Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Stanimirović

Milan Stanimirović

Demokratska stranka

Govori

Uvažena predsednice, poštovani narodni poslanici, poštovani građani Srbije, pred nama je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika. Slažem se sa predstavnikom predlagača da bi možda bolje rešenje, najbolje rešenje bio nov izborni zakon i da nas čeka nešto što se zove sveobuhvatna reforma izbornog sistema u budućnosti. Ovo je, pre svega, iznudica, koja govori više o nama a ne toliko mnogo o Evropskoj uniji, koja je toliko pominjana.
Izborni zakon koji bi trebalo doneti u nekom budućem periodu pre svega mora da bude najbolji za državu, za društvo, sa stanovišta opšteg dobra, a da omogući da se kao narodni predstavnici biraju najbolji iz ovog društva. Institucije, pre svega, čine ljudi. Kredibilitet institucija umnogome grade i oni koji su članovi ovog parlamenta.
Ovde je najviše govoreno o načinu raspodele ili dodele mandata i o pitanju slobodnog mandata ili podnošenja ostavke. Do sada su političke stranke nakon održanih izbora imale svaka svoj način raspodele mandata. Pre svega je uziman u obzir rezultat. Znači, poslanici koji dolaze iz određenih sredina, ako su postigli izuzetan rezultat u svojim sredinama, imali su prednost pri dodeli poslaničkih mandata. Zatim, stranke koje drže do sebe vodile su računa o geografskoj ili teritorijalnoj zastupljenosti svih delova Srbije, pošto je cela Srbija jedna izborna jedinica pri proporcionalnom sistemu, kako bi imali predstavnike iz svih krajeva Srbije. Naravno, vodilo se računa i o polnoj zastupljenosti, o zastupljenosti različitih socijalnih slojeva itd.
Kada govorimo o načinu raspodele ili dodele mandata, šta se sada događa? Mi smo imali jednu javnu raspravu i argumenti koje smo tamo čuli, neke sam pribeležio ovde, gotovo su identični onim argumentima koje smo čuli i u današnjoj raspravi. Čuli smo da, recimo, Beograd i Novi Sad daju trenutno oko 40% poslanika, a da je zastupljeno u tim gradovima oko 26% birača. Date su mnoge primedbe na teritorijalnu zastupljenost, odnosno geografsku zastupljenost narodnih predstavnika sa različitih teritorija Srbije.
Čuli smo argumente da je protivnik sa neke protivničke liste, ako bude 20. na listi, a vi ste stoti, u takvoj situaciji u prednosti jer će vaši birači biti demotivisani da izađu i daju svoj glas vama, jer će smatrati da i pod uslovima da dobijete i 100% glasova u svojoj izbornoj jedinici, odnosno u svojoj izbornoj bazi odakle dolazite, gde živite i radite, to neće biti dovoljno da vi postanete narodni poslanik.
Govoreno je ovde o toj motivaciji, da onaj ko je dvadeseti zna da će biti poslanik i da će biti demotivisan da radi u političkoj kampanji za svoju političku stranku, jer se zna da će pod određenim uslovima, što govore i ankete itd., ako osvoji određeni broj glasova njegova stranka, on 100% postati poslanik, a onaj koji je stoti ili sto pedeseti, bez obzira na rezultat, neće moći da bude narodni poslanik.
Ono što mene brine u ovoj situaciji nije samo demotivisanost članova političkih stranaka da rade u kampanji, nego i demotivisanost birača, jer cilj jednog demokratskog sistema jeste povećano učešće građana u političkim procesima, povećano učešće građana u izbornim procesima. Recimo, ako građanin iz Prokuplja zna da je kandidat Demokratske stranke iz Prokuplja na 150. mestu i pretpostavlja da on neće biti poslanik, mi njega direktno demotivišemo. Ako je situacija da je 20. na listi, on će zvati i svoje komšije, rođake i prijatelje da glasaju za DS. Ovde će biti demotivisani, jer će reći – znate šta, meni je draga ta stranka, ali bih želeo da poslanik DS bude iz moje sredine, lobirao bih i radio da on to zaista i postane.
Mislim da će ove „zakovane“ liste, gde će se poštovati onaj redosled koji se da, uveliko demotivisati birače u mnogim izbornim jedinicama da izađu na izbore i pruže podršku svojim kandidatima.
Takođe, ovo „zakucavanje“ političke scene, koalicija sa dve ili više stranaka, raspodela mandata... Neko će reći – da, raspodele se mandati po redosledu, ako ste dobili da je svaki treći ili četvrti iz koalicije itd. Ali, šta u situaciji kada ta koalicija pobedi, napravi vladajuću većinu i neko od tih poslanika sa liste ode za ministra ili u neko ministarstvo za državnog sekretara ili bilo šta? Onda, umesto da narodni poslanik bude opet neko iz te koalicije, jer je to po koalicionom sporazumu, morate da date, po ovom zakonu, mandat nekome ko je prvi naredni na listi.
Nismo mi ono što lideri stranaka misle o nama, ili ono što mi mislimo o sebi, već ono što građani misle o nama.
Poslanike će i u ovoj situaciji određivati opet stranke, ali ovoga puta pre izbora. To je činjenica. To su neki nedostaci ovog sistema, ovog izbornog sistema i ovog izbornog zakona, a pre svega izbornog sistema koji je ovakav kakav jeste. Zato je i neophodna izmena izbornog zakona.
Recimo, možda bi najpravedniji bio – znamo da postoji većinski sistem, proporcionalni sistem, mešoviti sistem – neki personalizovani proporcionalni sistem, koji bi strankama dodelio onoliko mandata koliku podršku imaju u biračkom telu, a da istovremeno građanin bira i bude motivisan da učestvuje u političkom procesu, da povećamo učešće građana u političkom procesu i u izborima, i da može da izabere ko je imenom i prezimenom taj kandidat. To bi bila neka druga situacija, ali to je sve tema za neku sveobuhvatnu reformu izbornog zakona u nekoj budućnosti.
Mislim da bi ovo bilo lekovito i za društvo i za državu, ali i za same stranke. Ovo bi omogućilo da u žižu političkog života zaista uđu oni koji imaju poverenje građana u sredinama u kojima žive. To znači da bi se ta negativna selekcija za parlament, ali i za same stranačke kadrove, na neki način onemogućila.
Godine 2000. koalicija DOS je poštovala redosled na listi. Mandati su podeljeni po redosledu, onako kako su poslanici poređani na listi, zato to za nas nije neka novina. Znači, redosled na listi stranaka će napraviti organi stranaka misleći da stavljaju najbolje. Šta ako građani na izborima odluče da su neki koji nemaju šansu da uđu u parlament bolji pa oni koji se nalaze na 200. mestu liste ostvare bolji rezultat nego oni koji žive u sredinama? Bez obzira na to što je cela Srbija jedna izborna jedinica i može tako da se posmatra, svi smo svesni situacije da smo svi zaduženi, pre svega, za rad u svojim izbornim jedinicama, odnosno mestima gde živimo i radimo.
Neki su bili poslanici decenijama, a nikada nisu mogli da pobede ni za savet mesne zajednice. Imao sam ovde situaciju nekih poslanika koji su postavljeni voljom političkih vrhuški unutar svojih stranaka, a kada izađu na izbore za savet mesne zajednice dobiju 15 - 20 glasova, ni svi članovi familije ne glasaju za njih.
Zato smatram da bi neka vrsta personalizovanog proporcionalnog sistema u budućnosti mogla da razreši neke od ovih situacija.
Ovde se mnogo govori negativno i pežorativno i o političkim strankama, pri čemu se ne shvata da su političke stranke stožer političkog sistema i da političke partije nisu zlo, već deo političkog sistema i da je sve to pitanje mere. Tu se slažem sa našim kolegama narodnim poslanicima koji su o tome govorili na ovakav način.
Ovde se postavilo i pitanje tzv. blanko ostavki koje, kako rekoše neke kolege s pravom, nikada nisu ni postojale, nego je postojala ustavna odredba u članu 102. stav 2. da je narodni poslanik slobodan da pod uslovima određenim zakonom neopozivo stavi svoj mandat na raspolaganje političkoj stranci na čiji je predlog izabran za narodnog poslanika.
Blanko ostavke su sigurno suprotne evropskim standardima. Postoje dva nivoa, politički i pravni; neću da gubim vreme, pošto su već govorile mnoge kolege narodni poslanici o oba ova gledišta, ali, recimo, jedan od onih koji se svojevremeno najviše zalagao za to da ovaj stav uđe u Ustav, to je lider stranke koja nije ni postojala pre ovih izbora i koji je to postao nakon izbora u ovom parlamentu, Tomislav Nikolić, da je ova odredba ispoštovana do kraja, verovatno već dve i po godine ne bi ni bio poslanik u parlamentu Republike Srbije.
Sada ću reći nekoliko reči o slobodnom mandatu. Status poslanika, kao reprezenta građana i člana parlamenta kao zakonodavnog tela, počiva na slobodnom mandatu. Mandat je slobodan kada poslanici nisu vezani instrukcijama svojih birača, već odlučuju na osnovu svog uverenja. Slobodni mandat štiti dva najvažnija prava poslanika, slobodu govora i slobodu odlučivanja u parlamentu.
Poslanik reprezentuje sve građane. To su isticale mnoge kolege u današnjoj raspravi, da poslanik reprezentuje sve građane, a ne samo birače koji su za njega glasali. Kao predstavnik svojih građana on uživa slobodu govora i glasa u parlamentu rukovođen svojom savešću. Zaista bih kritikovao one kolege koji se zalažu za drugi stav, da neko drugi, a ne građani koji su te birali i ti sam, bude vlasnik poslaničkog mandata u ovom parlamentu, onako kako to i evropska praksa nalaže.
Za razliku od ovog slobodnog mandata, imperativni mandat postoji u slučaju kada su poslanici dužni da prilikom odlučivanja, to je svima jasno, postupaju po instrukcijama onih koji su ih izabrali, da li su to vrhovi političkih stranaka ili birači itd.
Slobodni mandat garantuju mnogi ustavi. Ovde je pominjana Velika Britanija i, mislim, još jedna država, ne mogu sada da se setim koja, što se tiče slobodnog mandata. Slobodan mandat garantuju mnogobrojni ustavi, a neki, francuski i bugarski, izričito utvrđuju ništavnost imperativnog mandata.
Pošto su neki citirali u ovom parlamentu, citiraću i ja, recimo, članove nekih od ustava članica Evropske unije: „Svaki imperativni mandat je ništavan“, član 27. Ustava Francuske.
„Poslanici Donjeg doma nisu vezani mandatom i glasaju bez instrukcija“, član 96. Ustava Norveške.
„Poslanici Bundestaga su zastupnici celoga naroda. Oni nisu vezani nalozima i uputstvima i potčinjeni su jedino svojoj savesti“, član 38. Osnovnog zakona Nemačke.
„Članovi Savezne skupštine glasaju bez instrukcija. Oni otvoreno izlažu svoje interese“, član 161. stavovi 1. i 2. Ustava Švajcarske koja, istina, nije član EU, ali se takođe zalaže za slobodan mandat.
„Poslanici odlučuju slobodno i nisu vezani bilo kakvim direktivama ili instrukcijama izdatim od njihovih birača“, paragraf 56. Ustava Danske.
„Svaki član parlamenta predstavlja naciju i u vršenju svog mandata nije vezan nalozima svojih birača“, član 67. Ustava Italije.
„Članovi Generalnog kortesa nisu vezani bilo kakvim imperativnim mandatom“, član 67. stav 2. Ustava Španije.
Dozvolićete da sam citirao ovde mnogo više stavova iz osnovnih zakona i ustava evropskih zemalja koji idu u prilog slobodnom mandatu nego što su oni koji su govorili ovde i protivili se slobodnom mandatu potkrepili, pre svega pominjući Veliku Britaniju, a ne pominjući pri tom da je tamo većinski izborni sistem i da umnogome i taj većinski izborni sistem utiče na to kako se tretira ovo pitanje. Dakle, pravo na slobodni mandat isključuje opoziv poslanika, a opoziv je isključivo vezan uz imperativni mandat.
Naravno da, u skladu sa slobodnim mandatom, poslanik ima pravo na nesmetano uživanje mandata, što omogućava poslaniku da nesmetano ostvaruje poslanička prava i ispunjava svoje dužnosti i štiti ga od samovoljnog i nezakonitog ograničenja ili oduzimanja mandata, kada je u pitanju slobodni mandat.
Imam još samo ovu napomenu, pošto su ovde mnogi govorili o tome zašto da poslanik overava u sudu svoju ostavku. Poslanik ima pravo da podnese ostavku. Poslanik obavlja poslaničku funkciju na osnovu svog slobodnog pristanka. O tome govori podatak da je za validnost kandidature potrebno priložiti pismenu izjavu kandidata o prihvatanju kandidature. Mandat poslanika je slobodan i on ima pravo da podnese ostavku na položaj poslanika. Iako je ostavka lični čin, predstavlja jedan od razloga za prestanak mandata poslanika, u nekim ustavnim sistemima, recimo u Švedskoj, zahteva se da parlament prihvati ostavku poslanika. Kaže – poslanik ne može podneti ostavku bez saglasnosti Riksdaga, član 7. stav 1. odeljka 4, Instrumenti vladavine Švedske.
Komparativna legislativa – Francuska, Švedska, Austrija, Nemačka brižljivo uređuju ovaj razlog za prestanak mandata. Predviđa se naročit postupak podnošenja ostavki, pismena forma, podnošenje pred predsedništvom parlamenta, saglasnost parlamenta; poslovnikom o radu parlamenta eksplicitno se utvrđuje da ostavke, osobito one unapred potpisane ili podnete političkoj stranci, ne proizvode pravno dejstvo. Takve ostavke smatraju se pravno ništavnim.
Imao sam potrebu da citiram neke od odredaba iz ustava zemalja Evropske unije kako bih izneo i neku vrstu kontraargumentacije u odnosu na sve ono što smo čuli ovde.
Čuli smo da će neki od naših kolega narodnih poslanika da se obrate za zaštitu nekih svojih prava ustavnom žalbom i Ustavnom sudu. Pa, ko vama brani da vi stavite svoj mandat, ako želite da podnesete ostavku, da je podnesete i kažete – podnosim zato što je moja stranka to zahtevala od mene? Nemojte nas terati da stavljamo u zakon nešto što ne želimo da stavimo u zakon (i na taj način ograničimo slobodni mandat narodnog poslanika) i sprečavati nas da faktički prihvatimo onu legislativu koja je prihvaćena u ogromnom broju zemalja EU.
Stoga ćemo, uz sve manjkavosti koje ove izmene zakona izbornog i uz onu ogradu sa početka diskusije kada sam rekao da mi ovde u parlamentu moramo pokazati pre svega odgovornost, razboritost i strah za opšte dobro, u smislu da donesemo zakon koji će omogućiti povećano, sa demokratskog stanovišta, učešće građana i u izbornim procesima i kompletno u političkim procesima... Mislim da će to na najbolji način omogućiti da najbolji budu izabrani u ovaj parlament, čime ćemo podići i kredibilitet najvišeg zakonodavnog tela u Srbiji, Narodne skupštine Republike Srbije. Zahvaljujem.
Gospodine Martinoviću, vi kao pravnik i jedan od asistenata profesora na Pravnom fakultetu u Novom Sadu znate za onu pravnu maksimu da niko nije kriv dok se ne dokaže njegova krivica, a ovde postupate potpuno suprotno – svako je sumnjiv dok se ne dokaže da je pošten, i želite da takav stav nametnete ovom parlamentu.
Razumem takav stav jer je neko koga ste predlagali za predsednika Republike napustio i politiku koja ga je predlagala, i stranku koja ga je predlagala i potpuno promenio svoju politiku. Koga su zmije ujedale, taj se i guštera plaši. Ali, nemojte se plašiti, nego izaberite prave ljude. Mi smo imali, kao Demokratska stranka, 33 poslanika upravo onda kada su govorili da je Karić trgovao i kupovao poslanike; nijedan poslanik Demokratske stranke nije imao potpisanu blanko ostavku i nijedan nije pao u iskušenje da za novac napusti one ideje i ideologiju zbog koje je izabran od birača i došao u ovaj parlament. Hvala.
Poštovana predsednice, poštovane kolege narodni poslanici, poštovani predsedniče Vlade i kandidati za ministre, današnja rasprava je pokazala da je opozicija, čast izuzecima, mnogo zrelija za rekonstrukciju od Vlade Republike Srbije. Kritika sa puno opštih mesta, bez programa, strategije, vizije, sa osnovnom idejom vodiljom kako biti kalif umesto kalifa. Umesto programa, ponudili su sebe kao garanciju uspešnosti, računajući pre svega na kratko pamćenje građana Srbije.
Parafrazirajući jednu staru izreku, nakon svega iznetog, moglo bi se reći – vlast koja ima ovakvu opoziciju, ne treba da brine za svoju budućnost. Ali, ovo je ipak reakcija na prvu loptu. Treba biti i te kako zabrinut, kada se unutar same koalicije nevladinog sektora i građana čuju mnogo konstruktivnije, utemeljenije i argumentovanije kritike nego što smo to čuli u današnjim diskusijama od strane opozicije.
Uveren sam da bi kvalitativno jaka opozicija, sa alternativnim programom, umnogome uticala na bolje i efikasnije delovanje i same Vlade i koalicije. Ovako, zaista sam uveren da je ovakva opozicija zrela za rekonstrukciju, jer su na jasne političke ciljeve iznete u ovom ekspozeu odgovorili jeftinim političkim parolama.
Kao društvo u tranziciji, koja preti da postane trajno trpno stanje, svi potencijali društva moraju tražiti održiva rešenja, a ne ponašati se u skladu sa onom skerlićevskom – ne znam da snesem jaje, ali znam šta je mućak.
Negovanje beznađa, gospodo, nije politika. U uslovima permanentne unutrašnje krize u kojima se naše društvo nalazi bezmalo dve decenije, koje je prouzrokovano lošom politikom krajem prošlog veka, došla je i spoljna kriza koja je uzdrmala i najjače zemlje sveta.
Mislim da je danas premalo rečeno o tome da je ova vlada, kao i sve prethodne, bila u situaciji da minimalnim sredstvima rešava maksimalne potrebe. Ovaj svoj posao je obavila mnogo uspešnije nego mnoge države koje je kriza zatekla u neuporedivo boljoj ekonomskoj situaciji.
Osnovna pitanja kvaliteta jedne vlasti jesu, pre svega, sređene javne finansije, održavanje male inflacije, stabilne valute, sve boljih ekonomskih uslova. Smatram da, uzevši u obzir date uslove, Vlada je bila uspešna na ovom polju, uspostavivši stabilnost i predvidivost sistema u nemogućim uslovima, koji bi se šahovskim rečnikom mogli nazvati često i iznudicom.
Ova vlada je, kao i sve vlade posle 5. oktobra, koaliciona, a ne mandatarska vlada. Verovatno, kada bi neka od naših stranaka mogla da formira mandatarsku vladu, bila bi u situaciji da sprovodi program svoje stranke. Ova vlada je ograničena, kao i sve koalicione vlade i interesima koji se nalaze u programima koalicionih partnera. Mislim da uprkos ovome, što je to koaliciona vlada, nisu zamagljeni osnovni ciljevi ove vlade koji su izneseni u ekspozeu.
Našim kolegama iz LDP-a, slažem se da su problemi u velikoj meri nasleđeni, kako ste i vi to konstatovali u diskusiji. Slažem se i sa metodologijom – analiza problema, kandidovanje rešenja, akcija da se ta rešenja i primene i da se problemi moraju rešavati, pre nego što slome celo društvo.
Uveren sam da deleći iste vrednosti ne dovodimo u pitanje činjenicu da ako se Srbiji žuri moramo imati mnogo veću podršku od 6-7%, kako bi uopšte bili u prilici da menjamo ovo društvo. Od definicije da je politika veština mogućeg, bliža mi je ona definicija da je politika veština da učinimo mogućim ono što je potrebno.
Ovde smo i jednu novopečenu, novostvorenu opozicionu stranku slušali. Pre tri dana sam prisustvovao jednom skupu gde su mladi ljudi govorili na temu reči dr Zorana Đinđića – pre nego što baciš kamen na drugoga, kaži šta si ti učinio.
Danas nas kritikuju što ne idemo brže oni što su 20 godina pritiskali kočnicu. Samo u bajkama se može poverovati da ljudožderi preko noći mogu postati vegetarijanci. Da bi ubedili nas i građane Srbije da su se zaista promenili, prvo treba da ubede svoje članstvo da na stranačkim skupovima ne zvižde ambasadorima zemalja EU i svojim novouspostavljenim saveznicima.
Potrebno je da, kao saveznike, u novoj politici uzmu uverljivije saradnike od japijevske verzije Če Gevare, izvesnog Julina, biznismena u bekstvu, koji je kao suvlasnik "Mobtela" tvrdio da ova firma posluje bez profita, kako bi izbegao da ovaj profit podeli sa državom, za šta je kasnije, za nešto što navodno ništa ne vredi, "Telenor" dao milijardu i po evra. Ili jednog od tužnih simbola 5. oktobra, šta reći o politici o čijim kadrovima kompetentnije govore istražni organi danas nego narodni poslanici?
Lični moral mora biti osnov svake opšte politike. Ne može se, kao zaštitnik interesa osiromašenih građana Srbije, predstavljati onaj koji je izvorno odgovoran za položaj u kome se danas celokupno društvo nalazi i optuživati nas da kandidatura kasni onaj ko se 20 godina trudio da spreči kandidaturu Srbije. Isuviše je skupa cena za naše društvo da izbore raspisuje kako bi legalitet i legitimitet stekla promena nečijeg političkog mišljenja.
Što se tiče još jedne opozicione stranke, političke opcije, takođe jednog od simbola 5. oktobra, izlišno je trošiti reči. Šta reći o ksenofobičnoj i klaustrofobičnoj politici političara koji za sebe smatra da je bio najbolja vlast, a danas jedina svest i savest društva i koja ne priznaje nijednu kritičku tačku izvan sopstvenog vidokruga. Uvek su mi bili sumnjivi lideri koji se kriju iza naroda, a ne idu ispred njega.
Što se tiče SRS, njena politika mi deluje izgubljena van vremena i van prostora, koji ni sebe više ne shvata ozbiljno, iščekujući spasonosni povratak svog lidera i ne zaslužuje neki ozbiljniji komentar. Namerno ovde govorim o onima koji se ne slažu sa rekonstrukcijom Vlade Republike Srbije i koji za rekonstrukciju Vlade Srbije neće glasati.
Nismo ovde da brinemo brige funkcionera i političkih stranaka, jer generacije koje dolaze neće nas procenjivati šta je ko o kome rekao, nego pre svega šta je ko uradio za svoj narod i za svoju državu. Samo jaka i stabilna Srbija obezbeđuje uslove za ostvarivanje političkih ciljeva. Ta stabilnost je plaćena samodisciplinom i samoodricanjem građana Srbije. S tim nema kockanja.
Demokratska stranka, kao stožer ove koalicije, od početka je imala jasnu politiku s kojom nema neizvesnosti. DS je od osnivanja mirotvoračka, evropska, demokratska, okrenuta regionalnoj stabilnosti i sigurnosti i za saradnju sa susedima, povratak na stara tržišta, osvajanje novih, privlačenje investitora, stožer institucionalnih i svih ostalih reformi. Od svih ostalih stranaka opozicije, izvesna je politika samo dve stranke – SRS, kao politika povratka u prošlost, i LDP, koju i danas osećamo kao saborce u borbi za modernu evropsku i demokratsku Srbiju.
Kakvu izvesnog građani mogu očekivati od onih koji su izneverili sve ono za šta su se kao jedni od simbola 5. oktobra borili? Kakva je izvesnost da oni koji su izneverili svoja dvadesetogodišnja politička uverenja, već 20 dana nakon nekih sledećih izbora neće ponovo promeniti svoje mišljenje? Srbija nema odavno vremena za vivo-eksperimente. Zato ćemo danas pružiti punu podršku rekonstruisanoj Vladi Republike Srbije, zajedno sa svojim koalicionim partnerima.
Gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, poštovane kolege narodni poslanici, pred nama se nalazi Predlog zakona o zadužbinama i fondacijama kao novi pravni okvir u okviru koga, posle dužeg vremena, treba da bude uređena ova materija.
Čuli smo danas mnogo o tradiciji i starim srpskim srednjovekovnim zadužbinama, o odnosu prema rodu i otečestvu u zlatnom dobu zadužbinarstva, krajem 19. i početkom 20. veka. Mnogo govore imena koja smo čuli i u današnjoj raspravi, kao Miša Anastasijević, Kolarac, Ilić, Teokarević, Spasić i mnogi drugi, ali i mnoge zgrade u starim gradskim jezgrima Beograda, Novog Sada, Niša i drugih gradova su živo svedočanstvo o sjajnoj tradiciji zadužbinarstva u Srbiji.
Sećanje na stare zadužbinare je neophodno i zbog budućnosti radi razvijanja kulture dobročinstva, afirmacije filantropije i altruističkog pogleda na svet. Ovo je potrebno i nakon više od pola veka jedne nakaradne konstrukcije, kao što je nacionalizovana zadužbina.
Kao što bi rekao uvaženi kolega Milenić, čisti contradictio in adjecto, jer nacionalizovati zadužbinu, posmatrano kao čin kojim je nešto što je neko ostavio na polzu naroda oduzeto ponovo od naroda za narod u ime istog tog naroda.
Kada sam već spomenuo kolegu Milenića, oko njegovih dilema oko toga šta znači tajkun, kada govorimo o ovom dobročinstvu, o bogatim ljudima, o korporativnom kapitalu koji takođe treba da se uključi u sve ovo, možda bi pod ovaj mogli podvesti one koji su u mutnim vremenima za nama na formalno zakonit, ali duboko nemoralan način stekli svoje bogatstvo.
O čemu se radi? Znači slažem se s kolegom Milenićem, kogod je to kriminalnim aktima stekao treba da odgovara pred sudovima i da mu se to oduzme. U onim vremenima znamo da je marka, recimo na ulici bila 21 dinar, a u bankama šest dinara. Kolega Milinić i ja nismo mogli kupiti marku po šest dinara, neko je mogao zahvaljujući privilegovanom položaju. Kredit iz primarne emisije nismo mogli dobiti mi i većina građana Srbije, a neko je mogao.
Zatim, uvozne dozvole za razne akcizne i druge robe nismo mogli dobiti mi kao većina građana Srbije, ali neko je mogao. Na osnovu toga je stekao ogroman kapital koji danas poseduje, na formalno zakonit način ga je stekao. Ne može krivično da ogovara za to, ali je pitanje da li možda pravda ne bi bila zadovoljena, ali bi se vraćanjem kroz neki oblik filantropije bar dela bogatstva narodu makar donekle mogla umiriti savest ovih pojedinaca i učiniti neko delo za opšte dobro.
To bi bilo na neki način i simbolično okončanje poluvekovne vladavine onih koji su kao Pantelija sve što imaju ostavljali sebi. Podsećanje na tradiciju ima smisla jedino u okvirima Tokvilove misli koja kaže – kada prošlost više ne osvetljava budućnost um korača u tami.
Bogati ljudi danas, kao i nekad, moraju osećati potrebu da deo svog bogatstva odrede za dobrobit celog društva. Ne treba sve u životu ugraditi u cigle, a čak kad ste to uradili, osnivanjem zadužbine možete i cigle uključiti u duhovno, obrazovno i kulturno unapređenje svoje zemlje i svoga naroda.
Neke novosti koje su predviđene ovim zakonom više puta su napomenute. Definisanje zadužbina i fondova, propisuju se opštedruštveni ciljevi zadužbina i fondova, definišu se nedopušteni ciljevi u članu 6. koji je više puta pominjan, insistira na javnosti rada zadužbina i fondacija, omogućava legalno delovanje i registracija stranih fondacija, omogućava velika sloboda ostavljena zakonom o unutrašnjoj organizaciji zadužbina i fondacija.
U želji ostvarenja osnovnog cilja koji se donošenjem zakona postiže, a to je stvarno podsticanje pravnog okvira za razvoj zadužbinarstva i fondacija, kao i za njihovo transparentno upravljanje i poslovanje, poslanička grupa Za evropsku Srbiju i poslanička grupa u okviru nje DS glasaće za predlog ovog zakona.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovane kolege narodni poslanici, celokupna svetska istorija, nažalost, satkana je od ogromnih žrtava i to u najvećem broju od nevinih žrtava. Dok je ogromna većina polagala često i jedino što je posedovala, a to je go život, što joj je bilo najdragocenije, inspiratori, ideolozi, vođe i zločinci najčešće su izmicali i ljudskoj i božijoj pravdi.
Pred nama je deklaracija Narodne skupštine Republike Srbije o osudi zločina učinjenih nad pripadnicima srpskog naroda i građanima Srbije. Uvek osećam nelagodu kada, govoreći o žrtvama i zločincima, ispred njih stavljam prefiks nacionalne pripadnosti.
Onaj ko je spreman da nevinoj žrtvi oduzme život, ispisuje se iz ljudskog rada, a ne iz svoje nacije i postaje tim činom po nacionalnosti zločinac, bez obzira na veru, nacionalnost i rasu kojima je do tog čina pripadao. Istovremeno nevina žrtva dobija anacionalni status, kako neko reče, kao da je kroz nju ubijeno čovečanstvo i osnovne ljudske i civilizacijske vrednosti.
Istorija Evrope je istorija bezbrojnih žrtava, a sledstveno tome udeo žrtava građana Srbije u zajedničkoj istoriji potpuno je nesrazmeran u odnosu na njenu veličinu i broj stanovnika. Samo u prošlom veku bezbrojne su bile žrtve po Šumadiji i Mačvi pre poslednjeg izdisaja Austrougarske monarhije, a svoj danak su uzeli i prelaz preko Albanije "Plava grobnica", "Solunski front". I u drugom velikom ratu zamašno je bilo naše učešće u nevinim žrtvama, od Aušvica preko Šumarica do Jasenovca.
Raspad Jugoslavije i nastupajući građanski rat u poslednjoj deceniji prošlog veka uveliko je bio popločan žrtvama Srba i drugih građana Srbije. Da bi tačku na ''i'' stavilo NATO bombardovanje godinu dana pre isteka veka i milenijuma.
Kada već govorimo o toliko pominjanom NATO bombardovanju, moram reći da je ono bilo protivpravno, mimo povelje UN, bez odluke Saveta Bezbednosti, mimo čak i povelje NATO pakta, koji je kao odbrambena organizacija mogao da upotrebi vojnu silu samo u situaciji kada je napadnuta neka od članica NATO pakta.
Ovo bombardovanje je bilo i nehumano, jer su nevine žrtve nazivane kolateralnom štetom, a i bilo je kontraproduktivno, jer ukoliko je bilo upereno protiv režima, nije ono dovelo do promene režima, samo bombardovanje, nego je do promene režima došlo na izborima od 24. septembra 2000. godine.
Svi su ovde govorili o posledicama. Malo je ko govorio o uzrocima. Inspirisan nekim od današnjim diskusija, postaviću samo neka od pitanja, a neka svako od nas, makar u sebi, pa i sam sebi, odgovori.
Kako to da smo ušli u rat koji je izgubljen pre nego što je počeo? Kako to da neki od vizionara od pre 20 godina ne vide ni danas, na kraju, ono što su mnogi videli na početku i što su i oni morali videti na početku? Šta je razlog što se neki danas ponose onim od čega bi trebalo da se lečimo?
Postavljajući ova pitanja, ne gubim iz vida misao velikog srpskog pesnika koji je ustvrdio da se često drugima i zločin opravdavao kao nužna odbrana, a nama i za nužnu odbranu sudilo kao za zločin. Što bi rekao pokojni Zoran Đinđić, međunarodna zajednica je kao klima, ne možete da je priznate ili ne, već da se adaptirate. Naše žrtve umnogome bi bile izbegnute ili značajno manje da na ovim prostorima nije bila ideja ludističkog pokreta, kao politička ideja vodilja, slomiti sopstveni narod, sopstvenu državu i sopstvenu naciju da zaustavite nezaustavljivo.
Patriotizam je prirodno i normalno osećanje pripadnosti zajednici. On nije buka, javne demonstracije, on pripada čovekovoj intimi, a ne buci i besu te javne demonstracije. Ovo osećanje je jače kad je otadžbina u opasnosti ili kad joj se čini nepravda, ali reakcije moraju biti dostojanstvene.
Svrha bavljenja politikom mora biti ostvarenje političkog cilja, a ne zadovoljenje političkog besa, ljutnje i gneva. Emocije nikad ne smeju biti iznad interesa Srbije. Autodestrukcija, kao reakcija umnogome prouzrokovala je i mnoge nevine žrtve srpskog naroda i njenih građana druge nacionalnosti u neposrednoj prošlosti.
Parafrazirajući velikog Njegoša, moram reći nekima koje sam danas s pažnjom, mada dosta teško, slušao: Spuštasmo se mi niz vaše uže, umalo se uže ne pretrže, od tad smo viši prijatelji, u glavu nam pamet ućeraste.
Na Balkanu ne treba isprobavati stvari koje nisu primenjene na drugim mestima. Evropa je, kao odgovor, na krvavu istoriju ponudila ujedinjenje i pomirenje. Deklaracija o Srebrenici, današnja deklaracija i poziv parlamentima drugih zemalja regiona treba shvatiti kao poziv za evropeizaciju ovih prostora, kako se nikad više zajednička istorija ne bi pisala preko leševa nevinih žrtava. To smo dužni svim nevinim žrtvama. To smo dužni svim građanima Srbije. To smo dužni i svim budućim generacijama.
Zato će poslanici DS, članovi poslaničke grupe Za evropsku Srbiju, podržati ovaj predlog deklaracije o osudi zločina učinjenih nad pripadnicima srpskog naroda i građanima Srbije.
Poštovani gospodine predsedniče, uvaženi predsedniče Vlade, gospodo ministri, gospođo predsednice Narodne skupštine, kolege narodni poslanici, problem KiM je višedecenijski, može se čak reći i vekovni problem, koji je svoju kulminaciju doživeo nažalost s nama kao savremenicima.
Nerazumevanjem promena koje su se u svetu desile padom Berlinskog zida, nesnalaženjem u novim okolnostima, Srbija pobednica u Balkanskim ratovima, u Prvom svetskom ratu, u Drugom svetskom ratu, našla se u ovim istorijskim događajima na suprotnoj strani od većine saveznika u ovim ratovima.
Svi pregovori na taj način su unapred bili osuđeni na neuspeh i pre i posle 2000. godine, da bi 2000. godine, šahovskim rečnikom rečeno, nastavili da igramo partiju u cajtnotu, sa već gotovo bezizlaznom situacijom, a da je protivnik već imao mnogo jaču sekundantsku ekipu na svojoj strani. Napadani smo s jedne strane zašto odmah ne pobedimo, a s druge strane zašto se odmah ne predamo.
Osvrnuću se na nekoliko tvrdnji koje su se čule danas u ovim diskusijama. Pre svega, imali smo jednu glorifikaciju Rezolucije 1244 od nekoliko učesnika u današnjoj raspravi. Od 11. juna 1999. godine na prostoru KiM Republika Srbija nema ni svog vojnika, ni policajca, ni poreznika, ni carinika, svega onoga što predstavlja u punom smislu državu. Što bi rekao Pol Viridoa, država to nisu teritorije, to je kontrola nad teritorijama.
U svetlu ovoga, groteskno danas zvuče reči kako je Rezolucija 1244 pojam za postojanje državnosti Srbije na KiM, ali se slažem u oceni da je to nažalost danas jedini zvanični međunarodno-pravni dokument na kome se između ostalog može graditi državna politika prema KiM u skladu sa postojećim i važećim Ustavom.
U prethodnim diskusijama apostrofirano je i pitanje zašto 25 meseci KiM nije bilo na dnevnom redu ovog visokog doma. Najglasniji u tome su bili oni koji su vraćanjem mandata narodu u punoj meri KiM stavili na dnevni red prethodnih izbora.
Na tim izborima prošli su onako kako su prošli, narod im nije vratio mandat, a posebno je pitanje da li je prava politika paljenje ambasada i Beograda i šta smo time dobili ili izgubili? Odgovor na pitanje da li je to pomoglo ili odmoglo poboljšanju pravno-političkog i diplomatskog položaja Srbije je više nego jasan.
Postavljeno je ovde i pitanje zašto smo uopšte postavljali pitanje? Pitanje KiM nije samo puko političko-diplomatsko, već u svojoj suštini duboko vrednosno pitanje. Često se u ovom visokom domu pominju tzv. evropske vrednosti, a rekao bih pre svega radi se o univerzalnim ljudskim vrednostima. Život bez vrednosti je opasan i najčešće besmislen. Bez viših ciljeva ili smisla života, život je puko tavorenje.
Vrednosti daju smisao dnevnoj prolaznosti. Zahvaljujući njima razlikujemo dobro i loše, tačno i netačno, uspešno i neuspešno, istinito i lažno, pristojno i nepristojno i mnoge druge vrednosne orijentacije.
Za razliku od vrednosti koje su apstraktne, norme su konkretne. Norme kao merila i propisi su tehnički deo, ali bitan u ostvarenju vrednosti. Iza svake moralne norme nalazi se neka vrednost, na primer dobro. Iza svake pravne norme pravda. Sa nadom da je sve zaista tako obratili smo se u dobroj meri Međunarodnom sudu pravde.
Jedna digresija. Kada je jedan novinar svojevremeno komunističkom funkcioneru postavio pitanje po njega veoma neugodno, funkcioner je kao iz topa odgovorio – ne slažem se s pitanjem. Kod Međunarodnog suda pravde umesto pravnih normi dobili smo u uvijenoj formi odgovor da se ne slažu sa pitanjem. Ovakav ''odgovor'' ne samo da nije dao odgovor, već je samo otvorio mnogobrojna nova pitanja, što će budućnost nesumnjivo i potvrditi.
Ako je svojevremeno Badinterova komisija dala tumačenje kao pravni osnov za raspad Jugoslavije, bojim se da će mišljenje Međunarodnog suda pravde imati još teže i dalekosežnije posledice, ne samo na Balkan, ukoliko Generalna skupština na jesen ne uvede celu situaciju u okvire međunarodnog pravnog poretka u Povelje UN.
Prilično maliciozno deluju argumenti kako je slučaj Kosova tzv. sui generis - jedinstveni slučaj, na koji se u budućnosti niko ne može pozivati. Još je neverovatnije da ovaj argument koriste države čiji je pravni sistem zasnivan na tzv. precedentnom pravu, tj. da se jednom donesena presuda može uzimati kao primer u svim budućim sličnim situacijama, čime se podriva i sopstveni pravni poredak država koje to tvrde.
Uprkos osećanju nepravde, Skupština, Vlada, predsednik Republike moraju ostaviti emocije po strani. Kao što je već rečeno u današnjoj diskusiji, nijedna Vlada na svetu ne bi mogla da kaže - baš nas briga za naša prava, ne želim da se borim za njih.
Debata u Generalnoj skupštini poslednja je prilika da međunarodna zajednica pokaže da je za trajno i održivo rešenje, u kome jedna strana neće sve dobiti, a druga sve izgubiti. Na taj način nije moguće obezbediti mir, stabilnost i prosperitet u regionu.
Pregovorima je moguće postići cilj istorijskog sporazuma Srba i Albanaca, koji će trajno pacifikovati region Balkana i omogućiti nesmetan razvoj i evropske integracije, a sve ostalo prouzrokovalo bi trajnu nestabilnost. Istorija je prepuno ovakvih ili sličnih situacija u prošlosti.
Danas smo slušali priču o Trijanonskom sporazumu od gospodina Pastora. Meni trenutno pada na pamet primer Francuske i Alžira i dileme i teške odluke Šarla de Gola. Možda mu je pri donošenju odluke pomogla i misao Andrea Malroa koji je tada rekao - nikada neću razumeti civilizacije koje mitovima žrtvuju žive ljude, pa valjda uvek mitove treba žrtvovati živim ljudima.
Poštovana predsednice, poštovane kolege narodni poslanici, poštovani građani Srbije, danas se nalazimo pred usvajanjem jedne deklaracije, za koju verujem da bi svi bili srećni – da nikad nije postojao povod za njeno donošenje.
Neizdrživa ipak količina ljudske nesreće skoncentrisana u jednom malom mestu, do tada nepoznatom većini građana sveta, učinila je da Srebrenica u međunarodnoj javnosti postane paradigma za stradanja u građanskom ratu na prostorima više Jugoslavije krajem prošlog veka.
Pred Skupštinom Srbije nalazi se deklaracija koja najoštrije treba da osudi težak zločin nad ljudima, čija je najveća krivica bila što su im u ličnim dokumentima stajala imena koja su egzekutorima bila jedina optužnica.
Ova deklaracija je ujedno i izvinjenje žrtvama i njihovim porodicama, poziv na pomirenje i oprost.
Od 1995. godine ovo pitanje se postavlja i u našoj i u međunarodnoj javnosti kao političko, pravno, međunarodno-pravno, nacionalno, versko, državno, ekonomsko i kakvo sve ne pitanje, zamagljujući suštinu da je ovo pre svega krupno vrednosno, etičko i ljudsko pitanje.
Ako lični moral mora biti osnov svake opšte politike, onda osnov pri odlučivanju o deklaraciji mora biti ono poznato: ''Zvezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama''.
"Nužno sam čovek, slučajno sam Francuz", rekao je Volter, izražavajući suštinu čoveka kao ljudskog bića. Kada danas postavljamo pitanje da li i kako osuditi ovaj zločin, pesnik je davno dao odgovor – lasno ćemo, ako jesmo ljudi.
Deklaracija treba da nas uzdigne iznad plemenskog vrednosnog sistema, po kome je dobro ako naše pleme ubija i pljačka druge, a loše je – ako to oni čine nama. Na početku trećeg milenijuma valjda ne treba izvoditi dokazni postupak da je takvo postupanje nedopustivo, u oba slučaja.
Ova deklaracija predstavlja odavanje pošte i saosećanje sa patnjama žrtvi i njihovih najdražih, ali i jasnu osudu zločina. Svako minimiziranje žrtava, licitiranje njihovim brojem predstavlja njihovo ponovno ubijanje, a u svim religijama ubistvo makar jednog čoveka kvalifikuje se kao ubistvo čovečanstva.
Ova deklaracija treba da pomogne i individualizaciji krivice i privođenju pravdi onih koji su u zla vremena tvrdili da su spremni da poginu za svoj narod, a danas nisu spremni da za njega odu ni na sud.
Privođenjem pravdi i osudom krivaca pod imenom i prezimenom sprala bi se kolektivna krivica i ljaga nad celim narodom, kao i razotkrilo skrivanje sopstvenih nepočinstava onih koji su, učinivši zločin, ispisali se ne iz naroda kojem pripadaju, nego iz ljudskog roda, postavši po nacionalnosti zločinci, bez prava da se nazovu drugim imenom.
Snimak mučnog ubistva dečaka, tek u život zakoračilog, od strane zloglasnih ''Škorpiona'', može pomoći onima koji još uvek imaju dilemu, kao i poznati zločini u Štrpcu i Sjeverinu.
Uveren sam da je ova deklaracija još jedan korak ka pomirenju i prekidu koncentričnih krugova zla na Balkanu.
Odavanjem pošte srebreničkim žrtvama omogućavamo i jači moralni kredibilitet za zastupanje žrtava u Skelanima, Bratuncu, Kravici i inim stratištima, gde je, takođe, jedina krivica žrtava bila pripadnost drugom etničkom korpusu, imajući u vidu da je zločin uvek zločin, pa kad se radi i iz osvete.
Usvajanjem ove deklaracije šaljemo i poruku UN, EU, Međunarodnom sudu pravde, Haškom tribunalu i celoj međunarodnoj zajednici o Srbiji kao modernoj državi, zasnovanoj na univerzalnim ljudskim vrednostima. Ali, kao što u ekonomiji, na primer, ne treba da insistiramo na maloj inflaciji, stabilnom dinaru, boljim ekonomskim uslovima zbog MMF ili Svetske banke, već zbog sebe, i ovu deklaraciju donosimo pre svega zbog sebe, a ne zbog drugih.
Nedavno smo prisustvovali poslednjem ispraćaju čoveka koji je živeo u skladu sa vrlinom i slao jasne poruke. Oni koji se deklarišu kao vernici, a mnogo smo ih čuli i danas, pre nego što donesu odluku na koji način će glasati o ovoj deklaraciji, neka još jednom čuju reči patrijarha Pavla:
''Čovek ne može da bira vreme u kojem će se roditi i živeti, od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi, ali od njega zavisi kako će postupati u datom vremenu, da li kao čovek ili kao nečovek, bez obzira na to u kom narodu i od kojih roditelja. Jer, nama je bolje da nestanemo kao ljudi, nego da ostanemo biološki, da preživimo kao zločinci i kao neljudi.'' (Aplauz.)
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovane kolege narodni poslanici, evo dva dana dnevno-političkih tumačenja zakona o prenosu nadležnosti i statutu Vojvodine sa ideoloških, a ne pravnih premisa, što je Nada Kolundžija, šef poslaničke grupe, očigledno i pokazala jednom uporednom analizom ustavnih odredbi i ustavnih rešenja.
Znači, ni milimetar više, ni milimetar niže od ustavnog okvira, ili što bi rekao potpredsednik Skupštine, gospodin Novaković – taman.
Primedbe koje su iznete su pre svega političke, a ne pravne prirode. O čemu se radi? Radi se o nečemu što se zove sekuritizacija problema.
Kada nemate šta da kažete o reformama obrazovanja, zdravstva, državne uprave, društva u celini, onda morate da pronađete neku temu u kojoj ćete pronaći nekoga koga ćete nazivati izdajnikom, secesionistom, protivnikom Srbije itd. Onda skrećete temu sa onoga što je nasušna potreba ovoga društva, a to je da se tema reformi nametne kao ključna tema u ovom društvu i to je istinski i pravi patriotizam 21. veka.
U ovoj liniji razgraničenja onih koji će glasati za Predlog statuta i za Predlog zakona o nadležnostima Vojvodine, postoji jedna linija razgraničenja i postoje tri grupacije koje osporavaju ova dva dokumenta koja treba da usvojimo, zakon i statut.
Prvi, oni neskriveno kažu da su oni za unitarizam kao ideologiju i kažu: da su sami pisali Ustav, Srbija bi bila unitaristička država. Ne želim uopšte da raspravljam s njima, to je njihovo legitimno pravo i, verujte, nikome ne pada napamet da bilo kakvim drugim argumentima, osim racionalnih, osporava njihova uverenja.
Na Srbiji je da proceni kako bi funkcionisala unitarna država koju bi vodila Centralna otadžbinska uprava i očigledno je da neki ne mogu da se odreknu komunističkih uverenja, jer kao što je nekad bio Centralni komitet Saveza komunista, koji je određivao sve, danas bi trebala da postoji samo jedna centralna otadžbinska uprava koja bi nam propisivala kakvo uređenje treba da bude u celoj državi.
Dakle, ne bih o njima trošio više reči. Građani Srbije vrlo dobro znaju s kim imaju posla, jeftini populizam i demagogija koji su veoma skupo koštali ovu državu u prethodnih 20 godina.
Drugi legalistički pristup ima problema sa nedoslednošću. Ovde imam jednu stručnu studiju – ''Prizma'', januar 2003, žao mi je što ovde nije gospodin Samardžić, gde kaže - u predlogu DSS zastupa se oblik regionalne države u okviru ustavnog koncepta, u kome prevagu legitimacijski odnosi ideja građanske liberalne i decentralizovane države. Regioni učestvuju u centralnoj zakonodavnoj vlasti i raspolažu, obratite pažnju, svojom autentično decentralizovanom zakonodavnom vlašću.
To je samo jedan primer. Ovde je čak i fotografija. Nema zabune da se neko zove Slobodan Samardžić, pa da to nije ovaj Slobodan Samardžić, koji danas osporava svaku potrebu autonomije Vojvodine i decentralizacije Srbije, a nekada se zalagao da i regioni u onom predlogu Ustava DSS imaju zakonodavnu vlast.
Treći ideološki još nisu profilisani. Znaju da su protiv, ali još ne znaju zašto. Srbija je čekala 20 godina da shvate kako su pratili jednu ideologiju koja nema smisla na pragu 21. veka. Nemamo vremena da čekamo još 20 godina da shvate da Srbija mora biti regionalizovana država i da mora biti decentralizovana država.
Samo na jednom primeru osporiću, juče je njihov šef poslaničke grupe rekao ovde - šta će razvojna banka Vojvodine? Kamo sreće da imamo razvojnu banku i u Kragujevcu, i u Kraljevu, i u Čačku, i Apatinu, i u Šidu i u svakom gradu da imamo razvojnu banku.
Reći ću vam šta centralizacija konkretno znači na ovom primeru. Vrbas koji je nekada po ličnih dohocima, tada u onoj bivšoj Jugoslaviji, bio među pet, najviše među 10 opština, jer je bio prehrambeni gigant sa "Vitalom", "Karneksom", "Šećeranom", "Medelom" i da ne pričam o drugim firmama, imao je svoju razvojnu banku koja se zvala - Osnovna banka Vrbas.
Ta osnovna banka Vrbas omogućila je razvoj celog kraja i on je bio jedan od ekonomski najjačih krajeva u bivšoj Jugoslaviji koju danas nazivamo zapadni Balkan.
Šta se desilo? Po političkom nalogu centralizacijom svega postojećeg, Osnovna banka Vrbas je morala da uđe u sastav Beogradske banke. Beogradska banka je prošla onako kako je prošla. Otišla je u stečaj. Danas opština Vrbas, 3.000 kvadratnih metara poslovnog prostora u centru Vrbasa koje su gradili građani Vrbasa svojim rukama i svojim novcem finansirali, moraju od Agencije za stečaj i sanaciju banaka da kupe onu imovinu koju su oni gradili svojim novcem i svojim rukama. To je, gospodo, nešto što se zove centralizacija na delu.
Ovi što dobacuju, moram da im kažem jednu primedbu - um je kao padobran, radi samo kad je otvoren. Morate malo da se otvorite prema svemu ovome i da malo dublje razmislite o tome gde želite da povedete ovu Srbiju.
Inače, ovde me posebno vređa kao Srbina, čija majka potiče sa Drine, a majka sa Morave, a ja sam rođen u Vrbasu, da su ovde prozivani kao loši Srbi oni koji će glasati za statut i koji će glasati za zakon o nadležnostima Vojvodine.
Gospodo, da vas podsetim samo da su sa teritorije Vojvodine neki Srbi, kao što su Dositej Obradović, Sterija Popović, Branko Radičević, Đura Jakšić, Jova Jovanović Zmaj, Stevan Sremac, Isidor Bajić, Paja Jovanović i Veljko Petrović, Petar Konjović, Miloš Crnjanski, Mihailo Pupin i mogao bih da nabrajam još mnogo više, ali neću da oduzimam vreme mojim kolegama.
Legitimno je biti nacionalista. Palo mi je napamet, malopre, kad je bi prekid. Mudri Klaudije Magris je rekao - ekstremna desnica jeste patriotska, ali češće i radije puca na svoje sunarodnike, nego na strane okupatore.
Zaista, ovde su bili pucnji u vidu reči, a počeli su da lete i neki predmeti prema drugačijem mišljenju. Ovakva vrsta netolerancije zaista ne bih poželo da se ikad više desi u ovom visokom domu.
Da vam kažem nešto, kada već pričamo kao neki eksponenti srpskog nacionalizma, da je 923. Stanoje Stanojević napisao - Vojvodina je tipičan predstavnik srpskog nacionalizma. Kod srpskog naroda u Vojvodini srpstvo je bilo najveći ideal kome je svaki služio. Sve što je srpsko bilo je dobro, lepo, junački i plemenito, ali to nije bio ni šovinistički ni imperijalistički patriotizam.
To je tolerantan prema svemu tuđem, pun poštovanja prema svemu stranom, što je dobro i dostojno poštovanja. Srpski je narod u Vojvodini voleo srpstvo, kao roditelji što vole decu, sa svim manama i nedostacima i taj i takav srpski nacionalizam i patriotizam zračio je iz Vojvodine u sve druge krajeve.
Nažalost, evo i posle 100 godina nije stigao taj zrak do nekih danas koji se deklarišu kao srpski nacionalisti.
Na kraju da kažem, podržaćemo decentralizaciju koja ne znači dezintegraciju. Sa demokratskog stanovišta, to znači pojačano učešće građana u javnim poslovima. Sa državnog stanovišta - jačanje državne celovitosti.
Decentralizacija je jedina prava brana svakom separatizmu, jer ako nekome ne uzimate nadležnosti, koje će on na bolji način na dobrobit građana obavljati na nekom nižem nivou, da li je to lokalni, pokrajinski, regionalni nivo, on nema razloga da se buni protiv bilo kog centra.
Poštovana gospođo predsednice, poštovani ministri, državni sekretari, poštovane kolege narodni poslanici, pred nama su dva predloga zakona – Predlog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i Predlog zakona o udžbenicima.
Iz diskusija ovlašćenih predstavnika poslaničkih grupa U načelu videli smo da ova dva zakona nemaju nekih bitnih, suštinskih primedbi i da su u suštini ipak prihvatljivi i za one koji su ih kritikovali.
Jedan stari indijski filozof je u petom veku pre Nove ere rekao da je znanje istinski organ čula vida, a ne oči. Bojim se da to mnogi nisu ni do danas nisu shvatili, kao što nisu videli ono što je on video još u petom veku pre Nove ere.
Bojim se da i politička elita u ovoj državi sve ove godine, ne izuzimajući nikoga, nije bila u punoj meri spremna da uđe u korenite reforme jednog ipak zastarelog sistema, a čije su reforme i modernizacija neophodan uslov za razvoj kompletnog društva.
Zašto je to tako? To je tako što neki teoretičari kažu da je za prilagođavanje sistema obrazovanja potrebno da prođe tri godine, a možda čak i čitavih 12 godina da se vide prvi rezultati. Zaista nismo videli nijednu političku garnituru koja je bila na vlasti koja je bila spremna da investira u nešto što će tek za 15 godina pokazati rezultate.
Voleo bih da verujem da su i ovi zakoni jedna klica nečega što će dati u bliskoj budućnosti rezultate i da ćemo kroz nekih 10-15 godina biti ponosni na ono što smo svi zajedno uradili na pokušaju preobražaja i reforme obrazovanja u Srbiji.
Stvarnost je surova, a to smo čuli i od ministra, odnosno 1.350.000 nedovoljno obrazovanih, 350.000 nepismenih, 60% funkcionalno nepismenih, kada ljudi pročitaju pasus a ne znaju da reprodukuju šta su pročitali, 40% do 50%, kako sam čuo da je ministar rekao dece koja su funkcionalno nepismena. Kvalitet obrazovanja je dakle loš.
Govoreno je ovde i o Piza testu, o lošim rezultatima, o tome kako taj Piza test ne odgovara našem sistemu školstva. Imao sam priliku da učestvujem tri godine u jednom programu u sklopu programa za smanjenje siromaštva, u organizaciji UNDP-a i Beogradskog fonda za političku izuzetnost, i da posetim neke države. Vidim da baš svugde nije ni tako sjajno.
Često smo skloni da sebe kritikujemo, a u pojedinim oblastima imamo dobre rezultate, u pojedinima loše. Borba protiv siromaštva znači pre svega borbu za obrazovanje, koje će omogućiti nova zaposlenja i budućnost našim pokolenjima koja tek dolaze.
Recimo, u Portugaliji sam pitao u njihovom ministarstvu kako su oni zadovoljni rezultatima njihovih učenika na Piza testovima. I oni su se žalili da ti testovi ne odgovaraju njihovom sistemu školstva, jer su rezultati koje su pokazali njihovi učenici na tim testiranjima bili loši.
Nažalost, znamo to svi koji imamo decu, u proteklih nekih 20-30 godina rastu neke generacije koje u mnogim stvarima znaju manje od svojih roditelja. Znamo kroz šta smo sve prošli, kroz sankcije, bedu, siromaštvo, izolaciju, ratove itd, umnogome je to bila posledica toga, ali i naše nespremnosti da se ozbiljnije bavimo obrazovanjem.
Uslov za ekonomski prosperitet i izlazak iz zaostalosti pre svega je jedan socijalni pakt između sindikata, poslodavaca i vlade u mnogim državama, ali osnov izlaska iz ekonomske krize jeste ulaganje u obrazovanje, u znanje i na taj način stvaranja budućnosti za sve. Dugo pominjano i često pominjano irsko čudo umnogome osnovano na ova dva elementa, na ova dva postulata, na ovom socijalnom paktu, ali i na ulaganju u obrazovanje.
Nedavno sam govorio i ovde u Skupštini da imamo 150 i nešto srednjih mašinskih škola koje su po svojim programima prilično zastarele i koje proizvode recimo kadrove koji nikome ne trebaju. To sam poredio sada, kao kada recimo kažemo da imamo odličnu Elektronsku industriju Niš i proizvodiće crno-bele televizore, koji su odličnog kvaliteta, imaju garanciju i sve je to sjajno, samo što nikome ne trebaju.
Znači, moramo da napravimo obrazovni sistem koji će pripremati naše ljude, našu decu da sutra mogu da nađu posao, da budu potrebni poslodavcima i da mogu odmah da nađu radno mestu da mogu da osnivaju porodice itd.
Kaže jedan profesor univerziteta da su reforme kao seljenje groblja – malo podrške iznutra. To je otprilike i situacija u obrazovanju. Svi smo skloni da kažemo da je potrebna modernizacija države i da su potrebne reforme – ali nemojte baš da menjate od mene.
Imamo i na univerzitetima, i u srednjim školama i u osnovnim školama mnogo otpora prema promeni nečega što se pokazalo nefunkcionalnim i neefikasnim. Zaista mislim da treba da postignemo jedan konsenzus oko toga da su ove promene neophodne, kako bi mogli da unapredimo svoje društvo. Ako želimo da znamo koje su države ekonomski najlošije, i u EU, ali i van nje, u celom svetu, onda pogledajte one koje imaju najlošiji obrazovni sistem i to je otprilike jednakost.
Istraživanja među tinejdžerima, ne samo kod nas, pokazuju da knjige čitaju u zanemarljivom procentu, lektiru u skraćenim ovim izdanjima koje prolaze na Internetu. Da nije Hari Potera i Gospodara prstenova mnogi ne bi pročitali nijednu knjigu i nemaju pojma čak ni ko je bio Tom Sojer, ni Haklberi Fin.
Ne čitaju ni novine i kažu da su im tekstovi dugi i dosadni – čitaju tabloide. Imali smo ovaj Zakon o informisanju, odnosno čitaju tabloide i novine koje se dele besplatno. Ogromno vreme provode igrajući igrice i na socijalnim mrežama tipa Fejsbuk.
Na prigodnim proslavama svi mi koji se bavimo politikom i mnogi drugi, oni koji su u obrazovanju, tvrde kako obrazovanje ne sme da se tretira kao trošak, nego kao investicija u budućnost.
Kakvi smo mi investitori govori dovoljno podatak koji je izneo ministar da više od 96% sredstava ide na plate prosvetnih radnika, a na sve ostalo nešto više od 3,5%. Tako se ne može investirati u budućnost.
Parafrazirajući Gramšija, koji je za kulturu rekao da je previše važna da bi bila prepuštena samoj sebi, prepuštena samo kulturi, isto bi se moglo reći za obrazovanje. Obrazovanje je previše važno da bi bilo prepušteno samo obrazovanju i nadležnom ministarstvu.
Kao što se tema reformi mora nametati kao tema u društvu, ako želimo modernu, evropsku, demokratsku, obrazovaniju i zaposleniju Srbiju, tema obrazovnog sistema i podizanja obrazovnog nivoa stanovništva mora se staviti u žižu javnosti, ali ne kao nešto što je u službi određene ideologije i politike, nego nešto što je, pre svega, u funkciji razvoja celokupne zajednice, čemu će svi davati svoj doprinos na dobrobit svih, a eventualni uspeh biti uspeh svih.
U stvaranju ekonomskog prosperiteta našeg društva uticaj obrazovanja je nemerljiv. Ovaj uticaj je nemerljiv i u stvaranju kulturnog modela življenja naše zajednice.
Treba izbeći neke zamke. Kao neko ko pripada stranci socijal-demokratske provinijencije moram da kažem da neoliberalna ideologija je sklona da celokupni društveni razvoj svodi samo na ekonomsku racionalnost, o kojoj sam i sam govorio u ovom prvom delu izlaganja, svodeći individue na zavisnike ekonomskog uspeha.
Ako se obrazovni sistem bude svodio u budućnosti na proizvodnju onih koji će biti spremni i osposobljeni samo za imati, podrazumeva akumulaciju novca, profita, roba itd, a ne i na biti, što podrazumeva razvoj ljudskih i intelektualnih kapaciteta i moći, onda neće ni pogoditi cilj. O tome treba razmišljati u predstojećim reformama obrazovanja.
Zato svi zajedno treba jasno da odredimo šta je to aktuelno obrazovanje, odnosno šta je ono što naša zajednica stvarno čini i šta je ono što je, po našem mišljenju, idealno obrazovanje, odnosno šta treba na ovom polju da činimo u budućnosti. To treba da bude stalna tema i stalna debata u javnosti u celoj Srbiji.
Ovde se govorilo i o tradiciji. Govorilo se o tradiciji u kontekstu da i ovaj zakon ne vodi dovoljno računa o tradiciji. Jedan čovek ne može da živi bez sećanja, tako i narod ne može da živi bez tradicije. Kao što čovek ne može da živi od sećanja, ni narod ne može da živi od tradicije.
Tradicija nije klanjanje pepelu nego razgorevanje vatre. Mi danas i u obrazovanju u skladu sa vremenom, sa 21. vekom, treba da stvaramo tradiciju u obrazovanju koje se neće stideti naši potomci i koja će biti temelj jake i stabilne Srbije. To je jedno od polja na kojem se iskazuje istinski patriotizam.
Kada sam već pomenuo kreiranje kulturnog modela, koji nažalost u velikoj meri kreiraju tabloidi, komercijalne televizije, ali i neadekvatan obrazovni sistem, moram da pozovem i Javni servis da svoj obrazovni program makar vrati na nivo koji je imao u vreme naših kolega Žarka Koraća, koji je danas ovde govorio, i Aleksandre Janković.
Da bi osmišljavanje skupštinske hronike koja bi građanima objašnjavala kakve koristi im donosi zakonodavni okvir koji mi donosimo, pa i ovaj u oblasti obrazovanja bio korisniji od hronike tipa "Šta radite bre", sa naglaskom na "bre". Inače, toga "bre" ima dovoljno u tabloidima i u komercijalnim televizijama.
Na kraju, lična impresija, jer sam imao priliku da svoje troje dece iz prošlog veka, koja su 88, 90. i 91. godište, posmatram kao zamorčiće neuspešnog obrazovnog sistema, nezadovoljnih profesora i društva u tranziciji, koja već dve decenije postaje trajno trpno stanje.
Uveren sam da će i ovaj predlog zakona o sistemu obrazovanja i vaspitanja, i Predlog zakona o udžbenicima i budući zakoni koje budemo donosili u oblasti obrazovanja omogućiti temelje uspešne reforme školstva, kako bi moje iskustvo sa četvrtim detetom, rođenim u ovom veku, 2005. godine, bilo što se tiče obrazovanja mnogo bolje, na moje lično zadovoljstvo, na zadovoljstvo hiljada roditelja i dece u budućnosti i na zadovoljstvo cele naše zajednice. Sa verom u uspešnu reformu školstva, poslanička grupa ZES i DS podržaće predloge ovih zakona.
Poštovana predsednice, poštovana ministarka, poštovane kolege, Predlog zakona o regionalnom razvoju došao je u pravi čas, po onoj narodnoj – ne pada sneg da pokrije breg.
Građani Srbije imali su i imaju priliku da se u ovoj raspravi još jednom uvere da bi u slučaju pobede evroskeptika i protivnika ulaska Srbije u EU teme decentralizacije, javnosti upravljanja, učešća građana u politici, bile potpuno skrajnute i da bi se Srbija ubrzo suočila s reprizom populizma, pseudodemokratije i nacional-patriotske uzurpacije ključnih resursa u državi i u društvu. Dakle, podjednako jadno deluje, pri kraju 21. veka, argumentacija onih koji su za čvrst centralizam, ali i onih koji bi u trećem milenijumu da restauriraju Broza i Ustav iz 1974. godine.
Umnogome je danas bila promašena tema. Nije zakon o regionalizaciji i decentralizaciji na dnevnom redu, već zakon o ravnomernom regionalnom razvoju. Kada je već tako, moramo da odgovorimo i na neke navode koji su se čuli danas u ovoj raspravi. Ove kontroverze koje su se čule su, u stvari, ključno pitanje u Srbiji – da li smo za modernizaciju Srbije kao društva i za njenu demokratizaciju?
Srbiji je, ako bi to trebalo da kažem u jednoj rečenici, potrebna decentralizacija koja neće značiti dezintegraciju ovoga društva.
Da bi se to postiglo, da bismo postigli konsenzus od bar dve trećine narodnih predstavnika, kao što se dve trećine građana izjašnjava za ulazak u EU, i da bi dve trećine građana podržale ovo, potrebno je da se izvrši i jedna mentalna tranzicija, da se shvati da demokratija na pravi način dolazi u jedno društvo odozdo, a ne odozgo.
Milan Grol, jedan od predsednika Demokratske stranke, svojevremeno je pisao da su decentralizacija i regionalizacija jedne države jedina prava brana svakom separatizmu, jer ako nekome ne uzimate nadležnosti koje će on, na dobrobit građana, na bolji način izvršavati na nekom opštinskom, lokalnom ili regionalnom nivou, on nema nikakvog razloga da se buni protiv nekakvog centra koji mu je uzeo nadležnosti, jer bi on, sasvim samouveren, kao što je to i u savremenim modernim demokratijama, na bolji način bio servis građana i radio na opšte dobro svih građana. Uveren sam da svi odgovorni i razboriti političari, koji razmišljaju o ovom problemu, treba da idu stopama razmišljanja Milana Grola.
Mnogi su ovde pominjali decentralizaciju koja je postojala u SFRJ, koja je bila kao regionalna država, pa se raspala. Ovo što je rekao Milan Grol odnosi se, pre svega, na demokratska društva. Uprkos tome što je bilo izvesne decentralizacije i lokalne samouprave i autonomnih pokrajina i republika itd., postojalo je nešto što se zvalo Centralni komitet Saveza komunista. Bojim se da oni koji su danas za decentralizaciju ne mogu da se oslobode komunističkog nasleđa u svojim glavama.
Decentralizacija koja ne znači dezintegraciju države znači, sa demokratskog stanovišta, pojačano učešće građana u javnim poslovima, a sa državnog stanovišta, ta decentralizacija znači jačanje državne celovitosti. Takva regionalizacija, takav regionalni razvoj je potreban i Srbiji.
Kada se pomene termin ''Evropa regiona'', on izaziva ogroman odijum kod svih konzervativnih čvrstorukaških i centralističkih krugova, a nekima na političkoj sceni u Srbiji, pa i u ovoj skupštini, bilo je potrebno 20-ak godina bavljenja politikom da shvate neminovnost integrativnih procesa u Evropi i u svetu. Srbija ne može da čeka još 20 godina da oni promene i svoj odnos prema regionalizmu i zahtevima koje nosi savremeno moderno doba za ravnomernim regionalnim razvojem.
Moj otac je rođen u Vladičinom Hanu, znači, u južnoj Srbiji, majka mi je rođena u Ljuboviji, u zapadnoj Srbiji, ja sam rođen u Vrbasu, u Vojvodini, i vrlo dobro znam razlike između ova tri grada i tri regiona u kojima se nalaze ovi gradovi. Moja želja jeste da i ovim zakonom o regionalnim razvoju i budućim ustavnim promenama omogućimo ravnomeran regionalni razvoj cele Srbije.
Šta to znači? To znači da građani na tom regionalnom nivou mogu da razgovaraju o tome da nije potrebno da svako mesto, niti je moguće i ekonomski opravdano, ima svoju bolnicu. Nije moguće i ekonomski opravdano da svako ima svoj centar za reciklažu, recimo, otpada, ali nekoliko opština može da ima. Mnogi drugi problemi, starački dom, dom za stara i iznemogla lica ne može da ima svaka opština, ali u okvirima regiona može da se dogovori gde će biti ti centri i da omogućimo da ti građani zaista imaju koristi od regionalizacije, da to bude upravo ono o čemu sam govorio.
Pripremio sam se da diskutujem o tome šta je to Evropa regiona, jer je često, u upotrebi, problem što još uvek ne postoji opšteprihvaćena definicija regiona, te se pod njim može podrazumevati kulturni, ekonomski, socijalni ili administrativni region. U okviru regionalne strukture, strukturne i kohezione politike EU, pod regionom se, uglavnom, podrazumevaju administrativni regioni kao teritorija koja se iz administrativnih razloga sažima i podleže zajedničkoj nadležnosti. Od posebnog značaja je da je to prvi upravni nivo koji se nalazi ispod državnog nivoa.
Predstavnici ovog koncepta, usled sve veće opasnosti od nepoželjne centralizacije moći na nivou Evropske unije, ukazuju na to da građanstvo vidi jaču regionalizaciju EU kao protivtežu tendencijama centralizacije i unutar same EU, čime se predupređuje pad prihvatljivosti EU i teza o ''zamoru'' proširenja. Promoteri regionalne politike su, pre svega, Nemačka, Belgija, Španija, Italija, pa i Austrija, od njenog ulaska 1995. godine.
Iako su, uvođenjem Komiteta regiona, nailazili na otpore nacionalnih vlada i centralističkih zemalja EU, u Evropskoj uniji se može uočiti tendencija postepenog jačanja regionalnog nivoa, iako se regionalne podstrukture, kao što su, na primer, u Grčkoj, Finskoj, Irskoj i Poljskoj, koje su neki od govornika danas spominjali, ne mogu porediti sa moćnim nemačkim pokrajinama, recimo.
Pošto u Evropskoj uniji nije postojalo delotvorno predstavljanje regionalnih interesa, 1985. godine osnovana je Skupština evropskih regiona, sa sedištem u Strazburu, kojoj danas pripada oko 300 evropskih regiona iz Zapadne i Istočne Evrope. Od početka rada Komiteta regiona, u martu 1994. godine, Skupština evropskih regiona izgubila je na značaju, ali danas ima funkciju povezivanja regiona i države EU sa drugim evropskim državama. Komitet regiona danas ima preko 300 predstavnika regiona i komunalnih nivoa, koji savetodavno učestvuju u zakonodavstvu EU, a značajnu kariku u donošenju odluka EU predstavljaju regionalni biroi u Briselu, sa nekoliko stotina predstavništava i biroa za lobiranje.
Ovo su samo neke teze o kojima sam hteo da nešto kažem, upravo zato što se ovde često i sa mnogo nerazumevanja i nepoznavanja strukture EU govori o ovom problemu.
Pored Evrope nacija, Evrope građana i Evrope manjina, današnja Evropa je sve više i Evropa regiona, sa preko 300, kao što sam naveo, evroregija. EU je od 2000. do 2006. godine, kroz program Interakt, finansirala transnacionalnu saradnju graničnih i drugih regiona sa 4.875 milijardi evra, što jasno govori o mogućim dobicima građana Srbije i regija od pridruživanja EU. Od kada je uveden, 1975. godine, udeo regionalne politike iznosio je 1,2%, da bi se u 1989. godini popeo na 7,8%, a kohezioni strukturni fondovi dostigli su 36% ukupnih sredstava Unije i sa poljoprivrednim fondom čine 80% ukupnih budžetskih troškova.
Strukturno-politički principi regionalne politike EU svode se na tri osnovna cilja: unapređenje zaostalih regiona, a to su oni koji ne dostižu više od 75% proseka EU, privredni i socijalni preobražaj područja sa strukturnim problemima, kao što su deindustrijalizacija, nezaposlenost, smanjenje stanovništva i slično, i prilagođavanje i modernizacija politike sistema obrazovanja i zapošljavanja.
Svi ovi ciljevi koji su sadržani u strukturno-političkim principima regionalne politike EU sadržani su i u ciljevima koje predlaže ovaj zakon, nešto proširenim na specifičnosti.
Mi ćemo, DS će glasati za ovaj predlog zakona o regionalnom razvoju i zaista moramo da učinimo sve da ta regionalizacija bude na dobrobit građana, a da se spreči nešto što se zove feudalizacija Srbije.
Možda feudalizacija Srbije nekom izgleda i prihvatljiva, sa stanovišta da bi želeo da postane feudalac, ali sa stanovišta većine građana, to nije prihvatljivo i to nije cilj ni ovog zakona, ni buduće regionalizacije Srbije.
Ponovio bih još jednom, želimo regionalizaciju koja neće značiti dezintegraciju Srbije, koja će značiti pojačano učešće građana u javnim poslovima i koja će značiti jačanje državne celovitosti. Zato ćemo podržati ovaj zakon u danu za glasanje.
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovani gospodine predsedavajući, pred nama je Predlog zakona o političkim strankama. Od uvođenja višestranačkog sistema u Srbiji, narodna izreka "Dva Srbina, tri partije" doživela je svoju punu afirmaciju. Viševekovni zajednički život sa Srbima nije prošao bez posledica ni za predstavnike nacionalnih zajednica, pa smo za posledicu dobili da danas u registru Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu imamo 442 organizacije i 133 u nekadašnjem saveznom registru, što znači da je trenutno upisano u registar 575 političkih organizacija. Da ova situacija nije osobenost samo političke scene u Srbiji svedoče i slični podaci o inflaciji političkih partija u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka, ali i činjenica da je, recimo, u Španiji nakon vladavine Franka takođe bilo osnovano preko 500 političkih partija.
U ovom visokom domu pominjan je primer Velike Britanije kao primer slobode, iako tamo postoje dve velike političke stranke koje se bore naizmenično za smenu na vlasti, da je tamo učestvovao veliki broj stranaka. Istine radi, treba reći da su se u kolevci demokratije, u Velikoj Britaniji, krajem 17. veka pojavili torijevci i vigovci. To je ona priča o engleskoj travi, neko kaže: uradio sam sve što rade u Engleskoj sa njihovom travom, a nije takva kao njihova. Da, ali oni to rade tri veka. Oni su osnivali višestranački sistem sa torijevcima i vigovcima krajem 17. veka, a mi smo obnovili krajem 20. veka višestranački sistem u Srbiji.
Političke partije su se od tada najopštije definisale kao dobrovoljne, relativno trajne političke organizacije, čiji je cilj preuzimanje i vršenje državne vlasti ili bar učešće u njoj, ili stalan uticaj na nju radi ostvarivanja interesa u okviru jedne ideološke koncepcije o opštoj državnoj politici i zajedničkim interesima društva. Mada je etimološki koren reči partija od latinske reči pars, partis, što znači - deo, kada imamo u vidu da su dva konstitutivna dela svake političke organizacije određeni program i određena organizaciona struktura, svakom laiku je jasno da ma koliko jedno društvo bilo podeljeno, jedna srednje velika, viša mala, nego srednje velika evropska država, kao što je Srbija, teško da može artikulisati na ozbiljan način oko 500 partikularnih interesa oličenih u političkim partijama i iskazanih u 500 programa i 500 organizacionih struktura.
Po onoj narodnoj "Videla žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu", na taj način su mnoge političke stranke u Srbiji i formirane u prošlosti.
U Predlogu zakona o političkim strankama u članu 2. definiše se pojam političke stranke: "Politička stranka u smislu ovog zakona je organizacija građana slobodno i dobrovoljno udruženih osnovana radi ostvarivanja političkih ciljeva demokratskim oblikovanjem političke volje građana i učešća na izborima."
Odmah nakon ovog člana, u članu 3. se definiše pojam političke stranke nacionalne manjine: "Politička stranka nacionalne manjine u smislu ovog zakona je politička stranka čije je osnovno delovanje usmereno na predstavljanje i zastupanje interesa jedne nacionalne manjine i zaštitu i unapređenje prava pripadnika te nacionalne manjine, u skladu sa međunarodnim standardima, uređeno osnivačkim aktom, programom i statutom političke stranke."
Demokratska stranka je od uvođenja višestranačkog sistema podržavala ideje o prirodnom pragu i neophodnosti ravnomerne zastupljenosti svih nacionalnih manjina u ovom visokom domu, kao i potrebi formiranja i postojanja nacionalnih saveta, tako da su prvi nacionalni saveti formirani još 2002. godine, za vreme Vlade Zorana Đinđića.
Međutim, moje duboko demokratsko uverenje je da su pripadnici nacionalnih manjina ili nacionalnih zajednica, kao predstavnici političkih stranaka koje ne pripadaju strankama nacionalnih manjina, u ne manjoj meri takođe predstavnici i zastupnici interesa svojih nacionalnih zajednica.
Osnov njihovog legitimiteta i legaliteta čine, pre svega, glasovi koje su dobili u svojim sredinama ne odričući se svoje nacionalne pripadnosti, ali u prvi plan stavljajući svoje socijaldemokratsko, liberalno, konzervativno ili slično političko opredeljenje, stavljajući građansko opredeljenje i građansko društvo kao ideal.
Kao što ne priznajem ekskluzivitet odbrane srpskih nacionalnih i državnih interesa nijednoj od stranaka u kojoj su Srbi u velikoj većini, smatram da se ekskluzivitet predstavljanja i zastupanja interesa jedne nacionalne manjine i briga o zaštiti i unapređenju prava pripadnika te nacionalne manjine ne može odnositi samo na stranke nacionalnih zajednica, već ima i onih koji su se za to pravo izborili glasovima svojih sunarodnika na izborima.
Svi smo mi pripadnici neke nacionalne zajednice po rođenju, a politički angažman je naš lični izbor.
Bez obzira na svoju građansku provinijenciju, Demokratska stranka će se uvek zalagati za prava nacionalnih zajednica na kulturu, obrazovanje, informisanje, službenu upotrebu maternjeg jezika i pravo na političku i svaku drugu zastupljenost, uključujući i odbranu prava da interese svojih nacionalnih zajednica zastupaju i kroz članstvo u političkim strankama koje nemaju nacionalni predznak.
Osnovni ciljevi zakona da se zamene dva prevaziđena zakona, Zakon o političkim organizacijama Socijalističke Republike Srbije iz 1990. godine, kao republički propis, i savezni zakon iz iste godine koji tretira istu materiju, kao ispravljanje stanja u registru koje ne odgovara stvarnom stanju, Predlogom zakona o političkim strankama biće sigurno na nov, bolji i kvalitetniji način regulisani.
Ono što bi trebalo da usledi, što je možda kamen spoticanja, jer je ovo neki preduslov za to, jeste donošenje jednog novog zakona o finansiranju političkih stranaka koji bi na bolji i kvalitetniji način od postojećeg učinio polje finansiranja stranaka transparentnijim, učinio kontrolu budžetskih sredstava efektivnijom, omogućio efikasniju borbu protiv korupcije i sprečio neformalne centre ekonomske moći u Srbiji da preko novca, finansirajući političke stranke, utiču na kreiranje političkog života u Srbiji. Možda je najava ovog zakona kod nekih izazvala dodatnu nervozu.
Posebno se nadam što skorijoj primeni zakona o izboru odbornika kako bismo omogućili da svoje predstavnike u lokalnim samoupravama zaista biraju građani, a ne oligarhije političkih stranaka, i nadam se da će to biti putokaz i za izbor narodnih poslanika.
Što se tiče čl. 8. i 9. zakona, po kojima stranku može osnovati 5.000 punoletnih i poslovno sposobnih državljana Republike Srbije, a stranku nacionalne manjine 500 građana, iz prethodnih diskusija sam video da postoji sklonost ka prihvatanju amandmana da se ovaj broj poveća na 10.000, odnosno na 1.000 za predstavnike stranaka nacionalnih zajednica.
Ovaj amandman smatram prihvatljivim, mada lično mislim da je ovaj broj trebalo povećati na nivo prirodnog praga, oko 15.000 građana, a za stranke nacionalnih manjina 10% od prirodnog praga za jedno poslaničko mesto, što iznosi oko 1.500 potpisa osnivača. Status političkog subjekta na ovaj način bi bio potpuno relevantan.
U pretpolitičkom društvu kakvo Srbija još uvek jeste, u kojoj zbog nedostatka konsenzusa tranzicija postaje trajno trpno stanje, politika se, nažalost, mnogim građanima ogadila kao delatnost. Neka zalaganja koja smo čuli danas, da treba omogućiti formiranje stranaka ljubitelja leptira ili svirača frule, sigurno neće doprineti ozbiljnosti političke scene u Srbiji.
Treba li podsetiti da su neke "stranke" skupljale 10.000 potpisa za svoje predsedničke kandidate, na izborima dobijale 6.000-7.000 glasova, zatim se na parlamentarnim izborima "prikopčale na venu" neke veće stranke ili koalicije i tako crple budžetska sredstva, a da svi znamo kakav je njihov stvarni kapacitet, i da je veliki broj stranaka u ukupnoj masi glasova, ne prešavši cenzus, svoje glasove takođe poklanjao, po Dontovom sistemu, onima koji su uzeli najveći procenat.
Što se tiče reakcije na situaciju kada se neka politička stranka ne pridržava sopstvenog programa, mislim da su se eventualne kaznene mere mogle odnositi samo na eventualno delovanje protiv Ustava i zakona ove zemlje, a da će za ostale programske zadatke, ciljeve i njihovo eventualno izneveravanje svaka stranka pre svega odgovarati pred svojim članstvom i biračima.
Slušajući neke današnje diskusije počinjem da sumnjam u ovu izreku da su najveći revolucionari u mladosti najveći konzervativci u starosti, jer mi njihovo zalaganje za potpunu deregulaciju pre liči na anarhizam. Stabilnost političke scene umnogome uslovljava mogućnost stvaranja jake i stabilne Srbije. Smatram da je ovaj zakon korak napred ka uspostavljanju ove stabilnosti.
Mnogo je strasti bilo u osporavanju ovog zakona, a strast je loš saveznik u politici, ako se ne radi o strasti za opšte dobro, odgovornosti i razboritosti, kao vrhovnim političkim principima. Sloboda nije anarhija, a anarhija stvara nered koji je idealan za sve kojima je interes očuvanje postojećeg stanja.
Zakon o političkim strankama uvodi red u ovu oblast i omogućava da političke stranke u očima javnosti dobiju ozbiljnost koja im po položaju, ugledu, uticaju u javnom životu i sleduje. Zato će poslanici DS u okviru poslaničke grupe ZES podržati ovaj zakon o političkim strankama.
Poštovani gospodine predsedavajući, gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva, poštovane kolege narodni poslanici, kada vam kažem da se moja porodična kuća nalazi svega 100 metara od najveće otvorene septičke jame u Evropi, onda će i oni koji me ne poznaju znati da živim u Vrbasu i da, uz Bor i Pančevo, dolazim iz jedne od najzagađenijih sredina u našoj zemlji.
Svojevremeno sam, pre 30 i više godina, kao novinar, pisao o ovom problemu, dao sam ovaj naziv "Najveća otvorena septička jama u Evropi". Znamo da je Vrbas oduvek bio jak prehrambeni centar, sa "Karneksom", "Vitalom", Šećeranom u Vrbasu, Šećeranom u Crvenki, "Svinjogojskom farmom" itd. Možemo reći da se radi o jednoj kuhinji, u kojoj je 50 godina pravljena hrana, a koja nikada nije očišćena.
Danas se u koritu Bačkog kanala, u dužini od šest kilometara, koji protiče kroz Vrbas, nalazi oko 400 hiljada kubnih metara mulja koji treba očistiti. To nije samo mulj organskog porekla iz ovih fabrika prehrambenog sektora, nego i iz "Istre" iz Kule, "Slobode" iz Kule, nekadašnje Svilare iz Vrbasa itd.
Kada sam prvi put ušao u ovaj parlament, 2000. godine, tražio sam da budem član Odbora za zaštitu životne sredine i bio sam zamenik predsednika Odbora. Tada smo uspeli da uspostavimo nekakve kontakte s Norveškom vladom, kasnije s norveškim institutom za vode "Niva", sa češkim "Dekonto", da pokrenemo proces čišćenja Velikog bačkog kanala i konačnog rešenja ovog problema. Neću sada da vas zamaram šta se sve radilo i koliko je truda uloženo tada, ali hoću da kažem da je i prvi ministar zaštite životne sredine 2000. godine, gospođa Anđelka Mihajlov, pokazala veliko razumevanje za ovo.
Nakon promene vlasti i u samom Vrbasu, mi smo otišli kod tadašnjeg ministra za nauku i zaštitu životne sredine, gospodina Popovića, da ga zajednički zamolimo da ovaj projekat ne stane, jer pored tog kanala nisam odrastao samo ja i mojih četvoro dece, nego i deca hiljade Vrbašana.
Ovim je kanalom ugroženo i stanovništvo opština Kula, Vrbas, Srbobran, Bečej, a i cela Vojvodina, pošto preko hidrosistema Dunav-Tisa-Dunav to sve otiče u Dunav. Ljudi su iskopali ovaj kanal za svega sedam godina, od 1974. do 1981. godine, uz tada vrlo oskudnu tehniku, kopajući ručno, uz volovsku i konjsku zapregu, a danas nam treba sva moguća tehnologija i nekih 45 miliona evra da očistimo to, u 21. veku.
Ne sumnjam u dobru volju, pošto su ministri i nakon Anđelke Mihajlov, gospodin Popović, nakon toga i gospodin Saša Dragin, a i Oliver Dulić danas, pokazali punu svest o tome s kojim se problemom susrećemo i da ne može prehrambena industrija da postoji, niti može da ima ISO standarde ako protiče kanal ovakvog kvaliteta vode pored fabrika koje proizvode hranu.
U današnje vreme planetarne, svetske ekonomske krize, izazvane neshvatljivom gramzivošću svetskih finansijskih centara moći, valja se setiti i reči Mahatme Gandija: "Zemlja proizvodi dovoljno da zadovolji potrebe svake osobe na Planeti, ali ne dovoljno da bi zadovoljila i pohlepu svake osobe na Planeti". Pragmatizam i konformizam svakidašnjeg života bacio je pod noge većinu civilizacijskih dostignuća u oblasti humanizma i odnosa čoveka prema čoveku, ali i čoveka prema svom prirodnom okruženju, što se čulo i iz izlaganja većine mojih kolega u ovom cenjenom domu.
Kao paradigma civilizacije 21. veka, neka posluži i aktuelna slika nehigijenskog naselja kod Gazele, na svega par stotina kilometara udaljenog od hotela "Interkontinental".
Na ovoj sednici Narodne skupštine Republike Srbije, pred nama se našao čitav set zakona usmeren ka zaštiti životne sredine. O važnosti ove teme dovoljno govori podatak da se oko 40% propisa EU, od ukupno 156 hiljada strana, odnosi na oblast zaštite životne sredine i poljoprivredu.
Direktive EU ostavljaju mogućnosti da mi kao država uredimo jednu oblast s jednim ili pet zakona, ili, na primer, kao Slovaci, da imamo jedan opšti zakon o zaštiti životne sredine. Naše opredeljenje je jasno iz dnevnog reda ove sednice – da idemo kroz posebne, specijalizovane zakone.
Inače, oblast zaštite životne sredine, prema zakonodavstvu u EU, obuhvata međusobno harmonizovano horizontalno zakonodavstvo – procena uticaja na životnu sredinu, strateška procena uticaja, pristup informacijama i učešće javnosti u odlučivanju, načini standardizacije i izveštavanja, monitoring i intersektorske aktivnosti, kao što su uslovi održivog korišćenja prirodnih bogatstava i resursa, odgovornost za ekološku štetu nanetu životnoj sredini i drugo; zakonodavstvo po oblastima, vazduh, voda, priroda i prirodni resursi, šume, zemljište, biodiverzitet i drugo; industrijski rizik, integralna kontrola, prevencija zagađivanja, eko-obeležavanje, upravljanje sistemom životne sredine, buka, hemikalije, genetski modifikovani organizmi, klimatske promene, otpad i drugo.
Neke grube procene primene direktive, recimo, o upravljanju komunalnim otpadom i direktive o zagađenju životne sredine, procenjuju se na oko 80 do 120 milijardi evra, a dobit koja se može ostvariti na duži rok se procenjuje na oko 600 miliona evra. Princip – zagađivač plaća, kohezivni fondovi, pristupni fondovi i budžet, daće odgovor koliko smo i u kom roku spremni da primenimo ove direktive.
Samo prevođenje, stručna obrada i jezička redaktura, verifikacija i objava propisa, koštala je Sloveniju oko 10 miliona evra, a Slovenija će, recimo, kada je u pitanju direktiva o otpadnim vodama u oblasti zaštite životne sredine, biti član EU tek 2015. godine, a Poljska 2021. godine, tako da mi tu nismo neki veliki izuzetak što se tiče devastacije životne sredine i odnosa prema životnoj sredini u Evropi.
Složenost, kompleksnost i međuzavisnost pojava i procesa u životnoj sredini zahteva integralni pristup i definisanje načela i uslova za normativno uređenje oblasti upravljanja prirodnim vrednostima i zaštite životne sredine. Održivo upravljanje prirodnim vrednostima i zaštitom životne sredine je savremen zahtev koji obezbeđuje potpunu harmoniju između čoveka i njegovih aktivnosti i prirode, čime se ostvaruje pravo sadašnjih i budućih generacija na zdravu životnu sredinu.
Svet koji je postao, zaista, globalno selo mora da pronađe jasan odgovor na sve ekonomske izazove, a ne samo na efekat staklene bašte. Rešavanje problema nije moguće pronaći sam i izolovan. Na ovom polju je više nego jasan značaj integrativnih procesa, pre svega, tu mislim na ulazak Srbije u EU.
Veliki korak napred, uz već pomenute zakone, objedinjene u prethodnoj tački, predstavljaju, svakako, i izmene i dopune zakona o zaštiti životne sredine, proceni uticaja na zaštitu životne sredine, kao i zakoni o zaštiti prirode, vazduha, od buke u životnoj sredini i održivom korišćenju ribljeg fonda. Iako formalno razdvojeni, svi ovi zakoni su međusobno uslovljeni i u potpunoj međusobnoj korelaciji. Stoga će poslanici DS-a, kao članovi Poslaničke grupe Za evropsku Srbiju, podržati ovaj zakon.
Da bi svi ovi zakoni imali svoj potpuni smisao i sadržaj, kao društvo moramo da stvorimo svest o njihovom značaju, ali i konsenzus o neophodnosti sprovođenja kaznenih mera prema onima koji ih ne primenjuju. Zato koristim priliku da u načelnoj raspravi podržim najavu ministra Dulića o uvođenju nastave u školama iz oblasti zaštite životne sredine. Kandidujem i naziv predmeta – ekološka etika.
Iznova se mora pred sve nas postavljati pitanje, koje je još u petom veku pre nove ere postavio Sokrat – šta je to dobar život i kako mi, kao moralna bića, treba da se ponašamo.
Naša deca moraju znati da je, tragajući za ovim odgovorom, Bertrand Rasel utvrdio moral kao pravilnu koncepciju ciljeva života, govoreći to u smislu dostignuća nauke koja mogu da se pretvore u suprotnost. Tada ćemo se, razmišljajući o društvenom i ličnom standardu, verovatno složiti i sa Džonom Smitom, koji je utvrdio da je to život koji se može voditi bez stida i straha.
Stid i sram koji oseća svako od vas što je Srbija u velikoj meri pretvorena u ogromnu deponiju i sredinu s potpuno neodgovornim odnosom prema životnoj sredini, možemo nadvladati jedino aktivnim odnosom u menjanju stanja, stvaranjem zakonodavnog okvira, što danas i radimo, i permanentnim učešćem u akciji ''očistimo Srbiju'', menjanjem navika, kao što su nebriga, nemar, nekultura i urbana nerazvijenost.
Pošto je poznata ekološka deviza "Misli globalno, deluj lokalno", ovo izlaganje završiću aforizmom velikog ekološkog aktiviste, poznatog slikara iz mog rodnog grada Vrbasa – korpa za otpatke, najveći spomenik kulture jednog naroda.
Poštovana gospođo Čomić, poštovane kolege narodni poslanici, reklamiram član 103. Poslovnika o radu Narodne skupštine – govornik može da govori samo o pitanju koje je na dnevnom redu. U obrazloženju zašto ovo reklamiram mogu vam reći da već danima, nedeljama, pa čak i mesecima prisustvujemo flagrantnoj zloupotrebi Poslovnika o radu Narodne skupštine gde se o svemu govori, osim o temama koje su na dnevnom redu.
Zaista, kao da prisustvujemo jednoj predstavi teatra apsurda i kao da svi treba da patimo od kolektivne amnezije pa da zaboravimo kako smo došli uopšte kao narod, kao nacija, kao država, kao građani u ovakvu situaciju u kojoj se sada nalazimo. Političari moraju uvek da vide korak više i korak dalje od svojih savremenika. Nažalost, to nije bila situacija u našoj državi u proteklih dvadesetak godina. Moraju da se bave političkim principima. Strast je loš saveznik u politici, osim ako se ne radi o strasti za opšte dobro, odgovornosti i razboritosti kojima treba, tim političkim principima, svi da se vodimo, na dobrobit svoje države i naroda. Da smo shvatili pad Berlinskog zida i monopolarni svet koji je tada nastupio, poruke Džejmsa Bejkera iz Sjedinjenih Američkih Država koje su tada podržavale jedinstvenu Jugoslaviju, posetu Žaka Delora koji je nudio tadašnjih pet milijardi ekija tadašnjoj Jugoslaviji da se inkorporira u tadašnju Evropsku zajednicu, danas ne bismo govorili o ovako teškim temama i o borbi za državni i nacionalni suverenitet na Kosovu i Metohiji.
Neki su i tada videli ne samo korak, nego mnogo više ispred i govorili su, otprilike, ovu rečenicu, parafraziraću je: gospodo, čuvajte se, nekada se nešto što se predstavlja kao najveći nacionalni interes pretvori u najveću nacionalnu izdaju. Nisam srećan što mogu da konstatujem da je tada taj čovek bio u pravu. Politika jeste veština mogućeg, ali je i veština da učinimo mogućim ono što je potrebno za sopstveni narod i za sopstvenu državu.
Narodnjačkoj koaliciji se obraćam takođe, kao i Srpskoj radikalnoj stranci, i kažem im – otiđite upravo među taj narod. Kad počnem da im pričam o dostojanstvenom ulasku u Evropu, oni mi kažu samo jednu rečenicu – prazna vreća ne stoji uspravno. Kad im pričam o tome kako ne možemo biti crna rupa u regionu i u Evropi, koja jedina neće da se integriše u Evropsku uniju, oni kažu – znam, sine, ne možeš sam protiv sela. Slušajte malo i taj narod, kad se već zovete narodnjaci, kad se zovete narodnjačka stranka i, verujte, nećete pogrešiti.
"Šta još treba da se dogodi pa da shvatimo šta nam se dogodilo?"
To je rekao Brana Petrović, a i ja postavljam danas i sebi i vama ovo pitanje. Odluka Saveta bezbednosti UN, predsedničko saopštenje koje su podržali i Rusija i Kina itd. – Euleks je statusno neutralan i u skladu sa Rezolucijom 1244. Sudije, tužioci, carinici, policajci ne ganjaju naše policajce i carinike. Od 11. juna 1999. godine mi tamo nemamo ni svog poreznika, ni policajca, ni vojnika, ni carinika, gospodo. Od 11. juna 1999. Nemojte da varate ovaj narod da smo mi sada izgubili Kosovo i Metohiju i da ćemo ga ulaskom Euleksa izgubiti i dalje.
Uzimam za sebe pravo da se ponovo javim, pošto nisam stigao da kažem kompletnu argumentaciju. Kao odgovorni ljudi, koji žele da rade na dobrobit svog naroda i države, treba da se ponašamo u ovom parlamentu i bilo gde da se nalazimo, jer imamo odgovornost za svaku javnu reč i za svoju delatnost u ovom parlamentu i među narodom među kojim se krećemo.
Gospodine predsedavajući, poštovane kolege poslanici, zaista ne mislim da ćemo mi danas ovde uspeti da rešimo ovo pitanje što se tiče lokalne samouprave. Ovo je jedno nasilje nad govornicom i pokušaj ne opstrukcije, koja je normalan vid parlamentarne borbe, nego jednog destruktivnog delovanja kako bismo sprečili raspravu o temi u ovoj skupštini. Mislim da je gospođa Nada Kolundžija ovde rekla o čemu se radi u opštini Ruma i svaki dobronamerni građanin koji hoće da zaista sagleda ovaj problem u celini i kako je to u skladu sa zakonskim normama mogao je da razume o čemu se ovde zapravo radi.
Javljam se po članu 104. - Narodni poslanici su dužni da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine i to se čini iznošenjem istinitih činjenica. Iznesene su neke stvari koje zaista nemaju veze sa istinom.
Na stranu to što moj lični utisak, ako mogu sebi da dozvolim da za ovom govornicom govorim o ličnim utiscima, jeste da SRS očigledno ima problema da u celishodnost i racionalnost svoje politike ubedi svoje članove, pa i svoje odbornike, koji jednostavno više ne verujući u takvu politiku istupaju iz odborničke grupe u Rumi i ne žele više da podržavaju lokalnu politiku na način kako je vođena u Rumi. To je problem Srpske radikalne stranke i njenog izbora odbornika u nekim budućim vremenima, da jednostavno biraju stranačke vojnike koji će im biti lojalni i dosledni u sprovođenju politike SRS tokom trajanja celog mandata.
Šta su ovde neistine? Prvo, neistina je kada govorimo o Novom Sadu, kaže, formirana je zasebna grupa od tri odbornika DS, koji su istupili iz naše odborničke grupe, zasebna grupa koja podržava vlast SRS.
Pogledajte, molim vas, oni su istupili i kada je pokrenuto pitanje u skupštini Novog Sada o tome da oni daju ostavke na svoje odborničke mandate i da ih DS zameni – jer su oni, isto kao i odbornici u Rumi izabrani sa liste SRS, izabrani sa liste DS - Boris Tadić – jednostavno to nije bilo moguće, zahvaljujući skupštinskoj većini. Kao što nije bilo moguće promeniti gospodina Radu Marinkova iz DSS-a, koji je zbog nepoštovanja odluke najviših organa DSS-a isključen iz DSS-a i danas je potpredsednik Skupštine grada Novog Sada, uprkos tome što je isključen iz DSS-a, a izabran na listi DSS-a. On i dan-danas podržava politiku SRS u Novom Sadu i uprkos tome što je faktički napustio svoju stranku, odnosno izbačen je iz nje, on podržava postojeću većinu.
Mi naravno nemamo dokaze, kao vi, da paušalno osuđujemo nekoga da je potplaćen ili korumpiran i da je zbog toga napustio. Mi to zaista ne možemo da tvrdimo. Možda su ljudi promenili uverenja ili više ne veruju u politiku koju su zastupali.
Kažete ovde, gospodin Mašić, daću mu priliku za repliku, kaže – nijedan iz SRS nije prešao u neku drugu stranku. Prešao je, gospodine Mašiću. U Vrbasu su dvojica odbornika Pokreta snaga Srbije - Bogoljub Karić prešla u SRS i u odborničku grupu SRS. To je jedan od netačnih navoda.
Postoji nešto što se zove moral. Imamo moralni sud o nekim problemima kada gledamo sa strane; imamo moralni stav o nečemu kada gledamo šta neko drugi radi, a imamo i moralni čin kada dođemo sami u situaciju. Molim vas da ove tri stvari, moralni sud, moralni stav i moralni čin, uvedete u saglasnost kada govorite i da budete dosledni za ovom govornicom.
Gospodine predsedniče, poštovane kolege poslanici, zaista delim osećanje stida koje je iskazao predsednik Skupštine, jer mi danas od 10,00 sati  radimo u ovoj Skupštini Srbije, na dnevnom redu su amandmani Zakona o osiguranju, a mi nijedan amandman nismo prošli. Bliže se izbori i to je svima jasno.
Biće izbora, u Ustavnom zakonu piše o rokovima kada oni moraju biti raspisani, naravno da postoji nešto što se zove politički dogovori, ali pre svega, ovo najviše zakonodavno telo u Republici Srbiji služi za to da donesemo zakone koji će biti na korist, na dobrobit, na polzu svih građana Srbije.
Mi treba da donesemo zakon o readmisiji, zakon o viznim olakšicama na sledećoj sednici Skupštine Srbije, da bi omogućili našim građanima da lakše putuju po Evropi i svetu, da napokon stavimo tačku na onaj logor koji je postojao svojevremeno, kada smo morali plaćati taksu da bi izašli iz sopstvene zemlje.
Neko svesno i namerno vrši ovde destrukciju parlamenta, destrukciju svih institucija, i Skupštine, i Vlade, i predsednika Vlade, i predsednika Republike, želeći na taj način da zaustavi ovo društvo koje je kao država ostalo daleko iza onih ispred kojih je bila po 30 godina, onih kod kojih smo do juče išli sa vegetom, žvakama, vinjakom "napoleonom", oni su već članovi Evropske unije, a mi danas ovde vršimo opstrukciju najvišeg zakonodavnog organa vlasti, pokušavajući da sprečimo da radi ono zbog čega postoji.
Ovde je izražena i jedna mera ksantofobije. Ksantofobija je strah od žute boje i neverovatno je da taj strah od žute boje, kad god se približe izbori, on postaje sve intenzivniji i intenzivniji. To je prosto neverovatno.
Ovde je počelo, prvo smo pričali o Rumi, o odbornicima koji su napustili odborničku grupu SRS. Da li oni tvrde, ovde se mahalo njihovim ostavkama, da li oni lično, pošto je ostavka lični čin, da li je iko ikada snimio kamerom da oni lično kažu - da, mi smo podneli ostavke na odborničke mandate. Možete vi podneti bilo kakav papir u bilo čije ime, ali postoji nešto što se zove lični čin i mora čovek lično da podnese ostavku ako ne želi više da bude odbornik.
Na kraju, ovde je bilo mnogo galame, a malo argumenata i činjenica, što bi rekao patrijarh Pavle - neka vam argumenti budu jaki, a reči blage.
Postoji jedna karakterna crta, gospodine Todoroviću, jedan od naših znamenitih književnika je rekao da postoji jedna crta u srpskom narodu, da će pre prihvatiti tuđu krivicu na sebe nego sopstvenu zabludu, jer kada priznaju nečiju tuđu krivicu, makar na svetu jedan čovek zna da oni to nisu učinili, onaj koji je to učinio.
Sada u ovoj situaciji vi jednostavno ne želite da priznate sopstvene zablude, jer onda treba da se nađete pred ogledalom i da kažete - nemam pravo više da podržavamo ono što je upropastilo moj narod, moju zemlju i moju državu. Nemam to pravo pred svojom decom, pred budućnošću ovog naroda i ove države. I da se okrenemo i da radimo ono zbog čega postoji parlament Republike Srbije.