Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Maja Videnović

Maja Videnović

Demokratska stranka

Govori

Hvala vam, gospodine predsedniče.
Poštujući vreme i poštujući važnost zakona koji su nažalost objedinjeni, ja ću govoriti nekoliko minuta o Zakonu o stanovanju. Moram na početku da kažem da smatram da je odnos…
Gledaju nas ceo dan ministarka, verujem da i vi znate, građani. Uznemireni su. Imaju različite informacije i važno je ono što dolazi iz ovog Doma. Nažalost, tokom čitavog dana, diskusija je sve samo ne o onome šta građanke i građane Srbije najviše muči. Obraćamo se, pričamo o svemu, samo ne o onome kako će ovaj zakon koji uređuje svakodnevni život građana, koji se bukvalno tiče i zadire u njihova prava i obaveze… Svaki zakon je posvećen životu ljudi, ali Zakon o stanovanju koji uređuje način na koji mi koristimo naše zajedničke prostorije i naše privatne stanove, odnos države prema tome je nešto što zabrinjava svakog građanina.
Nažalost, ove diskusije koje su posvećene 90% premijeru Srbije ne prepoznaju i rugaju se zabrinutosti građana koji nas slušaju i očekuju od nas rešenja.
Podneli smo veliki broj amandmana. Nisu svi „briše se“, neki su veoma konkretni, iako ne smatram da su amandmani „briše se“ nerelevantni, oni su i više od stava.
Na kraju moram da kažem, na početku, odnos Vlade prema Skupštini, prema narodnim poslanicima opozicije nije samo odnos prema poslanicima opozicije. Kada mi imamo dva dana da spremimo osam važnih zakona, to je odnos prema građanima Srbije, jer mi ovde zastupamo njih. Mi smo dužni da pregledamo sve zakone, da pripremimo amandmane i da zastupamo njihov glas, tako da to nije odnos prema opoziciji, mnogo gore, to je odnos ove vladajuće stranke i koalicije prema građanima Srbije.
Dakle, ovaj zakon utiče na svakodnevni život građana. Način na koji govorimo o njemu je loš. Namera, gospođo ministarka, da se uvede red u Zakon o stanovanju, uopšte u ovu oblast, je dobra. Ja nemam nikakve sumnje da su vaše namere dobre, međutim, u trenutku kada svoje namere pretočite u ovakav predlog rešenja prestaju da budu relevantne.
Rešenja koja su predložena u ovom zakonu su loša. Ona duboko ugrožavaju nekoliko stvari. Prenormiran, danas smo čuli taj argument. Apsolutno jeste. Ovim zakonom praktično uvodimo nekoliko novih organa. Prenormiranost, rast neke obaveze koje su već normirane u nekim zakonima. Restriktivno vam je. Važnije od toga, njegov duh je potkazivački, da prijavimo komšiju u čijem stanu živi zakupac, da prijavimo Poreskoj upravi.
Mi danas imamo u 2016. godini u Srbiji kandidata za članstvo u EU poresku upravu koja ima kampanju – prijavi komšiju, prijavi podstanara, zovi na ovaj broj telefona, pošalji mejl na ovaj mejl ili prijavi da u nekom stanu na trećem spratu živi neko lice koje nije prijavljeno.
Dakle, zadire se u privatnost građana, o tome ću nešto više da govorim, udara se na nepovredivost stana i ponovo se čini nepravda tzv. zaštićenim stanarima, koji su ovakvim rešenjima sve, samo ne zaštićeni.
Član 153. iako je on amandmanski povučen i 152. i 154, mene ne sprečava da o njemu kažem nekoliko reči, zato što je to ponovljena namera da uradite nešto što i pre nekoliko godina predsednik odbio da potpiše zakon koji je ovde usvojila ova većina, Zakon o prodaji državne nepokretnosti, vi ste tu nameru da se povlašćenom krugu lica koji žive u luksuznim vilama, oni te vile otkupe, a 20 godina bez kamate vaše obrazloženje vrlo je interesantno zašto to povlačite. Nadam se da će se zbog onoga što ste rekli u obrazloženju, a to je da se porodicama poginulih policajaca i vojnika nađe rešenje vrlo brzo u podzakonskim aktima ili u predlogu nekog drugog zakona.
Građanima se umesto sigurnosti ovim Zakonom o stanovanju, uteruje strah, umesto odgovornosti, njima se uteruju nove procedure, novi troškovi, novi organi, nove komplikacije sa birokratijom. Prostori za zloupotrebu u ovom zakonu, i naši amandmani se odnose uglavnom, odnosno 90% oko toga su neverovatno veliki, molim vas da ih detaljno pogledate. Mi praktično uvođenjem profesionalnih upravnika i prinudnih upravnika, kada lokalna samouprava jednoj zgradi uvodi u prinudnu upravu, praktično uvodimo novi politički organ koji negde ispod mesne zajednice, pa mesna zajednica, pa opština, građani danas imaju problem sa ostvarivanjem prava. Vi ste, koleginici Čomić, koja vas je nekoliko puta danas, kao ovlašćena predstavnica pitala koliko ima registrovanih skupština stanara, nismo uspeli da dobijemo taj odgovor. Kako mislite da će se danas stanari organizovati, kako mislite da će oni danas uspeti između sebe da se dogovore da neko od njih, komšija, koje poznaju prihvati se obaveza koje ovim Predlogom zakona, uvodimo neverovatno više obaveza nego što su oni imali u prethodnim zakonima?
Samo nekoliko, vlasnik posebno, vezano za prikupljanje podataka, obrazloženje koje je stiglo i mišljenje na naše amandmane je, sve samo ne zadovoljavajuće, poverenik za zaštitu podataka o ličnosti nam je na to skrenuo pažnju, ne samo da je upravnik dužan da prikuplja evidenciju o tome ko živi u kom stanu, nego vi u ovom Predlogu zakona obavezujete i vlasnika stana da kada zaključi ugovor o zakupu sa stanarom koji je kod njega da on to mora da da i upravniku. Šta će upravniku ti podaci? Za šta ih on koristi? Kome ih daje na uvid? Kada budu polagali te kurseve, dobijali licencu Privredne komore, da li oni znaju šta smeju, odnosno ne smeju da rade sa tim podacima? Gde ovde piše da oni nikako neće te podatke podneti poreskoj upravi? Šta garantuje, ne meni, ne nama, nego građanima da ti podaci, uključujući sa jedinstvenim matičnim brojem građana, neće završiti kod poreske uprave do drugih?
Kada govorimo o – smanji porez, povećaće se kirije, o tome sam govorila da će ljudi jedni druge prijavljivati gde stanuju stanari, sporno je praviti od upravnika zgrada nekakve poreznike amatere i njima nametati obavezu da oni prikupljaju takve podatke. Kada govorimo o nepovredivosti stana, u prethodnom nacrtu koji je bio krajem prošle godine, vidim da ste izmenili, ublažili te odredbe, ali su one danas po mom dubokom uverenju, potpuno protivustavne. Nepovredivost stana je ustavna kategorija a vi u članu 14. govorite da vlasnik posebnog dela, vi obavezujete svaku građanku i građanina, da je on dužan da pusti u svoj stan, zbog nekakvog mišljenja nekakvog građevinskog inspektora, samo isključivo po odluci suda. Ne po odluci i mišljenju građevinskog inspektora, može se ući u stan. To, moram da kažem nekoliko stvari oko toga, gradski menadžer koji se u pauzama kada se brine o fontani koja će pevati u centru Beograda, on Beograđanima kaže da će oni biti obavezni da puste nekoga u svoj stan, između ostalog da će brigu o fasadama, liftovima, krovovima sada postati i obaveza lokalne samouprave i da će oni imati pravo da nametnu tu obavezu skupštini stanara, odnosno upravniku iz sledećih razloga: ukoliko fasada na zgradi nije bezbedna, ukoliko su delovi skloni padu, ili je jednostavno ružna. Molim vas, pogledala sam detaljno zakon, ovo ne stoji u zakonu, pa vas molim samo da kažete da li gradski menadžer Goran Vesić ne govori istinu, ili je ovo zaista mogućnost da lokalna samouprava zbog toga što neko proceni da je fasada jednostavno ružna, citiram menadžera, sprovede takvu obavezu.
Dakle, kada opština propiše da je određena zgrada dužna da sprovede nekakve radove tu informaciju dobije samo upravnik. Upravnik ima obavezu, vrlo netransparentnu, da prikupi nekakve tri ponude i da izvrši radove na toj zgradi. Nakon toga, on daje račune svim stanarima koji nisu upoznati o tome, koji nisu odlučivali o toj odluci. Ukoliko oni nemaju da plate tada, njima će se ili blokirati računi ili će im se praktično staviti hipoteka i nemogućnost raspolaganja stanom u kome žive, koja će biti zadužena za iznos koji je neki upravnik i neka lokalna samouprava procenila oko toga.
Nekoliko reči, poštujući vreme da ostavim kolegama, o zaštićenim stanarima. Razumem i nije vaša odgovornost, da se odmah razumemo, ovo je nešto što je nasleđen problem svih vlada, višedecenijski. Jedna nepravda koja je učinjena stanarima koji, ne želim više ni da ih zovem zaštićeni stanari, zato što zbog predloga ovog zakona oni su sve samo ne zaštićeni, cinično je da ih tako zovemo, oni jedini nisu imali pravo kada su sve građanke i građani imali pravo 1992. godine da otkupe stanove koji su im dodeljeni. Nisu oni birali da žive u tim stanovima. Ova rešenja, nažalost, ih dovode u još nepravedniji položaj, em što im se povećava kirija, ostavlja im se neizvesnost da li će dobiti kvadraturu kakvu zaslužuju, otvara se jedna nova nepravda. Molim vas da pogledate amandmane koji su vrlo detaljni, koji su u saradnji sa više od 10.000 ljudi, prevashodno Beograđana, koji imaju ovaj problem, detalji su vrlo konstruktivni i predlažu se određena rešenja da ih ponovite.
Na kraju, umesto da pojednostavimo građanima život i da kažemo Vlada Srbije vam nudi, narodnim poslanicima na razmatranje zakon koji će da nam olakša život, koji će da nam olakša svakodnevne probleme, kada govorimo o stanovanju, mi nudimo građanima nešto što im komplikuje život, nešto što uvodi dodatnu birokratiju, dodatne troškove i veliki prostor za zloupotrebe.
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Način na koji danas govorimo o izboru sudija Ustavnog suda Srbije je način koji bi trebao da nas zabrine. Neprepoznavanje važnosti ove teme, neprepoznavanje značaja Ustavnog suda je nešto što karakteriše ovu raspravu. Sama činjenica da danas imamo objedinjenu raspravu o izboru sudija Ustavnog suda, s jedne strane, o izboru sudija koji se prvi put biraju na funkciju, o ličnim zahtevima za razrešenje, je nešto što nas apsolutno obeshrabruje. U poslednjem trenutku roka, to je ono što su moje kolege govorile, danas dolazi na dnevni red. Ukoliko nismo zakazali ovo danas poslednjeg dana roka, Ustavni sud bi bio u blokadi. Lični zahtevi za razrešenje sudija, koji su danas na dnevnom redu, čekaju više od šest meseci. To nije samo odlučivanje o nekakvom ličnom pravu sudije koje je tražio iz ličnih razloga, razloga za razrešenje je pitanje efikasnosti sudstva, efikasnost ostvarivanja prava građana na pravdu u sudu iz koga on potiče.
Ova igrarija SNS današnja oko toga ko je ovlašćeni predlagač sudija Ustavnog suda je nešto što ne urušava samo odredbe našeg Poslovnika, nego dostojanstvo i čitavu ovu temu. Izbor sudija Ustavnog suda, a ja stvarno iskreno verujem da je mnogo malo važnijih tema od ove teme, oni bi trebalo da su čuvari Ustava, čuvari zakonitosti svakog propisa, svakog akta. Oni bi trebalo da su čuvari zaštite ljudskih i manjinskih prava i zaista mislim da je malo tema koje su važnije od ove teme. Nažalost, pažnja koja je posvećena ovom pitanju i diskusije koje prate, i to najgore politikanstvo koje prati ovu diskusiju, govore da mi suštinski ne razumemo i značaj Ustavnog suda i njihovu potrebu i ulogu u društvu.
U tom kontekstu, ja ću vrlo kratko da se osvrnem u četiri segmenta kada govorimo o značaju ovoga. Prvo o predlozima za same sudije. To su moje kolege narodni poslanici tokom čitavog dana govorili, način na koji je do njih došlo, način na koji mi danas o njima govorimo, način da mi nemamo ovlašćene predlagače koji ako oni ne govore o personalnim rešenjima, o njihovim predlozima, ako oni ne govore o biografijama i o tome šta kandiduje te kandidate za članove Ustavnog suda, onda stvarno meni kao odgovornoj narodnoj poslanici ne pada na pamet da ulazim u personalna rešenja. Ona nisu nebitna, baš naprotiv, mislim da je tema i interes svake građanke i građanina da zna ko su sudije Ustavnog suda, ko su ti ljudi koji su čuvari našeg ustavnog poretka, čuvari zakonitosti, čuvari, ako hoćete, i svih naših ljudskih prava koje bi oni trebali da čuvaju.
Nismo danas čuli ni kako je došlo do spiska koji je predlagač, predsednica Narodne skupštine uputila danas nama da odlučimo i uputimo predsedniku Republike. Nismo čuli da li je bilo više kandidata od onih deset o kojima mi danas razgovaramo. Ukoliko je bilo, ko je odlučio da upravo ovih deset dođe danas nama na dnevni red, po kojim kriterijumima, da li su oni jasni, koji su uticaji i koji su pritisci bili da upravo ovakav spisak imamo? Sa druge strane, nismo čuli ni kako je došlo do predloga predsednika Srbije. Ovlašćeni predstavnici, ovlašćeni predlagači koji su nam doneli ovaj spisak nemaju ni jednu jedinu reč, izuzev biografija kandidata, koje zaista ne želim da spominjem, koje smo dobili ovde.
Dosadašnji rad Ustavnog suda mislim zaslužuje posebnu pažnju i da je jako bitno da se mi na tako nešto osvrnemo. Ono što obeležava ponašanje, ako tako mogu da se izrazim, Ustavnog suda u prethodnih nekoliko godina, to je, s jedne strane, onda kada donosi odluku, te odluke izazivaju burne reakcije javnosti. Drugo je, možda čak i opasnije, nedopustivo ćutanje Ustavnog suda. Ustavni sud koji se proglasi nenadležnim kada tražimo, kada građani, kada nevladine organizacije, kada političke stranke, koje nisu samo politički subjekt, mi smo glas građana koji su nas svojim glasom obavezali da postavljamo neka pitanja, ako se oni proglase nenadležnim za pitanje ocene ustavnosti i zakonitosti međudržavnih sporazuma, npr. sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kojima se suspenduju direktno domaći zakoni, s jedne strane, ako ne reaguju, a imaju obavezu čak i po službenoj dužnosti da reaguju ukoliko procene da je zakonitost nekakvog akta ugrožena, to ćutanje je nedopustivo za bilo koji organ, posebno pravosudni, a posebno za taj najviši nezavisni državni organ kao što je Ustavni sud.
Sa druge strane, smanjenje penzija, to su moje koleginice i kolege danas govorile, smatram da je najblaže rečeno vrlo kontraverzna odluka Ustavnog suda. Oni su direktno rekli da je ono što je stečena imovina svake građanke i građanina koji je vredno radio i da ta odluka nezakonita po dubokom uverenju ne predstavlja kršenje Ustava. To su potpuno legitimne teme i za današnju raspravu.
Treća stvar, to je ono što je danas poteklo u raspravi, što ne smatram apriori lošim, a to je potreba o tome da govorimo o budućim ustavnim promenama. Žao mi je što se tema kao što je izbor sudija Ustavnog suda koristi za tako nešto, zato što je to tema mnogo šira od ovako nečega, ali mi smo i danas u diskusiji imali prilike da čujemo da nisu dobri kriterijumi za izbor sudija Ustavnog suda, da nije potrebno da su samo oni istaknuti pravnici, nego je potrebno nešto više, da je potrebno da budu profesori ustavnog prava na pravnom fakultetu, da je potrebno da potiču iz pravosuđa. To su sve legitimni stavovi kojima nije mesto da se o njima danas razgovara, zato što je ta tema mnogo važnija i ona je jedna od segmenata o kojima bi svi zajedno trebalo da govorimo kada govorimo o promeni Ustava.
Kriterijum za izbor je takođe pitanje reizbora. Da li je jedan mandat sudije Ustavnog suda, koji je, podsećam nas sve zajedno, devet godina, ili možda bi trebalo da se ukine pravo na reizbor, kako bi potpuno osigurali na taj način svaku mogućnost političkog uticaja kada sudiji polako ističe prvi mandat, a nada se drugom, a ostavimo ovakav način izbora u koji politika ima veliki upliv. Možda to ne ostavlja dovoljno prostora za objektivnost i za presuđivanje po Ustavu i zakonu.
Najvažniji problemi u pravosuđu, samo nekoliko, u najkraćem, govorila sam vrlo detaljno o tome kada smo samo pre mesec dana, ako se ne varam, govorili o izboru i sudija i zamenika javnih tužilaca, to ono što ne govorimo mi, to je ono što građani trpe svakoga dana, to je ono na šta nas upozorava Evropska komisija u ponovljenim godišnjim izveštajima o napretku. Oni nas opominju na nekoliko stvari, to je kontekst naših problema koji se tiču pravosuđa, ako hoćete, i Ustavnog suda koji na veliki broj stvari ostaje nem. Ustavni sud ćuti na javno komentarisanje presuda, Ustavni sud ćuti na curenje informacija iz istrage iz pritvora, Ustavni sud ćuti na kršenje prezumpcije nevinosti, što je, podsećam vas, ustavna kategorija, da je svako nevin dok se u krivičnom postupku pravosnažnom presudom ne dokaže drugačije. To su problemi koji primarno opterećuju naše pravosuđe, pored onoga što je kolega Petrović govorio o tome da imamo u 2015. godini duplo više nerešenih slučajeva nego rešenih slučajeva, ta opterećenost sudstva, koja je mnogo veći problem od samog sudstva za naše građane jer je sporost stizanja do pravde te njihove nešto što nas sve zajedno opterećuje.
Na kraju, poštujući vreme, želim da uprkos svemu, bez obzira na potpunu izvesnost ovog izbora, ovi kandidati nemaju našu podršku zbog načina kako je došlo do njih, zbog nejasnih kriterijuma, zbog nejasnog obrazloženja. Ali, bez obzira na to, ja se nadam i poručujem da oni budu jači od svakog eventualnog pritiska, da sude po Ustavu i zakonu i budu čuvar onoga što je najvažnije.
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Gospodine ministre, i u načelnoj raspravi sam se u nekoliko rečenica osvrnula na ovo. Verujući da smo ovih pet dana posvećeni ovome i da ste umorni, ja vas molim da samo sa malo pažnje saslušate ono što smatram izuzetno važnim.
Naime, podnela sam amandman da se briše, a vi produžavate rok u kome važi zabrana zapošljavanja mladih ljudi, mladih naučnika, mladih lekara, mladih profesora, mladih učitelja. To smatram i nepravičnim i nepravednim. To nije pošteno. Poruka koju ovaj budžet pruža mladim ljudima je da za njih nema nikakve nade i da za njih nema šanse. Oni mladi vredni ljudi koji su studirali i vredno radili sa nadom da država prepoznaje da za njih ima prostora, koji nisu odlučili da odu iz ove zemlje i da pobegnu zato što im država poručuje da za njih nema nade, ima nade samo za ugovore o delu i samo za stranačko zapošljavanje. Ja vas molim da razmotrite ovaj amandman, od ovoga apsolutno nećemo odustati.
Ono što smatram potpuno neverovatnim je obrazloženje koje ste vi dali na moj amandman da se ukida zabrana zapošljavanja i da je nedopustivo da konstantno taj rok produžavate. Vi ste rekli, ja citiram – da se ne prihvata iz razloga što je mera privremenog režima zabrane zapošljavanja dala izuzetne rezultate u smanjenju obima rashoda za plate i doprinela je fiskalnom deficitu.
Prvo, nikakva privremena mera zabrane zapošljavanja za mlade ljude nije zato što vi produžavate iz godine u godinu, a drugo, da je to dalo izuzetne rezultate u smanjenju obima rashoda smatram nedopustivim obrazloženjem Vlade i najjasnijom porukom. Molim vas da zapamtite da fiskalna konsolidacija ne sme postati nekakva ideologija koja je jača od života.
Ukoliko se ovaj zakon u ovom obimu usvoji, ja ću predložiti izmene zakona na prvoj narednoj sednici.
Hvala vam, gospodine potpredsedniče.
Hvala i vama što razumete važnost ovog pitanja.
Ja razumem vaše opravdanje i ne ulazim u vaše namere. Iskreno rečeno, one nisu ni relevantne. Relevantne su posledice i relevantno je, kao što smo i govorili, da cenu vaših napora za smanjenje deficita i za smanjenje fiskalne konsolidacije, kao što smo govorili pre nekoliko dana, plaćaju građani. Nikakvo opravdanje za ljude koji danas upisuju, za mlade lekare koji danas upisuju kurseve nemačkog jezika i odlaze da rade negde drugde, nikakvo opravdanje nije to što Ministarstvo za lokalnu samoupravu i za državnu upravu nije uradilo nešto što je trebalo da uradi. Naprotiv. To što ste sada izneli je još jedan minus koji nisam ni stigla malopre da argumentujem.
Ja vas molim još jednom da razmislite dobro, da pokušate. Znači, u ovom budžetu ne samo što ste produžili zabranu zapošljavanja, nego nigde ni na jednoj aproprijaciji ne vidimo nove programe za mlade, nove mere kojima ćete pomoći da se mladi ljudi zapošljavaju, niti se reguliše ovo.
Sa druge strane, ono što moram da kažem, komisija, nekakva komisija u Beogradu koja analizira da li u nekom malom mestu, nedostaje lekar, posledicu toga što to malo mesto nema lekara plaćaju ga građani. Ne samo taj lekar koji čeka na svoj posao, upisuje kurs i spreman je da ode iz ove zemlje, nego činjenica da se mladi ljudi ne zapošljavaju, cenu toga plaćaju građani, zato što je obim njihovih prava koja oni imaju tim smanjen.
Poštovana predsednice, javljam se po amandmanu, koristiću vreme poslaničke grupe, mada sam očekivala da reagujete po Poslovniku, zato što je ovo najbrutalnije kršenje člana 106. Poslovnika. Prethodni govornik je govorio o svemu, osim o amandmanu koji je podneo.
Aplauz koji je najavio obraćanje narodnog poslanika Đukanovića je označio da ovo nije slučajno rečeno, niti da je ovo nešto što je mišljenje samo jednog poslanika, ovo je stav poslaničke grupe koji, moram da priznam, Demokratskoj stranci i svim građanima Srbije, to je mnogo važnije, nije iznenađenje.
Ova zloupotreba ne predstavlja samo odnos prema nezavisnim institucijama, za koje smo, nažalost, svedoci evo već pegu godinu kako se one urušavaju. Ovo je mnogo više od toga, ruganje građanima Srbije. Ako poslanička grupa od čitavog budžeta, koji predstavlja okvir i govori o tome kako će građanke i građani živeti u narednoj godini, izabere da predstavi kao najveći problem platu jednog od ljudi koji je na čelu nezavisne institucije, to mnogo više i najjasnije moguće oslikava namere.
Ako hoćete da razgovarate o radu i ako na ovaj način zloupotrebljavate i govorite o radu, onda vas molim da konačno stavite na dnevni red izveštaje ne samo Zaštitnika građana, nego Poverenika za zaštitu podataka o ličnosti, poverenice ravnopravnosti. Tu ne govorim o njihovom liku i delu, tu govorim o svim onim problemima sa kojima se građani suočavaju, o svim ljudskim pravima i problemima koje oni imaju sa upravom, tako da je ovo najogoljenija moguća politička zloupotreba i mnogo gore od toga, poruka jasna građanima i ruganje time da ih od svakodnevnog života i problema sa kojima se oni suočavaju je za poslaničku grupu SNS važnija politička zloupotreba priče na tu temu.
Na kraju, očekujem da aplauz kojim je najavljeno na ovo izlaganje isprati i glasanje za vaš amandman. Verujem da nećete poslušati premijera i da ćete glasati za ovaj amandman. Hvala vam.
Hvala, predsednice.
Prošlo je 30 minuta od kada sam se javila za repliku. Hvala vam na prilici.
Danas i prethodna četiri dana razgovaramo o budžetu, o najvažnijem zakonu…
Ne smeta meni ministar Vulin. Mnogo je gore što smeta ono što radi građanima Srbije.
Već četiri dana govorimo o prosveti, zdravstvu, o mladima, o ženama, o obrazovanju, o lokalnoj samoupravi, o tome kako žive građani i građanke, o tome kako svi kao narodni poslanici podnošenjem amandmana možemo da popravimo budžet i da utičemo da njihov život u narednoj godini bude bolji.
Poslanici SNS su ova četiri dana učestvovali onoliko koliko su učestvovali. Svi njihovi amandmani su bili usmereni na ovaj amandman. sva njihova diskusija je usmerena na jednog čoveka, ne na jednu instituciju. Ne pada mi na pamet da govorim o tome. Predsednice, vi ste, uzevši učešće u ovoj diskusiji, snažno stali iza navoda poslanika Đukanovića, svi ministri, nekoliko poslanika vladajuće koalicije i potpuno ste u pravu, predsednice, kada ste rekli da je građanima sve jasno, a jasno im je da je ovo brutalno kršenje procedure, da je ovo brutalni napad na institucije, da je ovo brutalno ruganje građanima, jer ste kao najveći problem sa kojim se građani suočavaju izabrali da vam bude plata jednog čoveka koji vodi jednu nezavisnu instituciju, te u tom smislu je svima jasno. Snažno ste branili ono za šta licemerno kažete – ja vas molim da o tome ne glasate. To toliko toga govori o vama.
Hvala gospodine potpredsedniče.
Gospodine ministre finansija, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je peti budžet koju ova koalicija na vlasti donosi pred parlament i svaki od ovih pet je najavljivan kao najbolji budžet u istoriji.
Reakcija premijera ove zemlje na ovaj jedan od najboljih budžeta u istoriji, je da ga ona pocepa. Naša namera je da o njemu ozbiljno razgovaramo i ovo je prilika i pozdravljam način gospodina ministra finansija na koji vi vodite i način na koji ulazite u raspravu i razgovarate o ovome, jer smatram da smo dužni da sa punom pažnjom i odgovornošću pristupimo ovim pitanjima.
Napisali smo u veoma kratkom roku veliki broj amandmana i pitanje ovog nedopustivog roka i nedopustive su te zamene teza. Nije pitanje naše sposobnosti ili nesposobnosti da za dva dana analiziramo budžet nego je to negde i ruganje građanima koji su za nas glasali, svojim glasom nas obavezali da njih zastupamo ovde u parlamentu.
Budžet polazi od realnosti, a ona je danas dramatično teška. U njemu je Vlada, u njemu ste vi kao ministar finansija koji danas obrazlažete ovaj budžet, definisali okvire o tome kako će ova država, kako će svaka građanka i građanin živeti u narednom periodu. Zbog toga definisanje budžeta, a vi ste juče o tome govorili, nije samo ekonomsko pitanje, to je primarno političko pitanje i mnogo važnije od toga ono oslikava pitanje odnosa i pitanje pravde i solidarnosti i pravičnosti i pravilne raspodele i jednakih šansi za sve građanke i građane i odnose koji vi kao Vlada imate prema njima.
Smanjenje deficita, ministre, nema potrebe da to ponavljamo je dobra vest. To je nešto što pozdravljamo, to je nešto što se podrazumeva. Ono što je ključno jeste ko je platio cenu tog smanjenja. Ono što je ključno, sa kakvim posledicama oni koji su finansirali smanjenje tog deficita izlaze. Znate, ukoliko smanjite penzije još više, taj deficit će biti manji i vi kada vraćate deo oduzetog novca, vi ne povećavate penzije nego vraćate samo mali deo onoga što ste oduzeli.
Kakav odnos ova Vlada ima prema građanima i šta im zapravo ona ovim budžetom, koji nije samo zbir cifara, o kojim nažalost mi ova dva dana govorimo, ne govorimo o ljudima i njihovim životima, govorimo o ciframa, šta ona njima poručuje? Šta na primer ona poručuje mladim ljudima? Da u ovom budžetu nema za njih prostora i ono što je mnogo gore, da u ovom budžetu za njih nema nade.
Kada govorimo o zabrani zapošljavanja koji ste predložili da se produži do kraja 2017. Godine, ja vas molim da sa punom pažnjom, i gospodin Lončar je sada o tome govorio, sve zajedno, da pogledate naše amandmane koji se odnose na to na koji način možemo da ukinemo da zabrana zapošljavanja stoji do kraja 2017. godine. To je šansa mladim lekarima, mladim profesorima, mladim učiteljima, mladim naučnicima. Ministar prosvete može da vam kaže da postoje zanimanja koje prevashodno na javnu upravu se oslanjaju. NJima je ta šansa uskraćena, njima je svaka perspektiva i budućnost uskraćena i to je nešto za šta vas sve još jednom molim da obratite pažnju.
Od ekonomskog razvoja, o čemu sam želela da malo više ovih dana razgovaramo, mi vidimo, odnosno naslućujemo samo namere Vlade koje se primarno ogledaju u netransparentnosti rashoda za subvencionisanje investitora, na to vas podseća i Fiskalni savet.
Neću da govorim o subvencijama, gubitašima, „Železnici“, „ER Srbiji“, tom neverovatnom projektu za koji građani Srbije 2017. godine moraju da izdvajaju sredstva. „Endava“, ono što je gospodin Đurišić, i što smatram da je izuzetno važno zbog nekoliko stvari, premijer je juče rekao da apsolutno nije predviđeno i da se toj kompaniji neće dati ni jedan jedini dinar. „Startit“, znači to je organizacija naših najuspešnijih IT stručnjaka, najzdraviji deo društva koje ova Vlada treba da gleda danonoćno na koji način može da im pomogne, on je digao glas protiv toga, vi ste rekli, premijer je rekao apsolutno se ne daje dinar i onda smo videli na stani 97. budžeta da apsolutno stoji. Kome mi da verujemo, budžetu koji usvajamo ili rečima premijera? Tako nešto je apsolutno nedopustivo. Šezdeset pet milijardi, po posebnom aktu Vlade, to je nešto što je apsolutno nedopustivo.
Vodeći računa o vremenu, želim samo da vam skrenem pažnju na nekoliko stvari, žao mi je što premijer nije tu, ali način na koji je on komunicirao i način na koji je on skrenuo pažnju na tri oblasti, smatram da su veoma važne. Premijer je rekao da je naš adut za privlačenje investitora politička stabilnost, reče premijer u istoj rečenici kada otvara mogućnost ponovnih vanrednih izbora. Znači, konstanto vanredno stanje u kojem mi živimo već četiri godine, koje se eventualno ponekad prekida državnim udarima, ako je to politička stabilnost zemlje kandidata, onda ja nemam reči.
Rekao je premijer da je naša prednost za investicije što imamo najjeftiniju radnu snagu. Ja mislim da je to porazno, da je to pogrešno, da je to destruktivno, da je to destimulativno, da je to poražavajuće za građane i građanke.
Na kraju, pohvaljujem vas to što ste malopre to rekli da je budžet raspodela i upravljanje novcem građana, a ne novcem Vlade, zato moram snažno da protestujem protiv onoga, ne samo što je govorio danas i juče premijer, nego tog narativa koji slušamo već godinama, to je da mi dajemo, dok vi kukate, dok vi zvocate, dok ste vi neradnici, dok vi ne želite da radite 24 sata. To je apsolutno nedopustivo.
Situacija je alarmantna, atmosfera alarmantna. Nažalost, u takvoj atmosferi uz ovakav budžet, nažalost, za građane nema baš dobrih vesti. Hvala vam na pažnji.
Poštovana predsednice, gospođo ministarka, samo ću vas podsetiti ukratko.
Ono što smo navele u obrazloženju zakona smatram izuzetno važnim i pozdravljam vašu inicijalnu tendenciju da u skladu sa vašom intencijom i društvenom potrebom ste propisali strožije kazne za dela protiv polnih sloboda.
Te, u tom smislu koleginica Jerkov i ja smo podnele amandman gde smo tražile da se u članu 180. stav 1. reči – „tri meseca do tri godine“, zamenjuju se rečima – „ od jedne do osam godina“. Ja ću vam pročitati. U zakonu radi se o članu 181. gde kaže – ko zloupotrebom svog položaja navedenu obljubu ili sa njom izjednačen čin lice koje se prema njemu nalazi u odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti, kako će se zatvorom od tri meseca do tri godine.
Mi za ovo krivično delo predlažemo povećanje i zakonskog minimuma i zakonskog maksimuma. Neobično je što samo za ovo krivično delo nije obuhvaćeno pooštravanjem sankcija. Nema potrebe pretpostavljam, vama da govorim o izuzetno teškom dokazivanju ovog krivičnog dela, izuzetno teškom dokazivanju radnji izvršenja, o suptilnim oblicima koji prate radnju izvršenja ovog krivičnog dela, o strahu i patnji koju prolazi oštećeno lice, primarno žena, žrtva, o stigmatizaciji okoline i o tom strahu koji se širi. Molim vas da još jednom razmislite. Ovo je jedino krivično delo koje ne prati podizanje zakonskog minimuma i maksimuma, te u tom smislu naš amandman ide na više na dvostruko pooštravanje sankcija. Hvala.
Hvala, poštovana predsednice.
Želim da za početak pozdravim način na koji diskutujemo ovde danas o ovom važnom zakonu, posebno vas ministarka koji ste sve učinili da ovo bude razmena dijaloga i pokušaj svih nas da odgovorimo i da na najbolji mogući način i amandmanima i razgovorom i razmenom mišljenja utičemo da ovaj zakon sadrži najbolja moguća rešenja.
U tom smislu moram da kažem da su poslanici DS podneli veći broj amandmana. Nikakva buka, samo da vam kažem, me neće omesti da govorim o izuzetno važnom zakonu. Govorimo danas o sprečavanju nasilja u porodici i nikakva buka neće biti glasnija od moje poruke koju bi trebalo svi zajedno da čujemo.
U tom smislu, kao što sam rekla, poslanici DS i nekih drugih stranaka su podneli nekoliko amandmana koji su zapravo od naše koleginice iz nevladine organizacije iz Autonomnog ženskog centra. To su ljudi koji su ceo svoj život posvetili borbi za pravo žena, borbi za prava dece, koji analizirajući ceo sistem, brinući se, podnoseći amandmane i mi smo danas praktično samo njihov glas kao doprinos u tome.
Kada govorimo o članu 14. Predloga zakona, oni su tu pokušali da kroz dva stava, sa jedne strane, precizno definišu i predvide nekakve situacije koje možda nisu taksativno jasno predviđene u zakonu. Kada govorimo o tome, govorimo o činjenici da je nadležni policijski službenik dužan da učiniocu pruži priliku da se izjasni o bitnim činjenicama, da prikupi potrebna obaveštenja od drugih policijskih službenika, da proceni rizik neposredne opasnosti i da izrekne meru za sprečavanje nasilja u porodici.
Ono što je novina i ono što se našim amandmanom predlaže jeste da nadležni policijski službenik hitnom merom može doneti i bez dovođenja mogućeg učinioca u policijsku stanicu, ukoliko se nalazi na mestu gde je događaj prijavljen ili ukoliko se mogući učinilac protivi dovođenju u policijsku stanicu.
Ja verujem da su vaši argumenti za odbijanje ovog amandmana činjenica da praksa, zapravo zakon, ne može da predvidi sve situacije, da ako, onda policajci znaju šta se dešava u toj situaciji, ali verujem da su žene, da su ljudi koji su dnevno suočeni sa žrtvama nasilja, koji su dnevno suočeni sa izveštajima policijskih službenika, koji nažalost nisu reagovali adekvatno, da je posledica takvog iskustva predlog ovog amandmana.
U drugom stavu oni predlažu da se uskladi sa Zakonom o socijalnoj zaštiti. To je terminološki prosto usklađivanje, da naš pravni sistem ne bude različito definisan u različitim zakonima. Dakle, neregulisane situacije koje se mogu dogoditi u praksi, ukoliko mogući učinilac odbija dolazak. Ja znam da ste vi pogledali i doneli mišljenje o ovom amandmanu, pa vas još jednom molim, ukoliko postoji prostor za preciziranje šta se radi u situaciji kada nasilnik odbije da se podvrgne nalogu, odnosno odbije da dođe u policijsku stanicu. I stav 2. koji usklađuje sa Zakonom o socijalnoj zaštiti. Zahvaljujem.
Hvala poštovana predsednice.
Gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, radi se takođe o jednom u nizu amandmana koje smo podneli, a koji su sugestija i predlog Autonomnog ženskog centra, koji su takođe posledica činjenice njihovih detaljnih analiza o situacijama koje dovode do toga. Govori se zapravo o potrebi preciznijih definisanja rizika od ponavljanja nasilja, kako se on definiše i šta se postupa u tom smislu, te vrlo kratko u amandmanu kaže da rizik od ponavljanja nasilja se procenjuje na osnovu svih dostupnih informacija, da se svakog puta nakon svake prijave informacije tako nešto proverava i da svaki državni organ u kome se imenuju osobe, koje su specijalizovane za postupanje dužni da procene rizik u skladu sa opštim i posebnim protokolima za postupanje.
Ono što smo naveli u obrazloženju i što je činjenica koja potiče od prakse, to je da nažalost nemamo uvek kontinuiranu uvezanost svih informacija između centara za socijalni rad, organa starateljstva, policije i tužilaštva, te je važno da se preciznije definiše način na koji se procena rizika vrši. Takođe da specijalizovani policijski službenik je dužan da o svim prikupljenim informacijama odmah prosledi i javnom tužiocu i stručnom radniku organa starateljstva. Hvala.
Gospođo predsednice Narodne skupštine Republike Srbije, Majo Gojković, nikakvi urlici neće biti glasniji od onoga što želim da vam kažem.
Da se na početku pozovem na povredu Poslovnika, ja vas konkretno opominjem na povredu Poslovnika, član 107. stav 2, član 109. stav 7, 8 i sve do kraja. Dakle, nečuveno je, obraćam vam se kao predsednici Narodne skupštine, kao predstavnici svih nas, mi smo predstavnici građana. Građani osećaju stid zbog načina na koji vodite danas ovu Skupštinu i onoga što se dešava.
Mi danas ovde govorimo o zakonu koji bi trebao da spreči nasilje u porodici. Mi danas, juče i prekjuče smo imali nezapamćenu, brutalnu uvredu žrtava od narodnog poslanika Marijana Rističevića. Juče je to progresiralo i on je vređao decu, imali smo ćutanje nedopustivo …
(Branislav Mihajlović, s mesta: Gospođo predsednice, meni gospodin ne da da prođem.)
Hvala lepo.
Poštovana predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo iz ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, veoma je važno i pozdravljam činjenicu da danas imamo priliku da raspravljamo o ovom izuzetno važnom zakonu i zbog toga na početku moram da kažem da smo danas bili svedoci i sa jedne strane brutalne zloupotrebe nasilja, jednog verbalnog ruganja žrtvama koje smatram da je nedopustivo da potiče bilo sa kog mesta, posebno ne iz parlamenta.
Sa druge strane smo imali prilično sramnu banalizaciju svega onoga o čemu danas govorimo, zbog čega smatram posebno važnim da diskusija o ovoj temi bude iznad politike, iznad života i načina na koje su i moje koleginice i neki od vas, a posebno koleginice Gordana Čomić i Aleksandra Jerkov govorile o nedopustivosti nasilju i našoj obavezi da ni u jednom segmentu društva tako nešto tolerišemo. Potreba da o tome glasno govorimo je nažalost potvrđena i danas u Parlamentu.
Ono što je važno je da pošaljemo poruku i da budemo svi apsolutno svesni da nasilje, porodično nasilje nije porodična i privatna stvar, nije stvar koja se dešava iza nekih drugih vrata i stvar koja ne bi trebalo da se tiče svakog od nas. To je socijalno pitanje, to je političko pitanje. To je, ako hoćete, i krivično pitanje, jer se radi o najozbiljnijem i najosetljivijem mogućem obliku kriminala. To je nešto o čemu je obaveza svakog od nas i ovog društva da se glasno odredi, da glasno govori o tim pitanjima.
Zaštićen i siguran građanin, zaštićena žena, zaštićeno i sigurno dete, koje je osnovni cilj i potreba da ima sistem, kao što je moja koleginica Jerkov rekla, koji ga štiti, koji ga ne ostavlja samog na dodatne nevolje koje trpi, još se od tog sistema oseća nezaštićenom.
Izveštaj medija o ženama, i drago mi je što je gospodin Korać posebno iz svog profesionalnog ugla obradio tu temu, je nešto što bi sve nas trebalo da zabrine, ne samo nereagovanje nadležnog tela za nadzor elektronskih medija, nego jedno nereagovanje društva, izuzev glasnih nevladinih organizacija koje tako nešto pomno prate i reaguju, mi imamo jednu potpunu tolerantnost na nasilje, nešto na šta smo navikli, nešto na šta povremeno coknemo, nešto što ne razumemo na najbolji način da je problem koji duboko razara ovo društvo i svaki njegov segment.
Porodično nasilje i to je ono što je problem i zbog čega bi naš glas trebalo da bude glasniji, porodično nasilje najčešće, i to sva istraživanja pokazuju, prati nedopustiva tišina. Ta tišina koja prati nasilje je karakteristična i za one koji trpe nasilje zbog stida,zbog osećaja nesigurnost i nepoverenja u sistem. Ta tišina je karakteristična i za nasilnike, one koji izvršavaju nasilje. Ta tišina je, nažalost, karakteristična i za neposredno okruženje.
Odnos našeg društva, odnos svakog građanina prema porodičnom nasilju je mera našeg karaktera, mera naše spremnosti da se uhvatimo u koštac sa ovim ogromnim problemom. Naša je obaveza da glasno govorimo o ovoj temi i da jasno i da ne bude nikakve sumnje kažemo da nasilje nikada, nikada, kolega poslaniku koji ste pre gospodina Koraća govorili, moram da vam kažem nikada, nikada, nikada nema opravdanje i ne postoji ali kao zarez iza rečenice u kojoj se osuđuje nasilje. Ne postoji – osuđujem nasilje, ali. Tako nešto je nedopustivo i taj prostor u mozgu koji nam ostavlja prostor dok govorimo ali o traženju nekakvog alibija ili opravdanja, što nažalost možemo da čujemo od nekih od nas, nažalost možemo i o tome su moje kolege govorile, da vidimo i u sudskoj praksi koja olakšavajuću okolnost, između ostalog, za nasilje i brutalno ubistvo uzima ljubomoru i kao što je koleginica Jerkov rekla, alkoholisanost i bilo koju drugu olakšavajuću okolnost. To su stvari koje su nedopustive.
S druge strane, ta teza da je nasilje privatna stvar a ne ozbiljan društveni problem, te teze koje smo nažalost čuli i danas, i da se one kose nekakvim tradicionalnim vrednostima, to je duboko zabrinjavajuća teza koja bi trebalo da nas zabrine. I da postavim pitanje – kako uopšte nešto tako strašno kao što je nasilje može da se podvede pod reč vrednost, čija god, kakva god, posebno ne naša.
Nemamo pravo na nasilje zato što smo mi nekoga rodili. Nemamo pravo na nasilje zato što je to naša žena. Nemamo pravo na nasilje zato što je neko zaslužio batine ili će razmisliti sledeći put kada bude nešto rekla. To je apsolutno nedopustivo, a vrlo je jednostavno. I vrlo je važno da svi ovde zajedno, a posebno moje kolege narodni poslanici, pošalju jasnu poruku koja apsolutno nema nikakvu sumnju, a to je da niste muškarac ako udarite ženu ili dete, niste muškarac, ni Srbin, ni marsovac, vi ste bednik i kukavac. Jako je važno da tu poruku kažemo svi i da tu poruku i da sve ono naše apsolutno zalaganje da se ovaj zakon sutra kada se usvoji, i mi smo podneli veći broj amandmana u želji da pokušamo da utičemo na svaku oblast, a složićete se da je primena, a kasnije i kontrola i sprovođenje nešto u čemu ćete nas kao narodne poslanike imati kao partnere.
Naš zajednički problem da ne posmatramo nasilje kao privatnu ili porodičnu stvar moramo da razumemo kao našu obavezu, jer mi ne smemo da budemo društvo koje će češće da zove policiju kada čujemo iz susednog stana glasnu muziku, nego što zovemo policiju kada iz susednog stana čujemo nečiji jauk ili plač. To je zajednička obaveza i verujem da ćemo i u razgovoru o amandmanima o tim stvarima konkretnije govoriti.
Na kraju, mi smo obavezni da svima onima koji nas danas slušaju, posebno žrtvama nasilja koje su nažalost imale priliku da kroz brutalnu zloupotrebu njihove patnje se o tome odnosimo, da kažemo da nismo mi danas samo deklarativno ustali u podršci borbi protiv nasilja, da nećemo samo glasati za ovaj zakon, da tu naša borba niti prestaje, niti se završava, ona tek tada počinje. Naša je obaveza, svakog od nas, da o ovoj temi glasno i jasno govorimo na svakom mestu. Naša obaveza kao narodnih poslanika je da vas, gospođo ministarka, i da sve strukture i sve državne službe u sistemu kontrolišemo i zahtevamo od vas kontinuiranu analizu o primeni ovih zakona.
Vrlo kratko, ukoliko mi vreme dozvoljava, ću se osvrnuti na Zakonik o krivičnom postupku. Podneli smo veći broj amandmana. Ja vas molim da ih detaljno pogledate. Samo na dve stvari, prvo, buni činjenica da je obrazloženje za hitan postupak potreba našeg usklađivanja sa evropskim zakonodavstvom, što je pohvala, ali ne stoji kao činjenica zbog toga što se zakoni primenjuju od 2018. godine i zbog toga što ne ukidate krivično delo zloupotreba odgovornog lica u preduzeću uprkos kontinuiranim pritiscima, uprkos kontinuiranim nalazima iz Evropske komisije da se tako nešto ukine. Ako vam je obrazloženje za hitan postupak to – potreba da što pre uskladite zakonodavstvo sa evropskim, pa zašto onda ne ukinete krivično delo koje je stvarno nezapamćeno u našoj praksi, za šta niste vi primarno odgovorni, prosto ste ga nasledili, ali smo očekivali da utičete da se ukine…
… krivično delo za političke zloupotrebe i naša je obaveza da to što pre ukinemo. Nemam vreme za drugo.
Hvala, poštovana predsednice.
Dame i gospodo koleginice i kolege, gospodine ministre, gospodo iz Vojske Srbije, zadovoljstvo mi je da danas imamo priliku da govorimo o ovoj temi koja je bitno različita u odnosu na atmosferu u kojoj smo, nažalost, imali prilike da govorimo o zajedničkim misijama o upućivanju naše vojske u misije u prethodnih nekoliko godina. Ja sam bila svedok i tih diskusija i sećam se vaših prethodnika koji, nažalost, nisu imali podršku kakvu vi, na sreću, imate danas i u tom smislu imate apsolutnu podršku.
U tom smislu je značaj uopšte širenja svesti o tome šta su zapravo zajedničko učešće Vojske Srbije i pripadnika naših odbrambenih u misijama u uspostavljanju mira, u zaštiti i očuvanju mira, o humanitarnoj pomoći, zašto je to uopšte značaj, ne samo za uspostavljanje mira na jednoj teritoriji, već za izgradnju demokratije, za očuvanje demokratije, za izgradnju vladavine prava.
Sa druge strane, izuzetno je važno da sve te misije budu povezane sa našom spoljnopolitičkom aktivnošću. S tim u vezi ću da se složim sa onim što su moje kolege govorile, da je jako loše da mi nemamo strategiju spoljne politike, što svakako nije vaša odgovornost, nije ni zamerka vama, ali bi svakako naši spoljnopolitički i odbrambeni ciljevi, kada govorimo o upućivanju misije, bili i merenje rezultata onoga što je postignuto u određenim zemljama, bilo da daleko bolje ukoliko bi i takvu strategiju mogli da imamo i ukoliko bi ti ciljevi mogli da se kontrolišu.
Dakle, kada upućujemo, nažalost, i danas imamo određenu vrstu nerazumevanja o tome koji je značaj samih misija, ali danas imamo manju potrebu da govorimo nego pre nekoliko godina kada je započeta reforma sistema odbrane. Ja bih volela da se vi u tom smislu ponosite onim što su neki od vaših prethodnika uradili dobru reformu. To nije nešto što je njihov plus, to je plus za ovu zemlju, za sistem koji je izuzetno važan. Nažalost, imamo situaciju da u prethodnih pet godina imamo četiri ministra odbrane. Mislim da to nije dobro za tako osetljiv i važan segment. Ako je nečemu mimo države važna stabilnost i sigurnost i izvesnost, to je u sistemu odbrane. Verujem da vama nema potrebe u tom smislu da govorim. Ono što su moje kolege govorile, to je ta strategija koja nedostaje, to je ta korelacija između te dve strategije.
Kada govorimo o važnosti i upućivanju pripadnika vojske, policije u mirovne misije, jako važno i zbog kolega nažalost koji su danas imali priliku da čujemo neke argumente koji su zapravo, ja bih rekla pre kampanja, nego argumenti, jer se ne zasnivaju na činjenicama. Mi to ne upućujemo ni zbog sebe ni samo zbog sebe i jačanja naših kapaciteta u tome da smo mi partner u projektu izgradnje mira, ni samo zbog one zemlje u koju upućujemo naše predstavnike, to radimo zbog zajedničke kolektivne bezbednosti koja bi trebalo da se podrazumeva da je danas već civilizacijski cilj.
U tom smislu bi trebalo, ne samo da se pospešuje iz godine u godinu kada usvajamo i planove i izveštaje, što je sve veći broj pripadnika, što je takođe posledica nekih stendbaj aranžmana koji su vaši prethodnici, pomenuti ministar Šutanovac uradio, što bi trebalo da je pozitivna stvar i ponos vama, a to je da bi trebalo da se u vašem mandatu osvrnete ne samo u kakvim uslovima naši pripadnici odlaze u misije i kako se tamo šta dešava, već i o tome kakav je njihov standard ovde. Dakle, ulaganje u životni standard i u opremu, ono što su moje kolege govorile je više nego važno.
Možda danas nismo imali priliku, a ja bih volela, gospodine ministre, ukoliko postoji mogućnost da se osvrnete na to, mi kao narodni poslanici koji nismo članovi Odbora, koji smo zainteresovani za elementarna ljudska prava i za uslove naših pripadnika u svim ovim misijama koje su i pod pokroviteljstvom u saradnji sa UN i sa EU, koju vrstu moritoringa, u kakvim uslovima oni tamo žive, borave, i posvećenost toj misiji, i važnije od toga sa kojim problemima i izazovima se oni suočavaju, koji su naši mehanizmi da te probleme rešavamo, na njih reagujemo, kakve su posete države Srbije, da li biste mogli da nas upoznate u nekoliko reči ukoliko postoji mogućnost sa tako nečim.
Dakle, mi smo partneri u zajedničkom projektu u uspostavljanju očuvanja mira. U tom smislu imate našu apsolutnu podršku uz molbu da se osvrnete na nekoliko stvari. Hvala vam na pažnji.