Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Vladimir Đurić

Vladimir Đurić

Stranka moderne Srbije

Govori

Hvala, predsedavajući.

Ispred poslaničke grupe Stranke moderne Srbije i izborne koalicije Ujedinjene demokratske Srbije na predstojećim parlamentarnim izborima, na početku, nažalost, ne mogu a da se kratko ne osvrnem na jutrošnje nasilje ispred Skupštine. Učiniću to nešto kasnije, a nemam dilemu da će i EU koja je malopre pominjana, baš kao i svi drugi međunarodni činioci privrženi demokratiji, osuditi svako i svačije nasilje, gde god i kad god da se ono dogodi u političkom životu, jer nasilje nije politika. Nasilje je nasilje.

Što se tiče predloženih promena Izbornog zakona, Stranka moderne Srbije i koalicija Ujedinjene demokratske Srbije njih vide kao jedno olakšavanje izbornih uslova u smislu olakšavanja određenih izbornih radnji koje je naša izborna koalicija već sprovela na ranije važeći, teži način, ali očigledno se radi o nužnom prilagođavanju izbornih radnji epidemiološkim okolnostima, a o legitimitetu tako okončanog izbornog procesa sudiće opet isti oni koji inače sude o legitimitetu i priznavanju rezultata izbora u Srbiji, a to su pre svega EU i međunarodna zajednica.

Ali, to ukazuje na očiglednu potrebu permanentne dorade izbornog sistema u Srbiji i očigledne potrebe nastavka onog predizbornog dijaloga koji je, uz posredovanje EU i, pre svega, uvaženih kolega parlamentaraca iz Evropskog parlamenta, vođen neposredno u nekoliko rundi pred početak ove izborne kampanje koja je prekinuta bila u proteklih pedesetak dana tokom vanrednog stanja.

Naravno, to je još jedna promena izbornih pravila u toku izborne godine, sada već i u samoj izbornoj kampanji, ali to je na neki način nastavak loše prakse da izborna pravila menjamo u izbornim godinama. Tu praksu smo imali i prethodnih tridesetak godina.

Ja sam već jednom spominjao analize koje su određeni profesori pravnog fakulteta radili kada su konstatovali da smo suviše često u izbornim godinama menjali izborna pravila i na taj način sve vlasti pokazuje nedostatak kapaciteta i kompetentnosti političke volje da izgrade sistem, pa makar samo izborni sistem kao jedan deo sveukupnog političkog sistema.

I naš politički sistem i njegov izborni deo imaju mnogo nedostataka. Javnost o tome puno polemiše. Recimo, iz javnosti čujemo predloge da građani hoće da znaju za koga glasaju i da biraju pojedince, a ne kandidate na stranačkim ili koalicionim izbornim listama.

Ispred Ujedinjene demokratske Srbije i njene izborne koalicije pozivam građane da izađu na naš koalicioni sajt - evropskasrbija.rs i tamo će tačno saznati za koga glasaju, jer mi biografije naših kandidata ponosno objavljujemo, kako radne, tako i one koje se tiču njihovog političkog kredibiliteta. U krajnjoj liniji, liste kandidata su javno dostupne i na sajtu RIK, pa i na samim izbornim mestima.

Naša javnost vrlo četo kaže – mi hoćemo poslanike koje stranka ne može disciplinovati, ali isto tako ta javnost kaže – hoćemo zbog preletača da mandati pripadaju strankama, a ne poslanicima.

Ja sam jedan od poslanika kog stranka nije mogla da disciplinuje, jer sam istrajavao na politikama na kojima sam dobio mandat, politikama koje sam zastupao 2016. godine i koje zastupam i danas, a to su politike građanske, sekularne, moderne evropske Srbije, na zapadu brzo i snažno integrisane u EU i našu zajedničku evropsku kuću i porodicu razvijenih država.

S druge strane, građani nekad kažu – hoćemo većinski izborni sistem, nećemo proporcionalni. Ali, predviđaju, recimo, da većinski izborni sistem pomaže velikima da postaju još veći i da se on kolokvijalno naziva – pobednik uzima sve. Po takvom sistemu, konverzija podrške i procenata glasova u procente mandata ide uvek u prilog izbornom pobedniku i on dobija mnogo više mandata nego što je dobio procenata glasova.

Postoji još puno tema u našem izbornom sistemu o kojima treba da se razgovara, a to je i politika finansiranja političkih aktivnosti, politika doniranja političkim strankama. Nažalost, nemamo kulturu velikog broja malih, sitnih donacija od strane građana političkim strankama čiji rad podržavaju.

Berni Sanders, jedan od predsedničkih kandidata u SAD, uspeo je da dva sata nakon objavljivanja svoje kandidature skupi preko interneta po dva, dva i po miliona dolara u velikom broju malih sitnih donacija građana. Kod nas je tako nešto, nažalost, nezamislivo i mi svi zajedno treba da se zapitamo zašto ne postoji takva vrsta poverenja građana u svoje političke predstavnike, čak ni takva da nisu spremni u velikom broju ni jedan, dva, pet ili deset evra odvojiti za finansiranje njihovog rada njihovih političkih predstavnika.

Dakle, demokratija i njeni procesi služe da sa svojim procedurama i pravilima na pravilan način kanališu konflikte u društvu i rešavaju ih.

Kada demokratije nema i kada su njeni procesi suspendovani, kada se izrugiva vladavini prava u demokratskim procesima, onda nezadovoljstvo u društvu raste i razlike se produbljuju i pritisak u loncu raste i preti da se nekontrolisano kao nasilje izlije po ulicama.

Naravno, ko potegne prvi za nasiljem on nosi odgovornost za političke i sve druge posledice, ali ne treba zaboravljati da osim fizičkog nasilja postoje i razne druge vrste nasilja, kao što je verbalno nasilje, pravno nasilje, nejednakost građana pred zakonom kao jedna forma pravnog nasilja itd.

Vlast je, pre svega, odgovorna za negovanje demokratije i njenih procedura, jer ima većinu koja omogućava da blagovremeno usvaja izmene izbornih zakona, podzakonskih akta, pravila ponašanja, kako bi demokratski sistem u državi permanentno popravljala i kako bi omogućavala da on na bolji način kanališe nezadovoljstva i razlike u društvu.

Šteta je što smo suviše kasno i tek na pritisak iz Brisela mi prošle godine počeli da popravljamo svoju demokratiju i da branimo demokratske slobode koje smo tako teško sticali tokom devedesetih godina prošlog veka i posle toga.

Podsećam da smo dva puta tada odbranili izborne rezultate – 1996. i 1997. i 2000. godine i uvek ćemo to radite, jer demokratija na kraju uvek pobedi pre ili kasnije. Ja vam se zahvaljujem.
Hvala, predsedavajući.

Poštovani građani, usvajanjem odluke o prestanku vanrednog stanja i pratećeg zakona mi iz Ujedinjene demokratske Srbije vidimo da prestaju da važe uglavnom odbrambene i epidemiološke mere, a nastavljaju da važe one ekonomske.

Naime, prestankom važenja Uredbe o merama Vlade u vanrednom stanju, prestaju da važe mere zabrane kretanja, mere socijalnog distanciranja propisane u toj uredbi, na primer, najviše 10 ljudi na sahranama uz najmanje dva metra rastojanja, prestaje da važi, recimo, odredba kojom MUP licima sumnjivim na zarazu može odrediti boravak na adresi prebivališta ili boravišta. Prestaju da važe zabrane održavanja zborova i svih drugih okupljanja građana na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Prestaje da važi i zabrana sletanja na aerodrome i poletanja sa njih radi prevoza putnika u međunarodnom vazdušnom saobraćaju i prestaje da važi i zabrana međunarodnog, drumskog i železničkog prevoza putnika. Dakle, to su sve uredbe koje prestaju da važe. Prestaje da važi i uredba kojom se poslodavci obavezuju da reorganizuju rad shodno epidemiološkim uslovima.

Dakle, sve ove snažne odbrambene mere se ukidaju, a virus je i dalje tu. Istina, ostaje na snazi epidemija kao zakonski okvir za postupanje, po Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i Zakonu o javnom zdravlju.

Ali, nedostaje nam, ili barem nismo videli i čuli danas, plan kako ćemo se mi kao građani i kao društvo prilagoditi i navići na suživot sa virusom, a što će biti nužno, u bliskoj i u srednjoročnoj budućnosti?

Neke vlade evropskih država već su napravile takve planove i na jedan vrlo jednostavan i razumljiv način su ih prezentovale građanima. Iskrenost sa kojom su prema građanima nastupile bila je dovoljna za podršku i uvažavanje nemogućnosti preciznog planiranja. I tim vladama nikakva samohvala i nikakva propaganda nije bila potrebna.

Nas iz Ujedinjene demokratske Srbije zanima plan povratka u život sličan onom od pre epidemija. Naravno, razumemo da taj život neće moći biti potpuno isti, ali očekujemo plan kako ćemo se vratiti što sličnijem načinu života kako vreme bude odmicalo. Recimo, plan do, na primer, septembra. Dakle, redosled koraka povratka u život građana, preduzeća, škola, vrtića, domova za stare, zdravstvenih institucija - kakav je plan da zdravstvene institucije vrate nivo pružanja zdravstvenih usluga nevezanih za aktuelnu epidemiju? Koji će kriterijumi biti korišteni pri odlučivanju o tim merama u tom planu, hoće li u taj proces biti uključeni i sindikati, zaposleni, druge zainteresovane društvene grupe?

Interesuje nas koliko često će se i kako ažurirati ekonomski paket kriznih i postkriznih mera, mere koje se tiču putovanja, otvaranja države prema međunarodnom okruženju i odgovori na sve druge društvene izazove? Kako ćemo ići u bioskope? Kako ćemo ići u pozorišta? Ili to možda nije ni važno onima koji nam kreiraju krizne i postkrizne mere?

Ne možete reći samo da ćete aerodrom otvoriti kada se otvore aerodromi po Evropi, da smo mi spremni a da čekamo druge. Jer, dovoljno je pogledati red letenja sa frankfurtskog aerodroma - danas u 15.15 otišao je let za Milano, u 15.40 za Rim, u 13.15 je otišao, na primer, let za Njujork, Lufthanzini letovi.

Ja ovim ne impliciram da postoje uslovi da se avionski saobraćaj vrati u redovan režim, već da se građani zbunjuju kada čuju da granice nema šanse da skoro budu otvorene, ali onda istovremeno ministar prosvete najavljuje skore ispitne rokove. Šta da planiraju studenti iz Republike Srpske kada dobiju takve informacije?

Fakulteti su dobili instrukcije da od 15. maja otpočnu sa održavanjem nastave i te instrukcije su napisane tako da su fakulteti shvatili da je na svakome od njih da odluči hoće li raditi po učionicama ili će raditi na daljinu, shodno svojim mogućnostima.

Kad smo raspravljali o budžetu, ministar finansija se hvalio jesenas kako kapitalne investicije imaju mnogo veći multiplikativni efekat na privredni rast, a to je ono što je najvažnije za budući životni standard građana. Međutim, ekonomski paket predviđa kresanje kapitalnih investicija. I o tome mi ovde nismo čuli ni reč ni danas ni prošle nedelje, jer su sednice tako koncipirane da imamo samo plenum i da nemamo kada o različitim ekonomskim rešenjima da raspravljamo i da ukrštamo argumente, da vidimo šta je najbolje.

Na prethodnoj sednici sam govorio o tome kako su kontradiktorne i zbunjujuće poruke od organa vlasti shvaćene, pa građani nisu sigurni da li se krizom upravlja iz političkih motiva ili njome rukovodi struka, pa onda posledično građani misle da su mere preoštre obzirom na epidemiološku situaciju, da su rigorozne, ali istovremeno i da je epidemiološka situacija gora nego što se predstavlja i da u oba slučaja iza svega toga stoje neki politički motivi.

Zato građani lupaju u šerpe, zato, jer sumnjaju u opravdanost mera kojima su podvrgnuti i kompetentnost onih koji krizom upravljaju, a sumnjaju jer čuju šta im se govori, čuju te konfuzne poruke, a ne zato što vole Janka, Marka, Peru, Žiku ili Đoku. I bakljadama ih nećete od tog uverenja razuveriti. Možete ih samo dodatno iritirati, a usput i kršiti zakon kada im ugrožavate zajedničku imovinu penjući se na krovove zgrada, jer to je njihova imovina, i usput kršite i policijski čas, zabranu okupljanja itd.

Dakle, mi ne vidimo fazni plan sa datumima trajanja svake faze i sa informacijom o tome kako će pojedine mere izgledati u svakoj od faza. Ja mogu ustupiti nadležnim državnim organima konkretan plan u PDF formatu na 25 strana jedne države članice EU, gde je svih pet faza datumski razjašnjeno, sa prikazom svake od mera u svakoj od tih faza. Dakle, kako će izgledati mere koje građani pojedinačno moraju da sprovode - nošenje maski i rukavica, kućna samoizolacija, izlazak starije populacije u šetnje, nabavke, porodična i druga okupljanja na otvorenom ili zatvorenom, posete starijima od strane male dece.

Neke evropske vlade, recimo, planiraju meru ograničavanja velikih porodičnih okupljanja npr. svadbi, kao i četrnaestodnevnu kućnu samoizolaciju za povratnike u zemlju čak i posle 10. avgusta. U nekim evropskim zemljama povratak na redovan radni režim krenuće tek od 1. juna samo tamo gde je moguće održavati rastojanje od dva metra između zaposlenih.

Mi ukidamo uredbu o posebnom organizovanju rada poslodavaca u vanrednom stanju i naši poslodavci praktično već pozivaju zaposlene na svoja radna mesta u potpuno redovan radni režim, a virus je i dalje tu.

Dakle, to nije plan. Možda nama ovakve mere ne trebaju, ali mi ne vidimo plan. Mi nastavljamo fudbalsko prvenstvo 30. maja. To je stvarno krajnje neobična stvar koja zaslužuje posebno objašnjenje.

Dakle, koliko god se izborna kampanja zahuktavala i koliko god stalno bili u njoj, hajde jednom da se bavimo poslom i informisanjem građana, da ih ne izlažemo propagandi, da ih sluđujemo dezinformacijama o raspadu EU. To slušamo već 30 godina, 30 godina se raspada, nikako da se raspadne, neće se ni raspasti. Dakle, da se batali propaganda, jer zaista zdravlje ljudi je u pitanju. Zahvaljujem na pažnji.
Hvala predsedavajući.

Poštovani građani, nadam se da ste svi dobro. Ne biti u Skupštini u danima ovako vanrednih okolnosti znači duboko ne razumevati ulogu narodnog poslanika i unapred bežati od odgovornosti. I ovo se odnosni jednako i na vlast koja je tek posle 40 i više dana odlučila da sedne u skupštinske klupe.

Tri su teme najvažnije na današnji dan, kako je upravljano krizom, kolika je šteta, ima li odgovornih za njeno uvećanje i šta radimo dan posle kako bi nakon što preživimo virus, preživeli i ekonomski.

Ustavnost proglašenog vanrednog stanja je kako ste rekli juče, naravno u nadležnosti Ustavnog suda, ako se lati svog posla, oslobođen političkog pritiska. Nesumnjivo je da su u najmanju ruku ustavne nedorečenosti zloupotrebljene za suzbijanje demokratije i kritike koja je nužna za napredak društva.

Ako su moguća skajp suđenja, Skupština je morala i mogla iznaći način da ranije pokrene svoje aktivnosti i raditi nešto u ovim istorijskim danima, da bi građani bolje uvažili i razumeli situaciju i bolje prihvatili mere.

Čak i ako plenum nije bilo bezbedno organizovati, zašto nije onlajn zasedao Odbor za ustavna pitanja da razjasni proglašenje vanrednog stanja. Ako je prošle nedelje mogao zasedati Administrativni odbor da raspravi rebalans skupštinskog budžeta, zašto juče i danas nisu zasedali Odbor za finansije i Odbor za privredu, da rasprave ekonomski paket i rebalans budžeta, već sve to raspravljamo samo ovde u plenumu, zajedno u paketu sa merama šetanja kućnih ljubimaca i pravimo ovde ovu partizansko četničku predstavu o tome šta zapravo predstavlja 1. maj građanima. Dakle, skraćena verzija rebalansa budžeta ima čak 54 strane i tu i te kako ima o čemu da se priča, da bi građani razumeli postoji li plan za ekonomsko preživljavanje nakon što se preživi zdravstveno. Zašto se izbegava demokratska debata, ako je to prilika vlastima da iznesu svoje sjajne argumente, recimo da objasne zašto je opravdano rebalansom budžeta ukinuti devet milijardi dinara Ministarstvu zdravlja za KCS i zdravstveni centar u Jagodini, jer građane brine stanje zdravstvenog sistema pred eventualni drugi talas pandemije.

Početak ove krize obeležila je već ova čuvena pres-konferencija o kojoj je danas razgovaramo, za koju smo juče saznali da je bila kruna prvog sastanka Kriznog štaba. Taj sastanak mora da je bio jako dobar ako je tako krunisan. Tamo smo čuli hitove kao što su, šoping u Milanu, najsmešniji virus u istoriji koji postoji samo na „fejsbuku“ i čuli smo da se leči rakijicom. Posle toga smo čuli da ćemo mi vrlo brzo napraviti vakcinu, kao da je to jednostavno otprilike kao i kuvanje te rakijice.

I, struci koja je nemo posmatrala sve to, već tada je bačen klip u točkove i otežano je objašnjavanje neophodnosti preduzetih mera građanima, podriven joj je kredibilitet i dovedeno je u pitanje njeno podleganje političkom pritisku već tada na toj pres-konferenciji.

Kasnije, propagandno naslađivanje merama, raspirivanje straha nedovoljnim grobljima, apokaliptičnim sms porukama, nelogično optuživanje građana koji su disciplinovano sedeli kod kuće za epidemiološku situaciju, stvorili su utisak da zapravo mi ne živimo borbu protiv epidemije kojom rukovodi struka, već da živimo jedan propagandni šou sa političkim motivima koji je nemački „Špigl“ pre neki dan u svom jednom članku nazvao predsednički horor šou u Korona diktaturi.

Posledice ove konfuzije su da danas mnogo građana sa jedne strane misli da su mere oštrije nego što epidemiološka situacija nalaže, a istovremeno misle i da je epidemiološka situacija gora nego što nam vlast u javnosti predstavlja. To je percepcija u javnosti.

Dakle, u Srbiji ne žive maloumni i nerazumni ljudi. Ako im se lepo objasni, onako kako je to u dva, tri navrata uradila nemačka kancelarka Angela Merkel, ljudi će razumeti i ponašaće se racionalno i neće biti potrebe da im se svaki dan obraća predsednik sa televizije, iako znamo da on to voli da radi.

Ostalo je nejasno, jesmo li mi sekularna država kako Ustav propisuje ili imamo državnu crkvu koja je van zakona, pred kojom predsednik mora da kleči, da je moli da se ponaša razumno i da se istovremeno tolerišu pozivi na kršenje zakona od strane crkvenih velikodostojnika i kršenje zabrane kretanja po crkvenim portama za Uskrs, dok su naši roditelji sami zatvoreni u svojim domovima obeležavali Uskrs disciplinovano pridržavajući se mera.

Ova pandemija iskorišćena je i za svojevrsnu spoljnopolitičku propagandu jednog, bojim se, spoljnopolitičkog zaokreta. Dakle, ta udvorička propaganda Kini je došla do, ja bih rekao - danke dojčland nivoa.

Mi smo tražili kao Ujedinjena demokratska Srbija da se objave donacije. Do dana današnjeg nisu objavljene. Evo, ja ću sada dati podatke iz baze podataka koju vodi Vlada Srbije.

Evropska unija je u poslednjih pet godina samo, Srbiji donirala 1,8 milijardi evra, što je 44 puta više od prvog sledećeg donatora, a to su Ujedinjene nacije. Za zdravstveni sistem u poslednjih pet godina Evropska unija je donirala 160 miliona evra, što je 12 puta više nego Kina. To su samo podaci za poslednjih pet godina. U istoj toj bazi 1,2 milijarde je ruske razvojne pomoći, ali su to krediti, donacije nisu evidentirane i nejasno je da li se igde evidentiraju.

Nemam puno vremena, pošto je sve objedinjeno, želeo bih da delegiram jednu temu koja je važna, a izostala je u ekonomskom paketu Vlade, a to je maloprodajna cena naftnih derivata.

Dakle, kalkulacija koju smo uradili pokazuje da nema razloga da maloprodajna cena naftnih derivata za evrodizel litru pređe 120 dinara. Ona je trenutno u Srbiji 140, skoro 150 dinara. Ovo je cena evrodizela na OMV pumpi u „Tristerštrase“ u centru Beča, 1,099 evra, to je 129 dinara.

Ja sam slobodan reći, zabluda je da maloprodajne cene naftnih derivata u Srbiji ne prate pad cena sirove nafte na svetskom tržištu zbog akciza. Akciza je fiksna, ona ne zavisi ni od jednog varijabilnog imputa. Razlog zašto maloprodajne cene u Srbiji ne prate pad cena sirove nafte je dominantan, gotovo monopolski položaj koji jedna naftna kompanija u Srbiji ima iz političkih razloga i činjenica da sve ostale naftne kompanije prate tu cenovnu politiku i mi imamo svojevrsno kartelsko udruživanje na tržištu maloprodaje naftnih derivata. Ovo je jako važno zato što cena goriva je ključni troškovni imput u privredi koja treba da nam bude osnova za ekonomsko preživljavanje nakon što preživimo virus. Hvala.
Hvala predsedavajuća.

Usvajanje zakona o nestalim bebama u formi koja je prihvatljiva za roditelje je nešto na čemu niko ne treba se bori za politički profit, jer ova tema mora biti iznad toga i raspravu o ovom zakonu neumesno je koristiti za obračune političke prirode po bilo kom drugom osnovu.

Neumesno je bilo kog narodnog poslanika koji je doprineo usvajanju bilo koje odredbe zakona prihvatljive roditeljima stavljati u bilo kakve kontekste teorija zavere i pokušavati da ga degradiraju, degradirajući se i degradiraju predložena zakonska rešenja.

Neumesno je isto tako napadati i ulogu bilo koje nevladine organizacije koja je uzela učešće u ovom dugom procesu ishodovanja nekih poboljšanja koja su ovih dana postignuta i za koja postoje i određena saglasnost roditelja, a naročito neumesno je bilo koje udruženje roditelja stavljati u bilo kakav kontekst teorije zavere. Roditelji su ti koji imaju svako političko i etičko pravo da izaberu nevladine organizacije sa kojima će sarađivati na ovoj za njih najvažnijoj životnoj temi.

Zakon se možda ne donosi na brzinu, ali se istini za volju donosi u poslednji čas, ali to je posledica odsustva parlamentarnog dijaloga u jednom dugom vremenskom periodu, istorijski dugom u Srbiji. To je nešto što svakako pokušavamo da izmenimo i da taj parlamentarni dijalog odnegujemo.

Možda se ne donosi radi izbora, ali istini za volju usko administrativno posmatrano donosi se i radi predstojeće sednice Saveta Evrope jer presuda iz 2013. godine dala je Srbiji rok od godinu dana da ove stvari zakonski reši i mi taj rok već šest godina probijamo, a nadam smo da smo svi ovde svesni, donosi se najpre radi roditelja i ljudi koji sumnjaju da su kao novorođenčad bili žrtva trgovine iz porodilišta i zato je važna saglasnost roditelja na postignuta zakonska rešenja.

Stranka Moderne Srbije se nada da će reprezentativna roditeljska udruženja kompetentno porazgovarati o ovim zakonskim rešenjima, pogotovo o ovim najnovijim sa jučerašnjeg sastanka u Vladi Srbije.

U ovom trenutku ključna stvar je sledeća. Zakonom će se formirati komisija u kojoj će roditelji imati većinu i koja će imati širok mandat definisan u sedam tačaka člana zakona koji se dodaje ovim poslednjim amandmanom i to je ono što su na neki način roditelji i hteli, da imaju kontrolu nad istragama i procesima, da traganje za istinom ne može slovom zakona i mimo njihove volje niko trajno obustavi i da lice koje sumnja da je bilo predmet krađe ili prodaje iz porodilišta, dakle koje sumnja u svoje biološko poreklo može da pokrene postupak propisan ovim zakonom i svaki drugim zakonom koji se ispostavi relevantnim tokom postupka po ovom zakonu.

Nadam se da će roditeljska udruženja iskoristi mogućnost koja stvara ova komisija i da će kroz rad u njoj u svom punom kapacitetu dati predloge da se popravi i ovaj zakon koji će verovatno danas biti usvojen i tako pomoći da se dođe do istine u svakom pojedinom slučaju. Mnogi nedostaci, istini za volju ostaće i dalje u ovom zakonu i tu, eto, kolega Nemanja Šarović je bio detaljan kada je to nabrajao. Krug predlagača za pokretanje postupka iako je proširen on još uvek ne obuhvata sva lica koja bi mogla po prirodi stvari biti ovlašćeni da pokrenu postupak utvrđivanja istine po ovom zakonu. Ograničenost roka za podnošenje predloga za šest meseci, isključenje javnosti, pa zašto ne i pozivanje na javni interes kojim bi se stvorili preduslovi da se iskoristi ustavna mogućnost za retroaktivno dejstvo skidanje zastare sa ovih stvari itd, i ta famozna novčana naknada koja je i dalje, apsolutno neprimerena.

Zato bih rekao da ono što ovim zakonom dobijamo nije sve ono što je roditeljima i potrebno, ali jeste nešto što može dati zakonski okvir da se ka tome krene. To je i posledica neke iskre dobre volje koja je juče pokazana iz izvršne vlasti. Šteta je što toga nema više, šteta je što toga nema svuda i u svakoj instituciji.

Nadamo se da će u srpskoj demokratiji tih takvih iskri dobre volje biti više i da će one zaživeti svaki put kada se pojave. Jer, ovo je na neki način, samo prvi korak u dobrom pravcu na putu od hiljadu koraka, roditelji će svakako insistirati na više i Stranka moderne Srbije, će uvek kao i do sada u tome roditelje podržati.

U ovom trenutku barem nešto više je od ništa, ali još uvek nije sve što je roditeljima i potrebno. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Predlog zakona o utvrđivanju činjenica o statusu novorođene dece za koju se sumnja da su nestala iz porodilišta u Republici Srbiji ne zaslužuje detaljnu analizu i iščitavanje članova i posebnih tehničkih rešenja iz prostog razloga što ako je svrha ovog zakona da roditelji saznaju istinu, onda je on tu svrhu potpuno promašio, jer roditelji nestale dece ovakav zakon ne žele.

Potpuno je bespotrebno da mi čitamo njegove članove, da analiziramo pravno-tehnička rešenja, jer na javnom slušanju koje je organizovano, na kom su prisustvovala, jedva su uspela da se uguraju, udruženja roditelja nestale dece, ni jedno udruženje ovakav zakon nije podržalo. Valjda se za njih taj zakon piše.

Roditelji nestale dece ne veruju državi, jer Vladina komisija koja je napravljena da utvrdi istinu ili da nas barem njoj približi nije uradila ništa i nije podnela ni jedan izveštaj o svom radu za dve godine, a na to je bila obavezana Odlukom Vlade kojom je formirana.

Dakle, Vlada je formirala komisiju koja nije uradila ništa. To govori o kredibilitetu Vlade kao predlagača ovog zakona, jer je osnovano verovati da ova komisija onda nije ni formirana da traga za istinom, već da bi stvorila privid da se nešto radi i da bismo pred Savetom Evrope imali neki papir da pokažemo.

Roditelji nestale dece ne prihvataju zakonsko rešenje, po kojem ako ne daju DNK uzorke državi, oni praktično time odustaju od istrage i slučaj se zatvara, jer roditelji ne daju DNK državi, pošto joj ne veruju, s razlogom.

Ima roditelja koji su sopstvenom opsežnom, višegodišnjom istragom došli do parafinskih kalupa, dali ih na analizu u Nemačku i iz te analize dobili ishode koji su njihove sumnje samo potvrdili.

Roditelji žele nezavisno DNK analizu i za takvu analizu će dati uzorke, jer njim su deca nestala u državnim bolnicama, u državnim porodilištima i državni organi su saučestvovali i prikrivali dokaze i zbog toga roditelji ne veruju državi i po tome se ne razlikuju od mnogih građana.

Njima ne treba zakon po kom će oni imati samo pravo žalbe na visinu naknade koja im uopšte, inače i ne treba i koja je i sramna. Nije nepoznata praksa u svetu da se finansijski radi neka satisfakcija kada ništa drugo nije moguće. Ali, da vam kažem, to u anglosaksonskom pravu imate, pa kada greškom proizvođača automobila pogine vozač, porodica tuži fabriku automobila i dobije 125 miliona dolara odštete, a ne 10.000 evra. Ali, ovim ljudima ne treba novac, njima treba istina i oni kažu da im tu istinu ovaj zakon ne donosi i ne žele ovakav zakon.

Nadalje, Predlog zakona nije prošao javnu raspravu. Jedno javno slušanje nije javna rasprava, čak i na to jedno javno slušanje Udruženja roditelja nisu pozvana, nego su jedva nekako u poslednji čas na to javno slušanje ubačeni.

Pošto javne rasprave nije bilo, ni roditeljska udruženja, ni stručna javnost, nisu imali priliku da daju primedbe i nekorektno je sada reći – opozicija kritikuje i pravi politički marketing ne nudi rešenja, zašto ne dajete amandmane? Nema, zato što da ste imali nameru zvali biste roditelje da se uključe u sve ovo. To je besmisleno davati amandmane sada ako je celom poslu pristupljeno na takav način.

Udruženja roditelja nisu pozvana ni u radnu grupu koja je pisala ovaj zakon. Ponovo je, kažem, licemerno sada pozivati bilo koga da piše amandmane, jer sve dok postoji barem jedno udruženje roditelja koje se protivi ovakvom zakonu, ovakav zakon ne treba da bude donet i nije korektan prema makar jednoj majci u Srbiji koja mu se protivi.

Postavlja se pitanje – ako roditelji nestale dece ovakav zakon ne žele, za koga se on onda donosi? Kome se on usvaja? Šta je svrha ovakvog zakona? Valjda je cilj da roditelji nestale dece kažu – nama je država Srbija konačno donela zakon kojim smo zadovoljni i verujemo našoj državi da će taj zakon sprovesti i približiti nas bliže istini, a mnogi od nas do konačne istine i dovesti. Ali, roditelji to ne kažu. Roditelji kažu – ovaj zakon nije to. Vi kada budete glasali za ovaj zakon vi nećete glasati za ono što žele roditelji nestale dece.

Zato apelujem na narodne poslanike da glasaju u danu za glasanje protiv ovog rešenja. Apelujem da razmislite koga predstavljate. Građane. Roditelji nestale dece su građani neki od njih i apelujem da glasate po savesti, a ne po stranačkoj disciplini.

Stranka moderne Srbije će glasati u ime roditelja nestale dece za njih i umesto njih, kao njihovi predstavnici protiv ovog zakona.

Hvala.
Ministre, kad sam ja tačno rekao da sam ja ili neko iz Stranke moderne Srbije najpametniji i da mi imamo najbolji predlog zakonskog rešenja? Zar iko misli da zna ovu problematiku bolje od roditelja koji se ovom problematikom bave decenijama?

(Marko Atlagić: Pišite vi onda predlog.)

Mi da pišemo predlog? Taman posla. Pa, ti ljudi to najbolje znaju i nije tačno da nisu rađene analize i da nije tragano za boljim rešenjima, pričaćemo u raspravi o pojedinostima o tome. Evo, član po član, urađena analiza i na kraju zaključak da ovo ne vredi amandmanima popravljati, nego da bi trebali zajedno ponovo sesti i napisati bolji predlog zakona zajedno sa svim zainteresovanim stranama u tom procesu.

Niko ovu vlast ne krivi što je predložila zakon, ili što prethodna vlast nije predložila zakon, ili što je neka prethodna, prethodna vlast dozvolila da se ovi zločini otmice dece iz porodilišta i trgovina decom dese.

Niko to ovu vlast ne krivi i ne može kriviti, ali opet, stoji činjenica da su udruženja roditelja protestvovala juče ispred Skupštine, da su došli na Javno slušanje u Skupštinu i da su rekli da predlogom ovog zakona nisu zadovoljni. I narodni poslanik koji glasa za, mora da bude svestan da glasa protiv stava svake te nezadovoljne majke koja smatra da joj ovaj zakon ne donosi satisfakciju. Ja to tako vidim.

Ne mislim da je ovde reč o lošoj nameri, ne mislim da je ovde reč o želji za prikrivanjem stvari, samo mislim da nije dobro što nisu sve zainteresovane strane izrazile zadovoljstvo predlogom, jer ako na ovom pitanju ne možemo da postignemo društveni konsenzus i sveopštu saglasnost svih zainteresovanih strana, onda to nije dobro za ovo društvo.

Hvala.
Hvala, predsedavajuća.

Zakon koji je danas pred narodnim poslanicima je Zakon o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu i to je jedan od zakona za koji građani očekuju da ispravi tranzicione nepravde. Građani koji su u velikoj većini tranzicioni gubitnici gladni su te tranzicione pravde i ovo je sada pokušaj, predizborni pokušaj vladajuće većine, da odgovori tom apetitu građana za tranzicionom pravdom.

Međutim, postoji jedno prethodno pitanje na koje treba dati odgovor, a u obrazloženju zakona ga nema, jer ako postojeće zakonske mogućnosti nisu korišćene, šta je sad garancija da će biti korišćene mogućnosti koje stvara poseban zakon? Ako za osam godina aktuelna vlast nije po postojećim zakonima uradila dovoljno ili skoro ništa, a mogla je, zašto sada verovati da će bilo šta biti urađeno po posebnom zakonu, a trebalo bi biti?

Šta je državu sprečavalo da koristi mogućnost unakrsne provere imovine i prihoda koja je predviđena još 2002. godine Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji? Još od 2004. godine javni funkcioneri moraju da prijavljuju svoju imovinu i svoje prihode, a od 2010. godine se davanje netačnih informacija u nameri prikrivanja smatra i krivičnim delom. Od 2009. godine je u Srbiji zakonski moguće oduzeti imovinu i nametnuti teret dokazivanja krivice onome za koga se sumnja da je nezakonito stekao imovinu bez uporišta u zakonskim prihodima.

Dakle, ovo što sada poseban zakon donosi, a to je da onaj ko je osumnjičen da je imovinu stekao nezakonito upravo on ima teret krivice dokazivanja da je imovina stečena zakonito. To je nešto što smo već imali u posebnim zakonima i naravno odavno je kod nas i moguće oduzeti imovinu stečenu krivičnim delom, pa je onda najpre trebalo dati odgovor na pitanje da li je za izostanak primene odredaba postojećih zakona godinama unazad problem bio u tim odredbama ili je problem bio u njihovom sprovođenju ili jednostavno u izostanku političke volje da se obračuna sa nezakonitim tranzicionim dobitnicima koji su tu tranzicionu dobit stekli korupcijom i organizovanim kriminalom.

Ko će dalje biti obuhvaćen ovim zakonom? Dakle, to su lica kod kojih: 1) se utvrdi da postoje tri uzastopne godine sa povećanjem imovine i 2) lica kod kojih je razlika između uvećanja imovine i prijavljenih prihoda veća od 150.000 evra. To su dva uslova koja moraju da se steknu.

Mi ćemo, zapravo, tek za par godina videti ko će biti „srpski Sanader“ i da li će iko to i biti. Da podsetim građane, država Hrvatska je, dakle, uhapsila i osudila predsednika Vlade zbog korupcije i organizovanog kriminala, upravo u aferi sa malopre pomenutom jednom austrijskom bankom.

Čekaćemo šest meseci za podzakonska akta, pa devet meseci za formiranje posebne jedinice. Trebaće vremena da zaposleni u poreskoj upravi i sudije prođu obuku. Dakle, posle imaćemo i žalbe Upravnog suda, konačne presude itd, tako da će još puno vode proteći Dunavom da se predizborna obećanja koja će biti davana u kampanji, kako će tranziciona pravda biti zadovoljena, zaista i ispune. To građani treba da čuju kada budu slušali kako je u predizbornoj kampanji ova vlast prva i jedina donela zakon koji će doneti ultimativnu tranzicionu pravdu. Dakle, to se neće skoro dogoditi.

Javnost neće saznati ni da li je i zašto neki visoki funkcioner izuzet od kontrole, jer kontrola će započinjati prethodnim postupkom koji će biti predviđen u godišnjim smernicama koje neće biti javno dostupne i mi nećemo znati zašto neki javni funkcioneri iz godine u godinu ne ulaze u godišnje smernice i nad njima se ne sprovode prethodne kontrole.

Tako da je simpatično to što pojedini državni funkcioneri sebe nude kao prve subjekte provere i udara ovog zakona, ali bolje bi bilo da o tome postoje zakonske garancije, a njih u tekstu zakona nema.

Nije definisan ni period kontrole. Dakle, on se navodi kao određeni period od tri uzastopne godine gde postoji povećanje imovine, pa se može, recimo, pretpostaviti da će poreska uprava kod nekog javnog funkcionera upravo kontrolisati uvek one tri godine kod kojih zakonski kriterijumi za sprovođenje zakona nisu ispunjeni.

Dalje. Nije svaka imovina za koju nema dokaza stečena nezakonito. Zakon ništa ne govori o gotovini koju je subjekt kontrole, dakle lice koje se kontroliše, moglo imati tri dana pre početka trogodišnjeg perioda koji je predmet kontrole, a onda tu gotovinu koju je zakonito posedovao tokom kontrolisanog perioda, iskoristio za kupovinu nekretnine, u kom slučaju nema povećanja imovine, nego ima promene oblika imovine i za zakonito posredovanje gotovine u katastarski proknjiženu nekretninu. Dakle, u tom slučaju nema 150 hiljada evra uvećanja imovine i ne potpada pod odredbe ovog zakona.

Pored ovoga postoji još nekoliko problema sa ovim zakonom, pri čemu ću ponoviti. Dakle, zakon koji će doneti kakvu-takvu tranzicionu pravdu građanima je potreban. Dakle, ovde je samo pitanje da li je to ovaj zakon, a na osnovu ovih primedaba koje ovde imamo, SMS uverena je da nažalost nije.

Dakle, imamo odredbe koje kažu da će Vlada dobiti, po našem mišljenju, prevelika ovlašćenja da propiše način vrednovanja imovine. Osnovano je pretpostaviti da će metodologije koje će Vlada koristiti u procesu vrednovanja imovine biti osnov za sudske sporove i može nam se desiti ono što nam se već dešavalo, da osuđena lica kasnije obore presude, traže odštete i da mi onda naplaćeni porez, zapravo, vraćamo uz kamatu.

Sama poreska stopa od 75% je vrlo interesantna. Ona je neuobičajeno visoka i kao takva ona ima prirodu kazne. Dobro je kada su zakonom propisane sankcije takve da odvraćaju počinioca krivičnog dela od ponavljanja krivičnog dela ili neke nove eventualne počinioce sprečavaju da u krivična dela uopšte uđu, ali ako je ovde doneto 75%, zašto nije doneto 100%? Time bi sva imovina stečena nezakonito zapravo bila oduzeta.

Postavljaju se još dva pitanja i time ću završiti. Zašto će BIA i MUP proveravati radnike posebne jedinice poreske uprave iz bezbednosnog aspekta, a da istovremeno, recimo, ne proverava radnike Agencije za borbu protiv korupcije, koji prirodom posla i po slovu zakona dolaze u posed informacija o imovini najviših državnih funkcionera?

Dakle, u tom smislu je ovaj zakon malo neusaglašen i naravno, u završnim odredbama nema ni reči o tome kako će se tretirati postupci koji su započeti po Zakonu o poreskom postupku i poreskoj administraciji u domenu unakrsne provere imovine i prihoda, šta će biti sa njima, pa je osnovno pretpostaviti da zapravo tih postupaka i nema i to je odgovor na pitanje zašto nije ništa urađeno po postojećim zakonima i zašto verovati da će po ovom zakonu stići ta toliko željena tranziciona pravda.

U tom smislu, SMS ovo više vidi kao jedan predizborni potez vlasti, da bi mogli u kampanji, eto, da pričate kako ste vi prvi i jedini doneli zakon koji je dugo bivša vlast obećavala, ali efekti tranzicione pravde za građane biće po našem mišljenju slabi i veoma odloženi. Hvala.
Naravno da će se uvek neko izvući. Ne postoji zakon koji donosi idealnu pravdu i idealne pravde nema i tu niko ne treba da bude naivan. Ali, u pogledu dosadašnjih postignuća, 400, 500 pravosnažno osuđujućih presuda je kap u moru srpske tranzicione pljačke.

Ako smo zaista postigli rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, onda je pravo čudo da nam Poglavlje 23 pregovaračkog procesa da EU, koje reguliše vladavinu prava, ide ovoliko sporo, uz toliko revizija akcionih planova i pravo je čudo da već nije pri samom zatvaranju.

U pogledu metodologije vrednovanja imovine čije će se povećanje u trogodišnjem proizvoljno izabranom periodu meriti i računati i zašto će ono biti povod za sudske sporove koji će koštati državu kasnije gotovo sigurno, govori i činjenica da u Srbiji sve procene gotovo redovno padaju na sudovima, bilo da je reč o proceni vrednosti pokretne imovine, nepokretne imovine ili, ako hoćete, procene vrednosti akcija u postupcima otkupa od malih akcionara, gde su gotovo listom sve te procene potpisane od strane renomiranih ovlašćenih procenitelja itd. padale na sudovima. Zato je ovo veoma tehnički osetljivo pitanje.

Konačno, zahvaljujem se vama na vašoj želji da budete među prvima subjekt kontrole predlogom zakona, ali i dalje ponavljam, mnogo bi bolje bilo da zakon za to daje zakonske garancije, ne kada ste vi lično u pitanju, nego kada su svi javni funkcioneri u pitanju, mnogo bi bilo bolje da zakon garantuje da će oni biti prioritet.
Hvala predsedavajući.

Poslanička grupa SMS uputiće pitanje Ministarstvu privrede i APR. Tražimo informaciju o broju izdatih rešenja preduzetnicima o prekidu obavljanja delatnosti, tzv. zamrzavanje i broju rešenja o brisanju preduzetnika iz Privrednog registra i to za period od 15. decembra 2019. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana, pa do najskorijeg mogućeg datuma. Iste podatke tražimo za isti period prošle i pretprošle godine, radi poređenja.

Naime, iz razgovora sa preduzetnicima na terenu, pre svega preduzetnicima iz IT delatnosti, dakle delatnosti informacionih tehnologija, dobili smo informaciju da je masovno povećan broj zahteva za zamrzavanje ili brisanje iz registra preduzetničkih radnji iz oblasti informacionih tehnologija, a da je povod za to upravo ono što je izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana krajem prošle godine uvedeno u cilju da preduzetnike iz IT delatnosti prevede u status zaposlenih lica sa ciljem da se po tom osnovu povećaju fiskalni prihodi države.

Međutim, sumnjamo osnovano da će zapravo posledica biti ta da ćemo imati masovno gašenje preduzetničkih radnji i selidbu IT preduzetništva na neke druge inostrane adrese. Zapravo, osnovano pretpostavljamo da će ovi traženi podaci na to ukazati.

Glavni problem IT preduzetnika bio je tzv. test samostalnosti koji je uveden ovim izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana i tada je digitalna zajednica tražila da se primena ovih odredaba odloži kako bi se i IT preduzetnici pripremili na njihovo sprovođenje i kako bi državni organi doneli adekvatna podzakonska akta i osposobili se za dosledno sprovođenje zakona i kako bi eliminisali svaku subjektivnost u tumačenju njegovih odredaba od strane organa poreske uprave, kako bi eliminisali svaku eventualnu pravnu nesigurnost, koja bi iz toga mogla proisteći.

Mi u stranci Moderne Srbije smatramo da se ovakva rešenja moraju donositi izuzetno promišljeno i oprezno. Svojim amandmanima smo tada pokušali da utičemo na izgled konačnog zakonskog rešenja i očekivali smo da će to Vlada u cilju proklamovanih svojih dobih namera uvažiti, ali nažalost zakon je usvojen u originalnom predloženom tekstu. Taj, dosta problematičan test samostalnosti, osnovano pretpostavljamo da će za posledice doneti gašenje nekoliko hiljada preduzetničkih radnji i ugroziti IT preduzetništvo, a preduzetništvo generalno, a pogotovo u oblasti informacionih tehnologija, trebalo bi da bude okosnica privrednog rasta i otvaranja novih radnih mesta i konkurentskog pozicioniranja Srbije na evropskom tržištu, obzirom da su naši IT preduzetnici već uveliko prepoznati kao globalno konkurentni pružaoci usluga informacionih tehnologija. Hvala.
Hvala predsedavajuća.

Danas biramo dva nedostajuća, odnosno zamenjena člana Saveta regulatora elektronskih medija i na sednici i ovim povodom želim da istaknem neka načela kada su mediji u pitanju.

Sloboda medija, naime presudna je za razvoj demokratije, a Regulator elektronskih medija je telo koje treba da obezbedi da mediji izvrše tu svoju važnu društvenu ulogu.

Pravo građana na celovito, pravovremeno i istinito informisanje zagarantovano je Ustavom, a novinarska struka demokratiju razvija kroz profesionalno, objektivno i relevantno informisanje. To bi tako barem trebalo da izgleda.

Sloboda medija nije, kada ne jednoj strani imate državne medije pod kontrolom vlasti koji favorizuju vlast, a onda pokušavate da uspostavite privatne medije kako bi i druga strana imala svoje propagandno glasilo. To nije sloboda medija i to nije informisanje, to je propaganda. I naše društvo bi trebalo da zna i građani da osete tu razliku.

U našem društvu, inače jako malo informisanja, skoro sve je isključivo propaganda, na žalost.

Jedna od većih zabluda našeg društva je da privatni mediji imaju pravo na slobodniju primenu propisa i profesionalnih načela, jer javno informisanje je delatnost od javnog interesa, i zato obaveza pridržavanja zakona jednako važi za sve medije bez obzira na vlasništvo, privatno ili državno, domaće ili inostrano.

Ako zakoni propisuju primenjivanje profesionalnih standarda, to mora i jednako važiti i u tržišnoj konkurenciji i za privatne i za državne medije. I to su načela kojih se na žalost srpsko društvo i srpsko tržište pružalaca medijskih usluga, srpsko-medijsko tržište ne pridržavaju. Izbori u Srbiji u velikoj meri postali su medijski advertajzing biznis i tu imamo kampanje, čije vrednosti prevazilaze i po sedam, osam miliona evra, gde preko pet miliona evra odlazi na oglašavanje.

Ja ću zamoliti predsedavajuću da pokuša da umiri kolege poslanike, da isključe svoje mobilne telefone. Hvala.

Dakle, imamo izborne kampanje koje su u Srbiji medijski advertajzing biznis u vrednosti od preko 7,8 miliona evra, gde po pet, šest miliona evra odlazi na oglašavanje, a od toga po najviše na televizijama sa nacionalnim frekvencijama i te izborne kampanje su veliki generator prihoda medijskog biznisa u Srbiji i sprega politike i medija se tim velikim novcem samo učvršćuje.

To je u potpunom sukobu sa napred navedenim načelima slobode medija i to ruši i ugrožava srpsku demokratiju. To na žalost, nije ni novina, a nije ni specifičnost aktuelne vlasti, to smo imali unazad svih 30 godina, jer ni jedna srpska vlast nije spremna svojevoljno obuzdati svoju težnju za svevlašćem i neće negovati mehanizme koji sprečavaju svevlašće sadašnje ili neke buduće vlasti u Srbiji, pa se tako ni jedna srpska vlast neće dobrovoljno odreći uticaja na medije ili dobrovoljno ostvariti i postići istinsku nezavisnost pravosuđa ili istinski suzbijati korupciju.

Ono što nam u ovoj borbi kao građanima preostaje i što može pomoći, jesu iskustva evropskih razvijenih demokratija koje su se od ovih bolesti davno izlečile i pritisak spolja i iznutra, izbrisala i od građana.

Stranka moderne Srbije je predlagala u predizbornom dijalogu uz posredovanje Evropskog parlamenta da se otvori rasprava o nekoliko stvari koje se tiču finansiranja političkih aktivnosti, a konkretno kada je reč o medijima, onda pre svega u domenu troškova oglašavanja.

Predlagali smo da se zabrani komercijalno oglašavanje i da se troškovi kampanja limitiraju, da se spreči, da izborna kampanja bude nadmetanje bogatih sa siromašnima u trošenju. Ni sadašnjoj ni bivšoj vlasti predloženo, naravno, ne odgovara, i jedni i drugi imaju interesa da izborne kampanje budu zapravo festival trošenja novca, javnog novca, novca iz budžeta, novca građana Republike Srbije.

Ova pitanja na žalost ostala su za postizborne faze dijaloga koji će se održavati nakon predstojećih izbora i dalje, naravno, uz posredovanje Evropsko parlamenta, koje je od presudne važnosti, jer mi sami ova pitanja ne umemo i ne želimo da uredimo.

Ovo je samo deo pitanja srpskog političkog izbornog i medijskog sistema koji treba dodatno urediti, a zašta nije bolo političke volje unazad 30 godina.

Na navedene predloge, ja bih dodao još nešto, to je isto jedna od stvari gde očekujemo od Saveta regulatora elektronskih medija i njegovih članova koje danas biramo da daju svoj stručni doprinos, a to je predlog da se propiše pravo proglašenim izbornim listama na besplatno oglašavanje tokom kampanje.

Već sam naveo da dobrih primera ima u praksama razvijenih evropskih demokratija i da je to nešto na šta možemo računati u osvajanju i u odbrani medijskih i svih drugih sloboda.

Dakle, da oglašavanje izbornih učesnika ne bude komercijalna stvar sa ograničenim budžetima i basnoslovnim trošenjem i rasipanjem novca, već da se javnim servisima i privatnim pružaocima medijskih usluga propiše obaveza dodele besplatnog reklamnog prostora izbornim učesnicima i naravno, uz naknadu novca privatnim.

Tako nešto imamo u Nemačkoj. Primera radi, po članu 7. državnog Zakona o radiodifuziji političko oglašavanje i reklamiranje je zabranjeno osim u izbornoj kampanji, a svi javni servisi i to konkretno, osim Radio Bremena, Berliner Branderburga i …, obavezni su da odrede vreme za izborno oglašavanje besplatno. U pogledu emitera sa javnom frekvenciojom, recimo, ZDF nemački je na to obavezan po članu 11. posebnog zakona i takođe mora da obezbedi besplatno vreme za političko oglašavanje, proglašenim izbornim listama i kandidatima i to na izborima za Bundestag i na izborima za, recimo, Evropski parlament.

Emiteru u okviru mreže ARD obavezani su na isto to svojim lokalnim propisima i ta zakonska obaveza omogućavanja besplatnog oglašavanja odnosi se i na izbore za lokalni parlament i odnosi se i na privatne emitere kojima se naknada troškova obezbeđuje kasnije iz budžeta, za obezbeđeno reklamno vreme.

Svi nemački propisi, na primer, za sve izborne nivoe zabranjuju objavljivanje izlaznosti na dan glasanja pre zatvaranja birališta. Anketa javnog mnjenja mogu da objavljuju, ali uz obaveznu naznaku reprezentativnosti i dužni su da dokumentuju da su ankete koje objavljuju zaista reprezentativne, dužni su verifikovati tačnost sopstvenih komentara o izborima i naglasiti na ekranu da se radi o redakcijskim stavovima.

Znam da će mnogi reći da Srbija nije Nemačka, da se stvari kod nas ne mogu jednostavno prepisati odande, ali to su, kako da vam kažem, sve izgovori, kao što su izgovori i zablude, da će se EU raspasti, da od nas imaju prečih briga, Bregzita i slično, da nas briselska birokratija koči, a da smo mi tobože uradili sve što je do nas, a nismo ni blizu.

Kada je reč o kandidatima ja bih se osvrnuo posebno na kandidata za članstvo u Savetu REM, kojeg predlaže nadležni organ AP Vojvodine.

Naime, kamere snimatelja Televizije Novi Sad, Slaviše Grujića, koji je jedan od dva kandidata, su decembra 1989. godine, u Temišvaru napravile prava reportažna remek dela, kada su pod pucnjavom i u revoluciji koja je bila u toku napravili snimke koji su direktno iz reportažnih kola Televizije Novi Sad išli uživo na „CNN“ i odatle obišli svet.

To je ono što kod medijskih radnika pravi razliku u odnosu na druge, jer slobodni mediji važni su i da bi građani dobili tačnu informaciju, kako su se od tada do danas razvijale srpska i rumunska država i srpsko i rumunsko društvo.

Godine 2001. Srbija i Rumunija imale su jednak BDP po glavi stanovnika. Danas ovaj važan pokazatelj ekonomskog razvoja zemlje u Rumuniji je skoro duplo veći nego u Srbiji. Znači, skoro duplo veći nego u Srbiji!

To je cena koje srpsko društvo plaća za sve svoje politike nacionalnih zabluda u prethodnim decenijama i to je tačan podatak koji građani treba da čuju kada im se priča da je srpska privreda „balkanski ekonomski tigar“ koji ima najveće stope rasta u Evropi, jer ti podaci prosto nisu tačni.

Tačan podatak je da je za 20 godina Rumunija postigla BDP po glavi stanovnika, duplo veći od Srbije, a da smo pre 20 godina bili po ovom ekonomskom parametru na istom nivou.

To je tačan podatak i to slobodni mediji treba građanima da prenesu i to je ono što očekujemo da bude cilj u radu članovima Saveta REM koje ćemo danas izabrati. Stranka moderne Srbije podržaće kandidata Slavišu Grujića, kog je za mesto u Savetu REM predložio nadležni organ AP Vojvodine.

Hvala na pažnji.
Zahvaljujem.

Jedna od odlika srpske političke kulture je i ta da se ideja kompromituje tako što se kompromituje njen zagovornik.

Stranka moderne Srbije, sa druge strane, veruje u političku kulturu u kojoj se ideje i predlozi prihvataju ako su dobri, bez obzira ko je predlagač, zato što sudimo o idejama, a ne o ljudima.

U tom smislu, želim da verujem da bi predlog za najmanje 40% žena na izbornim listama, baš kao i svaki drugi dobar predlog prošao jer je dobar, bez obzira ko mu je predlagač, kakva mu je snaga, šta misli o drugim političkim partijama i slažemo li se sa njim po tim ili nekim drugim pitanjima. Zato što postoje politička pitanja koja po važnosti za ovo društvo prevazilaze stranačke podele i stranačke ograde.

Zato smo, bez dileme, odlučili da podržimo najmanje 40% na izbornim listama za žene i to upravo tekstom ovog našeg amandmana, po modelu dve u svakih pet, koji je, koliko čujemo, sa radošću prošao. Ali, isto tako smo odlučili da kao stranka koja Srbiju vidi u društvu modernih zapadnih država iskoračimo i jedan korak dalje, jer izborni sistem je dobar onoliko koliko svoje zastupanje u parlamentu dobije svaka društvena grupa, pa tako i društvena grupa koja čini čak 10 do 15% našeg društva, a to su osobe sa invaliditetom.

Raspravljali smo danas i prekjuče o tome da li su relevantni oni kojih ima tek 3% ili nešto malo preko toga, kada smo govorili o tome da cenzus kao prag relevantnosti treba da bude smanjen sa 5% na 3% i da tako neke društvene grupe koje su možda i do pet puta manje brojčano u našem društvu od osoba sa invaliditetom treba da budu zastupljene u srpskom parlamentu.

Zato mislim da ne smemo eskivirati raspravu o tome da li je merodavno i relevantno obezbediti jednog predstavnika u prvih 10 na izbornoj listi za osobe sa invaliditetom. Ne jednog u svakih 10, nego ukupno jednog po izbornoj listi u prvih 10.

U pogledu učešća najmanje 40% žena u parlamentu, a nadam se i uvažavanjem našeg predloga, i jedne osobe sa invaliditetom po izbornoj listi i pitanja – da li će to poboljšati srpsku demokratiju, kvalitet rada srpskog parlamenta, njegovo dostojanstvo i podići politički pluralizam u njemu, to najmanje zavisi od kvota i od brojki koje su potreban, ali ne i dovoljan uslov.

Jer, hoćemo li imati politički pluralizam u Srbiji i bolju demokratiju zavisi, između ostalog, i od toga hoćemo li imati poslanice koje svoje političke stavove zastupaju sa punim ličnim integritetom, pa nekada i po cenu sopstvene političke štete, a ne isključivo po stranačkoj direktivi.

Nisam ni žensko, nisam ni invalid, Bogu hvala, ali ću glasati za ovo na svoju političku štetu zato što verujem u ispravnost te ideje. Pluralizma će u Srbiji biti tek onda kada bude istinske slobode medija, nepristrasnosti i zakonitosti u radu organa koji sprovode izbore, nezavisnosti pravosuđa i mehanizama koji će obezbediti direktniju odgovornost narodnih poslanika građanima koji su je izabrali.

Mnogo je otrovnih reči u srpskoj političkoj javnosti. To potiče naravno i odavde i zato žene a i osobe sa invaliditetom i svaka relevantna društvena grupa u Srbiji treba da dobiju garantovano svoje političko zastupanje kroz mandate u Narodnoj skupštini.

Ja se nadam da ćete bez obzira što je izostao politički dogovor, unapred pripremljen, kroz dijalog, ipak preispitati svoj stav i glasati za ovaj predlog danas kada bude stavljen na glasanje. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Započeću ovu predizbornu sednicu citatom Eleonore Ruzvelt koja je govorila: „Veliki umovi govore o idejama, osrednji o događajima, a mali o ljudima“. Zato danas želim da govorim, pre svega, o ideji zašto SMS sa svojim partnerima iz evropskog bloka želi da izađe na izbore i zbog čega je važno imati demokratski izborni sistem koji omogućava poštene izbore.

Stranka Moderne Srbije na izbore izlazi zbog ideja, ne zato što smo naivni i mislimo da su uslovi dobri ili zbog cenzusa ili procenata. Ideje u koje verujemo zagovaraćemo, jer mislimo da su za Srbiju dobre, pa makar ih samo jedan građanin podržao. Procenti cenzusa i rejtinga nas ne zanimaju, jer samo ideje vrede. To su ideje antifašizma, slobodnog tržišta koje svima stvara jednake prilike, socijalna zaštita i pravda, regionalno pomirenje i mir.

Problemi Srbije toliko su veliki da se ne mogu rešiti kroz jedan mandat ili kroz jedan izborni ciklus, jednim bojkotom ili sa jednim svemogućim liderom. Njihovo rešavanje zahteva mnogo više i to je ono što profesorka Dubravka Stojanović naziva istorijskim procesima dugog trajanja.

Ako neko misli da će posle ovih izbora neki evropski zvaničnik iz Brisela odbiti da razgovara sa srpskim ministrom spoljnih poslova, jer će ga smatrati nelegitimnim jer je deo Vlade koju je izabrala Skupština, konstituisana na bojkotovanim izborima, neka bojkotuje izbore u tom slučaju. Ako misli da će bojkot dovesti do toga da će desetine hiljada ljudi izaći na ulice da slede dobro situirane lidere bivše vlasti i da će u tim protestima istrajati mesecima do ishodovanja novih izbora, onda neka bojkotuje izbore.

Mi u SMS smo duboko uvereni da se ni jedan od ova dva scenarija neće desiti, kao što smo uvereni da se bojkot zagovara rukovođeno idejom da se delegitimizacijom izbora legitimiše osvajanje vlasti na ulici, da se time uspore evropske integracije, da se spreči proširenje EU na zapadni Balkan i da se stvori prostor da se na zapadni Balkan proširi neko drugi. To je i razlog zašto je i EU protiv bojkota izbora.

Kažu često – šta će nam EU i ko su oni da nam diktiraju izborne uslove i da posreduju u izbornim uslovima? Ako smo voljni pogledati istinu i realnost, onda ćemo zaključiti da mi sami državu ne umemo da napravimo, da nismo u stanju da organizujemo ni naplatu poreza ni funkcionalan i svima dostupan zdravstveni i obrazovni sistem.

Za skoro tri decenije višestranačja mi nismo razvili izborni sistem koji je otporan na nedemokratičnost i koruptivnost i krivci za to su sve vlasti koje su to mogle uraditi, a nisu htele.

Be evropskih integracija mi bi danas bili prepušteni sopstvenim vlastima. Da li neko zaista veruje da bi bilo koja srpska vlast sama napravila istinski demokratski izborni sistem? Mogle su sve vlasti to uraditi tri decenije unazad, a nisu.

Da li zaista iko veruje da bi bilo koja srpska vlast bila sama spremna obustaviti sopstvenu želju za svevlašćem? Mi u SMS smo uvereni da ni jedna srpska vlast nije sama spremna odreći se uticaja na pravosuđe i naterati Agenciju za borbu protiv korupcije da dosledno sprovodi izborne zakone. Zato se zalažemo za ideju evropskih integracija. Zato smatramo da ta ideja mora biti ponuđena građanima na narednim izborima, jer ni sadašnja ni bivša vlast nisu njeni iskreni zastupnici.

Zbog te ideje idemo na izbore da bi se ona glasno čula u parlamentu, a ne da se vlasti izgovaraju na briselsku birokratiju, Bregzit ili skepsu prema proširenju u nekim evropskim zemljama.

Jer, realno govoreći, ovakvi kakvi smo, nepoželjni smo i velikom procentu sopstvenih građana koji iz Srbije odlaze i to niko ne može demantovati. Ova vlast sprema i promoviše strategije da spreči tu pojavu, čime priznaje da se ona masovno dešava.

Ako smo tako nepoželjni velikom procentu svojih građana, ne znam zašto bismo bili poželjniji nekom Holanđaninu ili Belgijancu koji treba da prihvati odluku svoje vlade da se Srbija pridruži EU? Dakle, u nama je problem.

Citiraću Tanju Fajon, kopredsednicu zajedničkog odbora srpskog i evropskog parlamenta, u delu autorskog teksta nedavno objavljenog u nedeljniku NIN: "Promene se postižu dijalogom, a ne bojkotom predstojećih izbora. Stoga bi sve parlamentarne stranke trebale da imaju u vidu da ako žele da Srbija nastavi put ka evropskim integracijama, dijalogom u parlamentu mogu postići promene i nastaviti sprovoditi pozitivne reforme. Da bi vlast bila legitimna, na izbore je potrebno da izađe barem 40% glasača, a da bi narod profitirao od reformi, trebalo bi zahtevati od vlasti da se reforme sprovode."

Zato ćemo izaći na izbore, jer želimo da sa ovog mesta insistiramo da se te reforme sprovode, jer verujemo da su one dobre za građane.

Na mestu je argument da izborne uslove ne treba menjati u godini njihovog održavanja i to je tačno. Ali, neke izborne uslove, izborne zakone, već smo menjali pred ove predstojeće izbore, uz posredovanje, podršku i saglasnost EU, a istini za volju, radili smo to pred skoro svake izbore u proteklih 30 godina i po pravilu pod političkim pritiskom. O tome je nedavno pisala i profesorka izbornog prava, dr Marijana Pajvančić i tu se nema šta ni dodati ili demantovati, osim da se mora zalagati da se loše prakse jednom moraju obustaviti.

Kažu - ko izlazi na izbore, u dogovoru je sa vlastima. Evo, mi danas imamo na dnevnom redu jedan zakon koji predlaže uvažena koleginica poslanica opozicije i koji predlaže jednu sjajnu stvar - povećanje uloge žena u srpskoj politici i u javnom životu. To nije dogovor, to je dijalog. Ako nećemo podržati dijalog, alternative dijalogu su dosta lošije i štetne za ovo društvo. Jer, dijalog o ulozi žene u našoj politici mora da se povede i meni je drago što mogu da konstatujem da su ga žene, koleginice poslanice u srpskom parlamentu već povele kroz Žensku parlamentarnu mrežu i postigle neki dogovor, bez obzira na svoju političku pripadnost i dogovorile se mnogo brže i lakše od muškaraca i to je sjajno.

Ja se nadam da ćemo mi predloženo rešenje demokratski raspraviti kroz predstojeću skupštinsku raspravu, da vidimo da li je idealno rešenje model šest pa četiri, ili je bolje rešenje dve od pet, koje je to rešenje koje će zaista garantovati da u srpskom parlamentu ne bude manje od 40% žena.

Mi pratimo, kao Stranka moderne Srbije, na društvenim mrežama reakcije birača neistomišljenika i vidimo da na iste stavove, iznete sa moje strane, ili od, recimo, moje koleginice Tatjane Macure, komentare koje ona dobija na te statuse i na te stavove ja ne znam kako da ih okarakterišem osim da kažem da su ispod svakog nivoa elementarne pristojnosti. Nažalost, ti komentari danas dolaze u većoj meri od protivnika vlasti, a nešto malo manje od pristalica vlasti.

Navešću vam neke primere - prostitutka, kurva, koliko te Vučko plaća, s tobom će da mi bude bolje, ja bih da to prvo probam.

Ja samo pitam - imaju li ti ljudi porodice, majke, sestre, ćerke i da li se one njih stide? Jer, trebale bi, zbog poboljšanja sopstvene uloge u sopstvenim životima kao žena.

Siguran sam da su mnoge poslanice iz svih poslaničkih grupa i generalno žene koje obavljaju raznorazne zahtevne profesionalne delatnosti i poslove u našem društvu prolazile kroz slične situacije i ovde želim da kažem da kultura javnog govora i međusobnog ophođenja potiče iz parlamenta jednako kao i nekultura. I to su ideje za koje želimo da se borimo i zbog toga izlazimo na izbore.

U pogledu predloženog sniženja cenzusa, tu je matematički potpuno jasno šta znači spuštanje cenzusa sa pet na tri posto i to je jedina matematička činjenica i egzaktnost. Sve drugo su interpretacije. Veći broj izbornih lista sniženjem cenzusa dolazi u poziciju da taj cenzus pređe i uđe u parlament. To može doneti veći pluralizam, bolju zastupljenost stavova birača u parlamentu i bolju konverziju glasova u mandate. To će, naravno, i smanjiti broj glasova koji su rasuti ispod cenzusa i preliveni nekim drugim strankama, pre svega onim većim, pre svega vlasti. To su matematičke činjenice. Sve drugo su političke interpretacije i umišljaji.

Za raspravu u pojedinostima ostaviću mnoga druga pitanja našeg izbornog sistema i njegove pravičnosti i mnogih nedoslednosti o kojima srpska javnost zainteresovana raspravlja. Zašto se javnost zalaže za poslanike koje stranke ne mogu disciplinovati, a istovremeno želi da mandati pripadaju strankama a ne poslanicima? Zašto se javnost zalaže za biranje poslanika a ne stranačkih lista, a istovremeno želi da mandati pripadaju strankama a ne poslanicima?

Da li pod idejom da se biraju poslanici a ne stranke i stranačke liste javnost možda podrazumeva većinski izborni sistem sa 250-jednomandatnih izbornih jedinica? Da li javnost zna da se u političkoj teoriji takav izborni sistem kolokvijalno naziva - pobednik uzima sve, jer, dovodi do toga da najveći dobija nesrazmerno veliku većinu i nesrazmerno veliku nadmoć, koja nije utemeljena na stvarnoj procentualnoj podršci glasača?

Kako da izmenimo izborni sistem i postignemo direktniju vezu poslanika i birača i kako da stvarno povećamo direktnu odgovornost narodnih poslanika prema građanima koji su ih birali? Kako da izmenimo izborni sistem i postignemo bolju teritorijalnu zastupljenost, a zašto ne i starosnu, profesionalnu i svaku drugu, da ovaj parlament u što boljoj meri oslikava realno stanje srpskog društva? Kako, zaista? I kako da sankcionišemo i poslanike i stranke koje po stupanju u mandat potpuno odstupe od politika koje su u predizbornoj kampanji kandidovale biračima, pa umesto proevropskih liberalnih demokratskih načela, ulaskom u mandat počnu da zastupaju antivakcinaške teorije i teorije da je Zemlja ravna ploča? Kako takve organizacije sankcionisati? I kako generalno da postignemo da se vrati ugled ovom domu u kojem je, kako tabla ovde pored mene kazuje, nekada sedeo i naš uvaženi nobelovac, Ivo Andrić? To bi nam trebao svima biti cilj, jer kako rekoh, kultura javnog govora polazi iz parlamenta, jednako kao i nekultura.

Zato pozivam sve istinski proevropski opredeljene organizacije da nam se pridruže na ovim izborima i da zajedno ideje evropskih, modernih, liberalnih demokratija zastupamo glasno u ovom parlamentu, jer su te ideje vredne te borbe. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Zamoljen sam od strane Udruženja vojnih beskućnika Srbije, organizacije udruženja Novi Sad, Gradski odbor Novi Sad da se obratimo Ministarstvu građevine, Ministarstvu odbrane i predsednici Vlade, s obzirom da je ovo udruženje na ove adrese u Vladi Srbije već poslalo neke dopise, ali nije dobio odgovore.

Radi se o stambenom statusu vojnih beskućnika. Vojni beskućnici su penzionisani oficiri bivše JNA, podoficiri i civilna lica na službi u bivšoj JNA koji su 90-ih godina sa svojim jedinicama relocirani iz bivših republika u Srbiju na osnovu odluka i sporazuma domaće i međunarodne vlasti. Oni su tada iz kasarni u bivšim jugoslovenskim republikama izneli negde oko 40.000 ljudi sa svom vojnom tehnikom i materijalnim vojnim resursima. Uslov da ta lica budu relocirana i prihvaćena u Srbiji bio je da se odreknu ili predaju vlasništvo nad svojom pokretnom i nepokretnom imovinom u bivšim jugoslovenskim republikama uz jemstvo Republike Srbije da će im biti prioritetno rešeno stambeno pitanje. Ubrzo im je status degradiran pravilnicima koji su naknadno donošeni i oni su upućivani da podnose molbe za rešavanje svog stambenog pitanja. Završili su na listama čekanja u privremenim smeštajima.

Prema informacijama iz ovog udruženja radi se negde oko 2.500 lica čije je stambeno pitanje i dan danas nerešeno. To su inače lica koja su tokom decenija svoje vojne službe redovno od svoje bruto zarade izdvajali oko 4,5 do 6% u Stambeni fond i finansirali stambenu izgradnju da bi danas imali svoje stambeno pitanje nerešeno.

Po dolasku u Srbiju smešteni su u neuslovne vojne objekte koji su bili neprilagođeni redovnom i porodičnom životu i taj privremeni smeštaj je prerastao u višegodišnji. To su adaptirane prostorije u kojima oni borave bez električnih brojila i vodomera i gde im se računi određuju prema nekoj kolektivnoj matematici kasarne. Ti ljudi su prinuđeni da plaćaju od 4.000 do 10.000 dinara mesečno po članu domaćinstva, što je apsolutno neizdrživo. Oni koji su rešili da iznajmljuju stanove dobijaju određenu materijalnu naknadu za to, ali po vrednosti boda koja nije ažurirana unazad 12 godina.

Ovi ljudi rešenje svog stambenog problema čekaju oko četvrt veka. Ponavljam, radi se o oficirima koji su ceo svoj radni vek iz zarade izdvajali za Stambeni fond, a svoje imovine u bivšim jugoslovenskim republikama odrekli su se u korist Srbije, da bi ih Srbija prihvatila, jer je to bio uslov da ih Srbija prihvati, uz jemstvo Srbije da će im stambeno pitanje biti rešeno, što se do danas nije dogodilo. U proseku je prošlo četvrt veka, a za neke i 28 godina.

Zakon kojim je regulisana izgradnja stanova za pripadnike snaga bezbednosti po posebnim uslovima njima problem ne rešava, zato što se veoma često, gotovo isključivo, radi o licima koja ne ispunjavaju kriterijum kreditne sposobnosti, jer im je starost preko 70 godina.

Sa ovim problemima ovi ljudi obratili su se Ministarstvu građevine, Ministarstvu odbrane i predsednici Vlade i još uvek nisu dobili odgovor.

Na stranu još jedna veoma bitna činjenica, zar je potrebno da ovi ljudi, koji su se svoje imovine u korist Srbije odrekli kao preduslov da budu primljeni u Srbiju, idu i rešavaju posle vojne službe za državu Srbiju svoje stambeno pitanje kreditom.

Zakon kojim je regulisan poseban postupak pod povoljnijim uslovima za snage bezbednosti da reše svoje stambeno pitanje prema njima je nepravičan u najmanje još nekoliko stvari. Poništene su rang liste koje su ranije važile. Tražena je prijava zainteresovanih lica preko sajta, koji je, nakon što je otvoren, bio u blokadi i srušen je. Redosled je naknadno formiran po sistemu brzih prstiju, kao da se radi o berzi, pa ko prvi stigne na sajt ide prvi na listu i potom su svi upućivani u Poštansku štedionicu gde su sačekani sa informacijom da ne ispunjavaju uslove kreditne sposobnosti.

U ime Udruženja vojnih beskućnika Srbije ja molim predsednicu Vlade da kroz odgovor na poslaničko pitanje da i način rešavanja stambenog pitanja za oko 2.500 ovih vojnih beskućnika. Hvala.
Hvala, predsedavajuća.

Ispred poslaničke grupe SMS postavićemo pitanje premijerki i ministru finansija, koje je inače postavio i portal „Insajder“, pa pošto oni nisu dobili odgovor, a mi bi po Zakonu o Narodnoj skupštini trebalo da ga dobijemo u pisanoj formi, mi ćemo taj odgovor njima proslediti. Pitanje je – zašto država nastavlja da subvencioniše „Er Srbiju“? Država Srbija je u „Er Srbiji“ 51% vlasnik, dok je partner iz Ujedinjenih Arapskih Emirata „Etihad“ 49% vlasnik.

Po okvirnom ugovoru koji je zaključen avgusta 2013. godine, država je na sebe zaključno sa 31. decembrom 2013. godine preuzela sve neizmirene obaveze „Jat ervejza“ i preuzela obavezu ulaganja bespovratnog u trajanju od tri godine. Taj rok je, dakle, istekao 31.12.2016. godine, međutim Godišnji izveštaj o poslovanju „Er Srbije“ pokazuje da je država Srbija direktnu državnu pomoć direktno uplatila u „Er Srbiju“ 2017. i 2018. godine oko 2,5 milijarde evra godišnje. Dakle, to je za dve godine, po ovom osnovu direktnih plaćanja, oko 42 miliona evra.

Dalje se u budžetu za 2019. godinu navodi da u subvencijama za privatna preduzeća koja se odobravaju po posebnom aktu Vlade je predviđeno 14,7 milijardi dinara za određene kompanije, među kojima se nalazi i „Er Srbija“, iako nije eksplicitno navedeno po kom osnovu i koliko tačno para je predviđeno za državnu pomoć „Er Srbiji“. Inače, „Er Srbija“ je već bila predmet prijave od strane evropskih konkurenata za nelojalnu konkurenciju zbog državne pomoći koju prima, tako da je pitanje državne pomoći jedno osetljivo pitanje iz ugla negovanja konkurencije, pa i suzbijanja korupcije.

Dakle, očigledno je da nešto nije u redu sa modelom poslovanja „Er Srbije“, jer malobrojni građani koji mogu sebi da priušte putovanja avionom, pa koriste avione i putovanja i usluge „Er Srbije“ mogu primetiti da od ulaska „Etihada“ 2013. godine do danas u ovo partnerstvo sa nacionalnom avio-kompanijom i sa državom Srbijom cene usluga „Er Srbije“ se ili ne menjaju ili rastu, a njihov kvalitet očigledno opada.

Dakle, model je očigledno neprofitabilan, osim ako "Er Srbija" na svoj bilans ne uknjiži prihode od državne pomoći, a to je zapravo pomoć svih građana. E sad, ako će svi građani finansirati "Er Srbiju", onda bi zaista trebalo videti da li ovakav poslovni model odgovara svim građanima i potrebama svih građana i da li svi građani zaista smatraju nužnim da finansiraju svojim poreskim dinarom rad ovako postavljenog poslovnog modela jedne ovakve nacionalne avio-kompanije. Ja ne želim ovde da kažem da Srbiji ne treba nacionalna avio-kompanija, to mora biti predmet očigledno jedne nove analize, jer nakon šest-sedam godina poslovanja je evidentno da bez državne pomoći "Er Srbija" ne može da iskaže profit, da joj cene usluga rastu, a da kvalitet kontinuirano opada.

Predsednik Vučić je na pitanje "Insajdera" u vezi profitabilnosti direktne linije za Njujork odgovorio da je za profitabilnost jedne takve linije, dakle direktnog leta Beograd-Njujork, potrebno četiri do pet godina. Za tu vrstu posla to je jako dug period čekanja da se pokaže da li je takav poslovni poduhvat profitabilan ili ne. Dakle, četiri do pet godina je period kada očekujete da vidite profitabilnost, recimo, novoosnovane kompanije u sektoru finansijskih usluga, recimo banke. Dakle, to je neki period tokom kog investitori očekuju da ta kompanija izađe na zelenu granu. Ovde se ipak radi samo o jednoj avio-liniji. Dakle, očigledno je to predugo. Podsetiću građane da je portal "Insajder" imao jedno opsežno istraživanje o poslovanju "Er Srbije" gde je konstatovano, recimo, da je sproveden jedan nerezonski, neekonomičan, pa čak i rizičan prelazak sa "Boinga" na "Erbasove" avione, gde nije bilo vremena da se piloti obuče, pa su onda rentirani piloti, pa je dokumentovano višestruko preplaćivanje iznajmljivanja aviona po satu letenja.

Dakle, to su sve neke stvari koje očigledno jako utiču na profitabilnost rada ove kompanije, ali nema posledica ovih nalaza. Dakle, mi posebno ne znamo koliki je efekat ovih subvencija na proklamovani podsticaj brendiranju Srbije i opštem privrednom rastu i razvoju turizma. Dakle, to je jako nemerljivo, pa molimo predsednicu Vlade i ministra finansija da nam u pisanom odgovoru daju brojčane pokazatelje efekta ovih davanja poreskih dinara građana. Hvala.
Hvala, predsedavajuća.

Danas smo u poziciji da posle duže vremena biramo, odnosno raspravljamo o kandidatima za izbor na tri nepopunjena mesta u Savetu REM-a. REM je tema u političkoj javnosti Srbije u poslednje vreme. Vrlo često se iz opozicije čuju primedbe na stanje u medijima i na rad REM-a, ali je verovatno većini građana manje poznato kako to zapravo Savet REM-a i rad tog tela utiče na njihove svakodnevne živote, pa bih iskoristio ovu priliku da probam da napravim tu vezu, kako bih građanima ovu raspravu možda ipak učinio relevantnijom za njihovu svakodnevnicu.

Tržište elektronskih medija je u osnovi kao i svako tržište. Kao što zakonitost ponašanja na tržištu kapitala kontroliše Komisija za hartije od vrednosti, koja kontroliše zakonitost ponašanja učesnika, recimo, na Beogradskoj berzi, kao što zakonitost ponašanja učesnika na tržištu i način na koji oni konkurišu jedni drugima kontroliše, recimo, Komisija za zaštitu konkurencije, tako i zakonitost ponašanja pružalaca medijskih usluga treba da kontroliše REM, dakle, regulator elektronskih medija.

Kod nas u našoj praksi i u istoriji naše državnosti postoji stalna tradicija i tendencija da državna uprava kroz svoja ministarstva i druge državne organe kontroliše sva tržišta, pa tako i dalje naša nezavisna regulatorna tela nemaju tradiciju i naviku da se odupiru uticaju države i njenih funkcionera. Čak se prečesto u našoj javnosti smatra potpuno i prirodnim da se država meša u sve, pa i u kontrolu svih tržišta, previđajući tu potencijal zlonamernog uticaja političkih centara moći, koji vas uzurpacijom medija zapravo lako mogu ubediti da državna milostinja od tri ili pet hiljada dinara mogu predstavljati ono najviše što od života zapravo imate pravo da očekujete, jer je ceo svet, naročito onaj u našem okruženju, neprijateljski i na ivici rata i raspada, pa je siromaštvo u kom živite potpuno prirodna posledica svega toga i zapravo vi formirate kao građanin sliku da ni na kakva velika očekivanja vi zapravo i nemate pravo.

Zato REM i jeste važan za porodične budžete građana, jer je on od presudnog uticaja na njihovu informisanost i formiranje očekivanja građana. Svrha postojanja Regulatora elektronskih medija upravo i jeste da bude svojevrsna brana neprimerenom uticaju političkih centara moći, pre svega uticaja na uređivačku politiku medija, jer mediji, privatni ili državni, potpuno svejedno, svakako su dužni ne narušavati Ustavom zagarantovano pravo građana na istinito, celovito i pravovremeno informisanje. Zato je nezavisnost REM presudna i važna i za očuvanje ustavnog poretka i vladavine prava. Zato je važno da REM ne bude isturena ekspozitura državne uprave, jer onda neće biti nezavistan. On mora biti četvrta grana vlasti, nezavisna od sudske, zakonodavne i izvršne vlasti, podložna kontroli samo sudske vlasti.

Kada je reč o načinu na koji Zakon o elektronskim medijima neguje nezavisnost REM u svom radu, tu postoji barem nekoliko pozicija koje su sporne. Jedna je odobravanje opštih akata kojima REM reguliše svoj rad, jer po zakonu statut mora da odobri Ministarstvo kulture i informisanja, finansijski plan mora da dobije saglasnost Odbora za finansije, Odbora za kulturu i informisanje, cenovnik kojim REM određuje visine naknada koje će izračunavati pružaocima medijskih usluga takođe je predmet odobravanja od strane izvršne vlasti i neko u izvršnoj vlasti vrlo lako može da kaže - ovaj finansijski plan korigujte u pogledu prihoda i vaših zarada i broja zaposlenih, kadrovske i tehničke opremljenosti na niže i da na taj način smanji i kadrovski i materijalno-tehnički i operativni i finansijski potencijal REM i stavi ga na neki način u zavistan položaj.

Naravno, ono što je u konačnosti i najproblematičnije u pogledu očuvanja nezavisnosti REM jeste zakonska metodologija izbora članova Saveta REM i činjenica da u konačnosti politički sistem daje presudan glas na sastav Saveta REM, jer ko god bili ovlašćeni predlagači koji kandiduju članove za sastav Saveta REM, kako god oni dogovorili imena i prezimena svojih kandidata, u konačnosti za člana Saveta REM ne može biti izabrano lice za čije biranje saglasnost nije dalo najmanje 126 narodnih poslanika u plenarnom zasedanju Narodne skupštine.

Dakle, tačno je, stoji primedba da će izbor nedostajuća tri člana Saveta REM-a, na neki način, biti posledica političkog dogovora, što dovodi u pitanje otklanjanje političkog uticaja na rad Saveta REM-a i, na neki način, ide u prilog argumentu da politički uticaj na rad REM-a neće biti otklonjen, nego će samo biti drugačije balansiran, ali takav je postojeći zakon. Od malo demokratije gore je samo nemanje demokratije uopšte.

Dakle, ovo može sada, izbor tri nedostajuća člana Saveta REM-a, može biti prvi korak u dobrom pravcu na putu dugom hiljadu koraka, ali put od hiljadu koraka prelazi se tako što se najpre načini prvi pomak.

Ono što je nužno, nužno je ne zaustaviti se na ovom koraku, jer, kako rekoh, ovo jeste plod nekog političkog dogovora koji je proistekao na predizbornom dijalogu vlasti i opozicije koji je uz posredničke usluge Evropskog parlamenta i delegacije EU u Srbiji sprovođen. Taj politički dogovor podrazumeva zamenu još dva postojeća člana Saveta REM-a. Hajde da pretpostavimo da će to biti upravo onaj član Saveta REM-a koji je obraćajući se narodnim poslanicima u Narodnoj skupštini, koji ga, inače, biraju u sastav Saveta REM-a, rekao poslanicima – ostavite nas na miru. Lično mislim da se taj član Saveta REM-a, koji je, inače, prvi kome mandat ističe, upravo takvim odnosom i vređanjem dostojanstva Narodne skupštine kandidovao da baš on bude jedan od tih dvoje koji će biti zamenjeni.

Šteta je što ovo nije rađeno mnogo, mnogo ranije, šteta je što je iskorišćen defekt u zakonu koji omogućava Narodnoj skupštini da se jednostavnim suzdržavanjem od glasanja Savet REM-a dovede u situaciju da ni jedan kandidat za člana ne bude izabran i da sastav Saveta REM-a u krnjem sastavu funkcioniše godinama, jer nema zakonske odredbe koliko dugo član Saveta REM-a može biti neizabran, odnosno koliko dugo to mesto može ostati upražnjeno.

Sve to, uz ono što sam već rekao, predstavlja defekte u našim zakonskim rešenjima i to je svakako nešto čime se Narodna skupština zarada negovanja medijskog pluralizma i slobode izražavanja mora pozabaviti i u budućnosti. Zbog toga Stranke moderne Srbije pozdravlja najavu koja je stigla i od strane evropskih predstavnika, koji su ponudili svoje posredničke usluge, i od strane vlasti koja je to prihvatila da se ovaj predizborni dijalog uz posredovanje evropskih institucija nastavi i nakon narednih izbora.

Ono što ću samo reći na kraju, ako je EU kriva što nam pomaže da unapredimo svoje nezavisne i regulatorne institucije, da ih učinimo demokratičnijim, da ih učinimo otpornijim na politički uticaj iz kojeg god centra političke moći taj uticaj dolazio, iz vlasti, iz opozicije, iz sudske vlasti, iz izvršne, nebitno. Ako je to krivica evropskih predstavnika, ja im se zahvaljujem na posredničkim uslugama i na pomoći da Srbija razvije svoje nezavisne, regulatorne i sve druge državne institucije i da unapredi svoju demokratiju, medijske slobode, slobodu izražavanja i uopšte politički pluralizam. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.