Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Sreto Perić

Sreto Perić

Srpska radikalna stranka

Govori

Po nama, srpskim radikalima, sistem penzija mora biti jedinstven i isti za sve. Sad ćete vi reći - to jeste tako. Naravno da nije tako. Ono što je zakonom propisano, rad sa posebnim uslovima, u redu, stiče određene beneficije, odnosno nosi određene beneficije, ali vrlo često ovom režimu, a prethodnom mnogo više je bilo naređeno ko mora biti penzionisan. Pre svega se misli na one koji su aktivno učestvovali u odbrani naše otadžbine.

Ne možemo mi reći - promenio se standard, radimo bolje, Vučić rešio sve probleme građana Srbije. Empirijski je dokazano da je najviše sredstava u budžet Republike Srbije uplaćeno posle uvođenja objedinjene naplate poreza i doprinosa, od 1. marta 2014. godine. Kao što je dokazano da je od ukidanja Službe društvenog knjigovodstva, pa za 11 godina pre uvođenja objedinjenog sistema naplate, negde oko 600 milijardi dinara otišlo bestraga. Jel tako? Jeste. Naravno da je tako bilo, to je sve dokazano.

Prilikom uvođenja objedinjene naplate pokazalo se, i prihoda je bilo više u budžetu, kao da je zaposleno novih 200 hiljada radnika, a zapravo u tom periodu je bilo zaposleno samo 7.000 radnika.

Ne možemo reći da je uplata u fond penzijskog osiguranja porasla samo zbog povećanog broja zaposlenih, a znamo dobro da u prvoj godini oko 75% novozaposleni imaju donacije odnosno subvencije od strane države. Tako oni ne doprinose u tom momentu.

Ali, penzija je nešto što dugoročno posmatrano treba kod čoveka da dovede i do jedne sigurnosti i mora država u ovom trenutku da razmišlja da sistem dobrovoljnog penzijskog osiguranja bude što efikasniji. I fondovi, penzioni fondovi, u nekim zemljama, to su najjači investicioni fondovi.

Zašto to ne bi moglo da bude i u Srbiji, gospodine ministre? Ne znam koliko ste vi zainteresovani danas da pratite poslanike SRS, ali treba da znate, a ja sam siguran da vi to i znate - veliko dugovanje postoji od strane ljudi koji uplaćuju penziono osiguranje a bave se poljoprivredom.

Postoje u Ljuboviji, to je mala opština, postoji više građana Ljubovije koji imaju i preko dva, neki čak i tri miliona dugovanja po osnovu penzijskog staža. To je nešto što visi, u ovom momentu nenaplativo, ali, razmislite, potražite način za rešavanje tih problema, gospodine ministre.
Malo da vam pomognem i da vam dam odgovor zašto nema ovih tamo sa naše desne strane. Pa, nema ih zato što su mnogo kralji, pljačkali i otimali, što su građane Srbije zavili u crno, a kada je u pitanju njihova i vaša politika, nema tu neke velike razlike. I jedni i drugi imate zamišljeni put ka EU i poslušnost i to velika poslušnost prema međunarodnim finansijskim organizacijama. To je nešto što je skoro potpuno identično, ali kada su u pitanju penzioneri, vi ste u članu 10. Predloga zakona rekli da se izjednačavaju prava bračnih i vanbračnih drugova. Pa, to je Porodični zakon rekao i mislim da to ne treba posebno naglašavati. Nema ni potrebe.

Mi kada kažemo ko je vama rekao, neko je jednom rekao da je 2012. godine, odnosno 2014. godine potpuno prazna kasa i vi sada to nastavili i produžavate. E da niste doneli vi takve te mere, da niste uzeli, možda je ispravnije reći – oteli, nemam ja problem da upotrebim i tu reč, od penzionera, kakva bi tu situacija bila i šta bi se tu desilo?

Da vam kažem na šta to liči. To je prosta stvar. To je kao kada bi neki štediša imao u banci hiljadu evra i sada mu banka to uzme, a onda mu kaže – ako za tri godine budete imali i dalje mogućnost da štedite, daćemo vam kamatu, umesto dosadašnjih 2%, sada 3% i to neće važiti samo za vas, nego će važiti i za druge.

Pa, rekli ste da postoji solidna osnova za povećanje penzija, za povećanje zarada na osnovu uvećanog nacionalnog dohotka, a to je rezultat valjda povećanja toga, a ono ste uzeli nešto, nešto i niste imali pravo i sada se traži samo da vratite.

To – vodimo računa o penzionerima, meni po malo liči, malo pre sam rekao da je veliki doprinos u punjenju budžeta imalo uvođenje objedinjene naplate poreza i doprinosa, jer poslovne banke nisu mogle ili nisu htele da kontrolišu u prethodnih 11 godina, pre 2014. godine i imali smo za posledicu to što smo imali i umesto da se ti tvorci i predlagači takvog načina naplate poreza i doprinosa zaštite, oni i profesionalno su zlostavljani od strane nekih, pa nisam siguran da su čak dobronamerni prihvaćeni u Ministarstvu finansija.
Pa, prvo ja moram da kažem, ako je to potrebno zbog javnosti, da ja koleginicu Vukojičić izuzetno cenim zbog njene aktivnosti koju ona ima, takoreći svakodnevno u ovom parlamentu.

Mi nismo tražili da se briče član 10. Ovo je slično kao koleginica Olivera što je jednom rekla, nego da član 10. postoji, nego je ovo intervencija. Porodični zakon je rekao da su bračni i vanbračni partneri potpuno izjednačeni. U ovom zakonu, ali bi to onda bio neustavan zakon, se moglo reći samo da vanbračni partneri nemaju pravo. Moglo bi tako, mogao je neko tako da predloži, ali on bi bio onda neustavan.

Znači, nema potrebe da ponavljam ono što je već definisano Porodičnim zakonom. Tamo je rečeno da su izjednačeni i ono kada ste vi pokušali da objašnjavate, da kažete i drugi propisi su to izjednačili. Ja sam tu saglasan i to je tako.
Porez na dobit od pravnih lica je jedan od važnijih javnih prihoda Republike Srbije, odnosno države Srbije. Država Srbija stvara uslove za bolji privredni ambijent i to bi trebalo da bude, po definiciji države, po Ustavu, tako.

Međutim, primetno je za nas, srpske radikale, da od 2000. godine pa nadalje svi režimi, sve vlasti su nekako više vodile računa o stranim privrednim subjektima, nego što je to o domaćim. I sad odmah mi možemo da čujemo odgovor - pa, u Srbiji su sva registrovana lica, domaća lica, itd. Ali, kapital, osnivački kapital, jasno je da je to nekih stranih, ili kako vi kažete, direktnih investitora. Posebno su tu bile favorizovane te strane banke koje su samo iznosile dobit, a za uzvrat, osim skupih plasmana svojih sredstava, ništa drugo nisu obezbeđivale državi Srbiji.

Mi smatramo da sa tom praksom treba prekinuti.

Pa, smo zbog toga i predložili, pre svega, ovde se uglavnom banke stavljaju u povoljniji položaj i mi predlažemo da se kao poreski kredit najviše u iznosu od 2% može preneti na banke da iskoriste u nekom kasnijem periodu ako u tom momentu nema dovoljno potrebe za korišćenjem tih sredstava.

Kad bi banke izmirivale svoje obaveze redovno, kad bi drugi privredni subjekti izmirivali svoje obaveze redovno, a ne prikazivali gubitke i to simulovane i lažne gubitke, onda bi sigurno i privredni subjekti čije je sedište i čiji je osnivački kapital poreklom ovde iz Srbije bili u znatno boljem i povoljnijem položaju i onda bi i zaposleni imali veće plate i u oblasti zdravstva, u oblasti obezbeđenja, stipendije, svega bi moglo da bude više, a zamislite 300 miliona evra, koji će više biti potrošeno za izgradnju Moravskog koridora, ali odmah da kažem da smo mi za izgradnju tog koridora, koliko bi tek to bilo penzija ili koliko bi penzije mogle da se povećaju, ili minimalni lični dohoci, koji nisu ni blizu najniže potrošačke korpe.
Kada se kaže Zakon o porezu na upotrebu, držanje i nošenje dobara, pre svega se pomisli na držanje i nošenje oružja. Naravno, tu postoje i druga dobra, ali ovaj konkretni amandman koji smo mi podneli na član 4. se upravo i odnosi na držanje i nošenje naoružanja, odnosno oružja.

Veliki broj je primedbi i prigovora građana Srbije koji su do oružja došli na razne načine, od kupovine, do poklona, do trofejnih poklona, koji sve češće ističu da su takse, odnosno porez na držanje i nošenje oružja velike. To je trebalo, verovatno, jednom sesti, napraviti neku analizu i pošto nam sve ide dobro, pošto sredstava, odnosno novca imamo više nego ikad, trebalo bi razmisliti, ne možda za neke imaoce oružja, ali za neke bi sigurno trebalo tu napraviti. Kako i na koji način, možda bi komisija, koja bi bila sastavljena od pripadnika MUP i poreske uprave, mogla da da najbolji predlog rešenja tog problema.

Nadalje, u praksi se javlja jedan problem, gde se oduzme naoružanje i to privremeno traje čak i do 10 godina, a vlasnici i imaoci oružanog lista su u obavezi, kad je u pitanju poreska uprava, kada oni razrezuju taj porez, su u obavezi da plaćaju, jer oni plaćaju na osnovu oružanog lista, a ne na osnovu posedovanja.

To su stvari koje bi trebalo rešiti, izaći u susret građanima Srbije koji iz nekih razloga i žele da imaju naoružanje, jer im je poklon ili na neki drugi način su do toga došli, pa su i možda emotivno vezani za to. To bi trebalo da se reši na pravedniji i pravičniji način.
Srpska radikalna stranka je predložila da se član 4. koji kaže: „Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja“, briše.

Mi na ovaj način želimo da pokažemo da je besmisleno predlagati ovakav zakon.

Gospodine ministre, nemamo mi razlog da ne verujemo vama. Vaše kolege iz SPS kažu da ste vi vredan čovek, da ste obišli skoro većinu lokalnih samouprava i to je tačno.

Nešto obilazite, doduše, kao funkcioner Vlade, nešto malo i u smislu praćenja situacije u svojoj partiji i to je legitimno. To uopšte nije sporno.

Ne možemo da verujemo da ovo što ste vi predložili, neki rokovi, da će to biti rešeno do tada. Pre vas na vašem mestu, odnosno vi ste zamenili sadašnjeg predsednika Vlade, gospođu Anu Brnabić na tom mestu. U njeno vreme je donet Zakon o sistemu plata u javnom sektoru i tada su najavljeni platni razredi. Međutim, od toga još nema ništa.

Uređenje sistema zarada zaposlenih u javnom sektoru je jedan osnovnih stubova na kojima počiva funkcionalna država, a samim tim i pokrajine i lokalna samouprava. Mi nemamo rešen taj problem.

Šta mi sada imamo u lokalnim samoupravama? Takva je situacija i u državnoj upravi, takva je situacija i u autonomnoj pokrajini ili u autonomnim pokrajinama. Imamo negativnu kadrovsku selekciju. Ona je do toga dovela, i vi možete da čujete prilikom kontakta sa predstavnicima jedinice lokalne samouprave da neke od njih imaju višak zaposlenih, ali nemaju dovoljno kvalitetnih, ni stručnih radnika i to je već veliki problem. To nije problem koji ste generisali vi i nije problem koji je generisao ovaj saziv Vlade. To je nešto što je nastajalo od 2000. godine.

Kaže jedan, mislim da je radio u RTS u vreme Slobodana Miloševića i SRS kada je bila na vlasti, mogla se i u kadrovskom smislu napraviti greška. Postoje tri kandidata koja su odlični za određeno mesto i možda je neko favorizovan zato što ima bolje kontakte sa pretpostavljenim ili bolje kontakte sa onim ko treba da da zeleno svetlo da bi se zaposlio, ali tu su samo nijanse bile u pitanju i to nije moglo da dovede do loše kadrovske slike, do loše slike uopšte u Srbiji.

Ovo sad što imamo, ovo je strašno, ovo je katastrofa. Vi to sigurno znate da postoje ljudi koji, pre svega, ne ispunjavaju zakonom predviđene uslove sa jedne strane. S druge strane, iako ispunjavaju zakonom predviđene uslove za raspored ili za prijem na to radno mesto, nisu dovoljno osposobljeni. Postoje neki seminari, postoje neke obuke i neka javna ili tajna slušanja, ali to još uvek ne daje nikakve rezultate.

Ovde moramo da bi ljude, plata je nešto što motiviše zaposlenog na bilo kojem radnom mestu da daje maksimom od sebe. Ako je ona mala i nije adekvatna a tim pre ako nisu za iste poslove, istu složenost, plaćeni isto, tu imamo situaciju u ministarstvima, imamo situaciju u lokalnoj samoupravi, onda to dovodi do velike nepravde, a samim tim i do demotivizacije zaposlenih. Cenu onda plate građani koji su korisnici tih javnih ili državnih usluga ili usluga jedinice lokalne samouprave.

Ovde se mora pothitno naći način da se najbolji nagrađuju, a ne da se kažnjavaju. Imamo situaciju da, i bez obzira što je to tako, mali broj onih koji iz javnog sektora žele da potraže zaposlenje u privatnom ili kako se to kaže realnom sektoru, gde postoji mogućnost da se zaradi nešto više, ali tu je i odgovornost i prema poslodavcu i prema sredstvima sa kojima se raspolaže, neuporedivo veća nego što je pružaju zaposleni u javnom sektoru.

Nije dobro na administrativni način ograničiti te zarade. To smo imali nekoliko puta u našoj, kako bi predsednik Republike rekao, novijoj istoriji, naravno i malo ranije, ali to nikada nije dalo dobre rezultate.

Nemamo posebnog i specijalnog razloga, gospodine ministre, da vam ne verujemo. Mi nismo sigurni da to samo zavisi od vas, to mora biti politički konsenzus, pre svega političkih stranaka koje jesu u Vladi, onih narodnih poslanika koji podržavaju tu Vladu, a onda možemo očekivati nešto bolju situaciju. Hvala vam.
Pored prava na zaradu i prava na penziono osiguranje, socijalno osiguranje je takođe jedan od bitnih elemenata svakog zaposlenog. Ovo što ste vi predložili u članu 4, odnosno raniji važeći zakon član 45, dobra je ova ideja da se rok za subvencionisanje poslodavcu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje produži sa 31.12.2019. na 31.12.2020. godine, to ide u korist poslodavaca. Samim tim, stvara se jedna ozbiljnija osnova za povećanje broja zaposlenih.

Najbitnije je da obuhvat bude što je moguće veći, da nemamo mnogo tog sivog uticaja na doprinose. Ali ovo umanjenje koje ste vi predložili za 1%, u apsolutnom iznosu, vi ste rekli da je to oko 13 milijardi, to je puno, ja mislim da ima prostora, da je moglo biti još više povećanja i onda bi se u tom slučaju kod poslodavaca stvorila verovatno i želja i potreba da se zaposli što veći broj radnika.

Mi smo ovde intervenisali, prosto u tehničkom smislu da popravimo i da učinimo jasnijim ove odredbe ovog predloga zakona i to niste prihvatili, to je doduše vaš manir, to nije ni začuđujuće za nas, mi smo predložili da obrasce propisuje ministarstvo, a ne ministar nadležan za finansije. Ovo je moglo biti prihvaćeno i mislim da bi u tom slučaju bilo dosta jasnija procedura oko načina na koji se vrši povraćaj poreza, odnosno doprinosa u ovom slučaju.
Član 4. ovog Predloga zakona odnosi se na član 26. osnovnog zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji. On govori o dodeljivanju PIB-a poreskim obveznicima.

Svakako da je trebalo pristupiti izmenama i dopunama Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, ali na osnovu praćenja stanja prema poreskim obveznicima ušlo se u reformu poreske uprave i smanjio se broj filijala sa 76 na 36. I sad kad ja vama govorim, onaj ko nije u toku, njemu to ne znači mnogo.

Veliki broj malih mesta, gde postoje poreski obveznici, postoje pravna i fizička lica koja ostvaruju svoja prava preko poreske uprave, oni imaju značajnih problema. Postoji određen broj radnika koji nije prebačen u filijale u centre, nego je ostao u lokalnim samoupravama, ali oni nemaju mogućnost pristupa određenim informacijama koje su od značaja za građane Srbije, odnosno za građane tih mesta, pa se sada znatno duže čeka povraćaj sredstava koje im država subvencioniše.

Ministre, ovo je značajno za vas, verovatno.

Politika koju vodi Ministarstvo za rad i zapošljavanje je tu ispred ovih, ja bih rekao, praktičnih stvari koje treba da reši poreska uprava, pa se čeka čak i po nekoliko meseci povraćaj subvencionisanih sredstava koja treba da primi poslodavac. To je jedno.

Sa druge strane, da bi dobili potvrdu da su izmirili poreske obaveze, da ne duguju, to mogu da budu poslodavci, mogu da budu fizička lica, moraju ponekad i blizu 100 km da pređu iz mesta stanovanja do mesta gde može da dobije tu potvrdu, odnosno da ode u poresku upravu, koje su posebne organizacije nastale.

Izašlo se, kao, u susret bivšim zaposlenim i nije se smanjio u značajnoj meri broj zaposlenih u poreskoj upravi, ostali su u mestima u kojima su oni živeli, ali oni nisu od koristi. Nije dobro ni njima, jer ne rade svoj posao, a nije dobro ni poreskoj upravi.

Poresku upravu treba shvatiti kao usisivač za usisavanje novca u budžet Republike Srbije, ali to mora da ima svoju kontrolu, to mora da ima svoju meru.
Zakon o dohotku građana je uključujući ispravke, tumačenja, izmene i dopune od 2001. godine pa do danas pretrpeo 25 intervencija.

Činjenica da se toliko puta intervenisalo po ovom zakonu ukazuje da i poslodavci, a i računovođe i druga lica koja treba da primene ovaj zakon malo teže se u tome snalaze.

Lepo je ovde slušati kako se živi u Nišu, koliko je uloženo u Niš, u Priboj, u Leskovac, Ljig i sva druga mesta, ali gospodine ministre, postoje još neka mesta u Srbiji koja su takođe lepa. Ja ne bih mogao da kažem ni za jedno opštinsko ili gradsko mesto da nije lepo. Naprotiv kompletna Srbija je lepa država, ali na neka područja, u neke opštine ne da se ne ulaže dovoljno, zaista nalaze se na rubu od strane posmatranja Vlade Republike Srbije.

Ne mogu da kažem da ništa nije u neka mesta ulagano kada je u pitanju elektroenergetska efikasnost, radi se tu nešto, ali to nije dovoljno. Dobro bi bilo pre nego što nam opštine ostanu prazne da se tamo uloži, jer ovde između ulaganja i davanja, odnosno davanja i ulaganja postoji jedna uzajamna veza.

Ako Vlada snađe mogućnosti i snage da uloži u mesto poput Malog Zvornika, Ljubovije, Osečine, Bajine Bašte, Krupnja, zasigurno može da očekuje veći porez na dohodak građana. Ima li država koristi? Ima.

Ako jednom neko napusti mesto, teško, trebalo bi mu ponuditi duplo bolje uslove da bi se vratio nego u momentu njegovog odlaska. Mnogo je lakše uraditi i zadržati pre nego što se isprazne ta sela, gradovi, nego kasnije vratiti.

Uvek ističem taj primer populacione politike. Ne vrede sad ove mere, koje nisu možda male, ali one ne mogu da daju rezultate. Nije to možda samo krivica ili propust, ajde da ne kažem krivica, nego propust ove Vlade koja je već osam godina, nego i prethodnih. Zbog toga bi ovde trebalo uraditi mnogo više da bi država imala koristi. Jasno nam je zbog čega da bi država imali koristi.

Jasno nam je zbog čega su napravljene ove intervencije oko izmena i dopuna Zakona o dohotku građana, jer to je javni prihod koji može biti naplaćen i uzet samo u slučajevima predviđenim zakonom. Oslobađanja takođe moraju biti predviđena zakonom, pa i činjenica da će neoporezivi deo plate porastao, odnosno biće uvećan sa 15.300 na 16.300, koja je morala je biti predviđeno ovim zakonom i zato imamo mi ovu intervenciju. Čini mi se da i hiljadu, dve više, opet će ministar reći – ali u apsolutnom iznosu, to je mnogo. Za nas, srpske radikale, nema malog i velikog novca. Do svakog novca treba doći zaradom, treba ga zaraditi. Prema tome, nema podele na male i velike, ali sigurno je da bi poslodavci mogli daleko bolje da se snađu, daleko više da zaposle radnika. Suština je 9,5% nezaposlenost, pala ispod dvocifrenog broja. Nije to još uvek činjenica koja dovoljno govori građanima Srbije.

Ono kad kažete koliki je prosečan lični dohodak, on možda prosečan jeste toliki, ali ima onih koji nemaju uopšte dohodak, nisu merljivi, nisu prepoznati od strane sistema, do onih koji imaju izuzetno niske dohotke, odnosno niske plate i zarade, a njihov prosek znatno povećaju i oni koji, siguran sam, nisu uvek svojim činjenjem, odnosno zaradom došli do tako visokih ličnih primanja. Hvala vam.

(Branimir Rančić: Replika.)
Poštovane kolege, SNS, odnosno njeni poslanici, članovi, svakako se raduju svakoj novorođenoj bebi. Raduju se svakom novom otvorenom radnom mestu i zaposlenom novom radniku, radujemo se svakom ulaganju u bilo koje mesto. Očigledno da je veliki jaz postao između bogatih i siromašnih. To nije samo po sebi. To je u dobroj meri i politika ove Vlade dovela do toga. Znate koleginice da neki pored tih vaučera ne mogu sebi da obezbede odlazak ni su Sokobanju, ni u Vrnjačku banju, ni u Banju Koviljaču, ni u bilo koju drugu, a usput sutra će biti 338 dana kako ovi ne dolaze, i dobro je što takvi ne dolaze.

Neka postoje političke stranke, neka se oni bore na svom političkom nebu za sebe, ali oni koji su opljačkali ovaj narod, koji su ga prezadužili, ne zadužili, nego prezadužili, oni ne treba više da se bave politikom. Ne samo politikom, nego ni jednim javnim radom i ni jednim javnim poslovima.

Kada se usvaja budžet Republike Srbije ili lokalne samouprave onda treba videti da li negde nismo dobro prošli. Ako smo dobro prošli, ako smo sagledali da su uzimanja, pa i po osnovu republičkih administrativnih taksi i po nekom drugom osnovu, i da je to nerealno, da je to više nego što pružena usluga obezbeđuje, to bi trebalo i smanjivati. Nemamo na žalost, nemamo tu vrstu prakse. Mi imamo samo ili zadržavamo takse na onom nivou koje jesu, ili ih povećavamo, obrnuto se teško dolazi.

Digitalizacija javne uprave i svega drugog bi trebala da dovede do toga da sva dokumenta koji građani Srbije traže, da budu potpuno besplatna. Pa, mora država početi nešto da čini za svoje građane. Ako vrlo često, bilo koji ministar obrazlaže predlog zakona u ime Vlade i on kaže – veliku zahvalnost dugujemo penzionerima Srbije, veliku zahvalnost dugujemo onim građanima koji su bili spremni da stegnu svoje kaiševe, pa onda bi valjda i Vlada Republike Srbije i država trebalo nešto da učini za svoje građane, a kroz smanjenje administrativne takse. Nema boljeg načina i primera da im se pomogne i izađe u susret. Hvala vam.
Ja sam zadovoljan što se koleginica javi posle mene i može malo da promoviše i banjski turizam i Sokobanju. To je dobro i nemam ja ništa protiv toga, ja vas podržavam u tome.

Ali, ako vam nije problem, malo prošetajte, odnosno u tim novim hotelima, pa pogledajte samo kolike su plate zaposlenim, pa pogledajte da nemamo tih preduzetnika i poslodavaca koji na dan krsne slave, od svojih radnika traže da rade ili da se zamene sa kolegama pa će on imati sledeći slobodan dan kada ovaj bude slavio. Mi o tome pričamo. Mi ne pričamo ono što je vidno, što se vidi, što nije neki problem i što nije ni neko veliko dostignuće. Svaka čas, što bi rekla koleginica Malušić, bravo za Vladu, bravo za lokalnu samoupravu u Soko Banji, ali dajte malo i oni koji ne žive baš takvim životom.

Da li znate koliko ima roditelja? Smanjuje se taj broj. Naša želja da ih ne bude, da se to iskoreni, koji ne mogu svojoj deci, ujutru kada pođu deca u školu, da obezbede, odnosno da im ostave novac za sendvič. Mi o tome pričamo. Mi smo avangarda u tome da obratimo pažnju na pojedinca, da vidimo kako on živi i da pokušamo tu nešto da uradimo. Nemojmo samo da pričamo o onima koji su dobili po 10, 15 hiljada evra za otvaranje jednog radnog mesta i biće tu samo dok im država Srbija pomaže u tome. Ni jednu državu tzv. direktne strane investicije nisu razvije do te mere koliko to mogu da učine građani te države, njihove vlade, njihovi ljudi koji se bave politikom, ministri i ljudi zaduženi za to.
Dakle, gde god se pojavljuju javni beležnici, mi imamo intervencije na te članove bilo kojeg zakona, ali ovde želimo reći nešto drugo. Srpska radikalna stranka smatra da je prihod koji ostvari država i jedinica lokalne samouprave od poreza na imovinu veoma veliki i da je on u 2018. godini iznosio 45 milijardi dinara.

Zanimljivo je i tu ću vam pokazati jedan odnos prosečnosti. Uporedićemo ove podatke sa prosečnim primanjima u Srbiji. Jedan Beograđanin je ovaj porez na imovinu platio 7.924.000, to je bio najveći porez na imovinu. On ima preko 3.000 kvadratnih metara stambenog prostora, gde su stanovi i kuće i negde blizu 400 kvadrata garažnog prostora. Onaj građanin u Beogradu koji je platio najmanje, to je 800 dinara. Kada bi se izveo tu jedan prosek, onda bi bilo da građani u Beogradu prosečno plaćaju 3.962.000 dinara. To je isto kao prosečno primanje 500 evra. Ili taj što je platio najmanje u odnosu na taj prosek, on je manji za 4.953 puta. To su proseci, to su pokazatelji kojim vi vrlo često baratate. Pomaka ima, još jednom da kažem, ali ne treba se uvek slepo držati toga.

Ima još jedan zanimljiv podatak što Vlada neće da uzme u obzir i uzme u razmatranje. Ukoliko se desi da se kasni sa plaćanjem poreza na imovinu, onda je referentna kamatna stopa Narodne banke Srbije koja iznosi 2,25 uvećava se još za 10 indeksnih poena. Tako da kamata za kašnjenje u plaćanju poreza na imovinu iznosi 12,25%.

Zanimljivo bi bilo šta će Vlada da uradi sa problemom koji ima „Sava centar“, gde ima negde oko 6,3 miliona evra duga po osnovu poreza na imovinu.

Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, jedan od kolega čija se stranka, ako se ne varam, zove Stranka moderne Srbije reče da su oni evrofilna partija. Srpska radikalna stranka je protiv evropilne Evrope, a u smislu EU. Razumeli smo se tu, nego da se malo vratimo na predloge zakona.

Gospodine Ružiću, nemojte nam zamerite, neću mnogo govoriti o ovim zakonima, što ne znači da oni nisu važni. Vi ovde na jedan diplomatski način pokušavate da rešite nešto što niste uspeli u periodu kada ste vi bili ministar, a i pre vas to nisu uspeli, pa se samo sada produžava jedan rok, tako da se nećemo mnogo osvrtati na to, što ne znači da ne treba opet sa jednom rečenicom da kažemo da, kada su u pitanju zaposleni u lokalnoj samoupravi, državnoj upravi, autonomnoj pokrajini, u drugim javnim preduzećima, nisu čestiti, dobri, ja bih rekao i stručni. Isto tako, naspram ovih, postoje neki drugi koji su na ta mesta došli pod određenim okolnostima, rekao bih, čak i sumnjivim, ali toga je bilo i ranije. Vi se potrudite da toga bude što manje.

Kada je u pitanju ovaj Zakon o agencijskom zapošljavanju, gospodine Đorđeviću, mi bi vas onako zamolili da ovo što vam govore poslanici SRS malo ozbiljnije uzmete u razmatranje.

Vi ste najavili, odnosno i premijer Vlade je najavila da će u sledećim godinama i ministar finansija u sledećih nekoliko narednih godina država subvencionisati zapošljavanje onih koji nisu bili zaposleni u 2019. godini, čak premiranjem obaveza sa 100% prve godine, sledeće godine nešto manje itd.

Mi ne patimo od teorije zavere, ali nam se ovde čini da ova agencija koju vi sada hoćete da legalizujete, odnosno mogućnost osnivanje ovih agencija, koje hoćete da legalizujete, da vam nekako bude štediša tih sredstava u budžetu.

Ima jedna mnogo opasnija stvar od ovog, a na to morate da obratite pažnju. Sećate se kada je to jedan drugi zakon regulisao, Agencija o fizičko tehničkom obezbeđenju i postoji jedan bivši ambasador koji je bio i jedan od prvih vlasnika tih agencija. Znate, oni su za vrlo malo para dobili vrlo ozbiljnu obaveštajnu strukturu. Sa malo para za kratko vreme oni imaju to.

Ovde bi trebalo obratiti pažnju da ukoliko se zakon ne prihvati ovakav kakav jeste da ne napravi dalekosežne posledice za radnike u Srbiji.

Mi se ovde razlikujemo potpuno. Mi smatramo da je trebalo doraditi Zakon o radu i vi kažete da ga ne prepoznaju. U obrazloženju Predloga zakona stoji da Zakon o radu nije mogao da reši neke dileme i neke nejasnoće, pa se zato opredelilo do ono što je do sada svakako postojalo da se uvede u zakonski okvir. Samo kada se građani Srbije sete kakav je bio Zakon o radu iz 2001. godine. To najbolje znaju i porodilje i mnogi drugi koji su u to vreme radili u Srbiji, pa podneće se možda i ovo, ali mi ne želimo više da pravimo eksperimente sa nečim zašto unapred sigurno znamo da neće dati dobre rezultate.

Vrlo često ovde možemo da čujemo da je porastao životni standard. Jeste, ali koleginice Vukojičić vi govorite o onim marginalnim grupama. Da li su one ovde prepoznate? Da li oni koji se nalaze u tom marginalnoj grupi - kakav je njihov životni standard? Koliko oni mogu dobro da žive i da osete sve to što mi imamo?

Šta ovde još može da se desi? Pitanje je zbog brze fluktuacije, gospodine ministre, mi smo znači izričito da bi bili potpuno jasni i protiv ovakvog načina rešavanja ovog problema, mi smo zato da se ako treba Zakon o radu popravi i da se tu sredi stanje da bi bilo dobro i za poslodavce i za zaposlene.

Ovde, ako se ovo dobro razume i ako se bude primenjivao zakon vrlo malo će vlasnici tih agencija moći da računaju na sredstva koja država inače izdvaja, ako ništa drugo ono kroz oslobađanje od poreza i doprinosa za zaposlene. Zbog brze promene, zbog brze fluktuacije kretanja tih zaposlenih ne možemo imati tu povoljnost.

Veliki broj radnika u Srbiji anagažovan preko ovih agencija, ili kako se to do sada zvalo radnika na lizing, to je negde oko 70 hiljada. Naravno, ima i drugačijih podataka ne bi sada o tome polemisali, ali to je jedan baš veliki broj. Vrlo često sa zadovoljstvom ističemo da ne možemo da nađemo dovoljno radne snage. Tu činjenicu treba imati u vidu i preduzeti sve one mere koje mogu da dovedu i da daju dobre rezultate i zbog nekih drugih situacije. Nije to samo zbog rasta životnog standarda i bolje zarade koju najviše građani mogu da ostvare prilikom odlaska pre svega, da kažem, na zapad, a naravno, zašto da ne, i u Rusiju, mogu da ostvare bolju zaradu. Oni idu i zbog perspektive i za svoju decu. Znači, razmišlja se i o svojim pokolenjima, o svojim naslednicima, a mi sada treba da preduzimamo mere koje će dati rezultate koji se ne očekuju za godinu, dve ili više.

Pretpostavljam da gospođa Slavica Đukić Dejanović i Vlada preduzimaju neke mere vezane za populacionu politiku, ali nema ne željenih, nema ozbiljnijih rezultata još uvek i pitanje da li će ih i biti ukoliko sve ovo sada i ovi predlozi zakona prođu ovakvi kakve mi imamo. Znači, ovde treba mnogo više obratiti pažnje da bi zaštitili pre svega zaposlene radnike.

Do čega će dovesti ove agencije? Imaćemo sigurno jednu nelojalnu konkurenciju. Kažu da se u Srbiji sada dešava takva situacija da potpuno nepoznat čovek svrati na neko gradilište i anketira zaposlene – koliku vi imate platu. I sada oni kažu. Radi se uglavnom o onim deficitarnim zanimanjima u ovom trenutku u Srbiji. I kada oni kažu – imamo 800, 900, čak i hiljadu evra, a on ih pita – da li bi došli da radite kod mene za 1.200 itd? To je nelojalna konkurencija. Istina, odgovara to onima koji bi bili zaposleni posle toga, ali se postavlja pitanje – koliko je to iskreno, koliko je to stvarno?

Zašto ste preko Službe za zapošljavanje organizovali toliko sajmova za zapošljavanje ukoliko sada nemamo poverenja i nismo sigurni da to može da da dobre rezultate? Mi mislimo da evidencija koja se nalazi u Službi za nacionalno zapošljavanje je dobra, pa ste vi rekli – ako se bude primio određeni radnik, jer je određena firma na javnom nadmetanju dobila posao u jednom ciklusu, u sledećem ga ne dobije ona nego neka druga firma, pa će agencija tu biti posrednik. Služba za nacionalno zapošljavanje takođe može da bude posrednik i u tom slučaju smo potpuno sigurni da neće biti reketiranja ni od strane državnih organa na takav način, ni od strane tih poslodavaca.

Ovo može da za posledicu proizvede upravo takvu situaciju, da dođe do, ja bih rekao, neprimerene, a čak i nepoželjne saradnje između vlasnika agencije, radnika i poslodavaca kao tri subjekta koji se ovde pojavljuju. Ukoliko vi ne poslušate nas, što je, čini mi se, takva klima i raspoloženje kod vas da nas nećete poslušati, onda obratite pažnju, mi smo podneli određen broj amandmana i trebalo bi usloviti ove buduće vlasnike agencije da imaju neki depozit, da imaju neku garanciju za obezbeđenje radno-pravnog statusa zaposlenih koji budu išli od agencije do privrednog subjekta.

Vi sada smatrate da to ne treba. Kada je bio važeći Zakon o turizmu i tada su neki smatrali da ne treba agencije koje se bave turizmom da imaju limit veći nego što je bio u onom momentu, nego da to može i sa malim iznosom sredstava da se obezbedi neka garancija, pa kada su nam učenici i studenti i drugi naši turisti imali probleme u inostranstvu, onda se uvidelo da mora da se poveća taj limit. I ovde treba nešto da se uradi da bi to tako bilo.

Ovo vam samo govorim u slučaju da ne prihvatite naše sugestije, nego se opredelite da čvrsto i bezuslovno idete ka donošenju ovog Zakona o agencijskom zapošljavanju, ali ograničite, odnosno probajte da zaštita zaposlenih bude obezbeđena na najbolji mogući način. Hvala vam.
Stav SRS je da svaki dužnik ispunjava svoje obaveze, bez obzira kolike su one, koliku vrednost i značaj za njega imaju. Međutim, u stvarnosti, u životu se može desiti da dužnik dođe, odnosno zapadne u situaciju da otežano ide ispunjenje njegovih obaveza. Potraživanje je pravo gde se ostvaruje pravo u slučaju da dužnik ne pristane dobrovoljno da izvrši tu obavezu, a ostvaruje se kod suda.

Srbija je jedna od retkih država koja je odlučila da ovaj deo ostvarenja prava poveri paradržavnim ili parasudskim organima.

Od 2011. godine, građani Srbije imaju problem sa takvim zakonom, usledile su izmene i dopune, pa novi zakon, pa u toku ove godine ponovo izmene i dopune, međutim, to nije donelo nikakvo dobro građanima Srbije. Naprotiv, i dalje situacije je ista, iako je i etički kodeks o ponašanju javnih izvršitelja donet 2016. godine, ni on nije dao neke ozbiljnije rezultate kada je u pitanju zaštita dužnika.

Da bi vi razumeli SRS se ne zalaže samo da zaštiti dužnike, naš interes i cilj je kao ozbiljne političke stranke, državotvorne stranke, da zaštitimo i poverioce i dužnike i smatramo da je to jedino moguće preko nadležnih sudova.

Jedne prilike je ministar pravde, gospođa Nela Kuburović, izjavila, ali ona izjavljuje u 2018, 2019. godini, da je bio problem 2011. godine kada su u pitanju razna izvršenja, pa je onda država morala da interveniše na taj način što je donela takav Zakon o izvršenju i obezbeđenju. Onda se posle hvali nekim finansijskim rezultatima i efektima, pa to nije dobro.

Sada imamo jedan sudski spor koji traže duže od decenije. Mislim da je izvan granica države Srbije poznata i čuvena afera „Indeks“ nije rešen.

Da li će nekom ministru u narednom periodu pasti na pamet da osnuje neki organ, kako bi se on sad mogao zvati ne znam… da osnuje neki organ koji će preuzeti određen broj sudskih predmeta i pokušati da ih reši efikasnije i brže nego što to rade naši sudovi.

Mi prihvatamo činjenicu da sudovi nisu uvek ažurni, ali na tome treba poraditi. To treba dovesti u red, a ne tako što ćemo im oduzeti, izuzeti iz njihove nadležnosti ono što bi i po Ustavu i po zakonu, trebalo da bude isključivo u nadležnosti sudova i poveriti nekom ko, ja bih rekao više nema ni osećaj, izgubi se to. Znate, ako neko enormno mnogo zarađuje i ako je u prilici da za godinu, odnosno dve godine zaradi 2,1 milion evra kao izvršitelj, on nema osećaj realnosti, nema stvarnost. NJemu sve postaje imaginarno, njemu je valjda novac jedino najbitniji.
Kolege su me upozorile da posle određenih diskutanata neću imati šta da kažem, ali pokušaću.

Gospodine ministre, vama javne finansije nisu strane, ali ste se vi nekako uklopili u ovaj kliše pa kažete – nikada niko do mi, nikada niko bolje itd. Nemate razloga vi. Postoje tu neke kolege kojima je to jedino što mogu da pričaju, ali vi imate dovoljno struke i znanja da bi mogli da govorite isključivo vezano za budžet.

Kao što su neki govorili da je budžet razvojni, neki da je predizborni, neki su osporavali da je razvojni, a neki da je predizborni, a ja mislim da je on i jedno i drugo, i na prvoj strani ovog tabelarnog pregleda ovde piše, stoji da je u Narodnoj skupštini od sredstava koja su planirana za Narodnu skupštinu određen deo sredstava će biti utrošen za izborne aktivnosti u 2020. godini. To je valjda normalno. Mi očekujemo redovne izbore i to uopšte ništa nije ni sporno.

Lepa je vest koju ste vi podelili ovde sa nama da će u narednom periodu biti otvoreno oko 15 hiljada radnih mesta u Borči, ali mi imamo Ritopek koji je odavde, kažu, tačno 20 kilometara koji već godinama, a i decenijama nema vodu. Godine 2014. i ranije je bilo, ali 2014. godine neko je obećao da će to biti urađeno, a posle toga na hiljade cisterni je otišlo tamo. Imamo Nakovo, to je mesto kod Kikinde, gde se, kažu, prodaju kuće, to ste videli, mislim da je bilo i na RTS za četiri, do četiri i po, pet hiljada evra sa povećim placem.

Treba se ispitati šta je tu, šta je dovelo do takve situacije? Član 2. u ovom svom narativnom delu govori kako i na koji način treba rešiti probleme deficita u budžetu i kako i na koji način treba otplaćivati sva javna dugovanja koja država Srbija ima. I vi ste ovde dali predloge i u stavu 2. ovog člana na koji način to može da se uradi, a mi lično mislimo, ukoliko bi se više pomoglo domaćim poljoprivrednim proizvođačima, domaćim privrednicima da bi taj problem bio pre i brže rešavan.

Pored finansijske želje svakog privrednika, svakog pojedinca da uspe, ovde postoje kada su u pitanju građani Srbije i emotivni razlozi za uspeh, dok se to sa sigurnošću ne može tvrditi za direktne strane investitore. Znamo sigurno da će svi biti do onog momenta do kada imaju oni finansijskog interesa, kad to prestane pitanje koliko će oni dalje biti spremni da ulažu i da ostanu, da se zajedno sa nama bore na ovom tržištu, a naši privrednici će ostati do kraja više razloga postoji za to. Zbog toga treba ozbiljniju aktivnost usmeriti na pomoć domaćim privrednicima, domaćim poljoprivrednim proizvođačima i inače subjektima iz Srbije. Hvala vam.