Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Hvala, gospodine potpredsedniče.

Poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, poštovani građani, kao ovlašćeni predstavnik SPS po ovom setu zakona o kojima Skupština danas raspravlja, dozvolite mi da na početku pozdravim potpredsednika Vlade i ministra prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i njegove kolege iz ministarstva, kao i njegove kolege iz Ministarstva kulture koji danas učestvuju u raspravi.

Naime, poslanička grupa SPS će glasati za ovaj set zakona, ali više ću govoriti o prosveti, a moje kolege će reći nešto o zakonima iz oblasti kulture.

Glasaćemo za ove zakone iz oblasti prosvete zato što smo duboko uvereni da oni unapređuju obrazovni sistem Republike Srbije, zato što rešavaju probleme sa kojima se obrazovni sistem suočava, zato što izlaze u susret i đacima na svim nivoima i od onih koji treba da krenu u školu, od predškolskog pa na dalje, zato što izlaze u susret potrebama obrazovnih institucija, celog društva i mislim da ministarstvo to dobro i uporno radi sve vreme, a pogotovo u protekle dve godine.

Mi smo narod koji je sklon da brzo zaboravlja sve. Sad se još uvek nalazimo u pandemiji i treba reći da prosveta funkcioniše drugačije u vreme pandemije. Želeo bih da čestitam Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkom razvoju za sve ono što je učinilo u ove protekle dve godine da sistem funkcioniše.

Naravno, da sistem ne bi mogao funkcionisati da nije bilo nastavnika i njima treba čestitati na svemu onome što su učinili u protekle dve godine, jer važno nam je da sistem postoji, važno nam je da se znanje unapređuje, budućnost Srbije leži u načinu kako ćemo koristiti znanje koje budemo stekli.

Evo, imamo i Zakon o inovacijama. Taj zakon, odnosno inovacije, znanje, sposobnosti koje ljudi budu stekli i sve ono što budemo uspeli da implementiramo u razvoj ove naše države daje nam mogućnost da stvorimo bolji život. Zato je važno, danas kada govorimo o ovom setu zakona iz oblasti obrazovanja, da istaknemo koliki je značaj znanja uopšte za budući razvoj Republike Srbije.

Dobro je da čujemo različita mišljenja. Jednostavno, svako onaj ko misli dobro Srbiji, a veruje u znanje, biće u situaciji da kaže puno toga, po meni, korisnog kako unaprediti obrazovni sistem Republike Srbije.

Drago mi je što je epidemiološka situacija u školama bolja i što je ministarstvo donelo odluku da se đaci vrate u škole. Mislim da je to pravi potez. Mislim da smo svi to jedva dočekali i đaci, i nastavnici, i mi roditelji. Mislim da je to prava stvar i za proces učenja.

U svakom slučaju, protekle dve godine ministarstvo je u celom ovom periodu, kako bih rekao, promptno reagovalo na sve one probleme sa kojima se suočavalo i uvek imalo rešenje za situaciju. Mi nismo prekinuli obrazovni proces kao neki. Zemlje koje su mnogo razvijenije su prekidale obrazovni proces i pitanje načina učenja i sticanja znanja je i kod njih bilo vrlo diskutabilno, ali to je problem sa kojim se suočava ceo svet u vreme pandemije Kovida 19.

Mislim da je dobro što su se đaci vratili obavezama i moram da kažem, ako po onoj staroj narodnoj - u svakom lošem, ima nečeg dobrog, mislim da je sada ovo što se desilo u vreme kovida pokazalo nekoliko važnih stvari za budućnost obrazovnog sistema. Pre svega da države, ministarstvo mogu da odreaguju i znaju kako da reaguju.

Mislim da je ovo što se desilo svima nama jedna vrsta škole kako se iz ove situacije može naći nešto dobro. Zašto govorim? Poenta je učenja na daljinu. Mislim da se sada tek vidi vrednost i proces digitalizacije škola, ali i načina strukturiranja obrazovnih programa kroz učenje na daljinu. Videli smo šta je dobro, šta nije i na koji način ministarstvo može da reaguje u buduće. Da budem iskren, možda smo i neke zablude vezano za obim znanja koja deca treba da uče u osnovnim i srednjim školama, sada stavili na probu i možda smo sada spremni više nego ranije da razgovaramo, jer zbog Kovida 19 i nastavni plani program je morao da pretrpi određene izmene, pa je onda možda i to dobra prilika da se vide.

Mislim da su i đaci konačno shvatili šta znači učenje u školi, mogućnost da neposredno pitate nastavnika ili da budete pitani, mogućnost da u svakom trenutku postoji ta interakcija i često smo govorili svi, bar oni koji se bave obrazovanjem, da je kvadratura kruga u obrazovanju ona, da kažem, čarobna reč - učionica, interakcija koja postoji između đaka i nastavnika. Ako tu postoji dobra hemija i ako postoji dobra volja i od jednih i od drugih da se angažuju u procesu obrazovanja, onda uopšte ne treba sumnjati u to da se mogu postići dobri rezultati.

Mislim da je dragoceno sve ono što je ministarstvo učinilo ovih proteklih dve godine o unapređenju obrazovnog sistema. Nije reč samo o reakcijama na konkretne situacije, ministarstvo je uspelo u međuvremenu da radi u normativnom delu, urađena je strategija obrazovanja do 2030. godine koja se oslanja na onu prethodnu do 2020. godine, koja je bila urađena 2012. godine. Ali, ono što je ovo ministarstvo uradilo, a ona prethodna nisu, to je ovaj akcioni plan koji sadrži vrlo konkretne mere šta sve treba uraditi u pojedinim oblastima. Mislim da je to sjajna stvar.

Svako onaj ko se interesuje za obrazovanje biće u situaciji da kaže ili ukaže šta god da želi, kaže kakvo je stanje u obrazovanju i šta se radi ili da ukaže na neke druge stvari.

Video sam ovde, bili smo prethodnih dana u situaciji da se upoznamo sa određenim istraživanjem. Moram to da pomenem, gospodine ministre, istraživanje koje je uradio Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja vezano za obrazovno-vaspitni proces učenja na daljinu. U skladu sa onim što sam pomenuo danas mislim da je to vrlo zanimljivo istraživanje, rezultati su još zanimljiviji i mislim da se tu može izvući mnogo korisnijih stvari za vreme koje dolazi. Ne samo za đake, ne samo za nastavne planove i programe, nego i za nastavnike.

Primetio sam jedan zanimljiv detalj koji ide u prilog Ministarstvu, ali ne ide celom obrazovanom sistemu. Pročitao sam jedan zaključak, kaže da uputstva koja je pisalo Ministarstvo su bila jasna, ali je njihovo sprovođenje nekako ostalo, kako bih rekao, maglovito i ne do kraja realizovano. Znači da se negde od Ministarstva, pa u toj vertikali dole do škole, do nastavnika, gubila smisao onog što je Ministarstvo utvrdilo kao način reagovanja u ovim situacijama. Mislim da je to jedna dobra škola za sve nas, da shvatimo da smo svi deo jednog sistema i da treba da radimo što više da ga unapredimo.

Kada je reč o sadržaju zakona o kojima se danas raspravlja, ja ću početi od ovog krovnog zakona, Zakona o izmenama osnova sistema obrazovanja i vaspitanja. Lično mislim da najveću težinu u ovom zakonu ima deo koji se odnosi na državnu maturu. To je stvar koju dugo svi čekamo, više ili manje, nadam se iskreno. Moram da podsetim da je taj posao započet još 2011. ili 2012. godine, skoro pre deceniju. Ovo ministarstvo ima priliku da taj posao finišira, da zajedno sa svim drugim akterima u tom procesu napravi ovu državnu maturu za srednje obrazovanje, završetak srednjeg obrazovanja na kvalitetan način.

Moje kolege su govorile o sadržaju te državne mature, ali mislim da je to jako važno zato što ćemo jednostavno unaprediti sistem, proveravaćemo znanje i to znanje će biti osnov za kasnije opredeljivanje đaka. Mislim da zajedno sa visoko-školskim ustanovama, pošto su ljudi i iz visokog obrazovanja stručno uključeni u sve ove stvari koje su vezane za državnu maturu, mislim da je to jako važno.

Za nas ovde, ali i za obrazovnu javnost, treba istaći da je centar za ispite koji radi u okviru Zavoda za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja po ovim izmenama i dopunama zakona stekao mnogo šira ovlašćenja, u smislu mnogo širi obim poslova kojim će se baviti taj centar za ispite. Evo, ja ću samo pomenuti neke, pošto ostali koji budu zainteresovani moći će da sve ovo što ja govorim provere u sadržaju zakona. On će pripremati predloge programa završnog ispita na kraju osnovnog obrazovanja i vaspitanja. Znači, pripremu predloga sadržaja završnog ispita u srednjem obrazovanju i vaspitanju u opštoj, stručnoj, umetničkoj maturi, završni ispit na kraju osnovnog obrazovanja i vaspitanja, organizuje i sprovodi prijemne ispite za upis u srednje škole za učenike sa posebnim sposobnostima itd, organizuje i sprovodi opštu umetničku i stručnu maturu i završni ispit, priprema test i uputstvo za ocenjivanje testova, priprema testove i uputstvo za ocenjivanje testova za srednje škole, koordinira radnim grupama za izradu recenzija i ocenjivanja ispitnih materijala, itd.

Možda za vas, poštovane kolege iz Ministarstva, ovo izgleda preterano čitati odredbe zakona koji ste vi napisali, ali za javnost je važno da se to zna, da se čuje, da bi se stekao uvid u ono u što Ministarstvo radi i šta će raditi centar za ispite. Na osnovu onog što sam pročitao, a naravno prosvetni radnici će biti detaljno upoznati sa tim, centar za ispite će imati veliki obim poslova, ali strašno važnih poslova, od male i velike mature, pripreme i mnogo stvari vezano za sve ono što čini naš deo obrazovnog sistema i na različitim nivoima, na nivou završetka osnovnog obrazovanja i na nivou srednjeg obrazovanja će imati mogućnost da zajedno sa drugima predloži kvalitetna rešenja koja unapređuju izborni proces.

Pominjem stalno unapređuje izborni proces. Zašto? Zato što sam u ova četiri predloga zakona, odnosno zakona o izmenama i dopunama četiri zakona i o predškolskom i osnovnom i srednjem obrazovanju i osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, poštovane koleginice i kolege, video puno vrlo konkretnih predloga kojima se unapređuje obrazovni sistem.

Znači, Ministarstvo, kao što sam rekao, promtno reaguje na probleme. To je dobro, zato što moramo voditi računa o svemu onome sa čime se suočavamo. Jednostavno, da smo u situaciji da reagujemo.

Drago mi je što je Ministarstvo predvidelo formiranje obrazovno-naučih centara. Evo, citiraću ovaj član, kratak je: „Radi obavljanja poslova podizanja kvaliteta obrazovnih, naučnih, istraživačkih, sportskih, omladinskih i turističkih projekata i programa i njihove dostupnosti korisnicima, Vlada može da osnuje obrazovno-naučni centar u skladu sa zakonom kojim se uređuju javne službe.“ Mislim da je to dobro. Obrazovno-naučni centri treba da dobiju mogućnost da zajedno sa sistemom obrazovanja unapređuju izborni proces.

Da li će se oni raditi sa nastavnicima, sa đacima, izvoditi posebne programe, to je već stvar i strateškog dogovora, po meni, sa Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Da li će raditi sa nastavnicima sa stanovišta kopetencija koje poseduju, izvođenje određenih programa ili nešto treće, uvek ima u prosveti šta da se radi za one koji žele da unaprede izborni sistem.

Pre nego što pređem na ostale stvari koje su deo izmene i dopune ovog zakona, želim da kažem nekoliko reči o stvarima o kojima smo govorili danas, a to je himna. Drago mi je što Ministarstvo izmenama i dopunama ovog zakona utvrđuje kao obavezu obrazovnih institucija da 1. septembra izvode, citiram – himnu Republike Srbije.

Znači, gospodine ministre, danas kada ste odgovorili na komentar jednog poslanika, dobro ste rekli – dobro bi bilo da neki pročitaju zakon. Ovo je himna Republike Srbije, bez da se ulazi u analizu sadržaja komponenti. Slušajte, kada bi počeli analizirati himnu bilo koje zemlje, ko zna do čega bi sve došli. Ovo je himna Republike Srbije i zna se šta Ustav kaže koji su simboli države: himna, grb i zastava.

Setio sam se posle onoga što ste vi rekli na izlaganje kolege, da mi ovde narodni poslanici smo u situaciji četiri puta godišnje, najmanje četiri puta godišnje da čujemo himnu. I sada, kada čujete poslanika Narodne skupštine Republike Srbije da dovodi u pitanje da se himna jedanput godišnje na početku školske godine učini dostupnim đacima kao deo državnog simbola, onda stvarno morate da postavite sebi pitanje da li je to logično, da ne upotrebim neku drugu reč.

Jer, mi u Narodnoj skupštini na početku i završetku svakog zasedanja, a imamo ih dva, smo u situaciji da čujemo himnu, i pored toga poslanik u toku jednog mandata od četiri godine desetak puta, plus kada predsednik Republike polaže zakletvu, plus kada Vlada polaže zakletvu i plus kada predsednik Narodne skupštine može doneti odluku u posebnim situacijama da se intonira himna. Onda dovoditi u pitanje jedanput godišnje na početku školske godine kao deo državnih obeležja da se čuje himna, stvarno to nije logično. Za svakog čoveka koji je državljanin Republike Srbije, bez obzira kojoj veri, naciji pripada, bez obzira na njegovo opredeljenje stranačko ili neko drugo, potpuno je nelogično da postavi bilo koju vrstu pitanja da li nam to treba.

Mislim da je dobro što je Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja predvidelo i ova druga rešenja. Zbog kratkoće vremena ću pomenuti samo neka. Drago mi je što je, primera radi, u predškolskom obrazovanju data mogućnost predškolskim ustanovama da mogu učiti deca, tj. fakultativno data im je mogućnost vezano za strani jezik.

Inače, javnost manje zna, mi smo kao država jezički vrlo kompetentni, kod nas se uči strani jezik od prvog razreda osnovne škole, drugi jezik od petog. Imate zemlje članice EU gde nemamo tu situaciju. Toliko o tome, čisto da se zna. Drago mi je što i deca u predškolskim ustanovama imaju mogućnost, a da li će oni tu mogućnost iskoristiti ili ne, to je već drugo pitanje.

Mislim da je dobro i rešenje koje ste predvideli u Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, da se obrazovno vaspitni rad od petog do osmog razreda može organizovati u kombinovanom odeljenju. Ja znam, nastavnici će odmah reći – pa, čekajte, a zaposleni? Ali, mi svi u Srbiji imamo jedan problem, a taj problem se zove demografija. Taj problem se zove broj đaka u nekim, ne samo isturenim odeljenjima, nego i u nekim naseljenim mestima koja zbog demografske situacije, nažalost, nemaju onoliko učenika koliko bi trebalo. Mi stvarno moramo da razgovaramo ozbiljno o tim problemima.

Ovo je rešenje, bar ga ja tako shvatam, koje je napravljeno za đake, za učenike, za njihovo znanje, za unapređenje njihovog znanja. Da ne govorim o nekim drugim stvarima, jer može se neko osetiti prozvanim, ali dobro je da se prave rešenja za đake, jer, na kraju krajeva, da nije njih ovaj obrazovni sistem ne bi postojao.

Mislim da je dobro i rešenje koje ste predvideli, takođe u Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovnoj školi, da završni ispit učenik osmog razreda polaže na jeziku kojim je ostvario obrazovno-vaspitni rad. Izuzetno taj učenik, može na zahtev roditelja, može da polaže na drugom jeziku, ako je to u najboljem interesu učenika. Stalno pominjem ovaj najbolji interes učenika, jer to u stvari govori o celoj koncepciji Ministarstva prosvete, u celom ovom periodu, da stalno unapređuje obrazovni sistem, vodeći računa o đacima i o onome što njima treba.

Video sam i rešenje kojima se, kako bih rekao ovo, vodi računa i o odgovornosti direktora, upotrebiću samo tu reč, da ne ulazim u sadržaj i direktori škola i mi, koji smo čitali ovaj zakon, znamo šta to znači. Mislim, da je dobro što je i Zakon o prosvetnoj inspekciji, na dnevnom redu. Razgovarao sam sa kolegama, iz Ministarstva, generalno mi imamo malo prosvetnih inspektora, otprilike na lokalu 80, u pokrajini 50 do 55, u ministarstvu 25, to je stvarno malo za obrazovni sistem od 1.800 škola i koliko ima nastavnika i ostalih. Sada prosvetna inspekcija dobija i nove obaveze vezano i za dualno obrazovanje, vezano i za nauku, mislim da o tom stvarima moramo voditi računa. Sjajna je stvar što prosvetna inspekcija radi na način da sve, kako bi rekao, putem sredstava digitalne komunikacije daje mogućnost svim obrazovnim institucijama da znaju šta je plan rada za sledeću godinu i šta će se raditi, ali objektivno broj ljudi koji to radi je mali za sve ono što obrazovni sistem Republike Srbije jeste.

Zbog kratkoće vremena, ali srećom tu su moje koleginice i kolege, koje će, takođe govoriti, dozvolite mi da kažem samo bukvalno dve rečenice, vezano za ovaj Predlog zakona o inovacionom delatnosti.

Mislim da je reč o strašno važnom zakonu. Ja sam na početku svog izlaganja, negde pomenuo inovacije, njihovoj značaja u privredi sa osnovnim ciljem podsticaja privrednog i društvenog razvoja. Ako ne budemo imali inovacije, ne možemo unaprediti našu privredu i povećati razvoj, inače će to biti naravno kupovina tuđih znanja. Uvek je bolje uložiti u svoje znanje, pa doći do rezultata koje možemo mi primeniti, nego se oslanjati na druge, jer sve što budemo nabavljali od drugog, naravno to će imati svoju cenu.

Mislim da obrazovni sistem Republike Srbije ima svoje vrednosti, da obrazovni sistem Republike Srbije ima i kompetentne ljude koji rade i Ministarstvo je na raspolaganju, to se videlo u protekle dve godine. Jednostavno, zadatak Ministarstva je da preduzme sve one mere koje će unaprediti obrazovni sistem.

Poštovane koleginice i kolege, izmene i dopune ovih zakona sadrže puno stvari koje su važne za obrazovni sistem, ja sam pomenuo samo neke, moje koleginice i kolege će takođe govoriti o tim stvarima.

Na kraju svog izlaganja, samo bih želeo da vam kažem, u ime SPS, dobro je da Ministarstvo nastavi ovako da radi, bez obzira ko vodi ministarstvo, da ne bi to shvatili bilo ko, kada govorim o svom kolegi i prijatelju, gospodinu Ružiću, način na koji ministarstvo radi, kao sada, kada stavi u javnost i na uvid sve ono što radi sa mogućnošću da, kako bi rekao, i da vidi i da učestvuje, je nešto što Srbiji treba, ne da se uvek počinje iz početka nego da se nastavi, jer je obrazovanje proces koji ne počinje od juče i prekjuče. Ako želimo da ga unapredimo, moramo da stalno radimo na unapređenju obrazovanja i stalno da inoviramo obrazovanje i zato je dobro što Ministarstvo radi na ovaj način, daje mogućnost svima nama koji želimo dobro da obrazovni sistem bude unapređen, da imamo kvalitetno znanje da to i učinimo.

Mi ćemo, u svakom slučaju, u danu za glasanje, glasati za ceo ovaj set zakona, iz oblasti prosvete, kao i drugih, ali o tim drugim zakonima će govoriti moje koleginice i kolege. Hvala vam.
Hvala, uvažena potpredsednice Narodne skupštine Republike Srbije.

Poštovane koleginice i kolege, uvaženi građani Republike Srbije, mi danas raspravljamo o izmenama Ustava Republike Srbije, o predlogu promene dela Ustava Republike Srbije koji se odnosi na oblast pravosuđa. Mislim da je naš nadležni odbor u proteklom periodu uradio veliki posao, zajedno sa Ministarstvom pravde, i napravio jedan dobar predlog za koji stvarno očekujem da će danas biti potvrđen sa dvotrećinskom većinom i da će na referendumu biti podržan od strane građana.

Mi imamo danas 29 amandmana iz oblasti pravosuđa i svi ti amandmani imaju isti cilj, a to je da se unapredi pravni sistem Republike Srbije i da se uveća pravna sigurnost građana Republike Srbije. Naime, kada razgovaramo o promeni Ustava u ovom delu, manje-više svi ističemo, i to piše u obrazloženju ovog akta, mi govorimo da postoje dve grupe razloga – političko-strateški i ustavno-pravni razlozi, među kojima se u političko-strateška pominje i naše strateško opredeljenje za evropski put i jačanje pravne države i stabilnog i demokratskog ambijenta.

Kada govorimo o ustavno-pravnim, govorimo o slabosti Ustava iz 2006. godine, koji se odnosi baš na pravosuđe i našu želju da se ostvari viši nivo ostvarivanja u praksi načela vladavine prava, koje je ujedno jedno od fundamentalnih ustavnih načela i odnosi se na uređenu i sprovodljivu podelu vlasti, nezavisnosti sudstva, sudsku zaštitu Ustavom garantovanih prava i sloboda.

Moramo pomenuti da važnija od ova dva, nazvaću ih, formalna razloga za promenu Ustava jeste onaj prvi vrhunski koji sam istakao na početku svog izlaganja, a to je potreba unapređenja pravnog sistema Republike Srbije i pravne sigurnosti građana Republike Srbije, jer ništa neka formalna rešenja neće značiti građanima Republike Srbije ukoliko ta rešenja stvarno ne omoguće pravosuđu, sudstvu i tužilaštvu da ostvare sve one svoje bitne funkcije koje one imaju u svom sadržaju.

Naime, poštovane koleginice i kolege, kada pogledamo ceo ovaj naš, da kažem, deo razloga koji su vezani za promenu dela članova Ustava Republike Srbije koji se odnosi na pravosuđe, mi govorimo i o međunarodnim dokumentima, i o domaćim potrebama i o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju iz 2008. godine, gde smo se obavezali da ćemo vršiti usaglašavanje, usklađivanje zakonodavstva Republike Srbije sa pravnim tekovinama Evropske unije, sa početkom pregovora sa Evropskom unijom. U okviru pregovaračkog procesa imamo posebno poglavlje o vladavini prava, koje se stalno pominje kao izuzetno važno, i jeste važno, i da to poglavlje i te kako treba urediti zajedno sa Evropskom komisijom i Komisijom za demokratiju putem prava Saveta Evrope, poznatijom kao Venecijanska komisija.

Drago mi je što je ministarka Popović danas nekoliko puta istakla da su razgovori sa Venecijanskom komisijom bili vrlo plodonosni i da je Venecijanska komisija dala pozitivno mišljenje o promenama Ustava o kom mi danas raspravljamo. To naravno ne znači da se Venecijanska komisija možda u potpunosti saglasila sa svim našim predlozima ili da smo mi u potpunosti prihvatili sve stavove Venecijanske komisije, s obzirom na to da postoji i posebnost našeg pravnog sistema i sigurno se u odnosu na predložena rešenja našla ona prava mera odnosa da rešenja budu najbolja. Mislim da je to važno napomenuti, jer imamo neka ranija iskustva da se i Venecijanska komisija nije konsultovala ni pre, a nažalost ni posle usvajanja Ustava, kao što je bila reč o Ustavu iz 2006. godine. Možda zato i ta rešenja nisu tako kvalitetna.

Moram da pomenem nekoliko načela koja su za mene suština današnjeg razgovora o pravosuđu – da je pravni poredak u Republici Srbiji jedinstven, da uređenje vlasti počiva na podeli na zakonodavnu, izvršnu i sudski, da se odnos tri grane vlasti zasniva na međusobnom proveravanju i ravnoteži, što je i deo normativnog rešenja ovih amandmana. Ovo moram da pomenem zbog građana Republike Srbije, da bi shvatili značaj svih ovih promena. Naročito naglašavam principe koje je Nacionalna strategija reforme pravosuđa 2013. i 2018. godine promovisala, a to su nezavisnost, nepristrasnost, stručnost, odgovornost i efikasnost.

Ovim promenama mi stvarno želimo da sve ove postavljene ciljeve ispunimo, da imamo i nezavisno, i nepristrasno, i stručno, i odgovorno, i efikasno pravosuđe. Mi do sada nismo uspeli da sve ove ciljeve ispunimo. Zato na kraju krajeva i ove promene vršimo.

Ono što je meni važno jeste – čini mi se da je ovim rešenjima Skupština Republike Srbije uspela da nađe meru, odnosno predlogom ovog akta je uspela da se nađe mera između međusobnog proveravanja i ravnoteže. Mislim da to treba objasniti. Skupština Republike Srbije, kao najveće zakonodavno telo, donosi zakone iz oblasti pravosuđa, znači sve ono što je vezano za pravosuđe će biti predmet rada Narodne skupštine Republike Srbije i mi ćemo biti u situaciji da razgovaramo o radu pravosuđa, o svim onim problemima sa kojima se suočavamo.

Osim toga, Skupština će imati, ako mogu tako reći, svoja četiri predstavnika, odnosno predstavnika istaknuta pravnika koji će biti u sastavu Visokog saveta sudstva i Visokog saveta tužilaca, koje ćemo mi izabrati od osam kandidata. To samo po sebi dodatno govori da će Skupština moći posredno da razgovara o pravosuđu, o radu i kategoriji proveravanja, da postoji jedna apsolutna ravnoteža.

Mi stvaramo pravni okvir na kome treba da se pravosuđe iskaže, da pokaže da je i nezavisno, i nepristrasno, i stručno, i odgovorno i da je efikasno. Mi smo do sada bili u situaciji da to možemo zaključiti.

Naravno, moram pomenuti treću granu vlasti, to je izvršna vlast. Izvršna vlast stvara osnovu za rad pravosuđa. Ako treba istaći, treba istaći šta se to konkretno menja ovim amandmanima. Naime, uloga Skupštine u ovim amandmanima svedena je na izbor četiri člana Visokog saveta sudstva, predlaže se osam kandidata. Uloga Narodne skupštine svedena je na izbor četiri člana Visokog saveta sudstva, takođe se predlaže osam kandidata. Izbor vrhovnog javnog tužioca, Skupština ga bira i odlučuje o prestanku njegove funkcije i razgovara o odgovornosti, ne o pojedinačnim predmetima, nego o ukupnoj odgovornosti.

Mislim da je to dobro. Zašto pominjem - mislim da je dobro? Mi smo posle 2000. godine imali nekoliko promena reformi pravosuđa i nismo zadovoljni. Nismo zadovoljni, niko nije zadovoljan, nismo ni mi zadovoljni kao građani, nije zadovoljno pravosuđe, nije zadovoljna međunarodna javnost, nismo generalno zadovoljni i zato i menjamo ove amandmane.

Ali moramo posle videti jedno prosto pitanje – šta je uzrok takvom stanju u pravosuđu. Da li stvarno pravosuđe ima sve uslove za svoj rad? Da li možda nisu doneti odgovarajući zakoni vezani za oblast pravosuđa koji ne daju pravni osnov da oni uspešno rade, da li postoje neki problemi unutar pravosuđa koje pravosuđe sprečava da bude efikasno, da bude nepristrasno, da odlučuje konačno o svemu, šta je razlog tome?

Ne mogu, a da ne pomenem objektivno velike promene koje su bile posle 2000. godine, dosovska vlast izvršila je potpunu jednu seču, ako mogu upotrebiti taj izraz, u oblasti pravosuđa, menjali su ljude iz pravosuđa polazeći od političkih kriterijuma. Bio sam član Odbora za pravosuđe u to vreme i znam sigurno tu istoriju u nekom stenogramu sa sednica Narodne skupštine Republike Srbije gde sam vrlo jasno iznosio tačne podatke da je DOS tada birao za ljude u pravosuđu, koji su imali nažalost, prosek studiranja između sedam i 12 godina, prosek ocena od šest do sedam i po, sa časnim izuzecima osam. Da su u pravosuđu tada birali ljude koji uopšte nisu bili iz pravosuđa, nego su radili u upravama, radili su u nekim javnim preduzećima ili lokalnim samoupravama i slično.

Bilo je važno dovesti nekog, zameniti neke ljude i verovatno dobiti svoje istomišljenike, idolopoklonike ili ne znam šta, svoje poluge u oblasti pravosuđa. Tome moramo stati na put. Ne treba zaboraviti ni buduće reforme. Sve je rađeno i kod nekih kasnijih reformi bilo je reči da je tekst zakona koji se odnosi na pravosuđe donet zajedno uz saglasnosti odgovarajućih tela Evropske unije ili Venecijanske komisije.

Ovo pominjem vrlo svesno. Zašto? Zato što mislim da su ova rešenja dobra. Ova rešenja stvarno će konačno pokazati gde mi imamo problem i mislim da se ovim rešenjima stvara dobra osnova da se problem reši, da sudije stvarno budu samostalni i nezavisni i da odlučuju na osnovu činjenica, da nema nikakvog političkog upliva, jer će sada Visoki savet sudstva birati sudije, neće se čak ni ona, da kažem odredba koja je do sada bila da Narodna skupština bira prvi put sudije na tri godine, da ona ne postoji. Sada će jednostavno, Visoki savet sudstva biti neko, kada govorimo o sudijama, Visoki savet sudstva će biti neko ko je najkompetentniji za sudstvo i najodgovorniji za stanje sudstva.

Nećemo više moći da razvlačimo to pitanje, širimo odgovornost i da budemo u magli. Jednostavno od sada pa u buduće, kada se ovi amandmani usvoje i postanu deo zakona, a na osnovu ustavnih odredbi budu se u sledećem periodu usvajali zakoni, tačno će se znati i odgovornost Visokog saveta sudstva i odgovornost Visokog saveta tužilaštva.

Primetio sam u strukturi i jednog i drugog tela da ima jedna mala razlika, struka je apsolutno dominantna. Pre svega i Visoki savet sudstva ima šest sudija, četiri predstavnika Visokog saveta sudstva su istaknuti pravnici koje predlaže Narodna skupština Republike Srbije i jedanaesti član je predsednik Vrhovnog suda. Ako mogu reći, sedam naspram jedan u korist struke, i mislim da je to dobro.

Ono što mi sada u ovom trenutku ne znamo, ali ćemo se kao Narodna skupština sigurno potruditi da ovi predstavnici iz reda istaknutih pravnika stvarno budu ljudi koji predstavljaju istaknute pravnike. Istaknuti pravnik sam kao pojam može značiti mnogo toga. To mogu biti i profesori univerziteta, to mogu biti i ljudi iz nekih drugih oblasti povezani sa pravnim naukama i sa pravnim sistemom, jednostavno neko ko ima najmanje 10 godina radnog staža, jer se to pominje kao uslov. Pominje se takođe, da će zakon propisati dodatne odredbe koje se odnose na uslove koji taj istaknuti pravnik treba da ima da bi mogao biti kandidat, a mi ćemo biti u situaciji da biramo četiri člana u odnosu na osam kandidata.

Kada je reč o Visokom savetu tužilaštva, tu je struktura malo drugačija. Imamo pet javnih tužilaca koje biraju glavni javni tužilac i javni tužioci. Imamo četiri istaknuta pravnika koje će birati Narodna skupština od osam kandidata, imamo Vrhovnog javnog tužioca i imamo ministra nadležnog za pravosuđe.

Mislim da je to potpuno logična jedna veza i mislim da je veza pravosuđa i Ministarstva pravde sa tužilaštvom, da kažem, funkcionalno izraženija u odnosu na sudsku vlast.

Mislim da je dobro, a video sam i kroz rešenja o osobi koja je predsednik jednog ili drugog saveta, odnosno potpredsednik, pokušava napraviti ta ravnoteža koja se proklamovala u odredbama amandmana, a imaćemo nadam se posle referenduma, odnosno ne nadam se nego apsolutno očekujem da će građani podržati ove promene i da onda možemo da kažemo da se poštuje načelo ravnoteže, da će predsednik u oba slučaja i Visokog saveta sudstva i Visokog saveta tužilaca, biti iz reda sudija, odnosno tužilaca, a da će potpredsednik biti neko od istaknutih pravnika. Mandat članova Visokog saveta traje pet godina i jednog i drugog, ali mandat tužioca traje šest godina i to treba takođe pomenuti.

Drago mi je što sam u produženju za usvajanju ovog akta našao dosta materijala, da budem iskren, koji su meni bili jako dragoceni i mislim i našem odboru i Ministarstvu pravde treba zahvaliti na svoj ovoj argumentaciji koju su nam ponudili kroz dokumenta koja smo dobili, jer smo bili u prilici da se upoznamo i sa stavovima Venecijanske komisije o nekim pitanjima, što je jako dragoceno. Možemo da steknemo tačno uvid kako Venecijanska komisija reaguje u odnosu na predloge o kojima mi raspravljamo.

Građana radi i kao potvrda o kojoj se ozbiljnosti radi, pomenuti mišljenje Venecijanske komisije iz 2018. godine kada pominje da Visoki savet tužilaca ne može biti instrument čistog samoupravljanja već vuče svoje demokratski legitimitet od izbora barem jednog dela članova od parlamenta. Hoće da kaže, da involvira apsolutno ka ovim rešenjima.

Drago mi je što je u ovom amandmanima predviđena je i mogućnost da u slučaju dođe do nekog disfunkcionalnog odnosa, da se istaknuti pravnici ne izaberu u Skupštini iz ko zna kojeg razloga, da je predviđena mogućnost da se formira jedna posebna komisija koju opet čini predsednik Narodne skupštine, predsednik Ustavnog suda, predsednik Vrhovnog suda, Vrhovni javni tužilac, Zaštitnik građana, koji onda odlučuju većinom glasova o izboru istaknutih pravnika. Znači, znači, četiri plus četiri.

Poštovane koleginice i kolege, hteo bih na kraju svog izlaganja da kažem još nekoliko reči. Naravno, da smo u istoriji našoj, da kažem ustavnog razvoja imali više primera promene Ustava. Ne bih se vrši osvrtao na to. Mislim da je dobro što mi danas razgovaramo o ovom aktu i mislim da je dobro što ćemo i usvojiti ove amandmane na promenu Ustava i što će građani to prihvatiti na referendumu.

Ministarstvu za poslove pravosuđa ostaje veliki posao zato što, ako ste videli obaveze koje slede nakon usvajanja ovih amandmana i danas i na referendumu, postoji obaveza ministarstva da u sledećih godinu dana predloži brojne zakone koji će regulisati bliže uslove za izbor sudija i za sudije porotnike, onda koje su to funkcije, poslovi ili privatni interesi koji su nespojivi sa funkcijom sudije i sudija porotnika, koji su uslovi za izbor i nespojivost sa funkcijama člana Visokog saveta koje bira Narodna skupština.

Hoću da ima puno stvari koje će biti rešene zakonom, koji će dodatno obogatiti i ovu materiju pravno, ali i pomoći da pravosuđe bude efikasnije. Mi usvajamo Ustavne amandmane i znate da odredbe Ustava moraju biti jasne, ali i dovoljno, da kažem, u nekim slučajevima opšte da mogu biti razređene kasnije zakonom.

Ministarstvo za poslove pravosuđa čeka veliki posao, ali mislim da smo napravili veliki, veliki korak u tom pravcu i nadam se da ćemo mi u Srbiji od toga imati boljitka. Očekujem da ćemo imati boljitka.

Kažem, konačno smo sada prekinuli neku tu vezu koja je do sada možda postojala kao izgovor zašto pravosuđe nije efikasno. Mislim da će sada morati ljudi u pravosuđu da se pogledaju u lice i da kažu stvarno ko radi i ko ne radi i onaj ko ne radi ili ne ispunjava sve uslove da Visoki savet sudstva i Visoki savet tužilaštva može da radi.

Ja ovo pominjem zato što sam i bio u situaciji posle 2000. godine, u razgovorima koje je imao tadašnji odbor sa vodećim ljudima pravosuđa, da postavim jedno prosto pitanje – kada se desilo da, primera radi, se iz pravosuđa kazni neko ko ne radi svoj posao, ko ne dolazi na posao, ko ne daj bože učini nešto suprotno zakonu, ko na različite načine opstruira posao čoveka, vodećih ljudi u pravosuđu i zbog čega građani trpe? Mislim da ćemo sa ovim rešenjima i zakonima koji slede tu stvar potpuno urediti i konačno dobiti pravosuđe i nadam se da će ovo što radimo oceniti i Evropska komisija vezana za naš pregovarački proces, s obzirom da to do sada nisu ocenili, da će ovo ubrzati naš put ka EU.

Svi želimo da živimo u demokratskoj državi, da delimo demokratske vrednosti ovog prostora Evrope i da imamo efikasno društvo i da imamo građane o kojima država brine. Sa ovim amandmanima i zakonima koji slede ja sam potpuno uveren da će tako biti i to su sve razlozi zbog čega će SPS glasati za ovaj dokument i glasati, naravno, za referendum kada mu dođe vreme.

Hvala vam.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Poštovane koleginice i kolege, dozvolite mi da se i ja u ime SPS zahvalim svima vama koji upućujete izraze saučešća našoj partiji i nama kolegama, Milutina Mrkonjića povodom njegove smrti.

Znate, Mrku sam poznavao skoro tri decenije i stvarno toliko dugo vremena kada provedete sa nekim čovekom imate priliku da ga upoznate u potpunosti. On je bio jedna od retkih dobrih ljudi, nadasve pored svih onih osobina koje je posedovao kao inženjer, kao socijalista, kao dobar prijatelj i drug i bez sumnje ostaviće neizbrisiv trag među nama, njegovim drugovima, ali i kod svih onih drugih ljudi koji su sa njim bili u kontaktu, koji su ga znali, koji su znali šta on radi. Nesebično je davao sebe, uvek su mu država i drugi bili pre njega i to je nešto što ostaje deo njegovog identiteta. Hvala vam što to razumete. Hvala vam što delite tugu njegovog preranog odlaska sa svima nama, članovima SPS.

Sada mi dozvolite da vam kažem nekoliko reči o tački koja je predmet rada i odlučivanja Narodne skupštine Republike Srbije danas.

Naime, SPS će glasati o odluci, o dopunama Odluke o prestanku funkcije i imenovanju u Republičku izbornu komisiju.

Republička izborna komisija će dobiti šest novih članova i šest novih zamenika. Građani Republike Srbije treba da znaju da je proširenje sastava RIK rezultat dogovora u međustranačkom dijalogu i da ima za cilj objektivno da unapredi celu, ne samo izbornu proceduru, nego da unapredi izborni proces i da pomogne građanima Republike Srbije i pripadnicima stranaka koje će učestvovati, ali i onima koji nisu u sastavu, ali su bili deo međustranačkog dijaloga, da se poveća poverenje u izborni proces.

Naime, poštovani građani Republike Srbije, mi imamo jednu čudnu situaciju od 2019. godine kada je međustranački dijalog započet da se stalno od strane opozicije pokušava nametnuti u javnosti utisak da je Srbija nešto posebno u odnosu na druge zemlje Evrope i sveta i da naš izborni proces, izborna procedura, naše izborno zakonodavstvo nije u skladu sa standardima zemalja članica EU.

Naime, nije uopšte nepoznato, ove tri i nešto decenije od kada je uveden višestranački sistem u Republiku Srbiju, naravno uvek stalno se vrše promene izbornog zakonodavstva, jer stalno postoje potrebe da se vrši promena u izbornom zakonodavstvu i to nije samo specifičnost Republike Srbije, to se radi svuda u svetu. Prošle nedelje smo promenili uslov vezan za usvajanje Ustava, kao najvećeg pravnog akta jedne države zato što je Ustav iz 2006. godine predvideo to rešenje. Naš je problem što smo čekali 2021. godinu da ne promenimo zakon kojim je ustavno rešenje iz 2006. godine to regulisalo.

Ali, odmah ste u javnosti mogli da čujete sijaset negativnih komentara, čak sam i ja od nekih svojih prijatelja čuo pitanje – zašto donosite zakon i zašto je takva većina potrebna. Kad sam objasnio da je to 2006. godini potpuno drugačije ljudi reaguju.

Zašto ovo govorim? Našem društvu, našoj Republici Srbiji je potrebno više razgovora, potrebno je više dijaloga, ali je potrebno i više da se čujemo. Često u javnosti dobijaju prednost ljudi čiji stavovi nisu utemeljeni, koji teže ka tome da zaoštravaju situaciju u Republici Srbiji, koji nemaju argument, bez argumenta sile, zato što očigledno nije problem što ne mislimo isto, nego što ne dozvoljavamo drugoj strani da kaže šta misli i da građani o tome donesu svoj sud.

Ovo kad kažem građani donesu svoj sud, ima kritika, naravno od strane minornih političkih stranaka i nekih nazovi intelektualaca po sastavu ove Skupštine.

Poštovane koleginice i kolege, poštovani građani, ko je utvrdio sastav ove Skupštine? Pa, građani Republike Srbije. Oni su glasali na proteklim izborima. Iako smo smanjili izborni cenzus sa 5% na 3% građani su glasali, umesto pitanja da li je Skupština reprezentativna trebalo bi postaviti pitanje zašto druge stranke nisu dobile ta 3% glasova. Pazite, ne 5%, nego 3% glasova, a pre toga bilo je onih koji su predlagali da se poveća cenzus na 7%. Čekajte, mi bi imali bukvalno dvostranačku Skupštinu, odnosno vladajuća koalicija sa SNS i naša manja koalicija SPS-JS. Pitanje da li bi, sem nas i manjina još neko ušao u ovu Skupštinu.

Mi želimo da Skupština bude reprezentativnija, ali mi o tome ne odlučujemo, to odlučuju građani Republike Srbije. Ovi razgovori koji su vođeni od 2019. godine jesu deo procesa i unapređenja izbornog procesa i poverenja u izborni proces, i poverenja u demokratske institucije Republike Srbije i međusobno poverenje.

Želim da vam skrenem pažnju da nažalost još od 2019. godine, kada su ti razgori započeti i na Fakultetu političkih nauka, i u Skupštini, i u vreme predsedavanja gospođe Maje Gojković da je vladajuća koalicija pokazala i ponudila više konkretnih rešenja da se stvari promene na bolje.

Neću da pominjem sve ono što je radilo Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu da bi se svaki građanin Republike Srbije osećao kao deo izbornog procesa, da zna da može da glasa i da zna da može da proveri da li je, ne daj Bože, neko umesto njega glasao.

Neću da pominjem celu proceduru, ali činjenica da stranke mogu da dobiju Zapisnik biračkog odbora nakon završetka glasanja, da je toliko članova biračkih odbora, predstavnika stranaka opozicije, odnosno ne opozicije nego svih onih stranaka koje učestvuju na izborima, to je po dvadesetak, trideset ljudi na jednom biračkom mestu kada imate osam hiljada i nekoliko stotina biračkih mesta. To je armija ljudi koji kontrolišu izborni proces.

U čemu je onda problem? Problem je u tome što neko, u ovom slučaju stranke opozicije, sada i vanparlamentarne jer nisu ni 3% prošli, ne mogu, očigledno da se pomire sa činjenicom da nemaju poverenje građana.

Ja njima ne želim da dajem savet, to je njihov problem, ali sve ono što sam video u ovim godinama, od 2019. godine, pa i sada, upućuju samo na jedan zaključak – nemaju program. Kad stranka nema program i nema politiku onda pribegava drugim rešenjima, onda pribegava sili, onda pribegava incidentima, onda od tih incidenata počinju da prave politiku.

Znate, 2019. godine u avgustu mesecu, posle prva tri razgovora kada neko proglasi bojkot kao opredeljenje političke stranke vezano za izbore koji tek treba da se održe za sedam, osam, devet meseci, to znači da je on izabrao bojkot kao sredstvo političke borbe, ne vodeći uopšte računa kakvi su izborni uslovi.

Onda pričaju - o izbornim uslovima se koristi samo kao dobra magla za pravi politički cilj. Zna se od početka, nije to nikakva tajna. Tu su kolege iz SNS koji stalno o tome govore.

Naša namera je da se predsednik Vučić na bilo koji način, i formalno i suštinski udalji iz izbornog procesa, jer ni jedna politička ličnost u Republici Srbiji nema njegovu težinu da bi ga mogla pobediti direktno u izborima. Naravno, njegova stranka i koalicija koju oni vode, samim tim imaju i najveće poverenje građana Republike Srbije.

Sve ono što smo videli u tim razgovorima za pametne ljude je bilo odmah jasno. Rešenja koja su se predlagala, čak, nažalost i neke nevladine organizacije, vrlo svesno kažem, neke nevladine organizacije, da ne bi sutra neko rekao sve vladine organizacije, ne neke vladine organizacije su se apsolutno stavile u funkciju stranaka opozicije, predlažući svoja rešenja kao konačna rešenja pozivajući se na iskustva koja od drugih ne postoje, želeći ne samo da promene sadržaj izbornog procesa, nego i direktno time da utiču na buduće izborne rezultate.

Znate, nije problem funkcionerske kampanje nigde u svetu, poenta je kako će mediji o tome obaveštavati. Ako postoje standardi, onda će to svako poštovati. Problem je ovde što se ni rad medija mnogima ne sviđa.

Znate, ja ovo govorim kao pripadnik vladajuće koalicije i stranke koja je u različitim situacijama bila anatemisana u drugom, trećem, petom, osmom planu, ali nikada nije uzimala to kao izgovor za neučestvovanje u izborima. Jedna stranka koja drži do sebe i koja ima program, ima ljude uvek ima šta da kaže građanima Republike Srbije i o tome se mora voditi računa.

Zato kažem, neke nevladine organizacije, jer ovde očigledno postoji jedan front borbe protiv svega ovoga što Srbija danas radi. Znate, istorija Balkana pokazuje da Zapadne zemlje ne vole samostalne države na Balkanu, niti države koje autonomno odlučuju o svojoj sudbini, niti donose odluke o svom razvoju. Srbija ima pametnu spoljnu politiku, ima jak državni vrh, ima kompetentne ljude i postigla je mnogo toga.

Znate, nisu se oni za nas zainteresovali tek tako slučajno. Posle povlačenja priznanja od strane 18 država su izabrani izaslanici SAD i EU za pitanja KiM. Do tada nisu pominjali to pitanje kao relevantno. Relevantno zašto? Zato što su naravno mislili da ćemo se mi pomiriti sa sudbinom i da će se onda jednog trenutka, kao što to Zapad ima običaj da čini samo reći – znate, razvoj događaja je takav. Moramo priznati stvarnost.

E, pa, sad, mora se priznati druga stvarnost, da je Srbija jaka država na Balkanu, ekonomski stabilna. Znači, pazite, država, moram ovo da kažem, koja dve godine uzastopce ima preko tri milijarde direktnih stranih investicija. Pa, kud ćete veći dokaz poverenja sveta u tu državu, u njene demokratske kapacitete, u njene zakone, u njenu postojanost, nego što je taj dokaz? Te brojke same po sebi najbolje govore.

Nama je svima stalo iz vladajuće koalicije da svi koji to žele i koji ispunjavaju zakonske uslove izađu na izbore, a građani Republike Srbije neka daju svoj sud. Neka glasaju za svakog onog za koga oni misle da treba. To je valjda suština demokratije i demokratskog procesa, a za državne i nacionalne ciljeve zajedno da se borimo zato što smo u proteklim decenijama bili anatemisani i proglašeni krivi za mnoge stvari za koje nemamo ni direktno učešće, ali to je deo politike koja je vođena protiv Republike Srbije i to je deo naše stvarnosti.

U svakom slučaju, ova odluka mislim da je dobra, jer, kažem, unaprediće poverenje u izborni proces i poverenje u demokratski kapacitet Republike Srbije. Znate, šest novih članova, šest novih zamenika vanparlamentarnih stranak uz postojeći sastav Republičke izborne komisije je sasvim dobra osnova za, ako hoćete, razmatranje i usvajanje svega onoga što imamo.

Imamo već zakon. Imaćemo i referendum u januaru. Sad smo uveli, odnosno ne uveli, referendum smo, ako mogu reći, ojačali, narodnu inicijativu još više promovisali. Ko zna, rešenje iz ova dva zakona videće da je povećan demokratski kapacitet građana Republike Srbije, da se ove dve institucije mogu češće koristiti, da mogu građani da postavljaju različita prava na različitim nivoima, od republičke do lokalne samouprave i šta ćete bolje za jednu demokratsku državu nego sve ono što taj zakon propisuje. Koliko će se koristiti, pa, to zavisi od građana, kao i mnoge stvari koje su ovde kod nas.

Ono što mogu reći kao predstavnik Socijalističke partije Srbije u međustranačkom dijalogu od 2019. godine pa do sada, jeste da, verovali ili ne, ali ja to mogu da kažem, kolege koje su takođe učesnici međustranačkog dijaloga mogu da provere ove moje reči da je možda i dobro što je sve to tako teklo, jer su se i predstavnici Evropskog parlamenta na kraju uverili u skromne, da ne kažem, gotovo nikakve kapacitete opozicije i u nikakav kvalitet predloga koji su nudili.

Bilo je tu predloga, verovali ili ne, od preuzimanja upravljanja RTS-om kao javnim servisom do toga da se bude po svaku cenu na medijima. Zašto? Eto, zato što predstavljaju stranke opozicije. Zbog čega? Zato što misle da imaju političku težinu i da treba neko da ih vidi i da ih čuje.

Ovo jeste deo tog međustranačkog dijaloga, ali onaj ko je učestvovao tamo video je kako su se i predstavnici Evropskog parlamenta ophodili u odnosu na predloge. Ko je imao šta da kaže, on je rekao. Ko je imao šta da predloži, on je predložio. Ono što je valjano, to je prihvaćeno.

Podsećam, i u prethodnom susretanju sa predstavnicima Evropskog parlamenta mi smo imali situaciju da je prihvaćena promena sastava REM-a, da su vezano za Agenciju za borbu protiv korupcije usvojena različita rešenja kojima se unapređuje rad Agencije vezan za izborni proces. O onim preporukama ODIR-a, Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu je sve te mere prihvatilo, primenilo i stvarno, ukoliko se prizovemo u pamet, a pre svega mislim na pristalice opozicije, u predstojećim mesecima svako će imati priliku da predstave građanima svoj program ako ga ima i tu dolazimo do one suštinske stvari koju sam pomenuo na početku.

Predstavnici vladajuće koalicije, bilo da je reč o ovde prisutnim poslanicima ili predstavnicima izvršne vlasti, jednostavno, njima se želelo zabraniti ovaj rad da bi se, navodno, postigla neka, ne znam ni ja, navodna jednakost u izbornom procesu.

Pazite, demokratski proces je takav u svim zemljama sveta da kada neko dobije poverenje građana, četiri godine ili kraće, o tome se već odlučuje, on ima i pravo da radi na osnovu tog kredibiliteta, da radi četiri godine i da podnosi račune građanima za ono što je uradio.

Ova vladajuća koalicija je uradila u protekle četiri godine mnogo toga i ima sa čime da izađe pred građane i mislim da je dobro što smo i deo preporuka implementirali i kroz ovu odluku. Deo preporuka će biti implementiran kod izmena i dopuna postojećih nekih zakona.

U svakom slučaju, vladajuća koalicija će učiniti sve da ne može postojati nijedan događaj niti povod koji bi bacio senku na buduće izbore.

Želim da kažem da je dobro što je predsednik Vučić učestvovao na jednom dijalogu, a što smo imali i drugi dijalog uz posredovanje, jer ovaj prvi je bio predsednik Vučić i predsednik Narodne skupštine Republike Srbije Ivica Dačić sa jednim brojem vanparlamentarnih stranaka, a evroposlanici sa drugim.

Mislim da je to podstaklo međusobno uvažavanje, da su čak i evroposlanici shvatili da stranke sa kojima oni razgovaraju nisu jedine političke stranke u Republici Srbiji, niti imaju težinu koju imaju, nego da se moraju uvažavati sve političke stranke, a stranke su autonomno odlučivale o tome sa kim žele da razgovaraju. U svakom slučaju, imali su predloge.

Mislim da je dobro što ovo danas usvajamo i što će usvajanje ove odluke omogućiti ne samo realizaciju referenduma, odnosno Ustava, i amandmana o kojima ćemo raspravljati, nego će nadam se i ubrzati evropski put Srbije.

Kada kažem nadam se, ne mogu a da ne pomenem da je prošle nedelje Savet ministara razgovarao o otvaranju klastera Republike Srbije i nije doneo odluku koju smo mi očekivali, uz tvrdnje pojedinih da, eto, nismo dovoljno uradili vezano baš za ove promene o kojima mi danas razgovaramo i usvajanje Ustava.

Znate, to je jedna vrsta licemerja. Ako se zna da su amandmani na dnevnom redu Narodne skupštine, ako se zna da se RIK proširuje predstavnicima vanparlamentarne opozicije, ako se zna da će referendum biti 16. januara, onda reći da Srbija nije uradila šta je trebalo u oblasti vladavine prava je stvarno licemerno, ali to je EU. Mi imamo dve politike u EU, jednu koju vodi Brisel i drugu koju vode države članice. Ova prva je opšteg karaktera i puna maglovitih obećanja, a ova druga je stvar vrlo konkretnih interesa zemalja članica. Ova druga pokušava da natera Srbiju da prizna tzv. nezavisnost Kosova i da prihvati sve ono što joj se diktira kao navodno politika EU. Ona prva za to vreme ćuti i čeka da vidi kakvi će biti rezultati, ali, srećom, Srbija ne čeka. Srećom za građane Republike Srbije, Srbija ne čeka.

Mi radimo i gradimo svoju zemlju u interesu građana Republike Srbije, razvijamo prijateljstvo sa svima onima koji to žele i mislim da je ovo što je predsednik Vučić prošle nedelje, ako mogu upotrebiti tu reč, isposlovao sa predsednikom Putinom, to je najbolja stvar koja nam se mogla desiti. Znate, kada zemljama EU treba gas, onda je to pitanje gasa, a kada Srbiji treba gas, onda je to loš uticaj Ruske Federacije.

Zaboravilo se, poštovane koleginice i kolege i podsetiću one koji to ne znaju da znaju, da bi mogli koristiti kao argument, 2014. godine gasovod „Južni tok“ je zaustavljen zato što je to Brisel tražio od Bugarske ne zato što se nije mogao napraviti, ne zato što nisu postojali tehnički uslovi, nego zato što je Brisel… Znači, da bi, kako bih rekao, razrešio neke svoje odnose sa Ruskom Federacijom, EU je donela odluku da zaustavi gasovod, a to što su zemlje Zapadnog Balkana ostale bez gasa i štetu koju su trpele, e pa to je bio naš problem. Tako je bilo i oko kovida i oko ostalog. Kada mi to kažemo, oni kažu – pa šta se bunite, o čemu vi pričate, ali zaboravljaju da je Srbija zemlja ponosnih ljudi i autonomna u donošenju svojih odluka i da ima pravo na svoje izbore. Mi smo izabrali i EU kao strateški cilj, a to ne znači da smo zaboravili svoje dojučerašnje prijatelje ili da ćemo zaboraviti i Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu.

U međuvremenu ćemo videti kako se ponašaju svi. Mi ćemo se ponašati u skladu sa interesima naših građana i državnim i nacionalnim interesima Republike Srbije.

Mislim da je usvajanje ove naizgled skromne odluke jedan od tih malih koraka koje mi pravimo u izgradnji demokratske i jake Srbije i naša poslanička grupa će u danu za glasanje glasati za ovu odluku.

Hvala vam.
Hvala.

Uvažena potpredsednice Narodne skupštine Republike Srbije, poštovana potpredsednice Vlade Republike Srbije, dozvolite mi da u ime SPS kažem nekoliko reči o Predlogu zakona o kom Skupština danas raspravlja, Predlogu zakona o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličnog pisma.

Mislim da je reč o jako dobrom zakonu, koji doduše, nije veliki po svom obimu, ali je jako važan po svom sadržaju. Moram vam reći, poštovana ministarko, da sam mnogo više naučio kroz onaj deo teksta koji je sastavni deo ovog zakona koji se zove analiza efekata zakona u odnosu na onaj prvi deo, jer vrlo plastično objašnjava sve ono što ovaj zakon u praksi treba da proizvede.

Ja neću, ja ću u ime SPS navesti još neke argumente, pored svih onih koje ste vi naveli, obrazlažući ovaj zakon zbog kojih smatram da je dobro usvojiti Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i očuvanju i zaštiti ćiriličnog pisma. Namerno sve ovo pominjem da bi se shvatila stvarna suština zakona.

Naime, mora se razumeti da jezik nije samo jedno od sredstava komunikacije, nego i deo identiteta zajednice ljudi, da za neke zajednice ljudi jezik je osnovno obeležje, za većinu samo jedno od obeležja.

Jako je važno negovati jezik. Jezik, da kažem, jeste i kohezioni integracioni faktor koji ujedinjuje ljude, ali nažalost može biti i elemenat koji ih razdvaja.

Imali smo situaciju, tokom 18. i 19. veka da su se stvarale nacionalne države i deo stvaranja tih nacionalnih država je bilo potiskivanje jezika drugih građana, odnosno jedna vrsta stvaranja lingvistički unitarnih država. Retke su države u kojima se govori samo jednim jezikom. Daleko je veći broj država da se govori nekoliko jezika.

Treba praviti razliku i mislim da ste vi tu to dobro obrazložili. Imam utisak da do sada se to nije čulo u raspravi ili možda nije dovoljno razumelo. Vidim da ste vi na tome insistirali, ali ljudi vas različito, verovatno razumeju, strašno je važno razumeti pojmove „jezik kojim se govori“ i „službeni jezik“, jer u jednoj državi se može govoriti i više jezika, ali je po pravilu službeni samo jedan.

Naravno, ima i izuzetaka. Ja sam našao jedan podatak da u Indiji ima 179 jezika sa 544 dijalekta, a da je 15 jezika službeno. Ovde kod nas bliže imamo Švajcarsku gde su tri jezika u službenoj upotrebi, u Kanadi se govori francuski i engleski. Sve to govori o jezičkoj raznolikosti, ali unutar, da kažem, te jezičke raznolikosti postoji ona nacionalna, etnička raznolikost.

Inače, nije nepoznato, podaci govore da u svetu postoji šest hiljada različitih jezika, a samo 193 države članice UN, onda se može shvatiti koliko je to mnoštvo jezičke raznolikosti u odnosu na broj država.

Drago mi je što sam u ovom delu zakona našao podatke koji govore da pitanje zaštite jezika nije pitanje samo kojim se samo Srbija bavi. To apsolutno obezvređuje argumente mnogih onih koji bi želeli da ovom zakonu daju, da kažem, jednu nacionalnu notu. Ovo je, pre svega, Zakon o zaštiti upotrebe, odnosno upotrebi srpskog jezika kao službenog i očuvanju i zaštiti ćiriličnog pisma.

Navedeno je tamo da su države koje imaju sličan problem i bave se ovom tematikom - Belgija, Slovačka, Španija, Švajcarska, Italija, Finska, mnoge pribaltičke zemlje, zemlje bivše Jugoslavije, ali i one zemlje koje se smatraju da su, da kažem, taj lingvistički problem rešili kao Francuska ili primera radi Poljska.

Ja ću podsetiti, poštovane koleginice i kolege, na odredbe našeg Ustava koji u članu 10. kažu da su u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo, a da se službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje zakonom na osnovu Ustava.

Ovo je važno reći, mislim da je dobro, poštovana ministarko, što mi o ovom zakonu, ako mogu reći, razgovaramo tek sada, bez bilo kakve zadnje namere, ne znam da li sam dovoljno jasan, mislim da sama činjenica da u Srbiji postoji toliko pripadnika različitih etničkih zajednica i toliko bogatstvo jezika koji se koriste, ne ostavlja, da kažem, ni trag sumnje u iskrenu nameru predlagača zakona, u ovom slučaju Vlade Republike Srbije.

Zvanični podaci Kancelarije za ljudska i manjinska prava, primera radi, govore da se u Srbiji na nivou predškolskog obrazovanja koristi deset jezika nacionalnih manjina, da se u osnovnim školama nastava izvodi na 13 manjinskih jezika i obuhvata preko 45.000 dece, u srednjim školama oko 13.000 mladih ljudi pohađa nastavu na jezicima nacionalnih manjina, da u Srbiji postoji 100 štampanih glasila na 16 jezika nacionalnih jezika, takođe da u 42 lokalne samouprave imamo preko 10 jezika nacionalnih manjina.

Ovo namerno pominjem zato što time se obezbeđuju argumenti da se donošenjem ovog zakona želi eventualno nametnuti srpski jezik ili ćirilično pismo. Naprotiv upotreba drugih jezika je apsolutno određena. Prema tome nema potrebe za takvom vrstom straha.

Mislim da se ovde prenebregava jedna prosta činjenica, a to je ta činjenica da mi govorimo o upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma kao službenog jezika. Prenebregava se taj javno-pravni odnos između građanina i države, prava koja se stiču državljanstvom, ekonomska, socijalna, kulturna i bilo koja druga prava, ali i određene obaveze i u ovom kontekstu naravno i briga države.

Jako je važno da država brine o jeziku. Nismo, kažem, jedini koji to radimo. Pomenuo sam i Francusku koja je velika država, po mnogim karakteristikama, francuski je jedan od svetskih jezika, pa opet oni imaju svoju komisiju za zaštitu francuskog jezika i nije nepoznato, našao sam i taj podatak, verovali ili ne, da Francuska akademija od 1635. godine uređuje način korišćenja francuskog jezika. Komisija koja se bavi tim pitanjem u strahu od uticaja od anglosaksonskog govornog područja pravi predloge koji se od tih izraza i na koji način mogu koristiti u francuskom jeziku. Predlaže Akademiji. Akademija potom to usvaja i to postaje deo korišćenja francuskog jezika. Znači, nismo jedini koji se time bave.

Na kraju krajeva, briga oko zaštite jezika postoji i na globalnom nivou govori činjenica da je Organizacija UN za obrazovanje, nauku i kulturu promovisala dan maternjeg jezika, to je 21. februar i to još 1997. godine da bi se afirmisala posebnost i sve ono što svaki jezik ima. Znači, nismo jedini koji se bave afirmacijom i zaštitom jezika i vodimo računa o njegovoj upotrebi.

Ono što je važno još reći za ovaj zakon jeste da zakon, i ako je po obimu vrlo mali, vrlo taksativno navodi sve načine na koji se ovaj zakon može sprovesti. Naime, ovaj zakon je dodatna podrška Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma i to je važno reći da bi se razumela suština ovog zakona. Naime, zakon predviđa obavezu korišćenja srpskog jezika i to je član 3. ovog zakona, gde se veoma taksativno navodi ko ima obavezu u radu i poslovanju, odnosno obavljanju delatnosti da koristi srpski jezik i ćirilično pismo i treba reći, s obzirom da se sa primenom ovog zakona počinje od 1. januara 2023. godine da će od tog trenutka 100% privrednih subjekata koji posluju sa većinskim učešćem javnog kapitala, profesionalna i strukovna udruženja koji predstavljaju svoju oblast na nacionalnom i međunarodnom nivou upotrebljavati ćirilično pismo u skladu sa ovim zakonom. Ovo je važno pomenuti, jer obaveza korišćenja je utvrđena ovim zakonom u članu 3. ali obaveza korišćenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma je utvrđena i u članu 6. i ona se odnosi na kulturne i druge manifestacije, koje se finansiraju ili sufinansiraju iz javnih sredstava. Ovde se naglašava u članu 6. da moraju imati logo ispisan na ćiriličnom pismu u skladu sa propisima prema kojima se organizuju.

Pored ovih mera, obaveznog karaktera, postoje mere podsticaja korišćenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Te mere su sadržane u članu 5. ovog zakona, u kom se navodi da je republičkim, pokrajinskim i lokalnim propisima u skladu sa posebnim zakonom mogu se ustanoviti poreske i druge administrativne olakšice za privredne i druge subjekte koji u svom poslovanju, odnosno obavljanju svoje delatnosti se odluče na koriste ćirilično pismo, što uključuje i korišćenje ćiriličnog pisma u elektronskim medijima i prilikom izdavanja štampanih javnih glasila. Ovo čitam ne bez razloga. Mora se razumeti suština sprovođenja zakona. Naravno, pored ovih mera obaveznih i podsticajnih, postoje i informativno-edukativne mere koje su važne za primenu ovog zakona.

Upotreba srpskog jezika i očuvanje i zaštita ćiriličnog pisma se odredbama ovog zakona obezbeđuje kroz rad tri tela, odnosno institucija, ako mogu reći. U članu 4. Vlada predviđa Savet za srpski jezik koji prati i analizira stanje u oblasti srpskog jezika u javnom životu i sprovođenja mera radi zaštite i očuvanja ćiriličnog pisma, matičnog pisma i naravno daje svoje preporuke, predloge i stručna mišljenja.

Ono što je važno danas istaći ovde jeste da u Savetu, to je navedeno u stavu 3. ovog člana zakona, nadpolovičnu većinu čine predstavnici jezičke struke koji se imenuju na predlog Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Jako je važno, što znači da se ovim pitanjem neće baviti ljudi iz, da kažem, sfere politike nego pre svega ljudi iz sfere struke, jer Odbor za standardizaciju srpskog jezika je osnovan još davne 1997. godine sa ciljem da okuplja stručnjake institucija sa srpskog jezičkog i govornog područja koji se naučno bave izučavanje srpskog jezika radi jezičkog planiranja koji bi vodila adekvatnoj jezičkog politici i praksi i obezbeđivanju statusa srpskog jezika.

Osnivači Odbora su tri akademije, nauka i umetnosti i SANU, Institut za srpski jezik SANU i Matica srpska, fakulteti iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore na čijim se studijama izučava srpski jezik, te srpska književna zadruga. Ovo namerno pominjem da bi se shvatilo koliko mnogo kompetentnih ljudi čini sastav Odbora za standardizaciju srpskog jezika i koliko je on u stvari stručan za zadatak koji mu je poveren jer zadatak Odbora je da predlaže mere kojim bi se unapredio položaj i značaj srpskog jezika.

Sama činjenica da se na čelu tog Odbora nalazio pokojni akademik Pavle Ilić, kasnije i Milka Ilić, onda je predsednik Odbora bio Ivan Klajn, a sada se nalazi prof. dr Sveto Tanasić, i vi ste pomenuli i njega i druge članove odbora, neke od njih i ja lično znam kao profesora ..., oni sami po sebi jesu jedna garancija kompetentnosti tog Odbora i koliko će njihovi predlozi biti naučno utemeljeni, koliko će biti važni za rad ovog odbora i naravno za primenu ovog zakona.

Treća važna institucija je samo ministarstvo koje vrši nadzor nad sprovođenjem odredaba ovog zakona. Važno je pomenuti da se ovim zakonom stvara i sistem zaštite i očuvanja srpskog jezika i ćiriličnog pisma, da se društvena briga o zaštiti, o tome govori član 7. kao i da se ceo zakon može sublimirati i u članu 8. koji govori o društvenoj brizi, o zaštiti i očuvanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma.

Jednom rečju, mislim da je dobro što Vlada Republike Srbije danas predlaže ovaj zakon, što ćemo ga mi u sredu usvojiti, dobro je radi očuvanja jezika i očuvanja njegovog pisma, dobro je radi i naše zemlje i potrebe očuvanja srpskog jezika na onim područjima gde žive pripadnici srpskog naroda, dobro je što će o tome odlučivati Republika Srpska, dobro je što će zakon biti donet u istovetnom sadržaju, dobro je što se sarađivalo sa njima u donošenju ovog zakona, dobro je što nam pravo na upotrebu ovog zakona garantuju te specijalne veze koje imamo sa Republikom Srpskom na osnovu Dejtonskog sporazuma.

Jednom rečju, mnogo toga je dobro i u ovom zakonu i u ciljevima koji se žele postići. Nije ovo, kako bih rekao, namera Republike Srbije da na bilo koji način nametne drugima da koriste srpski jezik i ćirilično pismo. Ne, ovde je reč o potrebi da se što više koristi srpski jezik i da se očuva, zaštiti ćirilično pismo.

Neke od mojih kolega su, i vi ste poštovana ministarko, pomenuli mnogo razloga zašto države, da kažem teže da zaštite svoj jezik. Naravno, u ovo vreme globalizacije jednostavno globalizacija je nametnula jednu uniformnost na globalnom nivou i zbog svojih potreba velike multinacionalne kompanije nastoje da brišu te nacionalne, državne granice. Nastoje da se jednostavno, bilo kakav posebnost dovede, poništi, da nestane radi interesa koje te multinacionalne kompanije imaju. Zanimljivo je, sve te velike nacije i velike države ne sprečava da one same brinu o svom jeziku i o načinu upotrebe tog jezika.

Na nama, malim narodima i državama koji imamo bogatu i dugu istoriju, tradiciju, jezik i kulturu, jeste da radimo na tome da sačuvamo svoj identitet. U skladu sa tim Predlog Zakona o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličnog pisma dobra je osnova i pravac u kome bi trebalo da idemo.

Naravno, moram reći još i to da ovo ministarstvo vrši nadzor nad sprovođenju odredbi zakona, ali ovo ministarstvo nije jedino koje ima svoju ulogu u temi očuvanja srpskog jezika i ćiriličnog pisma.

Ne treba prenebregnuti činjenicu da i Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja ima i te kako veliki značaj kada je reč o srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, jer je strašno važno ko predaje srpski jezik. Znate, srpski jezik se prvo mora naučiti da bi se mogao koristiti. Strašno je važno ko predaje srpski jezik u školama i na fakultetima. Da li to rade kompetentni ljudi i takođe je važno koliko je srpski jezik zastupljen u našem obrazovnom sistemu u nastavnim planovima i programima.

Ja sam gledao neke komparativne podatke koji se odnose na korišćenje srpskog jezika kao nastavnog predmeta u osnovnim i srednjim školama i na moje iznenađenje ove zemlje velike, kao što je Francuska ili Rusija, imaju jedan čas više u nastavnom planu i programu na nivou osnovnog obrazovanja, a na nivou srednjeg obrazovanja i više. Mi imamo jedan princip da pokušamo da napravimo ravnotežu između srpskog jezika i matematike, ali vidite, ne samo Rusija i Francuska nego i druge nacije vode i te kako računa o maternjem jeziku i nastoje da taj maternji jezik bude na adekvatan način zastupljen u obrazovnom sistemu. Ako dobro savladamo maternji jezik tokom svog školovanja, onda ćemo ga i lakše koristiti kasnije.

Kada sam pomenuo ljude koji koriste srpski jezik, ne samo one na području bivše Jugoslavije, u našem okruženju nego i šire, mi imamo veliku dijasporu i pitanje obrazovanja pripadnika naše dijaspore je jako važno pitanje. To nije u vašoj nadležnosti, nadležnost je Ministarstva prosvete, ali znam da se srpski jezik i književnost na različite načine izučavaju i to je dobra stvar koju naša država čini, jer jednostavno na različite načine čini da srpski jezik kao maternji jezik, pripadnika srpskog naroda bude predmet korišćenja i upotrebe, ali kada je reč o Srbiji da bude predmet korišćenja svih, jer je reč o službenom jeziku u Republici Srbiji.

I na kraju želeo bih još jedanput da kažem ono što sam pomenuo u toku izlaganja. Pod jedan, dobro je što ovaj zakon donosimo sada, nikada nije kasno. Dobro je što ga donosimo posle drugih zakona kojima smo uredili prava manjina. Dobro je da se zna da smo i 2006. godine usvojili Evropsku povelju o regionalnim manjinskim jezicima. Dobro je da se zna da se manjinski jezici upotrebljavaju u svim oblastima života u Republici Srbiji, da pripadnici manjina nisu ni po kakvom osnovu uskraćeni, ali ovde je reč o službenom jeziku u Republici Srbiji, o Ustavnoj odredbi i o potrebi da se unapredi upotreba službenog jezika, a da se očuva i sačuva ćirilično pismo.

Na samom kraju, poslanička grupa SPS će u danu za glasanje sa zadovoljstvom glasati za usvajanje ovog zakona. Hvala vam.
Hvala.

Poštovani potpredsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, uvažena ministarko sa saradnicima, koleginice i kolege narodni poslanici, poštovani građani, dozvolite mi da u ime poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije kažem nekoliko reči o setu zakona o kojima Narodna skupština Republike Srbije danas raspravlja.

Naime, reč je o međunarodnim ugovorima, šest njih, koji su različitog sadržaja. Četiri međunarodna ugovora imaju bilateralan karakter, reč je unapređenju odnosa u oblasti saradnje sa Marokom i Nemačkom. Zajedno sa Ruskom Federacijom potpisujemo Predlog zakona kojim se osniva i reguliše delatnost kulturno-informativnih centara i sa Ukrajinom, vezano za ukidanje viza.

Dva, jedan sporazum ima, da kažem, i naš lokalni i globalni značaj, on je, da kažem, ekološkog karaktera, vezan je za smanjenje proizvodnje i potrošnje supstanci koje oštećuju ozonski omotač, ali to je važan i za nas ovde u Srbiji zakon, ali takođe, i za vest o ovog zakona, odnosno onoga što on znači na globalnom nivou, s obzirom da je reč o jednoj globalnoj pojavi i opasnosti za budućnost čovečanstva.

Na kraju imamo, da tako kažem, jedan zakon formalno finansijskog karaktera, finansiranje sredstava projekat studentsko stanovanje, ali koje je izuzetno važno za obrazovni sistem Republike Srbije, pogotovo za sektor visokog obrazovanja.

Želim da kažem da će Socijalistička partija Srbije glasati za sve ove zakone, jer, kao što sam pomenuo, u odnosu na njihov sadržaj, ili se unapređuju bilateralni odnosi sa određenim zemljama, ili se rešavaju lokalni i globalni problemi ili se unapređuje sistem visokog obrazovanja a smatramo da je sve to jako važno.

Kada je reč o obrazovanju, želim da uputim čestitke Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja na dobroj organizaciji i dobrom početku nove školske godine. Ne treba zaboraviti da smo još uvek u vreme Korone, koja traje već, evo, više od godinu i po dana i da sistem obrazovanja mora da se prilagodi, da kažem, zdravstvenim uslovima, situaciji koja postoji i mislim da je Ministarstvo prosvete, zajedno sa Kriznim štabom Republike Srbije našlo najbolji mogući model da obrazovanje funkcioniše, da se nastava odvija, da učenici stiču znanje, a opet da se vodi računa o zdravlju kao najvažnijoj stvari svakog učenika, nastavnika i celog društva generalno.

Želeo bih takođe da pohvalim Ministarstvo što je ove godine tražilo od svih škola u Republici Srbiji da prvi školski čas počne intoniranjem himne „Bože pravde“. Ne treba zaboraviti, treba podsetiti sve građane Republike Srbije da u Ustavu Republike Srbije eksplicitno stoji da su obeležja države grb, zastava i himna. Da je himna Republike Srbije svečana pesma „Bože pravde“ i sasvim je logično da prvi školski čas na početku svake školske godine počne intoniranjem ove himne.

To je himna svih građana Republike Srbije, to je himna svih državljana Republike Srbije, bez obzira na posebnosti koje naša Republika ima i deo je identiteta svakog od nas i to nije samo iskustvo Republike Srbije, mnogo država u svetu i početak školske godine i druge manifestacije, da kažem, i druge događaje iz života jedne države koriste, ako mogu upotrebiti tu reč da time što se intonira himna, jer je to deo obeležja svake države u okviru obrazovanja, i mislim da je to jako dobro i mislim da apsolutno to treba da bude i svih budućih godina deo početka nove školske godine.

Deo sistema obrazovanja i deo zakona koji su danas pred nama jeste i Predlog zakona o potvrđivanju Okvirnog sporazuma o zajmu između Banke za razvoj Saveta Evrope i Republike Srbije za projektni zajam studentsko stanovanje.

Iza ovog širokog, da kažem, naslova stoji prosto objašnjenje, reč je o projektu kojim se unapređuje standard studenata u Republici Srbiji, povećava mogućnost da veći broj studenata živi u studentskim domovima, povećava mogućnost da veći broj studenata počne visokoškolsko obrazovanje i samim tim i stekne diplomu nekog od fakulteta, odnosno Univerziteta u Srbiji, visokih škola strukovnih studija.

Konkretno, ovaj zakon se odnosi na izgradnju, završetak jednog studentskog doma i izgradnju potpuno novog doma. Reč je o zajmu čija vrednost iznosi 32 miliona evra i ovim zakonom je predviđen završetak izgradnje studentskog doma u Nišu, čija je veličina za 400 nedostajućih mesta, čija je površina 12.500 m2 kao i za izgradnju studentskog doma u Beogradu, potpuno novog doma u okviru Studentskog grada, na prostoru Studentskog grada, čija će površina biti oko 24.000 m2 . Završetkom ovog projekta je predviđeno povećanje smeštajnih kapaciteta Studentskog grada za još 1.000 novih mesta.

Treba na početku priče o ovom zakonu reći da sredstva banke Saveta Evrope nisu jedina sredstva koja su potrebna da bi se ovaj projekat realizovao. Naime, ukupni troškovi ovog projekta iznose 48,4 miliona evra i oni uključuju ovih 32 miliona. Ne treba zaboraviti da se projekat realizuje zajedno sa lokalnim samoupravama, da se iz sredstava zajma banke finansiraju radovi, oprema, deo usluga, dok Republika Srbija finansira građevinske dozvole, administrativne takse, komunalnu infrastrukturu tj. vodovod, kanalizaciju, elektro instalacije, zatim zemljište, uključujući i druge nenovčane doprinose.

Važno je ovo napomenuti da bi se razumela suština ovog projekta. Kada je reč o Nišu, sticajem nekih životnih okolnosti izgradnja tog doma je započeta 2009. godine. Ja sam u to vreme kao ministar prosvete otvorio radove na izgradnji tog doma. Žao mi je što od tad nije završeno, ali je za državu, za studente bolje ikad nego nikad i drago mi je što su sada konačno obezbeđena i puna sredstva da se taj projekat dovede kraju. Za Niš je to izuzetno važno i za ceo onaj prostor koji se vezuje za Niš kada je reč o visokom obrazovanju. Takođe je važno i za Beograd.

Pomenuću još jednom, izgradnja potpuno novog studentskog doma na prostoru Studentskog grada, 1.000 mesta obezbediće mogućnost da isto toliko studenata da kažem, lakše završi studije koje upiše.

Treba znati da je Studentski grad jedan od najpoznatijih akademskih naselja na prostoru Balkana. Sadašnji kapacitet je oko 4.500 mesta. U nekom prošlom vremenu, osamdesetih godina prošlog veka je bilo 7.000 mesta u Studentskom gradu. Govorili se da ima oko 3.000 tadašnjih ilegalaca i da Studentski grad predstavlja najveće akademsko naselje na Balkanu. Kasnije, rekonstrukcijom kroz više puta, broj mesta je smanjen, ali su unapređeni uslovi studiranja. Tako da je sada broj mesta u Studentskom gradu 4.500. Sa ovim novim domom će se rešiti taj problem nedostajućih mesta.

Zašto pominjem nedostajuća mesta? Na godišnjim konkursima Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja za raspodelu mesta za smeštaj u studentskim domovima za poslednje četiri godine u proseku 15% studenata koji studiraju na državnim univerzitetima republike, a čiji se obrazovanje finansira iz budžeta Republike Srbije, koji su se bili prijavili na konkurs za smeštaj u domove u Beogradu i Nišu, nije dobilo smeštaj zbog nedovoljnih smeštajnih kapaciteta u ovim univerzitetskim centrima. Broj studenata koji ne može dobiti smeštaj je realno veći.

Da bi građani Republike Srbije shvatili razmere onoga o čemu pričam pomenuću neke podatke koji najbolje to ilustruju. Naime, u Republici Srbije studira oko 250.000 studenata. Od navedenog broja studenata prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, i od navedenog broja studenata na državnim univerzitetima studiralo je 72,59%, a za skoro 50% tih studenata obrazovanje se finansira iz budžeta Republike Srbije.

U studentskim domovima, u tome je poenta, studiralo je nešto iznad 19% studenata koji studiraju na državnim univerzitetima Republike. Treba znati da je ovim studentima školarina finansira iz budžeta, a stanovanje u studentskom domu i ishrana u studentskom restoranu je sufinansirana iz budžeta Republike Srbije.

Za studente i za roditelje ovo je veoma, veoma važan segment života, jer je činjenica da se i studenti i roditelji u mnogim situacijama opredeljuju ili rešavaju to pitanje studiranja ukoliko su u situaciji da plate troškove stanovanja. Znate, ovaj broj studenata koji se upisuje na državne fakultete, nisu svi na budžetu, ali sam pomenuo da je skoro 50% na budžetu. Za mnoge od njih je jako važno dobiti mogućnost da žive u nekom od studenskih domova Republike Srbije, jer se to postavlja kao uslov školovanja.

Naravno, to nije problem samo za svakog studenta pojedinačno, bilo da je reč o studentkinji ili studentu, bez obzira na pol, nego je to pitanje koje je važno i za njihove roditelje jer je deo budžeta. Jako je važno da ove cene budu male.

Pomenuću samo jedan podatak koji najbolje govori, koliko država brine o studentima. Naime, u ovom trenutku kapacitet smeštajnih svih studentskih domova u Republici Srbiji, a ima 39 studentskih domova organizovanih u osam studentskih centara. Postoji 29 studentskih restorana. Da bi se razumelo o kojoj je subvenciji države reč i na koji način Republika Srbija pomaže studente, pomenuću javne podatke cena usluga studentskih centara.

Naime, doručak u studentskom domu košta 40 dinara, ručak 72, večera 59 dinara, a cena smeštaja, u zavisnosti od kategorije doma i kapaciteta sobe kreće se 1.370 do 2.320 dinara. Naravno, to je deo novca koju plaća student. Ono što plaća država je daleko više. To govori koliko je država u stvari opredeljena da pomogne da što više svršenih srednjoškolaca dobije mogućnost da studira.

Naime, pravo na smeštaj u ustanovi za smeštaj studenata imaju studenti visokoškolskih ustanova čiji je osnivač Republika Srbija, to treba reći, autonomna pokrajina ili jedinica lokalne samouprave i to ne samo oni koji su upisani prvi put na studije prvog, drugog, trećeg stepena i čije se školovanje finansira iz budžeta Republike Srbije. Logično da su državljani i čije prebivalište nije u sedištu visokoškolske ustanove. Ovo je važno pomenuti zato što se to odnosi na studente koji dolaze iz različitih krajeva Republike Srbije.

Da bi se shvatilo o kom prostoru je reč, s obzirom da su ti podaci poznati, ne bih želeo da ih citiram, vezano za broj mesta. Pomenuću samo da studentski centri postoje u Nišu, u Užicu, u Čačku, u Boru, u Kragujevcu, Studentski centar u Novom Sadu, a domovi i u Somboru i Zrenjaninu, studentski centar u Subotici, studentski centar Priština sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici, da je reč o jako velikom broju objekata sa određenim brojem mesta.

Naravno, mi govorimo o ovom zajmu, ali je činjenica i o ovom zakonu kojim se rešava delimično problem nedostajućih mesta u studentskim domovima u Beogradu i Nišu, ali je činjenica i Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i Vlade Republike Srbije će sigurno voditi računa da se i u drugim univerzitetskim centrima unapredi studentski standard, da se poveća broj mesta, broj mesta kojim bi oni imali mogućnost studiranja.

Zašto pominjem studiranje? Ne treba zaboraviti, mislim da je to jako važno istaći, da se na ovaj način pomaže svim onim studentima koji su članovi porodice sa niskim novčanim primanjima, da dobiju mogućnost da upišu i nastave školovanje. Pomaže se, da kažem, i njihova objektivno jedna socijalna integracija u društvu, pomaže se kvalitet njihovog obrazovanja. Za one koji su, narodne poslanike i druge građane Republike Srbije, koji su nekada tokom svog života imali priliku da tokom studiranja provedu deo života u studentskom domu, oni mogu razumeti koliko je važno da država brine o studentima i koliko je važno da država unapređuje studentski standard.

Sticajem okolnosti, ja sam značajan deo svog života proveo u Studentskom gradu i kao redovan student naravno i kao postdiplomac i moram vam reći da su to najlepše godine studentskog života i sa velikim zadovoljstvom se sećam svih ovih godina zato što Studentski gradu to vreme je davao studentima, ne samo priliku da sretnu kolege ne samo iz Srbije, nego i sa prostora Balkana, ali i iz drugih delova sveta, nego je davao i mogućnost s obzirom da studentski domovi uključuju više različitih aktivnosti i više različitih usluga koje obezbeđuje studentski centar i naravno mogućnost stanovanja, mogućnost ishrane, ali takođe mogućnost učenja. Postoje biblioteke u studentskim domovima, postoji Centralna biblioteka, postoji Dom kulture Studentski grad. Tada je to bila prilika i danas je prilika da svi poznati intelektualci iz društvenog, ekonomskog, političkog života Srbije budu gosti, da razgovaraju sa studentima. To je prilika da studenti steknu saznanje o različitim naučnim disciplinama, da se upoznaju sa sadržajem rada pojedinih pozorišnih kuća zato što su i one gostovale, da se upoznaju sa filmskom umetnošću zato što su organizovane pojekcije filmova različitih zemalja sveta. Jednom rečju da dobiju kompletno obrazovanje, ne samo ono što oni uče da bi završili određeni fakultet, nego da steknu obrazovanje koje će im pomoći kasnije u životu.

Strašno je važno da studenti imaju mogućnost da žive u studentskom domu. Ja sam pomenuo sve ove studentske centre. Mislim da je to jako važno.

Cilj Srbije je i ova Vlada to odlično radi, da stvorimo bogatu zemlju, a zemlja ne može biti bogata ukoliko nema obrazovano stanovništvo. Ne mislim samo na visoko obrazovanje, mislim na sve nivoe obrazovanja zato što iskustva i statistike iz drugih zemalja sveta pokazuje da je znanje najveći kapacitet kojim jedna zemlja raspolaže. Više puta sam govorio, pa ću i sada ponoviti, gotovo sve u svetu je poznato i predvidimo, mogu se odrediti kapaciteti, ali ono što je nepoznato to je ljudsko znanje. U ovom globalnom svetu koji postoji svaka zemlja će imati svoju budućnost jedino ukoliko uspe da unapredi svoje znanje i to znanje inovira u ekonomiju i drugim oblastima života, obezbedi nova radna mesta. Jednostavno znanje implementira u budućnost. To je moguće samo, naravno, ukoliko imamo obrazovane ljude.

Kvalitet našeg obrazovnog sistema je što postoji jedna socijalna prohodnost zahvaljujući baš projektima kao što je ovaj. Građani Republike Srbije, bez obzira na svoje imovno stanje mogu da upišu fakultet i da završe osnovne, master i doktorske studije i da uspeju u životu. Kažem, znanje je najveći kapital koji poseduje jedno društvo, a važno je za kvalitet života svakog pojedinca.

Mislim da je ovo sjajna stvar što Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije radi, odnosno tolika posvećenost Vladi da se unapredi kvalitet standarda studenata. Naravno, nije reč ovde samo o stanovanju, nije ovde reč samo o uslovima učenja, treba znati da država plaća takođe i zdravstvene potrebe studenata, predviđeni su objekti za odmor. Jednom rečju, taj sistem studentskog standarda kojim se obezbeđuje kvalitet života studenata u Srbiji je jako razvijen, jako kvalitetan i to je dobro za nas.

Treba reći još nešto važno i za ovaj zakon. Nisu sva mesta u studentskim domovima samo za jednu vrstu studenata, treba reći da se tu obezbeđeni 10% mesta za studente sa posebnim potrebama. To je strašno važno sa stanovišta ravnopravnosti svih građana Republike Srbije i opet mogućnost da studiraju.

Treba znati da je jedan broj mesta u studentskim domovima obezbeđen i za studente iz drugih zemalja, bilo da je reč o studentima koji su deo pojedinih bilateralnih ugovora u oblasti visokog obrazovanja ili realizacija projekta kao što je "Svet u Srbiji", koji je započet pre 10-ak godina, gde studenti iz zemalja bivšeg Pokreta nesvrstanosti imaju mogućnost da završe školovanje. To unapređuje njihov kvalitet znanja, ali unapređuje i bilateralne odnose.

S obzirom da je vreme za moje izlaganje isteklo, želeo bih još jednom da kažem da će naša poslanička grupa glasati za sve ove zakone. Ja sam najviše vremena posvetio ovom zakonu vezano za studentski standard, a moje kolege iz poslaničke grupe SPS će govoriti o drugim zakonima u pojedinosti. U svakom slučaju, u danu za glasanje, poslanička grupa SPS će glasati za sve ove zakone. Hvala vam.
Uvažene koleginice i kolege, poštovani predsedavajući, uvaženi ministre i članovi vašeg tima, želeo bih u ime SPS i poslaničke grupe da izrazim zadovoljstvo što Narodna skupština Republike Srbije danas razgovara o amandmanima na ova dva zakona, generalno što razgovara o zakonima koji su vezani za prostor visokog obrazovanja.

Namerno koristim reč "prostor" visokog obrazovanja jer 2021. godine ni jedna država u Evropi ne može reći da je potpuno autonomna, vezano za sistem visokog obrazovanja, nego svako od njih želi da bude deo evropskog prostora visokog obrazovanja i da svim mladim ljudima koji studiraju stvori uslove da mogu, završivši fakultet ili visoku školu strukovnih studija, u svojoj zemlji dobiti i mogućnost da prošire svoje znanje, da unaprede svoje sposobnosti i da postanu građani Evrope na jedan drugačiji način. Kad kažem - građani Evrope, ne mislim samo na EU. Naime, 47 zemalja članica Evrope čini evropski prostor visokog obrazovanja i važno je to znati zato što nismo sami u uređenju tih pitanja.

Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja bih želeo da čestitam na svemu onome što su uradili do sada, kako organizacijom rada visokoškolskih ustanova i ostalih obrazovnih institucija u vreme pandemije Kovida - 19, jer su uspeli da postignu izvanredan rezultat da se sačuva zdravlje i đaka i studenata, a da se nastava održi. Verujte mi, ja sam bio ponosan na svoju zemlju i način organizacije, učinjen na svim nivoima obrazovanja, kada sam pre nekoliko dana kao član delegacije Narodne skupštine Republike Srbije bio u Parlamentarnoj skupštini SE i bio u prilici da čujem svoje kolege iz nekih drugih zemalja, pa sam se iznenadio koliko smo mi uspešno i kvalitetno organizovali nastavu u vreme pandemije u odnosu na druge. O tome se možda malo zna, a još manje se govori, ali to nije razlog da ako znamo da i ne kažemo. Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja stvarno zaslužuje apsolutno pozitivne ocene vezano za organizaciju tog rada.

U vezi ova dva zakona, potrebno je pomenuti još jednu osobenost. Sad sam se podsetio, Zakon o studentskom obrazovanju stoji na čekanju, ako tako mogu reći, već više od decenije. U vreme kada sam ja vodio obrazovni sistem Republike Srbije bilo je reči da ćemo napraviti zakon o studentskom organizovanju i to je tada zapisano kao jedna od stvari koju nismo uradili, ali je jako dobro da je ovo ministarstvo, posle deceniju pa možda i više, jer od početka primene Bolonjske deklaracije i stvaranja evropskog prostora visokog obrazovanja trebalo je stvoriti normativne uslove za učešće studenata u procesu visokog obrazovanja, i jako mi je drago što je ovo ministarstvo uspelo da postigne i taj zacrtani cilj, kasnije nego što je trebalo, ali, kako kaže naš narod - bolje ikad nego nikad.

Treba da se zna i uloga studenata u procesu visokog obrazovanja. Oni su deo visokog obrazovanja i bez njih ne može biti kvalitetnog visokog obrazovanja. Mora da se zna njihovo mesto i uloga u oblikovanju visokog obrazovanja. Jednostavno, drago mi je što je Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja uspelo da posle više od deceniju da donese i taj zakon i da jasno precizira kakva je uloga i studentske konferencije i studentskog parlamenta, kakva je uloga studenata u procesu oblikovanja visokog obrazovanja, da se vidi njihov doprinos u tome, da se vidi da su studenti na svaki način deo prostora visokog obrazovanja i u Republici Srbiji i da mogu svojim aktivnim učešćem u procesu visokog obrazovanja unaprediti kvalitet visokog obrazovanja.

Kada je reč o ovom drugom zakonu, on se menja pa menja, nije ni prvi ni poslednji put. Zakon o visokom obrazovanju se već deceniju i više menja, što je opet izraz želje svakog predlagača da uradi što bolji zakon, ali i izraz potrebe da se neka rešenja stalno proveravaju u praksi i da se unapređuje kvalitet tih rešenja.

Ono što mene raduje, mislim da se može izreći jedna opšta ocena vezano za izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju, da je ovaj zakon učinio transparentnijim proces visokog obrazovanja i, ako mogu reći, ponovo vratio Narodnu skupštinu na jedno važno mesto u procesu oblikovanja visokog obrazovanja sa mestom Narodne skupštine u izboru članova tela koji su važni za visoko obrazovanje i taj proces učinio transparentnijim.

Mislim da je to korak napred u procesu visokog obrazovanja i da je Narodna skupština Republike Srbije ovim izmenama i dopunama Zakona dobila mogućnost da utiče na izbor Nacionalnog saveta visokog obrazovanja između više kandidata, naravno, u utvrđenom postupku, gde se daje mogućnost svakom telu da predloži one kandidate za koje smatra da su relevantni. Mislim da će to jednostavno pomoći visokom obrazovanju da bude što kvalitetnije, jer ta transparentnost pomaže da se vidi ko sve učestvuje u visokom obrazovanju, kakve su kompetencije onih ljudi koji struktuiraju visoko obrazovanje, koji učestvuju u visokom obrazovanju i mislim da je to važno kako izbor za Nacionalni savet za visoko obrazovanje kao i izbor upravnog odbora Nacionalnog akreditacionog tela.

Jako je važno što ste stavili u zakonsko rešenje da se objavljuje javni poziv, da svi mogu konkurisati i javiti se. To je i logično, ali treba i da postoji ta transparentnost na svakom koraku, u svakom delu procesa visokog obrazovanja, da bi svi elementi procesa visokog obrazovanja bili dostupni javnosti i da ne postoji bilo kakva vrsta sumnje da ne postoji dobra volja da se unapredi kvalitet visokog obrazovanja.

Visoko obrazovanje, kao i obrazovanje uopšte, je fantastično važan resurs koji mi posedujemo. Mislim da je u odnosu na našu veličinu, broj stanovnika, broj đaka i studenata, strašno je važno da imamo kvalitetno visoko obrazovanje. Izmene i dopune zakona kao što je ovaj ili izmene nekih drugih zakona su važne, jer time unapređujemo kvalitet i obrazovnog sistema i visokog obrazovanja.

Da ne zaboravim, moram da pomenem još jednu važnu stvar koju je ovo ministarstvo uradilo, i to takođe treba pozdraviti i javnosti saopštiti, Ministarstvo je usvojilo Strategiju razvoja do 2030. godine. To je izuzetno važno jer, znate, sećam se nekih svojih prvih razgovora 2008. godine u Evropskoj komisiji za obrazovanje i nauku tadašnjeg komesara za obrazovanje, koji me je pitao - da li imate strategiju, a ako nemate strategiju, bez uvrede, vi ne znate šta hoćete. Možete pojedinačno da imate dobru volju i najbolja rešenja, ali kroz strategiju se tačno vidi opredeljenje i države i ministarstva koje se bavi procesom obrazovanja, šta vi želite da uradite sa visokim obrazovanjem.

Mislim da je to strašno važno što je ovo ministarstvo uspelo da donese Strategiju obrazovanja do 2030. godine, jer će jednostavno sada biti u situaciji i ministar Ružić i njegovi saradnici, zajedno sa svim ljudima koji učestvuju u procesu obrazovanja, da jednostavno i primenjuju i implementiraju delove strategije, ali i da provere u praksi da li eventualno neka od rešenja nisu adekvatna.

Naravno, takvo obrazovanje ne može biti kvalitetno ukoliko se ne vodi računa i o potrebama zemlje. Uvek će se voditi računa i o onome šta je interese Republike Srbije, jer ne sme se prenebreći činjenica da obrazovni sistem nije samo izraz potreba tržišta rada. Obrazovni sistem je izraz potreba država, jer se u obrazovnom sistemu spremaju, uče i obrazuju ljudi za sve ono što državi treba.

Sutra nam treba i novi Ivo Andrić i novi akademski slikari. Iako to možda nekom može izgledati da nema veze sa procesom obrazovanja, sve ima veze sa procesom obrazovanja. Trebaju nam i kvalitetni ljudi u administraciji. Jednostavno, trebaju nam ljudi za svaku oblast života, za sve ono što država jeste, ali i da odgovorimo na potrebe tržišta.

Drago mi je što i u sastavu tela koja vode računa o visokom obrazovanju, u skladu sa nekim ranijim rešenjima, imamo ljude koji su vezani za privredu i drago mi je da postoji ta veza privrede i visokog obrazovanja.

Ono što je važno, mislim da su rešenja koja su sada visoko obrazovanje učinili transparentnijim nego ranije i svako će imati mogućnost da iskaže svoj stav i da se upozna sa onim što ministarstvo radi vezano za visoko obrazovanje i sa namerama države.

Naravno, sve ovo se radi a da se ne dovodi ni na koji način autonomija visokoškolskih ustanova i mislim da je to dobro, jer mnogi kod nas i ne razumeju sadržaj pojma autonomije visokog obrazovanja. Autonomija je u procesu organizovanja nastave, autonomija je u izradi udžbenika, autonomija je u ocenjivanju studenata, ali država apsolutno ima pravo da bude partner u procesu visokog obrazovanja. Namerno koristim reč partner da ne bih bio drugačije shvaćen. Dakle, kao partner učestvuje u procesu visokog obrazovanja i obrazovnom sistemu, da jednostavno zajedno sa organima upravljanja visokoškolskih ustanova, sa svim ljudima koji učestvuju u visokom obrazovanju, uključujući i profesore i studente, unapređuje kvalitet visokog obrazovanja.

Mislim da vam je dobro rešenje formiranje posebne komisije koja će odlučivati po žalbama, jer proces akreditacije je nešto što je sastavni deo sistema visokog obrazovanja i tu imamo generalno uvek pitanja. Od samog početka procesa akreditacije uvek ima onih koji su zadovoljni, nezadovoljni. To je deo života koji zajedno živimo, ali je važno da je Ministarstvo našlo pravi način da formira jednu posebnu komisiju koja će se baviti onim predmetima za koje se smatra… Naravno, pošto je u pitanju žalba, uvek će svako ko podnosi žalbu smatrati da nije njegova vrednost procenjena na pravi način. Dobro je što će kompetentni ljudi ocenjivati, davati ocenu o tome.

Drago mi je što je Ministarstvo juče rešilo na Odboru za prosvetu i ovo pitanje učešća profesora koji imaju znanje i iskustvo u nastavnom procesu. Mislim da je ovo odlično rešenje koje smo juče prihvatili na Odboru i taj amandman u kome se kaže da nastavnik kome je produžen radni odnosu, u skladu sa stavom 2. izmena i dopuna ovog zakona, može biti biran u organe poslovođenja i upravljanja visokoškolskih ustanova i njenih organizacionih jedinica.

To je dobra stvar zato što će profesorima sa znanjem i sa zvanjem dati mogućnost da prenesu svoje znanje i iskustvo na mlađe kolege, da učestvuju u svim onim poslovima koji su vezani za rad visokoškolske ustanove, a jednostavno neće biti deo onog procesa rukovođenja, jer objektivno postoje neke druge zakonske odredbe koje sprečavaju takav način. Na kraju krajeva, iskazuje se i namera da li je stvarno produženo vreme njegovog angažovanja u visokoškolskoj ustanovi da prenese svoja iskustva na drugog, pa da stvorimo neke mlade kadrove koji će sutra nastaviti da se bave razvojem visokog obrazovanja u toj visokoškolskoj ustanovi ili je ambicija da se bude rukovodeći organ u toj visokoškolskoj ustanovi. U svakom slučaju, mogu reći da su i jedan i drugi zakon doneli dosta novog i kvalitetnog i mislim da to treba pozdraviti.

Ponoviću još jedanput, drago mi je, jer se ovim zakonom o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju unosi jedna transparentnost, još veća transparentnost nego što je bila, rešavaju se neka vrlo konkretna pitanja. Ne pominjem druga pitanja koja su sadržana u zakonu oko teološkog obrazovanja, pitanja vezana za obrazovanje u oblasti bezbednosti itd, neke druge odbrane. Koncentrisao sam se na ovih par pitanja.

Mislim da je važno što ste ovo uradili i što je Narodna skupština dobila ponovo priliku da bude deo procesa visokog obrazovanja. Preko Narodne skupštine, s obzirom da se ove sednice prenose javno, svako je u prilici da iskaže svoj stav o bilo kom delu zakona ili o rešenjima o kojima će Skupština odlučivati. To će biti prilika da se razgovara i o visokom obrazovanju. Mislim da je to jako važno, jer svaki razgovor o obrazovanju uopšte i o visokom obrazovanju je nešto što će pomoći ljudima, Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja da preduzmu, da donesu bolja rešenja, a javnosti Srbije da se upozna sa kvalitetom koji imamo.

Mi često potcenjujemo naše visoko obrazovanje, potpuno neopravdano. Naravno da ima stvari na kojima mi apsolutno treba da radimo. Potpuno sam ubeđen da će i sa ovako unapređenom ekonomskom situacijom koja postoji, praktično sa radom ove Vlade, i država biti u mogućnosti da izdvoji veća sredstva za obrazovni proces i za visoko obrazovanje u nekim parametrima koji postoje u zemljama EU ili zemljama evropskog prostora visokog obrazovanja, pa da i sa te strane imamo mogućnost da i taj materijalni deo ili materijalni element obrazovnog sistema bude kao kod drugih.

Mislim da je dobro sve ovo što Ministarstvo radi. Naravno, apsolutno podržavamo sve izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju, zato što jednostavno smatramo da ćemo unaprediti sistem.

Još jedanput da ponovim – jako mi je drago što konačno dobijamo zakon o studentskom organizovanju posle više od decenije čekanja. Mislim da Ministarstvo može biti ponosno na donošenje ovog zakona i naravno zajedno sa studentima i svima ostalima koji rade i u visokom obrazovanju i u obrazovnom sistemu da unapredimo obrazovni sistem, jer je to najvažniji resurs koji Srbija poseduje i kojem se praktično ne znaju granice. Mislim da će nam to jako pomoći u budućem razvoju Republike Srbije. Hvala vam.
Hvala.

Uvaženi predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, poštovana gospođo ministarko, poštovani predsedniče Vlade AP Vojvodine gospodine Miroviću, koleginice i kolege narodni poslanici.

Kao ovlašćeni predstavnik SPS, ja ću govoriti o ova četiri zakonska dokumenta o kojima Skupština danas raspravlja i želim da kažem odmah na početku da će SPS podržati ove predloge bilo da je reč o izmenama i dopunama zakona, bilo da je reč o potpuno novim zakonskim rešenjima, jer ovi zakoni svaki na svoj način unapređuju sistem na koji se odnose i unapređuju kvalitet života u Republici Srbiji, obezbeđuju poštovanje ljudskih prava i sloboda i ravnopravnost građana.

Želeo bih pre svega da kažem nekoliko reči o izmenama i dopunama Zakona o srednjem obrazovanju. Naime, izmenama ovoga zakona se omogućava funkcionisanje sistema obrazovanja i vaspitanja na nivou srednjeg obrazovanja, i to u vreme kada smo pogođeni pandemijom ovog virusa Kovid-19. Mora se reći na početku bilo koje priče vezano za zakone iz oblasti prosvete da je Ministarstvo uspelo u prethodnih godinu i nešto dana, praktično za dve školske godine, da reši osnovni problem s kojim se suočava Republika Srbija, odnosno celo društvo, to je da sačuva zdravlje učenika, da je našlo rešenje kako da u postojećim uslovima drži nastavu i u isto vreme izmenama i dopunama različitih zakona i na drugi način vršilo je promene, bilo da je reč o kratkoročnim ili dugoročnim ciljevima koje treba postići u sistemu obrazovanja i vaspitanja. To samo po sebi govori da Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja stalno radi na unapređenju kvaliteta dostupnosti i pravednosti sistema obrazovanja u Republici Srbiji.

Sa Predlogom zakona o kojem danas govorimo Ministarstvo rešava jedan nasleđeni problem, reč je o velikoj maturi, pomeraju se rokovi održavanja tog završnog ispita pre ulaska u prostor visokog obrazovanja i rešava se nekoliko tekućih problema, kao što je reč o evidenciji podataka koji se dostavljaju prilikom upisa u srednje škole ili podaci o nacionalnoj pripadnosti u slučajevima kada pojedine grupe ili lica koja ostvaruju upis u srednje škole se upisuju pod povoljnijim uslovima, radi postizanja pune ravnopravnosti.

Na ovaj način, kada se govori baš o ovom delu Zakona, možemo slobodno povezati sa Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije, jer ovde Ministarstvo primenjuje pozitivnu diskriminaciju da bi određenim licima ili grupama lica obezbedila one uslove koji su im potrebni da bi nastavili svoje obrazovanje. To govori da i sistem obrazovanja pokazuje spremnost da izvrši promene kako bi sva deca dobila jednake šanse da pokažu sposobnosti koje poseduju. Naime, za ova lica predviđeno je da individualni obrazovni plan koji oni poseduju prati upis učenika u srednje škole i da mogu da nastave svoje školovanje u skladu sa njihovim potrebama i mogućnostima.

Postoji još jedan deo koji predstavlja rešenje u odnosu na aktuelno pitanje unutar sistema srednjeg obrazovanja. Naime, omogućeno je da se reši nastava na stranom jeziku u onim školama gde postoje određeni problemi. Naime, predlagač zakona je predvideo mogućnost da u onim odeljenjima za decu koja imaju posebne sklonosti za filološke nauke, a ne postoji mogućnost da se obavi nastava vezano za strani jezik na kvalitetan način, da dođe do formiranja odeljenja koja će obuhvatiti đake različitih razreda i da se formira odeljenje, bilo da je reč o odeljenju od 15 ili od 12 đaka. Naravno, vi uvek možete postaviti pitanje – da li će činjenica da to odeljenje obuhvata đake iz različitih razreda uticati na kvalitet obrazovanja, na ceo saznajni proces? To može biti dovedeno u pitanje, naravno, u odnosu na način na koji se izvodi ta nastava. Jer imate i drugo pitanje. Ako se ne pristupi ovakvom rešenju kao što je Ministarstvo predvidelo, postavlja se pitanje kako će ta deca savladati taj strani jezik, da li je to moguće obezbediti unutar škole ili se mora tražiti neka druga obrazovna ustanova ili će jednostavno deca ostati bez tog nivoa nastave.

Kada je reč o velikoj maturi, inače, treba podsetiti, samo da kažem još jednu stvar, da se u našim školama uči šest stranih jezika i onda možete razumeti kompleksnost rešavanja ovog problema, ali i nameru Ministarstva da čak i taj naizgled mali problem reši na kvalitetan način. Kada je reč o velikoj maturi, mora se reći da je reč o nasleđenom problemu. Naime, nacrt koncepta završnog ispita u srednjem obrazovanju napravljen je još oktobra 2012. godine i od tada, što kaže ministar Ružić, ne ulazeći u to ko je odgovoran i u kojoj meri, činjenica je da nismo uspeli da ovaj posao završimo na određeno vreme ili u postavljenim rokovima i Ministarstvo radi na rešavanju ovog pitanja. Ministar Ružić nas je upoznao sa svim elementima vezanim za realizaciju ovog važnog projekta.

Treba pomenuti da je potrebno uspostaviti veoma kvalitetnu saradnju između Ministarstva prosvete, srednjih škola i fakulteta kako bi se napravio kvalitetan program održavanja završne mature, jer je reč o tome da ta završna matura, završni ispit treba da obezbedi zastupljenost i opšteobrazovnih predmeta, zastupljenost stručnih predmeta, usaglašenost programa prijemnog ispita i programa srednjeg obrazovanja, onda kada je reč o raspodeli poena na testu po nivoima obrazovanja, šta predstavlja prag prohodnosti i brojne druge stvari.

Činjenica je, i to je ministar pomenuo, a i piše u obrazloženju ovog zakona, da pojedine visokoškolske ustanove još uvek nisu usvojila potrebna dokumenta, da se protekle dve školske godine nastava odvija u sistemu u okvirima pandemije, da nije obezbeđen softver kao tehnička komponenta državne mature, ali da su urađene brojne druge pozitivne stvari. Mislim da je predviđeni rok 2023/2024. godina kao početak održavanja ovog završnog ispita, da kažem, prava mera, vremenska mera u odnosu na sav onaj sadržaj poslova koji stoji pred Ministarstvu nauke, prosvete i tehnološkog razvoja. Nije ovo naša umotvorina, ovaj program, program završnog ispita se održava i u drugim zemljama i važno je pomenuti da on predstavlja sastavni deo sistema obrazovanja i vaspitanja.

Inače, želeo bih samo da iskoristim priliku da kažem da Ministarstvo i mimo velike mature stalno radi na reformi opšteg srednjeg obrazovanja, implementaciji novih programa i njihovom praćenju u gimnazijama, da se radi na razvoju sistema priznavanja prethodnog učenja, govorim o srednjem obrazovanju. Ministar je govorio o projektu „Moja srednja škola“, tj. uvođenju digitalizovane prijave za polaganje prijemnog ispita i upisa u srednju školu. Takođe, implementirani su digitalni udžbenici i digitalne učionice u srednjem obrazovanju, usvojeni novi programi nastave i učenja u specijalizovanim odeljenjima za učenike sa sposobnim sposobnosti u gimnaziji, za matematiku, fiziku, istoriju, geografiju, hemiju i biologiju.

Sve ove stvari sam pomenuo da bih javnosti Srbije stavio do znanja koliko je važno sve ono što Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja radi, pogotovo u ovim uslovima pandemije. Mislim da je na kvalitetan način rešio problem sa kojim se suočava, a u isto vreme rešava i neke sistemske stvari.

U svakom slučaju, svi ovi elementi, izmene i dopune Zakona o srednjem obrazovanju, koje sam pomenuo svaka na svoj način unapređuje sistem. Kao što sam pomenuo na početku, SPS će glasati za usvajanje ovog zakona.

Sada mi dozvolite da kažem nekoliko reči o Predlogu zakona o obnovi kulturno-istorijskog nasleđa i podsticanja razvoja Sremskih Karlovaca. Šteta je da ne kažemo nekoliko reči o ovom važnom zakonu. Drago mi je što je gospodin Mirović danas ovde sa svojim saradnicom u Narodnoj skupštini Republike Srbije i što ima priliku da nas upozna sa sadržajem ovog zakona, jer je reč o gradu koji predstavlja jedan pravi dragulj Republike Srbije po mnogo čemu. Mislim da je dobro što pokrajinska Skupština i pokrajinska Vlada nastavljaju da se bavi ovom temom i 30 godina posle donošenja prvog zakona i što će na nivou Republike biti formiran odbor koji će se baviti obnovom kulturno-istorijskog nasleđa i razvojem Sremskih Karlovaca.

Sremski Karlovci su, ako mogu reći, jedno od najlepših mesta u Republici Srbiji. Sve one stvari koje je gospodin Mirović pomenuo, a koje se znaju ili ne znaju, vezano za Sremske Karlovce, govore koliko ko je to za istoriju Srbije bilo i jeste važno mesto. Mislim da on apsolutno zaslužuje pažnju koja mu se ukazuje i sve ono što je planirano da se uradi, jer jedan grad koji ima i Bogosloviju, evo čuli smo od gospodina Mirovića da je po starosti, ako mogu upotrebiti taj izraz, druga posle Kijevske bogoslovije, onda postojanje Magistrata, Rimokatoličke crkve Svetog Trojstva, Bogoslovskog seminara i Stefaneuma.

Sve one stvari koje je on pomenuo vezano i za srpsku gimnaziju i za druge institucije koje su osnovane u Sremskim Karlovcima govore koliko je to važno mesto. Pomenuo je i Branka Radičevića i druge. Evo, ja ću pomenuti Simu Milutinovića Sarajliju, Dimitrija Davidovića, Steriju Popovića i druge koji su završili školu u Sremskim Karlovcima. Pomenuo je Karlovce i u istorijskom smislu, kao mesto susreta istoka i zapadam 1699. godine Karlovački mir.

To sve govori šta su Sremski Karlovci značili i šta znače u istoriji Republike Srbije. Mislim da je sjajna stvar što se pokrajinska Vlada bavi očuvanjem kulturno-istorijskog nasleđa koje poseduju Sremski Karlovci i što radi na podsticanju razvoja Sremskih Karlovaca.

Inače, podsetio bih prisutne koleginice i kolege da je status kulturno-istorijske celine gradsko jezgro Sremskih Karlovaca je utvrđeno još 1990. godine, a zakon koji se bavi očuvanjem kulturno-istorijskog nasleđa je donet 1991. godine. Zakon vrlo precizno utvrđuje sve one elemente koji su važni za realizaciju očuvanja, odnosno obnovu kulturno-istorijskog nasleđa i podsticanje razvoja Sremskih Karlovaca. Mislim da će na najbolji način unaprediti razvoj Sremskih Karlovaca, ali i pomoći svima ostalima, i građanima Republike Srbije, a i ostalima koji budu dolazili u Republiku Srbiju da posete Sremske Karlovce i da se upoznaju sa njihovim sadržajem.

Dobro je što je gospodin Mirović pomenuo i različite infrastrukturne projekte koji će povezati Sremske Karlovce sa ostalim delovima Srbije i to samo po sebi govori koliko je važno donošenje ovog zakona. Naravno, mi ćemo ga podržati.

Kada je reč o sledeća dva zakona, zakona o izmenama i dopunama Zakona zabrani diskriminacije i rodnoj ravnopravnosti, oba zakona su posvećena unapređenju i proširenju ravnopravnosti u Republici Srbiji, jednakosti među građanima. Oba zakona sama po sebi daju jednu ocenu o kvalitetu poštovanja ljudskih prava, govori o stepenu razvoja jednog društva, u ovom slučaju Republike Srbije, o demokratskom kapacitetu Republike Srbije, o tolerantnosti, uvažavanju, različitosti, poštovanju i o nameri Republike Srbije da sve svoje građane dovede u situaciju da uživaju ista prava i da imaju iste šanse za uspeh u životu.

Kada je reč o izmenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije, moram reći da je zabrane i prevencija svih vidova diskriminacije jedna od ključnih tema većine međunarodnih regionalnih organizacija pod čijim okriljem su i donete brojne konvencije koje Republika Srbija ratifikovala, ali se mora reći da je zabrana diskriminacije i ustavna kategorija. Ustav Republike Srbije u članu 21. stav 3. propisuje da smo pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da svako ima pravo na jednaku zaštitu i da se zabranjuje svaka diskriminacija neposredno ili posredno po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti društvenog porekla, rođenja, veroispovesti i političkog i drugog uverenja, imovinskog stanja, kulture jezika, starosti, psihičkog ili fizičkog kredibiliteta. Nekom može izgledati i nepotrebno ponavljanje ovih ustavnih odredbi, ali ja mislim da to treba reći, javno, podsetiti sve građane Republike Srbije šta znači zabrana diskriminacije.

Naime, mi znamo da je ovaj zakon donet 2009. godine i da je bilo potrebno uskladiti sadržaj ovog zakona sa pravnim propisima EU i naravno prilagoditi novim okolnostima. Članom 2. ovog zakona se proširuje pojam diskriminacije i diskrimitornog postupanja po rodu po onim karakteristikama i na nivou prihoda. U članu 5. se pored već predviđenih oblika diskriminacije propisuju uznemiravanje, ponižavajuće postupanje, polno i rodno uznemiravanje, navođenje na diskriminaciju. Uvodi se pojam segregacije kao svaki akt kojim fizičko ili pravno lice, razdvaja se bez objektivnog razloga u opravdanje drugu grupu lica, na osnovu ličnog svojstva. U članu 7. se preciznije određuje posredna diskriminacija. Članom 12. se uvodi pojam rodnog i polnog uznemiravanja i on sada glasi da je zabranjeno uznemiravanje i ponižavanje postupanje, polno i rodno uznemiravanje koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstava lica ili grupe lica na osnovu njihovog ličnog svojstva.

Zakon iz 2009. godine predviđa i teške oblike diskriminacija, izmene i dopune koje su na dnevnom redu ovaj pojam proširuju i dodaju diskriminaciju po osnovu seksualne orijentacije, starosnog doba, i segregacije.

Član 20. se menja i glasi – diskriminacija po osnovu pola, roda i rodnog identiteta, i kaže se da diskriminacija postoji ukoliko se po osnovima protivu načela rodne ravnopravnosti.

Menja se takođe i član 22, proširuje se zabrana diskriminacije u odnosu na invaliditet, seksualnu orijentaciju, rodni identitet i prema polnim karakteristikama, etičkom poreklu, nacionalnoj pripadnosti. Takođe, je zabranjena diskriminacija starih lica.

Imaju i odredbe ovog zakona koje se odnose na Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, njegovog zamenika i činjenicu da jedan od zamenika treba da bude, da u slučaju odsutnosti, sprečenosti, Poverenika, moći da obavlja njegov posao.

Osnovni cilj ovog zakona je osnaživanje, antidiskriminacionog mehanizma za sprovođenje mera iz ove oblasti, ali i stvaranje društvene klime u kojoj postoji nulta tolerancija za svaki vid diskriminacije.

Dozvolite mi da pomenem, kažem pomenem, zato što će moje kolege govoriti daleko više o Predlogu zakona o rodnoj ravnopravnosti, da je reč veoma važnom zakonu. Zakon o rodnoj ravnopravnosti je krovni dokument za stvaranje društva u kom svi građani imaj jednake uslove za život, kojim se unapređuju institucionalni okvir i stvaraju se uslovi za sprovođenje politike jednakih mogućnosti i uslova za život, rad i razvoj žene muškarca.

Kroz unapređivanje zakonodavnog okvira neophodno je obezbediti ravnopravno učešće žena u svim sferama života, kao i mogućnost da se njihov glas čuje, što će doprineti ne samo njihovom boljem položaju već i razvoju čitavog društva.

Ovaj zakon će regulisati rodnu ravnopravnost u oblastima rada, zapošljavanja, samo zapošljavanja, socijalnog, zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, sporta, političkog delovanja, javnih poslova, reproduktivnih i seksualnih prava, pristupu robi i uslugama, kao i mere za suzbijanje i sprečavanje svih oblika rodno zasnovanog nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Zakon je predvideo da se na nivo Vlade formiraju dva tela koja će imati savetodavnu i funkciju koordinacije u oblasti rodne ravnopravnosti i brojna druga rešenja koja u Republici Srbiji treba da obezbede ravnopravnost svih pripadnika svih članova, Republike Srbije po ovom osnovu. Naime, postoje statistički podaci izneti u sadržaju ovog zakona, pokazuju da postoji potreba da jedan ovakav zakon bude donet, i da se obezbedi rodna ravnopravnost na svim nivoima kao i svim oblicima života.

U svakom slučaju, zakon sadrži odredbe koje se odnose na Poverenika za zaštitu ravnopravnosti u smislu da se prošire njegove nadležnosti. Mi ćemo sigurno govoriti o tome i u nastavku ove diskusije, a i kada bude reč o amandmanima.

Za nas u SPS važno je donošenje ovog zakona, kao i Zakona o izmenama i dopunama Zakona o diskriminaciji, zato što smatramo da se na ovaj način unapređuje kvalitet života građana, položaj svih ljudi i jednostavno, Republika Srbija usvajanjem ovog zakona pokazuje nameru da sledi društvene tokove koji postoje na nivou Evrope i da unapređuje položaj svih njenih građana. Hvala vam.
Izvinite, poštovana potpredsednice, koliko imam vremena?
Poštovana potpredsednice Narodne skupštine Republike Srbije, uvaženi gospodine ministre, dozvolite mi da kao jedan od prijavljenih diskutanata Poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije kažem nekoliko reči o predlogu ovih zakona o kojima Skupština danas raspravlja.

Naime, svi ovi zakoni, ovi sporazumi koji su danas predmet rada Narodne skupštine Republike Srbije sa Narodnom Republikom Kinom, SAD i Republikom Francuskom, imaju svoju finansijsku, odnosno ekonomsku dimenziju, zato ove ugovore danas nama predstavlja gospodin ministar, ali mora se reći da ovi ugovori imaju i svoju razvojnu i političku dimenziju i imaju apsolutno međudržavnu dimenziju i deo su ukupnih odnosa Republike Srbije sa ovim državama.

Ne može se prenebregnuti činjenica da ovi ugovori sami po sebi pokazuju u stvari koliko mi imamo aktivnu i mudru spoljnu politiku i da naše državno rukovodstvo sarađuje sa velikim državama sveta, da su te države uključene u ekonomski razvoj Republike Srbije, da je ta saradnja veoma široka, veoma široka po sadržaju, da ima veliki broj ugovora koji su predmet zajedničkog rada, a to ne samo da unapređuje infrastrukturu Republike Srbije, ne samo da obezbeđuje otvaranje novih radnih mesta, početak rada novih kompanija, zapošljavanje ljudi, opšte blagostanje, uvećava društveni bruto proizvod Republike Srbije, nego s druge strane pokazuje Republiku Srbiju u jednom drugom, novom svetlu u odnosu na vreme pre.

Naime, posle 2000. godine imali smo jednu praktičnu situaciju, da je naša privreda pala na kolena procesom pljačkaške privatizacije i otvaranjem, liberalizacijom našeg društva za uvoz proizvoda bez bilo kakve zaštite države, sledeći slepo model društva liberalne ekonomije, mi smo dozvolili da nam mnogo toga propadne i trebalo je puno, puno vremena da se sredi ekonomski sistem, da se uspostavi ekonomska stabilnost da bi se mogli napraviti ovakvi koraci. Ali, taj rad u ekonomiji nije bio sam po sebi dovoljan da nije bilo i ove aktivnosti na planu unapređenja međudržavnih odnosa.

Reći ću nešto i ovim ugovorima i o međudržavnim odnosima, ali ne mogu da ovom prilikom ne iskoristim, s obzirom da ovi ugovori imaju, rekao sam, pored finansijske, ekonomske dimenzije, infrastrukturnu dimenziju, ne mogu da ne pomenem i ono što nam je predsednik Vučić saopštio juče iz Brisela, kada je rekao da ćemo uz podršku EU izgraditi železničku prugu, citiram, između Beograda i Niša, ali i od Niša do Leskovca, Vranja, Tabanovca, Preševa, do granice sa Severnom Makedonijom, što će nam omogućiti bolje veze i sa Bečom i sa Zagrebom, sa Atinom, Solunom, Sofijom i Istanbulom. Istakao je značaj realizacije ovih ugovora.

Ovo pominjem u kontekstu svega onoga što se dešavalo zadnjih godina u Republici Srbiji. Jednostavno, ova Vlada je promenila sliku Srbije, ne samo u međunarodnim odnosima, nego i u regionu, ali mi koji živimo u Republici Srbiji najbolje možemo videti koliko se radi, koliko se privređuje i koliko se novih kilometara autoputeva i magistralnih puteva pravi, kako se realizuju brojni ugovori, odnosno brojni projekti u različitim oblastima. Jednostavno, kako se unapredila ekonomska slika Republike Srbije, ekonomska situacija Republike Srbije.

Čini mi se, pre neki dan MMF je odao priznanje Srbiji za rezultate u oblasti ekonomije. Rekli su da smo u 2020. godini bili jedna od najboljih ekonomija u Evropi u uslovima pandemije i opšteg pada proizvodnje u gotovo svim državama sveta, a za 2021. godinu predviđen je čak rast od 6%.

Ovo pominjem u kontekstu činjenice da prvi od ugovora o kom ću nešto reći koji se odnosi na Narodnu Republiku Kinu mora da, kako bih rekao, osvetli značaj i ulogu Narodne Republike Kine u svetskim odnosima. Naime, Kina je postala glavna ekonomija sveta, ona je prva zemlja koja se suočila sa koronom, ali je i prva zemlja koja je stavila pod kontrolu Kovid-19 i tokom cele 2020. godine kineska država je bila jedna od retkih u svetu koja je imala pozitivnu stopu ekonomskog rasta, 2020. godine ta stopa je iznosila 2,3%.

Kina je ostvarila, naravno, i druge ciljeve, ali ovo govorim u kontekstu značaja Narodne Republike Kine u svetskim odnosima i značaja naših odnosa sa Narodnom Republikom Kinom. Ako samo pomenem podatak da prema novoj statistici u prvom kvartalu ove godine Kina je postigla rast BDP-a od 18,3%, a cilj je za ovu godinu da bude 6%, a Svetska banka u isto vreme prognozira da će kineski ekonomski rast na godišnjem nivou dostići 8,1%. Onda možete misliti šta to znači u svetskim razmerama za jednu zemlju koja ima 1,3 milijarde stanovnika i predstavlja jednu ogromnu ekonomiju koja ima različite, kako bih rekao, elemente saradnje sa drugim državama.

U tom kontekstu može se razumeti šta za našu ekonomiju znači saradnja sa Narodnom Republikom Kinom. Sporazum o kom danas raspravljamo, evo, samo ću pomenuti deo tog obrazloženja za donošenje ovog zakona, da se usvajanjem ovog zakona ostvaruju bolje poslovne mogućnosti u obe države za unapređenje bezbednosti u prometu robe koja ulazi i izlazi sa teritorija država potpisnica, bez ometanja trgovinskih tokova, kao otklanjanje prepreka u međusobnoj trgovini.

Ovo je nešto što je Srbiji jako potrebno i Narodnoj Republici Kini, iz prostog razloga da bi se u međusobnim odnosima i umanjio debalans u ekonomskoj razmeni koja postoji, to je jedna činjenica, jer mi imamo veoma intenzivnu saradnju sa Narodnom Republikom Kinom, a opet ta saradnja sa Narodnom Republikom Kinom je veoma široka po svom spektru i ima različite elemente.

Juče smo imali priliku da kao Grupa prijateljstva sa Narodnom Republikom Kinom ugostimo ambasadorku Čen Bo i čuli smo od nje puno lepih reči o našoj saradnji, puno važnih stvari o sadržaju naše saradnje i upoznamo se šta je Kina uradila za svet i za nas u protekloj godini.

Što se tiče Srbije, mislim da je najvažnija stvar koja se može reći za prošlu godinu jeste činjenica da je Narodna Republika Kina obezbedila u ovo vreme pandemije Kovida-19 koji hara svetom, Kina je pomogla da Srbija na vreme dobije medicinsku opremu, da dobije respiratore, da dobije sve ono što je potrebno da bi se na pravi način suprotstavili Kovidu-19. Pored toga, i kineski lekari su došli kod nas. Ovo se mora pomenuti da bi se video značaj Narodne Republike Kine i podrška Srbije u borbi protiv kovida. Ali, u vreme kada se pokazalo da je vakcina jedini način da se zaustavi kovid, mi smo nabavili zaključno sa prekjučerašnjim danom tri miliona doza vakcina iz Kine. Zahvaljujući tom broju, naravno, i činjenici da smo nabili i „fajzer“ i „sputnjik“ i „astra zeneku“, da smo jedna od retkih zemalja u svetu koja ima četiri različite vrste vakcina kojima se građani mogu vakcinisati i da postoji mogućnost slobodnog izbora. Mi smo po broju vakcinisanih i revakcinisanih među prvim državama u Evropi i u svetu. Ovo je, naravno, važno i za stanovišta razvoja i ekonomije, jer ako nemamo radno sposobno stanovništvo koje može da učestvuje u razvoju ekonomskih aktivnosti, onda to ništa ne znači.

To je samo jedna od stvari koju smo mogli čuti juče od ambasadorke, ali ono što mi svi znamo da godinama unatrag Srbija odlično sarađuje sa Narodnom Republikom Kinom, da kineske kompanije učestvuju i u izgradnji deonica auto-puta Beograd-Južni Jadran, obilaznice oko Beograda, da se zajedno sa Kinom realizuje projekat brze pruge od Budimpešte do Beograda, da su u kineskoj kompaniji učestvovali u izgradnji drugog bloka termoelektrane Kostolac B i izgradnji trećeg bloka, da ne pominjem značaj kineskih kompanija vezano za našu privredu. Kompanija HBIS je, kao što znamo, vlasnik Železare Smederevo, „Zi Jin“ je kupio kombinat u Boru. U Zrenjaninu se pravi velika fabrika guma. Ovo je samo deo svih onih ukupnih odnosa koje imamo sa Narodnom Republikom Kinom i to treba istaći.

O saradnji sa Narodnom Republikom Kinom bi se mnogo toga moglo reći, s obzirom na to da je Srbija jedan od najznačajnijih partnera, ako ne i najznačajniji partner Narodne Republike Kine u ovom delu Evrope, ne po ukupnoj sumi sredstava koja je deo projekata zajedničke realizacije, jer imate unutar procesa saradnje „17 plus 1“ ima članica Evropske unije koje imaju veći obim saradnje sa Narodnom Republikom Kinom na tim projektima, kao što su Poljska, kao što je Rumunija, kao što je Češka, kao što je Mađarska, čini mi se i Slovačka.

Znači, ima pojedinačnih projekata koji su vredniji, ali po broju ukupnih projekata koji se realizuju, po svemu onome što Srbija znači u tom procesu saradnje „17 plus 1“, vidi se da je naša uloga i te kako velika. Na kraju krajeva, mi smo bili domaćini jednog skupa 2014. godine, što govori i o tom odnosu koji Kina ima prema nama i Beogradu se nalazi Asocijacija za razvoj infrastrukture, što opet govori samo po sebi o značaju koji Beograd ima kao jedno čvorno mesto za razvoj infrastrukture. Ovaj ugovor koji smo potpisali sa Narodnom Republikom Kinom će samo dalje unaprediti tu saradnju.

Kada sam pomenuo da imamo mudru državnu politiku i aktivnu državnu politiku, to sam pomenuo juče i dužan sam da to građanima Republike Srbije kažem, mora se razumeti da ton tim odnosima daju predsednici Si Đinping i predsednik Vučić. To nije nikakvo preterivanje, to je logična stvar i u našim odnosima dobra stvar, jer to nam daje mogućnost da sa Kinom imamo posebne odnose, na kraju krajeva, jer svi znamo da smo mi 2009. godine sa Kinom uspostavili strateško partnerstvo, pa je to prošireno partnerstvo, sada je sveobuhvatno, kako Si Đinping ima priliku da, kako često naglašava, to je čelično prijateljstvo, i to samo po sebi govori o odnosima između nas i Narodne Republike Kine.

Drugi sporazum o kom mi danas raspravljamo jeste Sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama o podsticaju investicija između Vlade Republike Srbije i Sjedinjenih Američkih Država. U vezi sa ovim sporazumom mora se reći da će se realizacijom ovog sporazuma stvoriti prilika za nova radna mesta i zapošljavanje naših građana. Pored saradnje u oblasti privlačenja investicija, Srbija sarađuje u različitim oblastima, ali mi smo, ja sam lično ubeđen, zadnjih nekoliko godina, pogotovo u septembru prošle godine kada je predsednik Vučić u Vašingtonu potpisao Vašingtonski sporazum o ekonomskoj saradnji, mislim da smo tim potezom otvorili novu stranicu u našim odnosima.

Znamo sve šta se dešavalo u prošlosti tokom 90-ih godina, pogotovo bombardovanje 1999. godine, znamo kako stvari stoje, ali želimo jednostavno da odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama budu bolji. Sjedinjene Američke Države su danas jedan od najvećih stranih investitora u Republici Srbiji, uz najveća ulaganja. To u je kompanija „Filip Moris“, „Pepsi Ko“, „Koka-kola“, „Bol korporejšn“ i ostali. Ovo pominjem zato što svi ti odnosi, kažem, imaju ti i ekonomsku i ostale dimenzije i o tome se mora voditi računa, jer ovaj sporazum nam jednostavno daje mogućnost da dobijemo na kredibilitetu kao pouzdan ekonomski partner Sjedinjenih Američkih Država, ali i kao zemlja gde postoji mogućnost investicije američkog kapitala u različite infrastrukturne projekte. Realizacijom ovog sporazuma, prihvatanjem ovog sporazuma dobijamo mogućnost da obezbedimo i druge vrste finansijske podrške.

Ovaj sporazum ima svoj smisao vezano za realizaciju Vašingtonskog sporazuma, koji nije samo posvećen realizaciji projekata između Beograda i Prištine, već ima jednu širu dimenziju regionalnu i jako je važan jer unapređuje regionalnu saradnju.

Neću pominjati političku dimenziju tog odnosa, ali Republika Srbija se pridržava svih elemenata potpisanog sporazuma i mislim da pokazujemo da smo veoma kredibilan, i ozbiljan, i politički, i ekonomski partner. Mislim da tako treba da nastavimo.

Treći zakon koji je predmet našeg razmatranja je - Predlog zakona o potvrđivanju Aneksa 1 Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Francuske o saradnji u oblasti sprovođenja projekata u Srbiji. On formalno ima samo, da kažem, promenu nadležne institucije za sprovođenje prioritetnog projekta iz oblasti energetike. Međutim, ono što je važno, on obuhvata, on je deo sporazuma koji obuhvata realizaciju više projekata. Sama činjenica da je vezan za izgradnju metroa u Beogradu govori o značaju ne samo ovog zakona, nego i Republike Francuske u unapređenju infrastrukture u Srbiji. Mislim da je jako, jako važan. Sporazum se odnosi na izgradnju metroa. Procenjena vrednost je 4,4 milijarde evra. Izgradnja prve linije metroa trebalo bi da počne krajem ove godine, da se završi do 2028. godine, a druge linije da počne 2023. godine, da se završi do 2030. godine.

Ovo govori o značaju ovog zakona, ali moram pomenuti još jednu činjenicu koja vezuje ovaj zakon sa onim prethodno pomenutim, vezano za Kinu, ne samo sa stanovišta formalnog odnosa, nego sa stanovišta suštine. Francuska kompanija „Astom“ će finansirati 30% vrednosti projekta i radiće elektro-mehaniku, vozove, vagone, šine, električno napajanje, kompletnu opremu metroa, a kineska kompanija „Čajna pauer“ će finansirati građevinske radove, ostalih 70% projekata.

Na kraju ovog izlaganja vraćam se na početak. Ova tri ugovora, gospodine ministre, imaju ekonomsku, finansijsku, infrastrukturnu, ali i političku dimenziju. Potpuno je evidentno da će usvajanjem ovih zakona, odnosno realizacijom ovih projekata Srbija napraviti još jedan važan veliki korak u unapređivanju svoje infrastrukture. To Republici Srbiji će naravno doneti boljitak, ne samo unutar nas sa stanovišta infrastrukturnih projekata koji se realizuju, nego Srbija postaje važna tranzitna destinacija i za druge zemlje, za slobodno kretanje ljudi, robe i kapitala. To će se osetiti u ekonomiji naše zemlje i u rastu BDP-a.

Moram reći da mislim da je ovo sjajna stvar i drago mi je što ste tu, jer ste u situaciji da građanima Republike Srbije objasnite značaj ovih zakona, jer kada se posmatraju naslovi oni imaju suvoparni sadržaj, kad se pogleda suština onda se tek shvati koliko je ovo važno za Republiku Srbiju i za njen budući razvoj.

Hvala vam mnogo. Mi ćemo, naravno, u danu za glasanje podržati sva tri zakona.
Hvala.

Poštovana potpredsednice Narodne skupštine Republike Srbije, uvaženi članovi Vlade Republike Srbije, koleginice i kolege narodni poslanici, mislim da je jako dobro što večeras razgovaramo o izveštaju Evropske komisije u Republici Srbiji za 2020. godinu.

Naime, ovo je prilika da i šira javnost sazna nešto više o ocenama koje Evropska komisija daje o Srbiji, i o tome šta sve Srbija čini da bi postala članica EU, i šta na tom putu jesu neke moguće prepreke i kako Evropska komisija ocenjuje naš dosadašnji rad.

Moram reći lično, da kao član poslaničke grupe SPS, moram reći da sam zadovoljan onim što sam danas čuo od članova Vlade Republike Srbije, ali i suštinski, onim što stoji u ovom izveštaju. Zašto? On meni direktno i indirektno daje odgovore na mnoga pitanja vezana za pridruživanje Srbije članstvu EU.

Naime, mi smo danas od predsednice Odbora za evropske integracije čuli sa kakvim nivoom, sa kakvim ocenama Evropska komisija daje, prikazuje doprinos Srbije vezano za pojedina poglavlja, a mi znamo da će taj proces dugo trajati.

Ovo govorim iz konteksta činjenica da je evropska perspektiva prostora Balkana započeta 2003. godine u Solunu, da je sada 2020. godina, da smo 2014. godine, počeli pregovore, da je 18 poglavlja otvoreno. Drago mi je što je pet poglavlja spremno za otvaranje, da su dva privremeno zatvorena, ali moramo svi znati da sve ono što mi činimo u procesu pridruživanja EU ne zavisi samo od nas.

Naime, EU čini zajednica 27 država različitih po mnogo čemu i unutar tih 27 država postoje različite vrste interesa koje se mogu reflektovati na evropski put svake zemlje.

Evo, pogledajte samo šta se sada desilo sa Severnom Makedonijom, učinili su sve, ama baš sve što se od njih tražilo, pa su doživeli da pregovori nisu započeti, ali to je njihov problem i njihova sudbina. Ono što mene interesuje to je Republika Srbija.

Ja moram reći da mi je drago što naša zemlja uporedo sa onim što čini na putu pridruživanja EU rešava ono što je najvažnije, pitanje problema razvoja Republike Srbije i pitanje problema sa kojima se suočavaju građani Republike Srbije i pokazuju sposobnost da rešava probleme sa kojima se suočava.

Najveći problem ove godine bio je Kovid-19 i Srbija je naravno taj osnovni zadatak, ako mogu reći, ispunila, jer nadam se sa početkom vakcinisanja građana Republike Srbije nalazimo se na kraju ovog puta koji je Kovid započeo marta meseca prošle godine.

Pored toga otvorili smo dve bolnice. Auto-putevi se prave, otvaraju nam nove fabrike. Sama činjenica, kako je predsednik čini mi se Vučić rekao 2,9 milijardi evra … i investicija, uloženo u Srbiju govori o tome šta stranci misle o Republici Srbiji. Javni dug je najmanje porastao od svih evropskih zemalja, najmanje je pala stopa rasta.

Sve su to da kažem domaći zadaci. A zašto ovo pominjem? Pominjem, pre svega zbog sadržaja pojedinih delova ovog izveštaja i drago mi je što je tu večeras ministar za spoljne poslove u Vladi Republike Srbije, gospodin Nikola Selaković, jer ja sam u stvari želeo da govorim o onom delu koji se odnosi na spoljnu i bezbednosnu politiku Republike Srbije.

Videli smo u ovom izveštaju da se govori da se Srbija usaglasila sa 60% sa onim dokumentima koji visoki predstavnici za spoljnu politiku EU promoviše kao deo aktivnosti EU u toj oblasti. To je procenat usaglašenosti koji je po meni sasvim pristojan. Treba podsetiti da je bilo godina kada je on bio i veći, kao što je 2015. godine, ali bilo je godina kada je on bio daleko manji 2017. godine, kada je iznosio 46,51%.

Zašto ovo pominjem da je ovo veoma pristojan procenat usaglašenosti politike Republike Srbije sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU. Zato što u ostalom delu ovog dokumenta se vidi da smo mi uradili skoro sve, da smo usvojili dokumenta nacionalne strategije, da podržavamo mere i dokument EU u sprečavanju sukoba, da smo se pridružili svim sporazumima o neširenju oružja, da sarađujemo sa međunarodnim organizacijama, da sa NATO imamo najviši nivo saradnje koja jedna zemlja, koja nije članica NATO ima, da učestvujemo u vojnim vežbama Senata i sa SAD i sa drugim, da učestvujemo u misijama EU za upravljanje krizama, da učestvujemo u mirovnim misijama UN.

I, kada pogledate to, onda vidite da je naša aktivnost tu veoma velika, i da kažem, veoma smo aktivni, ali u kom grmu leži zec? Po meni, mislim da nezasluženo dobijamo kritike vezano za saradnju sa Ruskom Federacijom i NRK, i mislim da pojedini tonovi koji dolaze iz EU nisu iskreni i sa jednom vrstom omaložavanja se govori o našoj saradnji.

Naime, ove godine sam uspeo dva puta da pročitam i od gospodina Lajčeka, kao specijalnog izvestioca od evropskog komesara fon der Lajen da je rekla da je Balkan EU, a ne stanica na putu u svili. Mislim da to nije korektno. Mi smo samostalna zemlja, sarađujemo sa NRK, sa Ruskom Federacijom, imamo svoje interese i bilo bi logično da i ove zemlje uzmu u obzir naš interese.

Zašto ovo kažem? Lajčak je više puta pomenuo da mi, kao poslanici i druge javne ličnosti koje se bavimo politikom imamo obavezu da javno kažemo šta sve EU radi da podrži Srbiju ili da pomogne Srbiji. U ovom izveštaju postoje podaci koje, ja misli, najbolje potvrđuju naš nivo saradnje sa EU. Ministar je pomenuo 68% izvoza. Srbija zajedno sa EU udeo te trgovine je 63%, sa Ruskom Federacijom 7%, sa Kinom 6%, sa BiH 5%, sa zemljama CEFTA 16%. Znači, kada se vidi to, onda se vidi to onda se vidi da je najveća trgovinska razmena sa zemljama EU.

Šta onda može biti problem? Ja tu problem, da budem iskren, ne vidim. Jer, ima jedno logično pitanje, da li saradnja Srbije sa Narodnom Republikom Kinom i Ruskom Federacijom dobra za Srbiju? Da. Dobra je za Srbiju zato što nam daje mogućnost i sa stanovišta Ruske Federacije i NRK da realizujemo određene projekte i da otvorimo nova radna mesta, da se podigne životni standard. Evo, ovih dana, najbolja vest koja se mogla čuti to je da Turski tok je počeo da funkcioniše, prirodni gas iz Ruske Federacije preko Turske i Bugarske stiže u našu zemlju, što je dobro za privredu i za građane, da ne pominjem ovu političku dimenziju koja je veoma važna za ove sve ocene, a to je podrška koju mi imamo u Ruskoj Federaciji i Narodnoj Republici Kini u Savetu bezbednosti.

Znate kako, kada neko pitanje dođe u Savet bezbednosti UN, onda se te dve zemlje pitaju i onda je veoma važno da Srbija kao objektivno mala zemlja u svetskim razmerama ima tako dva velika i moćna prijatelja koji podržavaju njene stavove.

Setite se, oni su bili i za formiranje suda za suđenje zličinima počinjenim od strane pripadnika OVK na Kosovu, bili su protiv toga da se smanjuje broj sednica Generalne skupštine … Saveta bezbednosti, kada je reč o razmatranju Kosova, kritikuju ponašanje UNMIK-a, kritikuju ponašanje i nesprovođenje ponašanja kosovske strane vezano za Briselski proces, kritikuju sve one stvari koje su, da kažem, deo naših problema na Balkanu i sa kojima se Srbija suočava.

Znači, da li je saradnja Srbije sa Kinom, Ruskom Federacijom dobra za Srbiju? Da. Da li ta saradnja predstavlja pretnju po EU? Naravno da ne. Jer, kada vidite 7% i 6%, u odnosu na 63%, pa to je četiri, pet puta manje. Onda se postavlja jedno logično pitanje - u čemu je onda problem?

Znate, nije problem kada kineske kompanije 2010. godine, kupe dva simbola švedske, "Volvo" i "Saab", onda je to u redu. Nije problem kada kineske kompanije učestvuju i kupe deonice javnih preduzeća u energetskoj oblasti pojedinih članica EU, to nije problem. Nije problem kada ulažu u njihovu privredu, a za jednu malu Srbiju je problem ako se kupi Železara Smederevo ili Rudarsko-topioničarski basen Bor, ili da se otvori neka fabrika.

Mislim da tu EU nije prema nama do kraja iskrena, jer ovde nije reč o toj ekonomskoj dimenziji, ovde je reč o geopolitičkoj dimenziji.

Naime, potpuno sam ubeđen da i ta rečenica da je Balkan deo EU, a ne stanica na Putu svile govori o namerama EU da bude geopolitički faktor i da zaokruži prostor Balkana i da mi za EU ili bar za pojedine države unutar EU predstavljamo jednu sivu zonu koja nije pod kontrole.

Treća dimenzija tog odnosa je kada sam pitao da li mi imamo koristi. Da. Da li saradnja sa ovim zemljama je pretnja EU? Ne. Onda mi se nameće treće pitanje ili odgovor na to pitanje – u čemu je onda problem?

Mislim da jedina vrsta problema koja je problem za njih, a ne za nas je u tome što smo autonomni, donosimo samostalno odluke. I Kina i Ruska Federacija se pojavljuju u ovom slučaju kao alternativni, ako mogu upotrebiti reč „igrači“ na prostoru Balkana, a znamo da sa Rusijom već imamo odnose skoro dva veka, govorim o diplomatskim, a Narodna Republika Kina je naš strateški partner, kao i Ruska Federacija. Obe zemlje su naši strateški partneri i stvarno ne vidim razloga da se na taj način daju ocene o našoj saradnji sa Narodnom Republikom Kinom.

Drago mi je što je tu i ministarka za pitanja evrointegracija. Mislim da nije korektno da u ovom izveštaju stoji ocena da su predstavnici Srbije glorifikovali podršku i pomoć koju su dobili od Kine u vreme pandemije. Nije korektno zato što nije to fer prema Srbiji.

Podsetiću vas da je SZO 11. marta proglasila pandemiju. Evropska unija je 17. marta zatvorila svoje spoljne granice. Nama je prva pomoć iz Kine stigla 21. marta, proveravao sam sinoć. Ne treba zaboraviti da je tada EU donela još jednu važnu negativnu odluku po nas, a to je da zemlje koje nisu članice EU neće imati mogućnost nabavke medicinske opreme iz EU, pa je onda, da budem pošten, zbog kritika koje su stigle iz same EU, ali i zbog pisma koje su ministri inostranih poslova zemalja sa Balkana poslali EU, ta odluka promenjena, pa smo dobili i mogućnost da nabavimo opremu.

Ako je predsednik Vučić izrazio zahvalnost kineskom narodu i predsedniku Si Đipingu, uradio je to sa razlogom, jer, znate, 21. marta, šest dana od uvođenja vanrednog stanja kod nas, u situaciji kada je pandemija počela da hara prostorom Evrope, sasvim je logično zahvaliti se na pomoći. Dobro je da smo je dobili.

Setite se samo da je i Đuzepe Konte, predsednik Vlade Republike Italije tih dana j kritikovao EU zbog svega onoga što se dešavalo krajem februara i početkom marta i tokom marta u Lombardiji i svega onog što se dešavalo u Italiji.

Evropski komesar Ursula fon der Lajen je kasnije priznala da je Italija bila u pravu i da EU nije učinila dovoljno da pomogne Italiji.

Zašto je onda greh reći da je i Srbija bila u pravu što se brine o svojim građanima i što možemo da dobijemo pomoć? Pa, izvinite, evo i sad je takva situacija sa vakcinama. Evo, danas sam vrlo pažljivo pratio, sjajna je vest da je odobreno 70 miliona evra da bi se nabavila vakcina, ali je suština da će dok se ne nabavi vakcina zemlje EU davati deo svojih kontigenata državama koje nisu članice EU, nego su zemlje kandidati.

Za nas je najbolja i najvažnija stvar da je naša država, naša Vlada obezbedila vakcine. Evo, bili smo među prvima i sa Švajcarskom i Velikom Britanijom koje su počele vakcinaciju. Sad ćemo posle 1. januara dobijati određene kontigente, ali najvažnija vest, i ako to bude, onda stvarno imamo čime da se pohvalimo i to govori o kvalitetu koji postoji u državi - dva miliona vakcina u prvom tromesečju, ako sam dobro pročitao pre neki dan. To je nešto što samo može da raduje, jer to govori da će se problem korone u Srbiji brzo rešiti.

Dakle, zadržao sam se samo na ovoj dimenziji problema. Mislim da je važno da razgovaramo i o ovoj temi, da ne bi ostajao neki prazan prostor.

Na samom kraju, mislim da je EU ove godine bila zaokupljena sama sobom i da je najvažniji problem koji su oni trebali da reše, naravno, njihov problem je problem kao i svih nas – pandemija i mislim da naša spremnost za pridruženje i za otvaranje novih poglavlja nije jednostavno bila za njih u ovom trenutku toliko važna i da sa time nismo izgubili mnogo, jer ako EU stvarno nas želi kao kandidata za članstvo u EU, evo, sledeća godina je tu, Peto poglavlje je pripremljeno za otvaranje, pa ćemo biti u prilici da vidimo kako reaguju za iduću godinu. Hvala vam.
Poštovana gospođo Joksimović, hvala na ovim odgovorima.

Što se tiče geopolitike, uz svo poštovanje, niste mi trebali govoriti više od onoga što ste rekli ili naglašavati, jer ja to predajem. Prema tome, o tome znam prilično toga.

Nisam imao vremena, zbog toga što će moje kolege govoriti, da kažem nekoliko reči o tome zašto mi nismo podržali neke deklaracije visokog komesara za spoljnu i bezbednosnu politiku. Imamo svoj interes kao zemlja. Znate, ja sam vrlo jasno i glasno rekao, mislim da je 60% vrlo pristojan broj, uzimajući u obzir činjenicu da smo pregovore počeli 2014. godine, da se menja metodologija, da politički kriterijumi vladaju, da interesi pojedinačni postoje i da se još ne zna kad će biti datum prijema, a u dokumentima EU se govori da je potrebno usaglasiti do trenutka sticanja članstva. Znate, 60% u trenutku kad ne znate da ćete biti član je više nego što objektivno treba.

Vi ste ministar i vi pregovarate. Ja sam poslanik i ja govorim u ovom cenjenom Domu i govorim ono što mislim i želim da to građani čuju. Odlično znam kako stoje stvari sa Ruskom Federacijom i sa Narodnom Republikom Kinom, jer je Kina prvi spoljnotrgovinski partner EU u uvozu i drugi u izvozu. Prema tome, to je toliko minorno naš odnos sa Kinom u odnosu na ono što imaju sa Kinom, ali ne prigovaraju jedni drugima u odnosu na nas. Ne znam da li znate, unutar procesa 16 plus jedan, mi smo četvrti ili peti partner po veličini investicija i slično, pa se ne prigovara ni Poljskoj, ni Češkoj, ni Mađarskoj u tolikoj meri koliko se prigovara…

Rekao sam da mislim da komesaru gospođi fon Lajen nije bilo potrebno da to govori zato što Srbija radi dobro, jer brine o svojim građanima i potpuno sam svestan da je i Bregzit i kovid i stvari koje imaju unutar sebe daleko važnije nego što je pridruživanje Srbije ili otvaranje pregovaračkog procesa. Znate, oni ne govore o novoj metodologiji.
Oni govore o vladavini prava i o drugim kriterijumima. Nisu ni oni od juče, neće ni oni sve svoje stvari da kažu na način, ali pošto je ovo Narodna skupština i mi govorimo da bi građani čuli, onda je red da čuju svaku dimenziju te priče, pa neka izvedu odgovarajući zaključak.
Moj je zaključak da Vlada radi dobro, da država radi pametno, da razvijamo odnose sa onim zemljama koje hoće da rade sa nama, jer vodimo računa o građanima Republike Srbije. Mislim da to dobro radimo. Na kraju krajeva, i ova situacija oko Kovida i oko vakcina pokazuje kako Srbija dobro radi. Hvala vam.
Hvala.

Poštovani predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, mislim da je dobra stvar što smo u prilici danas da razgovaramo o kodeksu ponašanja narodnih poslanika i trebalo bi pre svega pohvaliti Odbor za administrativno-budžetska i mandatno-imunitetska pitanja što je konačno ovaj tekst stavio na raspolaganje Skupštini da o njemu razgovara. Kažem „konačno“, zato što očigledno ranije nije postojala politička volja da se ovakav jedan dokument nađe i da bude predmet razgovora na Narodnoj skupštini Republike Srbije.

Mislim da je dobro da razgovaramo o sadržaju ovog dokumenta, ali i da razgovaramo o onome što Narodna skupština danas jeste i što Narodna skupština u političkom životu Republike Srbije znači.

Ovo pominjem zato što u članu 6. ovog kodeksa se govori da narodni poslanik ima obavezu da se ponaša na način da će jačati integritet Narodne skupštine i poverenje javnosti u Narodnu skupštinu kojom neće ugroziti ugled Narodne skupštine i narodnih poslanika, ali koliko god ovaj dokument bio dobar, koliko god narodni poslanici vode računa o sadržaju njegovih odredbi, moramo takođe imati na umu jednu stvar koju starije kolege, poslanici znaju iz iskustva koje imaju radeći u ovom cenjenom domu, da je jedana stvar šta mi govorimo ovde u Narodnoj skupštini, a druga je stvar šta će se pojaviti u medijima Srbije.

Znate, možete se ubiti od objašnjavanja sadržaja nekog zakona, da govorite o dobrim ili lošim stranama nekih rešenja da se trudite da ukažete šta ta rešenja znače za život ljudi, da govorite o rezultatima na jedan ili drugi način, to je sve pitanje sposobnosti narodnog poslanika i načina njegovog izražavanja, ali ne možete znati šta će pojaviti i da li će se uopšte pojaviti.

Ovo govorim zato što mislim da je dobro da mi razgovaramo o kodeksu ponašanja narodnih poslanika, ali i da govorimo i o Narodnoj skupštini. Moj je utisak da se zbog rezultata izbora koji su bili pre nekoliko meseci i zbog sastava Narodne skupštine Republike Srbije koju su odredili građani, to treba eksplicitno reći da se u jednom delu javnosti pokušava ova Narodna skupština pokazati kao nekompetentna, kao loša, da Narodna skupština nema sastav koji po mišljenju, da kažem tog elitnog dela tzv. javnosti, ili koja uzima sebi za pravo da tumači sve na način koji njima odgovara, iznosi takve stvari o Narodnoj skupštini Republike Srbije.

Znate, ja sam poslanik dugo godina u Narodnoj skupštini Republike Srbije i mislim da imam moralno pravo da dam jednu ocenu o radu parlamenta. Bio sam i poslanik u sazivima od 2001. godine do 2008. godine i prisustvovao sam nekim stvarima koje su nedostojne za narodne poslanike i nedostojne za parlament kao instituciju, ali nisam čuo nikad da je parlament tada bio kritikovan na način koji se pokušava kritikovati danas.

Postavlja se jedno logično pitanje gospodine predsedniče – da li je veći problem način na koji će poslanik izraziti neku svoju misao, neki svoj stav ili je problem recimo, krađa prilikom glasanja koja su se dešavala posle 2000. godine? Znate, mi imamo dve velike, ako mogu reći afere u parlamentu koje nikada nisu završene do kraja. Jedna je glasanje, stariji se sećaju, glasanje o Zakonu o radu, kada se čak iz Turske glasalo da bi se obezbedio taj jedan ili dva poslanika, da bi Zakon o radu bio izglasan i to je ostavljeno, pokriveno prašinom, a drugo glasanje je bilo kada se glasalo o guverneru Narodne banke Srbije.

Ja to znam, jer sam tada bio predsednik poslaničke grupe SPS i moram vam reći da mi je jedan kolega odmah nakon glasanja ukazao da su dve naše kartice iskorišćene za glasanje da bi se izabrao guverner Narodne banke. Tražio sam po Poslovniku, tadašnjem Narodne skupštine Republike Srbije, obaveza je bila predsednika da dostavi listing šefu poslaničke grupe u roku od 24 sata od trenutka kada je izvršeno glasanje. Taj sam listing dobio nakon šest meseci.

U međuvremenu sam ja naravno, podneo krivičnu prijavu za zloupotrebu službenog položaja i ta krivična prijava sedi u nekoj fioci, pored tadašnjeg predsednika, odnosno predsednice Narodne skupštine i sada postavljam sebi i vama pitanje – da li je to dostojno ponašanje narodnog poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije? Da li to govori o karakteru ponašanja Narodne skupštine? Ali nije bilo kritičkih reči, sem časnih izuzetaka o tome šta Narodna skupština tada radi. Da ne pominjem da nosiocima tih funkcija nije palo napamet da eventualno priznaju to pa da se ponovo proveri glasanje u Skupštini, jer skupštinska većina je postojala, ali nije postojala dobra politička volja.

Ovo govorim iz razloga što mislim da je dobro da mi razgovaramo o ovom kodeksu i mislim da je tačna formulacija navedena u sadržaju ovog kodeksa da treba da poveća svest narodnih poslanika o njihovom radu, ali mi zajedno svi treba da se potrudimo i građanima Republike Srbije da podignemo svest o značaju Narodne skupštine.

Znate, Narodna skupština je jedan jako važan organ vlasti, zakonodavna vlast. Meni se Narodna skupština da vam kažem, pogotovu dopada i iz razloga što u odnosu na izneto mišljenje nekog svog kolege, narodnog poslanika, bez obzira da li se slažete ili ne, vi ste u situaciji odmah da reagujete bez saopštenja, bez nekih daljinskih tekstova, naručenih tekstova ili nečeg trećeg. Dobra stvar je što jednostavno možete odmah da reagujete na svaku izrečenu rečenicu.

Bio sam takođe u situaciji da kao član naše delegacije u Savetu Evrope slično kao moj kolega Mijatović, prisustvujem nekim sednicama u Savetu Evrope. Evo i tu je naša potpredsednica Elvira Kovač, koja je vodila jedan Komitet za ravnopravnost i vodi u Savetu Evrope, i tamo imate priliku da vidite što šta. I onda jednostavno shvatite da po neka reč izrečena u našem parlamentu su suviše jake ili se izgovore sa određenom negativnom namerom.

Ponavljam ono što sam rekao na početku svog izlaganja, građani Srbije odlučuju ko će sedeti u ovoj Skupštini, a ne neko drugi i gde ćemo, ako nećemo ovde da iznesemo neki svoj stav i o nekom ponašanju. Stvarno je nedostojno kako ja da ne branim, primera radi, da mi ne zamere drugi, počeću od njega, kako da ne branim predsednika svoje partije, kada je, recimo, pre nekoliko godina brojali smo 250 dana bio na naslovnim stranicama nekih medija od 365 dana, koliko godina ima, pa kako da ne kažete u Narodnoj skupštini da to nije prihvatljivo ili kako ne braniti predsednika Republike kada se napada njegova porodica. Ja to pominjem zato što sam i ja bio u situaciji 2013. godine, da budem napadan, odnosno moja porodica. Pa gde ćete da kažete, ako nećete ovde? Jer, izvinite drugi objavljuju samo ono što hoće ili ono što im neko drugi kaže da treba objaviti.

Narodna skupština jeste mesto za diskusiju, jeste mesto za razgovor, jeste mesto gde narodni poslanik treba da kaže šta misli i o nekim pojavama i o određenim dešavanjima, o svemu onome što čini sadržaj života građana Republike Srbije. Mi predstavljamo građane i mi u njihovo ime nastupamo ovde. Ako nećemo ovde, gde ćemo?

Mislim da je član 7. suština ovog kodeksa ponašnja. U njemu se kaže da narodni poslanik ličnim primerom predstavlja uzor etičkog ponašanja nosilaca javne funkcije. Često sam bio u situaciji da odgovaram na pitanja zašto se u Narodnoj skupštini tako govori. Rekao sam da to govore poslanici koji nemaju šta drugo da kažu, poslanici koji ne znaju šta da kažu o nekom zakonu, oni pribegavaju iskrivljavanju istine, lažnim izjavama, grubim izjavama, vređaju pojedinca da bi izazvali pažnju na sebe.

Dobro je što se sednice Narodne skupštine Republike Srbije prenose javno. Ako su građani Republike Srbije birali narodne poslanike, onda su u situaciji da vide kako se ponašaju narodni poslanici, pa neka oni donesu odluku o tome šta misle o tim narodnim poslanicima ili o političkoj stranci koju oni predstavljaju, a ne da to donose neki drugi.

Namerno kažem neki drugi, jer neću da pominjem imena da se ovo ne bi pretvorilo u neku drugu vrstu diskusije. Parlament je važno mesto u političkom životu Republike Srbije i mi moramo da pazimo ovu narodnu skupštinu i da vodimo računa, kao što govorimo o ovom kodeksu šta i na koji način govorimo, da shvatimo da to predstavlja ne samo nas, nego i Narodnu skupštinu Republike Srbije.

Mislim da je član 6. ovog kodeksa izuzetno važan, jer govori o etičkim vrednostima koje svaki narodni poslanik mora da poštuje. To su istina, pravičnost, poštenje, nepristrasnost, odgovornost, integritet, otvorenost, dostupnost. Poslanik treba da bude uvek dostupan svima onima koji se interesuju za to šta on radi u Narodnoj skupštini Republike Srbije i da odgovara na sva pitanja, jer on predstavlja građane i vodi računa o javnom interesu.

Moram da ponovim ovo javnom interesu, zato mi se i dopada što su određenim amandmanskim promenama unapređene odredbe ovog kodeksa, jer su uvažene i neke druge sugestije GREK-a i nekih drugih institucija koje se zalažu za unapređenje rada poslanika. Jednom rečju, mislim da smo uradili jako puno korisnih stvari da bi podigli svest i o načinu na koji poslanik treba ovde da nastupa, ali i da bi govorili o Narodnoj skupštini Republike Srbije.

Moram reći da mi je interesantan i stav 3. člana 20. ovog kodeksa, koji govori, citiram - narodni poslanik ne sme da iznosi podatke, činjenice, ocene iz ličnog ili porodičnog života drugog lica koje mogu da naškode časti ili uvredi tog lica.

Apsolutno se slažem sa ovom odredbom člana, ali se postavlja jedno logično pitanje, šta ako neki mediji da objave neki podatak, pa ga poslanik onda citira? Šta ako taj podatak nije tačan, ko je onda tu nekorektan? Da li mediji koji je to objavio ili poslanik koji je to preneo? Novine će se uvek pozvati na to da ne želi da objavi izvor svojih informacija, a poslanik je objavljivanje takve informacije, odnosno prenošenjem takve informacije, apsolutno na raspolaganju javnosti. A da li je informacija tačna? To ne znamo. Jer, tačno se neke informacije, nažalost, možemo da utvrdimo samo u sudskom postupku i to ako vodite sami postupak parnični, jer znate kako, kažem, imam bogato iskustvo iza sebe, pa znam kako to izgleda u praksi, svi se zaklinju u javnost rada, u demokratiju, u pravo, da se može reći i preneti šta se hoće, ali se odlučuje na način na koji to određuju oni koji da kažem i upravljaju informacijama na nivou kada ona izađe iz Narodne skupštine Republike Srbije.

Mislim, jednom rečju, da je dobro što smo mi danas počeli ovaj razgovor o kodeksu ponašanja narodnih poslanika i mislim da Skupština treba, da poslanici u Narodnoj skupštini trebaju da razgovaraju na način da afirmišu i način svog rada i Narodnu skupštinu i teme koje se nalaze na dnevnom redu, uvek uz mogućnost da daju svoj komentar o nekim društvenim pojavama, naravno, navodeći izvor, ako koriste neke druge podatke, navodeći izvor tih podataka, jednom rečju da budu spremni da odgovaraju građanima za ono što građane interesuje, jer mimo ove sfere, mimo ove sale, mi imamo komunikaciju u okviru svoje političke stranke, kada se neko interesuje o našem radu i ti građani, takođe, zaslužuju da budu na adekvatan način predstavljeni.

Jednom rečju, mislim da je reč o dobrom dokumentu i poslanička grupa SPS će ovaj dokument podržati u danu kada budemo glasali. Želeo bih samo da dodam još nešto, ne znam da li ste imali priliku da pogledate izveštaj Evropske komisije, ima i deo koji se odnosi na parlament, o njemu ćemo razgovarati u nedelju ili ponedeljak, i tamo se govori da je parlament unapredio svoj rad.

Govorim ovo zato što stvarno je napravljen veliki pomak unapred i mi svojim, da kažem, načinom izražavanja ili obrade pojedinih tema i koristeći ovaj kodeks, odnosno primenjujući sve ono što je sadržano u kodeksu, mislim da ćemo na najbolji način pokazati da su građani imali pravo, kada su doneli svoj sud na izborima, odnosno da se stavimo svim onim budućim građanima koji budu želeli da učestvuju na izborima.

Tu bi završio svoje izlaganje, ne bi želeo da uđem u političke ocene vezano za ko, kako i na koji način predstavlja javnost Srbije, ne ovde u Narodnoj skupštini, jer za one za koje su građani procenili da treba da budu tu, oni tu i jesu, ali vidite, ima i drugi koji se predstavljaju kao politički, važni politički činioci, a nemaju podršku građana, o njima drugi put.

U svakom slučaju, mislim da je reč o dobrom dokumentu i mi ćemo iz poslaničke grupe SPS u danu za glasanje podržati ovaj dokument. Hvala vam.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi ministre, koleginice i kolege poslanici, dozvolite mi da kažem nekoliko reči o predlogu zakona o kom danas raspravljamo. Socijalistička partija Srbije će glasati za Predlog zakona o budžetu.

Za svaku Vladu Republike Srbije ovo je najvažniji zakon. Za građane je takođe jako važno ovo što danas pričamo, zato što su u situaciji da čuju kakvo je stanje ekonomije zemlje, kako i koliko ima budžetskih korisnika, kakav je plan Vlade vezan za ekonomiju i ekonomski razvoj, jednom rečju kako će se novac kojim država raspolaže trošiti i kako će se sticati.

Ministar je na početku svoga izlaganja danas rekao da je zakon odraz dešavanja u 2019. godini i to moramo naročito podvući, zato što se u 2019. godini desila stvar koja je bila do sada nepoznata svetskoj zajednici – virus Korona 19 i pandemija virusa je jednostavno svet stavio u jednu potpuno novu situaciju u odnosu na bilo koji period njene istorije i ceo svet se suočio sa posledicama širenja ovog korona virusa. Svetska ekonomija je stala ili usporila kretanje, gotovo sve zemlje sveta osećaju posledice pandemije ovog virusa, u gotovo svim zemljama sveta su negativni ekonomski pokazatelji, sa izuzetkom Kine, koja se oporavila, odnosno došla je na tu negativnu nulu i imaće izgleda do kraja godine pozitivnu stopu rasta, dok sve ostale zemlje imaju te negativne tendencije ili stanje njihove ekonomije.

Moram reći da se naša zemlja dobro ponela u vreme pandemije i da je Vlada postupila veoma mudro uz sve mere koje je preduzela. Jer, Vlada je ostvarila dva glavna cilja u 2019. godini u odnosu na pandemiju, a to je očuvanje zdravlja stanovništva i očuvanje ekonomije zemlje. Sve ono što je Vlada Republike Srbije kao poseban paket ekonomske pomoći učinila početkom godine, odnosno u prvoj polovini godine, pokazalo se jako važnim za današnji trenutak a i za strukturu ovog budžeta o kom Narodna skupština Republike Srbije danas raspravlja.

Podatak koji ste izneli da smo imali 2,3 milijarde evra stranih investicija, direktnih stranih investicija govori samo po sebi koliko postoji poverenje stranih investitora u ekonomiju naše države, i ako mogu reći i u politički sistem i sve ono što čini deo državnog identiteta Republike Srbije.

Znate, niko neće da ulaže u one zemlje gde je nesigurnost i gde nema očekivanih rezultata i oni imaju svoje razloge zašto ulažu u našu zemlju.

Ako bi ušli u neku raspravu, mogli bi raspravljati o tome da li i u kojoj meri se to kosi sa ovim stavom da ne postoji vladavina prava u Srbiji, ali onda dolazimo na polje politike, a to želimo danas da izbegnemo, jer govorimo samo o ciframa.

Činjenica da ovaj budžet ima investicioni karakter i da je reč o socijalno odgovornom budžetu. Zašto kažem investicioni? Zato što on na strani rashoda predviđa mnogo ulaganja, investicija, ne samo kapitalnih u infrastrukturne projekte, nego i ulaganje i u zdravstveni sistem i mislim da je to stvar koja može da raduje, ne samo zbog situacije vezano za ovu pandemiju, nego i zbog budućnosti i brige o zdravlju stanovništva, ali sam pomenuo već tako pametno planirani razvoj ekonomije Srbije, nas dovodi u situaciju da planiramo rast BDP u 2021. godini na projektovanih 6 posto.

To samo po sebi govori da ova Vlada radi jako dobar posao, i mislim da građani treba da znaju sve ove elemente da bi mogli proceniti kako Vlada radi. Pomenuo sam da je rashod, odnosi se na kapitalne investicije i velike infrastrukturne projekte, ali i ulaganje u zdravstvo. To je dobro.

Činjenica da smo napravili dve nove bolnice i da se o tome razmišljalo još u junu mesecu, ove godine, govori i o mudrosti našeg državnog rukovodstva, jer teško je tada bilo predvideti u odnosu na sve ono što se govorilo o pandemiji, da će se desiti u drugoj polovini godine, ono što se sada dešava.

Naime, nije nikakva nepoznanica da su sve prognoze vezane za vreme trajanja pandemije posledice pandemije pale u vodu. I u ovom trenutku ne samo ovde kod nas u ovom delu Evrope, nego širom sveta, ako mogu reći virus divlja. Veliki je broj zaraženih ljudi. Nažalost, veliki je broj i preminulih ljudi i očigledno je da će jedino vakcinacija biti način da se zaustavi taj kovid, makar u određenom roku dok briga o zdravlju celog stanovništva ne da svoje rezultate.

Nije ovde reč samo o dve bolnice koje su planirane u junu, a sada završene. Vi ste, ministre, pomenuli, ako sam dobro zapamtio 22 zdravstvene ustanove koje se prave i u koje investira Vlada Republike Srbije širom naše Republike, što govori o jednom, da kažem, sveobuhvatnom planu za unapređenje zdravstvenog sistema Republike Srbije.

Pomenuli ste i Klinički centar, pored mnogobrojnih lokalnih samouprava, pomenuli ste i Klinički centar u Beogradu, Klinički centar u Novom Sadu, ranije je bio Klinički centar u Nišu, i kada se uzmu ulaganja u ostale zdravstvene ustanove može se shvatiti koliko Vlada Republike Srbije brine o zdravlju stanovništva.

Kada je reč o kapitalnim investicijama, neću o tome mnogo govoriti, jer će moj kolega inženjer, Milutin Mrkonjić, najveći graditelj na ovim prostorima o tome daleko više i stručnije od mene govoriti, ali ne mogu, a da ne pomenem moj utisak da je stanje infrastrukturnih projekata u ovom trenutku u Srbiji na jako visokom nivou, da imamo najbolju infrastrukturu u zadnjih nekoliko decenija, da možemo jednostavno sa zadovoljstvom, sa ponosom reći da su napravljeni, da su realizirani infrastrukturni projekti koji su, praktično, povezali Srbiju od severa ka jugu, istoka ka zapadu, da se putuje brzo, da se putuje bezbedno, da je povećan broj vozila i domaćih i stranih. Sve to ima svoje veze i sa ekonomijom ove zemlje i naravno sa stranim investicijama.

Ja sam primera radi pre nekoliko godina bio u situaciji da pročitam izjavu jedne velike međunarodne multinacionalne auto-kompanije koja govori da ukoliko napravimo auto-put taj i taj, onda će oni naravno povećati ulaganja u našu zemlju, jer imaće veću mogućnost, odnosno priliku za veću proizvodnju.

Ovde svako traži svoj interes i želi da ga realizuje, ali i investicije i infrastrukturni projekti nisu samo unapređenje saobraćajne, železničke i druge infrastrukture zemlje, one za ogroman, ogroman broj ljudi znači siguran posao, za porodice sigurnu bezbednost, sigurnu budućnosti, veći životni standard, jednom rečju imamo zadovoljne ljude koji rade u infrastrukturi.

Rekao sam da će moj kolega Mrkonjić o tome govoriti, ali ne mogu da ne pomenem neke od ovih projekata. Sve je vrlo detaljno izloženo u strukturi budžeta koji je nama na raspolaganju, i o nastavku po realizaciji auto-puta „Miloš Veliki“, u delu prema Crnoj Gori, auto-put „Beograd – Južni Jadran“ i o „Zapadno-moravskom koridoru“ i o obilaznici oko Beograda, ali ne samo o ovim autoputevima.

Danas smo čuli podatak da takođe treba da se realizuje i železnička pruga „Beograd – Novi Sad“, brza pruga, kao deo jednog većeg projekta, međunarodnog karaktera, onda početak izgradnje „Metroa“, auto-put „Niš-Merdare“, takođe deo jednog međunarodnog projekta. Jednom rečju unapređuje se i auto saobraćaj, železnički saobraćaj, ali u strukturi ovog budžeta se može videti da se i luke, rečne luke u Srbiji unapređuju i da je Vlada planirala velike investicije i u te oblasti.

Jednom rečju, Vlada kroz ove projekte unapređuje i ceo sistem saobraćajnih i svih vrsta saobraćaja u Republici Srbiji, ali takođe unapređuje i kvalitet života građana.

Dozvolite mi da kažem nekoliko reči o još jednoj oblasti, izuzeto važno za celu Srbiju, pogotovo za njenu budućnost. To je prosveta. Vlada Republike Srbije u ovom budžetu planirala je nešto veća sredstva za prosvetu. To je mahom namenjeno za zarade zaposlenih, ali ima jedna mnogo važnija stvar koja se ne pominje, a deo je finansiranja Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. To je izvršavanje svih onih obaveza koje ministarstvo ima u sadržaju svog rada.

Naime, u strukturi budžeta Ministarstva prosvete i nauke i tehnološkog razvoja se da videti da će se bar vezano za nauku, da su uključeni novi projekti. To je podrška radu Naučno tehnološkom parku u Nišu, podrška radu Naučno tehnološkog parka u Čačku, podrška radu Instituta za veštačku inteligenciju, Rekonstrukcija Vazduhoplovne akademije i kada vidimo u strukturi budžeta da se planira i podrška Naučno tehnološkom parku u Beogradu, može se videti značaj svih ovih ulaganja, jer reč je namere da se prati ubrzani tehnološki razvoj i da stvorimo uslove za privlačenje inovativnih tehnološko razvojnih kompanija i stvorimo uslove za razvoj ekonomije zasnovane na znanju.

Kada je reč o Vazduhoplovnoj akademiji, razlog realizacije ovog projekta je obezbeđenje uslova za realizaciju Programa za formalno dualno obrazovanje, kako srednje, tako i visoko, i neformalno obrazovanje kroz stručno osposobljavanje, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju kadrova u skladu sa potrebom tržišta rada.

O prosveti bi se moglo mnogo toga govoriti, ali ja ću samo pomenuti još dve, po meni važne stvari. Jedna se odnosi na digitalizaciju. To je uslov budućeg napretka, ne samo kod nas i ne samo u prosveti, nego i celog društva. Predviđena su sredstva u delu sredstava kojima raspolaže Ministarstvo prosvete i nauke i tehnološkog razvoja, sredstva za nabavku računara u računarskim kabinetima u osnovnim i srednjim školama, što nije rađeno u prethodnim godinama, odnosno nije rađeno u meri u kojoj je to bilo potrebno.

Predviđeno je da se u narednih četiri do pet godina obezbedi da u svim školama budu savremeni računari, kako bi deca sticala savremeno znanje i bila spremna da ih po izlasku iz škole, naravno, upotrebe. U sledećoj godini iz budžeta bi trebalo da bude obezbeđeno najmanje 10.000 novih računara. Iz kredita treba imati mogućnost da nabavimo dodatnih 20.000 računara. Ukupno je univerzitetskom obrazovanju potrebno oko 50.000 računara u računarskim učionicama, s tim što će se taj broj povećati uvođenjem obavezom predmeta digitalni svet u prva četiri razreda osnovne škole.

Još jedan deo vezan za prosvetu je jako važan. Odnosi se na redovno finansiranje visokog obrazovanja, ne mislim samo na plate zaposlenih, pošto sam ovde video da su izdvojena sredstva za univerzitete u Srbiji, nego mislim i na finansiranje studenata.

Poštovani građani, malo se zna da država snosi veliki udeo u finansiranju visokog obrazovanja, da od 253.000 studenata u Srbiji koji studiraju na fakultetima i visokim školama strukovnih studija, 105.000 studenata studira o trošku države, što je 44,7% i sami možete videti šta to znači za jednu malu zemlju kao što je Srbija, onda se ne trebamo čuditi kada imamo tako kvalitetno obrazovanje, ali nije samo reč o finansiranju, nego i o drugim programima.

Važan deo obrazovnog sistema jeste i učenički i studenski standard. Dobro je što država odvaja sredstva za održavanje postojećih domova. Naime, u studenskim domovima ima mesta za 18.000 studenata, a broj korisnika ishrane je preko 30.000, što govori da ima jedan veći deo studenata koji koriste ustanove studenskog smeštaja i ishrane.

Tu si i đački domovi. Ima 12.000 učenika koji žive i uče u ovim domovima. Naravno, država plaća, cena njihovog korišćenja đačkih i studenskih domova je niska u odnosu na realnu ekonomsku cenu, jer država pokriva najveći deo tih troškova.

Želeo bih, baš kada je reč o Ministarstvu i o tom delu da pomenem da će se do kraja ove godine potpisati ugovor za završetak objekta studenskog odmarališta na Paliću, koji je započet pre šest ili sedam godina i očekuje se da 25.12.2020. godine, se potpiše treća faza završetka ugovora o realizaciji izgradnja objekta studentskog odmarališta na Paliću i onda će smeštajni kapaciteti na Paliću biti 280 mesta i neće biti to naravno namenjeno samo studentima, moći će i druge kategorije građana da koriste te objekte, a da ne pominjem održavanje međunarodnih naučnih konferencija i slično.

Takođe bih želeo da pomenem projekat koji se odnosi na rekonstrukciju doma učenika Srednje poljoprivredne škole „Sonja Marinković“ u Požarevcu. Sa tim novim ulaganjima koji će opet biti… Samo, zaboravio sam, studensko odmaralište bi trebalo da bude završeno za 300 dana od trenutka potpisivanja tog ugovora. Znači, ako bude potpisan ugovor 25. decembra ove godine, kao što se najavljuje, onda je realno očekivati, da kažem, 1. novembra iduće godine ili negde u to vreme da objekat bude stavljen na raspolaganje studentima i ostalim korisnicima.

Pomenuo sam đački dom u „Sonja Marinkoviću“ u Požarevcu. Nakon popisivanja ovog novog ugovora dom će biti u situaciji da primi 173 učenika. Toliki će biti smeštajni kapacitet ovog doma.

Planira se i izgradnja doma učenika Srednje poljoprivredne škole “Beograd“ u Beogradu. Smeštajni kapaciteti su 168 mesta. Takođe, ugovor treba da se potpiše 25. decembra i takođe je planirano da bude završen za 300 dana. Ovo sve govori da Vlada vodi računa i o studentima i o đacima.

Dozvolite mi na kraju svog izlaganja da pomenem još dve stvari.

Gospodine ministre, ako sam ja dobro čuo, ali molim vas da me ispravite ako nisam u pravu, Vlada je planirala da u sledećih pet godina uloži u zaštitu životne sredine 3,2 milijarde evra, što govori da Vlada dugoročno planira, da kažem, izgradnju, odnosno stvaranje jedne zdrave životne sredine, što će imati svoj duboki smisao ne samo za kvalitet života građana Republike Srbije, nego i ima onu drugu dimenziju.

Kada sam pomenuo drugu dimenziju, govorim, pre svega, o tome da će u boljim životnim uslovima, naravno, biti i ovaj daleko veći broj onih koji će doći u našu zemlju.

Hteo bih da pomenem još ovu dimenziju budžeta, a to je ta socijalna odgovorna dimenzija budžeta. To se odnosi na povećanje plata u javnom sektoru i povećanje penzija. Vi ste vrlo detaljno danas naveli kada sledi povećanje plata, kojim strukturama zaposlenih i koliko, ja ne bih ponavljao te podatke, ali to je dobro znati, jer govori i o stanju ekonomije Srbije i govori da, jednostavno, ima uslova za te izdatke što govori da je ekonomija dobra.

Na samom kraju dozvolite mi da pomenem jedan mali podatak koji sam našao u predlogu ovog Zakona o budžetu, koji govori o tome da Vlada stvarno vodi računa o svim kategorijama građanima. Naime, našao sam jedan podatak vezan za Ministarstvo rudarstva i energetike u delu koje se odnosi na zaštitu energetski ugroženih kupaca.

Da da ne bih prepričavao, samo ću pročitati da su sredstva namenjena za zaštitu ugroženih kupaca električne energije i gasa iz kategorije domaćinstva koja privremeno i trajno zbog svog socijalnog statusa nisu u mogućnosti da ispunjavaju obaveze plaćanje električne energije ili prirodnog gasa, odnosno domaćinstva čijim članom obustavom isporuke električne energije i prirodnog gasa, može biti ugrožen život ili zdravlje ljudi. To je ta socijalno odgovorna dimenzija budžeta koja se ogleda ovde za jednu kategoriju ljudi, ali ova dimenzija budžeta važi za sve građane Republike Srbije.

Jednom rečju, mislim da je reč o kvalitetnom dokumentu koji je dao vrlo detaljnu analizu ekonomske situacije u Srbiji i svega onoga što Republika Srbija ima nameru da čini u budućem periodu, naravno, da bi i u budućoj idućoj godini imali, da kažem, budžet koji može i dalje imati razvojnu komponentu.

Poslanička grupa SPS će u danu za glasanje glasati za ovaj predlog, jer mislimo da je reč o dobrom dokumentu za Republiku Srbiju.

Hvala vam.
Hvala, gospodine potpredsedniče.

Poštovani ministre sa saradnicima, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, dozvolite mi da kažem nekoliko reči o ovom zakonu o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti.

Ministre, najpre bih vama želeo da se obratim. Što više vremena prolazi od kako se pojavio virus Kovid 19, i vi i ostale kolege iz lekarske struke iz Vlade Republike Srbije pokušavate da objasnite šta sve kovid znači i koje su mu posledice. Moj utisak, ne samo ovde u Srbiji nego na širem planu, čitajući onu literaturu koja je posvećena ovoj pandemiji virusa, je da ima ljudi koji dovoljno ne razumeju značaj kovida, odnosno njegove negativne posledice.

Ako posmatrate taj ugao gledanja na kovid, onda možete i oprostiti neke kvalifikacije vezano i za ono što radi naša država i za posledice koje postoje u Srbiji od Kovida 19.

Ima i drugi deo ljudi koji verovatno znaju o čemu govore i to govore na jedan drugi, negativan način, ali to treba opet shvatiti kao deo političkog delovanja protiv aktuelne koalicije i ljudi koji javno vode ovu stvar. Kažem – javno, zato što ima jako veliki broj ljudi u sistemu zdravstva koji nesebično daju sebe i veliku količinu svoje lične energije i integriteta ulažu u borbu protiv korone.

Danas sam čuo, pored toga što mi raspravljamo o ovom zakonu, danas se desila jedna dobra stvar, a to je ono što je objavio predsednik Vučić pre nekoliko sati, što je objektivno svetlo na kraju tunela – informacija predsednika Vučića da će Srbija biti u situaciji verovatno krajem decembra meseca ove godine da nabavi prve količine vakcine i da se onda krajem januara, ako sam dobro razumeo, prve količine vakcine već počnu primenjivati na određene kategorije zaposlenih, mislim pre svega na zdravstvo, policiju i vojsku, i na one kategorije ljudi kojima to najviše treba, a to su ugrožene kategorije stanovništva, ugrožene po stanju svog zdravlja.

Zašto sam pomenuo to kao prvo? Mislim da ljudi ne razumeju da se ovo dešava prvi put u novijoj istoriji čovečanstva. Ne znam šta je bilo u prošlosti, bar ne postoje pismeni podaci o tome, ali kada se u januaru mesecu ove godine na pijaci morske hrane u Vuhanu pojavio virus nepoznatog porekla, kako je tada kvalifikovan, niko nije mogao znati šta će taj virus proizvesti, niti unutar Kine, niti na međunarodnoj sceni.

Svet nije više isti kao što je bio pre januara meseca ove godine. Promenio se na mnogo načina. To je jedna tema.

Sa stanovišta onoga o čemu mi danas raspravljamo, treba podsetiti da je na jučerašnji dan pre osam meseci Svetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju virusa Kovid 19. U to vreme, 11. marta, pre nepunih osam meseci, znači na jučerašnji dan, 116 hiljada ljudi, namerno sam uzeo ove brojke da bih pokazao šta sve, nažalost, kovid danas jeste, jer kovid je ušao u jedan, ako mogu reći, galop, sa svojim širenjem i sa posledicama, znači 116 osoba širom sveta je bilo zaraženo Kovidom 19 i tada je proglašena pandemija. Već je 2. aprila bio jedan milion, 28. juna 10 miliona ljudi koji su bili zaraženi, 21. jula preko 15 miliona ljudi, jedan podatak je govorio u 213 država sveta, ne samo članica UN nego i one koje to nisu, 25. jula preko 16 miliona ljudi. Znači, 25. jula, pre nepuna tri, četiri meseca. Danas je već, prema današnjim podacima, gledao sam pre nekoliko sata, preko 52 miliona, tačnije 52.542.000.000 ljudi širom sveta je zaraženo. To je 336 puta više zaraženih nego pre osam meseci.

Video sam malo pre jednu izjavu Svetske zdravstvene organizacije povodom Kovida 19. Kaže – svet se umorio od kovida, ali kovid se nije umorio od onog što čini. Nažalost, faktičko stanje je takvo da mi moramo da delujemo.

Kad se pominje Republika Srbija i daju se ocene o onome što Republika Srbija radi na sprečavanju kovida, mislim da treba da budemo vrlo zadovoljni, a ako ima pojedinaca koji daju negativne ocene, da budu vrlo pažljivi u tome, zato što apsolutno delim vaš stav da ćemo, bože zdravlja, na kraju ove priče, kada kovid prestane da bude zarazna bolest i kada se suzbije na teritoriji Republike Srbije, biti tek u situaciji da uporedimo sebe sa drugim zemljama.

Mislim da Republika Srbija čini sve na pravi način da suzbije širenje Kovida 19, jer kad pogledam neke brojke, ne bih pominjao ove velike države, uzeo sam brojke koje se odnose na jučerašnji dan. Recimo, Portugal, koji ima 10 miliona stanovnika – 192 hiljade zaraženih. Ne bih pominjao broj preminulih osoba, jer je on opet daleko viši nego u Srbiji. Švedska danas, taj njihov model, koji su oni primenjivali, bez nekih direktnih zaštitnih mera i bez rigoroznih mera sprečavanja širenja korone – 166 hiljada na jučerašnji dan. Danas kažu još četiri hiljade Hrvatska, koja kažu ima četiri miliona ljudi, znači 1,5 puta manje nego što ima nas, nas ima skoro sedam miliona ili 1,7 – 75.920 osobe. Slovenija, koja je tri puta manja od nas, već 50 hiljada zaraženih. Mi smo na toj listi po broju zaraženih ljudi 67 u svetu, od koliko ima 193 članice UN, a rekao sam preko 200 i nešto država koje se računaju ili koje su ušle u ovaj sistem i malo je država, svega nekoliko u kojima kovid nije prisutan.

Ali kada govorimo, hvala Bogu kod nas u odnosu na toliki broj zaraženih i na ono što kovid jeste, nije veliki broj ljudi preminuo. Naravno, svaki život je dragocen i treba se boriti za svaki život, ali kada posmatrate te brojke, onda možete shvatiti vrednost onoga što se u Republici Srbiji radi na sprečavanju širenja korone i koliko je velika briga o zdravlju ljudi.

Neko kaže, da ali u ovim zemljama zapada su stariji ljudi pa je to posledica velikog broja preminulih. Nije tako. Demografski gledano, Srbija spada među pet najstarijih zemalja u Evropi i među deset u svetu, pa opet naše brojke su daleko manje. Ne bih pominjao Italiju, gde je preko 42.000 nažalost preminulih, Španiju, preko 40.000. Znači, nije samo reč o demografskoj situaciji, nego ima nešto i drugo, a to je entuzijazam ljudi koji rade u zdravstvenoj struci, organizacija dobra kada se kovid pojavio, mere koje se primenjuju, jer ne treba smetnuti s uma da nam se ovo prvi put dešava.

Republika Srbija primenjuje sve ono što primenjuju i drugi, a to što je u nekim situacijama bolja od drugih, to nam samo može služiti na čast. Lekari su ljudi koji su podneli najveći teret u borbi protiv kovida i njima stvarno dugujemo neizmernu zahvalnost.

Gde smo danas? Mi danas usvajamo ovaj zakon kako vi kažete, da bi unapredili pravni okvir i da bi sve ove mere koje se primenjuju protiv kovida još više, ako mogu reći afirmisati i još jedan broj proširiti.

Naravno, svrha svih predloga zakona o kojima mi danas raspravljamo jeste da se Kovid spreči i da što manje bude zaraženih ljudi i što manje onih koji su ugroženi s obzirom na stanje u kome se nalaze ako su zaraženi koronom.

Kažem, mi delimo samo sudbinu sveta, ako je u martu, aprilu i maju mesecu postojao strah ljudi od onoga što korona nosi, a objektivno jeste i niko nije znao ništa o tome, danas je sigurno, ne samo ovde u Srbiji, nego i kod značajnog broja ljudi širom sveta prisutna jedna vrsta nepažnje ili nerazumevanje značajna.

Vi ste rekli jednu za mene krucijalnu rečenicu koju čitam ovih dana i u nekim drugim, odnosno koju sam čuo u nekim drugim časopisima, čuo sam od vas, a to je ono što ste rekli vezano za prenošenje virusa - niko tačno ne zna kako se virus prenosi, i to je nažalost jedna istina i druga jeste da jedino mere socijalne distance mogu dati rezultat, ali život ne može stati. Ako zaustavimo sve, ako primenimo 100% zaustavljanje i kretanja ili jednu blokadu onda mi ćemo blokirati život, a onda svet naravno neće ni postojati ili će makar izgledati potpuno drugačiji.

Potpuno je logično da se primenjuju određene mere kako bi sprečili širenje Kovida. Drago mi je što ste vi u ovom zakonu i u ovom Predlogu zakona izmene i dopune Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti veliki značaj stavili na pojedinca, na odgovornost, na obavezu pridržavanja mera i korišćenje ličnih zaštitnih sredstava.

Ako ne budemo svesni da je naše ponašanje važno, ne samo za našu sigurnost, ne samo za naše stanje zdravlja, nego i naših najbližih i celog stanovništva, mi ne možemo očekivati dobre rezultate. Džaba apeli, džaba bilo koja, da kažem, mera, čovek prvo mora da shvati sam sa sobom da razreši neke dileme i da shvati da je najvažnija stvar ponašati se odgovorno, primenjivati mere o kojima govori Krizni štab, mere koje propisuje Ministarstvo, mere koje propisuje Vlada Republike Srbije i jednostavno čekati u takvim uslovima, naravno da dočekamo i vakcinu.

Dobro je što vidim u izmenama i dopunama Zakona o zaštiti od zaraznih bolesti utvrđen je Kovid, kao bolest koja se sprovodi epidemiološki nadzor. Razumem da ste hteli i pravno i faktički neke stvari da rešite na jedan bolji način nego do sada i dobro je što jednostavno zakon propisuje sve ove mere. Vidim da se pominje i vakcina. Predsednik je o tome danas govorio. Ja lično biću sigurno jedan od onih koji ću rado primiti vakcinu kada za to dođe vreme i kada država nabavi.

Naravno, dobro je što je država već potpisala ugovore sa određenim kompanijama, ali i pre toga treba pomenuti da je reč o vakcinama koje prođu vrlo rigorozan test kontrole kvaliteta da bi građani bili bezbedni. Mislim da se i u tom aspektu mora voditi računa da bi građani znali da je to za njihovo dobro.

Video sam da ste inspekcijski nadzor stavili da kao povereni može da vrši i lokalna samouprava. Mislim da je to dobra stvar i da se na nivou lokalne samouprave, ako mogu reći preuzme odgovornost o stanju zdravlja na nivou lokalne samouprave preko Komunalne inspekcije.

Takođe, Predlogom izmena i dopuna Zakona se predviđa i kontrola putnika iz inostranstva i to je jedna dobra stvar, jer druge zemlje brinu o sigurnosti svojih građana na svoj način. Ako me pamćenje dobro služi 17. marta ove godine Evropska unija je zatvorila svoje spoljne granice brinući o svojim članicama i njihovim građanima, sasvim je logično da i Republika Srbija brine o svojim građanima i svaka takva mera je dobrodošla i svako je dobrodošao u Srbiju, ali mora da se zna da je zdrav, da njegov dolazak ne bi prouzrokovao širenje virusa Korone.

Opet se vraćam na ličnu zaštitu. Mislim da je to jako važna stvar i mislim da je to suštinsko, jer ako ne budemo shvatili šta to znači mislim da je pitanje i kakav će biti rezultat. Sve ove mere koje ste naveli u članu 26. vezano za kućnu izolaciju, za obolele koji su bez simptoma ili sa simptomima ili sadržaj iz člana 31a, koji govori o karantinu u kućnim uslovima i svim ovim merama, mislim da je dobro to rešeno, ali opet se vraćam na početak, kruna cele priče biće ponašanje pojedinca, ponašanje pojedinca.

Vlada je uradila sve što je mogla i radi sve što se može. Nabavke medicinske opreme, nabavka zaštitnih sredstava, izgradnja novih bolnica, opremanje bolnica, ali trebamo da razumemo da ima ljudi koji su bolesni i od drugih vrsta bolesti, da je i njima takođe potrebna nega, da su i oni deo građana Republike Srbije, da nam se ne može ceo zdravstveni sistem pretvoriti u kovid sistem, da je dobro što, eto, pre neki dan smo govorili sa ministrom Malim o novim kovid bolnicama u Beogradu i Kruševcu, ali o sijaset drugih gradova i opština Srbije u kojima će biti na bolji način uređeni domovi zdravlja, da bi se jednostavno zdravstvena situacija, odnosno da bi se jednostavno zdravstvena situacija, odnosno da bi zdravstveni sistem bio još kvalitetniji. Ja se slažem, sada je pravo vreme da se ulaže, sada vidimo šta zdravstveni sistem znači za zdravlje nacije, za zdravlje građana i nažalost, ali istinito, ovo je jedini način da bi se proverio i kvalitet zdravstvenog sistema i šta on treba da znači i koliko u njega treba da ulažemo. Jer, bez brige o zdravlju, sva druga prava koja imamo teško će biti dostupna. Znate onu čuvenu rečenicu - zdrav čovek želi mnogo, a bolestan ima samo jednu želju, da bude zdrav. Ni jedno ljudsko pravo koje nam propisuje Ustav, koje nam propisuju zakonu ne može biti ostvareno ako niste u situaciji da ih ostvarite, a možete ih ostvariti tek kada budete zdravi.

Mislim da je jako dobro što i mi danas raspravljamo o ovom zakonu i što ste vi predvideli u ovom zakonu sijaset mera koji bi se, kako bih rekao, unapredila situacija i učinilo sve što je moguće da kao društvo budemo odgovorni i efikasnije reagujemo na zaustavljanju širenja Korone do trenutka dok ne dobijemo vakcinu i onda nadam se i konačno rešimo pitanje Kovida 19.

U svakom slučaju mi poslanici SPS ćemo u danu za glasanje glasati za izmene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti od zaraznih bolesti. Hvala vam.