Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Branislav Blažić

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka

Govori

Da su tri hemijske fabrike u isto vreme gađane.
Tema je šteta, koja je prouzrokovala da se donese Zakon o solidarnosti, a da nije bilo te štete, ne bi bilo ni ovog zakona. ...
Jedno sa drugim je jako povezano. Jako je povezano, gospođo, ako vi to ne znate, to je strašno povezano, jedno je uzrok, a drugo je posledica. Mi govorimo o jednoj posledici koja je trajala i koju sada skidamo sa dnevnog reda skidanjem ovog zakona. Kako da ne govorim o uzroku kada je taj uzrok bio uslov da bude zakon, a i uslov je da se skine zakon. Prema tome, nemojte stalno pokušavate da na neki način ili da ovim amnestirate NATO pakt od svega onoga što se događalo.
Mogu da nastavim?
Apsolutno, bar se nadam da sam se sve ovo vreme držao teme.
Prema tome, nastaviću da govorim o tim posledicama koje su bile i koje su izazvale ovo što nam se dešavalo. Moram da kažem još jednu stvar, a to je ta pravednost, koja je povezana i sa skidanjem ovog zakona, jer pravednost je ono što imamo, što je vlast nas samih, što nosimo u sebi, što nam nijedna sila ne može nijednim ratom ubiti. Ta pravednost upravo treba da bude vodilja ove diplomatije, koja treba da obezbedi na prvom mestu, da zahteva i traži, pre svega da se nadoknadom ratne štete, ova solidarnost dalje nadoknađuje i plaća.
Svaka druga opcija je izbegavanje toga, svaka druga opcija je amnestiranje NATO zlikovaca za ono što su uradili, svaka druga opcija je nepravda. Prema tome, ovaj zakon, u svakom slučaju, ono što smo mi radikali govorili, treba skinuti sa leđa građana, ali treba natovariti na leđa onih koji su ga na kraju krajeva i izazvali, a ne da nam se sa nekoliko miliona donacija, humanitarnih, sada oslobode za svo zlo koje su ovom narodu naneli.
Dame i gospodo narodni poslanici, problemi u zdravstvu su sigurno izuzetno složeni i kompleksni. Ti problemi su iz prethodnog perioda, a neki su načeti u poslednje vreme. Sigurno je da oni nisu samo u sferi Zakona o zdravstvenom osiguranju. Pored tog zakona, značajan zakon je i Zakon o zdravstvenoj zaštiti, koji bi morao da ide paralelno sa ovim zakonom, a pogotovu sa Zakonom o lekarskim komorama i informacionom sistemu.
Zbog čega mislim da moraju da idu paralelno. Ovog momenta mi ćemo da određujemo eventualno da li će uspeti u ovako teškoj ekonomskoj situaciji obezbeđenje više sredstava za funkcionisanje zdravstva, a u isto vreme ostavljamo jedan Zakon o zdravstvenoj zaštiti, koji je prevaziđen i koji sigurno sa ovakvim pravima i onome što zdravstvo ovog momenta može da pruži, ne prati situaciju koju treba da obezbedi preko doprinosa za zdravstvo.
Tu se raspravlja samo o tome da li je to na neto osnovicu i sada imamo na bruto osnovicu, odnosno da li ćemo uspeti na bruto osnovicu da obezbedimo više para koje će ući u zdravstveni fond. Mislim da nećemo uspeti i to će biti glavni problem, koji će nas pratiti u narednom periodu, a kada dođe reforma zdravstva odraziće se vrlo nepovoljno.
Logično bi bilo da kada povećate osnovicu i izbacite sve zloupotrebe koje su bile u prethodnom periodu, kada su mnogi direktori izbegavali da plate doprinos za zdravstvo, kada su prodavanjem roba jednostavno izbegavali sve doprinose i pokušavali da smanje sebi izdvajanja, logično bi bilo kada toga ne bude, da ćemo uspeti da ubacimo u fond za zdravstvo veća sredstva.
Ali, šta će se desiti kada vi ovako restriktivnim i represivnim metodama opteretite privredu, koja je praktično na izdisaju. Desiće se da ćemo imati smanjenje broja zaposlenih, da će pojedinci, privrednici, poslodavci, morati da idu na otpuštanje određenog broja radnika. U razgovoru sa nekim ljudima, poslodavcima, u poslednje vreme rečeno mi je otvoreno da ko ima šest radnika, jednostavno tri će morati da otpusti, jer u ovoj situaciji neće moći da plaća sve te poreze koji su određeni.
Tu ćemo doći u jednu situaciju da ćemo praktično imati još manje sredstava za zdravstvo nego što želimo, a zakonodavac želi da ima više para. Rečeno je da je 200 dolara u 1990. godini bilo uplaćeno u zdravstvo. To je tačan podatak. A, sada smo negde na 30 dolara. Međutim, tu se zaboravlja da u ono vreme nismo imali toliko privatnih ordinacija, a sada ih imamo. Zaboravlja se i nešto još važnije. Kada danas idete u bolnicu, sem kreveta sve drugo morate da ponesete.
Vi ste 1990. godine u bolnicu išli sa peškirom i eventualno papučama. Danas ćete vi tamo platiti lekove, tamo ćete platiti ispitivanja, tamo ćete poneti od kuće hranu. Kad sve to uračunate, vi ste došli na isto, znači, suštinski se to ništa mnogo nije promenilo, i ne može nešto mnogo da se promeni. Vi imate jedan nivo zdravstvene zaštite, koji pokušavamo da održimo, i to toliko košta, i to je taj kolač koji tu postoji. Ne možete vi sada uzeti toplu vodu i kazati - e, sada ćemo tu nešto mućkati, pa će to biti jevtinije, jer ćemo odjedanput stvoriti pare, pa će nam zdravstvo procvetati.
Nema od toga ništa, jednostavno, to tako mora da ide, moramo da budemo svesni toga da, dok u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ne rešimo problem i nivoa zdravstvene zaštite, znači da idemo na nekoliko nivoa, da se zna šta je osnovna zaštita, šta mora da se plati, a šta je nešto što, jednostavno, ne može ući u ono što će se izdvajati preko poreza, nego pojedinac koji to hoće da ima mora i da izvadi pare da plati. E, do tog momenta, dok ne dođemo u jedno sveopšte strateško praćenje svih problema koje zdravstvo ima, ovo je krpljenje nečega što, na kraju krajeva, neće dati nikakve rezultate.
Ministar je je ovde govorio od dve milijarde maraka duga. Nije rekao kakav je to dug i kako je dug napravljen. To je jako značajno pitanje, zato što je to dug zdravstva, koje je zdravstvo pravilo radeći, a ne imajući sredstava da plaća sve ono što je koristilo. Prema tome, lako bi se mogao steći utisak da je te dve milijarde maraka neko jednostavno pokupio i odneo, i sada je zdravstvo ostavljeno u dubiozi, pa neko drugi treba to da nadoknadi sada. Mislim da to nije korektno, ali sigurno da je bilo i da još uvek ima stravične dezorganizacije u zdravstvu, jer, verujte, nema tih para, nema te države, nema te privrede, koja je u stanju da plati dezorganizovano, loše organizovano zdravstvo.
Imali smo zdravstvo u kome su se kupovali skeneri u nekoj tamo zabiti, ogromne pare davali, a ostavili smo, recimo, čitavu Srbiju bez ultrazvuka, ili bez nečega što je neophodno za dijagnostiku, pa smo centre u provinciji ostavili da se "sa štapom i kanapom" lekari snalaze kako znaju, a gradili smo, recimo, na Dedinju svetski centar, ulagane su milijarde i milijarde.
Znači, tu je sigurno bilo velilkih propusta u organizaciji. Nadam se da će ti propusti biti otklonjeni, ali ne može se baš sada sve kvalifikovati, a pogotovo reći - vi ste išli u Kinu (ko je ovde, iz ove sale, išao u Kinu, ne verujem da je iko išao u Kinu), ili ko je to radio? To su te paušalne, uopštene priče, koje su već svima dosadile, kao da svako može i hoće da putuje u Kinu.
Ono što je ovog momenta suština i što će još više opteretiti zdravstvo je cena lekova koja je 120% otišla u poslednje vreme. To je katastrofa, to se nije smelo dogoditi, jer to baca zdravstvo iz jedne teške situacije u potpunu katastrofu. Farmaceutska industrija je poslovala pozitivno, farmaceutska industrija je pravila sportske hale i imala silne pare, a u farmaceutskoj industriji, funkcionisanju te industrije, i pogotovu privatnih apoteka, pa i nekih drugih nabavljača, bilo je najviše zloupotrebe. Tu se zdravstveni dinar najviše gubio, na tom putu.
Međutim, na tom polju se bukvalno ništa nije uradilo. Ali šta se sada dešava - jednoj industriji, koja je radila pozitivno i dobro i koja je imala viška para da ulaže u sportske klubove i ostalo, daje se 120% da se podignu cene lekova, da idemo na evropski nivo lekova. Pa kakav evropski nivo, cena lekova, kada je ovo afrička mogućnost građana da to plate. I šta sada imamo - rumunske i mađarske lekove, kojih ima na pijaci, koje sada građani kupuju na pijaci, da obezbede sebi lek. Katastrofalno, uopšte, bez ikakvog razloga dizanje cene leka na nivo da ćemo doći u situaciju da građani stvarno neće moći da obezbede ni osnovne lekove.
Mi smo imali ovde priču o participaciji. Participacija, gospodo, ima efekta jedino ako je u funkciji ušteda. Pare koje će se dobiti kroz participaciju, ako se ide na sve lekove, nisu ništa, to je kap vode u moru. Ništa time ne dobijate. Ako to ide u funkciju uštede, znači, ako ide u funkciju da najskuplji lekovi, koji koštaju po nekoliko hiljada dinara u jednoj dozi, idu na participaciju, da bi se sprečilo da lekari te lekove daju, ako baš nisu neophodni i da onaj ko hoće da prima te lekove mora da ih dotira, to onda ima nekog smisla, nekog efekta.
Ovako, to će biti veliko opterećenje za građane ponovo, jer je na onu osnovnu cenu, koja je stravično velika, nadodata participacija, nadodat novi porez koga nije bilo, pa to već stvarno nema nikakvog smisla. Bilo je ovde govora o preventivi, mislim da je gospodin Lune pričao o toj preventivi, kako Japanci vrše gastroskopiju na šest meseci, pa su sprečili povećan broj karcinoma želuca. To je potpuno tačno, ali uopšte se ne uklapa to sa pričom da je nedostatak para, pa mi nemamo preventivu. Preventiva ne traži nikakva velika sredstva. Za tako nešto je potreban jedan gastroskop, i ništa više. Ne radi se ni preventiva ranih otkrivanja, recimo, ne idu žene na redovne preglede, niti se rade druge stvari, kao što smo nekada imali fluorografisanje pluća, ili rano otkrivanje šećera itd.
Znači, nije stvar u parama, nego je često stvar, i najčešće stvar kod nas u dezorganizaciji. Zbog toga, i ovaj zakon, ovako kako je nabačen, neće biti bruto, neće biti neto, pa će to tako da prođe, u suštini ništa ne donosi i ništa se ne dobija u zdravstvenoj zaštiti, ako on ne bude pratio i Zakon o zdravstvenoj zaštiti, o reformi zdravstva, o lekarskim komorama, o informativnom sistemu, ako se sve te stvari koje su se godinama nagomilavale i predstavljaju veliko opterećenje, ako se sve one ne eliminišu, ako se jedna zdrava strategija, i da znamo šta hoćemo i koliko možemo, kao država i kao društvo, u zdravstvu, ako ne stanemo na noge, onda od ovoga neće biti ništa.
Dame i gospodo narodni poslanici, poreski sistem i paket zakona poreskog sistema, koji je bio ovde u raspravi, je pravdan usklađivanjem sa EU. Ako je to usklađivanje sa EU bilo, onda se ovi zakoni usklađuju sa Kardeljem. I posle Kardelja - Kardelj. Nije bilo ni ono dobro, a ne valja ni ovo. Ono nije valjalo zato što jednostavno elemenat trenutne situacije i mogućnosti privrede nije ispoštovao i što je previše restriktivan i represivan. Ovo nije dobro zato što je to tekovina komunističkog sistema i već viđeno u komunističkim društvima.
Prema tome, nastavlja se jedna ideologija koja je, nadamo se, bar smo se nadali da će zauvek napustiti ove naše prostore. Pravda se ovaj zakon usklađivanjima i ovde sve više ličite na usklađivače zakona, a ne na predlagače i na donosioca. Dajte nešto novo, dajte nešto originalno i kvalitetno. Pravda se da je to uvođenje nekog reda u državi. Da 420.000 ljudi deset godina van zakona prima platu, protiv zakona, nema zakona. Hoćemo li te ljude sada, njih 420.000, da okrivimo da su nezakonito stekli određena sredstva za ovih 10 godina. Mislim da je ovo uvođenje reda u stvari na neki način ponašanje slona u staklarskoj radnji. Kako se mrdnete nešto se razbije. Najbolje bi bilo da mirujete i da se ništa ne kreće, ostavite stvari na svoje mesto, inače ćete napraviti gore nego što je bilo.
Ovde smo čak čuli od lidera sindikata, nezavisnog lidera sindikata koji je tako nezavisno na DOS-ovoj listi postao nezavisan poslanik DOS-ove poslaničke grupacije. Taj nezavisni sindikalista kritikuje socijaliste, Ivanovića, koji je kod njih bio i služio je njima, a on sada verovatno služi radnicima, pošto pre nego što radnici uopšte daju svoje mišljenje u ovom zakonu, počinje ona priča kako je to u ime radnika. Ovde imamo nezavisni sindikat i njihove predstavnike, koji su članovi DOS-ove grupacije, koji služe da štite Vladu od radnika.
To je praktično nešto slično policiji, samo što će policija tu Vladu uskoro da štiti pendrecima, a oni štite istupanjima u Republičkoj skupštini. To je razlika između DOS-a i recimo onoga što je bilo kod socijalista kada je u pitanju odnos sindikata i zakona koji se donose i podrške sindikata tim zakonima. Suštinski, tu nema nikakve razlike.
Mi imamo unutar tih 420 hiljada ljudi zdravstvo i prosvetu. Sigurno mora da bude razlika, nego što je sama državna uprava i onda se stalno priča kako se zdravstvu daju pare iz budžeta. Zdravstveni radnici pošteno zarađuju taj svoj novac krvavim radom i te bedne pare koje dobijaju, koje su u poslednjih sedam meseci najniže plate što su imali poslednjih, kada se već vezujete, tih 10 godina. Toliko je to sve obezvređeno i toliko su ti ljudi i njihov rad devalvirani, da je to za svaku kritiku i ispod svakog ljudskog dostojanstva i minimuma.
Prema tome, dosta te priče o tome kako se tim ljudima nešto daje i kako se iz budžeta to uzima, nekako negde krvavo stečeni novac. Koliko je krvava njihova zarada i koliko je njihov rad krvav da do tog bednog novca dođu? Uostalom, skinite ih sa budžeta, pa im dajte mogućnosti da u tržišnoj utakmici oni zarađuju svoj novac na osnovu vrednosti njihovog rada i na osnovu potreba, kolike su im potrebe u ovoj državi. Onda pričate kako stalno neko nešto uzima iz tog budžeta, pa sada ćete vi u nekoj raspodeli njima da određujete koliko vrede.
Mogu se odrediti neki okviri, ali unutar jedne zdravstvene organizacije ti ljudi najbolje znaju ko koliko vredi i koliko ko tu treba da zaradi. Ovako postavljate sistem uravnilovke, što je apsloutno demotivišuće za svakog onog koji radi, pa i unutar iste specijalizacije ili istog radnog mesta. Valjda i tu ima neke razlike, valjda će se ikada u ovoj zemlji početi poštovati princip znanja, odgovornosti, stručnosti i rezultata na kraju krajeva nekog većeg rada, a ne sve ćemo da odrežemo isto, pa to smo gospodo videli već u svim boljševičkim sistemima.
Inače, kada je u pitanju taj red o kojem se govori, zavođenje reda, nema tog zavođenja reda administracijom i Vladom i liderom DOS-a, gospodinom Đinđićem. Vi možete vašeg lidera da dižete u zvezde, kako će on da zvede red, ali nema tog reda koji se na takav način, birokratijom može zavesti, pogotovo u tako osetljivoj temi kada je u pitanju nagrađivanje ljudi i dobijanje nadoknada za njihov rad. Suviše je to osetljivo da bi neko mogao nekome pesnicom da određuje i da zavodi red. Tu je red ono kako je Mirabo savetovao Luja DžVI i ženu mu Mariju Antoanetu, da kada se stvari pogoršavaju i kada se ne mogu popraviti treba ih pogoršati do tog stepena da bi se pojavile težnje za uvođenjem reda, u stvari za uvođenjem diktature.
To je taj red o kojem vi pričate. On je ono na čega se sa druge strane pozivate, a to je želja da idemo u Evropu, da idemo u demokratizaciju, blage veze suštinski i nema. To u stvari nepravde koje su sigurno bile, ispravljate nekim sasvim drugim nepravdama, a kada su u pitanju predsednici opština i ovo kako ćete tu uskladiti u startu, vi tu niste napravili ništa kvalitetno.
Ja ću vam dati primer: u Kikindi imate predsednika opštine kome je prvi radni dan i prvo radno mesto predsednik opštine. Nikada i nigde nije radio sa srednjom poljoprivrednom školom. Gde vam je kriterijum i po kom to kriterijumu znanja, odgovornosti i stručnosti nekih ranijih rezultata može taj čovek uopšte da upravlja opštinom i onda pričate kako ćete tu davati platu onome koji će imati neku fiksnu platu, nevezano za njegove rezultate rada, uspeh i uspešnost. Dosta lagarija, gospodo.
Jednostavno niste ustanovili ni kriterijume znanja, stručnosti, za postavljanje ljudi na određena mesta, a ustonavljavate kriterijum da će svi imati jednako. Mislim da to ne vodi progresu i neće dovesti do progresa. To je jedna ravnilovka, idu kola unazad u nekim stvarima zato što to vama u datom momentu jednostavno odgovara i zato što nemate drugih rešenja, ali ipak to bar, siguran sam, nije ono o čemu ste pričali i šta ste obećavali i siguran sam da to ne može napraviti progres ni u demokratizaciji, ni u razvoju i napretku društva.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovde imamo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o braku i porodičnim odnosima, praktično jedan član, dva stava i drugi član je kada stupa na snagu. Nije sporno da ovo treba da se uklopi sa reformom poreskog sistema. U nekoj matematici, kada uđemo da obračunavamo da je do sada korišćen bruto lični dohodak, korišćen je od strane sudija, ali uzimana su u obzir sva primanja koja dobije lice koje treba da plaća izdržavanja drugog lica. Prema tome, imali smo taj element, ali ovde je sada uključeno već u taj bruto lični dohodak, u stvari bruto platu, gde ulaze i doprinosi gde ulaze porezi, i sada u toj matematici, tu smo negde otprilike, mislim nešto je manje u svakom slučaju, nije značajno manje, za nijansu. Ipak su ta izdvajanja koja će biti potrebna da se daju izdržavanom licu nešto manja. To suštinski ne mora, može, ali ne mora da znači ništa bitno. Nije to taj kamen spoticanja oko kojeg mi sada treba toliko puno da raspravljamo. Ta prava suštinski i nisu toliko značajno ugrožena, da bi predstavljalo neko značajno pomeranje.
Ono što je ipak suština čitave ove priče kada je u pitanju i brak i porodica, srpska porodica, jeste da ona ima daleko više problema i tome treba pristupiti sa daleko više ozbiljnosti, možda jedne razrađene strategije šta u nekom narednom periodu treba tu da se radi, nego što je jedan običan član, sa kojim se mi ovde zamajavamo. Srpska porodica je danas ugrožena iz više razloga, sigurno da je jedan od razloga i sama tranzicija, uticaj Zapada, materijalna situacija - znači mnogi elementi koji su tražili od ministarstva da možda pre ovog zakona izađe sa jednom strategijom i kaže, otprilike, šta možemo svi da učinimo da se dođe do jedne stabilizacije, s obzirom da se radi o vrlo ozbiljnim potresima, koji nas u nekoj mogućnosti čekaju.
Ideja i cilj Zapada je da rasturi nacionalnu, u stvari srpsku porodicu, kako bi rasturali i ne bi dozvolili da dođe do stvaranja nacionalne države. Nijedna harmonija sveta, nijedno srećno društvo nije dostojno svog postojanja ako u temelju ima jedna dečja suza, to je rekao Dostojevski. Mislim da o tome treba vrlo ozbiljno razmišljati, s obzirom da ti uticaji Zapada postaju vrlo ozbiljni i dolazi do raskidanja tih kohezionih sila koje su postojale unutar srpske porodice. Ono što ova vlada hoće, na žalost, bez ikakve strategije, da na neki način pokaže put, da rešava te nagomilane probleme koji su prisutni, ne radi, ali na neki način daje priključak Americi, jer ona događanja u ovalnom kabinetu Bele kuće počinju da se događaju u kancelarijama Vlade Srbije. Možda po tome polako stižemo Ameriku, ali to su neke stvari kroz koje, verovatno, sa ovom vlašću moramo proći. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovde smo čuli da su ove izmene i dopune Zakona o invalidskom i penzionom osiguranju  u stvari sve isto, samo malo drugačije. Malo je drugačije, zato što se uvodi novi princip, znači jedinstvena osnovica na bruto lični dohodak. Tu se sada suštinski sve menja. Šta bi to trebalo da obezbedi,  govorilo se već više puta ovde. Nije sporno da je to i dobra varijanta, međutim u nekom drugom vremenu i na nekom drugom mestu. Sigurno, da nije privreda ovakva kakva jeste, da nije posledica desetogodišnjih sankcija, blokada, bombardovanja, čuda, sve što se dogodilo u ovoj zemlji,  da je privreda  imala neku podlogu na koju bi mogla da odgovori,  ovaj bi princip imao i rezultate,  kada je u pitanju fond PIO.
Međutim, ovo će dovesti do jednog začaranog kruga gde ćemo imati sada otpuštanje radnika, jer poslodavac neće biti u stanju, sem da plati doprinose, da plati i lični dohodak i sve ostalo što je u mogućnosti da isplati radnicima. Neminovno će dovesti do otpuštanja radnika, pada proizvodnje i stvoriće se začarni krug od kojeg niko živ u ovoj državi neće imati koristi.
Kada je u pitanju količina novca u fondu koja će se prikupiti, tu imamo procenu iznosa finansijskih sredstava potrebnih za sprovođenje zakona, što je dato u ovom zakonu, gde piše - prelazak sa neto na bruto osnovicu u koju se uključuju neka druga lična primanja, predstavlja povećanje osnovice za plaćanje doprinosa za PIO. Iz istih razloga, doći će do smanjenja postojeće stope doprinosa za PIO. Procena je da će predloženim osnovicama i stopama Republički fond za PIO zaposlenih stvoriti nešto manji prihod koji će se nadoknaditi iz budžeta Republike.
Znači, mi imamo sada situaciju da ćemo imati manji prihod za penziju. Možda to i neće biti manji prihod, ako se napravi jedna matematička procena. Imali smo inflaciju kako je rečeno u aprilu 9%, imali smo inflaciju od Nove godine popriličnu: povećavanje cene lekova preko 100%, mleka preko 100%, hleba preko 100%, struje 60 i nešto posto i imali smo, na drugoj strani, smanjivanje cena kugličnih ležajeva, turbina za prekookeanske brodove, kavijara i viskija, pa to sada kada se izračuna to dođe plus 10.
Međutim, šta imaju penzioneri od toga? Sa ovim povećanjem cena smanjiće se broj penzionera, pa kada se uzme u obzir smanjenje broja penzionera i smanjenje priliva sredstava u penzionom fondu, to će se nekako i na neki način izravnati. Prema tome, mi imamo jednu varijantu da DOS-ova vlada sada u jednoj utakmici sa penzionerima, da li će biti manje penzionera, da li će biti manje novca u fondu za PIO, vodi jednu ozbiljnu borbu. Sada su penzioneri u ovoj situaciji u prednosti, jer sada je proleće, pa ima malo ovog zeleniša, povrća, vitamina. Tu možda manje lekova uzimaju, manje para izdvajaju za tu svrhu. Tu su oni u prilici, pa će DOS-ova vlada tu imati problema. Inače, da je zima u pitanju, onda bi jednostavno to bilo, isključi se struja, grejanje, lekovi skoče preko 100% i automatski oni smanjuju broj penzionera i na taj način imaju bolju situaciju, kada je u pitanju priliv sredstava i mogućnosti da penzioni fond obezbedi sredstva za penzije. Tu imamo, praktično, jednu vrstu populacione politike koju DOS-ova Vlada sprovodi prema penzionerima i uopšte prema stanovništvu.
Ima i pozitivnih mogućnosti kada je u pitanju populaciona politika, jer DOS-ova Vlada razmišlja, pored smanjivanja broja penzionera, i o povećavanju nataliteta i to sprovodi u najvišim krugovima Vlade i to treba pozdraviti, jer ipak je nama bela kuga dosta zla nanela i to povećanje nataliteta koje je trenutno u samoj Vladi DOS-a, verovatno će dati u budućnosti vrlo pozitivne rezultate.
Dame i gospodo narodni poslanici, imam utisak gospodo iz DOS-a, da će vas predsednik Vlade, gospodin Đinđić, ponovo kritikovati za katastrofalnu odbranu ovako ponuđenog zakonskog rešenja. Biće opet, da to ništa ne valja, da niste dobro branili, a u suštini je priča da su ponude izmene i dopune ovog zakona loše i da se to bolje ne može ni braniti.
Uostalom, neka on dođe, pa neka to brani, ako misli da može bolje od vas. Ovde smo čuli da ta odbrana ide u pravcu da on nije reformski zakon, da su ovo samo izmene i dopune, a da će reformski zakon biti za nekoliko meseci, pa mi praktično donosimo jedan stari zakon. Kod vas je interesantno i stalno se to ponavlja - sve će to biti za nekoliko meseci, samo sačekaje, pa će opet nešto doći za nekoliko meseci, po onoj priči kako je Ciga učio konja da gladuje i taman ga naučio, a on uginuo.
Gospodo, sedam meseci je prošlo od dolaska na vlast i vaših obećanja, sedam meseci je i već su žene počele zdravu decu da donose na svet, a od vaših obećanja nema ništa. Vi ste očigledno pobacili.
Ono što je bitno reći kod ovog zakona, a što je i gospodin predlagač Milovanović obrazložio, kao ministar koga ja razumem, jer on ima dosta problema, on ima tu i predavanja, vežbe, ispitni rok u junu mesecu i on sad mora da donese nekoliko ponuđenih izmena i dopuna, i da sada danima ovde gubi sa nama, silno vreme koje mu je potrebno za učenje i polaganje ispita, jer, normalno, on želi pre 50. godine da diplomira, a uskoro će imati 50 godina. U biografiji piše - tek što nije, pa ne znam, izvinjavam se, ako je - tek što jeste u međuvremenu, onda je to neka druga priča.
Međutim, sigurno da je mogao i neke bolje stvari u životu da napravi, recimo u ovom periodu je mogao u međunarodnoj razmeni studenata da se razmeni, da pokuša da zaštiti interese studenata, a ne ovako da brani interese radnika, kako ih brani sa pozicije dosadašnjeg, odnosno doskorašnjeg predsednika sindikata.
Dakle, suštinski je bitno, odnosno suština zakona je, kada se pojavi poslodavac, koji će doći i kupiti fabriku, da će reći - ti tamo, ti ovamo, ti tamo, ti ovamo, e, ti koji idu tamo, ti idu na ulicu, a oni ovamo, ti ostaju da nastave da rade. E, pošto će tih tamo, koji idu na ulicu biti jako mnogo i obično će biti ljudi koji su 25 ili 30 godina već u radnom odnosu, onda će se desiti da država pokušava ovim zakonom da se oslobodi tih silnih nameta koji će naglo doći ako se nastavi ovo kako je ovaj zakon predvideo. A, recimo, prethodnim zakonom, posle 30 godina napunjenog radnog staža, čovek je zaštićen tako što mu se do penzije vrši nadoknada davanjem neke plate.
Znači, toga sada neće biti, a opravdanje je da je to na neki način stimulativno, da ti ljudi koji posle 30 godina budu tehnološki višak budu stimulisani da traže posao, jer su do sada bili destimulisani, e sad će ih ova vlada stimulisati i onda se postavlja jasno pitanje - a gde će oni to da nađu tako stimulisani posao kad mi imamo na birou ogroman broj mladih ljudi koji čekaju taj posao.
Sigurno je da će svaki poslodavac pre primiti mladog čoveka nego što će primiti nekog preko 30 godina radnog staža. Ono što je interesantno je da gospodin ministar čak i protiv sebe ide ovim zakonom, što na neki način ne treba da bude ništa kritično, jer šta će on sutra kad završi, ima 50 godina, dobije tu diplomu završenog studenta mašinstva, što je jedan težak fakultet, uz sve poštovanje, i on će se sada pojaviti pred poslodavcem i reći - evo ja završio.
Ovaj će da kaže - 50 godina, gospodine, pa vi nemate ni radno iskustvo, šta da vas ja primam, vi ćete za 10 godina u penziju. I šta će se tu desiti - desiće se da ćemo mi ipak jednog čoveka, koji je bio vredan u svom životu, pokušavao da se bori za radnička prava, dovesti u poziciju da ne može više da bude ni predsednik sindikata. Vlada će pasti, pa pasti, kao što su sve vremenom padale. Izgubiće mesto ministra, neće moći da dobije posao, s obzirom da će po ovom njegovom zakonu biti na neki način tehnološki višak ili biti u godinama koje neće biti interesantne poslodavcu.
I šta smo mi time sada dobili - ništa. Znači, imamo i tu jedan ozbiljan problem, o kome ministar očigledno nije razmišljao. Prema tome, kad se uzme u obzir ova suština, da će stvarno mnogo ljudi doći u situaciju, a dve godine će brzo proći, da neće imati posao. Te godine su teške, to su godine kada čovek gubi neku svoju životnu sigurnost, kada ne može radno da odgovori na sve zahteve.
Zbog toga, jedan savet na kraju, čisto iz humanih razloga, ono čisto ljudski - želeti nemoguće i biti neosetljiv prema tuđim nevoljama, dva su ozbiljna duševna problema. Mislite, gospodo, i o tome. Hvala.
Gospodo, ovo je sada jedno čisto tehničko pitanje i stvarno ne vidim razlog zbog čega se odbija ovakav amandman. Jednostavno, u stavu 3. člana 27j-1 nadležni poreski organ dužan je, da najkasnije u roku od osam dana od dobijanja obaveštenja iz stava 1. i 2. ovog člana utvrdi obavezu poslodavca, da u određenom roku uplati doprinos, u skladu sa ovim zakonom.
To - u određenom roku, u stvari, ovde je neodređeni rok. Amandmanom sam predvideo da to bude u roku od 30 dana, jednostavno, da se ipak odredi, da se na neki način obezbede princip i jednakost i da se ne dozvoli poreskom organu da on određuje koji je to rok, nego da ova Skupština, u stvari, u ovom zakonu već odredi taj rok.
To je toliko jednostavno i jasno, obezbeđuje se i preciznost zakona i princip jednakosti svih poslodavaca. Ono što je tu isto jako važno i bitno to je, da bi u zakonu uvek trebalo izbegavati ove određene rokove, ili neke nedefinisane stvari, kako bi se smanjila mogućnost manipulacije na terenu. Hvala.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, restriktivnost, represije, hajke, progoni, politički procesi, širenje straha i mržnje - to je danas slika demokratske Srbije. Otkud vam gospodo iz DOS-a toliko negativne energije? Da to širite i sa tom negativnom energijom nećete nas baš napraviti ... nećete napraviti neki iskorak u moralnom i demokratskom procesu Srbije ...
Sačekajte gospođo, nemojte glumiti ženskog Božovića. Ovo je jedan uvod za ovaj amandman. Prema tome, zašto ste tako nestrpljivi. Kada je gospodin Božović bio, njega smo i politički preživeli, i preživeli i nadživeli, pa ćemo i vas. Takvim manirima nećete ni vi imati nikakvog političkog uspeha.
Hoću da kažem da je ovde u ovom amandmanu predviđeno da se izmeni - 90 dana zatvaranja, poslodavca, njegove firme, ili proizvodnje, zbog neosporno učinjenog prekršaja. Ali, radi se o tome koliko je restriktivno tih 90 dana zatvoriti nekog, nekome proizvodnju, i da li on može posle toga tu proizvodnju da pokrene. Koju korist od toga imaju, na kraju krajeva, i radnici zbog kojih je ovaj zakon i ovaj član zakona i donet.
Koju korist to radnici imaju kada 90 dana ne rade i kada posle 90 dana taj isti poslodavac neće biti u mogućnosti da njima isplati opet zagarantovanu zaradu. Zašto se toliko oseća te bošljevičke mržnje i želje da se sve zatvori, da se sve zaustavi, da se svaka proizvodnja spreči. Pa, nije valjda to u programu demokratske opozicije Srbije, ili sam možda ja u nekoj zabludi kada je u pitanju ta demokratija, jer sam ovde čuo da svakakvih demokrata ima a ovde sam čuo da ima i krvoločnih demokrata. To mi je malo nespojivo ...
Dobro gospođo, vi se ponašate kao Rišelje. Hoćete da izvučete jednu rečenicu i da imate razlog da nekog obesite. Ako nemate ništa protiv to je rečeno prošle nedelje ovde i nije izrečena nikakva opomena protiv tog poslanika.
Mogu samo da kažem gospođi koja je to rekla da se ja kao hirurg ne gadim na krv, meni je dosta krvi. Mene, kad reši da prestane da bude tolerantna, ako može da me bace u gasnu komoru ili u ajhmanove peći, možda će to biti bolje.
Prema tome, ovim amandmanom se jednostavno samo pozivamo i želimo da se malo razuma unese u jednu ovakvu represiju.
Devedeset dana je nepotrebno, u amandmanu je predviđeno 15 dana da se zatvori ta firma, da se na takav način poslodavac kazni i da se novčanom kaznom kazni taj njegov uočeni prekršaj. Od toga će imati koristi i država, i ti radnici, i taj poslodavac, na kraju krajeva, a uostalom, postavlja se pitanje - šta ako se dogovore radnici i poslodavac da se jedan mesec ne isplati plata, da bi mogli da ulože možda u proizvodnju, da li će opet taj inspektor rada, koji naiđe, poštujući ovakav zakon, zatvoriti na 90 dana takvu firmu? Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u duhu parlamentarnog demokratskog ukusa, stila i ponašanja, čovek mora da ima sluha za drugačiji glas, pa nećemo se valja ubijati što neko drugačije misli. To je još jedan od aksioma demokratije, koji svako od vas treba svakog momenta da ima u vidu.
Mi danas na dnevnom redu imamo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o radnim odnosima. Još jedan parcijalno, na brzinu i ishitreno doneti određeni predlozi izmena i dopuna, koji, suštinski, samo ocrtavaju strategiju ove vlade. Sve se pokušava objasniti nekom brigom za, ovog puta radnika. Međutim, u njemu i ne vidimo tu pravu i iskrenu brigu. Vidimo samo jednu otuđenost od ljudi i od života, s obzirom da nije u skladu sa ovim mutnim vremenima u kojim živimo, nije u skladu sa stvarnim stanjem koje postoji u našoj zemlji. Šta traže radnici? Uvek se ovde diskutuje o tome i mnogo se priča. Radnici, ovog momenta i uvek, jedino su tražili osnovno pravo, a to je pravo da im se obezbedi rad. Ovde se sve u njihovo ime radi, samo im se ne obezbeđuje pravo na rad. Zašto niko ne odgovori zbog čega je drastično pala proizvodnja od septembra-oktobra meseca do danas, pala proizvodnja za 50%. Ima li tu objašnjenja i da li su tu koreni i dubina krize u kojoj se danas nalazimo? Da li se pokušava stalnom pretnjom da ima viška radnika u nekim firmama, u stvari, da se napravi jedna depresija i socijalni bunt? Da li se stvara strah od davanja knjižica da bi se pravila ta depresija?
Ovo objašnjenje, koje smo juče čuli od ministra Milovanovića, uklapa se u ono što je rečeno da je to katastrofalna priča ili katastrofalna odbrana ponuđenog zakona, kao što su i ostale odbrane bile katastrofalne, jer se sve svodi na to da se govori o 1993, o 1926. o 1945. godini. Sve se povlači u neku istoriju i pravda se ovo loše, nečim što je ranije bilo loše. To su vokabulari priče iz predizbornih kampanja, naučene rečenice koje se ovde neprekidno ponavljaju. Gospodo, na dnevnom redu je vaše i vi treba da shvatite da ste sad vlast, da više niste opozicija, a ponašate se kao opozicija. Očigledno vam je taj prelaz vrlo težak u nekom psihološkom smislu, da to slomijete u vama, jer ste godinama naučili da se ponašate agresivno destruktivno, i sada tu agresiju i destruktivnost prenosite sa pozicije vlasti. Ni u kom slučaju to nije dobro, jer takav način razmišljanja i takav način ponašanja se uklapa, u stvari, u predloge zakona koje vi danas donosite.
Priča se ovde da se usaglašava naše zakonodavstvo sa zakonodavstvom Evropske unije. To je već urađeno. Hrvatski sabor je prošle godine donosio sličan paket poreskih zakona, praktično prepisan, pa danas imaju jedan kolaps, danas imaju ogroman broj otpuštenih radnika, imaju jednu izuzetno tešku situaciju. Znači, da se sada to primenjuje redom, po nalogu, verovatno svi znaju čijem, taj eksperiment se primenjuje i u ostalim zemljama, a sada smo i mi došli na red. Ono što je ovde apsurdno i što je ponekad stvarno iznenađujuće, to su načini i kaznene odredbe koje vi predviđate ako dođe do kršenja odredbi ovih vaših dopuna zakona. Kaznena odredba koja predviđa zatvaranje preduzeća od 30 do 90 dana je sama po sebi jedan potpuni apsurd. Zatvoriti jednu firmu 90 dana, u kaznenoj meri, nema nikakav efekat. Ko dobija na toj kaznenoj meri? Niti dobija država, niti dobija radnik koji u toj firmi radi, niti dobija poslodavac. Da li je vama cilj da vi zatvarate po Srbiji firme ili da ih na neki način, pa i kaznenom politikom stimulišete da bolje i kvalitetnije radite?
Kad su u pitanju novčane kazne, koje su kod vas u rasponu od 1:100, ja ne znam da li još uvek negde postoji takav raspon novčanih kazni za isto i učinjeni prekršaj, pa je kazna od 2.000 do 200.000 dinara, 1:100. Gospodo, za isti prekršaj će neko da plati 2.000, neko će da plati 200.000 dinara. Da li je to normalno i ko će to da plati 2.000? Sa pravom onda treba neko da pita, ako plati 200.000, da li je on iz neke druge političke partije ili se prepušta da se kroz manipulaciju onih koji određuju kaznu već to radi? Znači, ima ovde dosta stvari koje su potpuno... da ne pričam o tome. Uvođenje oporezivanja na burto dohodak je sigurno varijanta koja će jednog dana i doći, i to je neminovno. Ali, da li to ovog momenta i u ovim uslovima može da se izvede? Koliko će to, u stvari, ukinuti pravo na život određenom broju radnika koji u takvim firmama rade, koji drugačije ne mogu da isplate ništa tim ljudima, nego je to onaj način i onaj socijalni ventil koji njima treba da pruži osnovno pravo da prežive u ovim teškim uslovima.
Prema tome, to su sve pitanja na koja se, pre nego što se ovde izašlo sa ovim predlogom za izmene i dopune ovog zakona, moralo odgovoriti. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, ako se demokratija brani antidemokratskim sredstvima, onda neka imamo demokratiju i neka oni koji takva sredstva koriste mogu sebe nazivati demokratama. Ovo je jedan od aksioma demokratije i s obzirom da sam shvatio da ljudi iz DOS-a neke stvari, kada je u pitanju demokratija, na koju se toliko pozivaju, nisu naučili, svaki put ću kada izađem, vama po neki aksiom pročitati. Ne bi bilo loše da to nekada zabeležite, pošto će vam trebati.
Kada je u pitanju ovaj amandman koji sam podneo o mesnim zajednicama, najbolje govore izbori koji su bili u Kikindi, dva puta ponovljeni, za izbor saveta mesnih zajednica. Prvi put je na izbore izašlo ispod 18% građana, a drugi put je taj broj bio daleko manji. Radi se o izborima koji su sprovedeni po principu izbora za odbornike. Tu je pokazano kakav stav i kakvo mišljenje, u stvari, građani imaju o mesnim zajednicama, pa je stoga i ovaj amandman potpuno jasan i potpuno prihvatljiv. Koliko je i koliko može da bude problematična i ishitrena decentralizacija i želja da se preko noći nešto naglo prelomi, dok imamo državne probleme, i to vrlo ozbiljne probleme koji su apsolutno nespojivi sa ishitrenom decentralizacijom, prošli put sam počeo da vama čitam pismo građana Čoke, sa svim onim što se dešava tamo.
U tom pismu slikovito i sasvim jasno se pokazuju svi problemi koji mogu da dođu sa ishitrenom decentralizacijom u nekim delovima naše zemlje. Pričao sam vam kako se slavi praznik Mađarske, kako je neradni dan u Čoki, u opštini, kada je praznik Mađarske, kako se pušta himna, govori se na Mađarskom i nastaviću samo sa još nekoliko rečenica koje se uklapaju u to i koje pokazuju koliko je ozbiljna situacija u lokalnoj samoupravi.
Toga dana, 15. marta 2001. godine, u Domu kulture u Čoki, u 19,00 časova, održana je velika priredba, veliko slavlje u čast osamosteljanja države Mađarske, a organizovano je od strane Kulturno obrazovnog centra Čoke, čiji je direktor Latimir Tibor. Nosili su bedževe sa zastavama mađarske države. Sam program je otpočeo sviranjem i pevanjem himne države Mađarske, uz prisustvo predstavnika mađarske ambasade. Pitamo se, u kojoj se to državi nalazi naša opština, naše mesto Čoka, jer niko od prisutnih građana mađarske nacionalnosti, koji su obeležavali i slavili državni praznik Mađarske države, nije rođen u Mađarskoj. Niko nije doseljen iz Mađarske pa da slavi praznik svoje države. Sve su to državljani Jugoslavije i građani Čoke, koji se ponašaju tako kao da se ovo mesto nalazi u Mađarskoj. Zar je moguće da niko od nadležnih organa ne reaguje na iživljavanje ovakve vrste.....