Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Branislav Blažić

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su četiri zakona o zaštiti životne sredine, zakoni koje smo čekali duže vreme. Logično je da dolaze kao posledica i zahteva, normalno u jednom razvoju jedne zemlje i predloga i načela EU i potrebe da mi kao uređeno društvo dobijemo jedan uređeni sistem u zaštiti životne sredine.
To su bila naša očekivanja i to je neka podrška koju svaki predlagač zakona u svakom slučaju treba da ima, koji su opredelili da se upuste u takav jedan ozbiljan poduhvat, ali u svakom slučaju naša očekivanja su bila daleko veća. Prema tome, mi ne možemo tvrdo da kritikujemo nešto što samo po sebi treba da da jedan novi doprinos razvoju društva uopšte, ali moramo da ukažemo na sve probleme koji su propušteni, pokušavajući to kroz amandmane i kroz ovu načelnu raspravu.
Na kraju krajeva, treba da damo doprinos da ovaj prvi korak u nekom novom konceptu o zaštiti životne sredine bude samo prvi korak, ali da iza njega sledi čitav niz koraka koji treba da upotpune i daju novi kvalitet ukupnom razvoju i zaštiti životne sredine u Srbiji.
Šta je ono što u startu možemo da zamerimo i da kažemo šta smo očekivali i kako treba da se postavimo prema rešavanju ovako vitalnog i značajnog problema u Srbiji? Poslanici su morali da dobiju informaciju i analizu o stanju životne sredine danas u Srbiji za 2003. i 2004. godinu i da vidimo kakvo je stanje vazduha, kada je u pitanju aerozagađenje i emisija u pojedinim područjima i kako ćemo taj problem rešavati.
Ovde je ponuđena jedna koncepcija –zagađivač plaća. Krećemo da analiziramo suštinu. Koncepcija – zagađivač plaća je nešto što svakako je trend, zahtev i potreba i način rešavanja takvog problema.
Međutim, instrumenti koji se ovde koriste su, pre svega, administrativni. Kriterijum i uvođenje koncepcije – zagađivač plaća morali bi da imaju u sebi sve elemente ekonomskih instrumenata, da budu stimulativni za zagađivače, da on može i da zna sa smanjivanjem zagađenja kako će se to odraziti na njegovu dobit, na njegovu proizvodnju.
Ovako administrativno, sa nekim utvrđenim normama, kroz princip – zagađivač plaća, mi suštinski nećemo dobiti ništa. Takse i dažbine koje su mogle da budu korišćene kao instrumenat u poboljšavanju aerozagađenja, pre svega, moraju da budu klizne. Država mora da se uključi u sistem kliznih taksi, u smislu da onaj zagađivač koji smanjuje zagađenje, ujedno ima i smanjenu taksu, s jedne strane, a sa druge strane da subvencijama, smanjivanjem poreza država bude ta koja će stimulisati svakog zagađivača da on nađe svoj ekonomski interes i da na bazi svog ekonomskog interesa upravo odradi onu priču što se zove – zaštita životne sredine.
Prema tome, ubiranjem naknada, stimulativnim ekonomskim efektima, zagađivači svuda u svetu bitno su promenili svoj odnos prema zagađivanju životne sredine, što je cilj i ovog našeg predloga. Prema tome, u toj koncepciji ako želimo da uhvatimo korak sa svetom, moraćemo i da dobro izanaliziramo taj deo koji je predviđen, a to je nešto novo u zakonu, sistem – zagađivač plaća.
Druga tačka, što je trebalo u informaciji da dobijemo, to je stanje naših vodotokova, zagađenost reka, tu se odmah otvara suštinsko pitanje – da li ga ovim zakonom rešavamo, a to je objedinjena zaštita svih naših resursa, jer Ministarstvo za nauku i zaštitu životne sredine pod svojom ingerencijom mora imati, pre ili kasnije, u ovoj zemlji zaštitu, kako vazduha, tako vodotokova, tako i zemljišta.
Ne može se odvojeno takav problem rešavati, jer koncepcijski je to neizvodljivo, da zaštita voda bude u Ministarstvu za poljoprivredu i vodoprivredu, jer imamo sukob interesa sa jedne strane, ekologa ili zaštitara sa svojim posebnim načinom razmišljanja i koncepcijom, a na drugoj strani imamo shvatanje i doživljavanje vode kao nekog privrednog resursa iz kojeg treba da se iscrpi neka ekonomska dobit.
Prema tome, dok ne rešimo taj problem objedinjene zaštite, voda, vazduha, zemljišta i svega ostalog što u sistemu treba da bude, mi ćemo ipak imati nedorečenu priču i nedorečen zakon, da možemo sve definitivno da rešimo. Zagađivanje zemljišta, takođe, u smislu nekontrolisanog korišćenja herbicida, pesticida i svega ostalog, dovelo je do ozbiljnih problema na koje i ovaj zakon mora da ukaže i da da unapred perspektivu i strategiju, kako to rešavati, jer je to ozbiljno pitanje koje, zbog povećanja broja karcinoma i svega ostalog, ima svoj značajan udeo.
Stanje deponija, otpada, transporta otpada, sve je to ovde moralo biti dato kroz informaciju da znamo u kakvoj se to zemlji nalazimo i kako uopšte da razmišljamo i ovaj zakon da podržimo ili da ga ne podržimo, da ga doživljavamo kao nešto deklarativno, u smislu raznih definicija, predloga, objašnjavanja šta određeni pojmovi znače, ili da ga doživljavamo kao prvi korak pri rešavanju i stvaranju jedne ozbiljne strategije, nacionalne strategije u rešavanju zaštite životne sredine.
Takođe, morali smo dobiti mnoge odgovore o tome kakvo je stanje prirode, zaštićenih prirodnih dobara. Zaštićena prirodna dobra danas se nalaze u vrlo teškom stanju. Preti im uništenje, država nema para da vrši revitalizaciju, kako značajnih bara tako i drugih zaštićenih područja koje mogu u nekom vremenskom trajanju da propadnu, ako se značajno ne interveniše.
Koncesija za koju mi smatramo da je opravdana i za koju mislimo da bi mogla da doprinese poboljšavanju kvaliteta, to je koncesija na određena zaštićena prirodna dobra. Određena zaštićena prirodna dobra koja predstavljaju prostore od posebnog državnog interesa, danas su zbog teške ekonomske situacije dovedena u poziciju ugroženog opstanka. Takvi prostori koji predstavljaju staništa izuzetno retkih biljnih i životinjskih vrsta vrlo su značajni sa aspekta naučnog, ekološkog i turističkog potencija. Ti prostori bi mogli predstavljati mesta za dovođenje velikog broja stručnjaka, ljubitelja prirode i turističkih posetilaca.
Zbog ekonomske situacije mi to ne možemo da uradimo, mislimo da je potrebno značajno pokrenuti davanje međunarodne koncesije na takva zaštićena prirodna dobra, po svim našim planovima i programima za datu oblast. Davanjem koncesija na nabrojana i slična zaštićena prirodna dobra, sačuvali bismo ih i unapredili, obezbedili finansijska sredstva za ulaganju u životnu sredinu Srbije, pokrenuli život nad tim prostorima i sve to lakše i bolje predstavili svu lepotu Srbije.
Prema tome, ta koncepcija, kada je u pitanju priroda, je nešto što smatramo da bi ovog momenta, zbog prevazilaženja naših ekonomskih mogućnosti i nemogućnosti da to rešavamo, bilo nešto što treba da se ugradi u jednu značajnu strategiju, nacionalnu strategiju razvoja.
Prema tome, morao se ovde dati izveštaj i kada je u pitanju informisanost od strane zdravstva, zdravstvene zaštite, u smislu kako se zagađenost životne sredine odražava na zdravlje stanovništva i gde su najvitalniji problemi, pogotovo NATO bombardovanje i genetske malformacije koje se u poslednje vreme javljaju kao posledica trajnih oštećenja u životnoj sredini.
Morali smo dobiti informaciju o tome kako rade inspekcijske službe, kroz koje probleme oni prolaze, da li je na terenu to izvodljivo ili nije, šta je to što treba da im se da kao povećana nadležnost da bi oni mogli represivnim merama da urede taj prostor u Srbiji.
Na kraju, obrazovanje, razvijanje svesti itd, sve je to jedan kompleksan izveštaj koji je trebalo da dobiju poslanici i na bazi toga izgrade svoje stavove, kako će odlučivati i kakve će zaključke donositi.
Druga stvar koja je tu bitna, to je kakav smo zakon imali, šta je bilo kvalitetno u zakonu iz 1991. godine, šta je to što je vreme u nekoj svojoj distanci napravilo, što bi trebalo da se menja, da li je on kao takav bio sprovodiv ili nije, šta u toj njegovoj životnosti je nedostajalo da bi mi mogli da zaključimo da li će ovaj zakon uopšte biti u mogućnosti da se sprovede i da li on u sebi nosi neku životnost ili je on samo nešto što će biti na papiru, a zbog nekih drugih objektivnih, subjektivnih ili drugih razloga neće biti to što od njega očekujemo.
U sklopu toga svakako je trebalo analizirati stanje naše privrede, mogućnosti kako se sve to odražava u postupku privatizacije i svega ostalog što je značajno za razmišljanje o tome da li postoje neki problemi koji nas sprečavaju da ostvarimo ono što svi u ovoj skupštini želimo, a to je da poboljšamo životnu sredinu.
Imamo ovaj značajan problem koji smo, u smislu funkcionisanja tog sistema, sami sebi namestili, omnibus zakonom o AP Vojvodini, sistem zaštite životne sredine se podelio na tri dela. To na svetu nećete nigde naći, jer imate sistem jednog globalnog razmišljanja i imate lokalno delovanje u smislu rešavanja problema u lokalu, praktično u jedinicama lokalne samouprave.
Mi smo sada postavili nešto što je potpuno nelogično, a to je neka treća priča, autonomna pokrajina koja sada preuzima neke nadležnosti. Imamo potpuno razdeljenu situaciju i vrlo je teško u tome funkcionisati, to je sada klasičan primer da se vidi koliko je nepotreban taj zakon bio i da on više smeta.
Imamo bujanje demokratije, imamo dupliranje planova, dupliranje programa, imamo sve što je nepotrebno, što građani sada plaćaju a ne bi morali da plaćaju, jer se ništa kvalitetno u životnoj sredini u Vojvodini ne dešava, sem što građani Vojvodine dopunski uzimaju sredstva za zadovoljenje, pre svega birokratije koja se namnožila, koja ništa drugo ne radi nego izmišlja šta će raditi da bi dokazala svoju potrebu za postojanjem.
(Predsednik: Gospodine Blažiću, koristićete i drugih deset minuta?)
Da. Ono što je bitno u celoj ovoj priči, to je analiza kako se stranci ponašaju kod nas. U EU su zakoni rigorozni kada je u pitanju zaštita životne sredine.
Moralo bi se, kroz proces privatizacije, tačno naglasiti šta je to što je potreba da oni koji na takav način kupuju neke naše fabrike, da urade da bi se taj prostor popravio i za njega ne bi moglo da se kaže da je on i dalje pod istom tom pričom kao što je bio pre privatizacije.
Pitanje eko znaka, to je vrlo ozbiljno pitanje. Mislim da se u članu 53. zakona naglašava njegovo uvođenje. To uvođenje ne može tako da se uradi.
Pre uvođenja eko-znaka treba da se napravi jedna ozbiljna studija koja podrazumeva šta taj eko znak i kako će se njegovo primenjivanje odraziti, pre svega, kada je u pitanju tržište, kada je u pitanju favorizovanje nekih proizvođača, nekih proizvoda, kako će se to odraziti prema uvozu, prema izvozu i šta mi tu, ustvari, dobijamo, šta gubimo.
Eko-znak je jedna marketinška kategorija i može da ima elemente vrlo značajnog uticaja na kupca, u smislu opredeljenja ili neopredeljenja. To je nešto što je prilično krupan zalogaj. Lepo je što se on ugrađuje, što se predviđa, što se na njega misli, ali pre toga podrazumeva jednu ozbiljnu analizu, jer to ekološko obeležavanje, opet podvlačim, može da bude za nekog favorizovanje, pogotovo što nisu dati instrumenti kako će se nekome davati potvrda da on dobija neki znak da je ekološko.
Kakve su naše navike u Srbiji, često puta se to daje prema raznim kriterijumima koji svakako nisu ekološki, ili po političkoj pripadnosti ili po nekim drugim stvarima. Bojim se da smo mi još nezreli za tako nešto. U svakom slučaju, neka to bude način da se kaže da ulazimo u tu priču i da ćemo jednog dana možda do toga kvalitetno doći.
Dolazimo u poziciju kako zakon odgovara prema lokalnoj samoupravi, nešto što je najvažnije, u smislu pokušaja decentralizacije Srbije, pa sad na ovom primeru koliko smo mi spremni ili koliko nismo spremni da ono što se zove decentralizacija stvarno i uradimo. Uvek se priča o decentralizaciji, dok ne dođemo u poziciju da treba da primenjujemo, ali onda uprava ili bilo koje ministarstvo, Vlada pogotovo, uvek gleda da sačuva kako sredstva, tako i neke svoje nadležnosti, računajući i pravdajući se da je to jeftinije, kvalitetnije itd.
Činjenica je da oštećenje životne sredine, pre svega, nastaje u lokalnoj samoupravi. Sistem lokalnih samouprava je nešto što dovodi do globalne analize kakva je situacija u čitavoj Srbiji.
Prema tome, rešavanje i treba da se dešava u lokalnoj samoupravi.
U sistemu, ne mogu tačno da se setim koji je član, gde se predviđaju sredstva, doduše, prvi put neka značajnija sredstva za lokalnu samoupravu, mislim da opet imamo sistem centralizovane priče, da će se 40% od onoga što zagađivač plaća dati državi, a 60% lokalnoj samoupravi. Tu je Vlada pokazala jednu korektnu i tolerantnu priču. U Predlogu je čak bilo da 60% ide državi, a 40% lokalnim samoupravama.
Pošto je ovde govoreno o Pančevu, ja ću govoriti o Kikindi, kakva je situacija, pre svega u odnosu Naftagasa ili NIS-a prema životnoj sredini u Kikindi, da je proizvodnja nafte Naftagasa 55% na teritoriji Kikinde, da se raubuje životna sredina decenijama, da se gasi tolika proizvodnja u odnosu na sve druge, da postoje, da ne govorim koje količine isplake, da se radi 30 bušotina u građevinskoj zoni u Kikindi. Odnos prema lokalnim samoupravama je katastrofalan.
Šta se onda desi – katastrofa, da jedna opština koja toliko izdvaja za ovu zemlju i godinama to daje, odjednom se desi da isključe gas tri dana građanima koji su ni krivi ni dužni, zato što je neko društveno preduzeće dužno prema dobavljaču – NIS gasu. U odnosu prema građanima se to vidi, monopolisti ili ljudi koji, koristeći državni monopol, mogu na takav način da se odnose prema nekoj lokalnoj samoupravi ili građanima na toj teritoriji.
Mislim da se ovim zakonom tu nešto popravlja, ali nedovoljno, tako da će još na tome morati mnogo da se radi i da se shvati da svi oni koji koriste nečiju životnu sredinu moraju za to da plate ili moraju bar korektno da se odnose, a da ne dozvole da se tako nešto dešava.
Ovde se sada postavlja pitanje kako obezbediti sredstva za ovaj zakon i kako bi još mogli da obezbedimo sredstva za zaštitu životne sredine i ekologiju uopšte. To je značajno pitanje, u smislu dva osnovna stuba koja treba da funkcionišu. Sa jedne strane ekologija, a sa druge strane ekonomija. Sve ostalo je manje značajno. Sinhronizacija te priče je nešto što je, ustvari, pravi put za rešavanje mnogih problema.
Naša ekologija treba sa svoje strane da da neki svoj doprinos kod onoga što sam ja ovde samo zabeležio, a to je da nismo dovoljno dobro kao država organizovali korišćenje zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta, što je ogroman izvozni potencijal. Da bi smanjili pritisak na privredu, mogli smo kroz kreditiranja farmerskog, plantažnog gajenja lekovitog bilja i ostalog, za šta Srbija ima izvanrednu klimu i izvanrednu zemlju, da ostvarimo prihode koji su onda namenski mogli biti korišćeni u rešavanju značajnih problema u životnoj sredini.
Druga je stvar našeg odnosa za zaradu, našeg odnosa prema bio masi koja može i mora bolje da se iskorišćava, kako u smislu briketiranja, tako i u smislu kompostiranja i stvaranja humusa da bi se obezbedila dodatna sredstva da možemo da finansiramo ove probleme na koje smo ukazivali i koji su evidentni.
Treća stvar koju niko ne spominje, a koja bi trebalo da bude izvor najvećih prihoda u životnoj sredini, to je nadoknada za posledice od NATO bombardovanja. Posledice NATO bombardovanja su stravične i tu niko nema pravo da objašnjava i da pravda da je postojalo bilo kakvo međunarodno pravo da se tako nešto uradi. Oni mogu da kažu – bombardovali smo, zaslužili ste, niste zaslužili, trebali smo, nismo trebali, ali niko nema pravo u svetu da kaže da je moglo i smelo da se koristi naoružanje ili municija sa osiromašenim uranijumom, da se, praktično, vodi nuklearni rat protiv Jugoslavije.
Pročitaću vam kolike su štete u životnoj sredini od bombardovanja, na osnovu analize i izveštaja o proceni u ratnim štetama, koje su prihvatile Ujedinjene nacije preko svog ekspertskog tima, koji je gledao, jer je primenjena njihova metodologija i primenjene su njihove cene. Ukupna šteta u životnoj sredini od strane NATO agresora je 4.258.237.000 dolara.
To je šteta, a sve ono drugo što ne može materijalno da se izrazi, ostaje i nikada se ne može naplatiti. Insistiranje na nadoknadi dela ove štete, insistiranje na tužbi, insistiranje na nečemu što se zove naše moralno pravo da kao ljudi kažemo da su prekršene sve međunarodne konvencije, da NATO agresor nije smeo to da koristi, da je izvršena jedna užasna agresija protiv ljudi i protiv naše životne sredine, je nešto što moramo svi zajedno neprekidno da tražimo i uslovljavamo da se mnogo toga što je urađeno u životnoj sredini sanira tim sredstvima. Bojim se da u poslednje dve-tri godine mi na tome uopšte nismo radili i da bi stalno trebalo na tome da radimo, jer to su značajna sredstva kojima bi mogli da nadoknadimo mnogo toga.
Prema tome, da rezimiram ono što smatram najvažnije – kako to uraditi, koji su postupci i koji su koraci? Mislim da je ovo samo prvi korak. Mi moramo ići dalje. Donošenje nacionalne strategije o zaštiti životne sredine, pod broj jedan - objedinjavanje zaštite svih prirodnih resursa, pod broj dva - korišćenje onoga što se zovu ekonomske mogućnosti, pod broj tri - ako idemo na ekološki znak, onda to moramo raditi nekako objedinjeno sa Evropskom unijom, jer to bez njih ne vredi praviti.
Ostalo što je bitno, to je obrazovanje, nešto što je sporo, trajno, ali jedino kvalitetno, insistiranje da ekologija uđe u prosvetu, u prvi razred osnovne škole, da se ta ekološka svest razvija, pa čak i u predškolskim ustanovama, kako bi stvarali generacije koje će daleko odgovornije, daleko poštenije, kvalitetnije, humanije, na kraju krajeva i civilizovanije se odnositi prema svojoj životnoj sredini.
To su neki od mogućih pravaca. U svakom slučaju, ne želim da kažem, ali osećam da u ovom zakonu još kako ima sukoba uprave i struke. On se pomalo oseća.
Pokušao je da se izbegne, delimično je izbegnut, ali je još uvek ostala nekako okoštala priča i pokušaj administracije da ona dominira, a da se struka uvek stavlja u neki drugi plan. Sećam se 2000. godine, Ministarstvo je tada imalo 64 zaposlena, a danas Ministarstvo ima 300 zaposlenih.
Mislim da je potrebno za trista ljudi naći posao i traženjem tog posla onda se struka uvek gura sa strane, a upravo pokušava da ona bude dominantna. Možda to nije razlog, možda je to samo neko, možda je to samo moje razmišljanje, ali u svakom slučaju, naš je stav da ovaj zakon predstavlja korak napred, ali još uvek nedovoljan korak. Mislimo da ćemo u narednom periodu na osnovu naših sugestija i predloga, donošenjem okvira nacionalne strategije moći da krenemo u veći korak, pa valjda ćemo jednog dana i mi kao druge razvijene zemlje doći u poziciju da kvalitetno štitimo svoju životnu sredinu.
Dame i gospodo, pred nama je jedno vrlo ozbiljno državno pitanje. To je pitanje odgovornosti, časti i savesti. Sve te NATO advokate, koji su se danas, juče i prekjuče zalagali da se tužba povuče, upozoravam da će se pre ili kasnije oni sami naći pred svojom ličnom savešću.
Kada je Nikola Pašić dobio ultimatum iz Beča, a mnogi istoričari smatraju da je to najbolji potez naše diplomatije, on je odbio svaku odgovornost za atentat u Sarajevu, prihvatio deo ultimatuma, ali je rekao: "Ne možemo kao narod prihvatiti nešto što poništava naše nacionalno dostojanstvo i našu državnu suverenost".
Gospodin grof Svorca, koji je pisao o Nikoli Pašiću, rekao je da ga je u intervjuu pitao: "Da li ste bili svesni šta čeka Srbiju posle toga?" Pašić je odgovorio: "Jesam, ali mi drugačije nismo mogli". To je bila državna diplomatija, Srbija je tada bila država i Srbija je stvorila državu. Danas ovo nije nikakva diplomatija, a nije nikakva ni država.
Mnoge države u Evropi imaju svoje unutardržavne probleme; Francuska ima Korziku, Engleska ima severnu Irsku; i druge zemlje imaju svoje probleme. Ali, to su državni problemi unutar jedne države, koja ima čvrste temelje. Mi nemamo temelje ove države, imamo više problema sa sopstvenom državom nego sa drugim državama.
Šta je osnov za ovu rezoluciju? Valjda je svima jasan osnov - prekršeno međunarodno pravo, brutalna agresija, genocid nad jednim narodom. Šta je povod? Povod je jedna izjava, neko kaže neodmerene, ovde se radi o izjavi ministra diplomatije. Ne može se govoriti o izjavi koju ne možemo mi ovde da komentarišemo. Mi moramo ovo da komentarišemo.
Nije to baba Dunka na pijaci izjavila, nego čovek koji je član Saveta ministara i čija izjava, u normalnim državama, podrazumeva izjavu diplomatije i izjavu te zemlje, izjavu Saveta ministara. Ne može ministar inostranih poslova ići i govoriti šta mu padne na pamet i, kako je jedan poslanik ovde rekao, da je to njegov lični stav. Ne može on da ima svoj lični stav.
Gospodin Vuk Drašković je, kako su ga nazvali, vizionar, to svoje vizionarstvo pokazao odavno. Prvo je govorio kako će seći ruke i barjake, koji turskim barjacima mašu po Srbiji, onda je sam slao paravojne formacije - svi pod jednu komandu, samo je on imao neku svoju komandu.
Ljubio je ruku onoj babi, zakrvavljenu do lakata, da se pokaže akter dobre volje, da se umilostivi. Na kraju je izjavio kako smo mi vršili etničko čišćenje na Kosovu. Posle svega toga, sada traži da se povuče tužba i još traži da Srbi izađu i da glasaju.
Pa ako je i od Vuka Draškovića, pa dosta je i mnogo je, valjda i ova vlada ima smisla da razmišlja o tome da ga već jednom smeni. (Gromoglasni aplauz.)
Govorite o aktu dobre volje, a profesor Stojanović kaže "... da pokažemo akt dobre volje, da povučemo tužbu, a oni će se setiti kako mi imamo dobru volju, pa će naterati Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da povuku tužbe protiv nas". Sve što ste radili od 2000. godine, akt dobre volje ste sprovodili, pa šta ste time dobili? Dobili ste 17. mart ove godine – progon Srba sa Kosova, paljenje srpskih manastira i srpskih kuća. To su njihovi odgovori na vaše akte dobre volje.
Nisu oni vas 2000. godine ni doveli da biste branili ovu zemlju nego da biste radili upravo ovo – da skinete odgovornost sa njih i da je pripišete nama, kako smo mi tobože sami sebe bombardovali i kako smo mi krivci za ovo što se dešavalo 1999. godine. Nije problem Kosova počeo 1999. godine. Problem Kosova se vuče unazad decenijama.
Svet se ogrešio o srpski narod. Ruke onih koje smo hranili, dovodili ih ovde i obezbedili im slobodu ubijale su našu decu na Kosovu, i te ruke su izvršile terorizam i izazvale sve ovo. Mi smo samo branili svoje dostojanstvo i borili se protiv terorizma. Bil Klinton je znao, kada je Osamu bin Ladena dovodio u Albaniju, u logore, da njegov čovek El Zarkavi i ostali, obučavaju albanske teroriste i da ih ubacuju na Kosovo i Metohiju.
Prema tome, gospodo draga, na Kosovu i Metohiji je izvršen genocid. Upotreba osiromašenog uranijuma 238 je genocid, a vi možete da pričate šta hoćete. To je nuklearno oružje. To su male atomske bombe, koje vekovima ostaju u zemlji. Sa aviona A-10 i helikoptera "Apač" NATO je zasipao municijom od 30 milimetara sa osiromašenim uranijumom ovu zemlju. Zračenja ostaju večito. Genetske mutacije ostaju trajno. To je genocid protiv jednog naroda i protiv biljnog i protiv životinjskog sveta, to je uništavanje njegovog ekosistema.
Ko ima pravo, posle svega toga, da amnestira NATO? Povlačenje tužbe je amnestija za ono što su ovde uradili.
Govorite o tome kako je to priča koja se večito ponavlja, kao i da smo time dosadili i bogu i narodu. Takođe, postavljate i pitanja da li smo za Evropu i hoćemo li u Evropu. Ako se povuče tužba – idemo u Evropu, a ako se ne povuče tužba – ne idemo u Evropu. Nemojte ići više sa tim manipulacijama, to je već odvratno.
Niko ne kaže da ova zemlja ne treba da ide u Evropu. Ali, u toj Evropi postoje i neki ljudi, kao i Bečki tribunal, pa italijanski Senat, zatim hiljade i hiljade intelektualaca u Evropi se pobunilo protiv NATO agresije. Od onog momenta 2000. godine kada ste došli prestaje ta i počinje samo inicijativa – Haški tribunal, Srbi zločinci, Srbi ratni zločinci i sve se prebacuje na nas.
Time prestaje i taj pritisak intelektualaca Evrope, prestaje pritisak hiljada i hiljada ljudi, dobronamernih i slobodoljubivih ljudi, koji su želeli i žele da se suprotstave novom svetskom poretku.
Prema tome, nema tu govora o konfrontaciji. Ovo je samo pravno pitanje – želja da se naplati 100 milijardi dolara ratne štete. Oprostićemo mi. Nismo mi narod koji ne zna da oprašta. Ali, nikada im to ne možemo zaboraviti.
Radi sagledavanja agresorskih aktivnosti, treba reći da je ukupno bilo oko 2.300 vazdušnih napada, da je procenjeno da je u tim napadima na teritoriju Jugoslavije bačeno 22 hiljade tona eksploziva, a procene idu i do 79 hiljada tona, pored 20 hiljada tzv. "pametnih bombi" i pet hiljada konvencionalnih bombi, različitih težina i napada, uključujući i municiju sa osiromašenim uranijumom. Napadi su realizovani sa oko 400 krstarećih raketa tipa "Tomahavk" i 130 projektila vazduh-zemlja, broj aviopoletanja nije tačno utvrđen, ali je, prema našim podacima, bilo 27.000 aviopoletanja, 152 kontejnera sa 35.450 kasetnih bombi itd. Ubijanje dece za njih je bila kolateralna šteta.
Kažu da ćemo izgubiti - pa da se ne sudimo. Zašto zemlje NATO-a insistiraju na tome da povučemo tužbu kada su tako sigurne da će na tom sudu dobiti. Zašto insistiraju na tome kada je njihov sud, njihove su pare? Neka izađu na taj sud, šta ih to toliko odvraća od toga?
Na kraju, za te koji se toliko zalažu da se povuče tužba, rekao bih sledeće: možete vi, gospodo, da povlačite tužbu, da amnestirate NATO, možete nas da proglasite krivim, možete da zaboravite sve ovo što su uradili, ali nemojte terati nas da budemo kao vi. Srpski radikali nikada takvi biti ne mogu. (Aplauz.)
Dame i gospodo, sada nastavljamo tu započetu raspravu "za" i "protiv" galenskih laboratorija. Juče je to samo  dotaknuto, ali sada ćemo krenuti u jednu opširniju raspravu, jer je ministar ovde dao svoje mišljenje o svemu tome - i šta je sada suština? Suština je da se galenske laboratorije koje sada postoje "ugase". One su se u praksi pokazale kao dobre - a koja je sada razlika u koncepciji našoj, SRS, sa jedne strane i ovog predloga zakona sa druge strane?
Kada posmatramo problem, mi u centru tog problema i u ovom zakonu i u prethodnim zakonima i u svim budućim zakonima videćemo čoveka, pacijenta, sa jedne strane i sa druge strane videćemo tržište i ono što tržište kroz konkurenciju može da kao kvalitet da. To se upravo dešavalo u galenskim laboratorijama.
Vi ste imali jednu stručnu ekipu ljudi sa kompletnom opremom, usko specijalizovanu, koja je radila galenske preparate. Znači, to su lekovi sa vrlo jasnom recepturom, to je u farmakopejama poznato, rađeno je za više apoteka i išlo prema tržištu.
Ovim predlogom se pokušava da se to ukine i da apoteka sama formira u svom sklopu svoju galensku laboratoriju ili, kako ministar kaže ako hoće galenska laboratorija tako, a ako neće da napravi ugovor samo sa jednom apotekom sa kojom će dve godine raditi ili da krene u proizvodnju, a to znači, da počne da proizvodi neke druge stvari za koje ona niti je sposobna, niti je obučena, niti je opremljena.
Da neki shvate, mislim na one koji ne znaju šta su galenski lekovi, to otprilike u životu ovako izgleda: postoji jedna proizvodnja jogurta i oni samo to rade. Sada dođe zakon i kaže, gospodo, vi nećete to više proizvoditi ili ćete raditi jogurt samo za jednu prodavnicu koju mi vama odredimo ili ćete morati da krenete u proizvodnju i ostalih proizvoda od mleka, sireva itd.
U čemu je tu sada logika, i zbog čega mi pokušavamo, i zašto ovaj zakon hoće da ugasi jednu proizvodnju, jedan deo nečega. Upravo je u tome razlika i tu se mi razlikujemo. Zašto ja kažem da treba posmatrati pacijenta, jer šta dobija naš građanin ako mi ugasimo laboratorije i pustimo na strano tržište lekove ili industrijske lekove? Dobiće skuplji preparat i dobićemo forsiranje jedne apoteke koja je, na neki način, privilegovanija od drugih.
Sa druge strane, ta galenska laboratorija moraće da proizvede samo za jednu apoteku, što je vrlo malo i neće moći da opstane kada je reč o tržištu.
Ta različita koncepcija, između nas i ovog predloga zakona, mogla bi se, otprilike, ovako protumačiti.
Kako mi smatramo šta bi trebalo da bude zadatak države da ispuni tu humanu ulogu obezbeđivanja lekova za pacijente. Zadatak države Srbije bi trebalo da bude zadovoljavanje pojedinačnih interesa, usklađivanje međusobnih odnosa svih subjekata u obezbeđivanju lekova, da zadovolji interese krajnjih korisnika, pacijenata, i to je pod tačkom 1) člana 30. stav 1, što predstavlja horizontalni nivo organizacije sistema i o tome je juče bilo govora.
Dakle, da pri tome obezbedi da svaka karika u lancu u svom domenu trajno zadovoljava princip obezbeđivanja kvalitetnih, bezbednih i efikasnih lekova koji će biti dostupni svima, mislim na one kojima su potrebni u svako doba, na svakom mestu i po pristupačnoj ceni.
To smo imali ranije sa malim laboratorijama, a sada ćemo imati višu cenu, imaćemo da radi samo za jednu apoteku, imaćemo da apoteka ne ispuni sve uslove ni u kvalitetu, ni u opremi, ali će ona dobiti tu dozvolu, ako dobro plati agenciji - imaće pravo da ih proizvodi, a da ih do sada nije radila.
Prema tome, suština je druge prirode, što se opet vraćamo na ono protiv čega se mi žestoko borimo, to je: gašenje naše proizvodnje, bilo gde ona bila - jer mi moramo ići na sistem zbog čega je interes nekoga da stalno kroz zakone, koji nam se ovde serviraju, gasi proizvodnju, pa bilo kakvu i bilo gde. Valjda je interes ove države da proizvodnja, pa i u malim laboratorijama, u malim pogonima postoji i da stalno traje.
Ovako, gašenjem naše proizvodnje ostvaruje se taj cilj, koji se ovde pred nas postavlja, a to je: ulaz strane robe, ulaz stranih lekova, uvoz stranih preparata sa gašenjem naših i tako ćemo doći u poziciju da ćemo kompletno našu proizvodnju zatvoriti i imaćemo samo stranu robu - samo ne znam čime ćemo to jednog dana plaćati, verovatno, "gaćama"! Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime SRS podneo sam amandman na član 51. koji glasi: "U članu 51. stav 1. posle tačke 5) dodaje se nova tačka 6) koja glasi: duševnim bolesnicima bez saglasnosti staratelja".
Radi se o kliničkim ispitivanjima koja se mogu vršiti i član 51. kaže: "Kliničko ispitivanje lekova ne sme se obavljati na: 1) zdravim licima do 18 godina; 2) zdravim trudnicama i dojiljama; 3) licima koja su smeštena u ustanove socijalne zaštite; 4) licima koja su smeštena u zdravstvene ustanove ili u ustanove za izvršenje krivičnih sankcija, po odluci sudskih organa; i 5) licima kod kojih se prinudom ili na drugi način delovanja može uticati na davanje saglasnosti za učestvovanje u kliničkom ispitivanju i na slobodan pristanak za učestvovanje u kliničkom ispitivanju".
Znači, dodaje se tačka 6) za koju smatram, iz humanih razloga, i želje da se zaštite pacijenti koji u nekom momentu svog života mogu doći u situaciju da nisu sposobni da pravilno rasuđuju i da nisu kritični za samo jedan deo nekog svog životnog perioda.
Objašnjenje zbog čega se ostavlja mogućnost da se na duševnim bolesnicima rade klinička ispitivanja, a da nije data saglasnost, kako sam u amandmanu naveo - "staratelja", je sledeće: Međunarodna klasifikacija bolesti, po njima, ne poznaje pojam - "duševni bolesnik", već pojam - "duševni poremećaj" i "poremećaj u ponašanju", a koji su klasifikovani u više desetina specifičnih oboljenja.
Gospodo draga, vi kliničko ispitivanje ne radite na Međunarodnoj klasifikaciji bolesti nego na ljudima! I, ne radi se o bolestima nego se radi o pacijentu. Radi se o pacijentu, za koga vi kažete da ne prihvatate zato što, ako bi prihvatili amandman podrazumevalo bi prejudiciranje obaveza da se za ova lica uvek postavi staratelj, što je u suprotnosti sa postojećim pravnim sistemom.
To nije tačno. Molim vas, ti se ljudi nalaze u kraćem vremenskom periodu u takvom položaju, a radi se i o nekim lakšim "duševnim poremećajima", koji provedu mesec dana ili kraće, i posle toga napuste bolnicu, nije im potreban staratelj, već se vraćaju u život.
Nastavak objašnjenja zbog čega vi ne želite da ti ljudi budu zaštićeni je sledeći - Predlogom zakona propisano je da, za lica koja nemaju poslovnu sposobnost, pristanak za kliničko ispitivanje daje roditelj ili staratelj, čime je potpuno zaštićena i ona kategorija lica koja spadaju u obolele od duševnih poremećaja, a kojima je usled tog oboljenja oduzeta poslovna sposobnost.
Ne radi se o tim ljudima. Amandmanom nisam mislio na te ljude kojima je poslovna sposobnost oduzeta. Radi se o ljudima koji se posle terapije vraćaju na posao i kojima je potreban staratelj samo u periodu dok se nalaze na terapiji i lečenju. Posle toga su ti ljudi potpuno uključeni u društvo. Vi ste tu zamenili teze.
Pored toga, dalje piše u obrazloženju zašto se jedan takav amandman, koji smatram visokohumanim, ne prihvata, a mi kao društvo i ova skupština mnogo moramo da vodimo računa o tim ljudima, jer na kraju krajeva na to nas obavezuju i direktive Evropske unije, kažete - "Propisano je da Agencija uvek može obustaviti ili zabraniti klinička ispitivanja lekova, ukoliko u kontroli istih utvrdi da je došlo do nepravilnosti u sprovođenju istih, odnosno narušavanju sigurnosti i bezbednosti lica".
Nemojte da se to napravi, pa onda da čekamo da se agencija seti da to nije trebalo da se radi. To neće dobro da se u javnost objasni. Prihvatanjem navedenog amandmana iz kliničkih ispitivanja bili bi izuzeti lekovi za duševni poremećaj. Nije tačno.
Hoćete da kažete da sada ne želimo da postoje provere i ispitivanje nekih lekova, novi, koji mogu da pomogu tim ljudima. Nije tačno!
Samo želimo da uredimo to sistemski, da se napravi zaštita tih ljudi, ali da se ostavi mogućnost onima, da, dok su u toj situaciji, dok se nalaze u nekom prolaznom poremećaju svoje nekritičnosti i nedovoljnog rasuđivanja o mogućnosti da prihvate ili ne prihvate nešto što im se nudi u smislu ispitivanja, postoje ljudi koji mogu da svojim potpisom budu njihovi staratelji za taj period i daju saglasnost.
Smatram da je ovo jedan amandman koji, u svakom slučaju, treba prihvatiti, jer je duboko human, ništa ne kvari u kliničkom ispitivanju, ne smanjuje mogućnost da se pronalaze novi lekovi, nego samo malo uređuje i štiti neke ljude koji u nekom svom životnom periodu za kraće vreme mogu da dođu u situaciju svoje nekritičnosti.
Nije dobro protumačeno. Ministar se u obrazlaganju da ne prihvata ovaj amandman pozvao na član 50. stav 2. koji glasi: "Za lica koja nemaju poslovnu sposobnost" i stalno insistira na tome, lica koja nemaju poslovnu sposobnost.
Ovde se ne radi o tim licima. Radi se o licima koja imaju poslovnu sposobnost, ali se privremeno, zbog svog stanja, nalaze na lečenju. Posle tog lečenja oni se vraćaju na svoj posao i normalno se vraćaju u društvo.
Znači, ovaj stav 2. ne opravdava odbijanje amandmana. Ne radi se o tim ljudima koji imaju staratelja neprekidno, nego se radi o ljudima koji samo u nekom delu svog života, za jedan kraći period mogu da dođu u stanje nekritičnosti, nerasuđivanja i nesvesnosti onoga da prihvate ili odbiju predloženo ispitivanje na njima nekog novog leka. Tu je suština i samo se precizno odnosi na te ljude, a ne ono što je već u zakonu uvršteno.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 82. zato što je on napisan krajnje nestručno, u stvari ne poznaje ko treba tom oblašću uopšte da se bavi.
Član 82. glasi "Lekovi kojima je istekao rok važnosti ili utvrđena neispravnost u pogledu njihovog propisanog kvaliteta i drugi lekovi kojima je zabranjen promet, moraju se uništiti". U drugom stavu tog člana se kaže "Način uništavanja lekova iz stava 1. ovog člana propisuje ministar nadležan za poslove zdravlja".
Moj amandman glasi - u članu 82. stav 2. reči "poslove zdravlja" zamenjuju se rečima "nauku i zaštitu životne sredine".
Gospodo draga, lekovi kojima je istekao rok, koji se ne upotrebljavaju spadaju u grupu tzv. opasnog otpada. Propisivanje načina uništavanja opasnog otpada, njegovog deponovanja ili na bilo koji način sklanjanja, spada u nadležnost Ministarstva. Sada nije Ministarstvo nego je sektor u Ministarstvu za nauku i zaštitu životne sredine.
Način njegovog uništavanja, praćenje, merenje emisije, filtera, peći, bilo kakav način predviđa se nacionalnom strategijom o uništavanju opasnog otpada. Mi se nalazimo sada upravo u donošenju takvog jednog akta, koji treba da predvidi i finansijski aspekt. Da vidimo da li je jeftinije izvoziti takav otpad u inostranstvo, gde će se on spaljivati ili je jeftinije da se ovde, u ovoj zemlji, naprave postrojenja koja će vršiti uništavanje svakog opasnog otpada, a i farmaceutskog otpada.
Ovo nimalo nije naivno. Radi se o nečemu što treba da se objasni ko šta radi u ovoj zemlji, ali nije naivno u tom smislu, što mi imamo veliku količinu opasnog otpada, što se tiče lekova kojima je prošao rok upotrebe. Posebno smo to dobili kao humanitarnu pomoć iz Evrope, nakon bombardovanja. Da bi pokazali svoju humanost, mnoge evropske zemlje su preko nekih humanitarnih organizacija slale lekove da pomognu ovoj zemlji. Većini tih lekova je bio prošao rok upotrebe. Ili su mnogi bili pola kutije potrošeni, a nekoliko tableta je u kutiji je prisutno. Kako je vreme prolazilo svim tim lekovima je prošao rok upotrebe. Svi oni danas predstavljaju balast. Evropa se na taj način oslobodila svog opasnog farmaceutskog otpada.
Mi tone i tone takvih lekova danas imamo smeštene u bolnicama, da ljudi ne znaju šta sa tim da rade i to pitanje nije nimalo naivno. Prema tome, bez veze je to trpati da ministar zdravlja određuje način uništavanja opasnog otpada, niti on čovek to treba da zna, niti zna. Zna se ko u ovoj zemlji to treba da radi. Iz čiste preciznosti da tačno definišemo to, želim da se taj amandman usvoji, ali ova rečenica u obrazloženju prethodnog člana u kojem se kaže – da način uništavanja lekova kojima je istekao rok važenja ili kod kojih je utvrđena ispravnost u pogledu njihovog propisanog kvaliteta podrazumeva propisivanje identifikacije tih lekova, vođenje nekih dokumentacija itd, radi se o uništavanju.
Kada taj pojam koristite, onda se to radi da to spada u opasni otpad i radi se o uništavanju opasnog otpada. To može da radi Ministarstvo za zaštitu životne sredine i niko drugi.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji je podnela narodni poslanik Živodarka Dacin, u svakom slučaju ima smisla i trebalo bi ga prihvatiti, a sa druge strane, on u stvari u sebi ukazuje na jedan problem upravo oko one naše rasprave, da li "agencija" ili "uprava". Ja ću vam objasniti kako.
Narodni poslanik Živodarka Dacin - u članu 92. iza stava 3. dodaje se novi stav 4. koji glasi: "ministar se obavezuje da obezbedi opremanje informacionim sistemima sve zdravstvene ustanove koje ih ne poseduje".
Znači, radi se o informacionim sistemima koji su izuzetno značajni i u članu 92. se spominje kako će agencija to raditi od interesa za zdravlje ljudi, od interesa za praćenje neželjenih dejstava pojedinih lekova, za praćenje njihovih korisnih dejstava, kontraindikacija, a obrazloženje zašto se ovaj amandman odbija je sledeće.
"Amandman se ne prihvata s obzirom da predmet ovog zakona nije obezbeđivanje finansijskih sredstava, kao i opreme neophodne za rad zdravstvenih ustanova. Sistem zdravstvenih ustanova, njihov rad, finansiranje i opremanje, predmet je Zakona o zdravstvenoj zaštiti". Sada tu dolazimo do nečega što je bio predmet rasprave oko toga kako stoje finansije kada je u pitanju nezavisnost jedne takve agencije, ko dobija, a ko gubi, pa je čak išla teza do toga da se kaže da će budžet biti rasterećen, jer će se sredstva potrebna za rad agencije, agencija će obezbeđivati svojim samofinansiranjem, naplatom od davanja dozvola itd.
Ja mogu sada nešto reći, jedan direktor Zavoda za farmaciju, negde na Paliću, na jednom skupu mi je rekao, nije problem, ja ću jednim potpisom i davanjem jedne dozvole da isplatim vaš ceo stručni sastanak. Sada pogledajte koliko potpisa će taj direktor agencije napraviti za izdavanje svih ovih lekova kako ste ih vi grupisali i o kakvim se tu parama radi, a ja mogu da tvrdim da će agencija biti jedna vrlo jaka finansijska organizacija koja će imati više para od ministarstva.
Kada treba da se uradi informacioni sistem za druge zdravstvene ustanove, sada se to prebacuje na Zakon o zdravstvenoj zaštiti, a Ministarstvo za to nema para, a neće ni imati, a agencija će imati para da finansira sve što je potrebno, ali neće to raditi, jer je finansijski samostalna.
Upravo sada na tome vidimo tu razliku između samostalne finansijske agencije i nečega što se zove uprava koja bi ta sredstva koja bi došla mogla po potrebi da usmeri u nešto što je izuzetno bitno za državu Srbiju, a to je informacioni sistem u zdravstvu.
Da li sada uopšte treba objašnjavati samo na ovom primeru koliko je značajnije da se vrši kontrola ogromnih para koje će se dobijati na davanju dozvola i sa kojima se može manipulisati ili ih pustiti u neku samofinansirajuću organizaciju koja će služiti samo sebi, odnosno te pare, a neće moći da sagleda ukupan društveni interes i neće moći da sagleda koliko je informacioni sistem u zdravstvu ovog momenta potreban. Mislim da je bilo potrebnije donositi zakon o informacionom sistemu u nekom prvom ili drugom koraku, nego krenuti, pa donositi ovakav zakon.
Ovo je tehnička stvar. S obzirom  na to da je prihvaćen amandman na član 133. kolege Gorana Ilića, ovaj moj amandman je, praktično, identičan, jer on podrazumeva da se u tački 1. brišu reči: "ako je to potrebno". On kaže: "Kontrola kvaliteta medicinskih sredstava u postupku izdavanja dozvole za stavljanje u promet i obnovu dozvole, ako je to potrebno".
Tražim da se briše to: "ako je to potrebno", jer se podrazumeva da je potrebno da svaka serija medicinskih sredstava ide pod kontrolu. Mislim da ne treba da obrazlažem, pošto je kolega Ilić već obrazložio. Ako je ministar prihvatio ovaj amandman, a ovaj je sličan i odnosi se na to, da se svaka serija medicinskih sredstava kontroliše, onda bi bilo logično da se i taj amandman prihvati.
Dame i gospodo, podneo sam amandman na član 156. i sada pogledajte kako vi radite. Ovde je zakon - 24. april 2003. godine. To je bio član 155.  isti zakon je u pitanju -  pravna i fizička lica koja proizvode, uvoze ili izvoze, vrše promet lekova i medicinskih sredstava na veliko i malo, da smo tražili da se briše to "na malo lekova", vi to verovatno ne biste prihvatili.
Međutim, sada ste sami to izmenili i u članu 156. ovog istog zakona, koji donosite godinu i nekoliko meseci kasnije, vi pravite ovakav član: "Pravna i fizička lica koja proizvode, vrše promet lekova i medicinskih sredstva na veliko i medicinskih sredstava na malo, ispituju lekove i medicinska sredstva, dužna su da svoje poslovanje usklade sa odredbama ovog zakona" itd. Sada već eliminišete pravna i fizička lica koja vrše promet na malo. Prošli put to niste radili, sada izbacujete. To je jedna diskriminacija.
U čemu je razlika između onih koji vrše promet "na malo lekova" i onih koji vrše promet "na malo medicinskih sredstava" ili je ovo sada neka štamparska greška u prepisivanju ovog zakona, koji je bio aprila dat u proceduru, ili se je sa određenom namerom to urađeno. To je teško dešifrovati, ali ono što je zabrinjavajuće i što pokazuje jedan visokog stepen isključivosti, koja možda može da bude karakteristična za neke druge oblasti, ali za zdravstvo, ne bi smela tolika politizacija da bude.
Neshvatljivo je neprihvatanje amandmana na član 133. da se brišu reči "ako je to potrebno", kada ste već prihvatili taj amandman. Ako ostavite te reči, imaćete potpuno nakaradni tekst koji isključuje sada onaj amandman koji ste prihvatili.
Mislim da bi trebalo malo korektnije to da se radi, jer ostaju vam u tekstu reči "ako je to potrebno" i onda imate tekst, da se kontroliše svaka serija medicinskog sredstva, ako je to potrebno ili može neko da kaže da nije potrebno.
Dame i gospodo, podneo sam amandman  na član 1, koji kaže da se u članu 1. reč "Agencija" zamenjuje rečju "Uprava". Sada dolazimo na to principijelno pitanje i da odmah raščistimo neke stvari, s obzirom  na to da smo u  raspravi u načelu čuli mnoge  tvrdnje da je ovo nešto što "mora"; da agencija "mora" i da je to direktiva EU, da je to nešto što dovodi do harmonizacije sa EU, i u nekom prevedenom smislu ko je za agenciju, taj je za Evropu, a ko nije za agenciju, taj je verovatno za "Okeaniju".
Da li agencija stvarno mora da se uvede i da li je to stvarno direktiva EU? To apsolutno nije tačno. EU nijednim svojim propisom, nijednom svojom direktivom ne nalaže svojim članicama, niti drugim zemljama da moraju da uvode takav način organizovanja i na takav način da uvode regulativu u bilo kojoj oblasti, pa i u oblasti lekova.
Prema tome, sve te tvrdnje da agencija "mora" nisu tačne, i jednom za svagda sa tim da raščistimo. Oni se ne mešaju u naš sistem kako ćemo mi to organizovati, jedino što traže, a to je da se ta pitanja urede u skladu sa njihovim standardima. To uopšte nije sporno.
Sporno je da li, i dokle te silne agencije! Mi već nedeljama, non-stop, samo šta radimo ovde - donosimo zakone o agencijama. Niko nije stavio na papir koliko to ovu zemlju košta i koliko ta paralela sa državom stvarno ovu zemlju košta. Samo nam sabiraju 30 miliona, 50 miliona, 90 miliona za ovu agenciju, a u suštini sve te agencije ničemu drugom i ne služe nego pravdanju jednog nekvalitetnog, aljkavog, neorganizovanog rada u ministarstvima.
Jedini razlog zbog kojeg oni to rade i beže od toga, da uprava ili deo Ministarstva preuzme sve ovo što se želi ovim zakonom, jeste da se formira jedno paralelno telo koje će sada odjednom biti stručno organizovano, kvalitetno, da u tom telu neće biti korupcije, da će biti sve kako treba. Zašto to do sada nije bilo? Ko je sprečavao ovo ministarstvo da do sada na takav način uredi tu oblast, oblast lekova?
Prema tome, ovde se postavlja jedno pitanje, i data izjava je krajnje neprincipijelna - da će ovim zakonom sada građani Srbije imati kvalitetne, sigurne i bolje lekove.
Molim vas, da li to znači da do sada građani Srbije nisu imali kvalitetne, sigurne i dobre lekove?! Ako će sada imati, to znači da do sada nismo imali. Ako do sada to nismo imali, onda je odgovornost ovog ministarstva stravična. Onda, za ove četiri godine ako su građani Srbije koristili loše lekove, neko treba da podnese odgovornost. Prema tome, ni to ne stoji i nije to tačno.
Nije tačno da će sada odjednom jedna institucija, kao što je agencija, imati stručne kadrove, a do sada stručnjaka u ovoj zemlji nije bilo. Agencija će preuzeti kadrove iz Zavoda za farmaciju, preuzeće kadrove iz Ministarstva. To su sve isti ljudi i nemoguće je da su do sada bili nestručni, a odjednom postaju stručni. Nije moguće da su do sada bili nepošteni, a odjednom postaju pošteni. Nije moguće da je do sada bilo korupcije, a sada više neće biti. Ko je to sprečavao ovu zemlju ili ovo ministarstvo da se bori protiv korupcije ili ko je sprečavao da ne utiče na to da bude kvalitetniji rad i kvalitetnija regulativa u ovoj oblasti lekova.
Tu su neke stvari pomešane, neke stvari se krajnje demagoški postavljaju i nije sporno da neko misli da mi ne želimo da nam se napravi tu regulativa. Nasuprot tome, ali je sporan način na koji se to radi i sporan je način kako se to predstavlja - kao neke strašne reforme, kako je dovoljno da se sada glasa za agenciju i sve će krenuti nabolje. Tako i obrazloženje zašto se ovaj amandman odbija i zašto se odbija mogućnost da takvo telo bude u sklopu Ministarstva.
 Ovde se kaže u obrazloženju - "samostalno regulatorno telo kao stručna i profesionalna, samofinansirajuća služba, nezavisna od državne uprave". Da li je baš sve tako? Da li je agencija baš toliko nezavisna? Jeste finansijska, ako se na taj način smatra. Zbog čega  onda država vrši tu kontrolu?
Prema tome, nije sve to tako kako piše i morali bismo dobro da razmislimo o tim stvarima. Morali bismo krajnje pozitivno da razmislimo da jedna takva nezavisna institucija, postaje zavisna od stranog ulaganja, postaje zavisna od onih koji su pisali ovaj zakon, gde očigledno postoji sukob interesa, kada je očigledno da ti ljudi koji su pisali taj zakon za ovu zemlju, a nisu ga napisali za svoju zemlju, koji su radili u velikim farmaceutskim kućama kao saradnici, imaju neki svoj interes "veći" nego što je to interes građana Srbije.
Dame i gospodo, ovde je izneta jedna teza koja uopšte ne stoji. Reč je o tome da će budžet biti rasterećen, zato što će agencija biti samofinansirajući organ. Molim vas lepo, te pare koje će agencija da zaradi davanjem dozvola, te su pare isto išle u budžet. O čemu mi pričamo tu? Kako je inače naplaćivano davanje dozvola za neke lekove? Prema tome, nema tu nikakvog rasterećenja, čak može da se desi da će manjak para biti u budžetu, a da će agencija sva sredstva koja zaradi i koja su išla u budžet, da će moći da raspolaže kako ona hoće. Nije tačno da je to državni interes, treba malo ozbiljnije o tome razmišljati.
Dame i gospodo narodni poslanici pročitaću tekst člana 22. da biste lakše mogli da shvatite nameru i cilj amandmana. Član 22. glasi: "Galenski lek je lek izrađen u galenskoj laboratoriji apoteke u skladu sa važećim farmakopejama ili važećim magistralnim formulama i namenjen je za izdavanje ili prodaju pacijentima - korisnicima te apoteke".
Naglašavam to - "te apoteke", upravo da biste shvatili zbog čega je podnet amandman, koji glasi: "Galenski lek je lek izrađen u galenskoj laboratoriji u skladu sa važećim farmakopejama ili važećim magistralnim formulama".
Na šta, u stvari, želim ovim amandmanom da ukažem? Pisac zakona pokušava da galenske lekove stavi u grupu lekova koji se izrađuju u nekoj određenoj apoteci i prodaju samo u toj apoteci. To nigde ne piše. To nisu galenski lekovi.
Galenski lek ima svoju formulu, nalazi se u farmakopeji i zna se kako se on izrađuje. Pisac teksta pokušava da izbegne postojanje galenskih laboratorija. Šta to znači? Koje su namere?
Namere su da se samo određenim apotekama da mogućnost da mogu da proizvode galenski lek. I, da se ugase sve galenske laboratorije koje danas postoje. A, galenska laboratorija postoji ako je opremljena određenom opremom, ako ima određene kadrove i ako po zakonu proizvodi taj galenski lek.
Prema tome, pokušava se ovim članom i odbijanjem ovog amandmana da se stvori monopol kod određenih apoteka i tačno piše - određene apoteke koje će dobiti dozvolu od strane agencije, da mogu da rade i izrađuju galenske lekove. Zbog čega to zakonodavac radi? Zbog čega gasimo galensku laboratoriju? Kada je ona i stručno i sa opremom uvek daleko stručnija i daleko će bolje odraditi i izraditi galenski lek, nego neka apoteka, koja uz izradu galenskog leka, radi i druge poslove, prodaju gotovih lekova itd.
Objašnjenje zbog čega se odbija amandman glasi ovako: "Amandman se ne prihvata s obzirom da je u suprotnosti sa samom definicijom galenskog leka koja je prihvaćena u evropskoj regulativi". To nije tačno. Definicija galenskog leka nigde ne postoji - da je to lek koji se izrađuje u nekoj apoteci za koju dozvolu da agencija, a u drugoj ne. Zna se šta je galenski lek.
Ali, ovo što kaže dalje, ako bi dozvolili postojanje galenskih laboratorija koje danas postoje, onda bi se - šta desilo? Po njihovom mišljenju, odnosno "moglo bi doći do zloupotrebe izrade galenskih lekova, odnosno povoljnijeg položaja izrade galenskih lekova u odnosu na industrijske gotove lekove". Pa, zašto nekom smeta konkurencija? Zašto nekom smeta da u nekoj galenskoj laboratoriji ljudi proizvode kvalitetne galenske lekove i samo da se tim poslom bave.
Ovde se radi o uskostručnom poslu da bi jedna laboratorija to mogla da radi. Šta ima veze ako oni budu kvalitetniji i jeftiniji od nekog industrijskog leka. U čemu je tu poenta? Prema tome, kada bi ovaj amandman bio prihvaćen, on bi prvo, na neki način, eliminisao mogućnost zloupotrebe, mogućnost onoga protiv čega se mi sve vreme ovde borimo, "da ta agencija daje te dozvole kome ona hoće".
Jer, on tačno precizira da će agencija dati samo "onim" apotekama i samo će "te" apoteke moći to da izrađuju, samo one apoteke koje oni hoće i koje su u stvari njihove. Hvala lepo.
Ne razumem zašto amandman na član 24. nije prihvaćen kada je u pitanju čisto stilska stvar. Pogledajte ovu rečenicu pod tačkom 1) gde piše ovako: "Lek iz krvi proizveden iz humane ili životinjske krvi". Pa, tražio sam da se "iz krvi" briše i da lepo piše: "Lek proizveden iz humane ili životinjske krvi". Kada bi đak u petom razredu osnovne škole napisao dva puta "krv" u pet reči, verovatno bi dobio jedinicu i trebalo bi da sedne.
Međutim, ovde se to ne postavlja kao problem, i neka se dva puta ponavlja. Oni to odbacuju, a obrazloženje opet ide: "Amandman se ne prihvata s obzirom da Direktiva EU". Pa, ovo je stilska stvar. Ovo je nešto što je stvar rečenice. Kakve veze ima Direktiva Evropske unije, jer da Evropska unija baš hoće da koristi termin "lek iz krvi", ako ste vi to dobro preveli, "čime se definiše vrsta".
Možda ste mogli, ako želite da zadržite "lek iz krvi", da ostavite to, ali onda da ne postoji deo rečenice "lek iz krvi proizveden od krvi", nego da stoji "lek iz krvi proizveden od humanog ili životinjskog porekla".
Pa, bar koliko-toliko pismenije da izgleda ovaj zakon, ako već želite da se pozivate na neke priče o Evropskoj uniji, a to me sve podseća na ono kada mala deca kažu "moraš to da uradiš jer je rekla mama". Da li je to mama rekla ili nije, to niko ne zna.
Ovde je jedno principijelno pitanje, u ovom delu zakona o lekovima. Ovde se sve trpa u lekove. Sada dobijamo neke nove kategorije - homeopatski lek, tradicionalni lek. Pa to sam želeo ipak da razgraničim: šta je tradicionalni lek i zašto njega stavljati u lek. To su nekada bili biljni preparati ili pomoćna lekovita sredstva, a sada se i homeopatska sredstva i biljni preparati sve trpa u lekove.
Suština amandmana je, mislim, da bi ipak to trebalo razdvojiti, jer lek treba da bude sredstvo koje je zasnovano na naučnim principima.
Ovde se govori o tradicionalnim lekovima koji su izraz tradicije ili nekih tradicionalnih terapeutskih pristupa. Tu nemamo taj bitan elemenat naučnog principa. Prema tome, suštinski, ovaj amandman može jedino da ukaže na jedan ipak drugačiji pristup kada je čitava ova oblast u pitanju. Moralo bi se razdvojiti nešto što je tradicija, a nešto što je naučni princip u proizvodnji jednog gotovog leka. Ovde se sve to stavlja u jedan koš.
Rečno je u obrazloženju da će se to razdvojiti kroz podzakonske akte, ja se nadam, ali možda i u zakonu to ne bi trebalo na takav način da bude tretirano, pogotovo homeopatska sredstva, koja ni u kom slučaju ne bi mogla da budu ni na jednoj naučnoj osnovi, jer ona ne predstavljaju mogućnost da dođu u grupu lekova, pošto znamo da sve nisu homeopatska sredstva, kao što su marihuana i kaustična soda i kojekakve sve druge gluposti, samo u jako maloj koncentraciji, pa se onda smatra da otrov u maloj koncentraciji može da služi kao neko lekovito sredstvo.
To je sada stvar nečega što nema naučni pristup i nije prihvaćeno kod nas kao nauka i ne bi bilo dobro da se takva sredstva trpaju u jedan zakon o lekovima i medicinskim sredstvima.