiji, što će značiti nove firme, to će dovesti do otvaranja novih radnih mesta u Srbiji, ekonomski rast i razvoj.
Za sam kraj, što se tiče sporazuma između naše zemlje i Ukrajine u saradnji u oblasti turizma, on je potpisan još 2013. godine. Nažalost, u međuvremenu su se desili neki događaji neprijatni, krizna i ratna situacija u Ukrajini koja može da utiče na smanjenje putovanja građana Srbije u Ukrajinu i ukrajinskih u našoj zemlji i da poželimo samo da će se ovaj sporazum ipak primeniti time što će se poštovati mirovni sporazum koji se odnosi na Ukrajinu i da će naše dve prijateljske zemlje razvijati saradnju i u oblasti turizma. Hvala na pažnji.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Moje pitanje je upućeno ministru prosvete, nauke i tehnološkog razvoja u Vladi Republike Srbije. Naime, smatram da je u interesu naše zemlje da postoji što veći broj katedri za izučavanje srpskog jezika u inostranstvu, a s tim u vezi je pitanje koje se odnosi na postojanje Odseka za srpski jezik i književnost pri Zapadnom univerzitetu u Temišvaru u Rumuniji, s obzirom na to da u ovoj zemlji živi srpska nacionalna manjina, da je naših sunarodnika oko 20 hiljada i da postoji veliko interesovanje za učenje srpskog jezika, ne samo kod pripadnika srpske manjine već i kod Rumuna.
Ali, postoje problemi i smatram da bi matična zemlja trebalo da štiti, pomaže i unapređuje izučavanje srpskog jezika i književnosti kao studijskog programa u što većem broju zemalja, pa tako i u Rumuniji, gde postoje sledeći problemi, zato što bi naše Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja trebalo zaista po ubrzanom postupku da rešava pitanja redovnog odobravanja stipendiranja studenata srbistike, odnosno da im omogući da u Srbiji pohađaju letnje seminare srpskog jezika i književnosti, da dobijaju mogućnost da na jednosemestarskim stipendijama borave na univerzitetima u Srbiji.
Mislim da je neophodno, i to je nešto što je preneo i generalni konzul Republike Srbije u Temišvaru u razgovoru sa delegacijom Narodne skupštine Republike Srbije, da se obnovi finansiranje lektorata za srpski jezik na Zapadnom univerzitetu u Temišvaru, odnosno da država pronađe preko Ministarstva za prosvetu potrebna sredstva za rad tog lektorata, kako se on ne bi definitivno ugasio, s obzirom na to da lektori dobijaju više nego minimalna sredstva za svoj rad, od kojih ne mogu ni da prežive. Sve to utiče i na kvalitet nastave i na pad broja studenata srpskog jezika.
Takođe je potrebno da se potpiše novi odnosno inovirani program saradnje u oblasti obrazovanja, nauke i kulture između naše zemlje i susedne Rumunije, s obzirom na to da je još uvek na snazi takav sporazum iz davne 1956. godine.
Drugi deo pitanja takođe upućujem Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja a odnosi se na rad Srpske teoretske gimnazije „Dositej Obradović“ u Temišvaru. Smatram da bi naše ministarstvo trebalo da omogući unapređenje nastave na srpskom jeziku u ovoj veoma značajnoj školskoj ustanovi. Potrebno je razmotriti mogućnosti da se uputi stručan nastavni kadar u Temišvar iz Srbije, koji bi podigao kvalitet nastave, s obzirom na to da postoji problem, da nema dovoljno kvalitetnih predavača koji bi predavali na srpskom jeziku u gimnaziji „Dositej Obradović“ i zbog toga bi trebalo iz Srbije uputiti odgovarajuće predavače, jer to utiče da se sve manje dece upisuje u ovu školu i da se snižava nivo predavanja.
Ministarstvo bi takođe trebalo da omogući da barem svake godine 10 svršenih gimnazijalaca iz ove škole nastavi studije u Srbiji, uz odgovarajuće stipendije koje će dobiti od našeg ministarstva i takođe mislim da bi matična država trebalo da uputi pomoć ovoj školi i kada je reč o nabavci učila, udžbenika za školu, što bi i te kako bilo dragoceno i dobrodošlo.
Sledeći deo pitanja odnosi se na postupak privatizacije odnosno dalje sudbine Novinsko-izdavačkog preduzeća „Dnevnik“. Moje pitanje je upućeno ministru za privredu. Interesuje me šta se dešava sa imovinsko-pravnim statusom „Dnevnika“ iz Novog Sada, odnosno da li će se sudbina ove kuće rešavati u paketu sa „Politikom“, zato što je „Dnevnik“ od izuzetnog značaja, i na pokrajinskom nivou, a uopšte i za informisanje u Republici Srbiji? To su stari, ugledni, štampani mediji i mislim da je obaveza države da nas informiše šta će biti sa sudbinom „Dnevnika“. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre Stefanoviću, uvaženi predstavnici MUP-a Republike Srbije, iako sam bio nosilac značke „Primeran vojnik“ kada sam služio JNA 1985. i 1986. godine i iako sam bio u pešadiji i zadužio automatsku pušku i bio dobar strelac i bavio se sportskim streljaštvom, moram da priznam da nisam neki veliki pobornik nošenja i korišćenja oružja.
Uvek sam se zalagao za to da se više koristi snaga argumenata a ne argumenti snage. Smatram da glavno oružje svakog čoveka treba da budu pre svega njegov um, njegovi postupci, reči koje izgovara. Uvek mi je bila bliska rečenica iz Svetog pisma da mačeve treba pretopiti u plugove. Ali, naravno da razumem potrebu da se oružje koristi racionalno, i to pre svega u svrhu samoodbrane i iz nekih drugih razloga, kao što su kolekcionarstvo ili neki sportski motivi.
Poslanička grupa SPO-DHSS, kojoj pripadam, svesna je potrebe da se uredi ova veoma značajna oblast nabavljanja, posedovanja, nošenja i korišćenja oružja i municije i smatramo da je pred nama veoma dobar predlog zakona. Zbog toga sve pohvale onima koji su učestvovali u njegovoj pripremi, a pre svega ministru Stefanoviću.
Smatramo da ćemo primenom ovog zakona svi mi, građani Republike Srbije, da budemo bezbedniji, jer će oružje koje se do sada u velikom obimu nelegalno nalazilo u rukama ljudi koji imaju dosijee i koji su imali zdravstvene probleme ili su to oružje zloupotrebljavali prestati da se na dosadašnji način koristi.
To je veoma značajno i ja ću podsetiti na određene zloupotrebe zbog nedorečenosti prethodnih zakona, zbog zloupotreba odredbi tih zakona. Recimo, u proteklih 25 godina članovi i pristalice SPO, čiji sam ja član, bili su meta onih koji su najčešće nelegalno posedovalo oružje, koju su ga potezali na svoje političke i ideološke neistomišljenike.
Podsetiću da je uoči prvih višestranačkih izbora 1990. godine, u noći između 5. i 6. decembra, u selu Dubnica kod Vranja ubijen član SPO Slobodan Ivanović. Evo, Dragan Nikolić, advokat iz Vranja može da posvedoči da je ubijen nevin čovek koji je učestvovao u izbornoj kampanji, koji je lepio plakat, da je njegov ubica zloupotrebio tu činjenicu i nevinog čoveka liši života.
I 9. marta u vreme održavanja demonstracija za slobodu medija, koju je organizovao SPO, u ulici Kneza Miloša kod restorana „London“ hitcem iz pištolja ubijen je simpatizer SPO mladić Branivoje Milinović, koji nikoga nije ugrožavao, a do današnjeg dana nisu otkriveni ljudi koji su pucali u njegovom pravcu, nije otkriven, ni procesuiran, ni kažnjen onaj koji je počinio to ubistvo ovog mladića.
Još jedan simpatizer SPO, a radi se o pripadniku MUP Miloradu Nikoliću, ubijen je 1. juna 1993. godine na stepeništu zdanja u kojem se mi nalazimo. Ni taj egzekutor nije nikada pronađen i kažnjen, a više puta smo zahtevali da se to učini. Tada su bile organizovane demonstracije zbog nasilja nad jednim poslanikom SPO upravo u ovoj zgradi u kojoj se mi nalazimo.
I 24. decembra 1996. godine desilo se jedno teško krivično delo. Tada je bio organizovan tzv. kontra miting u to vreme vladajuće partije, pa je u glavnoj beogradskoj ulici u Knez Mihajlovoj, ispred sedišta SPO, teško ranjen član SPO Ivica Lazović. Ivica Lazović je srećom preživeo, ali ostao je trajni, doživotni invalid, teško hendikepiran, porodičan čovek. Njega je hicem iz pištolja pogodio iz neposredne blizine u glavu s leđa Živko Sandić, koji je u to vreme bio funkcioner SPS iz Vrbasa.
Treba li da podsećam i na to da je iz vatrenog oružja pucano i predsednika SPO Vuka Draškovića, da se to dogodilo 15. juna 2000. godine u Budvi, da je Drašković tada pogođen kuršumima u glavu, da je takođe imao sreću da preživi, ali je to bio klasičan primer državnog terorizma, jer je lider opozicije u to vreme bio meta? Sve je to bilo učinjeno po naređenju tadašnjeg državnog vrha kako bi Vuk Drašković bio uklonjen sa životne i sa političke scene, jer je bio politička konkurencija Slobodanu Miloševiću i njegovom režimu.
Želim da verujem da će primenom ovog zakona da budu onemogućeni i sprečeni ovakvi i slični slučajevi, da se više neće dešavati da nevini ljudi stradaju, da budu predmet napada samo zato što su mislili drugačije ili što su se politički angažovali.
Mi ćemo, govorim u ime poslanica i poslanika DHSS i SPO, da podržimo ovaj zakon zato što će njime biti stvorene olakšice za sve one kojima je oružje zaista potrebno, koji ga upotrebljavaju korisno i savesno. Tako će biti omogućen, što je dobro rešenje, povlašćen status registrovanim sportskim strelcima i kolekcionarima. Oni se, kao što je ministar istakao, oslobađaju od obuke, imaju mogućnost spravljanja municije, olakšava im se nabavka istog tog oružja i municije za potrebe kolekcionara, ukida se za sve vlasnike oružja ograničenje količine municije koju mogu da nabave, što je u skladu sa uporednim rešenjima u, pre svega, evropskom zakonodavstvu.
Dakle, ovaj zakon o kojem danas razgovaramo na detaljan način razrađuje nabavljanje, korišćenje, nošenje, čuvanje i ostale radnje vezane za oružje i municiju od strane i fizičkih i pravnih lica. Zakon je, što posebno pozdravljamo, kako onih specifičnosti koje su karakteristične za našu zemlju, za ovo podneblje, tako i rešenja koja su se pokazala zaista dobrim u uporednom pravu, pre svega u zakonodavstvu zemalja EU.
Ono što želimo da pohvalimo, da istaknemo jeste da se do ovog Predloga zakona došlo tako što je nacrt bio na javnoj raspravi u većem broju gradova Srbije, Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Novom Sadu, Pančevu i drugim mestima, tako da su zainteresovani mogli da daju svoje predloge, svoje primedbe i u okviru postupka pripreme ovog zakona kojim se uređuje oblast posedovanja, nošenja oružja. MUP u saradnji sa Nacionalnom asocijacijom za oružje su tada omogućili da mnogobrojni učesnici, predstavnici relevantnih državnih organa, nevladin sektor, eminentni stručnjaci, predstavnici sportskih i lovačkih saveza daju veoma korisne sugestije i primedbe koje su ugrađene u odredbe zakona.
Inače, problem zloupotrebe oružja i municije je izražen u našem društvu i zaista je zabrinjavajući podataka koji se navodi u obrazloženju, da se u posedu građana nalazi između dve i čak 900.000 komada ilegalno posedovanog oružja.
Mi znamo kakva je tradicija na ovim prostorima vezana za oružje. Svesni smo činjenice da smo prošli kroz ratna zbivanja 90-tih godina prošlog veka, da je postojao osećaj nebezbednosti, da je postojalo neuređeno zakonodavstvo. Svedoci smo da se često otkrivaju čitavi arsenali nelegalno posedovanog oružja. U Engleskoj postoji samo jedan fudbalski klub „Arsenal“, a kod nas čak i neka navijačka udruženja poseduju prave arsenale oružja. Svedoci smo da se u policijskim akcijama pronalaze ne samo pištolji, već i tzv. duge cevi, mitraljezi, eksploziv bombe, pa čak i minobacači i ručni i raketni bacači.
Smatramo da će usvajanjem i primenom ovog zakona biti omogućena efikasna kontrola posedovanja prometa oružja, da će se sprečiti dosadašnje zloupotrebe i da će, ono što je najvažnije, biti povećana bezbednost građana Srbije. Posebno su dobra ona rešenja koja se odnose na pooštravanje uslova za posedovanje oružja, u čemu je ministar veoma dobro i argumentovano govorio. Naveo je koja su to ograničenja uvedena za dobijanje oružja, koja se odnose na zdravstvenu sposobnost, na opravdane razloge koje može MUP da procenjuje kada smatra da bi vlasnik oružja mogao da zloupotrebi.
Naravno da je dobro rešenje i to što zakon predviđa izdavanje oružanog lista kao biometrijskog dokumenta.
Vezano za Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti od požara, želim da istaknem da će poslanice i poslanici DHSS i SPO da podrže svojim glasovima usvajanje i ovog zakona, jer je njime predviđeno povećanje stepena bezbednosti, efikasnija kontrola objekata javne namene, prvenstveno ugostiteljskih i objekata u kojima se okuplja veći broj ljudi, a u skladu sa dobro poznatom inicijativom u našoj javnosti, nazvanoj „Tamarin zakon“, jer smatramo da izmene ovog zakona uvode odredbe za povećanje bezbednosti posetilaca javnih objekata, pre svega dece, omladine, ali i svih građana Srbije koji se nalaze u takvim objektima, jer po odredbama ovog zakona ni jedan javni objekat glavne namene ne može da bude registrovan ako ne budu dostavljeni dokazi da je urađena protivpožarna zaštita.
Predložena zakonska rešenja omogućavaju da objekat bude otvoren tek pošto budu pribavljeni svi potrebni sertifikati, dokumenti, saglasnosti, dozvole, a ne da se tek naknadno obezbeđuje protivpožarna zaštita.
Novina u zakonu je ograničenje broja ljudi u objektima po kvadratnom metru prostora, dakle, ukoliko u objektu bude više ljudi od dozvoljenog broja, odgovornost snosi vlasnik, odnosno zakupac takvog lokala.
Dobro rešenje je što će putevi za evakuaciju, prema ovim predloženim odredbama, da budu obavezni, što će morati da budu izrađeni od nezapaljivih materijala. Dakle, u svakom objektu mora će da budu ugrađeni sistemi za alarmiranje, za dojavu požara, za brzo reagovanje u takvim slučajevima.
Mi verujemo iskreno da će zakon da bude prekretnica u bezbednosti u ovoj oblasti i da će inspektori savesno, prema odredbama zakona, da postupaju i da zabrane rad lokala koji ne ispunjavaju ove propisane, stroge, ali potrebne, neophodne uslove. Zaista, sve pohvale MUP-u, kao predlagaču ovih zakonskih izmena. Čekalo se izvesno vreme, ali je dobro, konačno, što ste sve učinili da se on nađe pred nama poslanicima i verujem da će biti usvojen.
Što se tiče potvrđivanja ovih međunarodnih sporazuma, takođe pohvale za to što je set ovih predloga došao na potvrđivanje u relativno kratkom vremenskom roku posle potpisivanja i što su uopšte takvi sporazumi zaključeni, bilo da se radi o bilateralnim ili multilateralnim.
Osvrnuo bih se samo na ove sporazume koji se odnose na otvaranje graničnih prelaza prema Rumuniji. Ti prelazi su već otvoreni, kao što je ministar rekao, 8. novembra, u prisustvu predsednika Vlade i ministra unutrašnjih poslova dve države, Aleksandra Vučića i Viktora Ponte, od nemerljivog značaja za ljude koji žive sa obe strane granice, posebno u Banatu, u AP Vojvodina i u rumunskim županijama Timiš, Karoš Temerin, je od ogromnog značaja što će ovi prelazi da omoguće mnogo veći promet roba i usluga nego što je to bio dosada slučaj. To će doprineti razvoju ovih pograničnih krajeva koji, nažalost, već izvesno vreme stagniraju. To će podstaći investicije, s obzirom i na činjenicu da je Rumunija 2007. godine ušla u EU, da je članica EU i da su tamo prisutni strani investitori koji će sada sigurno u većoj meri doći i u Srbiju, da je Rumunija u NATO-u čitavu jednu deceniju.
Mi imamo najdužu kopnenu, ali i rečnu granicu od svih suseda, upravo sa Rumunijom. Ta granica je dugačka preko 400 kilometara. To sve ukazuje da je bilo potrebno da se ovi prelazi kod mesta sa naše strane Nakovo, Jaša Tomić i Vrbica, otvore. To je značajno i za nacionalne manjine sa obe strane. Odavno su Srbi iz Rumunije, ali i pripadnici rumunske nacionalne manjine u našoj zemlji predlagali upravo ovakva rešenja. Siguran sam da će ovo doprineti i dobijanju, kao što ste pomenuli, značajnijih sredstava iz, IPA fondova EU i da će omogućiti otvaranje ovih prelaza, da ljudi sa jedne strane granice žive, sa druge da rade ili da se leče, školuju. Već i sada imamo slučajeve da ljudi žive sa jedne strane granice, a da rade u drugoj državi, što će tek biti izraženo posle otvaranja ovih i nekih drugih graničnih prelaza.
Evo, još jednom, zbog svega navedenog, sve pohvale u ime DHSS-SPO MUP-u, ministru Stefanoviću kao predlagaču ovih zakona i zakonskih izmena. Dakle, ovi zakoni su izvesno vreme čekali, ali će biti uskoro usvojeni. Oni su veoma važni, jer sadrže rešenja koja je sam život nametnuo, odnosno nedostaci i propusti prethodnih rešenja. Verujem da će ovi zakoni, pre svega ova prva dva koji se odnose na municiju, oružje i zaštitu od požara, da doprinesu da budu spaseni mnogi životi, što je najvažnije, zdravlje ljudi, integritet ljudi, ali i imovina. To jeste i osnovna svrha rada kako izvršne vlasti, koju vi predstavljate, tako i nas poslanika, koji se nalazimo u ovom zakonodavnom domu. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, u Ustavu Republike Srbije zapisano je da je obaveza naše države da razvija i unapređuje odnose sa Srbima u inostranstvu.
Moje pitanje je upućeno Ministarstvu spoljnih poslova Vlade Republike Srbije, a odnosi se na položaj Srba u Republici Albaniji. Naime, procenjuje se da u ovoj zemlji živi oko 30.000 pripadnika našeg naroda koji su diskriminisani po svim osnovima, kako u zakonu, tako i u praksi.
Naime, srpskoj zajednici koja u ovoj državi živi već vekovima preti potpuni nestanak, odnosno asimilacija. Srbi, šta više, nemaju pravo da se na popisima stanovništva, koji se na svakih 10 godina obavljaju u Albaniji, izjasne o svojoj nacionalnoj i verskoj pripadnosti.
Pitanje šta ćemo učiniti u bilateralnim odnosima sa Republikom Albanijom, šta ćemo učiniti u kontaktima sa međunarodnom zajednicom kako bi se poštovala Okvirna konvencija Saveta Evrope o zaštiti nacionalnih manjina, koju je ratifikovao i parlament Albanije pre 10 godina, ali je ne primenjuje?
Smatramo da naša Vlada, a biće prilike za to u kontaktima sa predstavnicima albanske Vlade, treba da insistira na tome da se pripadnicima srpske zajednice u Albaniji omogući slobodno nacionalno i versko izjašnjavanje, da im se omogući slobodna upotreba srpskog jezika i isticanje nacionalnih simbola. Sve ovo im nije dozvoljeno, šta više, oni su u matičnim knjigama svi zavedeni kao Albanci, njihova lična imena i prezimena su albanizovana. Njima jeste formalno omogućeno da vrate svoja originalna imena, ali uz jednu veoma komplikovanu i skupu proceduru, čija cena dostiže i do preko 1.000 evra.
Smatramo da se mora insistirati na tome da se srpskoj zajednici u Albaniji omogući školovanje na svoj jeziku u javnim školama Albanije, da im se omogući političko predstavljanje u parlamentu Albanije, kao i na drugim nivoima vlasti.
Od Albanije treba tražiti da stane u zaštitu kulturnih dobara i tradicije srpskog naroda na tlu ove države, a svakako da treba otpočeti razgovore o zaključivanju sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina između Srbije i Republike Albanije, koji bi se odnosio na zaštitu prava albanske manjine u Srbiji i iste takve zaštite nacionalnih, kulturnih, verskih i drugih prava srpskog naroda u Albaniji.
U Skadru i gradu Fijer, koji se nalazi u centralnoj Albaniji, postoje škole na srpskom jezikom, koje se održavaju u privatnim objektima, uz pomoć bivšeg Ministarstva za dijasporu i Srbe u regionu, koje finansira takav projekat. Međutim, to očigledno nije dovoljno i neophodno je da se uspostave škole koje će omogućiti školovanje na maternjem srpskom jeziku pripadnicima našeg naroda i da takvi programi uđu u program Ministarstva prosvete Republike Srbije, naravno, uz adekvatno zaključivanje sporazuma sa resornim ministarstvima Republike Albanije.
Neophodno je pružiti daleko značajniju finansijsku pomoć radu kulturno-prosvetnih udruženja Srba u Albaniji, pre svega Udruženju srpske manjine „Morača-Rozafa“, koje je reprezentativno udruženje našeg naroda u ovoj zemlji i da se njihov rad finansira kontinuirano, da to finansiranje bude usklađeno sa načinom na koji, recimo, država Srbija finansira rad organizacija albanske manjine u našoj zemlji.
Ono što je takođe značajno jeste da bi trebalo omogućiti za 30.000 pripadnika srpskog naroda u Albaniji koji to žele, da državljanstvo Republike Srbije mogu da dobiju po daleko jednostavnijoj proceduri i uz mnogo manje administrativnih prepreka nego što je to do sada bio slučaj. Za sam kraj, trebalo bi omogućiti nesmetano delovanje SPC, koja ima značajnu duhovnu, kulturnu i tradicionalnu ulogu svuda, pa i kada su u pitanju Srbi u Albaniji. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodne poslanice i narodni poslanici, moje pitanje je upućeno Ministarstvu za saobraćaj, JP „Putevi Srbije“ i Republičkoj direkciji za puteve, a odnosi se na ne održavanje putnog pravca od Mionice do Ravne gore.
Naime, na obroncima planine Suvobor, na lokalitetu Ravna gora, izgrađen je istorijsko-kulturni spomen kompleks. To je finansirao SPO, izgrađen je spomen dom, spomenik generalu Mihajloviću, komandantu Jugoslovenske vojske u otadžbini. Dovedena je struja i voda, međutim veoma teško je posetiocima, kojih ima svake godine sve više i njihov broj se meri već desetinama hiljada, da dođu do Ravne gore, s obzirom na to da je put u veoma lošem stanju. Put je asfaltiran pre 15 godina, ali se ne održava i naročito posle obilnih padavina ove godine je veoma oštećen. Propadanju tog putnog pravca umnogome doprinosi veliki broj teških kamiona koji prevoze kamen iz kamenoloma koji se nalazi duž ovog puta.
Moram da istaknem da je ovaj put veoma važan i praktično jedina veza sa ostatkom sveta za meštane Planinice, Struganika, Koštunića, Brajića i drugih sela duž ovog putnog pravca. Rupe, oštećenja, klizišta su veoma izražena i ovaj put će uskoro biti neprohodan.
Moram da istaknem da se duž puta nalazi selo Struganik u kojem je rođen vojvoda Živojin Mišić. Ove godine obeležavamo 100 godina od početka Prvog svetskog rata. Znamo kakvu je značajnu ulogu kao komandant Prve armije imao Živojin Mišić u tom vojnom sukobu, a praktično je onemogućeno velikom broju turista, posetilaca, poštovalaca srpske tradicije da posete njegovu spomen-rodnu kuću.
Takođe, u nastavku tog putnog pravca nalazi se spomen-dom koji je posvećen pripadnicima Ravnogorskog pokreta koji su prvi, ne samo na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, već uopšte na tlu Evrope podigli organizovani gerilski otpor protiv nacističkog okupatora i svi oni, praktično, teškom mukom ili su onemogućeni da se upoznaju sa ovim značajnim delom naše istorije.
Podsetiću da je upravo u Skupštini Srbije donet Zakon o izjednačavanju u pravima pripadnika dva antifašistička pokreta koja su postojala na tlu naše zemlje tokom Drugog svetskog rata. Obaveza je, i zakonska i moralna, da se odužimo tim ljudima koji su dali i svoje živote i hrabro se borili za oslobođenje naše zemlje i bili veliko ohrabrenje i drugim narodima u Evropi da se organizovano suprotstave nacističkoj okupaciji svojih zemalja.
Evo, još jednom, apel u ime i nas koji svake godine u maju se okupljamo na Ravnogorskom saboru kada odajemo priznanje ovim hrabrim ljudima, ali i u ime desetina hiljada ljudi koji takođe tokom čitave godine odlaze na Ravnu goru, kao na svojevrsno hodočašće, i žele na taj način da pokažu da je učinjena nepravda prema ovim hrabrim ljudima koji od države nisu ništa tražili a sve su joj dali, da se ovaj putni pravac, napominjem još jednom, od Mionice do Ravne gore, što pre rehabilituje, rekonstruiše, da se zakrpe udarne rupe, da se na onim mestima gde je erozija odnela asfalt, asfalt ponovo postavi, da se kompletna i horizontalna i vertikalna putna i saobraćajna infrastruktura duž ovog putnog pravca obnovi i dovede u stanje kakvo je bilo pre 15 godina, kada je ovaj put bio asfaltiran. Hvala vam.
Poštovana gospođo predsednice parlamenta, poštovana gospođo Mihajlović, poštovani predstavnici ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, stanje u putarskoj privredi je veoma nezavidno, i zato potvrđivanje Konvencije međunarodne organizacije broj 94, o radnim klauzulama javnih ugovora ima za cilj da doprinese rešavanju problema putarskih preduzeća, poboljšanju uslova rada, redovnijoj isplati zarada za zaposlene uključujući i dodatke za zarade.
Putna privreda Srbije je dovedena pred kolaps lošom politikom koja je vođena poslednjih nekoliko godina, tek od kada ste vi preuzeli ovaj resor beleže se pozitivniji trendovi, što je za podršku i pohvalu.
Naime, od 26 putarskih firmi koje zapošljavaju oko 15 hiljada ljudi, većina je u blokadi, a glavni razlog za to su dugovi države i lokalne samouprave za ranije izvedene radove. Dug države se procenjuje na oko milijardu evra. Problem je i to što mali broj naših firmi može da dobije bankarske garancije za izvođenje krupnijih infrastrukturnih poslova, tako na primer na Koridoru 11, samo dve naše firme su uspele da dobiju bankarske garancije.
S druge strane, putarske firme ne mogu da dobiju poslove ni zato što su u blokadi. Rešenje je u tome da domaće firme se međusobno integrišu, da se ukrupne, da se izoluju oni zdravi delovi tih firmi da pronađu strateške partnere, ali u svemu tome neophodna je i pomoć države, kao i banaka i Fonda za razvoj.
Mi znamo da su putevi žila kucavica svih uređenih država, a vrednost puteva u Srbiji iznosi oko pet milijardi evra, a za njihovo redovno održavanje na godišnjem nivou je potrebno obezbediti negde oko 50 milijardi dinara. Međutim, zbog nedostatka sredstava više od 80% puteva u Srbiji je u veoma lošem stanju. Na primer, deonica puta od Uba do Lajkovca koja je duga 12,5 kilometara, gradi se četiri godine. Izvođači radova su obećali da će je završiti do novembra ove godine. Međutim, s obzirom na to da je taj rok 10 puta čak pomeran, skeptični smo u pogledu njihovog obećanja, u šta ste se sigurno i sami uverili nekoliko puta obilazeći radove upravo na ovoj deonici kada ste konstatovali da nema dovoljno angažovanih radnika niti mašina i da firme koje su preuzele obavezu da ovu deonicu završe ne rade planiranom dinamikom.
Postoji realna opasnost da skoro 15 hiljada radnika putarskih preduzeća ostanu bez posla, a da se životi učesnika u saobraćaju ozbiljno dovedu u pitanje. Zato je potrebno da bude potvrđen ovaj sporazum kako bismo zahvaljujući njemu omogućili formiranje međuresorne radne grupe koja bi bila sastavljena od predstavnika nadležnih ministarstava, sindikata, asocijacija koje okupljaju građevinska preduzeća, a koja će imati za cilj da sačini spisak putarskih i građevinskih preduzeća u Srbiji koja je biti podeljena na ona koja ispunjavaju predviđene zakonske kriterijume i obaveze prema svojim zaposlenima i prema državi i ona druga koja to, nažalost ne čine i koja više neće dobijati posao od države.
Pojedine firme biće dakle na crnoj listi, kako ste istakli u vašim prethodnim izjavama i u obrazloženju za potvrđivanje ovog sporazuma, ako ne plaćaju radnike, ako imaju radnike koji su angažovani na crno, ako te firme nisu platile svoje obaveze prema radnicima, ako nisu ispunili obaveze prema državi, ako ne zadovoljavaju kvalitet radova, ukoliko nisu vodili računa o bezbednosti na radu ili ako su te firme učestvovale u bilo kojoj aferi u kojoj je dokazana prevara, odnosno korupcija.
Sada bih prešao na ova dva druga međunarodna sporazuma, to je potvrđivanje protokola u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Srbije i Evropske zajednice, njihovih država članica druge strane kojim se uzima u obzir pristupanje Republike Hrvatske EU. Poznato je da je 1. jula prošli godine Hrvatska postala punopravna članica EU i da carinski režim između Srbije i Hrvatske od tog datuma koji je bio definisan CEFTA sporazumom o slobodnoj trgovini se više ne primenjuje, jer je Hrvatska automatski dakle, prestala da bude članica CEFTA. Takav carinski režim je zamenjen carinskim režimom između Srbije i EU koji je definisan u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju EU sa našom zemljom.
Prema uslovima koji su definisani u tom Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Srbija se našla u povoljnijem položaju. Mi praktično kao i sa ostatkom EU nemamo više carina na izvoz industrijskih proizvoda iz Srbije u Hrvatske, a isto važi i za većinu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda osim samo za četiri kategorije poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, za koje postoje izvozne kvote, a to su šećer, vino, juneće meso i pastrmka.
S druge strane za Hrvatsku je od prošle godine bescarinski režim okončan. Izvoznici sada moraju da plaćaju carinu na većinu proizvoda i ta se carina sada kreće u rasponu od 4% do 13%.
Moram da istaknem da je naša zemlja sa Hrvatskom u poslednjih nekoliko godina zaključila oko 20 sporazuma i protokola i to u najvažnijim oblastima saradnje počevši od normalizacije odnosa između dve zemlje, pa sve do slobodne trgovine. U ukupno ostvarenom izvozu Srbije u svet, prošle godine Hrvatska je bila na visokom devetom mestu, a po visini uvoza iz drugih zemlja u našu zemlju Hrvatska je svrstana na deseto mesto. Dakle, ona je naš veoma značajan spoljno trgovinski partner. U Srbiji sada posluje preko 200 hrvatskih preduzeća, odnosno pre svega ćerki firmi i njihovih predsedništava i to je rezultat zaista intenzivnog učestvovanja hrvatskih preduzeća u privatizacionim procesima u Srbiji.
S druge strane nažalost, na to moramo da ukažemo da u Hrvatskoj je danas prisutno svega desetak srpskih preduzeća. Dakle, ogromna je ne srazmera. Hrvatska jeste nesumnjivo značajan naš partner i u političkom i ekonomskom smislu, i bilateralni i ekonomski odnosi se baziraju na robnoj razmeni koju karakteriše strani, kontinuirani rast počevši od 2001. godine, praktično od uspostavljanja diplomatskih odnosa. Ta ukupna razmena pošle godine iznosila je oko 900 miliona dolara. Ta privredna saradnja može da se dalje unapređuje.
Postoji mnogo prostora i često se ističe u susretima privrednih komora i privrednika naših zemalja i ministarstava, da su naše privrede komplementarne, nekada smo bili u istoj državi. Posebno ta saradnja može da se unapredi u oblastima energetike, zatim u metaloprerađivačkoj industriji, trgovini, građevinarstvu, posebno u IT sektoru, zatim u poljoprivredi. Značajno je ulaganje hrvatskih kompanija na srpsko tržište i ono iznosi negde oko 650 miliona evra, dok su naša ulaganja u Hrvatsku nedovoljna i ona iznose svega 45 miliona, dakle, nisu ni deseti deo onoga što je Hrvatska investirala u Srbiju.
Šta su razlozi za slabije prisustvo srpskih preduzeća na tržištu u Hrvatskoj. Dakle, privredna komora naše zemlje je analizirala i došla do zaključka da su nezavršeni procesi privatizacije naše privrede, da postoje brojne ne carinske barijere, da postoji ne blagonaklonost, kako da kažem, prema robama i investicijama iz Srbije, da često sa naše strane postoji nelojalna konkurencija domaćih firmi, a opet sa hrvatske strane je izražena diskriminacija srpskih preduzeća u privatizaciji hrvatskih firmi. Naravno da uz angažovanje naše Vlade, naše privredne komore je potrebno obezbediti veću prohodnost za srpski kapital u Hrvatskoj kako bi se smanjila ova ogromna ne srazmera koja postoji u investicionim ulaganjima. Zato je moguć značajan porast međusobne trgovinske razmene i da bi jedno od rešenje bilo da se ekonomske politike dve zemlje usmere ka izvozu i za zajednički nastup na trećim tržištima.
Što se tiče ovog trećeg predloženog sporazuma o veterinarskoj saradnji sa Republikom Albanijom, daću malo širi okvir. S obzirom na to da taj sporazum treba da doprinese uopšte proširenju saradnje u oblasti poljoprivrede između dve zemlje i uopšte na ekonomskom i privrednom planu. Dakle, cilj ovog sporazuma je pored saradnje dve države u oblasti veterine i želja da se dobije jedan pravni okvir kojim bi trebalo da se doprinese ukupnoj saradnji, da se poveća taj obim razmene poljoprivredno prehrambenih proizvoda i pre svega da se stvore uslovi za povećanje našeg izvoza u Albaniju.
Bio sam nekoliko puta u Albaniji, video sam da postoji interesovanje za naše proizvode, da postoji mogućnost za njihovo plasiranje na albanskom tržištu s obzirom na to da je veoma skromna domaća proizvodnja i da su tamo uglavnom strani proizvodi u trgovinama i u industriji i sigurno bi trebalo ohrabriti u većoj meri naše izvoznike i naše investitore da posluju sa Albanijom. Bileteralni sporazum o slobodnoj trgovini koji je potpisan između Srbije i Albanije stupio je na snagu 1. avgusta 2004. godine, pre deset godina. To je bio taj prvi značajan korak unapređenja međusobnih odnosa posle jednog dugog perioda mirovanja, a pravi bum u trgovini je nastao 2007. godine kada je ustanovljena CEFTA, godinu dana ranije i kada je omogućena regionalna zona slobodne trgovine. Već je samo tokom te prve godine postavljanja CEFTE, trgovinske razmene između Srbije i Albanije se gotovo udvostručila, sa 40 miliona dotadašnjih američkih dolara 2006. godine, taj obim je povećan na više od 80, skoro 90 miliona američkih dolara u 2007. godini.
Onda dolazi svetska ekonomska kriza 2008. i 2009. godine koja uslovljava da dođe do malog zastoja, međutim, ponovo 2010. godine ta razmena dostiže 139 miliona američkih dolara.
Ono što karakteriše tu razmenu, jeste da je ona neujednačena, neuravnotežena, jer od te sume, od 140 miliona američkih dolara, 90% predstavlja naš izvoz u Albaniju, što je dobro, jer mali je broj zemalja sa kojima mi imamo pozitivan spoljno-trgovinski saldo i naravno da bi trebalo iskoristiti te mogućnosti za još veći naš izvoz i za uravnoteženje, jer iskustva EU su pokazala da je najbolja spoljno-trgovinska razmena između država koje imaju uravnotežene bilanse i saldo.
Inače, Albanija spada u grupu srednje značajnih zemalja u robnoj razmeni i izvozu Srbije, od 172 zemlje gde Srbija plasira svoje proizvode, u prošloj godini, Albanija se našla na 24 mestu po vrednosti našeg izvoza.
Od 204 zemalja odakle mi uvozimo u prošloj godini, Albanija je na 58 mestu, to je svrstala u red zemalja koje jesu manje značajne u toj robnoj razmeni kada je u pitanju import.
Naša ukupna vrednost izvoza u Albaniju 2012. godine iznosila je oko 90 miliona dolara i kažem da mi redovno beležimo značajan suficit u poslovanju sa Albanijom.
Šta je šansa za povećanje izvoza u Albaniju? To je da se u ovoj zemlji strukturno menjaju uslovi poslovanja i da se olakšava poslovanje stranih preduzeća, da je sve veća potražnja za poljoprivrednom mehanizacijom, za gađevinskim mašinama, za raznim industrijskim i drugim materijalima, ali veliki problem za uspostavljanje kvalitetnih privrednih veza predstavlja pitanje transporta robe.
Uprkos tome, srpske firme mogu uspešno da posluju u Albaniji. Ja ću istaći dva primera, to je „Fabrika kablova“ iz Jagodine i beogradska kompanija „Vekspon“ i još samo da kažem da srpska privreda još od 2003. godine redovno učestvuje na sajmovima u Albaniji, da se predstavljaju naši proizvodi i usluge i da to može samo da doprinese povećanju robne razmene i povećanju našeg izvoza.
Želim da kažem da će poslanička grupa SPO i DHSS u Danu za glasanje da podrži usvajanje, ratifikovanje i donošenje ovih predloženih sporazuma.
Gospođo predsednice, dame i gospodo poslanice i poslanici, želim da uputim pitanje Ministarstvu odbrane.
Prilikom nedavne posete naselju Stepa Stepanović u Beogradu, ministar odbrane gospodin Bratislav Gašić izjavio je da će dodelom preostalih stotinak stanova biti realizovan projekat koji je Ministarstvo odbrane zaključilo sa Građevinskom direkcijom Srbije, a to je da oni, kako aktivni pripadnici Ministarstva odbrane, tako i penzionisani, dobiju ukupno 932 stana na pomenutoj lokaciji od ukupno 4.616, koliko se tu gradi. Znači, to je 21% od ukupne površine izgrađenog prostora.
Ministar je tada izjavio da se korak po korak rešava stambeno pitanje pripadnika Ministarstva odbrane, uključujući i penzionisani sastav i on je izrazio optimizam da će u naredne dve i po do tri godine biti rešena sva nerešena pitanja ljudi koji rade u Ministarstvu.
S obzirom na to da je podela stanova u pomenutom naselju Stepa Stepanović pri kraju, moje pitanje je da li postoje planovi u Ministarstvu odbrane koji su bazirani na sličnom modelu kao što je ovaj, odnosno da li ima još lokacija u zemlji za koje postoji mogućnost dogovora sa Ministarstvom odbrane i Direkcijom za izgradnju ili sa lokalnom samoupravom o zajedničkoj saradnji?
Ovo pitam pre svega zbog toga što danas u sistemu otpreme postoji preko 19.000 zahteva za rešavanje stambenog pitanja. To su uglavnom nasleđeni problemi nastali još iz vremena raspada zajedničke države i transformacije Vojske i Ministarstva odbrane, ali s obzirom da je ovo izuzetno značajno pitanje koje zanima veliki broj ljudi koji su podneli zahteve, ali i članove njihovih porodica, tražim objašnjenje i odgovor u vezi sa ovom problematikom.
Drugo pitanje je takođe upućeno ministru odbrane, a odnosi se na to da li se planiraju u buduće vojne vežbe obima kao što je to bila združena vojna vežba „Ravanica“, koja je održana 30. juna ove godine na poligonu Pasuljanske livade kod Ćuprije.
Znamo da su ove godine održane vojne vežbe „Grom 2014“, „Plavi odgovor“, „Platinasti vuk“, a ova združena vežba koju sam pomenuo, „Ravanica“, je izuzetno značajna, s obzirom na to da po svom obimu, po ciljevima koji su realizovani, takva vojna vežba nije bila organizovana od 1989. godine, dakle punih 25 godina. Reč je o najvećoj vežbi pripadnika Vojske Srbije tokom ove godine na kojoj je učestvovalo 860 pripadnika Vojske, a kojoj su prisustvovali i pripadnici kopnene vojske i vojnog vazduhoplovstva Rusije.
S obzirom da su toj vežbi u danu gostiju prisustvovali i ministar odbrane i načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general Ljubiša Diković, koji su pohvalili učesnike ove vojne vežbe, interesuje me da li Ministarstvo odbrane planira ovakve vojne vežbe i u buduće? Hvala.
Poštovana gospođo predsednice parlamenta, dame i gospodo narodne poslanice i narodni poslanici, poštovani gospodine ministre i predstavnici Vlade Republike Srbije, Evropski dan sećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Evropskog parlamenta o proglašenju 23. avgusta Evropskim danom sećanja na žrtve staljinizma i nacizma i to od 23. avgusta 2008. godine, a potvrđen je tačkom 15. Rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj savesti i totalitarizmu od 2. aprila 2009. godine.
U završnom delu Rezolucije parlament i Vlade svih država članica EU, ali i države koje su kandidati za članstvo u EU i zemlje koje su povezane sa EU, pozvane su na usvajanje i sprovođenje te Rezolucije.
Da podsetim, 23. avgusta 1939. godine potpisan je Nemačko-Sovjetski Pakt o nenapadanju, poznatiji kao Pakt Molotov – Ribentrop, kojim su Staljinov Sovjetski Savez i Hitlerov Treći Rajh postigli javni sporazum o nenapadanju, ali istovremeno i tajni sporazum o podeli interesnih sfera u istočnoj Evropi.
Parlamentarna skupština Saveta Evrope usvojila je Rezoluciju 1096 iz 1996. godine i potom Rezoluciju 1481 od 25. janura 2006. godine o osudi zločina komunističkog totalitarnog režima i predložila je svim svojim članicama da u parlamentima usvoje dokumente o osudi ovih zločina, kao i da ustanove dan sećanja na sve nevino stradale.
Evropski parlament je u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vreme i način obeležavanja sećanja na žrtve totalitarnih režima prema sopstvenoj tradiciji i istoriji. Tako se 23. avgust obeležava u Estoniji, Hrvatskoj, Letoniji, Litvaniji, Sloveniji i Švedskoj, dok neke druge zemlje članice EU obeležavaju 27. januar kao Međunarodni dan sećanja na žrtve holokausta, kada se dogodila Kristalna noć u Berlinu.
U okviru programa „Evropa građanima“ za period od 2007. do 2013. godine Evropska komisija je izdvojila 215 miliona evra za podršku programima zaštite lokacija masovnih pogubljenja, deportacija i koncentracionih logora, te za programe zaštite dokumentacije o tim događajima. Iz ovoga se vidi koliki značaj Evropska komisija pridaje čuvanju sećanja na ove događaje i žrtve, a takođe i novim programom do 2020. godine su opredeljena značajna sredstva za iste namene.
S obzirom na to da je i Srbija bila suočena sa tragičnim stradanjima kao posledicom vladavine totalitarnog režima, smatramo potrebnim da se i u našoj državi proglasi dan sećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i na taj način Srbija bi iskazala poštovanje prema žrtvama, kao i posvećenost promovisanju i unapređenju demokratskih i evropskih vrednosti.
Dame i gospodo narodni poslanici, danas se navršava 68 godina od ubistva armijskog generala Dragoljuba Mihailovića, komandanta jugoslovenske vojske u otadžbini, ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, antifašiste koji je bio na čelu prvog gerilskog pokreta na tlu okupirane Evrope u Drugom svetskom ratu.
General Mihailović se borio protiv dva totalitarizma, protiv fašističke okupacije zemlje i protiv uspostavljanja boljševičkog pokreta. Borio se za očuvanje demokratskih vrednosti koja je baštinila Kraljevina Jugoslavija, kao što su višepartijski sistem, slobodno tržište, sloboda zbora i dogovora, savesti, organizovanja, izražavanja, sloboda ispovedanje vere.
U skladu sa preporuka Evropskog parlamenta i Parlamentarne skupštine Saveta Evrope da se obeležava dan sećanja na žrtve totalitarizma, predlažem da se razmotri predlog da 17. jul, dan kada je 1946. godine ubijen general Mihailović, bude proglašen danom sećanja na žrtve komunizma, kojih je od septembra 1944. godine bilo više desetinu hiljada. Samo Državna komisija za utvrđivanje broja ubijenih i otkrivanje masovnih grobnica je konstatovala da ih je preko 50 hiljada.
Zaključujem, pitanje upućeno Ministarstvu rada, socijalne politike i zapošljavanja glasi…
Završavam. Još jedna rečenica. Pitanje je – da li će biti predložene izmene i dopune Zakona o državnim i drugim praznicima…
Moram samo pitanje da postavim… kako bi se i u Srbiji praznovao… (Isključen mikrofon.)
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodne poslanice i narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SPO i DHSS upućujem pitanje Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu - da li priprema zakonske predloge koji će omogućiti drugačiju teritorijalnu organizaciju naše zemlje, odnosno decentralizaciju, odnosno, još preciznije, stvaranje većeg broja opština u odnosu na postojeće?
Mi u SPO smatramo da ni autonomne oblasti, ni regioni, ne mogu da obezbede uravnoteženi i ravnomerni razvoj svih područja u Srbiji ukoliko se ne formira čitav niz novih opština i ukoliko te opštine ne postanu osnovni nosioci samouprave građana, jer ti građani, u tim lokalnim sredinama treba da postanu vlasnici dohotka koji oni sami ostvaruju i da odlučuju samostalno o razvoju svojih sredina.
Mi smatramo u SPO i mi smo to i definisali u našem programu za decentralizaciju i regionalizaciju Srbije da je od životnog značaja za našu državu da se opštinama vrati njihova imovina, uključujući tu i zemlju, građevinsko zemljište, šume, da im se vrate sve oduzete nadležnosti, uključujući i sopstvenu politiku zapošljavanja, da im se vrati pravo koje su nekada imali na koncesije, na svoje vlasništvo, da mogu da raspisuju sopstvene tendere za privatizaciju.
Mi smatramo da bi opštinama po tim novim zakonskim rešenjima trebalo da pripadne i prihod od zakupa poslovnog prostora, ili od poreza na imovinu koja se nalazi na njihovoj teritoriji.
Ovo govorimo zbog toga što su u bivšim jugoslovenskim republikama, poput Slovenije i Hrvatske, ovakva rešenja dala pozitivne rezultate. Dakle, takva rešenja postoje i u nekim drugim zemljama u EU. S obzirom na to da u Srbiji, evo već više od 50 godina nije praktično promenjen broj opština, a od raspada Jugoslavije, uzećemo za primer Sloveniju i Hrvatsku, kod njih je taj proces decentralizacije uzeo maha i danas Republika Hrvatska ima više od 500 opština. To je broj koji je nekada imala čitava SFRJ. Ili, Slovenija, koja je od 2004. godine u EU ima 210 opština. Dakle, više nego Srbija, a Slovenija ima oko dva miliona stanovnika. Srbija, bez KiM, sedam, a Srbija ima manji broj opština, što znači da u proseku u jednoj slovenačkoj opštini živi oko 9.000 stanovnika, dok je kod nas taj prosek oko 46.000.
Govorim ovo zbog toga što mi imamo velike nefunkcionalne opštine koje ne mogu da zadovolje sve potrebe svojih građana. Evo, navešću primer grada Leskovca u čijem sastavu se nalazi preko 180 mesnih zajednica. Kako će rukovodstvo grada, kako će gradonačelnik za vreme svog mandata tamo da obiđe sva ta mesta, a kako tek da reši njihove probleme koji se tiču snabdevanja vodom, školovanja, rešavanja problema iz oblasti zdravstva i drugih životnih pitanja?
Mi smatramo da ove opštine moraju da se osnuju svuda tamo gde to nalažu potrebe ljudi jer ne služe ljudi opštinama već obrnuto, opštine bi trebale da služe ljudima. Te nove i male opštine koje bi bile formirane izvan gradova, a i ove gradske postojeće, moraju da se usitne.
Mi imamo zakon koji predviđa formiranje novih opština na teritoriji postojećih gradova, ali to nije vremenski limitirano, tako da, praktično, ta rešenja nikoga ne obavezuju da se na teritoriji gradova formiraju te nove opštine kao kod mene u Loznici. Loznica ima, praktično, status grada, ali nema novih opština i takva je situacija u drugim gradovima na teritoriji Srbije.
Dakle, ne može biti da bilo koja ta nova i mala opština ne može da izdržava svoju upravu, i to bi bile opštine koje bi bile funkcionalne, odgovorne građanima i evo, završavam sa time, recimo po primeru Slovenije, kada sam posetio jednu njihovu opštinu, zove se Olimija i kada sam razgovarao sa gradonačelnikom i pitao ga koliko ima zaposlenih u njihovoj opštinskoj upravi, rekao mi je jedan i po zaposlen čovek, a to je opština koja je proglašena jedne godine za najuspešniju u EU. Hvala.