Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Čotrić

Aleksandar Čotrić

Srpska napredna stranka

Govori

Ova pitanja koja se odnose na postojanje pripadnika našeg naroda u nekim susednim zemljama je gradivo koje se uči u 3. razredu osnovne škole. Tako da vi to, očigledno, ne znate ni na tom nivou, a meni je to jako dobro poznata materija.
Davno pre vas sam čitao Konstantina Porfirogenita i nemojmo da se upuštamo u tu raspravu, da se pozivamo sada na tog vizantijskog istoričara. Bitne su činjenice sada, da li sada postoje pripadnici našeg naroda kao autohtono stanovništvo u susednoj Bugarskoj.
Više puta sam bio u Bugarskoj, imao kontakte sa predstavnicima naše ambasade u Sofiji i pokušavali smo na sve moguće načine da osnujemo neku organizaciju od pripadnika srpskog naroda, ali to su ljudi koji su se doselili u Bugarsku zbog posla u poslednjih 10 ili 15 godina. To su uglavnom poslovni ljudi, koji nisu bili zainteresovani za angažovanje na planu očuvanja nacionalne posebnosti. Tako da je činjenica to, a ne ono što je pre nekoliko vekova pisao u svom delu Konstantin Porfirogenit.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, predstavnici Ministarstva za dijasporu, dame i gospodo narodni poslanici, najpre želim da istaknem da je Predlog zakona o dijaspori i Srbima u regionu dobio podršku resornog Odbora za odnose sa Srbima izvan Srbije.
Poslanici SPO, u okviru poslaničke grupe ZES, podržaće ovaj zakon, a uveren sam i većina poslanika, zato što je ovo veoma značajan zakon, što je veoma kvalitetno napisan, što predstavlja rezultantu različitih predloga i mišljenja koja su izneta tokom jako dugog perioda koji je bio na raspolaganju svim zainteresovanima da se izjasne o ovom zakonskom tekstu, s obzirom na to da je on više od šest meseci bio na javnoj raspravi, da je u skupštinsku proceduru ušao 13. maja ove godine.
Ovaj zakon, kada bude usvojen, predstavljaće svojevrsni, slobodno mogu reći bez preterivanja, ustav naše dijaspore. To je veoma značajan osnovni sistemski zakon, s obzirom na to da se prvi put u našoj pravnoj istoriji donosi jedan ovakav tekst. On će imati veliki značaj za poboljšanje odnosa između matične zemlje i veoma brojne naše dijaspore.
Naravno da je zakon zasnovan na ustavnim odredbama iz najvišeg pravnog akta zemlje, koji je donet 2006. godine, i da će prvi put da uredi jednu veoma značajnu oblast koja se odnosi na veliki broj što naših državljana koji žive u inostranstvu, što pripadnika srpskog naroda, pre svega u regionu.
O značaju iseljeništva, o značaju dijaspore, o značaju Srba u regionu najbolje govore podaci, činjenice. Iako je popis iz 2002. godine utvrdio da je 415.000 državljana Srbije u inostranstvu, taj broj je neuporedivo veći i procenjuje se da najmanje 3.000.000 naših državljana i sunarodnika živi na pet kontinenata u preko 100 zemalja sveta, da su organizovani u više od 1.000 organizacija, saveza, klubova i asocijacija, da postoji više od 350 hramova Srpske pravoslavne crkve širom sveta.
Procenjuje se i da je ogroman ekonomski i privredni potencijal naše dijaspore, koji će tek u narednom periodu, a zakon će u tome pomoći, da bude oslobođen, odnosno da možemo očekivati i mnogo veća ulaganja i investicije od dosadašnjih. A one nikako nisu zanemarljive, jer procene govore da je u dosadašnjoj privatizaciji učešće poslovnih ljudi iz naše zemlje bilo oko 15%, a puno puta je već istaknuto koliko u Srbiju novca stiže putem doznaka.
Samo da napravim kratku digresiju, jednu malu reminiscenciju, da kažem koliki je značaj naše dijaspore bio i u prošlosti i sada, i na duhovnom, kulturnom i naučnom planu, da podsetim da su neki od najvećih umova srpskog naroda živeli u inostranstvu, ali dali ogroman doprinos našoj nauci, našoj kulturi. Samo da kažem da je Nikola Tesla, nesumnjivo najveći naučnik koji je potekao iz našeg naroda, praktično čitav svoj život proveo van granica Srbije, da je Njegoš, nesumnjivo najveći pesnik srpskog romantizma, takođe sav svoj život proveo van granica Srbije.
Od naučnika ću, u ovom kratkom pregledu, pomenuti Pupina, Milankovića, čiju godišnjicu obeležavamo ove godine, Dositeja Obradovića, koji je rođen u Čakovu, u današnjoj Rumuniji, Miloša Crnjanskog, koji je rođen na teritoriji današnje Mađarske, Vuka Karadžića, koji je više od 50 godina živeo u Austriji, u Beču, i tamo stekao afirmaciju.
Donošenjem ovog zakona će biti postignuta, po mom sudu, četiri osnovna cilja. On će doprineti daljem zbližavanju matične države i dijaspore. Omogućiće kvalitetnije, bolje uključivanje predstavnika dijaspore u politički, ekonomski, naučni, kulturni život matične zemlje. Pomoći će očuvanju identiteta pripadnika naše dijaspore, kako nacionalnog tako i jezičkog, kulturnog i verskog.
Takođe je veoma značajno da odnosi sa dijasporom i Srbima u regionu imaju višestruki značaj u procesu evropskih integracija, u procesu izgradnje moderne Srbije.
Jer, ovaj zakon koji ćemo usvojiti predstavlja prvi predlog zakona kojim se u našem zakonodavstvu pravno uređuje odnos između države Srbije i Srba koji žive izvan njenih granica.
Čudi me politizacija po pitanju ovog zakona, strančarenje, i to nikako ne mogu da shvatim. Ne razumem zašto se iznose mišljenja da Ministarstvo za dijasporu nije potrebno, a ono je prvi put formirano 2004. godine, kada je na čelu Vlade bio Vojislav Koštunica, koji je podržao taj predlog. Da li je u međuvremenu došlo do promene stavova u njegovoj stranci ili neki poslanici rade i govore suprotno od stavova i mišljenja svog predsednika – to je pitanje za njih.
Mislio sam da je u pitanju neobaveštenost, ali nije. U pitanju je loša namera, intencija da se ukidanjem Ministarstva za dijasporu i sprečavanjem donošenja ovog zakona zapravo možda ukine i cela dijaspora, jer oni koji kažu da nije potrebno Ministarstvo misle da ne treba da postoji ni dijaspora ni odnosi sa njom, i da se stranka koja to govori vrati nekim svojim izvornim načelima.
Jer, sećam se dobro, kada je 1992. godine ta stranka formirana (a umnogome zahvaljujući pomoći SPO, verovatno ne bi ni mogla da nastane bez toga), rečeno je da je to stranka koja u svom nazivu želi da istakne da je Demokratska stranka Srbije, da će se baviti samo ljudima koji žive u Srbiji, i da ih uopšte ne interesuju naši sunarodnici i državljani koji žive u inostranstvu. Izgleda da se ovim vraćate na te početke, zbog čega ste, izgleda, i osnovani.
Sada mi postaje jasno zbog čega je ovaj zakon, koji je Ministarstvo za dijasporu u pretprošlom mandatu počelo da radi i poslalo ostalim ministarstvima i Sekretarijatu za zakonodavstvo, tako dugo čekao i zašto ovaj zakonski predlog nikako nije mogao da dobije zeleno svetlo.
Neko je svesno to blokirao u vreme kada je predsednik DSS-a bio premijer, i mi kasnimo sa donošenjem ovog zakona nekoliko godina upravo zbog opstrukcije onih koji i danas otvoreno pokazuju da misle da mi, kao matična zemlja, ne treba da posvećujemo pažnju svojim sunarodnicima u inostranstvu i da ne treba da održavamo veze sa državljanima Srbije izvan njenih granica.
Postaje mi jasno i zbog čega je u to vreme, 2005. godine, bio formiran Savet za dijasporu, na čijem je čelu bio tadašnji premijer, koji ni jedan jedini put nije našao za potrebno da sazove sednicu tog tela iako je prihvatio da mu predsedava, iako je prihvatio predlog tadašnjeg ministra za dijasporu da u tom delu budu predstavnici drugih ministarstava, kako bi se rešavali problemi i pitanja naše dijaspore.
Sada mi postaje jasno zašto nije moglo da bude ništa učinjeno po zahtevu dijaspore da joj se vrate sredstva koja su se nalazila u Fondu dijaspore za maticu.
U to vreme, pre 2000. godine, u tom fondu je bilo nekoliko miliona evra prikupljenih u humanitarne namene, za pomoć i zbrinjavanje izbeglica. Ta sredstva su više od pet godina, nečinjenjem tadašnjeg premijera i onih koji su činili većinu u tadašnjoj vladi, bila zaleđena, zamrznuta, nisu mogla da budu stavljena na raspolaganje onima kojima su bila potrebna. Taj novac nije mogao, pored ostalog, da bude iskorišćen za obnovu mostova posle bombardovanja.
Tek sada su, zahvaljujući zalaganju ministra Srećkovića i njegovih saradnika, i razumevanju partnera u ovoj vladi, ta sredstva konačno vraćena onima koji su bili ovlašćeni da njima raspolažu. Ta sredstva su sada, a govorim o značajnim, velikim sredstvima, u iznosu od nekoliko miliona evra, konačno stavljena na raspolaganje pre svega ljudima kojima su ta sredstva najpotrebnija u Srbiji, a prikupljena su u dijaspori.
Ovo pitanje dijaspore, kao i pitanje KiM, nikako ne bi trebalo da bude stranačko pitanje. Ovo je pitanje od najvećeg državnog i nacionalnog značaja. Nemojte zbog Petra da mrzite i svetog Petra, pa ako vam se ne sviđa SPO (koji, za razliku od vas, jača i to sada postaje jasno, čim ste se toliko zabrinuli zbog toga što SPO dobija sve veću podršku na uštrb vaše stranke i što nam pristupaju širom Srbije čitavi odbori iz DSS-a), da budete protiv interesa dijaspore, da govorite kako treba da se ukine Ministarstvo, kako ne treba da postoji ni naša dijaspora.
Tu se iznose i razne proizvoljne i netačne tvrdnje, poput onih da ova materija u drugim zemljama nije zakonski uređena, da ne postoje adekvatni zakoni koji tu materiju regulišu. Naprotiv, navešću samo nekoliko primera. Počeću od zemalja koje su na evropskom kontinentu. Italija, Rumunija, Portugalija, Francuska su evropske države koje su pravno uredile zastupljenost dijaspore u parlamentu. Austrija, Bugarska i Ruska Federacija su svoju državnu politiku prema sunarodnicima u inostranstvu usmerile prema kulturnoj saradnji i visokom školstvu.
Uz sve razlike koje postoje u zakonima koji se odnose na sunarodnike u inostranstvu, Slovačka i Mađarska su usvojile praksu izdavanja posebnog iseljeničkog dokumenta za svoje sunarodnike koji nemaju državljanstvo ovih zemalja i koji im, sledstveno tome, omogućava niz povlastica. Već je gospodin Veselinović pomenuo primer Slovenije, koja je zaista detaljno uredila obaveze države prema Slovencima koji žive izvan njenih granica. Oni su posebnu pažnju posvetili postupku povratka Slovenaca u zemlju.
I zaista, ovaj zakon će sigurno, kada smo već kod tog pitanja povratka, da doprinese i značajnijem povratku iseljenih u proteklim decenijama, zato što je sada na sceni drugačija državna politika, politika poverenja, zahvaljujući ljudima koji su sada na čelu Ministarstva.
Ranije, u nekim proteklim godinama i decenijama, samo se UDBA bavila našom dijasporom. Na koji način? Više od 30 istaknutih političkih emigranata bilo je ubijeno. Likvidirani su, što na tlu zapadne Evrope, što u prekomorskim zemljama.
Bio sam u nekim našim diplomatsko-konzularnim predstavništvima na tribinama, na razgovorima sa predstavnicima naše dijaspore koji su u poslednje tri ili četiri godine prvi put imali mogućnost da uđu u svoje prostorije. Ranije, u tom prethodnom periodu, ta mesta su obavljala neku drugu funkciju, služila su za špijuniranje, denunciranje naših ljudi, a sada je to poverenje obnovljeno, što je preduslov i za njihov povratak i za njihovo investiranje i za njihovo uključivanje u život matične zemlje.
Ovaj zakon će doprineti integraciji naših državljana i sunarodnika u domicilne sredine, dakle u države u kojima borave, ali će biti jedna snažna brana njihovoj asimilaciji i njihovom odnarođivanju. Sigurno je da će Srbija, posle puno godina i decenija kada je bila maćeha svojoj deci, da ne budem patetičan, ali moram da kažem da oni Srbiju stvarno doživljavaju kao svoju majku, jer je i reč matica, koju često koristimo, izvedena od reči mati, ovim zakonom zaista postati mati i neće više biti maćeha, kao što je bila u proteklom periodu. Hvala vam.
Poštovana predsednice Parlamenta, uvaženi predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, poslanici SPO-a u okviru Poslaničke grupe ZES-a, glasaće za zakon o regionalnom razvoju, a razlozi za to su što se južno, istočno i zapadno od Beograda u našoj zemlji nalaze brojna nerazvijena područja, i to u vremenu kada su demetropolizacija, regionalizacija i policentrični razvoj glavni principi na kojima počivaju savremene evropske države.
Nažalost, u ovoj oblasti, u našoj zemlji su još uvek prisutni brojni monopoli, i to ekonomski, finansijski, kulturni, medijski, ali i drugi. Našoj zemlji je potrebna demetropolizacija, neophodna je decentralizacija i regionalizacija, zato što su takvi procesi u drugim evropskim zemljama dali veoma pozitivne rezultate. To ću ilustrovati samo kroz nekoliko primera.
Današnja Španija ima 17 regiona, 50 okruga i blizu 10.000 opština, a u njihovim opštinama prosečno živi oko 4,5 hiljade stanovnika, dok u Srbiji, prema današnjoj podeli na opštine, živi, čak, 46.000 stanovnika. Recimo, u Finskoj je 12 sličnih regiona kao u Španiji, u Francuskoj ih je 22, ali 101 departman, i u ovoj zemlji ima gotovo 40.000 opština sa prosečnim brojem stanovnika oko 2.000.
Da napravimo pregled stanja u zemljama koje su nama bliže u regionu, ili su bile nekada s nama u zajedničkoj državi. Recimo, u Sloveniji postoji šest regija, čak 210 opština sa prosečnim brojem stanovnika, recimo, 9.000. Hrvatska, koja ima administrativnu podelu na 20 županija, ima blizu 500 opština, gotovo upola manje stanovnika od nas, a ima toliki broj jedinica lokalne samouprave. Recimo, Mađarska, koja je po broju stanovnika kao Srbija, ima preko 3.000 opština, ili Makedonija, sa 2.000.000 stanovnika, ima isti broj opština kao i Srbija.
Nažalost, u proteklim godinama, pa i decenijama, bili smo izvan savremenih tokova koji su dominirali evropskim kontinentom u ovoj oblasti i još uvek nemamo funkcionalnu regiju, a broj opština je isti kao i pre pune četiri decenije. Opštinama je, antiustavnim udarom koji je izveden sredinom 90-tih godina prošlog veka, oduzeta imovina, oduzeto im je pravo na prihode od poslovnog prostora, pravo na zapošljavanje, u velikoj meri, čak i pravo na premer zemljišta u katastar.
Često od neke centralne kancelarije zavisi koliko će nekoj opštini i jedinici lokalne samouprave biti dodeljeno sredstava, što nije dobro stanje i treba ga menjati, a ovaj zakon je prvi korak u tom pravcu.
U današnjoj Srbiji, praktično 3/4 ukupnog finansijskog kapitala države, kako domaćeg, tako i stranog, koncentrisano je u glavnom gradu. Zbog toga je u nekim beogradskim opštinama dohodak po glavi stanovnika 25 do 30 puta veći od npr. dohotka po glavi stanovnika u Vlasotincu, Majdanpeku, Trgovištu, Malom Zvorniku, Krupnju, Bosilegradu, Kladovu, Medveđi.
Poređenja radi, taj odnos između najbogatijih i najnerazvijenijih opština u Belgiji, Francuskoj, Holandiji, Velikoj Britaniji manji je od dva puta, dakle, umnogome su te razlike u razvijenosti manje u zemljama EU, čemu i mi težimo i ovaj zakon treba tome da doprinese.
Danas više od dve trećine teritorije Srbije ima status zaboravljene provincije, jer se malo u tim sredinama gradilo, malo je bilo zapošljavanja, od čega su demografski ispražnjeni čitavi krajevi, a neka sela su potpuno nestala; jednostavno, više nema stanovnika u njima, ostala su samo imena na geografskim kartama. Zatvaraju se i škole koje su do pre samo tri ili četiri decenije imale po 300, pa i više učenika, a danas u njima više nema nikoga, ili svega nekoliko učenika.
Lično sam se uverio u jednom selu u okolini Zaječara, gde nam se jedna devojčica obratila i pitala – šta mislite ko je najbolji učenik u našem razredu?
Kako mi to možemo da znamo, odgovorili smo, a ona je rekla – ja sam najbolja učenica. A šta mislite ko je najlošiji učenik? Ne znamo, a ona kaže – ja sam najlošiji, zato što sam jedina učenica u čitavom tom odeljenju, a čini mi se, čak, i u školi.
Dakle, u takvim demografski opustelim regijama Srbije, naročito je to izraženo u Borskom, Zaječarskom, Nišavskom, Jablaničkom, Pčinjskom i Topličkom okrugu, decenijama nisu izgrađeni nikakvi veći, značajniji, kapitalni objekti infrastrutkure, čak je u tom periodu devastirano i mnogo toga što je bilo izgrađeno u vreme Kraljevine Srbije i potonje Kraljevine Jugoslavije.
Kad smo već kod tih istorijskih reminiscencija, da kažem da je u doba Kraljevine Jugoslavije, tek podsećanja i poređenja radi, na području današnjeg grada Leskovca, na kojem se, inače, nalazi gotovo 200 naselja, u to vreme postojalo 35 opština, a u Leskovcu znamo kakva je danas ekonomska situacija, na jugu Srbije, pa i u Leskovcu. U to vreme, zbog izuzetno razvijene tekstilne industrije, koja je bila na evropskom nivou, dobio je naziv ''srpski Mančester“.
Ekonomsko zaostajanje mnogih delova Srbije stvara i nerazumevanje stanovništva tih krajeva prema svojoj prestonici, prema ljudima koji žive u glavnom gradu, jer stanovnici unutrašnjosti Srbije ne znaju da i znatan broj Beograđana, takođe, živi u teškoj materijalnoj situaciji i da samo desetak, pa i manje kilometara od centra grada, recimo, Višnjica se nalazi 7 kilometara od Terazija, postoje naselja koja nemaju još uvek kanalizaciju, da ne pominjem neke druge infrastrukturne značajne objekte. Takvih naselja u Beogradu ima više, neka od njih imaju i preko 30.000 stanovnika.
Još nešto što je značajno, što treba da bude uvod, i donošenjem ovog zakona, u promenu Zakona o izboru narodnih poslanika, jeste činjenica da prema važećem izbornom zakonu, koji je donet još 2000. godine, a čiji je, inače, autor SRS, Srbija je jedna izborna jedinica, a, recimo, dva puta manja, već pomenuta Hrvatska, kada je u pitanju broj stanovnika, ima 10 izbornih jedinica, što je, takođe, dodatni garant decentralizacije i uravnoteženog razvoja te države, jer se obezbeđuje na taj način prisustvo poslanika iz svih delova zemlje, a mi danas imamo situaciju da imamo nekih 30-tak opština koje niko ne predstavlja u ovom domu, jer nema nijednog poslanika ni iz jedne stranke, a to je posledica ovakvog zakona.
Administrativna i razvojna ekonomska podela Srbije na oblasti, recimo, u Kraljevini Jugoslaviji su to bile banovine i regioni unutar oblasti, uz osnivanje čitavog lanca novih opština, jeste programsko opredeljenje SPO-a još od osnivanja naše stranke, dakle, skoro 20 godina, jer je to jedan od osnovnih uslova da Srbija bude uređena kao moderna evropska država. U tom smislu je naša stranka još pre tri godine usvojila programsku deklaraciju o decentralizaciji vlasti u Srbiji i zato će poslanici u SPO-a u okviru Poslaničke grupe ZES glasati za donošenje zakona o regionalnom razvoju. Hvala.
Poslanici SPO, u okviru poslaničke grupe ZES-a, glasaće za donošenje odluke o upućivanju pripadnika Vojske Srbije i Ministarstva odbrane u Mirovnu misiju u Čad i Centralnoafričku Republiku.
Više je razloga za to, izdvojiću samo neke. To je, pre svega, ispunjavanje međunarodnih obaveza naše zemlje, s obzirom na to da smo članica UN-a i da nam po tom osnovu sleduju prava, ali i obaveze, od kojih je jedna, veoma značajna, i učešće u mirovnim misijama.
Inače, u ovom trenutku, u 18 zemalja širom sveta učestvuju pripadnici UN-a, a naši pripadnici Vojske i Ministarstva odbrane su u tri takve misije.
Ovo je i značajno priznanje ugledu naše zemlje, ugledu naše vojske i Ministarstva odbrane. Učešće u ovoj misiji, svakako, doprinosi i procesima integracije naše vojske u međunarodne bezbednosne procese, zatim, jačanju i izgradnji partnerskih odnosa. Uvek treba podsetiti da smo mi u Partnerstvu za mir, da se naša stranka, SPO, zalaže da Srbija postane članica NATO-a i da i ovakve misije tome doprinose.
Zbog čega to želimo? Ako već hoćemo da se poštuje Rezolucija 1244, koja garantuje integritet naše zemlje, onda i mi moramo da poštujemo određene obaveze, a najbolji i najsigurniji način da se srpski vojnici vrate u južnu pokrajinu, na područje KiM-a, jeste da budemo aktivniji u Partnerstvu za mir i da kroz te procese uđemo u NATO, jer je to garancija i za smanjenje napetosti u regionu, za izgradnju poverenja i za povratak naših vojnika na celokupnu teritoriju Srbije.
Možda to izgleda neobično, ali se Kosovo i Metohija danas brani i u Čadu i Centralnoafričkoj Republici. U svakom slučaju, bolje je da naši vojnici budu u svetu u mirovnim misijama, nego da, kao što je bio slučaj u prethodnim godinama, zahvaljujući politici nekih stranaka koje su tada bile u Vladi, strani vojnici dolaze na našu teritoriju. To se više neće dešavati. Sada je situacija drugačija.
Nemojmo se ponašati tako da od prijatelja stvaramo neprijatelje. Diplomatska veština je upravo obrnuta, da od protivnika, od onih s kojima imamo nesporazume, stvaramo prijatelje. Nemojmo da od Norveške, prijateljske zemlje, stvaramo neprijatelja i bez ikakvog razloga ili povoda tu zemlju sumnjičimo i optužujemo na ovaj način u ovom domu. Nemojmo da se ponašamo po principu – e, sad neću ni kako hoću.
Zakon o učešću profesionalnih pripadnika naše vojske u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inostranstvu donet je 2004. godine. Za njega su glasali i poslanici onih stranaka koje se danas protive ispunjenju obaveza upravo iz tog zakona i slanju naših vojnika u mirovne misije, a sve po principu da – neću ni kako ja hoću.
Dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SPO - NS glasaće za predloženi zakon o ministarstvima, pored ostalog i zato što se njime predviđa osnivanje ministarstva za dijasporu. Osnivanje ovog ministarstva je od velikog nacionalnog i državnog značaja, pre svega zbog činjenice da u inostranstvu živi veliki broj građana iz naše zemlje i da su oni izloženi snažnim procesima denacionalizacije i asimilacije, a da do sada nije postojala adekvatna državna briga o njihovim statusnim problemima.
Ovo ministarstvo koje će biti osnovano vodiće državnu, odgovarajuću brigu da ne izgubimo drugu i treću generaciju srpskih iseljenika, ali ovo ministarstvo je koncipirano tako da će voditi računa o interesima i potrebama svih iseljenih državljana Srbije.
Nehajan odnos države prema tako velikom korpusu našeg naroda vidljiv je iz činjenice da se ne zna pouzdano koliko je naših iseljenika u raznim zemljama sveta. Procene govore da ih je između dva i četiri miliona, a ono što se zna, barem približno, jeste da naši ljudi žive u preko stotinu zemalja sveta na svih pet kontinenata i da je do sada najveću brigu vodila Srpska pravoslavna crkva. To se vidi iz podataka da danas u svetu postoje 23 eparhije, preko 350 parohija, da je podignuto preko 260 pravoslavnih hramova i da postoje 23 namesništva u dijaspori Srpske pravoslavne crkve. Naši ljudi su se samoorganizovali i danas postoji preko 1000 udruženja, klubova i asocijacija koje okupljaju našu dijasporu.
Zbog svega toga potrebna je institucionalna briga o tim ljudima i zato će Ministarstvo za dijasporu koje će biti formirano da se, pre svega, stara o tome da se obezbede uslovi za povratak srpskog iseljeništva, za njihovo investiranje u privredu Srbije, za realizaciju prava glasa koje je sada omogućeno ovim izmenama izbornog zakona. Ministarstvo za dijasporu vodiće računa o zastupljenosti našeg iseljeništva u izvršnoj i svakoj drugoj vlasti u institucijama matice.
Zatim, veoma bitan i gorući problem je pitanje obrazovanja na maternjem jeziku za našu decu koja žive u inostranstvu, jer u ovom trenutku prema nekim podacima samo oko 5% dece je obuhvaćeno nastavom na srpskom jeziku.
Iz svega rečenog vidi se da je neophodno stvoriti bazu podataka o tome koliko zapravo naših ljudi ima u rasejanju, koliko je njihovih organizacija i udruženja, kako su povezani, i to će biti jedan od prioritetnih zadataka ovog novog ministarstva.
Postoje još neki drugi problemi koji neće biti isključivo u nadležnosti ministarstva za dijasporu, ali će ono davati svoj doprinos rešavanju problema denacionalizacije, jer je to pitanje koje i te kako zanima mnoge iseljenike. Zatim, pitanje državljanstva, a mi ćemo se truditi da u toj novoj vladi obezbedimo uslove da se državljanstvo da svima onima koji su podneli zahtev, i to po jednoj ubrzanoj proceduri, krajnje pojednostavljenoj.
Jedno od bitnih pitanja je pitanje rehabilitacije svih nevino osuđenih, a naročito u političkim procesima. Pitanje regulisanja vojne obaveze, što je pitanje koje pogađa mušku mlađu populaciju naših ljudi, nije do sada rešeno na odgovarajući način, kao i regulisanje ostvarivanja i unapređivanja prava i socijalnog i penzionog osiguranja naših ljudi, a pre svega onih koji se nalaze na privremenom radu u zapadnoevropskim zemljama.
Znači, rad ovog ministarstva biće od koristi ne samo za našu dijasporu već i za građane Srbije, jer će se stvarati uslovi za povratak naših ljudi, za njihovo investiranje u privredu Srbije, za njihove češće turističke dolaske. Biće omogućen taj transfer znanja i iskustva koje naši ljudi poseduju, a koje su stekli u razvijenim zemljama sveta.
Zapravo, formiranje ovog ministarstva predstavlja i realizaciju predizbornog obećanja koalicije SPO-NS na određeni način i ispunjenje stavova iz rezolucija sabora SPO za dijasporu u Evropi i Severnoj Americi. Podsetiću na činjenicu da je SPO stranka koja ima svoje odbore i članstvo u više od 20 zemalja sveta. Dakle, praktično u svim onim delovima Evrope, Severne Amerike gde u značajnijem broju žive naši iseljenici.
Znači, neće ovo ministarstvo samo po sebi rešiti sve probleme, ali će veoma bitno doprineti boljem povezivanju matice i dijaspore i jedinstvu iseljene i otadžbinske Srbije. Hvala.
Kada je u pitanju ova dilema, mislim da treba da poslušamo glas struke, zapravo, glas umetnika koji su se obratili svim poslaničkim grupama. Poslanička grupa SPO i Nova Srbija je dobila dopis Koordinacionog odbora umetničkih udruženja Srbije iza kojeg je stalo 11.000 članova umetničkih udruženja, počev od Udruženja likovnih umetnika Srbije, Udruženja likovnih i primenjenih umetnika i dizajnera, Udruženja dramskih pisaca, Saveza dramskih umetnika Srbije, sve do Udruženja književnika Srbije, koji traže da se razdvoje oblasti medija i kulture i da se formira samo ministarstvo za kulturu, jer smatraju da je u ovom periodu tranzicije kultura najznačajniji segment zaštite identiteta države i naroda koji u njoj žive.
Dakle, poslušajmo preporuku ljudi koji se time bave i koji tu oblast najbolje poznaju. Nama zaista nije više potrebno ministarstvo koje se zvalo Ministarstvo za kulturu i medije, a koje je učestvovalo u progonu novinara, u njihovom hapšenju, u otpuštanju sa posla, u zabrani medija. To je jedan mračni period koji moramo da ostavimo iza sebe.
 Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, tačka dnevnog reda o kojoj danas raspravljamo rezultat je političkog sporazuma od 16. oktobra, sporazuma koji su potpisali predstavnici SPS-a, DOS-a i SPO-a. Ja ću odmah da kažem  da će poslanici SPO-a glasati i za ovaj  predlog o dopuni Zakona o ministarstvima, kao i za izbor prelazne vlade  Republike Srbije, ali moram istaći sa osećanjem gorčine, zato što nisu ispunjeni zahtevi naše stranke u pogledu ostavki čelnih ljudi pravosuđa u Srbiji, odnosno predsednika Vrhovnog suda Srbije, gospodina Balše Govedarice i republičkog javnog tužioca Dragiše Krsmanovića, kao i načelnika u Ministarstvu unutrašnjih poslova, gospodina Radeta Markovića, koji obavlja funkciju načelnika Službe državne bezbednosti.
Moram da kažem da će Srpski pokret obnove, kao što sam istakao, glasati za izbor prelazne vlade, jer je očigledno bio cilj SPS-a i DOS-a, koji su svih ovih dana vodili neke tajne separatne dogovore, sa ciljem da SPO ne podrži prelaznu vladu i da naša stranka bude za to optužena pred javnošću Srbije. Međutim, SPO je stranka koja je uvek na prvo mesto stavljala nacionalne i državne interese i mi smo jasno, već 10. januara, na osnivačkom skupu DOS-a, koji je održan, da podsetim, u prostorijama SPO-a, pod predsedavanjem predsednika naše stranke, gospodina Vuka Draškovića, zatražili da izbori u Srbiji budu održani na svim nivoima. Mi smo imali u septembru izbore u Srbiji samo na lokalnom nivou. Dakle, potrebno je održati i parlamentarne i predsedničke izbore. Moram da istaknem da su se predstavnici SPO-a na pregovorima zalagali i za održavanje predsedničkih izbora, ali iz nama nepoznatih razloga, SPS i DOS su odbili takve izbore. To javnost u Srbiji treba da zna.
Što se tiče SPO-a, mi smo za to da se u Srbiji što pre uspostavi vladavina prava, da se obezbedi lična i imovinska sigurnost svih građana. To bi trebalo da obezbedi i ovaj sporazum i to bi trebalo da obezbedi prelazna vlada koja će funkcionisati do održavanja vanrednih parlamentarnih izbora 23. decembra. Moram da kažem zbog čega smo mi to zahtevali ostavke čelnih ljudi srpskog pravosuđa i zbog čega smo tražili ostavku Radeta Markovića.
Tražili smo zato što je potrebno, kao što sam već napomenuo, da se u našoj zemlji uspostavi pravna država, da se obezbedi sigurnost za građane, jer za vreme vladavine dosadašnjih vladajućih partija, ta bezbednost nije postojala. Građani su zaista bili ugroženi, ne samo na javnim mestima, oni nisu osećali sigurnost ni u svojim domovima. U poslednjih nekoliko godina SDB, odnosno MUP, nisu razrešili nekoliko stotina ubistava. Procenjuje se da ima preko 500, tobože nerasvetljenih ubistava, što je ogroman greh službe, na čijem čelu je donedavno bio ministar unutrašnjih poslova Vlajko Stojiljković i čiji je jedan od najistaknutijih predstavnika i gospodin Rade Marković.
Ja moram da kažem da su u oktobru prošle godine ubijena četiri člana naše stranke, da je u aprilu prošle godine ubijen Slavko Ćuruvija, novinar i osnivač "Dnevnog telegrafa", da je u oktboru prošle godine kidnapovan i da se još uvek nalazi u zatvoru nekadašnji pripadnik SDB-a Vladimir Nikolić, da je ove godine kidnapovan Ivan Stambolić, bivši predsednik Srbije i da se još uvek ne zna njegova sudbina, čak ni to da li je živ i da je toliko propusta bilo u radu MUP-a i pravosudnih organa, da su ovi ljudi, da su imalo časni, morali i sami da podnesu ostavke, a ne da se to od njih traži na političkim pregovorima i da to traži SPO.
Dakle, to nije učinjeno, uz obrazloženje SPS-a i DOS-a da je dovoljna usmena garancija, da je njihova reč tvrda, tvrđa od bilo kakvog potpisa i da će u roku od samo sedam dana pomenuti funkcioneri podneti ostavke. Nisu pristali da se potpiše aneks sporazuma o tome da će ovi ljudi biti razrešeni, odnosno da će podneti ostavke, iako je predsednik naše stranke, gospodin Vuk Drašković, o tome razgovarao i sa garantom sporazuma, sa predsednikom SRJ dr Vojislavom Koštunicom, koji je takođe smatrao da je potrebno da se potpiše aneks sporazuma, ali ne zbog toga što SPO sada insistira na tome, a da to nije dogovoreno 16. oktobra. Naprotiv, mi smo samo tražili da se konsekventno sprovede taj sporazum koji u jednoj svojoj tački kaže - da potpisnici sporazuma zahtevaju od organa MUP-a Srbije da Višem sudu u Podgorici izruče osobe osumnjičene za atentat na predsednika SPO-a, Vuka Draškovića, koji je izvršen 15. juna u Budvi.
Dakle, ne znam zašto su to predstavnici DOS-a i SPS-a odbili da se stavi na papir, da će sporazum biti do kraja sproveden. Odbili su to, i ja moram da kažem da će sledeći korak SPO-a biti, da ćemo mi po isteku tih obećanih sedam dana, doneti odgovarajuće odluke o čemu će biti javnost Srbije obaveštena. Kažem, pristali smo da ne bismo bili optuženi za opstrukciju sporazuma, iako mi komunistima verujemo, baš onoliko, kako je to rekao i pokojni književnik Borislav Mihajlović-Mihiz -"reč komunista je kao napisati na ledu, pa onda to prineti vatri".
Gospodine predsedniče, gospodo narodni poslanici, malopre smo obavešteni od bivšeg ministra unutrašnjih poslova gospodina Vlajka Stojiljkovića da podnosi ostavku na tu funkciju tobože zbog toga što je dosadašnja njegova funkcija nespojiva sa njegovim izborom za saveznog poslanika. Ali, moram da kažem da je to providan pokušaj da se izbegne rasprava o njegovoj odgovornosti za vršenje funkcije na dosadašnjem visokom položaju. Ministar policije, gospodin Vlajko Stojiljković je zaista učinio puno toga što je u suprotnosti sa zakonom, Ustavom ove zemlje.
Jedan od najeklatantnijih primera za to je nesposobnost policije da za više od godinu dana saopšti činjenice vezane za zločin na Ibarskoj magistrali, kada su u pokušaju ubistva predsednika SPO gospodina Vuka Draškovića ubijena četiri člana ove stranke. Gospodin Vlajko Stojiljković je bio dužan da za to vreme obavesti javnost, porodice poginulih o činjenicama, koje se u svakoj pravno uređenoj državi saznaju za svega nekoliko časova. Gospodine Stojiljkoviću, ja Vas molim da pokažete malo strpljenja. Mi iz SPO smo više od godinu dana strpljivo čekali da saopštite činjenice vezane za ovaj monstruozni zločin, kada su izgubljena četiri mlada života u tom zločinu, koji je bio spreman protiv predsednika najveće opozicione stranke, gospodina Draškovića.
Prema tome, niste saopštili ono što je trebalo da se saopšti i što se zna u svakoj pravnoj državi za svega nekoliko časova. A to je: ko je vlasnik kamiona - ubice, napunjenog peskom i eksplozivom, koji se ustremio na automobil u kome se nalazio gospodin Drašković; ko je vlasnik registarskih tablica tog kamiona - ubice; zašto nema tog registarskog broja u službenoj kompjuterskoj evidenciji MUP-a.
Zbog toga što policija i pravosudni organi ove zemlje nisu radili svoj posao, SPO je bio prinuđen da formira pravno-ekspertski tim, koji je nepobitno utvrdio izvesnu umešanost pripadnika Službe državne bezbednosti u ovo nedelo.
Isto tako, trebalo je saopštiti zbog čega je odbijena krivična prijava SPO protiv načelnika Službe državne bezbednosti Srbije, gospodina Radeta Markovića i protiv načelnika Službe državne bezbednosti Beograda, gospodina Milana Radonjića.
Zato što to nije učinjeno na vreme, isti ljudi, iste službe organizovali su novi atentat 15.06. ove godine na predsednika SPO gospodina Vuka Draškovića. Tada je gospodin Drašković zaista samo božjim proviđenjem preživeo, iako su ga dva kuršuma pogodila u glavu. Crnogorska policija, crnogorsko pravosuđe je brzo reagovalo, utvrdilo ko su bili neposredni izvršioci i privelo atentatore, ali je istovremeno Viši sud iz Podgorice raspisao poternicu za ljudima, koji su takođe bili umešani u ovaj atentat, a koji su, kako je utvrđeno, bili poslati iz Beograda. Dakle, Viši sud iz Podgorice je raspisao poternicu za Dušanom Spasojevićem i Miletom Lukovićem, koje već puna tri meseca MUP Republike Srbije odbija da isporuči crnogorskom pravosuđu. Ti ljudi se nalaze još uvek pod zaštitom MUP Srbije, iako je, kao što smo čuli, to ministarstvo u potpunom rasulu. Prema našim informacijama, ti ljudi se pripremaju i dalje na nekim objektima Službe državne bezbednosti u njihovim streljanama, da dovrše svoj krvavi posao, koji nisu uspeli, na svu sreću, da izvrše 15.06. ove godine.
Osnovni cilj je bio da se fizički likvidira predsednik najveće opozicione stranke i da se na taj način SPO, kao najveća demokratska opoziciona stranka, obezglavi, da joj se umanje šanse na izborima. Nažalost, delimično ste u tome uspeli, ali nemojte misliti da ste uništili SPO. SPO je stranka koja će pokazati svoju pravu punu snagu sada, kada se naš predsednik, gospodin Vuk Drašković vratio u Srbiju, kada će na predstojećim izborima moći, poput drugih lidera stranaka, da učestvuje u kampanji, da predvodi SPO, koji će ponovo biti ne samo najveća opoziciona stranka, nego će biti najveća stranka u Srbiji.
Ja moram da upozorim još jednom bivšeg ministra policije i da zatražim od njega da ove činjenice što pre saopšti, da sarađuje sa Anketnim odborom Skupštine Srbije, jer sama činjenica da Skupština, kao najviši zakonodavni organ u Srbiji, formira Anketni odbor i na taj način preuzima nadležnosti MUP-a, pokazuje da policija nije radila svoj posao i da je potrebno da se u istragu uključe i narodni predstavnici, i, ako gospodin Vlajko Stojiljković ne bude kooperativan, ako ne bude sarađivao oko utvrđivanja ovih činjenica, sigurno je da će i on snositi krivičnu odgovornost zbog toga što Ministarstvo, na čijem čelu je bio, nije radilo svoj posao, što je sakrivalo činjenice i što je sprečavalo da se pred licem pravde nađu ubice koje su krive što se na Topčiderskom groblju u Beogradu nalaze grobovi četiri mlada čoveka.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, poštovane kolege, s obzirom da RTV direktno prenosi današnju sednicu Skupštine Srbije dužan sam da obavestim poslanike u ovoj sali, tako i predsedavajućeg da se malopređašnji govor predsednika poslaničke grupe Srpskog pokreta obnove gospodina Mikovića nije mogao čuti na RTS, zato što je sve vreme dok je on govorio komentator televizije prepričavao šta su poslanici u prethodnom delu sednice govorili.
Tako se ometanje nastavlja, kako Studija B, tako vidimo i opozicionih poslanika, a pre svega poslanika Srpskog pokreta obnove, koji sa ove govornice imaju priliku da se obrate javnosti u Srbiji, ali kažem - samo teoretski, zato što to praktično nije bilo moguće.
Nadam se da se, dok ovo budem govorio, neće ponoviti ono što se dogodilo malopre. Dakle, poslanička grupa Srpskog pokreta obnove zahteva da predloženi dnevni red današnjeg zasedanja bude dopunjen sledećom tačkom dnevnog reda - Formiranje anketnog odbora Narodne skupštine Republike Srbije radi utvrđivanja činjenica vezanih za pogibiju četvorice visokih funkcionera Srpskog pokreta obnove 3. oktobra ove godine.
Obrazloženje za ovaj predlog glasi: - Četvorica visokih funkcionera Srpskog pokreta obnove, Veselin Bošković, Zvonko Osmajlić, Dragan Vušurović i Vučko Rakočević, poginuli su 3. oktobra, na Ibarskoj magistrali, u selu Petka kod Lazarevca, a predsednik Srpskog pokreta obnove tom prilikom je povređen.
Mnoge činjenice ukazuju da to nije bio saobraćajni udes, nego pokušaj ubistva predsednika Srpskog pokreta obnove, lidera vodeće opozicione stranke u Srbiji. Policijski i istražni organi, iako je prošlo više od mesec dana od ovog tragičnog događaja, još uvek nisu utvrdili ni elementarne činjenice, poput sledećih - ko je vozio kamion kojim su ubijena četvorica visokih funkcionera Srpskog pokreta obnove, ko je vlasnik kamiona, kako to da registarskog broja kamiona nema u državnoj kompjuterskoj evidenciji podataka.
Zbog svega ovoga, kao i zbog niza drugih veoma sumnjivih i zabrinjavajućih okolnosti, poslanički klub Srpskog pokreta obnove zahteva formiranje skupštinskog anketnog odbora, u skladu sa članovima 72, 73. i 74. Poslovnika Skupštine Srbije, s obzirom da su poslanici vladajuće većine odbili da o ovom tragičnom događaju od 3. oktobra raspravlja Odbor za odbranu i bezbednost Skupštine Srbije.
Poslanički klub Srpskog pokreta obnove predlaže da anketni odbor bude sastavljen od sledećih članova: Slobodan Nenadović, predsednik Odbora za odbranu i bezbednost, Borivoje Borović, narodni poslanik, Vojislav Mihajlović, potpredsednik Skupštine Srbije, i da u ovaj odbor uđe po jedan predstavnik Socijalističke partije Srbije, Srpske radikalne stranke i Jugoslovenske levice.
Anketni odbor bi, u skladu sa svojim ovlašćenjima, bio dužan da utvrdi - da li je bilo propusta u radu policijskih i istražnih organa, da li su istražni organi u svom radu ometani od strane organa državne bezbednosti i javne bezbednosti, carinskih ili drugih državnih organa, da li su neki državni organi, i po čijem nalogu, radili na uklanjanju dokumenata i drugih materijalnih dokaza, vezanih za tragični događaj od 3. oktobra, i da li je bilo pritisaka na svedoke da daju lažne iskaze?
Poslanički klub Srpskog pokreta obnove zahteva da anketni odbor sve ovo ispita u najkraćem mogućem roku i da odmah po obavljenom zadatku o tome dostavi izveštaj Narodnoj skupštini Republike Srbije i predloži odgovarajuće mere.
Za predsednika anketnog odbora predlažemo gospodina Slobodana Nenadovića, predsednika skupštinskog Odbora za odbranu i bezbednost. Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, jedan sam od poslanika koji su potpisali inicijativu da Vlada Republike Srbije predloži zakon o posebnim pravima i obavezama izabranih lica.
Želeli smo da se prava i obaveze svih, bez obzira o kojoj funkciji je reč, regulišu zakonom tako da građani sa njima budu u potpunosti upoznati i da ne bude ničega što bi davalo povoda za nagađanja o nekoj izuzetnoj ili tajnoj poziciji nosilaca najviših funkcija.
Rukovodili smo se time da sudije, tužioci i narodni poslanici budi bolje plaćeni kako bi građani imali puno pravo da od svih njih traže i posebnu odgovornost, posebno zalaganje, da se u potpunosti posvete obavljanju ovih odgovornih funkcija.
Plate naših sudija i tužilaca bile su više nego mizerne, a takođe i primanja narodnih poslanika daleko zaostaju za primanjima poslanika u npr. Bugarskoj, Rumuniji ili Makedoniji a da ne nabrajam zemlje koje su bogatije i razvijenije od naše.
Poslanik mora sebe celog da posveti obavljanju svoje funkcije i to ne samo za vreme dok se nalazi u ovom domu, dok je u Skupštini, već on mora da bude neprestano u kontaktu sa biračima, da bude upoznat sa njihovim problemima i da predloge građana iznosi u ovoj skupštini i da se za njih bori.
Povećanim primanjima sudija i tužilaca, što je glavni cilj ovog zakona, obezbeđuje se i njihova veća samostalnost u obavljanju odgovorne državne funkcije.
Ukratko, želimo da vratimo dostojanstvo našem pravosuđu. Međutim, nacrt zakona u mnogo čemu je bio odstupio od ovi naših namera, pa su bile predložene odredbe o doživotnim platama poslanika, ministara i ostalih, što je izazvalo negodovanje u javnosti, a i nas poslanika.
Drago nam je, međutim, što su sve te odredbe o doživotnim primanjima i doživotnim pravima izbačene, osim kada je reč o funkciji predsednika države, odnosno Republike, što je i razumljivo, jer takve odredbe postoje u zakonima svih demokratskih država u svetu.
Primanja jednog, dvojice ili trojice ljudi ne mogu ugroziti budžet države i smatramo da se više dobija poštovanjem dostojanstva predsedničke funkcije, nego što bi se dobilo nepriznavanjem dostojanstva te iste funkcije. Naravno, sve u skladu sa realnim mogućnostima naroda i države.
Vlada u obrazloženju zakona o posebnim pravima i obavezama izabranih lica ističe da su rešenja iz ovog zakona bukvalno prepisana iz zakona zemalja koje su članice Evropske unije, s tim što su plate u tim zemljama, i poslanika, i ministara, i sudija, bar 10 puta veće nego što se to predviđa za nosioce funkcija u našoj zemlji.
Tačno je da su 10 puta veće, ali u tim zemljama bar 10 puta su veće i plate ostalih građana, kao i prihodi seljaka, zatim, u istoj ravni su i socijalna davanja. Zbog toga naš cilj mora biti da Srbija krene putem odlučnih, korenitih, unutrašnjih demokratskih reformi, kako bi naša država što pre postala članica Evropske unije i kako bismo što pre životni standard naših građana podigli na nivo standarda građana koji žive u zemljama članicama Evropske unije.
Istovremeno, moja stranka, SPO, traži da naša zemlja u svoje temeljne propise, a ne samo ovaj, dakle, ugradi odredbe koje će naše propise izjednačiti sa propisima koji važe u zemljama Evropske unije. Dakle, SPO smatra da je potrebno da dobijemo i evropski zakon o informisanju i isti takav zakon o univerzitetu. Potrebni su nam i evropski zakoni o slobodnom tržištu, o konkurenciji, zakon koji će omogućiti da imamo neideološko pravosuđe, vojsku i policiju.
Potrebni su nam takođe evropski zakoni za oblast poljoprivrede, dakle, zakoni koji će zaštititi selo i seljake. Smatram da su nam potrebni takvi zakoni i za stimulisanje najboljih učenika, studenata, mladih naučnika. Ovakvim propisima, smatramo u SPO, treba regulisati i borbu protiv kriminala, kao i omogućiti svu potrebnu pomoć najsiromašnijim kategorijama građana, dakle, istim tim propisima.
Za donošenje takvih zakona zalagaće se SPO i naša poslanička grupa, jer nam je cilj nova, demokratska, bogata i snažna Srbija.
I još nešto, kad je reč o platama poslanika, odlučili smo se da u zakon ugradimo jednu kaznenu odredbu. Naime, ukoliko poslanik ne bude celoga sebe ugrađivao u vršenje svoje funkcije, ukoliko se ne bude posvećivao potrebama građana i države, odmah mu se oduzima poslanički mandat, i to bez prava da prima bilo kakvu platu po oduzimanju poslaničkog mandata.
Ove kaznene mere nisu usvojene ni za tužioce, ni za sudije, to napominjem, nego samo za poslanike, a drago mi je što je sa predsednikom Vlade postignut dogovor da iste mere budu primenjene i prema ministrima. Jer, ministar koji ne radi kako mora da radi, biće zamenjen i biće bez prava da prima platu makar i jedan jedini minut po razrešenju.
Možda je ovo suviše strogo, ali to je upozorenje i poslanicima, i ministrima, da se maksimalno bore za narod i za državu. Ne samo da nema doživotnih plata, kao što su neke novine požurile da jave, nego nema nikakvih plata, ukoliko poslanici i ministri ne budu radili kako građani od njih traže.
I dobro je što je tako, reda i odgovornosti u Srbiji mora da bude, i to mora da počne od vrha. Hvala vam.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, nadam se da će se u ovoj arhivi Komunističke partije naći i molba gospodina Šešelja za prijem u Savez komunista. Ta molba je napisana na 99 gusto kucanih stranica, a možda će u tim arhivima Saveza socijalističke omladine biti i primerci lista "Omladinske novine", zvaničnog glasila te organizacije. Godine 1982. je gospodin Vojislav Šešelj dao intervju tadašnjem novinaru...
Evo, sad ću preći na temu. I na pitanje gospodina Draškovića šta je po nacionalnosti, Vojislav Šešelj je odgovorio "Jugosloven" (Vojislav Šešelj - da, tako, "Jugosloven"). Upravo tako to se može vrlo lako proveriti. Međutim, da ja pređem na temu koja je na dnevnom redu. Mi smo danas usvojili Zakon o zaštiti na radu, ali moram da kažem da poslanički klub moje stranke SPO izražava žaljenje što u republičkom budžetu nema sredstava da se angažuju plaćeni vaspitači i vaspitačice koji bi uljudnom ponašanju naučili neke poslanike, a bogami i ministre iz Srpske radikalne stranke.
Govorim o temi.
Dozvolite mi samo da završim rečenicu. Dakle, kada je reč o posebno teškim slučajevima primitivizma, onda da se iz tih sredstava plaćaju i nadležni medicinski eksperti.
Dakle, podržavajući Predlog odluke o arhivskoj građi, predlažemo da se posebno arhiviraju izjave predsednika Srpske radikalne stranke i potpredsednika Republičke vlade gospodina Šešelja, jer će to nekim budućim istraživačima i budućim istoričarima biti veoma dragocena građa za izučavanje politike, pre svega prevrtljivosti i prodaje magle narodu, šarenih laža.....
Ja govorim o Predlogu odluke.

Whoops, looks like something went wrong.