Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Sreto Perić

Sreto Perić

Srpska radikalna stranka

Govori

Član 35. Predloga zakona o pravosudnoj akademiji detaljnije razrađuje šta se sve polaže, koji se sve predmeti i koja pozitivna prava izučavaju, odnosno tokom te početne obuke usavršavaju.
Ovo je jedan od dobrih načina gde je Poslanička grupa SRS dala ozbiljan doprinos poboljšanju teksta zakona i ovaj predlog jeste prihvaćen. Moram samo da kažem u čemu je razlika u odnosu na ono što je bilo predloženo u Predlogu zakona. Kaže: „Početna obuka traje dve godine, počinje 1. oktobra“, tako je i u amandmanu i u Predlogu zakona, „i sastoji se od teorijskog i praktičnog dela u oblasti građanskog, krivičnog i prekršajnog prava, kao i opšte i profesionalne kulture“, to je i u Predlogu zakona i u amandmanu, a gospođa Vjerica Radeta je dodala još – ustavno pravo.
Malo je neshvatljivo i nerazumljivo, ako se ove četiri discipline ili četiri grane pozitivnopravnih propisa nalaze u programu početne obuke, zbog čega je izostavljeno ustavno pravo, kada se zna da je ustavno pravo... Imajući u vidu na kojoj godini studija na pravnom fakultetu se izučava, nemoguće je izostaviti ga iz obuke za sudije na pravosudnoj akademiji.
To je jedan od načina gde SRS pokazuje da na jedan praktičan i stručno utemeljen način pokušava da popravi ovaj zakon. Određen broj amandmana je prihvaćen, ali sigurno je da je trebalo još neke amandmane prihvatiti, pa bismo onda možda mogli dve, tri, pa i četiri godine da računamo da ovaj zakon neće biti ponovo vraćen u parlament zbog izmena i dopuna. U slučaju neprihvatanja amandmana koje su podneli poslanici SRS, makar u danu za glasanje, imaćemo situaciju da možda već početkom sledeće godine imamo izmene i dopune ovog zakona.
Hvala. Od čl. 26. do 41. predviđeni su uslovi za početnu obuku. Član 40. je regulisao obaveze i prava korisnika početne obuke. Intervencija koju smo podneli na član 40. stav 1. odnosi se na sledeće. Stav 1. Predloga zakona glasi: „Korisnik početne obuke zasniva radni odnos na određeno vreme u akademiji u trajanju od 30 meseci, počev od 1. oktobra u godini u kojoj je primljen kao korisnik početne obuke“.
Mi smo predložili da stav 1. člana 40. glasi: „Korisnik početne obuke može da zasnuje radni odnos na određeno vreme u akademiji u trajanju od 30 meseci, počev od 1. oktobra u godini u kojoj je primljen kao korisnik početne obuke“.
Zbog čega smo predložili ovakav amandman? Zato što se može desiti da korisnik početne obuke radi na nekim drugim poslovima, gde su mu novčana naknada i primanja veći nego što je to predviđeno članom 40, a ovde je rečeno, ukoliko dolazi iz osnovnog suda, da ima pravo na novčanu naknadu u iznosu od 70% prosečnog primanja sudije osnovnog suda.
Nije valjda pretpostavka za korisnike početne obuke da nužno budu zaposleni u sudovima? Oni mogu da dođu i iz drugih ustanova, odnosno sa drugih radnih mesta, naravno, pod tačno predviđenim uslovima koje je ovaj zakon predvideo. Stoga smatramo da u ovom slučaju može da se opredeljuje da korisnik početne obuke može da izabere da li će primati ovu naknadu kao korisnik početne obuke u akademiji ili će zadržati pravo na naknadu iz preduzeća, firme ili ustanove iz koje dolazi.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo predsedniče, gospodin Dejan Mirović je u ime SRS podneo amandman na član 51. Predloga zakona o Pravosudnoj akademiji.
Pošto je ovo jedan od poslednjih amandmana SRS na ovaj zakon, moram da podsetim da Pravosudna akademija, bez obzira na to u čemu se slažemo ili ne, ima za cilj da izvrši obuku i usavršavanje nosilaca pravosudnih i sudijskih funkcija. Stoga ću samo da ponovim koje su sve vrste obuke predviđene ovim zakonom: početna obuka, stalna obuka, poseban program stalne obuke, dobrovoljni program stalne obuke, obuka mentora i predavača, poseban program obuke sudijskih i tužilačkih pomoćnika i pripravnika.
Član 51. Predloga zakona o Pravosudnoj akademiji glasi: „Obuka sudskog i tužilačkog osoblja je organizovano sticanje znanja i veština radi stručnog i efikasnog obavljanja poslova“. Naravno, tu se misli na poslove sudijskih i tužilačkih funkcija.
Amandman gospodina Mirovića glasi: „Obuka sudskog i tužilačkog osoblja je organizovano sticanje i obnavljanje znanja“, posebno ovde ističem „obnavljanje znanja“ jer stečeno znanje ukoliko se ne primenjuje u praksi ili se primenjuje u nekom manjem obimu zaostaje u odnosu na potrebno znanje, „veština i sposobnosti neophodnih za profesionalno, stručno i efikasno obavljanje poslova“.
Smatramo da je ovo mnogo preciznije i bolje i da bi trebalo ovaj amandman prihvatiti u celosti, jer on ne menja suštinski vašu koncepciju kako ste zamislili da treba da izgleda zakon o Pravosudnoj akademiji, pa ne utiče direktno ni na organe koje ste predvideli ovim zakonom.
Ovde se čulo jedno vrlo interesantno pitanje, koje glasi – šta će se desiti sa onim sudijama koje se ne pridržavaju zakona? Naravno, oni se ne obučavaju. Sa takvim sudijama treba prestati sa daljom obukom, u bilo kojem stepenu i nivou; takve sudije treba razrešavati i to je jedini način i lek.
Pored ovog predloga, vezanog za nesavesne sudije, predlažemo da se prihvati i ovaj amandman Srpske radikalne stranke.
Dame i gospodo narodni poslanici, mi sada raspravljamo o listi kandidata za člana Saveta RRA iz reda domaćih nevladinih organizacija i udruženja građana i da se vrlo jednostavno zaključiti da je Odbor za kulturu i informisanje imao izvesnih problema da predloži Narodnoj skupštini dva kandidata od ukupnog broja koji su stigli od predstavnika domaćih nevladinih organizacija i liste kandidata za članove programskog odbora radio-difuzne ustanove Srbije. Ima logike da ove dve tačke budu spojene.
Prilikom donošenja Zakona o radio-difuziji, koji je prvi put usvojen 2002. godine i zaključno sa 2009. godinom, odnosno u junu mesecu, ako se ne varam, on se menjao sedam puta. Mi smo prilikom donošenja ovog zakona, i svaki put kad su bile donošene njegove izmene i dopune, imali određene primedbe koje su suštinske i koje bi praktično dovele do poboljšanja i sređivanja odnosa u medijskom prostoru. Međutim, vi niste bili spremni za prihvatanje tih predloga i zbog toga sada imamo nepoštovanje, pre svega, člana 23. stav 2. tačka 5. Zakona o radio-difuziji. Ovim zakonom je i osnovana Republička radio-difuzna agencija. To je samostalna, odnosno nezavisna agencija od bilo kog organa i ona vrši javna ovlašćenja u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima koji su doneti na osnovu ovog zakona. Dakle, Agencija je samostalni subjekt i funkcioniše nezavisno i ima svoje organe. Jedan od veoma bitnih svakako je Savet RRA.
Jednim od članova je predviđeno koliki broj članova savet ima i tu je rečeno da je ukupno devet članova. Nadležni odbor Skupštine, to je Odbor za informisanje i kulturu, predlaže dva člana, Skupština AP Vojvodine takođe dva, Konferencija univerziteta, Udruženje radiodifuznih organizacija, domaće nevladine organizacije sa svojim raznim udruženjima. Tu jeste bio problem jer su oni predložili više od dva kandidata, dakle, više nego što je predviđeno članom 23. stav 2. tačka 5) i kandidati koji su bili predloženi Odboru za kulturu i informisanje su bili Velimir Milošević, Miljenko Dereta, Rajko Đurić, Božo Prelević, Goran Peković i Milovan Vitezović. Odbor je u razgovoru sa svim od ovih kandidata predložio ukupno dva kandidata, kao što je to predviđeno zakonom, ali Republička agencija, kao što su to kolege pre mene navele, ne radi adekvatno i u skladu sa zakonom svoj posao.
Podsećanja radi, morao da kažem šta je to u nadležnosti Agencije. Ona ima savet kojim rukovodi predsednik Agencije, a u njegovom odsustvu, ako je on sprečen, savetom rukovodi zamenik. Republička radiodifuzna agencija obavlja veoma važne aktivnosti i one se sastoje u sledećem: donosi strategiju razvoja radiodifuzije, kontrolu nad sprovođenjem Zakona o radiodufuziji, izdavanje dozvola za emitovanje, propisuje obavezujuća pravila za emitere, nadzire rad emitera, razmatra predstavke, kako pravnih tako i fizičkih lica, razmatra prigovore, sarađuje sa državnim i drugim organima i organizacijama i izriče mere za ne poštovanje ovog zakona, a posebno ono što je u nadležnosti Republičke radiodifuzne agencije, jeste zaštita maloletnika, zaštita autorskih i drugih srodnih prava i suzbijanje govora mržnje. Sad se može objektivno postaviti pitanje - da li Republička radiodifuzna agencija zaista radi sve ove poslove i da li ih korektno i do kraja, a u skladu sa ovim zakonom, odrađuje?
Savet agencije ima ukupno devet članova i po strukturi kako se oni biraju to predstavlja određene probleme u funkcionisanju, odnosno u kompletnom sastavu Radiodifuzne agencije, jer je predviđeno da neki članovi Saveta, njihov mandat traje šest, nekih pet a neki imaju mandat od četiri godine. Svakako, kada se ne završi izbor iz grupe ni od jednih predstavnika pojavljuje se potreba da se biraju i drugi članovi.
Ovaj put nećemo iznositi konkretne zamerke, odnosno personalno da raspravljamo o predloženim kandidatima, ali svakako želim da ukažemo na one praktične probleme prilikom izbora Saveta Radiodifuzne agencije. Vrlo praktični i veliki problemi postoje prilikom uvođenja reda u medijskom prostoru. U jednom od članova Zakona o radiodifuznoj agenciji, konkretno u članu 82. individualno su predviđeni uslovi kada se određena lica mogu osloboditi od plaćanja televizijske pretplate, ali postoji nekoliko slučajeva na kojima zakonodavac, a i Radiodifuzne ustanove nisu obratile pažnju i svakako da to nije u redu.
Postoje određena područja, na primer, u zapadnoj Srbiji, možda i po jedna trećina opština u Malom Zvorniku, Krupnju, Ljuboviji i Bajinoj Bašti, gde ne postoji pokrivenost od strane Javnog servisa RTS, ali imaoci televizijskih aparata se svakako obavezuju da plaćaju televizijsku pretplatu. Jedan od posebnih primera, rekao bih možda i najdrastičniji, jeste u jednom selu kod Ljiga, selo Bag gde je 1988. godine u sporu po pitanju korišćenja i plaćanja televizijske pretplate taj spor rešen u korist stanovnika, ali i dalje su nastavili da im šalju račune za plaćanje televizijske pretplate. Mislim da to nije u redu. Naveo sam svakako jedno konkretno selo, a veliki je broj područja, veliki broj sela u zapadnoj Srbiji gde je konfiguracija terena takva da je pokrivenost signalom slaba. Republička radiodifuzna agencija bi morala da ima to na umu, a možda ne bi bilo loše da i Odbor za informisanje i kulturu povede računa o tome da se taj problem tamo gde postoji mogućnost reši. Svakako da građani Srbije žele da plaćaju televizijsku pretplatu, ali žele da im bude i omogućena televizijska slika, pa tek onda na osnovu isporučene usluge da im se stvaraju obaveze, a ne na osnovu toga što možda poseduju televizijske prijemnike i imaju sklopljene ugovore sa nekim drugim emiterima i gledaju neke druge programe.
Kada je u pitanju izbor članova programskog odbora radiodifuzne ustanove, tu je po strukturi situacija nešto jednostavnija i predviđeno je da taj programski odbor ima ukupno 19 članova od čega se sedam bira iz reda narodnih poslanika. Odbor za kulturu i informisanje je i ovde pokušao da preko poslaničkih grupa obezbedi ravnopravnu zastupljenost srazmerno broju narodnih poslanika u poslaničkim grupama i 12 kandidata na predlog Republičke radiodifuzne agencije, dakle, tu je predviđeno u članu 93. da njihov mandat traje ukupno tri godine i da ne mogu ponovo biti izabrani na istu funkciju. Tu je rešenje jednostavnije i Odbor je predložio sedam kandidata iz reda narodnih poslanika. Zastupljene su uglavnom sve poslaničke grupe ili u skladu sa određenim dogovorima i 12 kandidata koji su predloženi od strane Republičke radiodifuzne agencije, čiji će mandat trajati tri godine.
Svakako se pridružujemo kritikama na račun Republičke radiodifuzne agencije kada je u pitanju visina takse koja se propisuje određenim emiterima koju treba da plaćaju i čuli ste da ona iznosi i po 15.000 evra na mesečnom nivou. Svakako da su to velika sredstva, ali bi još trebalo povesti računa, to bi Republička radiodifuzna agencija, pa i Odbor za kulturu i informisanje. Sad smo imali priliku iz određenih razloga da vidimo da deca nisu išla u školu oko deset dana, računajući i vikend, a televizijski program, bar javnog servisa, nije bio prilagođen da se može vršiti na neki način dopuna propuštenih časova, odnosno izgubljenih dana. Programe, kao i zakone koje mi donosimo ovde u Skupštini treba prilagoditi građanima Srbije i treba prilagoditi uslovima u kojima njeni građani žive. Zahvaljujem se.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, mirno rešavanje sporova, to zaista predivno zvuči. Trebalo bi da čovek da ima malo problema sa mozgom kada bi osporavao to što je određen broj kolega rekao da je dobro pokušati rešavati radne sporove mirnim putem.
To uopšte nije sporno i mi iz SRS u obrazlaganju Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova nećemo ići u tom pravcu, mada se može, strogo pravnički posmatrano, postaviti jedno ozbiljno pitanje.
Imali smo prethodnog dana Predlog zakona o jedinstvenom biračkom spisku i vidimo da se apsolutno iz nadležnosti ranijih sudova izuzimaju određene radnje, vezano za ostvarivanje biračkog prava. Evo sada pokušaja da se radni sporovi izmeste iz sistema pravosuđa i da se osnuje agencija za mirno rešavanje sporova. To, istina, ne čini ovaj ministar i ovo ministarstvo, nego je to urađeno 2004. godine, sa primenom ovog zakona od 2005. godine.
Gospodine ministre, vi ste jedan od ministara u Vladi koji u ovom momentu ima možda najveću odgovornost, zajedno sa ministrom zdravlja zbog specifične situacije sada, ministrom finansija. Zaista, pred vama je jedan delikatan i veliki posao i obaveza.
U svojoj diskusiji ću predložiti da probate da se oslobodite nekih poslova koje vi inače obavljate, ne kao ministar za rad i socijalnu politiku, da bi što više vremena ostalo za izvršavanje ovih drugih.
Kada govorimo o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, moramo da vidimo na kojoj platformi građani Srbije jesu sad. Neizbežno je izneti činjenicu da u ovom momentu imamo oko 1.800.000 zaposlenih (ne patim od toga da mi podaci budu baš precizni, tačni, u jednog ili u desetinu zaposlenih, mada me raduje kad se zaposli svaki pojedinac, i mene i svakog člana SRS), sa tendencijom stalnog opadanja broja zaposlenih. Dalje, oko 650.000 radnika radi na crno, 150.000 zaposlenih ne prima redovno plate.
Oko 200.000 dece živi u siromaštvu, 150.000 dece je neuhranjeno, ovo su podaci koji su vama svakako poznati; 365.000 dece koristi dečije dodatke, koji su u ovom momentu simbolični, s obzirom na njihove potrebe i na ono što njihovi roditelji kao zaposleni ili nezaposleni građani ove države imaju mogućnost da prime. U više od 59 opština u Srbiji rade narodne kuhinje, a postoji tendencija i realna potreba da se one otvore u još opština.
Šta je veliki problem u Srbiji? Ovaj zakon ne može da da očekivana rešenja. Gospodin Čikiriz je rekao da se u SAD oko 90% raznih sporova rešava arbitriranjem. Tamo su neki drugi odnosi, neki drugi uslovi i možda to i da određene rezultate. Imamo sporo zapošljavanje, ogromna je razlika između siromašnih i bogatih i kada imamo tu činjenicu u vidu, mirno rešavanje radnih sporova ne može da da očekivane rezultate.
Imamo još jedan problem, i skoro svaki poslanik SRS insistira na tome da primena zakona koji se donese u ovom parlamentu bude ozbiljna, da bude podignuta na jedan nivo potreba građana Srbije. Mi nemamo takvu situaciju. Imamo otvorenu izjavu jednog ministra, i to se zove politikanstvo ili populizam: „Naučio sam da zapošljavam, neću da otpuštam“, kojom je navodno slao neku poruku kad je bio u pripremi zakon o ograničenju broja zaposlenih u republičkoj administraciji.
Kad ministar pošalje takvu poruku građanima, onda oni zakoni koje donosi Narodna skupština Republike Srbije prestaju da budu obaveza i za njene građane.
Ne zalažemo se za to da se zakoni ne primenjuju, naprotiv, i oni za koje ne glasamo i oni na koje iznosimo ozbiljne primedbe i argumentaciju i pokušavamo da ih amandmanskim rešenjima učinimo kvalitetnijim i u praksi primenljivijim treba da se primenjuju, jer to je smisao donošenja zakona.
Imali smo situaciju da nam u prethodnim godinama i u godini kada je nastupila svetska ekonomska kriza jačaju finansijski sektor, bankarski sektor, sektor osiguranja, finansijski lizing i dobrovoljni fondovi osiguranja, a realni sektor iz dana u dan gubi na značaju i nema realnu podršku od strane ove vlade.
Imali smo nedavno jednu situaciju, podaci su poznati široj javnosti u Srbiji, da je Centar za strna žita u Kragujevcu, koji ima 59 zaposlenih, od čega pet doktora nauka, dva su magistri, dva su doktoranti i osam radnika sa visokom stručnom spremom... To je najstariji centar na Balkanu, koji postoji 111 godina, i 89 vrsta strnih žita je priznato. Uskoro bi trebalo da se priznaju još tri nove vrste. Da bi ukazali na svoje postojanje i na sasvim realne probleme, koje sami ne mogu da reše, a lokalna samouprava nije spremna ili možda nije u ovom momentu u prilici da im pomogne, oni su na simboličan način spaljivali svoje diplome, naučna zvanja i knjige iz kojih su učili, jer nemaju sredstava da plate telefon, i imaju niz drugih problema.
Naš ozbiljan resurs, na koji mora da računa svaka vlada i svako ozbiljno i moderno društvo, jeste nauka svakako. Ako imamo takav odnos prema jednoj instituciji gde se najveći broj zaposlenih bavi naučnim radom, šta onda možemo očekivati u nekim drugim gde se za obavljanje određenih poslova podrazumeva niži stepen znanja i stručnosti? Onda zasigurno ne možemo očekivati ozbiljniju pomoć od strane države.
Čini mi se, ministre, da je onaj jučerašnji predlog zakona za vas bio mnogo lakši nego što je ovaj danas. Istina, Ustav garantuje ravnopravnost polova. Ne tvrdimo da zloupotrebe u praksi nema, ali mi imamo i pozitivne propise koji su sankcionisali kršenje ustavnih prava određenih osoba i samo insistiramo na tome da se sprovodi zakon. Ali, pitanja iz oblasti radnih odnosa, a tu nije problem samo da li je isplaćen lični dohodak, nego je problem i što ljudi više godina čekaju posao, sa malom šansom i sa malim izgledom da budu zaposleni...
U poslednje vreme mnogo vremena ste trošili, gospodine ministre, obilazeći uistinu teške i bolne slučajeve; u zadnjem selu zadnja kuća, gde ljudi nemaju sredstava ni za minimalne, osnovne higijenske uslove... Ali, moja je sugestija, da kažem i molba, jer vi spadate u jednu profesiju gde ste po vokaciji humanista – pošaljite Mehu Omerovića, pošaljite Bajru Šehovića, pošaljite nekog drugog da odnese taj televizor, a vi se malo više bavite problemima stotina hiljada ljudi u Srbiji koji su bez posla. Dakle, ne kažem da ne treba činiti ono gde se vi pojavljujete, ali može gospođa Snežana da ode i odradi taj posao, a vi se bavite ovim problemima.
Gospodin Nikolić je ukazao na probleme u Šapcu, a takvih je problema širom cele Srbije bezbroj, kao skorašnji problemi sa zaposlenima u „Futuri plus“, gde oko 3.150 zaposlenih već nekoliko meseci ne prima platu; bez osnovnih su uslova za rad, jer im je isključena struja u oko 1.150 objekata; drže 22% tržišta u distribuciji štampe. To su samo neki od slučajeva, a takvih je mnogo.
Videli ste na koji su način u Novom Pazaru u Tekstilnom kombinatu „Raška“ zaposleni morali da skrenu pažnju na sebe. To je nešto što je nedopustivo.
Moramo to imati u vidu, a ako nam se to dešava na drugoj strani, onda pokušaj mirnog rešavanja sporova ostaje u senci, ostaje sigurno zasenjen i mali je u odnosu na ovo.
Srpska radikalna stranka, a čini mi se da je bilo prostora i za vas kao ministra za rad i socijalnu politiku, podnela je u aprilu mesecu zahtev predsedniku Skupštine da se formira anketni odbor radi utvrđivanja činjenica u vezi s kupoprodajom Poslovnog centra „Ušće“ i izgradnjom multifunkcionalnog centra „Ušće“ na Novom Beogradu. U vreme dok su se izvodili građevinski radovi mogli ste da stavite ono žuto šlemče, da odete tamo i da vidite da li su svi preduslovi za izvođenje tih radova ispunjeni, a ako nisu, da se obaveste drugi državni organi pre nego što se uradi ono što danas imamo, da bi mogli da intervenišu.
Ovo su samo neke od stvari u kojima vi morate uzeti maksimalno učešća. Ne tvrdim i ne očekujem da možete da rešite, ali zajedno sa drugima to bi trebalo da se reši.
Šta je još veliki problem? Ne možemo očekivati da mirno rešavanje radnih sporova može da dovede do okončanja tog problema. „Veliki brat“, u vidu gradonačelnika Beograda, ode u jednu osnovnu školu; tamo je bio problem, trebalo je razdvojiti određenu decu, pa jedni da idu u jednu osnovnu školu, drugi da idu u drugu. Ćale je stigao i kaže – ne, grad će izdvojiti sredstva, vi ćete i dalje nastaviti da idete zajedno u istu školu. To je dobro, ali šta ćemo za one škole u Novom Pazaru? Šta ćemo za one škole u Ljuboviji, u Arsenovićima gde je pre nekoliko godina bio samo jedan učenik? Koji ćale tu da ode i da reši taj problem?
Cela Srbija za ovu vladu mora da bude podjednako značajna i zanimljiva. Ne tvrdim da u Beogradu određene stvari ne treba da se rade, jer ipak je glavni grad i mora da bude reprezentativan kad nam dolaze gosti, sa čim to sve raspolažemo, ali nikad i ni u kom slučaju ne smemo zapostaviti mnoga sela i mnoge male opštine u Srbiji, koje zasigurno svojim sredstvima ne mogu da razreše probleme građana koji se pojavljuju.
Da li ima smisla da sad govorim o ovom zakonu? Mi smo to u raspravi kad je on bio predložen prvi put, 2004. godine, govorili. Predloženo je osnivanje Agencije za mirno rešavanje sporova, gde se kaže da direktora imenuje Vlada Republike Srbije i zakonom nisu propisani nikakvi uslovi.
Za miritelje i arbitre istim tim zakonom su predviđeni određeni uslovi i to je u redu, samo što je trebalo i za direktora postaviti određene uslove.
Da vam kažem šta je bila osnovna intencija prilikom donošenja tog zakona – da se rešavaju kolektivni radni sporovi da bi se izbegli štrajkovi, a individualni nisu bili u tom prvobitnom momentu primarni. Treba ih rešavati, i kad neko kaže – za pet godina ili, da budemo precizniji, za četiri godine i nešto ukupno je rešeno 3.600 sporova, to nije veliki broj kad se podeli brojem godina koliko ova agencija postoji. Vi niste ni rekli da ste zadovoljni brojem rešenih predmeta, ali ono što izostaje jeste činjenica da nemamo podatke koje težine su ti problemi koji su rešeni.
Jer, najčešće zaposleni pokušavaju da reše radne sporove kod suda kada to nije moglo ni na jedan drugi način. Siguran sam da nemaju dovoljno poverenja ni u ovaj mirni proces rešavanja sporova, jer pre odlaska kod arbitra ili miritelja potrebno je iscrpsti maksimalno toleranciju i sa jedne i sa druge strane. Vi se tu, bar u načelu ili deklarativno, zalažete.
Na kraju moram da vam još jednom podvučem i kažem – manite se Serža Bramerca. Mi iz Srpske radikalne stranke ne sporimo da neko treba da radi s njim, ali vi u ovom momentu, s obzirom na probleme koji postoje nad građanima Srbije, pre svega zaposlenim, odnosno, što je još gore, nezaposlenim, imate mnogo više obaveza u ovom drugom delu. I, mislim da je za čoveka tog kapaciteta i po prirodi humanog dosta jedna stranka, ne morate sad krenuti u kolekciju stranaka.
Na samom kraju, u ime Srpske radikalne stranke svim pravoslavnim vernicima želim da čestitam njihovu krsnu slavu Avramija i da u sreći i zdravlju sa svojom porodicom i svojim gostima provedu svoju krsnu slavu. Zahvaljujem se.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Batiću, mi se i te kako sećamo hiperinflacije iz 2003. godine, sećamo se svega što nije valjalo. Sećamo se i prizivanja smrtne kazne, bar na jedan ili 15 minuta, i zato i jesmo ovde, da se više nikada to ne ponovi, iako to nisu krivice, niti odgovornosti SRS-a.
Moram nešto i mladom kolegi Đorđu Milićeviću da kažem, pošto on, uglavnom, stručno diskutuje o zakonskim predlozima, ali se danas u dva navrata pozivao na izborne rezultate.
Nemojte ni vi, ni ovi iz Demokratske stranke da se pozivate na izborne rezultate. Jel vi mislite da su građani Srbije srećni pobedom Demokratske stranke? Nisu. Od toga nemaju ništa. Imaju samo težak život, i pre tih izbora, i posle.
Još nešto da vas podsetim, jedan svedok je priznao, naravno, ovaj put ne želim da govorim o procesu koji se vodi protiv bivšeg gradonačelnika Zrenjanina, da je u tri navrata dao po 45.000 evra bivšem gradonačelniku u ime Demokratske stranke, zato što ima poverenja.
Posle takvih, ne obraćam se više vama, nego samo kažem da se vi dva puta pozivate na izbore, recimo, u Vrbasu, a potpredsednik Vlade nema prečeg i pametnije posla nego ode tamo u neka sela; to znamo i u Kosjeriću, to se dešavalo u svim mestima.
Nisu građani Srbije srećni posle pobede Demokratske stranke. Mi zato i jesmo tu i nastojimo da im ukažemo o čemu se radi.
Gospođo predsedniče, razumem kad ministri ovde pokušaju da omalovaže ovaj dom, to je danas, moram da priznam, po prvi put uradio gospodin Milan Marković, kao ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu.
Do sada mu se to nije dešavalo. On je danas izašao na poligon političke rasprave, ali mi u SRS-u možemo da pričamo i o tome, možemo i stručno da govorimo o zakonskim predlozima, što ću kasnije i činiti. Vi ste poprimili manir gospođe Gordane Čomić, jer je još uvek kratka pauza na koju ministri imaju pravo kada ovde zastupaju zakone.
Mi možemo ovu raspravu da vodimo bez njegovog prisustva, ali on je meni dao dobar šlagvort u polemici s gospođom Vjericom Radetom, koja je na najstručniji način pričala o ovom zakonskom predlogu. Sada mogu da se pozovem na neke konkretne članove o kojima je on govorio i da ga demantujem, da nije baš tako.
Dakle, u potpunosti se pridružujem onome što su o ovom zakonu govorili gospođa Vjerica Radeta, kao ovlašćeni predstavnik SRS-a, i gospodin Krasić, kao do sada jedini pre mene učesnik koji govori u raspravi u načelu. Šta oni kažu i šta ja mislim?
Jedinstveni birački spisak je potreban građanima Srbije, a predlog zakona koji danas imamo u proceduri ima za cilj da afirmiše izuzetke koji se predlažu u zakonu, a koji će omogućiti neregularnost sprovođenja izbora. Ne kažem da će to uvek biti tako, ali njegova suština i cilj je da tako uradi.
Ovde je neko govorio šta je predviđeno u 1. članu ovog zakona. Mi smo do sada imali bezbroj zakonskih predloga i kažemo šta će regulisati ovaj zakon.
Hoćemo sada stručno da polemišemo o ovom zakonskom predlogu. On kaže šta će biti tema zakona u svih svojih 30 članova. Već u 1. članu definiše šta je jedinstveni birački spisak. Od toga nema ništa, drago mi je.
Evo šta kaže član 2. Predloga ovog zakona, neću ga u celosti citirati, nego samo jedan deo: „Vođenje biračkog spiska od strane ministarstva nadležnog za upravu obuhvata: analiziranje podataka iz biračkog spiska'', kao i ažuriranje ostalih radnji. Meni je posebno zanimljivo ovo „analiziranje podataka iz biračkog spiska“. Dakle, vidimo da li je neko upisan ili nije, šta sve tu treba preduzeti.
Da li ćete nekada, gospodine ministre, vi i vaša vlada, analizirati birački spisak tako što ćete videti da u opštini u Mačvanskom okrugu, u Krupnju, slična situacija je u Ljuboviji, u Malom Zvorniku, kao i u Loznici, od 18.000 upisanih građana za poslednjem popisu, 16.000 ima biračko pravo?
Da li vam to na nešto ukazuje? Ukazuje na to da je samo 2.000 onih starih od jedan dan do punih 18 godina. Treba da vršite analizu tih pokazatelja koje ćete dobiti, odnosno koje ćete imati u jedinstvenom biračkom spisku; ništa drugo ne bi moglo da vam posluži kao ozbiljan podatak za analizu.
U članu 3, naravno, sve ovo se moglo regulisati i nije ni trebalo da bude predmet ovog zakona. Da li jedinstven birački spisak? Da, još jednom ponavljam, ali, ovo nije tema koja treba da bude regulisana ovim zakonom.
Možda gospodin ministar Milan Marković nije imao tu nameru, ali tzv. civilni sektor, nevladine organizacije, poprilično su zagazili u ovu problematiku i hoće i RIK da ukinu. To je i ministar sam rekao, ali zaboravio je ministar, a nismo zaboravili mi, nisu zaboravili građani Srbije, da je donedavno u RIK-u bio neko ko je danas ministar pravde, u to vreme, čini mi se, državni sekretar u Ministarstvu pravde.
Šta je bilo tada? Jel to na prečac dolazimo do neke velike pameti i do nekih velikih zahteva za promenu? Da li treba da usavršavamo naš pravni sistem? Treba da ga upodobimo stvarnom životu građana u Srbiji.
Da li mi to radimo na takav način? Ne, ne radimo, odnosno vi to ne radite. Želja SRS-a i svih onih koji nas podržavaju jeste upravo da zakonske propise upodobimo životu, uslovima u kojima živimo.
Potrebno je da se ovaj birački spisak vodi kao elektronska baza podataka, da bi se međusobno povezali informacioni sistemi koji su zasnovani na posebnom softverskom, ili korisničkom programu, koji treba da omogući utvrđivanje tačnosti svih podataka koji se nalaze u jedinstvenom biračkom spisku, da onemogući da se dva ili više puta jedno te isto lice nađe u biračkom spisku, da onemogući isto za umrla lica, što do sada nije bio slučaj.
To izaziva posebno uznemiravanje kod članova biračkih odbora, jer ostali možda nisu u prilici da pogledaju birački spisak za konkretno biračko mesto. Ali, neko ko sedi u biračkom odboru, u toku dana kada se sprovode izbori, može da vidi, da nađe svog najbližeg srodnika, koji je preminuo, u biračkom spisku.
Nekada se dešavalo da i po nekoliko godina pre održavanja tih izbora bude omogućeno upisivanje svih podataka koji su relevantni za sprovođenje izbora.
Ima nešto što ne treba da postoji u biračkom spisku. Za razliku od vas koji ste komentarisali, mada, to je vaše pravo, i onog što je izneo ministar, vi to samo pohvalite na sebi svojstven način, razgovarao sam s učesnicima u sprovođenju izbora koji pripadaju različitim političkim strankama, uglavnom, strankama koje su na vlasti u ovom momentu. Zbog čega s njima? Zato što su oni načelnici uprava, zato što su oni predsednici komisija za sprovođenje izbora, opštinskih izbornih komisija, i oni su mi rekli da je ovaj dopunski podatak, dopunska evidencija koju želite da smestite u jedan od podataka kod jedinstvenog biračkog spiska, vezano za biračka mesta, nepotreban.
Ne znam, gospodine ministre, da li znate, pošto ste vi rođeni Beograđanin, uglavnom ste ovde, da mi imamo biračka mesta na kojima se u toku izbora promeni mesto gde će se glasati? Zbog čega? Vrlo često je to i u neuslovnim školama, gde preti opasnost da se baš tog dana sruši zgrada. Takva je naša Srbija, takva su nam sela. Govorili smo mi i o popisu poljoprivrede, ali na jedan volšeban način, na način koji ne odslikava stanje u Srbiji. Kako ćemo to menjati, ako to bude predmet jedinstvenog biračkog spiska?
Dakle, predstavnici Socijalističke partije, Demokratske stranke i G17 plus kažu da je ovaj podatak apsolutno nepotreban, a ja, takođe, smatram da ne treba da bude predmet ovog regulisanja. Da li će doći do saradnje između različitih organa, vezano za ažuriranje jedinstvenog biračkog spiska? Ministar je odgovorio i rekao da hoće između MUP-a i Ministarstva za upravu, ili se ono u ovom momentu zove drugačije, ali, dobro, da se ne precizira do kraja, zakon se ne donosi za jedan dan. Vi ste u članu 11. uspostavili tačno određene rokove kada ministarstva treba da intervenišu i da reaguju, ali kažete – u vreme sprovođenja izbora, odnosno raspisanih izbora, odmah. Zašto taj nivo ažurnosti? Tražimo da sve promene da budu evidentirane odmah, a ne da propisujemo i ostavljamo neke rokove, koji se vrlo često zloupotrebljavaju.
Pravo da idemo na izbore, dakle, aktivno i pasivno pravo je jedno od, rekao bih, veoma bitnih prava. Mi se često, ne mi poslanici, nego se građani Srbije, uopšte, međusobno razlikuju, ponekad to život i okolnosti u kojima živimo nameću, pa nema isti tretman u društvu neko ko treba da nas leči u ovako teškoj situaciji i neko ko se bavi poljoprivrednom proizvodnjom.
Kada su izbori, na dan izbora, i akademik i paor, kako bi rekli ovi u Vojvodini, ili seljak, imaju potpuno isti značaj, istu važnost, ali vi ne želite da tako bude, jer kada su izbori, idete s vašim spiskom, a ne sa jedinstvenim državnim, ja bih rekao, državnim biračkim spiskom. Razmilite se po biračkim mestima, pa žutim kesicama i slično pokušate da ucenite ljude.
Ima li išta gore od toga da na nekog utičete, izvršite presiju na njega, da za nešto malo materijalne vrednosti, koja, u principu, traje dan ili dva, promeni svoju biračku volju, tj. vi kreirate njegovu biračku volju.
Ostvarivanje prava putem žalbe, ili tužbe, predviđeno je u članu 13. Neka vam stoji, ali to treba da bude nešto što će retko da se koristi u praksi.
Zahtev da se birač može opredeliti da glasa po mestu boravišta niko vam nije podržao od onih koji su dugogodišnji članovi opštinske izborne komisije, RIK-a, biračkih odbora, a to su ili sekretari skupština opština, ili možda načelnici za upravu, koji su učestvovali bezbroj puta do sada u sprovedenim izborima, jer to može da izazove veliku, ja bih rekao, najveću zloupotrebu. Mogu da prihvatim i možda je racionalno obaveštenje koje je ministar dao juče. Eto, studenti neće morati da putuju iz Beograda u Ljuboviju, na primer, u Blace, nego će moći da glasaju u Beogradu.
Izbori se ne sprovode, gospodine ministre, svakog meseca. Oni se sprovode, u principu, jednom nakon nekoliko godina, i to je dobra prilika da naši studenti i drugi baš odu u svoje mesto i posete rodbinu, a ujedno i glasaju za onoga za koga žele. Onim što ste rekli pokušavate da stvorite jaz, kao, vi biste da omogućite našim studentima da glasaju u mestu studiranja, a eto, predstavnici SRS-a nisu za to. Oni su za to da studenti, ili ko sve još, imaju dodatne probleme oko tog glasanja.
Tradicionalno, u Srbiji ljudi vole da glasaju. Posebno se pripremaju za taj dan. Dajte da učinimo nešto, odnosno vi, kao predstavnici vlasti, da kada glasaju imaju koristi od toga. Jeste vi pobeđivali do sada, neću više da ponavljam na koji način, u nekoliko opština na vanrednim izborima, a da li su baš oni koji su glasali za vas imali od toga koristi? Naravno da nisu.
Ovamo ste predvideli sredstva koja su potrebna da se ovaj zakon sprovede. Ona nisu mala. Moram da budem iskren, nisam uspeo da izvršim analizu da li se preteralo s visinom tih sredstava, ali kada ste vi u pitanju, kada je u pitanju DS, mogu, moram priznati, paušalno da konstatujem da jeste.
Vidim dinamiku trošenja tih sredstava. To govori dovoljno, pogotovu što u poslednjem stavu obrazloženja kažete da ovde nisu predviđena sredstva za komunikacione sisteme i ostalo. Ja sam prvobitno pomislio da sve što je predviđeno kao novčana sredstva treba da bude utrošeno upravo u nabavku komunikacionih sistema, eventualno, možda, kako vi kažete, u edukaciju onih koji treba ovaj posao da završe.
Još nešto moram da zamerim i vama, gospodine ministre, i kompletnoj Vladi, posebno predsedniku Republike Borisu Tadiću i premijeru.
Zašto niste na jedan ozbiljan i drugačiji način upozorili građane KiM-a šta izlazak na ove izbore znači za ovu državu, ne samo za njih lično? Oni, pod teškim uslovima koje tamo imaju, mogu ponekad i da popuste. Ne može se očekivati, posle tolikog dugogodišnjeg terora nad njima, pa čak i od strane ove vlasti povremeno, da oni uvek racionalno donesu neku odluku. Vi treba da kažete – nemojte izlaziti na izbore, nisu se stekli uslovi. Trebalo je biti hrabar, trebalo je biti odvažan i braniti svoju zemlju s takvog mesta i reći – ni u kom slučaju ne izlazite na izbore, učinićete nešto što, izgleda, Boris Tadić inače radi, i hoće da uradi za one koji su mu i pomogli da dođe na vlast i koji ga i sada održavaju na vlasti. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, vi ste našli dobru meru prilikom obrazloženja ovog predloga zakona, jer to je faktičko stanje. Određene stvari predviđene ranijim zakonom nisu završene, sada vi predlažete da se prolongira rok. Hteli mi to prihvatiti ili ne, druge nema, nego se tako raditi mora.  Naizgled, moglo bi se reći da ovaj zakon ne otvara mnogo nerešenih pitanja, međutim, on je i te kako otvorio mnoga pitanja. Najbolji primer za to jeste izlaganje narodnog poslanika Dragana Todorovića, koji je postavio mnoga pitanja i nadamo se, gospodine ministre, da ćete u nekom narednom periodu dati odgovore na mnoga od njih.
Mi vas donekle razumemo. Delili smo stavove i mišljenja o određenim stvarima kada ste bili opozicioni poslanik, sada ste ministar u tom ministarstvu. Jedna hladnoća, ili ćutanje, može i da se razume, ali građani Srbije hoće da znaju odgovore na određena pitanja.
Član 1. Predloga zakona, gde se predviđa da se vrše izmene i dopune člana 19. osnovnog Zakona o putnim ispravama, gde su lica sa 14 godina do sada vadila pasoše s rokom važenja od dve godine, prihvatljiv je i racionalan po strukturi, odnosno po vremenskim granicama. SRS je dala drugačiji predlog svojim amandmanom, ali se može reći da ni ovaj predlog nije toliko loš, zapravo, on je racionalan. Ako bi se prihvatilo ono što je predloženo u amandmanu SRS-a, zbog fizioloških promena koje se javljaju, sigurno bi bilo racionalnije, ali ovaj član ne treba i neće izazvati veliku potrebu da ga komentarišem.
Međutim, kada je u pitanju član 2. Predloga zakona, to je nešto drugo, ovo se tiče baš vas. Vi ste mnoga nerešena pitanja u MUP-u nasledili i ne može niko da krivi vas, ali kada je u pitanju ovaj član 2, mi smo predlagali prošle godine, 30. decembra je taj zakon usvojen, da već tada produžimo ovaj rok, jer je jedan od kolega već rekao da zaposleni u MUP-u koji rade na realizaciji pasoša rade pod otežanim uslovima, u uslovima gde je veliki broj zahteva. To je apsolutno tačno, ali mi smo to znali i prošle godine.
Kao kada bi neki ministar građevine, ili ministar za infrastrukturu rekao da ćemo jedan građevinski objekat da uradimo za jedan dan, ali, to ne dozvoljava, tehnološki, vreme, treba ploča da sazri, pa dođe za nekoliko dana i kaže – mi smo ovaj rok isuviše skratili, nije ozbiljan i moramo sada da ga produžimo. Ostavićemo to po strani.
Ima nekoliko stvari koje predstavljaju ozbiljnije probleme građanima Srbije, odnosno državljanima Srbije. Vi ste i sami rekli, i to je potpuno tačno, da u 31 diplomatskom predstavništvu širom sveta, a najviše u zemljama Zapadne Evrope, postoji mogućnost da naši građani, odnosno državljani Republike Srbije mogu da predaju zahtev za vađenje biometrijskog pasoša i rok za njegovu izradu je 60 dana, ali imamo, na primer, Južnu Ameriku, gde diplomatsko-konzularno predstavništvo nije u tehničkom smislu osposobljeno da izdaje pasoše i naši građani koji se nalaze tamo moraju da dođu u Srbiju da bi vadili pasoše, a njihov put košta oko 1.600 dolara.
Znamo da je rok za izradu tog pasoša 60 dana i treba napomenuti, moramo iskreno da govorimo, da se zaposleni na izradi pasoša u meri u kojoj je to moguće trude da u najkraćem roku taj posao završe, ali vrlo često su objektivni razlozi za probijanje ovih rokova. Sada, ako je neko došao iz Južne Amerike, platio put 1.600 dolara i mora da čeka 60 dana da mu se uradi pasoš, to je nešto što je veoma opasno.
Da kažem da evrofanatici, uglavnom, kao jedan od osnovnih razloga za brz ulazak u EU navode belu šengen vizu. Setite se izbora na Voždovcu – ''šengen beli, Voždovac vas želi''. Pa, svaki normalan čovek želi da putuje, i po Srbiji i po celoj kugli zemaljskoj, s najmanje opterećenja, s najmanje administrativnih sprega ili zabrana. Ali, naravno, to je sad poseban problem.
Narodni poslanik SRS-a mr Dejan Mirović izdao je jednu lepu knjigu, gde se kaže: ''Argumenti protiv EU''. Dakle, na jedan naučni način je obradio tu problematiku i ono što je prednost je prihvaćeno, ali je naveden niz problema koji se pojavljuju prilikom našeg pokušaja ulaska u EU. Dobru knjigu o tome je napisao i Hofbauer – ''Proširenje EU na Istok'' i mi možemo da izvršimo neke komparacije, neka poređenja, da vidimo šta se tada dešava.
Dakle, obezbedili smo biometrijske pasoše, ali za svako putovanje je potrebno, ne računajući putne troškove, zavisno od destinacije u koju putujemo, 500 evra. Koliko od vas može da otputuje? Oni koji su rođeni i žive u Valjevu, da odu na Divčibare, oni koji su u Užicu, da odu na Zlatibor, ne treba im nikakva viza niti je ikada bila potrebna. Koliko vas može da ode bar na jedan dan, da provede izlet? Mali broj, zbog standarda građana u Srbiji.
Ima jedna stvar koja nas u SRS-u zabrinjava, a možemo jednom analizom i da dođemo do odgovora o čemu se tu radi. Jelko Kacin ovako kaže – realno ukidanje viza Srbiji očekuje se za 19. decembar. To najavljuje i drugi ministar, pre nekoliko dana, neposredno pre ove sednice, potpisao je memorandum s ministrom Austrije, Marijom Feketer. Jelko Kacin kaže sledeće – 19. decembar nije slučajno uzet; praznici su. On hoće da pomogne građanima Srbije. ''Srbija je najveća zemlja u regionu i u procesu približavanja EU mora da igra ulogu koju igraju Francuska i Nemačka u EU.''
Da li to on nas ''zaliguje'', da se li se on s nama ''šega''?
''Ako Srbija krene, to je dobro za sve susede. Ako koči, onda trpe direktno susedi. Poruka je jasna – kada Srbija nešto odluči, onda to ona i ostvari. Ona ima veliki potencijal za mnoge aktivnosti i da bude ponos u EU'', kaže on, a nešto pre toga je izjavio – potvrđivanje statuta Vojvodine u Skupštini Republike Srbije je test demokratičnosti vlasti u Beogradu. Ovakvom čoveku mi ne možemo, naravno, nikada i nismo verovali, sada pogotovo.
EU po skandalu ponekad nadmašuje i samu Srbiju, moram priznati, skandaloznom vladom. Naravno, ima tu ministara, ima tu i drugih državnih službenika i činovnika koji pokušavaju svoj posao da odrade korektno, ali, na primer, visoki funkcioner EU Ginter Verhagen, mlađan čovek, ima oko 62 godine, svom 14 godina mlađem šefu kabineta povećao je platu, sa devet hiljada, na 11 i po hiljada, a u obrazloženju je stajalo da je zaslužena. Kada je izbio skandal, u odbranu moralnog lika njegovog ustali su predsednik Evropske komisije, pošteni Barozo, svi komesari i šefovi najvećih poslaničkih grupa u Evropskom parlamentu, demohrišćana i socijalista, Nemci, Petering i Šulc, koji nisu dozvolili da se rasvetli ovaj slučaj. To je sve tako bilo. Naravno, dnevna štampa nije objavila tu idilu.
Veoma je zanimljivo da je Žak Baro, potpredsednik Evropske komisije, kada je došao u Beograd u maju 2008. godine, ovako rekao – ova mapa puta veoma podseća na lažna obećanja iz druge, poznatije mape puta, kojom je bilo predviđeno da Palestinci dobiju državu do 2005. godine. Kao u poznatijoj mapi, misli se na ovu gde se obećava Palestincima, i u ovoj se obećava, obećavaju se magloviti ciljevi, a za uzvrat traže brojni ustupci. Ako bude vremena, govoriću o tim ustupcima.
Od Srbije se, između ostalog, traži da prihvati veliki broj državljana koji ilegalno borave u EU, dakle, readmisija, a za uzvrat se obećava da će do 2009. godine građani Srbije, naravno, ali ne svi, moći da putuju u EU. Uostalom, i sam Žak Baro je prilikom posete Beogradu, 7. maja 2008. godine, dakle, samo nekoliko dana pre održavanja lokalnih i parlamentarnih izbora u Srbiji, rekao, naravno, nije to ni krio – da postoje tu neka obećanja i plan za liberalizaciju viznog režima koji je izradila Evropska komisija i koji su odobrile države, dokumenti koji odgovaraju specifičnim potrebama Srbije.
Specifične potrebe Srbije u tom momentu su bili očekujući izbori, a jasno je da je suštinski uslov za uspešan dijalog potpuno i bezrezervno sprovođenje Sporazuma o viznim olakšicama i readmisiji, gde se očekuje da se oko sto hiljada ljudi vrati u Srbiju, a time su se pojavljivali i određeni problemi.
SRS želi da građani Srbije putuju, da žive što bolje, ali imajući u vidu kakva je ekonomska situacija, kakve su ekonomske mere koje preduzima ova vlada, teško da će se to uskoro ostvariti.
Ministre, ovo je retka prilika da poslanici mogu da vam se obrate. Moram da kažem da akcija koja je nazvana „Morava“ nije dala odgovor, nije rešila mnoga pitanja. Probajte je produbiti. Probajte je zameniti akcijom „Sava“, ili „Dunav“, sasvim je svejedno, protiče Dunav kroz Srbiju, pa imate pravo da je tako i nazovete.
Moram da vam postavim jedno pitanje – da li se vodi istraga i dokle se stiglo s njom, vezano za ubicu Ranka Panića? Sećate se, to je bilo kada je SRS organizovao miting povodom hapšenja Radovana Karadžića. Nadam se, u ime SRS-a, da nećemo biti u situaciji da organizujemo miting povodom hapšenja Ratka Mladića, jer vi to nikada nećete ni uspeti. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, mi u SRS ne sumnjamo u vaše iskrene namere, ali imajući u vidu jučerašnji i današnji dan, sigurno će posle ove rasprave ostati gorak ukus. Očigledno je da ste juče prihvatili da predstavljate neki zakon za koji nije bilo unapred dogovoreno da to budete vi ispred Vlade; vaši saradnici su se juče pojavili u jednom momentu pa su naknadno izašli, ali to (i danas su isti prisutni, kada se raspravlja o drugim zakonima) nije mnogo bitno za ovu raspravu.
Ova dva predloga zakona, mislim na Predlog zakona o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti radi izgradnje magistralnog gasovoda MG-11 i Predlog zakona o prestanku važenja Zakona o udruživanju u Zajednicu jugoslovenske elektroprivrede, na najbolji mogući način pokazuju neefikasnost svih vlada od 5. oktobra, odnosno 24. januara 2001. godine pa do danas.
Kritike i primedbe koje ću uputiti ne odnose se na vas kao Petra Škundrića, profesora univerziteta, već kao čoveka koji zastupa određeno ministarstvo u Vladi Republike Srbije. Postoje ovde prethodna pitanja, za koja vi ne snosite punu odgovornost, ali vaše ranije kolege i Vlada u celini svakako da.
Ali, šta reći, poštovani građani Srbije, kada u danu za odgovaranje na poslanička pitanja, a sednica je inače zakazana u skladu sa Poslovnikom o radu Narodne skupštine, premijer kaže: „Da, mi ćemo usvojiti zakon o nadležnosti autonomne pokrajine, a onda, ko je nezadovoljan, neka se žali Ustavnom sudu“.
Danas smo imali od strane predsednika Skupštine – „Skupština raspravlja i odlučuje“, misleći, pri tome, da za ona javljanja po Poslovniku uputi narodne poslanike da prihvate raspravu, pa onda u danu za glasanje možemo doneti drugačiju odluku. Ovo sam razumeo kao poziv poslanicima skupštinske većine, koji ne treba danas da prave nijedan problem, ali u danu za glasanje mogu da glasaju i drugačije. Onda se objektivno postavlja pitanje zbog čega bi se uopšte održavala sednica, pa da na kraju skupštinska većina glasa drugačije, kad se vi uvek unapred o tome dogovorite?
Možda je danas trebalo najviše govoriti o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o rudarstvu, ali ono što se dešavalo u prepodnevnom delu današnjeg zasedanja svakako otvara jednu posebnu raspravu.
Možda u ovom momentu ne bi trebalo da podsećam i ističem šta je to eksproprijacija, da danas i vi, gospodine ministre, u jednom momentu niste rekli – mi smo imali i drugačiju mogućnost, Vlada je mogla da utvrdi javni interes i nismo morali ni da predlažemo ovaj zakon Skupštini.
Šta ste vi imali nameru, da testirate narodne poslanike ili da se uverite u ispravnost vašeg predloga?
Danas smo čuli ovde i zamerke upućene nekim vlasnicima ili velikim kompanijama koje ostvaruju dobar profit. Poslanici SRS nikada do sada nisu bili, niti će u narednom periodu biti protiv velikog profita, protiv uspešnih privrednika i privrednih subjekata, ali najmanje pod dva uslova: prvi jeste da je to u skladu sa zakonom i, drugi, da se ne koristi poseban monopolski položaj na tržištu.
Ovde neke stvari nisu dobro određene. Umesto da se radujemo, bar mi iz SRS, naš cilj bavljenja politikom i jeste da omogućimo bolji ambijent i vlasnicima privrednih subjekata i svim građanima Srbije, bez obzira na to da li izlaze na izbore i kada izađu na izbore kojoj političkoj stranci daju poverenje, da se radujemo ovom zakonu o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti radi izgradnje magistralnog gasovoda MG-11...
Dva su razloga, ali, po nama, sasvim ozbiljna i prihvatljiva: prvi, što se vrši eksproprijacija u ime jedne ruske firme, ruskog subjekta i, drugi, zato što će građani južne Srbije dobiti nešto što do sada nisu imali, pogotovo treba da se setimo problema u prošloj godini, vezanih za snabdevanje gasom.
Vi ste dozvolili – ne vidim vašu veliku odgovornost, gospodine ministre, pre današnjeg dana, danas ste možda mogli drugačije da reagujete – da na taj predlog padne jedna ružna senka. Vi ne morate ni da znate ovo, ali kolege narodni poslanici koji sede danas ovde znaju da smo 18. marta ove godine usvojili, odnosno da ste vi glasali za Zakon o izmenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji i da je narodni poslanik gospodin Zoran Krasić, da ne kažem kao po običaju, predvideo određeni problem i da smo onda imali onakvu izjavu predstavnika Vlade, u tom momentu državnog sekretara Ministarstva finansija. Zbog čega smo onda donosili taj zakon, ako ovo nismo otklonili?
Pre svega, mi se zalažemo za poštovanje zakona. Znate, javni interes postoji mnogo puta, ali ne možemo, ako je u okviru važećeg pravnog sistema države Srbije nešto predviđeno, ne možemo biti protiv toga, bez obzira na onaj interes. Danas smo ovde mogli da čujemo da nešto nije ni važno, ali ostvarićemo neki interes. Uvek moramo da se pridržavamo slova zakona. Jer, kako vi, gospodo iz Vlade, očekujete da vam lokalna administracija ili predsednici opština poštuju zakon o ograničenju broja zaposlenih, ako vi ne poštujete one zakone koje je donela ova skupština? Vi ste tu našli mehanizam, a mehanizam je transfer sredstva i vi ćete na taj način da kaznite one koji se ne pridržavaju, ali vašim merama štednje, racionalizacijom i svim drugim došli smo u poziciju da građani u Srbiji sve teže i teže žive.
Gospodine ministre, rekao sam da ovde postoji odgovornost svih vlada, uključujući i ovu u kojoj ste vi, čiji ste vi član. Ovaj zakon je donet 1996. godine; danas je 2009. godina. Šta je od 2001. godine, zbog čega ovo do sada nije bilo na dnevnom redu i da kompletnu proceduru oko ovog završimo – danas obezbeđena sredstva, kako ste vi rekli, hajmo sada u fizičku realizaciju tog projekta, odnosno da sprovedemo taj zakon. Ali, ne, mi radimo ad hok, od slučaja do slučaja ili kad obezbedimo dobar interes za Srbe. Neko je ovde rekao – ne zastupam ruski interes, ne zastupam ne znam ni ja čiji. Očigledno ne zastupa, zastupa svoj interes. Nema mnogo veze sa vama, ali morate se boriti da se ovo više ne dešava i ne ponavlja.
Kada sam rekao eksproprijacija, moram da vam kažem da pojedini građani u Srbiji eksproprijaciju doživljavaju skoro kao i prisilno oduzimanje zemljišta, jer je bilo zloupotrebe, a eksproprijacija je, svakako, prinudno oduzimanje uz određenu pravičnu i tržišnu naknadu.
Malo mi nije jasno kako 166 kilometara magistralnog gasovoda, a potrebno je izvršiti eksproprijaciju samo na 0,5 hektara. Postoji potpuna, postoji delimična, verovatno mislite na onu delimičnu. Ovde bih vas, da ne kažem, zamolio, ali moram u ime tih građana i vlasnika poseda i zemljišta nad kojim će se sprovoditi eksproprijacija... I ako se radi o privremenoj i nepotpunoj, ona može da traje najduže do tri godine. Ne treba uvek koristiti taj zakonski maksimum, nego u što kraćem vremenskom periodu završiti određene radnje. Bar je vama lako, gospodine ministre – pozovete Mrku, on sve završi pre roka i onda ćemo mi pomoći našim građanima u južnom delu Srbije da pretrpe što manje štete od ovoga.
Naravno, Ustav je ovde bio izričit i potpuno jasan i rekao je da se jemči pravo na nepokretnostima. Da se sada ne podsećamo šta sve spada u nepokretnosti, ali to je pravo na imovinu i slobode građana. Rekao je da samo u dva slučaja može da se uzima ili oduzima nepokretnost: u slučaju sprovođenja eksproprijacije, kada postoji javni interes, i u slučaju izmirivanja obaveza po osnovu poreskih zaduženja. Ovde nije taj slučaj, nego jedan drugi.
Kad mi pošaljemo poruku našim partnerima, kad pošaljemo poruku drugim vladama koliko nam je potrebno da bismo određeni sporazum realizovali, a ovde se radi o sporazumu iz 1996. godine, onda šaljemo veoma lošu, negativnu poruku o spremnosti i sposobnosti bilo koje vlade do sada, a posebno od 2000. godine, da nismo spremni, jer se mi samo deklarativno zalažemo – otvorili smo vrata, želimo da dođe strani kapital, želimo da ekonomsku krizu na efikasniji način prebrodimo. Moguće je, ukoliko bude stranih investicija, ali kad vide ljudi koliko je potrebno vremena do konačne realizacije, odustaju.
Ovaj put neću da govorim, to će neko od mojih kolega reći, o procentima koji se uzimaju za obezbeđenje određenih dozvola za realizaciju određenih projekata. To je nešto o čemu ne želim da govorim.
Slična je situacija i sa ovim Predlogom zakonom o prestanku važenja Zakona o udruživanju u Zajednicu jugoslovenske elektroprivrede. Niko ovde nije pozvan da nešto uloži, ali mnogo vremena nam je potrebno da odradimo određene stvari. Da sad ne ulazimo u to, o tome ćemo najmanje govoriti.
U članu 5. Predloga zakona o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju kažete da će ovaj zakon stupiti na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“. Kao pravnik, moram da intervenišem na određen način, zato što je član 196. stav 4. Ustava predvideo način objavljivanja i stupanja na snagu. Istina, rečeno je da u određenim slučajevima... Opšti rok za stupanje na snagu je osam dana od dana objavljivanja.
Predviđeno je, takođe, da može da bude i u kraćem roku, ali ako je proteklo 13 godina od usvajanja Sporazuma do današnjeg dana, ne vidim ozbiljnih razloga da se krši taj princip. Iako nerado, pozvaću se, recimo, na vrlo drage reči jednog od potpredsednika Narodne skupštine „Pravilima se ne može prigovarati“. Hajmo malo da budemo dosledni, da poštujemo zakonske odredbe koje kažu kad stupaju određeni zakonski propisi na snagu.
Posebnu pažnju zaslužuje i komentar zakona o izmenama i dopunama Zakona o rudarstvu. I vi, ministre, kao i ja, svako u Srbiji kada hoće da kaže kako je nešto teško, kako je njegovo zanimanje teško, on kaže – radim kao rudar, ili rudarski posao; pozivamo se na to. Morate da shvatite, iako je naš stav prema ovim promenama Zakona dosta negativan, da mi nismo protiv izmena i dopuna Zakona o rudarstvu, izmene su potrebne, ali se plašim... Ono što ste vi naveli u obrazloženju ovog zakona, da, to stoji; to je ono što ste vi možda mogli da uočite, ali ne treba zaboraviti i druge stvari.
Zbog čega se predlažu ove izmene i dopune? Ono što piše u obrazloženju, to je vaš stav. Kada ne bismo gledali malo dublje, kada se ne bismo prisećali šta je ova vlada bila spremna dosad sve da uradi, onda bismo mogli da kažemo – da, to je u redu. Ali, imajući u vidu naknade koje ste vi predvideli, a ja ću posle komentarisati i uporediti ih sa zemljama u okruženju, valjda je to prirodno, da tako malo pogledamo, nisam siguran da cilj jeste ono što vi navodite u obrazloženju, nego, čini mi se, kreditna zaduženja koja je ova vlada do sada pravila, a na ime krpljenja rupe u budžetu.
Moram vas podsetiti da je ruski kredit oko 350.000.000 evra. Ovo su sve krediti koji su uzeti ili koji treba da budu realizovani u toku ove godine, a za krpljenje, kako bi naš narod rekao, rupa u budžetu za 2009. godinu: Svetska banka - 140.000.000 evra, Evropska unija - 200.000.000 evra, komercijalni krediti su uzeti otprilike pre dva-tri meseca (Alfa banka, Vojvođanska banka i Pireus banka) i iznose oko 90.000.000 evra, što ukupno iznosi 780.000.000 evra. Ako se ima u vidu da Ministarstvo finansija preko Uprave za trezor emituje državne zapise koji takođe služe popuni državne kase, to je 500.000.000 otprilike, onda se lako da izračunati da je to 1.280.000.000 evra.
Onda ja i Poslanička grupa SRS pomislimo da smanjenje takse na eksploataciju minerala otvara apetite kod onih koji su zainteresovani da kupuju rudno bogatstvo, odnosno eksploataciju i istražna prava, jer vide vrlo laku i brzu zaradu. Rudna blaga i bogatstva, koja se u principu eksploatišu iz zemlje, ja doživljavam kao čovečiju utrobu. Kad čovek dođe u situaciju da prodaje svoje organe, onda to ukazuje da nije baš dobro, da se ne vodi ispravno ova država.
Kakva nam je situacija u rudarstvu u Srbiji? Ono je svedeno uglavnom na proizvodnju uglja, rude bakra, olova, cinka, nafte, gasa, kao i najrasprostranjenijih sirovina za proizvodnju građevinskih materijala. Proizvodnja uglja odvija se na kopovima Kolubara i Kostolac, rudniku Kovin i u rudnicima sa podzemnom eksploatacijom uglja u okviru Javnog preduzeća za podzemnu eksploataciju uglja u Resavici. Proizvodnja uglja, lignita na kopovima Kolubare i Kostolca je najznačajnija sa stanovišta energetske stabilnosti zemlje, jer predstavlja oko 97% eksploatacije uglja.
Kada je u pitanju naknada, imamo nekoliko različitih procenata i iznosa: za nemetalične sirovine za dobijanje građevinskog materijala (laporac, krečnjak, glina, pesak, šljunak, tehničko-građevinski i arhitektonsko-građevinski kamen) – ovde ste rekli da se određuje u dinarskom iznosu po toni iskopane mineralne sirovine. Potpuno neprecizno i sa stanovišta Srpske radikalne stranke neprihvatljivo.
U sledećem stavu ste rekli da o tome odluku donosi Vlada. Mislim da to nije u redu, pogotovo kad imamo u vidu da skoro svaka opština ima takve ili slične, nazovimo ih - rudnike i da bi to trebalo da bude određeno na drugi način. Vodili ste računa o vrstama minerala, ali niste vodili računa o destinacijama, o lokacijama. Nije isto ako se to eksploatiše u nerazvijenim i razvijenim opštinama.
Ne možemo prihvatiti ni ovu mogućnost privatizacije rudnika, odnosno eksploatacije mineralnih sirovina, gde se sad pored pravnog lica (vreme ne dozvoljava da malo opširnije ovo komentarišem) uvodi i preduzetnik. Ipak moram da vas vratim na to da ovde govorimo o rudnicima; to je jedna ozbiljna privredna aktivnost i preduzetnici... osim ako se nema u vidu da to postanu oni koji su već više od pola Srbije kupili i privatizovali. Onda je to nešto drugo, ako vi imate takvu nameru. Ne verujem da ste vi takav čovek, ali ništa ne treba isključiti.
Vi znate i oni koji su iščitavali ovaj zakon znaju koje su predviđene naknade za eksploataciju u našem predlogu zakona, a ja moram samo da vas podsetim kako to izgleda u okruženju, kao što sam i rekao da ću da učinim. Rudarske takse („rudarske“ je konvencionalan izraz) različite su širom sveta i zavise od poreske politike, ali, recimo: Republika Srpska 3,3 - 4%; Federacija BiH 2 - 4%; Hrvatska - ranije 2,6% do 2008. godine, sada je 6% mineralna voda, 7,5% šljunak, 9% arhitektonski kamen i 10% nafta. U Rusiji je to oko 4% za ugalj, 5,5% radioaktivne sirovine, 6% nemetali, 7,5% mineralna voda, 8% boksit i 17,5% nafta i gas. U Kanadi je to od 10 do 18 procenata.
Onda se postavlja pitanje da li smo mi država u kojoj su mineralna bogatstva neograničena ili smo previše bogati. Odgovor je – ni jedno ni drugo. Pogotovo treba imati u vidu da mineralna bogatstva nisu obnovljivi resursi. Istina, kod nas u Srbiji nisu ni skromni.
Pogotovo treba imati u vidu i mi zameramo, gospodine ministre, što se nijednom rečju u zakonu o izmenama i dopunama Zakona ne vidi i ne pominje, a znate da se radi o stotinama miliona rezervi lignita na području Kosova i Metohije...
(Predsednik: Gospodine Periću, hoćete li da privedete kraju?)
Samo još jednu rečenicu, da završim misao. Ako smo glasali za Ustav, ako smo prihvatili onu preambulu, onda moramo i u zakonskim predlozima koji stižu ovde da kažemo da ćemo uvek bezrezervno čuvati teritoriju Kosova i Metohije u okviru Srbije. Zahvaljujem se na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, gospodine Škundriću, dobro je što ste prisutni na ovoj sednici, dobro je dok je bila i ministar Jasna Matić, gospodin Dragan Vukmirović, takođe, ali mi danas raspravljamo, kako vi volite da kažete, o užasno važna četiri zakonska predloga. Da podsetim i vas i građane koji gledaju ovaj prenos, to su Predlog zakona o klasifikaciji delatnosti, Predlog zakona o zvaničnoj statistici, Predlog zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011. godini i Predlog zakona o popisu poljoprivrede 2011. godine.
Dobro je što je trenutno prisutan ministar Škundrić, ali malo je to. Na ovakvoj sednici, kada raspravljamo o ovoj temi, trudiću se, kao i moje kolege iz SRS-a, da vam ukažem na neke stvari, zbog čega bi bilo dobro da je, pre svih, ovde prisutan gospodin Mirko Cvetković, premijer Vlade, zatim, ministar za infrastrukturu, ministar rada, ministar poljoprivrede, da ne kažem, cela Vlada.
U svom izlaganju ću veći deo vremena koristiti za obrazlaganje Predloga zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011. godini, kao i za popis poljoprivrede 2011. godine, s tim što ne smatram da su ona druga dva zakonska predloga išta manje bitna i važna od ova dva o kojima govorimo.
Zakonski predlozi o kojima ću govoriti su zakoni koji daju pravne okvire za popis stanovništva u Srbiji, kao i popis poljoprivrede. Ovo su dva zakona koja definišu vremenski svoje trajanje. Oni će da prestanu da važe, bez obzira na to što nema decidne odredbe koja to reguliše, 2013. godine, kada ovaj posao bude kompletno završen, dok će zakoni o zvaničnoj statistici i o klasifikaciji delatnosti ostati i dalje na snazi, sve do njihove izmene nekim drugim zakonima.
Krenuću od Predloga zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011. godini. Naravno, ni ja, pretpostavljam, ni moje kolege iz SRS-a, nećemo govoriti o tome kada je napravljen prvi popis, to smo danas više puta čuli.
Svaki narodni poslanik ima pravo da se obraća građanima Srbije i svojim biračima na način za koji opredeli da je dobar, ali mi o tome nećemo govoriti, niti ima potrebe da govorimo o popisu stanovništva na svakih 10 godina. Probaćemo da progovorimo o finansijskim sredstvima koja se troše za ovu aktivnost, da vidimo način na koji se kontroliše velika armija ljudi koji će biti angažovani prilikom ovog popisa, kako će se dolaziti do tih lica koja će da vrše taj popis.
Prva stvar koja nikome u SRS-u nije jasna, ne znam da li bi i gospođa Jasna Matić, kao ministar, koja je bila ovlašćena u prvom delu ove sednice, ako možemo tako da je nazovemo, mogla da govori o ovome, jer je ona, obrazlažući četiri zakonska predloga, govorila 5.47 minuta, a danas ste mogli da primetite da su sve poslaničke grupe imale ovlašćene predstavnike i da su skoro svi govorili po 15, odnosno 20 minuta, i da su sve poslaničke grupe imale prijavljene predstavnike da govore o ovim predlozima.
Sada postavljam pitanje i želim da, u ime SRS-a, dobijem odgovor. Ne znam da li će gospodin Vukmirović, da li ministar Škundrić, na kraju mog izlaganja, da odgovori na pitanje – zbog čega istovremeno ne vršimo popis stanovništva, domaćinstava i stanova i popis poljoprivrede?
Vi ćete navesti određene razloge zbog čega je dobro da stoji ovaj razmak od šest meseci, otprilike, ali vi ste se pozvali, u jednom od članova Predloga zakona o popisu stanovništva i domaćinstava, da je dobro da se koordinirano radi ovaj popis. Napravili ste šest meseci razlike i onda ćemo imati znatno veće troškove nego što bi bili da se to istovremeno radi.
Instruktori bi mogli u istom momentu, u istom vremenskom periodu i o istom trošku po državu, odnosno građane Srbije, da vrše instruktažu, odnosno obuku kontrolora i lica koja će da vrše popis, odnosno popisivača.
Vi to niste uradili jer računate da ne bi bilo loše da u 2011. godini oko 70.000 ljudi angažujete u sprovođenju ovog popisa i, imajući u vidu sredstva koja su izdvojena za ovu aktivnost, lepo ih nagradite, jer očekujete da će sledeći izbori biti 2012. godine, pa eto dobrog načina i dobre prilike da pokažete kako vodite računa o građanima Srbije, kako vodite računa o njihovom budžetu, a biće angažovani, odgovorno vam tvrdimo, predstavnici stranaka koji su na vlasti.
Ali, na dugom vam je štapu to, vaša priprema za izbore za 2012. godinu. Kako radite, kakvu situaciju imamo baš u poljoprivredi, što i treba da bude tema ovog zakona, to vam neće dozvoliti toliko dug vremenski period da ostanete na vlasti.
U članu 4. Predloga zakona o popisu stanovništva, u stavu 1, potrebno je popuniti 34 podatka i, kad se već to radi, to je značajniji deo, možda čak iz oblasti popisa poljoprivrede, onda je sasvim racionalno, sasvim logično da u istom vremenskom periodu bude popis i stanovništva i poljoprivrede.
U članu 21. Predloga zakona ste naveli tačno sredstva koja će biti izdvojena u budžetu Republike Srbije i usmerena prema Republičkom zavodu za statistiku i način na koji će se ona trošiti, pa ste rekli: u 2010. godini – 277.895.000, u 2011. godini – 2.339.479.000, u 2012. godini – 39.305.022 dinara i u 2013. godini – 42.445.668 dinara.
Hoću ovo da protumačim na način na koji treba tumačiti. U 2013. godini nema vas u evrozoni, a uporno tvrdite građanima Srbije kako ste nadomak, kako ste na vratima EU, kako samo što nismo u njihovom zagrljaju. Od tog posla, bar na ovakav način, nema ništa.
Gospodine Vukmiroviću, ne znam u kojoj ste meri, možda moje obraćanje ne treba da bude upućeno vama, učestvovali u izradi ovog zakona, pretpostavljam da su vas konsultovali. Vi navodite u članu 21, u poslednjem stavu, da su popisne komisije, ali na zahtev Republičkog zavoda za statistiku, dužne da dostave izveštaje na koji način su trošile sredstva za popis.
To mora da bude obaveza, to ne može da bude na osnovu zahteva Zavoda. Kao što Zavod ima obavezu da do 31. marta tekuće godine, za prethodnu godinu, dostavi Vladi Republike Srbije izveštaj na koji način su trošena sredstva u prethodnoj godini, tako i za popisne komisije, jer se radi o ogromnim sredstvima, treba da bude obaveza da dostave podatke Republičkom zavodu za statistiku.
U članu 22. Predloga zakona, kažete: ''Sredstva za finansiranje poslova u popisu, iz čl. 20. i 21. ovog zakona, predviđena su na bazi tekućih cena iz meseca oktobra 2008. godine''.
Koliko ste vi lenji, samo kad bi građani Srbije znali. Zašto oktobar 2008. godine? Već u Predlogu zakona o popisu poljoprivrede 2011. godine rekli ste da je baza april 2009. godine. Razlika u stizanju predloga od strane Vlade i puštanja u skupštinsku proceduru je samo 10 dana. Jedan zakon je stigao 10. jula 2009. godine, a drugi, čini mi se, 17. jula 2009. godine, ali nije zec u tom grmu. Zbog nečeg drugog je napravljena ova velika vremenska distanca, jer vi u sledećem stavu kažete – sredstva predviđena za pojedine godine valorizuju se svake godine, prilikom donošenja republičkog budžeta.
Da vas pitam, šta znači valorizacija? Znači usklađivanje, znači povećanje ovih izdataka, sigurno neće biti smanjenje. Zbog toga ste pokušali da vam bazni period bude što dalji od vremena i roka u kojem vršite ovaj popis, da biste imali opravdanje pred građanima Srbije, da biste imali opravdanje pred poslanicima, u godinama u kojima budu usvojeni ti budžeti, da kažete – moramo, treba izvršiti valorizaciju.
Kažete da će se podaci prikupljeni u popisu koristiti isključivo u statističke svrhe. Da, u statističke svrhe, ali na osnovu toga treba izvući veliki broj zaključaka. Ovde je neko od kolega već govorio kakva je nama situacija kada je stanovništvo u pitanju, ali neće biti zgoreg da određene činjenice ponovim.
Od 4.800 sela, koliko postoji u Srbiji, svako četvrto je u fazi nestajanja i pretpostavlja se, ako se nastavi ova dinamika nestajanja stanovništva u selima, da će otprilike za deceniju i po oko 1.200 sela potpuno nestati. Kao što se po pravnim normama jasno zna šta čini jednu državu državom, tako i jedno selo, da bi bilo selo, mora da ima stanovništvo, a mi znamo da ima veliki broj sela u Srbiji koja uopšte nemaju stanovništvo.
Malo je cinično i sledeće. Predvideli ste ista novčana sredstva kao kaznu za ona lica koja se ispituju i pružaju određene podatke ispitivačima koji sprovode popis i za popisivače. On može jednom da pogreši, može neuko lice da bude, toga će biti sigurno u selima Srbije, a popisivači će biti lica koja će proći kroz određenu obuku i ne smeju da naprave nijednu grešku, a vi ste predvideli kazne od 20 do 50 hiljada i za jedne i za druge.
Zašto je, citirao sam vas, veoma važno, ''užasno važno'' bilo da budu prisutni predstavnici Vlade u celini? To posebno možemo da vidimo u članu 5. Predloga zakona o popisu poljoprivrede, gde se kaže da ćemo imati sledeće podatke nakon završenog popisa – površine voćnjaka i broj stabala. Iako je Srbija nekada imala 460 miliona stabala šljive i bila četvrta u Evropi, sedma u svetu po proizvodnji šljive, danas nije takva situacija, zato što ova nesposobna vlada nije u situaciji da pomogne poljoprivrednom stanovništvu i seljacima.
SRS se bavila istraživanjem i objavila u ''Velikoj Srbiji'' imena vlasnika velikih hladnjača u Srbiji. Nemojte da pomislite, poštovani građani Srbije, da je SRS protiv vlasnika hladnjača s velikim kapacitetom, naprotiv, želimo da takvih bude što više, ali ovde je velika umešanost stranaka na vlasti i tih koji su vlasnici hladnjača.
Imam konkretan predlog kako ste mogli da pomognete proizvođačima maline. Ovo mora da se upiše. Na ovakav način mora da se odreaguje bar u sledećoj godini. Kako država može da pomogne? Organizujete emisiju i u nju dovedete poljoprivredne roizvođače, proizvođače maline, pšenice, kukuruza i mleka, i onda od te emisije napravite lakrdiju, a radi se u vremenskom periodu kada je kampanja otkupa maline.
Ne traže poljoprivredni proizvođači, niti članovi SRS-a od države da odredi otkupnu cenu maline, ali zahtevamo da pomogne i da se skladištenje plati, da država uplati premiju na ime skladištenja. Onda on ne bi morao da preda i proda svu količinu odjednom, nego bi se nešto prodavalo možda u aprilu i u maju, kada, inače, vlasnici hladnjača izvoze, a poljoprivredni proizvođači, ili proizvođači maline, prodali bi onoliko koliko im je neophodno da podmire određene troškove.
Vi nemate ozbiljan način i ozbiljnu strategiju. Jednom kada ste pokušali da pokažete šta treba da se izvozi i na čemu treba da zasnivamo svoj izvoz u poljoprivrednoj proizvodnji, bilo je dlaka, kitove kosti, rogova, kljunova, kopita i sličnog, umesto tradicionalno poznatih srpskih proizvoda kao što su meso, mleko, malina, šljive i ostalo.
Potrebno je da imate ozbiljan pristup u rešavanju ovih problema. Poljoprivredni resursi su relativno brzo obnovljivi, ali vi to ne želite, ili ste možda ovde s namerom da što pre sve uništite i dovedete građane Srbije, koji su u već osiromašenom, teškom stanju, u još teže stanje.
Mi u SRS-u ćemo se, u svoje i u ime građana Srbije, energično suprotstavljati tome, ma ko bio na vlasti. Zahvaljujem.
Ako gospodin dr Vojislav Šešelj, predsednik SRS, isključivo govori istinu u Hagu, onda je za jednog poslanika SRS ovde u srpskom parlamentu Sveto pismo da govori istinu. Knjiga koju sam juče pokazao je „Hajka na jeretika“, izdanje iz 1991. godine, pisano ćirilicom.
Gospodine Čikiriz, polemika između vas i mene izazvana je željom narodnog poslanika gospodina Krasića da se poštuju odredbe Ustava, član 10. stav 1: „U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćirilično pismo“. On je govorio u kakvoj situaciji je Beograd, a ja bih mogao da govorim kakva je situacija u Loznici, rodnom mestu Vuka Karadžića. To je ono što mi želimo da se uradi.
Vi ste meni sada pokazali dve knjige gde takođe ćirilicom piše - Šešelj Vojislav, odnosno njegovi inicijali. Ne možemo ulaziti u stvar tehnike; možda je u nekom periodu nešto i odštampano, on je u to vreme, osamdesetih godina, mnoge članke uputio raznim časopisima koji su izlazili u bivšoj Jugoslaviji i verovatno je neki od njih štampan latinicom. Ono što je svima poznato jeste da je Vojislav Šešelj uvek pisao i potpisivao se ćirilicom.
Ima jedna mnogo važnija stvar – važno je šta knjige pišu, a ne kako su napisane. Ima nešto što je mnogo važnije i od toga – doktor Vojislav Šešelj i SRS nikada nisu promenili svoju ideologiju. To je ideologija srpskog nacionalizma. Široj javnosti u Srbiji je poznato, kada je u pitanju stranka kojoj vi pripadate i predsednik vaše stranke, koliko je on puta menjao ideologiju, i još neki koji su nekada bili u SRS. Meni je poznato da je gospodin Čotrić, od Srpskog slobodarskog pokreta, pa preko nekih daljih stranaka, bio vrlo blizak predsedniku SRS. Znači, dosledan ideologiji srpskog nacionalizma je ostao prof. dr Vojislav Šešelj, a neki nisu mogli da izdrže to, verovatno pod pritiskom i sa strane, a možda i zbog sopstvene savesti.
Usput, i prekinuću svaku dalju polemiku, knjiga „Sudija“ je objavljena na latiničnom pismu, ali meni nije smetalo da je pročitam, a autor je predsednik SPO gospodin Vuk Drašković.
Gospodine Čotriću, hvala na maloj ispravci, pa valjda je svakome jasno, održava se „Vukov sabor“ u Tršiću, naravno, to uvek bude propraćeno i u Loznici.
Moram da vam se zahvalim što ste pokazali nama poslanicima i široj srpskoj javnosti da pažljivo čitate knjige prof. dr Vojislava Šešelja. Pokloniću vam poslednja izdanja, verovatno nemate, pa ću vam obezbediti da imate u vašoj biblioteci i te knjige.
Zanima me, ako nije problem, da mi odgovorite – to iz intervjua, da li je to bilo u momentu kada je gospodin Vuk Drašković bio sekretar kod Mike Špiljka ili je možda iz nekog kasnijeg perioda? Eto, samo to.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministarka, vi ćete ostati upamćeni u dva slučaja u stručnoj javnosti i  u široj javnosti. Prvi je što redovno pratite izlaganja narodnih poslanika. To ste činili prošle godine, u novembru i decembru, kada ste bili u jednom posebnom, naravno, lepom stanju. To činite i sad. Ostaćete upamćeni i kao neko ko je u ime Vlade Republike Srbije predložio i branio zakon koji je doveo do ukidanja preko sto opštinskih sudova.
Moram zbog kolega, pre svega, onih koji podržavaju skupštinsku većinu, da objasnim javnosti Srbije. SRS jeste za reformu pravosudnog sistema. Da postavite pitanje bilo kom građaninu Srbije, dobićete isti odgovor, bilo kom sudiji, tužiocu, advokatu, dobićete odgovor da je reforma pravosudnog sistema neophodna.
Da li smo za stručno usavršavanje nosilaca pravosudnih funkcija? Naravno da jesmo, ali vi predlažete i kolege, pre svega, iz DS, svesno izbegavaju da kažu da danas na dnevnom redu imamo nekoliko zakona u kojima se menja samo jedan član.
Vama, gospođo ministar, postavljam pitanje – da li ste prošle godine, 30. decembra, kada smo usvojili set zakona iz oblasti pravosuđa, znali da će u doglednom vremenskom periodu, makar u periodu od godinu dana, biti usvojen zakon o Pravosudnoj akademiji? Ako jeste, onda je trebalo predvideti u Zakonu o sudovima i u Zakonu o tužilaštvu da, eventualno, sudije mogu da budu predloženi u organe upravljanja u Pravosudnoj akademiji. Ali, jednom ozbiljnijom pravnom i stručnom analizom, to se može dovesti u pitanje, jer vi, naknadnim donošenjem nekog zakona, vraćate nešto da važi što, u principu, a možda i moralno, nije u redu da tako bude.
Uglavnom, svi govore o zakonu o Pravosudnoj akademiji. Moja namera je da pokušam da vas isprovociram, ne mislim bukvalno, nego nekim pitanjima koja pritiskaju i muče naš pravosudni sistem, a da vi, neposredno posle mog izlaganja, ili po okončanoj javnoj raspravi u načelu, pokušate da date neki odgovor. Apsolutno sam siguran da vi znate za te probleme u sistemu pravosuđa, ali da ih ne rešavate.
Želim još nešto da vam kažem, pre obrazlaganja vaše izjave i izjave vašeg zamenika državnog sekretara, gospodina Homena, kada sam god u prilici da ih propratim, pa čak i one kada on preporučuje koju muziku u kom delu dana da slušamo; bude mi to malo simpatično, ali nikad, ni u vašoj, ni u njegovoj izjavi nisam video da primenjujete član 13. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Kada govorimo o zakonima iz oblasti pravosuđa, volim ponekad da konsultujem i članove Ustava. Kaže se – Republika Srbija štiti prava i interese svojih državljana u inostranstvu. Kada ovo govorim, ne mislim o našim ljudima koji su na privremenom radu, koji su s nekim drugim statusom u inostranstvu, pre svega, mislim na one koji se danas nalaze u Haškom tribunalu.
Kao neko ko vodi resor Ministarstva pravde, i vi, i vaš zamenik, morali biste ponekad da reagujete na zloupotrebu ljudskih prava, na kršenje ljudskih prava, na osnovno pravo na odbranu. Mi iz SRS-a i naš predsednik stranke, gospodin dr Vojislav Šešelj, od vas nikad ne traži da kažete da li on treba da bude osuđen ili ne, pogotovo što pripadate i sledbenik ste jednog režima čiji je predstavnik rekao – vodite ga i nemojte ga vraćati. Mi ne očekujemo da utičete na bilo koji način, ali da reagujete kada se krše ljudska prava, to očekujemo.
Moram i kolegi Čikirizu da pokažem jednu knjigu, jer je kolega iz njegove poslaničke grupe rekao da je knjiga "Hajka na jeretika'' pisana latinicom. Vidite, ona je napisana ćirilicom. Jedan od recenzenata je bio, čak, akademik Ljubomir Tadić, ali sve to nije važno, nego je naša obaveza da ovde u Parlamentu govorimo istinu i onda možemo da pričamo o reformi, i pravosudnoj i bilo kog drugog sistema.
Kada je u pitanju Pravosudna akademija, plašim se, pažljivo iščitavajući odredbe tog predloga zakona, da ne ugrozimo stav 4. člana 4. Ustava Republike Srbije, gde se kaže – sudska vlast je nezavisna. Kasije ću, kada budem govorio o ovom predlogu zakona, da vas uputim na neke stvari koje su u direktnoj suprotnosti s ovim članom Ustava.
Rekao bih i nekoliko stvari vezano za naše zatvore. Vama je poznato da se iz godine u godinu, a sve od 2000. godine, pa naovamo, povećava broj zatvorenika.
Možda je to objektivno, možda je to tako potrebno, ali mi tražimo da vi, kao ministar, intervenišete i vidite o čemu se to radi, da li su još neki sektori i ministarstva u prilici da utiču na to, da li vi možete da motivišete na ovaj način neke izvršioce krivičnih dela, ili neke, čak, možda i podstičete.
Izneću podatak da je u 2002. godini bilo oko 6.283 takve osobe, 2003. godine – 7.128, 2007. godine – 8.970, 2008. godine – 9.509.
Znamo da su realni kapaciteti oko 6.000, a da bi, po pravilima EU, moglo da bude negde oko 4.500. Mi treba naše mogućnosti da prilagodimo dostignutim standardima. Ovde se treba upitati – zašto se iz godine u godinu povećava broj onih koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora? Naravno, ko god je učinio krivično delo, pravosnažnom odlukom osuđen, treba da se nađe tamo gde mu je mesto. Može li ova država nešto preventivno da učini da to ne bude tako?
Ne znam da li vam je poznato da u zemljama sa savremenom, razvijenom demokratijom prvo urede park, puste građane da oni sami trasiraju stazu, i onda im pripreme i urede tu stazu. U Nemačkoj, ako se više od 10% učinilaca krivičnih dela u jednoj godini pojavi, oni onda vide da je ozbiljno ugrožen pravni sistem, da možda treba preispitati zakonsku regulativu u tom delu.
Poznato vam je da i standardi u zatvorskim ustanovama, u nekoliko njih, u šest-sedam, ispunjavaju uslove EU, u nekima to ni približno nije dovedeno na taj nivo, ali ono što mene i nas u SRS-u malo više zabrinjava jeste to što je veliki broj povratnika – oko 60%. Znači, oko 60% ljudi su dva ili više puta odlazili na kaznu izdržavanja zatvora.
U poslednje vreme je sve veći broj onih izvršilaca gde su u pitanju teška krivična dela, kao što su svirepa ubistva, nanošenje teških telesnih povreda, razbojništvo, silovanje, nasilje u porodici, posebno nad maloletnim licima, kao i krivična dela organizovanog kriminala.
Velika je i upotreba droge, a i broj zavisnika u zatvorima je oko 6.580, kada se ima u vidu ona cifra od 9.500, a posebno alarmantno stanje je u Kazneno-popravnom domu za maloletna lica u Kruševcu, gde je oko 91% maloletnika koji koriste narkotike ili druga psiho sredstva.
Ovo je nešto o čemu vi ozbiljno morate da povedete računa. Kada su sudije, predsednici sudova, opštinskih i okružnih, znali da će na dnevnom redu biti set zakona iz oblasti pravosuđa, oni su mislili da se predlaže primena roka od 1. januara.
Zbog čega su to mislili? Zato što veliki broj poslova koji je trebalo da bude završen da bi moglo da se startuje sa reformom od 1. januara 2010. godine nije urađen. Vama je poznato da ne postoji sudski poslovnik, ili kako će već biti nazvan, o načinu tehničke pripreme za odeljenja. Kratko je vreme da se sve to uradi kvalitetno, da bi moglo da se primeni.
Poznato vam je, konkretno ću reći za Šabac, da treba da bude jedinica privrednog suda i u Šapcu i u Loznici a da građevinski deo nije završen. U stručnom, kadrovskom, personalnom smislu, nisam u toku, ali mislim da to nije u redu; smanjuje se veliki broj izvršilaca. Ponovo se pozivam na Okružni sud u Šapcu, gde je do sada bilo 15 sudija, a sada je predviđeno osam, u Višem sudu.
Uveravam vas da taj broj sudija neće moći kvalitetno, u drugom stepenu, da donosi odluke. Već se sada veliki broj građana Srbije žali Sudu u Strazburu zbog neblagovremenosti rešavanja svojih zahteva. Naša država će biti kažnjena velikim novčanim sredstvima. Ne čini li vam se da bi možda bilo bolje da je u ovom momentu bio angažovan veći broj izvršilaca i da se njihova efikasnost prati?
Počeli ste da govorite o tome, ali to je, izgleda, postalo popularno – manji broj izvršilaca, pa i u sudovima, a i u bilo kojoj administraciji, dovešće do kvalitetnijih usluga. Gde ste vi bili do sada? Nije vam valjda neko nametnuo, ne mislim konkretno na vas, kada je u pitanju broj sudija, mislim samo na one koji su bili u administraciji, kao da vam je neko drugi nametnuo, kao da vi od 2000. niste uvećali broj zaposlenih u republičkoj administraciji sa 8.000 na blizu 32.000.
Malo mi je i cinično kad pojedini govore o potrebi reforme u pravosuđu, i to oni koji su najviše učestvovali od 2001. godine naovamo u dovođenju za sudije onih diplomiranih pravnika koji su radili pre toga u zemljoradničkim zadrugama, naravno, cenim i te, a u istom danu ih postavljali za predsednike sudova. Oni danas nama govore kako je potrebna i Pravosudna akademija, i ne znam na koji način da se sudije usavršavaju. To je svakako potrebno, ali na ne na način kako ste vi zamislili da to treba uraditi.
Samo ću kratko, s obzirom na to da je uvaženi kolega Aleksandar Martinović na vrhunski način objasnio besmislenost zakona o Pravosudnoj akademiji. Moram se pozvati na nekoliko članova, da ih iskomentarišem.
U članu 7. se govori o Upravnom odboru Pravosudne akademije.
Kada sam rekao da se neće uspeti očuvati sudska nezavisnost, pre svega, mislim na ovakve formulacije odredbe člana 7, gde se kaže: „Članovi upravnog odbora su: tri člana koje imenuje Visoki savet sudstva“, a poznato je da ste i vi i kolega Boško Ristić članovi Visokog saveta sudstva, kao pripadnici nekih političkih stranaka, pa i advokati koji su birani u taj Visoki savet sudstva. Ista je situacija i sa učesnicima iz Državnog veća tužilaca. Na kraju, Vlada imenuje tri člana. Znači, od ukupno devet, najmanje je pet, a možda i šest onih koji su direktno članovi političkih stranaka, u ovom momentu DS-a.
Nije vam ovo dobar način za reformu pravosudnog sistema i ne treba na ovaj način ni pokušavati, ni imati iluziju da se to može primeniti.
Kažete da Upravni odbor treba da održava najmanje dva puta godišnje svoje sednice. To je besmisleno. Možda jednom, možda nijednom, možda 32 puta, zavisno od potrebe, ako već takav organ postoji. Dosta je i poslovničke materije u ovom zakonu. Znači, trebalo bi predvideti poslovnik o radu organa koji su predviđeni ovim zakonom.
Pažljivo sam saslušao ono što je komentarisao i izlagao kolega Čikiriz. Kada je navodio zbog čega je potrebno usavršavanje, mi se slažemo, ali vi ste izneli jedan primer koji ne može biti adekvatan. Ako neko završi medicinu i radi 20 godina, da li on prati dovoljno sve promene? Pošlo se od toga da ako je neko završio medicinu i 20 godina se bavio nekim drugim poslom, ako je neko pre 20 godina položio pravosudni ispit i radi kao sudija, da ono što svakodnevno radi zahteva od njega usavršavanje. Vi, kao ministar, svaki dan morate da pratite materiju koja se tiče vašeg ministarstva. Tako i sudije moraju da prate. Dakle, nisu to ljudi koji nisu u toku.
Usavršavaju se o trošku države, ali ima ograničenja ko će to da bude. Ako su do sada predsednici sudova slali ili mogli da donesu odluku ko će da ide na seminare, mogu da budem saglasan s vama da je ponekad neki predsednik suda zloupotrebio to, pa je favorizovao određenu grupu sudija, ali to je za uži lokalitet vezano. Sada kada to radi jedan organ, sigurno će biti zloupotrebe, i one će biti dalekosežnije, opasnije po kvalitetno i stručno usavršavanje nego što je do sada bilo.
Gospođo ministre, jedno od poslednjih pitanja vezano za ovo moje izlaganje jeste – zašto se ne pokrene krivični postupak, zašto se ne procesuiraju oni državni zvaničnici koji se otvoreno zalažu za uvođenje države Srbije u NATO pakt?
Nama je poznato da je to jedna interesna i zločinačka organizacija, s aspekta države Srbije, onog što su učinili 1999. godine, i očekujemo da po ovom pitanju preduzmete određene korake. Zahvaljujem.
Nemam potrebu da mnogo polemišem s kolegom Čikirizom, ali se plašim jedne stvari. Prošle godine, kada smo donosili ove zakone, najveći broj poslanika koji je podržavao ukidanje velikog broja opštinskih sudova upravo je iznosio negativnu situaciju u malim mestima, kao, veliki broj slučajeva korupcije, što je apsolutno netačno.
Slažem se s vama da sudije u malim mestima nisu možda u prilici da dovoljno prate stručnu literaturu i da se usavršavaju, ali ta krivična dela se tamo manje i pojavljuju.
Jesmo i za reformu pravosudnog sistema i za stručno usavršavanje, ali sam rekao da izražavamo sumnju da će preko Upravnog odbora Pravosudne akademije biti vršena pozitivna selekcija. Realno je očekivati da ćemo imati negativnu selekciju, da ćemo u ovom momentu, odnosno posle 1. januara 2010. godine, imati najveći broj sudija koji će se otvoreno zalagati za sprovođenje stranačke politike. Vi možete da pretpostavite koje stranke će biti ta politika sprovođenja. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o odlikovanjima Republike Srbije je ozbiljan i odgovoran državni posao. A šta mi, u suštini, imamo? Imamo jedan veoma siromašan predlog tog zakona. Kada se počnu čitati članovi od jednog do drugog, stiče se utisak da je taj zakon vremenski ograničen, i to na jedno, moglo bi se reći, vrlo blisko vreme, odnosno kratko trajanje ovog zakona.
Na ovaj zakon je podnet 31 amandman. Čini mi se da je Vlada prihvatila samo jedan. Iz obrazloženja zbog čega se amandmani ne prihvataju da se zaključiti da je ovaj zakon imao cilj samo da se pojavi.
Ministar Marković je izašao, a ja bih da ga pitam, mada možda može i neko iz skupštinske većine da mi odgovori – da li je donošenje ovog zakona uslov za integraciju sa EU ili nije? Mi u SRS i te kako znamo da to nema nikakve veze. Kolega Zoran Krasić je dao dobar odgovor – da, vezano je sa NATO. To se najbolje može videti u Predlogu ovog zakona, u odredbama člana 3. stav 3.
No, ja sam podneo amandman u ime SRS na član 14, pa bih sada o tome govorio. U članu 14. stav 1. govori se ko sve ima mogućnost da predloži predsedniku Republike da ukazom dodeli odlikovanje. Član 14. se nalazi u delu III. ovog zakona, koji govori o dodeli odlikovanja.
U Predlogu zakona stoji da predlog za dodelu odlikovanja mogu podneti državni organi, dakle jedna grupacija ovlašćenih predlagača.
Druga je Srpska akademija nauka i umetnosti. Namerno ovo precizno pokušavam da izbrojim, zbog amandmana koje je SRS podnela na ovaj član. Treća grupacija su organi autonomne pokrajine, četvrta - jedinice lokalne samouprave, a za organizacije i udruženja bi se moglo reći da je to peta grupacija ovlašćenih predstavnika za dodelu odlikovanja.
Kada bismo išli pojedinačno od jedne do druge grupacije (nema preciznijeg termina, nego moram da kažem grupacije), da se zaključiti da o svim ovim grupacijama postoje posebni zakoni koji regulišu njihov rad, uspostavljaju ih, uvode u pravni sistem. Ali, ono što SRS predlaže jeste da, pored ovih ovlašćenih predlagača, po ovom zakonu, za dodelu odlikovanja treba dati mogućnost i Srpskoj pravoslavnoj crkvi da to uradi.
U obrazloženju zbog čega se amandman ne prihvata stoji: ''Amandman se ne prihvata. Svi predlagači obuhvaćeni amandmanom već su obuhvaćeni i odredbom člana 14. stav 1. Predloga zakona''.
Srpska pravoslavna crkva, druge tradicionalne crkve i verske zajednice imaju obaveze koje su zakonski uspostavljene na osnovu Zakona o crkvama i verskim zajednicama. Evo još jednog argumenta koji ide u prilog objašnjenja SRS-a zbog čega je trebalo u član 14, kao predlagače za dodelu odlikovanja, uvrstiti i Srpsku pravoslavnu crkvu.
Kolega Mirko Munjić je obrazlagao u svom amandmanu zbog čega se Vlada kao predlagač ili konkretno Ministarstvo, samo boga pitaj koje je to ministarstvo, znamo mi po nadležnosti koje bi trebalo da bude, ali ako imamo u vidu ko je ovde bio ovlašćeni predstavnik Vlade, dakle ne potcenjujemo sve one koji su bili tu u načelnoj raspravi, sada vidimo da Vlada menja svoje ovlašćene predstavnike, tako da nema ozbiljan pristup prema ovom zakonu.
Odnosno ima, da se jednokratno završe određeni poslovi, a nije imala u vidu ozbiljan posao, da ovaj zakon uspostavlja i daje mogućnost kako predsedniku Republike tako i mnogima koji su bezbroj puta do sada zaslužili da ponesu ta moralna javna priznanja.
Najviše polemike se moglo čuti u vezi sa članovima 8, 9. i 11. To su oni članovi Predloga zakona koji uspostavljaju vrste tih priznanja. Mi u SRS smo u najvećoj meri prihvatili te predloge, mada svakako imamo primedbe na broj tih odlikovanja jer ne treba ispustiti iz vida da je Zakon o odlikovanjima Savezne Republike Jugoslavije predviđao 16 vrsta ordenja, a sada se predviđa samo šest.
U obrazloženju jednog amandmana, ako to nije kolege Saše Dujovića, stoji da se u pripremi zakona pošlo od stanovišta da, uslovno rečeno, manji broj odlikovanja doprinosi njihovom značaju. Može se, u principu, prihvatiti i takav predlog, ali čini mi se da bi i manji broj ministarstava u okviru ove vlade doprineo da posao bude bolje izvršavan.
Kada predlažete zakon o ograničenom broju, to nema nigde u svetu, ali će kod nas biti to biti doneto i izglasano, valjda da bismo zavarali trag MMF-u, jedan od ministara i potpredsednik Vlade kaže – ako smanjimo broj izvršilaca, onda će građani Srbije moći da računaju na kvalitetnije usluge.
To objašnjenje je besmisleno. Prvo, prirodno nije moguće. A nisu građani Srbije uzimali za ruke i dovodili u državnu administraciju, nego ste to vi iz ministarstava uradili. Tako da ni ovo ne stoji, ali imamo potrebu da kažemo sledeće - da je trebalo ići sa većim brojem odlikovanja, kako ordenja tako i medalja, a posebno je porazno što samo jednim članom definišemo šta su to spomenice. Zapravo, na precizan način ne definišemo ni to, nego ukazujemo kada one mogu da budu dodeljene.
Mogu da postavim jedno interesantno pitanje i potpuno sam siguran da svaki kolega narodni poslanik može da ga postavi. Kakvim ordenom, kakvom medaljom ili spomenicom bismo mogli da odlikujemo određeni broj bivših radnika „Viskoze“ iz Loznice, koji su kao invalidi rada otišli u penziju pre nekoliko godina i mesečno primaju 3.600 dinara? Naravno, to će se nešto povećati kada budu stekli jedan od uslova za penziju, možda starosnu.
Ovo se da proveriti. U ovom parlamentu sede i narodni poslanici koji zastupaju skupštinsku većinu i mogu odmah da me demantuju ako govorim što nije istina. Ja sam izneo ovaj jedan primer, a smatram da skoro u svakom gradu u Srbiji postoje slični primeri.
Još nešto bih rekao. Predlagač nije smeo ni mogao tako da se ponaša. Edmund Berk je rekao – zakoni su poput kuća, naslanjaju se jedni na druge. Mi ovde imamo apsolutni diskontinuitet u dodeli tih odlikovanja, što zasigurno nije dobro i nije u redu. Ako pljujemo u nebo, sve će to nam pasti u lice.
Vodite računa vi koji ćete glasati za ove zakone. Ja mogu da razumem da Vlada radi tako kako radi, skupštinska većina im je dala poverenje, ali ovde bi trebalo otvoriti oči, malo bolje slušati i poslanike opozicije koji iznose najčešće prave argumente, onakve kakve vi razumete i znate da su istina. Nemojte zatvarati oči u Danu za glasanje i prihvatati svaki zakon koji vam je stigao iz Vlade.
Što se više bliži kraj ovog zakona, sve se više uočava besmisao njega samog. Gospodine ministre, kao dobar pravnik, mi to znamo u SRS, vi biste od ovih amandmana pa nadalje mogli da reagujete. Do sada vašu reakciju nismo mogli da očekujemo zato što vas niko nije pitao prilikom izrade ovog zakona, a sad su vas ovde poslali.
Intervencija zamenika šefa poslaničke grupe SRS da se vi pojavite ovde u skladu sa Poslovnikom je sasvim u redu, ali ja sam video kad je poverenik vama pokazivao šta piše u obrazloženju zakona. Prema tome, niste mogli da reagujete. Nećete moći ni na kraju, kad se ova rasprava po amandmanima završi, ali od ovog momenta možete da se uključite i da kažete da li je neki amandman prihvaćen ili nije.
Međutim, moram još nešto da kažem. Dok je Srbija bila Srbija, a to znači dok je bila i u svetu priznata država i dok su je njeni građani priznavali i voleli više od bilo čega, ko je odlikovanja dodeljivao i primao - imalo je smisla. Sada na dobro objašnjenom primeru kolege Zorana Krasića možete da vidite do čega odredbe ovog zakona mogu da dovedu i ko sve može da primi odlikovanje. Onda se zaista postavlja smisao i ovoga zakona i ove rasprave i svega u vezi s ovim zakonom.
Amandman koji sam podneo na član 21. stav 2. je logičan sled amandmana koji je podnela narodni poslanik Vjerica Radeta. Stav 2. ovoga člana kaže: ''Odlikovanja vraćena u skladu sa stavom 1. ovog člana mogu, po odluci predsednika Republike, da se predaju na čuvanje muzeju, u skladu sa propisima kojima se uređuje zaštita kulturnih dobara''.
Podneli smo amandman na stav 1. člana 21, gde se kaže da se, ako umre fizičko lice koje je dobilo odlikovanje ili prestane da postoji pravno lice, a nemaju svojih sledbenika, odlikovanja predaju direktno u muzej, a ne predsedniku.
U obrazloženju zbog čega se amandman ne prihvata kaže se - zbog vođenja evidencije. Mora da bude vraćeno predsedniku. Kao da se evidencija vodi samo kod predsednika. Vi ukazujete i mi možemo početi osnovano da sumnjamo da se na drugim mestima ne vodi evidencija, što znamo sigurno da nije tako, jer se vode evidencije.
Učinite bar nešto smisleno. Ovaj amandman treba prihvatiti, kao i prethodni, i onda će ova dilema biti otklonjena. Onda će građani Srbije pomisliti, bar na trenutak, da ozbiljno mislite o ovoj državi, iako su oni duboko uvereni da to nije tako.
Malopre sam izneo primer bivših zaposlenih u fabrici "Viskoza" iz Loznice. Ne očekuju oni amandman niti moj predlog da ih kandidujem za to, oni očekuju samo da Vlada Republike Srbije stvara ambijent u ovoj državi u kojem može dostojanstveno da se živi.
Oni koji su se školovali ili na bilo koji drugi način treba da počnu raditi, da im se otvori pristup radnim mestima.
Oni koji su odradili svoj radni vek, da mogu da primaju ono što su zaslužili, a to je penzija, i da se vodi briga o njihovom zdravstvenom i svakom drugom stanju. To bi trebalo da bude osnovni posao i zadatak Vlade Republike Srbije, kao dela izvršne vlasti.
Mi danas na dnevnom redu imamo Predlog zakona o odlikovanjima, koji treba da postoji u pravnom sistemu države Srbije, ali koji nažalost ne liči na taj zakon. To ćemo pokušati da vam pokažemo i narednim amandmanima na ovaj zakon.