Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Branislav Blažić

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka

Govori

Poštovana predsedavajuća, gospođo ministarka, gospodo iz Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, životna sredina je zavisna, pre svega, od četiri faktora, to je geografsko-klimatski faktor, drugo, svest stanovništva, pojedinaca, a pogotovo ljudi koji odlučuju i upravljaju, treće su finansije i četvrto, zakon.
Ja ću pokušati analizom mojih faktora da dam odgovor u kakvom se stanju nalazi životna sredina Srbije.
Kada je u pitanju geografsko-klimatski faktor činjenica je da su naši preci nama ostavili prostor, možda najlepši i najpitomiji u Evropi. Ostavili su nam prostor da ovde živimo, da ga unapređujemo i da mi ostavimo budućim generacijama jedan prostor dostojan življenja jednog naroda, jednog čoveka. Ostala je ta ljubav koju mi nosimo prema prirodi i danas, i Vlada i nevladin sektor i mnogi pojedinci bore se danonoćno da korak u korak učine nešto bolje za životnu sredinu u Srbiji. Ali, tu dolazimo i do pitanja svesti stanovništva i na to moramo dati jasan odgovor. Naša ekološka svest nije na onom nivou na kojem bi mi želeli da ona bude.
Nažalost, živimo u vremenu u kom je čovek prema čoveku počeo da se odnosi kao prema stvari. Izgubili smo tu neku ljubav, osećamo svu svoju ličnu bol, ne znamo da osetimo da osetimo bol drugih ljudi. Takav odnos imamo donekle i prema životnoj sredini, ne znamo da osetimo ni tu bol životne sredine. Zbog toga se često puta pojavi da ljudima u nekim opštinama važnije i uvek će više platiti neku pevačicu nego što će svojom svešću učiniti nešto da očiste neku deponiju i da reše problem vode u toj opštini.
Mi živimo u vremenu u kome prolazimo vrlo teške i bolne reforme, i te reforme su upravo jedno ozdravljenje i spasenje ovog društva, a te reforme su upravo u toj svesti o kojoj danas govorim, jer ona stvaraju odgovornost, reforme odgovornosti osnovnog temelja jednog naprednog i zdravog društva. Zato kada je u pitanju ta svest moramo poći od dece, i moramo učiniti da sve o ekološkom vaspitanju dođe u škole, uz svo poštovanje građanskog vaspitanja i veronauke, lično mislim, da učenje dece o zdravom životu i ubacivanjem predmeta u školsku nastavu ćemo daleko više doprineti vaspitavanju te dece.
Znate, kada je jednom Beč pre nekoliko godina imao problem sa snabdevanjem vode čelnici su pokušali da ubede stanovništvo da počnu da štede vodu, jer su u problemu. Nisu naišli na odgovor, ljudi su i dalje trošili onoliko koliko su do tada, i tada su se čelnici Beča setili da pozovu decu u pomoć. Javili su školama i kazali – deco, mi moramo da štedimo vodu, učinite sve da vaši roditelji smanje potrošnju pijaće vode. Deca su fantastično na to odgovorila. Za vrlo kratko vreme Beč je smanjio 10% potrošnju vode, ali su deca stajala iza roditelja i gledali koliko on tr troši vode dok se brije, da li mu non stop curi ta česma.
Znate, veliki Duško Radović je rekao – tucite decu samo onda kada počnu da se ponašaju kao vi. I, to je velika istina. Zato, mislim, i podneo sam taj zahtev u ime Odbora da iduća godina bude godina kada probamo da ubacimo ekološko vaspitanje da bude u školama.
Ono što je takođe bitno da damo taj odgovor u kakvom je stanju životna sredina, bilo je ovde reči da smo mi u nekom katastrofalnom stanju. Nije to tačno. Imamo mi svojih problema, to nije sporno, ali daleko od toga da je životna sredina Srbije u katastrofalnom stanju. Mi smo čak u boljem stanju nego mnoge zemlje koje su i članice EU, no te one znači na ne može bolje. Biće i mora biti bolje, to nije uopšte sporno. Ali, moramo biti realni. Moramo biti realni kakve su to naše mogućnosti i koliko to možemo. Ne možemo brže od života. Ne možemo više, nego što su naše mogućnosti. Mi bi svi želeli mnogo toga da napravimo, ali moramo da shvatimo da ozdravljenje ove zemlje u koje smo krenuli, pre svega ozdravljenje ekonomije i ozdravljenje privrede. Kada napravimo to ozdravljenje ozdravićemo sve ostale delove našeg društvenog života.
Pre svega ovi zakoni su, to je već više puta rečeno, usklađivanje našeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU. I u izveštaju Evropske komisije mi smo dobili to, da dobro činimo sve da uskladimo naše zakonodavstvo. Mi ovim zakonima usklađujemo 14 direktiva. Znate, ponekad treba dobro razmisliti da li baš moramo odjednom sve te direktive da uskladimo sa našim zakonodavstvom. Da li mi to možemo? Da ne idemo mi malo brže nego što je to potrebno? Da li ćemo moći to da sprovedemo u praksi? Ako to ne možemo da sprovedemo u praksi, onda mi dajemo neka obećanja koja nećemo ispuniti.
Moramo se učiti da ne dajemo obećanja koja ne možemo da ispunimo, kao što i njih u EU moramo da učimo da od nas ne traže previše, da ne traže nešto što mi ovog momenta ne možemo napraviti. Voleli bi mi da imamo evropske standarde to nije sporno, ali verujte mi možemo u EU i da ne ispunimo sve ekološke standarde EU. Hrvatska se obavezala da tek 2023. godine ispuni svoje ekološke standarde sa EU, a već je član EU. Tako da ne treba ići brže nego što se može.
Moramo pre svega da vidimo šta je naš interes, da uskladimo te naše zakone prema mogućnostima naše privrede. Nemojte da sečemo granu na kojoj sedimo, ostaćemo i bez nas i bez grane. Moramo u tom smislu dobro proceniti sistem, kako implementirati stvari i kojom brzinom se mi tome prilagođavati. Na kraju krajeva mi smo se dokumentom obavezali da do 2018. godine ispunimo određene stvari, kada je u pitanju naše zakonodavstvo.
Ovde je bilo jako mnogo pitanja oko tog finansiranja. Čak sam čuo neke diskusije – gde su novci od fonda koji je ukinut 2012. godine? Znate, ja se sećam te priče, gde su novci, tačku na pljačku, to je svojevremeno gospodin Čanak govorio o dobio vlast. Kada su dobili vlast pod sloganom – tačku na pljačku i gde su novci, počela je najveća pljačka Vojvodine u njenoj istoriji.
Sada, ja vam tvrdim da znam jednog čoveka koji će posle ovih izbora u Vojvodini staviti tačku na pljačku Vojvodine, premijera ove zemlje, gospodina Vučića. Ne samo što će staviti tačku na tu pljačku, već će zakovati tu tačku i završena je ta priča oko pljačke Vojvodine. Biće završena na proleće.
Sada ću vam reći oko tog fonda, zašto je ukinut. Kažu – da nismo ukinuli fond sada bi cvetala životna sredina u Srbiji. Kako molim vas? Pa nama treba oko 10 milijardi evra, da ispunimo standarde EU, koji fond to može da nakupi, kojom privredom to možemo opet da zaradimo da tako uopšte razmišljamo? To je potpuno nelogično razmišljanje.
Šta je to fond uradio, da je nešto uradio mi ne bi imali životnu sredinu danas kakvu imamo. Više smo uradili od 2012. godine, kada smo ga ukinuli, nego što je fond uradio do kada je postojao do 2012. godine. Te godine smo nasledili u tom fondu 7,3 milijardi duga. Oni su zadužili ovu zemlju unapred, plaćajući neke stvari koje blage veze nemaju sa zdravom životnom sredinom. Nasledili smo 1600 nerealizovanih projekata. Nasledili smo 316 plaćenih, a ne izvršenih projekata. Dato je samo na akciju - opeljušimo Srbiju, 25 miliona evra. Da ne govorim o ostalim stvarima. Jednoj opštini je dato 550 miliona gde nema nikakvog završnog izveštaja, gde nema nikakve overene situacije i da se uopšte ne zna gde su te pare. E tamo su išle pare od životne sredine.
Sada se neko pita – gde su novci? Pa pojeli ste novce još pre nego što su mogli da nastanu. Prema tome, gospodo, kako se radilo i ulagalo npr. deponija u Subotici. Ona je počela da se gradi kada i Burdž Kalifa, najveća zgrada na svetu u Dubaiju. Za pet godina Burdž Kalifa sa 830 metara visine i sve sa restoranom na 122 spratu i bazenom na 76 je završena, a deponija u Subotici još nije. Deset godina se radi. Oni su za šest godina napravili najveću zgradu na svetu, a u Subotici kopaju rupu 12 godina. Sada da pričamo o čemu, a neko pita – zašto dajemo tim ljudima da prave „Beograd na vodi“, normalno da im dajemo zato što nešto vrede. Nećemo valjda da dajemo ovima što kopaju rupu 12 godina?
Tako da moramo sve učiniti kada su u pitanju, da se vratim na te deponije i ovde je gospodin mislim Jovanović dao jedan amandman, jedan predlog da one opštine koje neće da uđu u sistem sanitarne deponije koji se nalazi u njihovoj blizini, da moraju se tretirati kao zagađivači, jer verujte, mi smo donosili mnoge strategije, ali te strategije ako ne obavezuju opštinu one su prazno slovo na papiru.
Strategija ili će naterati opštine da razmišljaju ekološki ili će ih naterati da ne daju pare za neke jade godišnje, nego da daju pare za životnu sredinu ili neće od toga biti nikakvog efekta. Mi moramo doneti strategiju obavezujuću da opštine koje to mogu, moraju ući u deponije koje se u njihovoj blizini već nalaze izgrađene.
Ono što kao zaključak želim sada da kažem – a to je sigurno da je Poglavlje 27. izuzetno zahtevno. Ja razumem problem ovog ministarstva. Teško je takvu jednu ogromnu oblast, kao što je poljoprivreda, ubaciti i još životnu sredinu. Uvek se onda više, normalno, pažnje poklanjali većoj, a ovo se malo, malo gura na stranu. Mislim da, pod jedan, posle nove vlade moramo razmišljati, bar dok traje naš proces otvaranja Poglavlja 27, otvorimo to i naše ministarstvo ovde.
Pod dva, govori se o tim silnim milijardama, od 10 milijardi. Gospodo, moramo shvatiti da problem deponija koje su 2,5 milijardi evra, problem prečistača je tri milijarde evra, možemo vrlo brzo rešiti otvaranjem vrata kapitalu privatnom kroz privatno javno-partnerstvo rešavati sve probleme u Srbiji. Ne možemo čekati da skupljamo pare u budžet, Zeleni fond kada to nećemo nakupiti nikada. Dok mi skupimo nešto tehnologija i svet će otići daleko napred. Otvorimo vrata, napravimo javni tender jedinstven za čitavu Srbiju i rešimo za dve godine sve deponije u Srbiji. Mi to možemo i mi to moramo uraditi, ali ne možemo čekati da kao Subotica osam godina skuplja papire, nego mora postojati neko telo koje će logistički da sve to završi.
To na primeru nekih opština ima. Nije u pitanju samo što su to pare koje će svet doneti ovde i investirati ih. Normalno, moramo biti svesni da ljudi ne dolaze da nama daju te pare, oni će kroz taj proces na deponijama zaraditi i treba da zarade, ali oni će nama doneti znanje. Doneće nam navike, doneće nam kulturu koja nam nažalost fali i rešićemo deponije i rešićemo na taj način prečistače. Drugačije ne može i onda ne treba da govorimo o tim silnim milijardama, nego možemo da se dogovorimo pameću kako da dovedemo te investitore i kako da dođu. To je treće što bih želeo da kažem.
Ovaj Zeleni fond mora da ima deo koji će da ide za te kapitalne investicije. Država može da učestvuje sa 10 ili 20%, a ovo ostalo će doći partner sa strane privatni koji će tu da uloži i to će biti zajednička investicija, a to mora Vlada da sprovodi. Vlada mora to da prati. Mora da bude transparentan i jedinstven tender. Dosta je bilo muljanja gde se stiglo u životnoj sredini.
Četvrto što želim da kažem, a to je neprekidno razvijanje svesti. Ta svest mora u škole da dođe. Moraju mediji više da se bave. Dosta je bilo rijalitija i drugih programa. Hajde ljudi da govorimo o nečemu od čega ćemo mi živeti, od čega će živeti naša deca i živeti budućnost ove zemlje.
Peto, ono što je bitno, a mislim da je sazrelo vreme da presečemo to i da donesemo ove godine zakone o životnoj sredini odjednom. Sve odjednom i ako treba dve nedelje da se Skupština bavi samo ekologijom i da presečemo tu priču. Ovo mi malo liči na šminkanje babe, stalno izmene i dopune. Presecimo to i napravimo sistem da kroz upravo te podzakonske akte pratimo direktive koje se menjaju od EU, ne zakonima nego podzakonskim aktima i na taj način ćemo biti stalno u koraku. Ovako ćemo ga gubiti i stalno ćemo u stvari biti u raskoraku mi sa EU.
To je otprilike ono kako ja vidim našu životnu sredinu. Ne bih sada, kroz amandmane ću govoriti pojedinačno. Ono što je jako važno u zakonu je ta javnost. Verujte, bez uticaja javnosti ne možemo ništa napraviti u životnoj sredini. Ona je neophodna. Ona je taj glas savesti koji uvek mora biti uz nas i koji nas mora pratiti. Ovo što ovaj zakon pravi je upravo to da sve u životnoj sredini postaje otvorenije, transparentnije, javnije i sam uticaj stanovništva i na odlučivanje i na kontrolu i na praćenje stanja u životnoj sredini je jako bitan.
To je veliki pomak, kao što je pomak u otpadu, ali sada da se ne upuštam u to i treba da ide tržište i treba da bude roba i treba da se zelena ekonomija što više razvija. To je budućnost i to treba razvijati.
Tako da ovo je jedan korak. Ovo je jedan dobar korak. Ovo je korak kada je u pitanju fond. Ovo je korak i kada je u pitanju zaštita životne sredine i kada je u pitanju otpad. Znači, idemo. Kreće se to napred, samo ja očekujem da ćemo uspeti da ubrzamo po nekim principima kako ih ja vidim. Hvala lepo.
Poštovana predsedavajuća, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, stvarno su najgori oni koji se ničega ne stide.
Pa da li je moguće da oni koji su popisali SSP i dozvolili da stranci mogu da kupuju zemlju, četiri godine nakon što postane zemlja kandidat za ulazak u EU, danas pokušavaju da naprave priču da se zabrani strancima da uzimaju u zakup da bi investirali ovu zemlju.
Ovakva količina manipulacije, izmišljanja i podmetanja, ja mislim da nije viđena još u Skupštini Srbije. Potpisan je SSP, a pre toga je prodata zemlja. Osam i po hiljada je kroz kupovinu kombinata Frikom i Dijamanta Zrenjanin, Ivica Todorić tajkun iz Hrvatske kupio osam i po hiljada hektara. Pa to ste mu dozvolili običnim mišljenjem jednog ministra, a ne zakonima koje je ova zemlja imala.
Prodali ste zemlju. Sada se borite da sprečite investitore da dođu da investiraju u ovu zemlju. Pa dokle ljudi? Pa, SSP nije pitanje poglavlja 11. i 12. To nije poglavlje rasprave o poljoprivredi, pa to je pitanje Poglavlja 4. o slobodi kretanja kapitala. I nećete vi nikakvih, danas, juče ste potpisali prodaju, a danas skupljate potpise da sprečite to što ste potpisali 2008. godine. Ta količina licemerja već prevazilazi sve mere i granice.
Mi možemo da menjamo zakone o poljoprivrednom zemljište kad hoćemo. Mi ništa ne možemo na taj način uticati na SSP. Možemo da ga kvarimo, da dodajemo šta hoćemo, mi jednostavno smo potpisali ugovor sa EU.
Jedini ko može to da promeni, to je premijer koji će u razgovoru i oko Poglavlja 4, ponavljam, svojim autoritetom i dobrom međunarodnom spoljnom politikom koju smo napravili eventualno da nam oni popuste, 28 država, i da retifikuju produžetak tog potpisanog sporazuma. Jedini je to i u njega možemo da se nadamo da će on uspeti to da napravi. Vi vaši referendumom, pričamo to što ste napravili sada hoćete da izbrišete. Pa nemojte, ljudi, da nas više obmanjujete i nas i građane Srbije, a poljoprivrednike najviše.
Gospođo predsednice, gospođo ministarka, dame i gospodo, ja sam morao, znam da smo umorni i znam da radimo čitav dan, ali definitivno sam morao da se javim za ove amandmane.
Nisam se javio ni po prvom članu, ni po trećem, ni po četvrtom, petom, šestom, svi su oni isti i svi od strane gospodina Božovića, traže da se brišu ti članovi.
Između ostalog, koliko je to nekorektno, on prvo nije ni prisutan, a sa druge strane, sada ću vam reći šta traži u ovom amandmanu da se briše iz zakona. Da se briše „subjekti zaštite zemljišta“. Znači, da se brišu „zaštitu zemljišta u okviru svih ovlašćenja i obaveza obezbeđuje Republika, AP, jedinica lokalne samouprave, pravna lica, preduzetnici, odnosno vlasnici, korisnici zemljišta, koji obavljanje aktivnosti ugrožavaju, degradiraju ili zagađuju zemljište“.
Zamislite da neko traži da se ovo briše iz zakona, kao što tražio da se briše iz zakona 1. član - predmet zakona, pa cilj zakona, pa značenje izraza, načelo zaštite zemljišta, pa dokle to tako?
Dokle stvarno smo mi dužni da nečije frustracije doživljavamo i da slušamo, da nam pišu silne amandmane koje nemaju nikakvu vezu sa mozgom?
Verovatno, nikad, nikad u svetu, u istoriji parlamentarizma, nije niko napisao slične amandmane u kojima traži da se briše nešto što je nespojivo sa zdravim razumom. Znate, neko je verovatno u ovoj zemlji nekad ranije rekao da opozicija treba da napada i da poništava sve što vlast predloži, pa bilo to dobro ili bilo manje ili više dobro.
Uporno se opozicija toga drži, nesvesna da je to nešto što možda u nekom vremenu u ovoj zemlji je možda bilo i prihvatljivo, ali danas, danas kad je svest i politička svest građana na jednom daleko višem nivou nego što je to nekad bilo, kad ljudi znaju da procene šta je dobro, šta nije, kad znaju da procene ko želi nešto ovoj zemlji da donese dobro, a ko ne, mislim da je po našoj opoziciji, dali ovakve amandmane, stvarno deklasirano.
Ako neko misli da će na ovaj način steći političke poene, verujte ja mislim da su oni jako mali.
Sa druge strane, imam utisak da ukazivanje na te njihove silne propuste i greške i neznanje i nesposobnost koju su imali dok su bili vlast, kod njih izaziva neverovatnu mržnju gledajući na ovo što se danas dešava u Srbiji, gledajući da je Srbija krenula ozbiljnim i pravim korakom i pravim putem kojim stvara svoju budućnost, to je izvor njihove nesposobnosti i izvor njihove još veće mržnje, kada je u pitanju aktuelna vlast.
Prema tome, to sve – briše se, nema više, ljudi, nema više brisanja, nema više šta. Ova zemlja je krenula napred i neće da briše, nego piše, piše istoriju Srbije moderne, razvijene i pravedne Srbije.
Ja bih želeo da odgovorim, pošto sam prozvan za „briše se“. Znate, vi poredite „briše se“ potpuno u funkciji destrukcije i opstrukcije. Da nećete možda da kažete da ovi prethodni članovi na koje sam ja ukazao, što je gospodin Božović dao amandmane da treba da se brišu, da je to logično i da je to normalno? Ako vi to tvrdite, onda se slažem da budete sa njima sa te strane. Ovo što vi ovde predlažete brisanje određenih reči, u smislu da smatrate da ćete na takav način napraviti bolji stilski izgled tog člana, to je nešto sasvim drugo i nema veze sa onim što sam ja govorio. Ali, jedno je sigurno, kad smo kod planskih dokumenata, vi treba da znate da je ovo prvi zakon koji Srbija dobija kada je u pitanju zaštita zemljišta i da do danas Srbija nije imala zakon da zemljište posmatra kao prirodni resurs i da ga zaštiti.
Ovo je nova stvar koja je došla i ovo je uređen sistem kako planski treba da se radi upravljanje i gazdovanje zemljištem, kako treba da se vrši kontrola i zaštita zemljišta od zagađenja i kako treba da se vrši monitoring praćenja stanja zemljišta u državi Srbiji. To je pravi pristup. Sad, da li ćete vi jednu reč ili dve izbaciti ili nećete, to suštinski ne menja. Ali, nemojte samo molim vas, kao akademski građanin, kao docent, da branite nešto što je vid opstrukcije, klasičan vid opstrukcije da se brišu osnovni pojmovi u ovom zakonu.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, gospođo ministarka, predstavnici Ministarstva, pred nama su dva zakona o poljoprivrednom zemljištu i zaštiti zemljišta, i kada govorimo o nekim zakonima, mi moramo govoriti prvo o nekom prošlom vremenu, o tome kakva su iskustva iz prethodnog perioda, da bi znali da analiziramo i da predvidimo kako će se on odraziti na današnje vreme, ili kakav će biti u budućnosti ili kakav će biti za budućnost države.
Naša prošlost kada je u pitanju poljoprivreda i poljoprivredno zemljište je tamna i crna, ali smo dočekali ovde da vojvođanskog seljaka brane, tobože, oni koji su mu najviše obrali njive, koji su mu rasprodali kombinate, koji su mu požnjeli žito, počupali repu i doveli ga dotle, dokle su ga doveli, i još plaše da će doći neko vreme u kome će vojvođanski seljak biti nadničar nekim tajkunima.
To vreme neće doći nikad. Vojvođanski seljak će biti svoj na svome kao što je uvek i bio, i neka ga ne plaše oni koji su prodavali njegovu zemlju, prodavajući kombinate, pa je onda tajkun Ivica Todorić, kupujući „Frikom“ i kupujući „Dijamant“ kupio i osam hiljada hektara najbolje vojvođanske zemlje, na večito, kako kažu moji seljaci, samo zato što je tada Aleksandar Vlahović, kao ministar privrede i privatizacije svojim mišljenjem bio jači, od dva zakona koji su štitili da se zemlja ne može prodavati. Tako je tajkun Todorić postao vlasnik osam i po hiljada hektara i još mnogi drugi. Tada se zemlja prodavala, danas više neće.
I, da ne pričaju to oni, i da ne brane SSP, jer potpisali su ugovor, što nikad niko u Evropi nije potpisao, a potpisali su da četiri godine nakon dobijanja statusa kandidata vi ulazite i otvarate tržište za prodaju zemlje.
Druge zemlje, poput, recimo, Hrvatske, sklopile su ugovor da tek sedam godina nakon ulaska u EU može da se otvori tržište. Poljaci nakon 12 godina ulaska u EU, Mađari tri, pa još sedam godina, a onda su Ustav menjali da ne može niko da kupi njihovu zemlju. Pa, neće moći ni ovu.
Ovaj Zakon o poljoprivrednom zemljištu upravo je na strani malog proizvođača. Ta, tobože, briga kako neki seljaci sada neće moći da dobiju zemlju od koje žive, pa to je lažna briga.
Ovi mali poljoprivredni proizvođači koji upravo najviše žive od te zemlje nikad nisu mogli ni da dobiju tu zemlju jer na tim nameštenim, kojekakvim tenderima za dobijanje zemljišta već su dobijali oni kojima je to bio višak, a ne izvor života. Muljanja, uzurpacije, korupcije, pri dodeli zemljišta više neće biti. Prošlo je to vreme. Ovim zakonom će se to sprečiti.
Sa druge strane, sve će se učiniti da upravo tu zemlju ti mali proizvođači kako bi ojačali, i kako bi se oni mogli udruživati.
Treća stvar, ko ovde ima pravo da bude protiv investitora? Ko ima pravo da kaže nama ne treba strani investitor da donese sredstva i da napravi neku fabriku i da napravi poljoprivrednu proizvodnju? Ko to može da kaže?
Dokle ćemo mi biti sirovinska baza i dokle ćemo mi to izvoziti, samo sirovine a nama budu vraćeni finalni proizvodi koje ćemo duplo skuplje plaćati? Dokle ćemo izvoziti u Sloveniju kukuruz, a oni nama vratili upakovane kokice?
Da li smo se mi u međuvremenu opametili?
Ovde sam čuo neveraovatan stav – kaže dete koje danas ima 10 godina, ako mi damo zemlju na 30 godina, znači iznajmimo za poljoprivrednu proizvodnju za investitore, ali za finalizaciju, to dete neće moći da se bavi poljoprivredom, jer će tada kada se bude vratilo imati 40 godina. Ljudi, ja to sada ne razumem.
Prvo zašto dete od 10 godina mora da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom? Drugo, zašto tom zemljom, ako je njegova porodica ima i ako živi ima ljubav prema toj zemlji on će imati i zemlju sa kojom će se baviti.
Treće, ako mi ne napustimo investitore i ako ne krenemo u ozbiljnu proizvodnju, a i zemlje, to dete ne da neće moći da se školuje, nego neće moći ni da se leči, i neće moći u ovoj zemlji ništa ni da ima.
Valjda je to neki redosled poteza o kojima treba razmišljati, a ne tako demagoški i prizemno izmišljati i lagati narod i podmetati priču o mnogim stvarima koje uopšte ovde ne stoje .
Srbija stvara sebe i niko, pogotovo oni koji su uništavali, nanosili neviđenu štetu, nikom neće dozvoliti da nastavi to da radi.
Ovaj drugi zakon o kome ovde ide rasprava to je Zakon o zaštiti zemljišta. To je prvi zakon o zaštiti zemljišta koji se donosi u zemlji Srbiji. Nikad do sada nijedna vlada nije donela sistemski zakon o zaštiti zemlje. Nijedna vlast, ni jedna vlada nije donela sistemski zakon za zaštitu zemljišta i ko ima pravo iz prethodnog perioda uopšte da o tome priča.
Ovim zakonom se sistemski uređuje i plan i način korišćenja i upravljanja i sistem prevencije i zaštite zemljišta, uređuje se i monitoring, neprekidni monitoring praćenja u zemljišta u Srbiji. To je nešto što mi imamo novo i to je nešto što je korak napred prema EU, i to je nešto što je korak napred prema otvaranju poglavlja 27.
Dve hiljade šesnaesta godina, će biti veliki izazov zato što u toj godini mi moramo naše zakonodavstvo potpuno srediti da dočekamo 2017. otvaranje poglavlja 27. Ja sam ubeđen kako je krenulo da ćemo mi to svakako i uspeti.
U svakom slučaju u Srbiji se više ne može desiti da mi u kanalima Tise, nalazimo naftu zato što je neko u procesu remedijacije, nije vršio proces, nego je sanirajući grabe, bacao gde stigne po Vojvodini, uslovno rečeno, opasan otpad. E, taj film u Srbiji se više gledati neće. Ovo je još jedan korak da se spreči i kriminal i da se spreči, na neki način potpuna degradacija i poljoprivrednog zemljišta, na kraju krajeva, u Vojvodini. Hvala lepo.
Poštovani predsedavajući, profesore Vekiću, dame i gospodo narodni poslanici, ovi zakoni i izmene i dopune ovaj tri zakona koje danas donosimo su samo nove kockice u mozaiku stvaranja jednog novog zdravstva, zdravstva daleko odgovornijeg, stručnijeg, kvalitetnijeg, zdravstva u interesu građana Srbije i na kraju krajeva, zdravstva koje je u skladu sa mogućnostima našega društva.
Ove kockice došle su kao posledica, a prethodilo im je i 2000 datih specijalizacija, 1000 zaposlenih lekara i medicinskih sestara, „Gama nož“, mnoga vozila koja su kupljena za hitnu službu, popravljanje zdravstva na svim nivoima, borba protiv korupcije. Sve je to urađeno u ovom prethodnom periodu, a našili smo na silne kritike ovde od strane opozicije kako ne valja ovo ili ne valja ono. I kada je ministar pitao - dobro šta ste vi uradili za tih 12 godina, nije dobio odgovor.
Ja ću odgovoriti u njegovo ime. Oni nisu uradili ništa. Dvanaest godina, bolje rečeno, uradili su - osakatili su i razboleli zdravstvo, kao što su osakatili i razboleli čitavo društvo.
Setio sam se da car Dioklecijan nije ostao upamćen po tome što je znao na vreme da napusti vlasti i posveti se sađenju kupusa, pre je po tome ostao upamćen, nego po tome kako je vladao rimskom imperijom. Tako da bi za DS bilo bolje da je znala na vreme da napusti vlast, nisu morali da sade kupus, možda su mogli da sade buniku i travu, pa bi znao da nađem opravdanje za neke njihove diskusije kada je u pitanju kritika radi kritike svega i svačega i onog dobrog i onog što se na neki način velikom borbom ostvaruje u ovoj zemlji.
Kada su u pitanju ova tri zakona i uopšte govor o centralizaciji i decentralizaciji, govorim o kliničko-bolničkim centrima i prelasku da država bude osnivač, često puta se manipuliše tim pojmom, pa sve bi decentralizovali što može da se decentralizuje. Polako, nije to baš tako sve jednostavno, pogotovo kada se neko poziva kako treba decentralisati državu po uzoru na Nemačku, Francusku, Kinu. Pa, znate šta, njihovi regioni, oni najmanji, veći su od naše zemlje cele. Mi smo mala država i moramo da gledamo kako svoju strategiju razvoja da napravimo tako da bude ona najprogresivnija, najjeftinija i najviše u interesu građana.
Pokušala se decentralizacija posle 2000. godine, pa su čak podelili i zdravstvene centre, pa u jednom malom gradu imate dom zdravlja koji funkcioniše nezavisno od bolnice, pa se napravilo ludilo da specijalisti iz doma zdravlja kada su potrebni bolnici za dežurstvo, nisu mogli zato što su radili u nekoj drugoj ustanovi. Pa, onda kola, koja ima dom zdravlja, nije mogao da da bolnici da nosi svog pacijenta recimo u neku tercijalnu ustanovu, samo zato što sada to treba neko da plati, pa se fakturiše, dom zdravlja fakturiše bolnici, bolnica fakturiše domu zdravlja, unutar jednog grada od 40 hiljada stanovnika.
Pa, je li to decentralizacija? Pa, to je ludilo, to nema veze sa pameću. Mislim da je krajnje vreme da se to ponovo napravi, jer ova zemlja, da se ta centralizacija, upravo da obezbedi način planiranja i strateškog planiranja države kada su kapitalna ulaganja, ne samo kada je u pitanju zdravstvo, nego sve što se u tom smislu može smatrati, kada je u pitanju regionalni razvoj, praćenje kako će se ova zemlja razvijati na svim nivoima i svugde. Ovako imamo dupliranje kapaciteta, dupliranje aparata, dupliranje stručnjaka, dupliranje svega, a na nekim mestima nemamo ništa. To je jedan haos, jedno društvo koje ne zalužuje da ide dalje. Zbog toga su sve ove promene izuzetno važne, izuzetno potrebne i mislim da će one napraviti da ovo zdravstvo krene još višim i još boljim korakom napred.
Ovde se priča o tome da li ćemo za godinu dana krenuti sa primenom Zakona o dokumentaciji u zdravstvu. Mi smo doneli jedan izvanredan Zakon o dokumentaciji. Dokumentacija podrazumeva praćenje kako zdravstvenog stanja pacijenta, praćenje zdravstvenog stanja stanovništva uopšte, praćenje kapaciteta, praćenje resursa. Dokumentacija podrazumeva informisanje, podrazumeva međunarodnu saradnju, dokumentacija podrazumeva uopšte jedan izuzetno važan segment stručnog razvoja i stručnog praćenja u zdravstvu. Ne može se to lomiti preko noći. Pa, što za 12 godina nisu uveli taj sistem kad su tako pametni?
Treba sačekati i napraviti kvalitetno, jer to će uštedeti sredstva, podići kvalitet i nivo zdravstvene zaštite i napraviti pravi sistem kada je u pitanju dokumentacija u društvu.
Moram da prokomentarišem to da je potrebno da ne dolaze ljudi iz inostranstva da overavaju knjižice svakih šest meseci itd, sve ono što je ovim zakonima predviđeno. Ali, ono što moram da kažem, to je opet neka kritika na pokušaj kad su u pitanju trudnice i kada su u pitanju porodilje, da se olakša način kako žene da dođu do toga da dobiju tih 100% svoje plate ali na jednostavniji i na brži način. Na kraju, mi smo doneli to da 35%, ono što nije bilo, da se još doda trudnicama i obezbedili tim ženama, zahvaljujući njima i njihovoj vrednosti i važnosti u ovom društvu, da dobijaju 100%. Pa, mi smo to doneli, nije niko doneo pre 10 i pre 15 godina.
Ovo sada govorimo kako da im samo olakšamo još tehnički što pre da dođu do tog novca koji im pripada, a tehnički način je da se poslodavcu prebaci ukupna količina, da on samo isplati, jer kašnjenje u isplati nije kašnjenje u Fondu, nije kašnjenje u budžetu, kašnjenje je u dokumentaciji koju poslodavac treba da preda u Fond, pa da bi se posle vratile te pare, uplatile na njegov poseban račun i da on ne može da manipuliše tim sredstvima. To je poseban račun sa koga je on u obavezi da da ženama, trudnicama i porodiljama. To su jednostavne stvari.
Ja mislim da će se to ovim dodatno ubrzati i da će se ispuniti ta naša odluka koju smo napravili.
Na kraju, u svakom slučaju, ovo treba podržati, kao što sve do sada, u tom kursu kako ide društvo, reformskom kursu treba podržati ova tri zakona. Mislim da je ovo još jedan korak napred da stvaramo to zdravstvo i korak po korak, i ova zemlja će biti uz rame svim ostalim razvijenim zemljama. Hvala.
Zahvaljujem poštovani predsedavajući, dame i gospodo ministri, posle 15 sati rada, raspravljamo o jednoj temi i o jednom zakonu, koji svakako zaslužuje takvu raspravu i to dugo trajanje i pred nama je Zakon o budžetu za koji možemo da kažemo da je jedan izvanredan, izbalansiran zakon, gde su se neke naše nade, zahtevi, prohtevi, želje uskladile sa mogućnostima ove zemlje, vrlo transparentan zakon, socijalno odgovoran i razvojni budžet koji, u svakom slučaju jeste doživeo i predstavlja neki naš put i našu strategiju ove zemlje i pokazuje da se Srbija uspravila, da se nalazi na dobrom putu, s obzirom da su rezultati koji su postignuti bili iznenađujući, čak i za MMF, za Fiskalni savet, a iznenadilo je i sve nas.
Uspeh Srbije koji je postignut u jednom reformskom kursu, Srbija najzad počinje da troši svoje prave i prošlo je vreme kada je potrošnja bila ispred proizvodnje i kada je Srbija trošila više nego što je mogla da proizvede.
Ono što smo mogli da čujemo u današnjoj raspravi, to su kritike koje su bile upućene na ovaj budžet, ali vrlo je teško kritikovati nešto što je dobro, sa jedne strane. Sa druge strane, izuzetno je teško da kritikuju oni koji su ovu zemlju doveli do toga da je bila pred bankrotstvom, jer svaka njihova kritika može da se postavi pitanje, šta su oni to uradili i šta su učinili da spreče i da isprave nešto što je moglo da se uradi.
Ja ću se samo osvrnuti na jednu temu, a to je tema životne sredine, s obzirom da je ovde bilo pitanje i postavilo se pitanje o Zelenom fondu i o tome da li će biti zelenog fonda ili neće i tu bih hteo da kažem da, ako će se formirati novi zeleni fond, sa novim zakonima o zaštiti životne sredine i o otpadu i o privredi koju treba da donesemo do kraja godine, ako će se formirati zeleni fond kakav je bio nekada, onda bolje da ga ne formiramo.
Ja ću samo podsetiti kakav je odnos prema životnoj sredini bio u vreme DS i kako se raspolagalo sa sredstvima Zelenog Fonda i kakva je pljačka bila u tom fondu, a to može da se preslika na sve ostale odnose koju je tadašnja vlast imala prema sopstvenom narodu i sopstvenoj zemlji.
Zeleni fond je tada potrošio 25 miliona evra na akciju „Očistimo Srbiju“, gde su pare korišćene za kupovinu olovaka, kapa, upaljača, raznih drugih stvari, majica i još nečega, a ništa praktično nije urađeno u toj oblasti.
Zatim, 500.000 evra je potrošeno na bilborde i reklame, 35.000 evra je dato samo na zna, ostavljen je dug od 7,5 milijardi u fondu, plaćeno je 316 projekata koji nikada nisu urađeni, itd.
Sve to pokazuje kakav je odnos bio prema našem društvu od strane prethodne vlasti i ne čudi situacija u kojoj je zemlja dovedena, ali ponavljam, Srbija je na dobrom putu, Srbija će postati jedna primerena, moderna, poštena i odgovorna zemlja. Ovaj budžet to pokazuje i mislim da je to primer jedne velike borbe, pre svega predsednika Vlade Aleksandra Vučića koji žrtvuje svoje zdravlje i svoj život kako bi ogromnom energijom uspeo da ispravi mnoge stvari u kojoj je zemlja bila u prethodnom periodu. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ja sam podstaknut prethodnom diskusijom gospodina Milosavljevića koji rekao da ne želi da prihvati odgovornost i da DS ne želi da prihvati odgovornost za uništeno zdravstvo koje je bilo u prethodnom periodu, periodu njihove vlasti zato što su to ministarstvo vodile druge stranke, verovatno je mislio na G17 plus, međutim to svakako ne može da se opravdava.
Odgovornost je uvek na najvećem partneru i DS je bila najveći partner u toj vladi i svakako je mogla da utiče na to kako će i na koji način G17 voditi zdravstvo. Prema tome, apsolutna odgovornost DS za uništeno zdravstvo i ne može se sada prati i ne može niko da ustane i da kaže – ne, mi ne želimo da prihvatimo odgovornost za 10 godina uništavanja zdravstva, to je radio neko drugi u našoj Vladi, a mi smo bili najveći u Vladi.
Srpska napredna stranka prihvata odgovornost kao najveći partner ove Vlade i prihvatiće bez obzira ko od koalicionih partnera vodi koje ministarstvo. Ali ako već ne mogu da prihvate odgovornost za uništeno zdravstvo bar da budu korektni sad kad podnose ove amandmane, pa da budu ozbiljni i da kažu – ovo je jedan izvanredan zakon ljudi.
Jedino ko je uspeo to je SDS da kaže prihvatamo ovakav zakon koji je odličan i koji je jedan napredak u zdravstvu i ne ulažemo amandmane. Ovi ostali iz opozicionih partija pokušavaju nekim amandmanima da degradiraju nešto što ne može. Pa, sad, staž će da traje ne šest, nego da tražimo da traje 12 i to je amandman. Pa, medicina je trajala pet godina i onda je staž bio 12 meseci. Sada medicina traje šest godina pa je staž šest meseci. Zato što je ta šesta godina upravo onih šest meseci praktične nastave koja treba da se sprovede. To je kristalno jasna stvar, kao što je kristalno jasno kako je profesor Đurić objasnio šta je to suština da se izjednači nastavni deo jednog profesora univerziteta.
Mi podnosimo toliko jasne stvari i sada ćemo takve amandmane da dobijamo od opozicije da treba u Svilajncu da bude klinika. Čekajte ljudi, nemojte to raditi. I onda kada slušamo takav amandman DS mene čudi kako da se ima 5% uporište u građanima, kada takve amandmane podnose trebali su da imaju 2% i to bi trebalo da bude maksimum u odnosu na znanje i na demagogiju koju nam ovde prosipaju. Hvala lepo.
Poštovani predsedavajući, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je jedan, moglo bi se reći, dobar zakon.  Dobar, vrlo korektan zakon. On je pre svega, razlog za njegovo donošenje su, između ostalog što se, mora prilagoditi određenim promenama drugih propisa, koji su u sklopu reformi ukupnog društva sa jedne strane, a sa druge strane uvidelo se da greške koje su napravljene 2010. godine, kada je donošen Zakon o šumama, i ovaj zakon mnogo toga treba u tom smislu da ispravi.
Osnovna greška 2010. godine, koja je namerno ili nenamerno, svesno ili nesvesno napravljena, je da se iz Zakona o šumama izbacila kontrola prometa drva koje se seče u šumama. Ta kontrola je danas vraćena u ovaj zakon, i on podrazumeva da i otpremnicama na neki način i većim ovlašćenjima inspekcije, država se na neki način brani od pljački i devastacije šuma, koje su se u prethodnim godinama značajno dešavale u našoj državi.
Takođe i ono što je značajno, to je da Ustavni sud proglasio nenadležnim odredbom AP Vojvodinu kada je upitanju gazdovanje šumama, bar u onom delu kada je u pitanju planska dokumenta. Sve je to uslovilo razlog je da bi se doneo ovakav jedan zakon. Posebno je značajno sada istaći kada smo kod Vojvodine i toga kako je ona upravljala ili kako se to dešavalo 2003. godine, kada je i napravljena „Vojvodinašume“. Vojvodina koja ima 6,7% šuma koja nema šuma, ali zato ima javno preduzeće u „Vojvodinišume“.
Uspeli su za tih 10 godina bar po izveštaju Državne revizorske institucije da smanji vrednost šuma u Vojvodini. Oni su odgovorili na taj izveštaj Državne revizorske institucije da nije smanjena vrednost šuma, nego da je vrednost koja je bila tada 2003. godine, 5,8 milijardi, danas 6,6 milijardi i da je to povećana vrednost, ali dinara i sada kada pogledamo šta je to bilo 2003. godine i koliko je to vredelo 5,7 miliona, a koliko danas vredi 6,6 miliona, jasno je da je značajno smanjena vrednost šuma u Vojvodini.
Vojvodina ima značajne probleme kada je u pitanju praćenje šuma, a posebno kada su u pitanju vetrozaštitni pojasevi i snegozaštitni pojasevi kojih uopšte nema. Kako to svet radi, kakva je situacija recimo u svetu, možemo da vidimo na primerima Kine koja ima isti problem sa, ne isti ali sličan kada su u pitanju vetrovi jer imaju peščane oluje koje značajno su problem severa Kine, Pekinga. Da bi se odbranili od tih peščanih oluja oni su jednostavno doneli odluku 2003. godine i rekli, mi ćemo od 2003. do 2050. godine zasaditi nekoliko stotina milijardi stabala i napravićemo zeleni zid duž čuvenog puta svile u Kini, u pustinjama Gobi, napravićemo zeleni zid koji će u sebi sadržati verujte, milijardu i 300 miliona stabala samo u pustinji, a nekoliko stotina milijardi na obodu i ostalo. Ukupna dužina drvoreda, znači koji će biti brana olujnim i peščanim vetrovima će biti nekoliko stotina kilometara. Ljudi su krenuli u to da rade i napravili su i već sada imaju značajno poboljšanje jer broj peščanih oluja je značajno smanjen, a zdravstveno i socijalno stanje tog stanovništva severa Kine značajno poboljšano.
Afrika nešto slično radi i oni rade jedan zeleni zid koji se prostire u 11 država Afrike, to je brana prema Sahari, peščanim olujama koja je u sebi široka 7.765 kilometara i 15 kilometara je u stvari širina, a dužina je 77.765 kilometara. Zamislite kako se svet brani i oni su uspeli da smanje i da poboljšaju zdravstveno stanje u Africi i u tom delu, a mi smo došli u situaciju da nemamo u Vojvodini vetrozaštitne pojaseve i tek kada dođe zima i kada počnu sve smetovi i kada se ljudi zaglave na putevima i kada vidimo, onda nastaje panika i problem kako ćemo te ljude da izvučemo i uspemo da ih izvučemo i onda šta se posle toga dešava. Kako je to kod nas standardno, da, svi obećavaju, sada ćemo to, neko je nadležan, neko nenadležan, sada ćemo to da uradimo i tu staje priča. Da li je nadležna pokrajina, da li je nadležna lokalna samouprava, da li je nadležna država, ko će, šta će, šta treba da se sadi, gde treba da se sadi.
Dođe, onda naravno leto i onda nemojte sada o tome da pričamo. Pričaćemo kada dođe zima, a kada dođe zima dugogodišnji sagovornik, onda opet počinje ona priča, pa dobro, neće ova zima biti tako strašna, verovatno će biti blaga, pa neće biti smetova, pa nije ni javna nabavka napravljena, pa ćemo to prebaciti u neku sledeću godinu i godine su prolazile i Vojvodina je ostala bez vetrozaštitnih pojaseva koje je neko napravio pre 100 godina. Sa druge strane, vetrozaštitne pojaseve nemamo ni unutar zemljišta, obradivog i onda nam vetrovi spiraju humus sa zemljišta i ne samo humus, nego i kalcijum, natrijum, kalijum, sve minerale i nose u kanale, a sa druge strane imamo još jedan problem, što se onda zapuše kanali, pa ne možemo ni da navodnjavamo. Koliko je to sve povezano i koliko je to sve skupo za onu državu koja nije organizovana i koja ne može da napravi prioritete i da zaštiti ono šta je njoj tog momenta bitno, nego se obične pare daju na neke druge stvari.
U ovom zakonu, ono što je značajno, to je da se ispravlja jedna pravna praznina, kada su nestale zemljoradničke zadruge i kada su nestala društvena preduzeća, izgubio se taj korisnik i staratelj iz određene šume.
Ovaj zakon to ispravlja, jer će odrediti i zaštititi tu državnu imovinu koja se godinama arčila i pljačkala i odrediće korisnika i staraoca od strane ili Vlade ili ministarstva za neki prelazni period.
To je svakako jako dobro, i to treba pozdraviti i uklapa se u ukupne reforme društva, u ukupnu brigu kako zaštititi državnu imovinu koja je u prethodnom periodu bila, odnosno podsećala na begovu slamu.
Ono što je još bitno reći u ovoj celoj priči na kraju, to je da ovaj zakon u svakom slučaju poboljšava i sa jedne strane, stručni deo i kada je u pitanju racionalizacija, ukupno gazdovanje šumama i to će dati jedan svoj doprinos svakako tom nekom privrednom razvoju, društvu uopšte, a sa druge strane, u svakom slučaju doprineće toj nekoj ekološkoj zaštiti i ekološkim vrednostima koja Srbija ima.
Poštovani predsedavajući, gospođo ministarka, saradnici, dame i gospodo narodni poslanici, Vlada kada donosi budžet planira sredstva u zavisnosti od toga kako je to bilo prošle godine, prema finansijskim mogućnostima i prema već nekim ustaljenim standardima u odnosu na prethodnu godinu.
Ovo što će uraditi nacionalni park podrazumeva šta će on prema svojim nekim željama, predlozima planirati za sledeću godinu. Da li će te njegove želje, mogućnosti, planovi biti ispunjeni ne zavise od njega, već zavise od mogućnosti Vlade i sredstava koje država u datoj godini ima. Ne možete vi čekati da svi svoje predloge, želje ispune, pa će to onda Vlada svima ispuniti. Neće. Radi se o nečemu što se zove planiranje budžeta, a on se radi prema prethodnoj godini ili prema mogućnostima ili prema predviđenim projektima ili prema ostavljenim sredstvima rezervi koje će moći u zavisnosti od date godine, kada se novi projekti pojave, da se ostvare u nacionalnom parku.
Prema tome, datum, da li je prvi ili petnaesti, je savršeno svejedno. Nacionalni park će dati svoj program i plan, a Vlada će već to prema nekim mogućnostima ispuniti ili neće, a prema sredstvima koje je već planirala. Mislim da su tu stvari potpuno jasne.
Zahvaljujem.
Poštovana ministarka, cenjeni predstavnici ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, postoje nekad zakoni koje donosimo ovde u Narodnoj skupštini, kada unapred možemo da očekujemo neku pozitivnu energiju. Samo prisustvo današnjeg Zakona o nacionalnim parkovima i kada se setimo kakvi su oni, kakva je to lepota i nešto što ova Srbija ima najvrednije u prirodi, sam taj osećaj već treba da proizvede jednu pozitivnu energiju, jednu raspravu koja u sebi ne može da sadrži ni demagogiju, ni politizaciju, ni strančarenje, niti bilo šta drugo što bi moglo da ugrozi takvu jednu raspravu.
Ono što smo danas čuli ovde, bilo je i kritika koje su bile na mestu, a bilo je i nečega što nije. Ja ću prvo reći da je ova zemlja imala Zakon o nacionalnim parkovima, izvanredan zakon, krajem 90-tih godina, zakon koji je dobio sve pozitivne stavove od svih iz Evrope i da bi onda 2009. godine taj zakon bio ukinut i donet Zakon o zaštiti prirode, koji je trebalo, kao krovni zakon, da pokrije sve. Mi smo tada pokazali kako razmišljamo i kakav je naš stav o nečemu što je najvrednije u prirodi Srbije. Ti isti koji su tada, 2009. godine, ukinuli Zakon o nacionalnim parkovima, danas ovde govore i kritikuju zakon koji se postavlja. Ne kažem da je on idealan, on mnogo bolji može da bude, ali bolji je bilo kakav zakon nego da nema nikakav.
Ovaj zakon je sproveo jednu široku javnu raspravu i to nije sporno, ali ono što smo mi govorili na odboru i što mislim da treba da bude naša praksa je da ta javna rasprave pre ovakvog zakona treba da bude i u ovoj Skupštini sa Odborom za zaštitu životne sredine i sa zelenom poslaničkom grupom. Sprovesti javnu raspravu među lokalnim stanovništvom je dobro, ali ova zemlja mora da štiti svoju budućnost, nevezano za to šta neki pojedinac i kakav je interes nekog lokalnog stanovništva. Takođe, javna rasprava u Privrednoj komori itd. ima svoje pozitivne strane, ali je najvažnije da mi ovde, pre nego što dođemo u predlog zakona, se ipak dogovorimo oko nekih koncepcijskih, suštinskih stvari, jer mi dobijemo na odboru zakon dva dana pre nego što ćemo ovde o njemu raspravljati, zakon koji može nama da se potpuno ne sviđa.
Šta onda mi da radimo? Ako pokušamo da ga menjamo amandmanima, često puta to je nemoguće zato što je suština različitog shvatanja i prilaza ovom problemu. Onda dolazimo u jednu situaciju, da bi zadržali mir u kući, prihvatamo neke stvari koje možda ne bi smeli da prihvatimo. Činjenica je, ovde se govorilo da donosimo zakon koji je de fakto leks specijalis zakona o zaštiti prirode pre Zakona o zaštiti prirode, koji ćemo menjati za mesec dana, i to kroz izmene i dopune, i ovaj zakon prilagođavamo onom koji ćemo menjati, a ne znamo kako će on izgledati. Zna ga taj koji ga je pisao, ali ne znamo mi. A mi ćemo ga doneti ili ga nećemo doneti. Mi ćemo ga promeniti na bolje ili na gore, na više ili na manje. To je redosled poteza.
Razumem potrebu Ministarstva da što pre neke zakone koji, eto, od 2009. godine čekaju da donesu, razumem da je možda i greška Skupštine, da je u proceduri, kada su dati svi ti zakoni, da je stavljeno nešto na prvo mesto a nešto na drugo. Ali, to samo dokazuje koliko koordinacija u svemu tome ne postoji. Mi smo to morali na takav način da uradimo i da kažemo neko svoje mišljenje. Za mene lično je zaštita tog područja na prvom mestu, a na drugom mestu su uslovi korišćenja, upravljanje itd. To je nešto najvrednije što imamo, mi to moramo da štitimo po svaku cenu. Ne može društveni interes da bude skijalište, a da nije nacionalni park. To niko ne može da mi objasni.
Ovde je bilo reči o svemu i svačemu. Bilo je reči o fondu, pa, kao, zeleni fond, sad nemamo zeleni fond pa smo izgubili zeleni fond. On će se vratiti, čuli smo i od ministarke. Ali, ako ga mi vratimo da on funkcioniše kako je funkcionisao od 2002. pa do 2012. godine, onda bolje da ga ne vraćamo, jer on je služio da se kupuju majice i kape, da se kupuju kante, da se kupuju kolica, lopate. Za sve je to služio ovaj zeleni fond, da se štampaju neke publikacije, da se reklamira preko novina, ali nije služio u interesu zaštite životne sredine. Ništa, imali smo zeleni fond, za deset godina nije urađeno kapitalno u životnoj sredini. Nijedna deponija, niti nešto kvalitetno što bi mogli sutra da pokažemo da smo ostavili budućim generacijama. Uradile su neke opštine koje su samo znanjem ili velikim angažovanjem to uradile bez pomoći države.
Prema tome, ono što je suština i šta još želim da kažem. Znam da je ovde uložen veliki napor. Ovo je ipak jedan pomak. Da li ćemo i šta ćemo uraditi, strateški gledano, kada je u pitanju životna sredina, o tome tek treba sad da razgovaramo. Po meni lično, mislim da treba podvući crtu i napraviti nove zakone, i o zaštiti životne sredine i o otpadu i o prirodi i onda uskladiti ovo o nacionalnim parkovima i da imamo nešto, da krenemo od nečega, da stalno ne krpimo stvari. Nama se otvara poglavlje 27, mi smo u obavezi, kao zemlja, da pokažemo jednu ozbiljnost, sveopšti pristup, jednu potpunu strategiju, na operativni način da pokažemo da možemo tu strategiju kroz zakone i da primenjujemo.
Ono što smatram da je dobro u zakonu, to su ovi saveti, stručni i savet lokalnih korisnika. Stručni savet mislim da je dobra stvar, trebalo je predvideti da u tom stručnom savetu od pet ljudi, jedan obavezno mora da bude iz Zavoda za zaštitu prirode, a drugi da bude iz ministarstva, dok ostala tri već može ministarstvo da predloži. Ne možemo dozvoliti da pravimo stručni savet da bi udomili neke partijske kadrove. Mora se uspostaviti koordinacija i praćenje, i Zavod za zaštitu prirode i posledice njihovih uslova i sve ono što prati, ako hoćemo da taj savet nešto kvalitetno uradi.
Bilo je priče da će se to raditi volonterski. Ja bih molio da taj savet ne radi volonterski, jer ako bude radio volonterski, od toga nema ništa. Oni će jednom doći, jednom će ljudi kazati šta misle, hteti da pomognu, dati svoja stručna mišljenja, a sledeći put neće doći jer nemaju interesa.
Jednostavno, moramo shvatiti, ako se oslanjamo na stručne ljude, ako se oslanjamo na znanje, to mora da se plati. Nema tu nikakvog ustručavanja, niti demagogije, niti političke priče – platimo znanje ako hoćemo da sačuvamo to onako kako treba da sačuvamo.
Druga stvar koja je bitna – savet korisnika. Potpuno podržavam tu ideju. Savet korisnika treba na tom prostoru da postoji i to je nova ideja, jako dobra. Jer, treba ljudi koji tamo žive, koji se time bave, da stvarno se uključe, jer će oni svojim radom i angažovanjem možda dati najveći doprinos razvoju toga.
Ovo bi bilo ono što sam želeo da kažem. U svakom slučaju, zakon je predstavljen, to je nešto što novo. Ima tu i manjkavosti, ima grešaka, kao da se radilo na brzinu, ali, sve je to manje bitno od onoga što je suština, da mi donosimo jedan zakon o nacionalnim parkovima koji je 2009. godine isključen i da na taj način, ipak kroz jedan pristup pokazujemo našu želju kao zemlje da sačuvamo svoje najvrednije što imamo u prirodi, a to su nacionalni parkovi. Hvala.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, intenzitet saradnje Srbije i Jugoslavije sa NATO paktom menjao se kroz istoriju i kroz ove decenije trajanja i postojanja NATO pakta. Od dobrih odnosa koje smo imali 50-ih godina kao Jugoslavija, do dostignutog dna odnosa 1999. godine.

Govoriti o sporazumu sa NATO paktom, a ne spomenuti agresiju NATO na Jugoslaviju 1999. godine bilo bi krajnje nekorektno i prema žrtvama, s jedne strane, a predstavljalo bi i gubljenje dostojanstva i nas samih, a i naše zemlje uopšte.

Prema tome, moram da se vratim na te godine, 1999, kada je NATO pakt izvršio brutalnu agresiju na našu zemlju i kada je bez pravne osnove i kršenja međunarodnog prava, bez odluke Saveta bezbednosti, izvršio bombardovanje tada SRJ.

Pravdajući se odbranom demokratije i ljudskih prava, ubijana su deca, izvršen je zločin prema našoj zemlji. To vreme i ta rana ostaće trajno, ali kako vreme prolazi, kako će to ostati samo sećanja na taj period, mi moramo živeti dalje, ali nikada ne možemo to vreme zaboraviti.

Danas sa alijansom imamo potpisan Sporazum o Partnerstvu za mir. To je interes Srbije. To je interes da Srbija bude faktor stabilnosti na ovim prostorima, da Srbija obezbedi mir za svoja buduća pokoljenja i da obezbedi mir za sve dobre ljude koji u našem okruženju, a i u svetu postoje.

Naša spoljna politika je danas prepoznatljiva i to najvažnije ono što danas imamo, jer u nekom vremenu svog trajanja naša spoljna politika bila je od danas do sutra, menjala se već kako su stranke dolazile na vlast i nije bila definisana i nije određivala interes Srbije. Ona je danas određena kako našim geopolitičkim položajem, tako našom i tradicijom i istorijom i ona je jasno opredeljena da je politika u vojnom smislu politika vojne neutralnosti, a u političkom gledanju da težimo ulasku u EU. To je ono što su oni od nas očekivali i to je ono što danas daje stabilnost našoj zemlji da može i da potpiše partnerstvo za mir, a da može da ima isto tako dobre odnose i sa Rusijom i sa Kinom.

Novi svetski poredak, koji je tada 1999. godine definisao tu agresiju i koji je NATO pakt kao odbrambenu organizaciju napravio u agresorsku i koji je formirao tada, posle toga i pravne elemente u smislu Haškog tribunala, da bi pravno to trebalo sve da upakuje, danas više ne postoji. To je stari svetski poredak, jer sa jačanjem Rusije i jačanjem Kine, kao danas, a za koju godinu Kina će biti prva vodeća sila i ekonomska i vojna, stvari su se značajno promenile.

U tom gledanju i Srbija mora da traži svoje mesto i svoju šansu. Vreme kada su nam govorili da ako nismo sa njima, da smo protiv njih je prošlo. Danas nam govore – ne morate biti sa nama, ali ne smete biti sa njima i nama to apsolutno odgovara. Priča da sedimo na dve stolice apsolutno nije tačna. Mi sedimo danas samo na svojoj stolici.

Naše učešće u mirovnim misijama je naša međunarodna obaveza i mi ćemo to nastaviti da vršimo i kroz te mirovne misije koje su počele sa našim zdravstvom, a proširile se na našu ostalu vojsku, nastavićemo u našem interesu, zato što ćemo jačati naše odbrambene snage i što ćemo jačati naš politički kredibilitet u svetu.

Ovakav sporazum koji danas imamo i slični sporazumi su tehničke prirode. One samo nastavljaju ono što zaokružuje naše potpisano učešće u partnerstvu za mir. Srbija nastavlja svojim putem, jasnim i odgovornim putem u interesu zdravog sveta, u interesu mira, bezbednosti i ovaj sporazum to samo potvrđuje. Ovo svakako ne znači ulazak u NATO pakt, niti približavanje NATO paktu. Naš put je jasan i on će ostati trajno i on je u interesu Srbije i u ničijem drugom interesu. On je u interesu naših građana i naših budućih generacija. Hvala.
Samo radi istine, ja nisam pominjao da je NATO pakt formirao Haški tribunal. Moja diskusija je bila o novom svetskom poretku 90-ih godina u kojem je on imao svoje elemente za svoje funkcionisanje. Jedan elemenat je bio ekonomski u smislu uvođenja sankcija. Drugi elemenat je bio vojni element u smislu vojnog uticaja. Treći elemenat je bio da se pravno zaokruži čitava priča, a to je priča preko Haškog tribunala, pre 1999. i posle 1999. godine.

To su elementi formiranja novog svetskog poretka i to nema veze sa NATO paktom u ovom smislu. Samo je reč kako je svet funkcionisao 90-ih godina do jačanja Rusije 2000. godine kada su se stvari značajno počele menjati. Hvala lepo.
Zahvaljujem.
Dakle, gospodine ministre, ja uopšte nisam bio protiv primene zakona da država izađe iz vlasništva medija, ja sam samo govorio da ako se to desi da građani Srbije moraju da imaju ista prava ako imaju iste obaveze plaćanja pretplate to jest takse i da onda treba formirati regionalne javne servise kako bi građani imali isti nivo informisanja sa svoje lokalne teritorije.
Kada sam govorio i pitao šta da se radi sa budžetima. Pa, znate, lokalne samouprave i država se finansiraju na osnovu budžeta i budžet se sastoji iz aproprijacija. Pa, na aproprijaciji u niškom budžetu koja se odnosi na nišku televiziju je bilo sredstava samo do juna, tako je i planiran budžet. I, ako ne postoji para u budžetskoj rezervi onda Grad Niš mora da uradi rebalans budžeta da bi mogao da opredeli sredstva za finansiranje do septembra meseca. Tako da sam na to mislio šta da rade lokalne samouprave, a da ne govorim o tome da u svim gradovima, pa verovatno i u Beogradu ima problema sa punjenjem budžeta zbog toga što ljudi nemaju dovoljno para, što je velika nezaposlenost i ljudi prosto ne mogu sve da plate, sve svoje obaveze. Hvala vam.
Poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, kada je ova tema stavljena na dnevni red, izmene i dopune Zakona o akcizama, gde su svakako akcize na električnu energiju target, bilo je za očekivati da će ona dovesti do izliva i populizma, jeftine demagogije, emocija, pokazivanja velike brige za narod i državu od opozicije, da će pokušati opozicija da dobije jeftine političke poene na taj način, i to od onih koji su ovu zemlju i ovaj narod gurali godinama u propast, dovukli do ivice provalije i gurnuli u ambis, a sada žale i pokazuju veliku brigu.
Nije sporno što to rade, ali je sporno što jednu vlast, jednu Vladu, koja sad pokušava taj isti narod, tu istu zemlju i prstima i noktima da izvuče uz liticu i vrati u ravan ostalih evropskih zemalja, staje na prste i pokušava to da spreči. Tu idu silne argumentacije kako je život u Srbiji težak, kako svi teško žive, što je tačno i niko neće da kaže da je težina života nastala danas, nego je to posledica složenih stvari, posledica od 2000. godine raznih vlasti koje su se tu menjale.
Ima ova vlast svoje propuste, i to nije sporno, ima ova vlast i svoje greške, mogla je neke stvari i brže da uradi, ima i kadrovskih rešenja u vlasti koje sve život preokreće, ali je svakako ova vlast 300 puta bolja od one i svih onih koji su od 2000. godine ovu zemlju vukle, uništavale, rasprodavale i dovele do ovoga i ovog načina života u kom se mi danas nalazimo.
Zaboravili su dušebrižnici, a sećamo se kada su pozivali na građansku neposlušnost, bacanje računa za struju po kontejnerima, da pokažu kako je to način na koji će se jedna zemlja graditi, kako ne treba da se plaća, kako ništa ne treba da se plaća, kako sve može da se dobije sa strane i tako je stvoren ambijent koji nas je dovde. Danas ti isti govore kako je cena struje velika, mada je najniža u okruženju, i sada je posle poskupljenja opet najniža u okruženju, kao da im nije stalo do harmonizacije odnosa sa Evropom, kao da im nije stalo da imaju jednu zemlju u kojoj postoje pravila, red, u kojoj je štednja na prvom mestu i u kojoj jedan takav resurs ne može biti baš socijalna kategorija. Prema tome, nije problem u ceni struje, problem je u privredi, u proizvodi, u uništavanju svega što je bilo zdravo i vitalno u ovoj zemlji decenijama.
Neko je spominjao ovde partijsko zapošljavanje od strane opozicije. Partijsko zapošljavanje postoji i postojalo je uvek, ali ono što je došlo posle 2000. godine, kao partijsko zapošljavanje, uništilo je sve što je moglo da se uništi u ovoj zemlji. Zar oni koji vladaju Vojvodinom da govore o partijskom zapošljavanju? U Izvršnom veću Vojvodine ne postoji više ni milimetar kvadratni prostora u kojem se ne nalazi neko od partijskih zaposlenika. To je sve prepuno, pa i toaleti su puni, doduše muški su puniji od ženskih. Kakva je danas Vojvodina, takva je i Vlada DS u Vojvodini.
Prema tome, potpunu podršku ova Vlada ima za ovakve zakone, jer oni su reformski, oni se uklapaju u jednu ozbiljnu strategiju, jedinu moguću koja može ovu zemlju i ovaj narod da vrati na pravi put, i to je neko svetlo na kraju tunela koje mi polako počinjemo da vidimo. Hvala lepo.