Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Nikolić

Dejan Nikolić

Demokratska stranka

Govori

Član 107.

Predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je prvo trebalo da prekinete Vulinovog poslanika iz vrlo praktičnog razloga, jer ni jednu jedinu reč nije rekao o amandmanu, govorio je o mom kolegi, pa je, po tom osnovu, trebalo sada, ali inicijalno ste mu dali reč. Ni jednu jedinu reč o amandmanu nije rekao. Po tom osnovu je trebalo da ga prekinete.

Još jedna stvar, predsednice, sve bezbednosne poluge su u rukama vlasti. Ili on ne govori istinu ili je bezbednosna struktura nesposobna da ovaj problem reši.
Ali, kako ste mu dali prvu?
Ali je vrlo uvredljivo govorio… (Isključen mikrofon.)
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, govoriću o amandmanu, ali mislim, koleginice Tomić, da će mnogi biti neprijatno iznenađeni posle tih izbora u Smederevskoj Palanci i izbora u martu u drugim opštinama i gradovima.

Dakle, ministre, u odgovori kolegi Šaroviću ste rekli – kako možete da budete protiv odgovornog diskrecionog prava da neko nagradi, da itd. Niko nije protiv odgovornog diskrecionog prava ministra, predsednika opština itd, ali jeste protiv neodgovornog diskrecionog prava svuda gde ima i 1% diskrecije, ta diskrecija se zloupotrebljava.

Hoćemo da počnemo od korišćenja budžetski rezervi, pa da nam kažete koji su to kriterijumi, po kojima neka opštine vladajuće većine dobijaju na 100 miliona dinara, drugi ne dobijaju ništa? Iako ima normalnih zakonskih osnova da te pare dobiju. Eto jednog diskrecionog prava. Kakva su diskreciona prava po opštinama, kako se koriste? Moj kolega Milojičić je govorio o tome. Pa, naši predsednici opština su hapšeni zbog toga. Šta se dešava danas u Mionici, Negotinu, Pećincima?

Dakle, nismo protiv odgovornog diskrecionog prava na osnovu određenih kriterijuma. Ovde kriterijumi ne postoje i vi to znate, i neće biti deljeni ni po kakvim kriterijumima, već po političkoj pripadnosti i po poslušnosti. Zato smo mi protiv ovoga i zato smo podneli amandman da se briše.
Poštovana predsednice, ja se javljam po amandmanu gospodina Janjuševića, koji je u svom obrazloženju pokušao da bude malo i poetičan, ali što bi Laza Kostić rekao – svaka strofa katastrofa.

Ja ću podržati ovaj vaš amandman, ali, hoćete li vi da glasate za svoj amandman?

Ja ću podržati i ostale amandmane i tako želim da podržim i regionalni razvoj i finansijsku potporu zdravstvenom sistemu Srbije, želim tako da podržim i naš pravosudni sistem, želim da podržim kompletan generalni razvoj Srbije glasajući za ove amandmane. Ali, hoće li to uraditi ovi amandmani ako ih glasamo, kao što ne mogu da razumem to što ministar Vujović objašnjava svrsishodnost ovih amandmana koje ni sam nije prihvatio. Jel to znači, ministre, da vi niste za regionalni razvoj? Objašnjavali ste amandman koleginice Turk da je svrsishodan, ali ga niste prihvatili. Jel to znači da ste vi protiv ravnomernog regionalnog razvoja? Jel to znači da ste protiv finansijske potpore zdravstvenog sistema? Jel to znači da ste protiv bolje privredne slike Srbije? Ne znači, ali ste tako objasnili sav besmisao ovakvih amandmana.

Ja mislim da je ovo zapravo izvrgavanje ruglu, korodiranje svakog normalnog dijaloga koji može da dovede do neke korisne stvari. I ja sam sebe pitam da li da dajem dalje legitimitet ovakvoj raspravi?
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Vujoviću, prvo, izuzetno poštujem način na koji vi diskutujete danas u parlamentu, jer su vaše diskusije lišene tih dosadnih partijskih okvira, razgovarate sa nama prilično iskreno i otvoreno i možda ste na bolji način nego mi objasnili sav besmisao onih amandmana koje slušamo od 10.00 časova jutros.

Mi smo podneli, dva prilično suvisla amandmana, jer želimo da kažemo da smo protiv neodgovornog korišćenja tog diskriminacionog i diskreditovanog prava da delite sredstva bez ikakvih kriterijuma.

Da vam kažem, praksa vašeg ponašanja, ne vas lično, ali Vlade, pokazuje da ne možete da objasnite kako i na osnovu kog kriterijuma ste recimo sredstva iz budžetskih rezervi delili opštinama i da su neki predsednici, gradonačelnici dobijali na stotine miliona, a oni su iz vladajuće većine, a da neke opštine nisu dobile ni jedan dinar i gde postoji i jedan promil tog diskrecionog prava da se koriste sredstva građana iz budžeta, tu postoje neke zloupotrebe. Ja sam vam na to upravo ukazao.

To je razlog zbog čega smo podneli ovakve amandmane i razlog zbog čega smo protiv ovog zakona.

Samo dva amandmana smo podneli. Želimo što pre da dođemo do suštinskih amandmana na Predlog budžeta za 2018. godinu, ono što vladajuća većina ne želi.

Vas krivim samo, zato što niste iskoristili vaš autoritet, da ne dođe do ovoga i da suština budu amandmani na budžet za 2018. godinu, jer će on kreirati i politike i život u 2018. godini.

Vama na teret ide to, ukoliko ne dođe do toga da raspravljamo o amandmanima na budžet iz 2018. godine. Vas ćemo kriviti. Hvala vam.
Tačno je, ministre. Slušali ste pažljivo kada sam govorio o prvom amandmanu i vrlo konkretno sam rekao – nisam protiv diskrecionog prava, odgovornog diskrecionog prava da ministar i Vlada odredi neka sredstva za određene namene. Ja sam lično protiv neodgovornog korišćenja takvog prava i dao sam vam primer kako je to rešeno u nekim državama koje su izvršile reformu javne uprave, određujući vrlo jasne kriterijume za dodelu tih sredstava.

To se ne radi u ovom budžetu, vi ste tu u pravu, a da li ćete to uraditi određenim pravilnicima na Vladi, eto tako se radi, ali ću vas pitati 1. januara da li ste to uradili kada ste podelili bonuse i zarade? Da li ste to uradili? Vaš odgovor, ne znam da li ću dobiti odgovor, ali sumnjam u to, jer će se deliti sredstva po partijskoj liniji, po partijskim zadacima i po partijskoj poslušnosti.

Postoji opravdana bojazan kod nas, iako ste napisali u obrazloženju da ne postoji bojazan. Upravo, ministre, postoji. Zato što sam vam rekao – ne postoje recimo kriterijumi po kojima delite sredstva iz budžetskih rezervi, opštine dobijaju na stotine miliona. Kako je, recimo, neka opština dobila 120, 150 miliona iz budžetskih rezervi? Vi to možete da uradite kriterijumima, vi to ne radite i zato postoji otvorena bojazan i kod mene i kod nas da ćete ponovo zloupotrebiti ovu odgovornost. Tu moramo da se razumemo vi i ja.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, pa ja bih mogao da podržim ili podržaću ovaj amandman, ali se bojim da neće promeniti mnogo toga. Predložio sam izmene i dopune zakona koje omogućavaju upravo ovo o čemu ste vi, gospođo Rakonjac, govorili. Moramo promeniti Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja da bismo došli do ovoga o čemu ste vi govorili sada.

Postoje deca za koju je interresorna komisija donela odluku da im je potreban lični asistent, personalni asistent, pedagoški asistent koji nemaju lične ili pedagoške asistente. Postoje deca za koju je interresorna komisija donela odluka i imaju. To je sistemska diskriminacija. To moramo da promenimo menjanjem Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. To ne možemo ovim amandmanom da uradimo. I da glasamo i da podržimo svi ovaj amandman, to se neće desiti, jer Zakon o osnovama vaspitanja i obrazovanja to ne dozvoljava.

Dakle, da, potrebna su posebna sredstva. Ja sam podneo čak i amandman na budžet za 2018. godinu koji bi omogućio tako nešto. Videću da li ćete vi to podržati i glasati za taj amandman, iako, verovatno, neću imati vremena da o tome govorim. Vaša namera je dobra, ne sumnjam u vašu nameru, ali to ovim amandmanom na ovaj zakon nećemo postići.

Dakle, dolazi do sistemske diskriminacije određenog broja dece, jer sada postoje deca u našem obrazovnom sistemu za koju je interresorna komisija odlučila da im je potrebna određena zdravstvena, pedagoška, obrazovna podrška, a oni tu podršku nemaju. I postoji neki broj dece kojima je interresorna komisija odredila takvu vrstu podrške i oni imaju. Dakle, radi se o jednoj sistemskoj diskriminacije u obrazovnog sistemu i podneo sam poseban zakon da ovaj probamo rešimo. Bojim se da ovim amandmanom to nećemo, ali svakako ću podržati vaš predlog.
Gospodine predsedavajući, moja koleginica će govoriti o gospodinu Janjuševiću koji je govorio o svemu, samo ne o amandmanu, a ja želim samo da vas pitam gde se sada u ovom trenutku nalazi ministar Vujović. Dakle, razgovaramo o Zakonu o budžetskom sistemu. On je ispred Vlade ovlašćen da predstavlja Vladu u parlamentu. Uz dužno poštovanje prema ministrima koji su ovde, mislimo da je najpozvaniji da o tome razgovara ministar Vujović, pa vas molim da nas obavestite, a ministra Vujovića pozovete da se vrati u parlament. Još jednom, uz poštovanje ministra Ružića i Đorđevića, mislim da je najpozvaniji da ovde bude upravo ministar Vujović, jer Vlada je njega opredelila da predstavlja u parlamentu. Hvala vam.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo, narodni poslanici, uvaženi ministre pozdrav za sve vaše saradnike.

Dobro je da ste danas svi tu. Zapravo vi ste jedan tim, veliki broj ljudi koji radite na jednom vrlo važnom i teškom poslu i dobro je da i mi poslanici i javnost vidi ko su vaši saradnici.

Ministre, slušao sam i čitao sam stenograme vašeg uvodnog izlaganja. Za 30 minuta niste pomenuli ni jednu ključnu reč kada bilo ko radi reformu obrazovnog sistema. Tri ključne reči su budućnost, vizija, sigurnost. Na ova pitanja reforma obrazovanja uvek mora da, da odgovore. Kakva je budućnost sa ovim zakonima? Gde je Srbija za 20, 30, kakva je njena vizija i da li će generacije mladih ljudi imati određenu sigurnost sa zakonima sa kojima ste danas došli u parlament? Zašto ovo govorim?

Sami znate da svaki obrazovni ciklus traje 20 i 30 godina, tako da svako ko ima nameru da interveniše u oblast obrazovanja mora da ima određenu tačku u budućnosti kojom teži. To se uvek postiže na dva načina. Prvi je da morate da imate sposobnost da predvidite kako će svet ili društvo izgledati u doglednoj budućnosti i da onda intervenišete u tom pravcu. Drugi metod je onaj koji koriste razvijene moderne evropske zemlje, dobri edukatori i stratezi, a to je da zapravo oni kreiraju viziju kako bi društvo u budućnosti trebalo da izgleda. Onda na taj način intervenišu u obrazovnim politika.

Gde ste vi sa ovim obrazovnim zakonima? U prvom ili u drugom modelu? Ja iskreno ne vidim ni tamo ni ovamo, dakle, ne vidim ni u prvom, ni u drugom modelu? Gde je Srbija za 20 ili 30 godina sa ovim obrazovnim zakonima? Kakva je budućnost za mlade ljude? Kako Srbija izgleda? Da li oni imaju određenu sigurnost? Niste dali odgovore na ta pitanja i onda se nama nameće ili mi sami dajemo odgovore da je to zapravo nastavak one kampanje 2012. godine, kada je Srbija na najuticajnijoj i najvećoj televizijskoj mreži bila reklamirana kao zemlja jeftine radne snage. Ne morate burno da reagujete kada mi to pominjemo, jer ste vi počeli te 2012. godine da govorite o tome.

Imam još nekoliko pitanja. Ko je radio na ovim zakonima? Zašto su radne grupe bile tajne? Ko je selektovao ljude koji su radili na ovim zakonima? Zašto nisu bile uključene institucije koje su od značaja za obrazovanje, univerziteti, sindikati, istraživački centri? O nacionalnim savetima i da ne govorim, razvlastili ste ih prošlim zakonom. Ko je radio zapravo na ovim zakonima?

Ministre, ne postoji zemlja, moderna u Evropi koja je radila reformu obrazovanja u zatvorenoj sobi bez prozora. Ne postoji. Poljska se tresla dve godine, 1998. i 1999. godine kada su raspravljali o reformi obrazovanja. Svi su diskutovali, učestvovao je veliki broj ljudi i druge zemlje čak, ali kada su doneli i kada su reformisali obrazovanje, njihovi srednjoškolci su ostvarili rezultat na Pisa testu u prvih 10 zemalja. Poljska je danas najrazvijenija ekonomija posle komunističkih zemalja.

Vaše mere ministre, i u prethodnom zakonu i u zakonima sa kojima ste danas pred skupštinom ili su u suprotnosti ili čak negiraju jedan od osnovnih dokumenata u oblasti obrazovanja. Mislim na Strategiju razvoja do 2020. godine. Na ovoj strategiji gospodine ministre, su radili eminentni stručnjaci. Ona je prošla ozbiljne procedure, od vrlo dinamičnih javnih rasprava, od stranih i domaćih recenzija, čak su bili angažovani oponentni da daju svoje komentare kako bi strategija bila bolja. I sada, neke tajne grupe negiraju jedan ovakav dokument. Dakle, sa takvom reformom lično ne mogu da se složim.

O dualnom obrazovanju su moje kolege puno govorile. Moram da se saglasim sa strahovima koje smo izneli. Kako Srbija izgleda za 20 godina? Ono čemu težim i što bih mogao da podržim je da razdvojimo društvo, odnosno obrazovanje koje će podržati nove informacione, komunikacione tehnologije, digitalnu transformaciju društva, društvo znanja, društvo obrazovanja koje će kreirati lidere, funkcionalne lidere ili ćemo sa druge strane, ono što vi predlažete, da razvijamo te profile dvogodišnje, trogodišnje i stvorimo jedan novi socijalni sloj mladih ljudi bez budućnosti.

Dakle, mislim da je tu negde sudar koncepata razvoja obrazovanja između nas i vas. Ono što je moj, pored strahova koje su iznele moje kolege, da će se stvoriti ovakvim obrazovanjem jedan dodatni disparitet između regiona. O čemu govorim? Statistika pokazuje da ljudi odnosno deca iz siromašnijih regiona dominantno biraju trogodišnje profile. Oni su po statistici iz siromašnijih porodica i ovakav sistem će umesto u regionima, gde je potrebna dodatna obrazovna podrška, oni će dobiti manje. Dakle, siromašniji će biti siromašniji, a bogati bogatiji. Takav koncept ministre, mi ne možemo da podržimo. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, dakle, mi smo podneli dva amandmana na ovaj član. Jedan je, rekao bih suštinskog karaktera, tiče se programa usavršavanja državnih službenika, i drugi jeste jezičkog karaktera.

Mislim da je trebalo odreagovati. Mi smo to uradili, jer zaista mislim da reč kouč treba da bude zamenjena rečju trener, uz razumevanje uticaja drugih jezika na srpski jezik. Dominantno, anglicizmi, turcizmi, su u toj meri postali, da kažem, srpske reči, pod znacima navoda, da se oni već nalaze u nekim državnim dokumentima, zakonima. Međutim, reč kouč nije ta reč. Postoji solidna srpska reč – trener, i mi predlažemo da se ova reč zameni rečju trener, kako u prethodnom zakonu, tako i u ovom. Hvala lepo.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Marinkoviću, kao i u životu i u Skupštini, anarhija nikad nije dala dobre rezultate i to nikada nije dobar posao.

Mi imamo pune registratore neispunjenih obećanja, da to više u fascikle ne može da stane, i zamislite sada da mi počnemo da čitamo laži ove Vlade, rokove koje su dali, probili, o boljem životu. Da, to bi postala anarhija. To je ono što ste dopustili prethodnom, odnosno pre nekoliko govornika.

Ono što hoću da kažem o amandmanu, da amandman jeste jezičkog karaktera i srpski jezik, kao i drugi jezici su podložni promenama i postoje neki anglicizmi, koji su se već odomaćili u srpskom jeziku na način da su čak postali deo javnih dokumenata, državnih dokumenata. Međutim, reč koučer, koučin, kouč nije ta reč. Mi imamo solidnu srpsku reč za to a to je reč trener i mi ovim amandmanom predlažemo da se prosto koučeri zamene trenerima, da se koučin zameni treninzima i da je to adekvatnije i svrsishodnije za ovaj zakon. Hvala najlepše.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, fer je reći da je devet meseci dovoljno vreme da se urade podzakonska akta, ali moram da obrazložim svoj amandman koji sam podneo na Predlog zakona koji ste vi uputili.

Pre svega, moj motiv je malo različit od koleginica koje su već obrazlagale, sa kojima sam saglasan, mislim na koleginicu Vjericu Radetu, Gordanu Čomić i Mariniku Tepić. Inače, ovaj zakon ste podneli po hitnom postupku.

Dakle, Zakon o Nacionalnog akademiji za javnu upravu ste podneli po hitnom postupku, a podzakonska akta, propisi će biti doneti za šest meseci. Ovo je član 12, a u vezi sa članom 17. koji kaže da će pravilnik o unutrašnjoj sistematizaciji Nacionalne akademije biti donet za šest meseci. Dakle, ona neće moći da funkcioniše u narednih šest meseci bez svih pravilnika.

Dakle, jedan zakon po hitnom postupku podnosimo iako će početi da funkcioniše tek za šest meseci. Moj motiv je bio upravo da skratim to vreme na tri meseca. Još jedan, a to je, koje mi govori moje parlamentarno iskustvo, da oni zakoni koji su u ovom trenutku neprimenjivi, ne primenjuju se upravo zbog kašnjenja sa izradom podzakonskih akata. Dakle, zakon se donosi za sve, opšteg je karaktera i on mora da obaveže činovnike da pravilnik urade što pre.

Zato smo mi hteli amandmanom da prosto poguramo upravu da te podzakonske akte urade za tri, a ne za šest meseci, kako bi ovaj zakon postao primenjiv što pre, odnosno za tri, a ne za šest meseci. To je moj motiv.

Ima još nekoliko stvari o kojima ću govoriti kada je član 17, član 13. takođe. Dakle, još jednu stvar želim da kažem. U zakonu ste stavili da do početka važenja novih podzakonskih akta, važe podzakonska akta koja su važila do sada. Ovo je novi institut. Nacionalna akademija za javnu upravu je nova stvar. Ne postoje podzakonska akta koja regulišu Nacionalnu akademiju. U tom smislu mislim da je ovo neprimenjivo u narednih šest meseci i samo sam hteo da skratim vreme i da ga učinim primenjivijim, odnosno primenjivim za tri, a ne za šest meseci. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, vrlo kratko jer je tehnički amandman. Mi smo podeli da pravilnik o unutrašnjem uređenju, sistematizaciji Nacionalne akademije umesto 60 dana bude urađen u narednih 30 dana.

Naime, vi ste zakonom definisali da taj posao do donošenja pravilnika obavlja Služba za upravljanje kadrovima. I sami ste rekli da ta služba već ima širok delokrug rada, da ima pune ruke posla. Posebna je tema da definišemo i da razgovaramo o tome kako ona radi svoj posao. To nije tema, ali već zbog preuzetog posla staviti im još jedan posao da obavljaju – postoji osnovana sumnja da taj posao neće biti dobro urađen.

Moj amandman govori da Nacionalna akademija što pre, dakle, u narednih 30 dana počne da radi u punom kapacitetu i da ti svi pravilnici i podzakonska akta budu usvojeni što pre, dakle, u narednih 30 dana u ovom slučaju. Hvala lepo.
Koristiću vreme poslaničke grupe.

Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, hteli smo bolje da definišemo stav 1. člana 3. i da dodamo da svako lice ima pravo na obrazovanje i vaspitanje, ali uz puno uvažavanje, specifičnih interesovanja, sposobnosti, talenata i potreba svakog učenika.

Ovaj amandman jeste opšti, ali ukazuje na to šta mi zapravo želimo da postignemo ovim amandmanima koje smo podneli. Želimo da obrazovni proces, obrazovanje, usmerimo na svakog učenika, na svako dete, pojedinačno.

Ovaj amandman pravi jedan uvod za neke moje amandmane koje sam podneo i o kojima ću govoriti našto kasnije, a mislim na posebne grupe dece kojima je potrebna dodatna podrška, mislim na obrazovnu, zdravstvenu i socijalnu.

Vaš posao ministre je da u saradnji sa ostalim ministrima interresorno, jednaku šansu pružite svako učeniku bez diskriminacije. Mislim da u praksi situacija nije takva. Znamo da postoje učenici sa kojima rade pedagoški asistenti zato što je interresorna komisija tako opredelila i tako donela odluku. Postoje učenici sa kojima ne rade pedagoški asistenti, ako je interresorna komisija odlučila da je potrebno da rade. Postoje učenici i deca koji nemaju lične pratioce iako je interresorna komisija donela odluku da je potrebno da oni sa njima rade i postoje deca koja imaju lične pratioce.

Dakle, imamo jedan obrazovni proces koji ne pruža jednake šanse i ministre teška je reč, ali upotrebiću je, ovde se radi o blagoj diskriminaciji dece. Roditelji su primorani da prihvataju lične pratioce iako interresorna komisija dodelila pedagoške asistente. Roditelji du u situaciji da daju otkaze na poslu da bi se bavili decom, da prosto budu, samo budu u obrazovnom procesu, da budu u školi, iako je to obaveza države, vaša obaveza ministre, jer se oni nalaze u ovom zakonu, jer se oni nalaze u jednom procesu obrazovanja.

O tome ću mnogo više govoriti kada za to dođe vreme i amandmani koje sam podneo, tiče se ovoga, a ovaj amandman, ministre pravi preduslov da ti amandmani budu potpuni. Hvala vam.