Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Sanda Rašković Ivić

Govori

Hvala, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, mi smatramo da zaista ovaj anketni odbor treba da bude formiran, jer projekat „Beograd na vodi“ je projekat koji od samog njegovog početka prate velike kontroverze. Pre svega, protiv tog projekta se izjasnila struka, izjasnila se građevinska struka, izjasnila se Akademija nauka, izjasnila se Akademija arhitekture. Međutim, uprkos tome gradnja je nastavljena.

Naravno, izjasnili su se i svi oni pravnici koji su bili protiv donošenja leks specijalisa, jer leks specijalis se donosi samo onda ako je nešto od zaista velikog nacionalnog interesa, a ne vidi se zašto bi jedan komercijalno stambeni kompleks, kakav je „Beograd na vodi“, bio od specijalnog nacionalnog interesa. Takvih kompleksa imamo u Kairu, imamo i u Kuala Lumpuru. Međutim, pogledajte preko interneta, nigde nije donesen leks specijalis za tako nešto, a za „Beograd na vodi“ je to doneseno.

Iako je to javni projekat od nacionalnog značaja, mi ne znamo do kraja ko je investitor, nismo videli koja je banka garant, a studije izvodljivosti su u potpunosti nedostupne. Nije rešena ni infrastruktura. Taj projekat „Beograd na vodi“ i potreba za osnivanjem anketnog odbora za isti sada se aktuelizuje, pogotovo sa pričom da će gospodin Siniša Mali postati novi ministar finansija, a znamo da je prošlo 25 meseci od rušenja u Hercegovačkoj koje je vezano za projekat „Beograd na vodi“ i da je sam predsednik države, a tadašnji premijer, rekao da je za to odgovoran vrh gradske vlasti. Dok se te stvari ne razreše, a mislim da je anketni odbor najpozvaniji da ih razrešava, i izbor sutra ministra u Vladi biće pod senkom i pod znakom pitanja. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice.

Gospodine ministre, gospodo visoki oficiri, gosti iz Ministarstva,

dame i gospodo narodni poslanici, pokušaću da dam komentar na set ovih zakona, ima ih dosta i ne možemo se baš svakom posvetiti.

Najpre ide Odluka o učešću pripadnika Vojske u multinacionalnim operacijama u 2018. godini. Naši ljudi i naši vojnici odlaze na različite lokacije širom sveta, od kojih su neke prilično rizične i to čine najviše zbog novca, zato što na legalan i normalan način ne mogu da zarade pristojno ni za stan, niti za bilo šta drugo. Ali, dobro, to neka ostane ovako kako jeste.

Htela bih da napravim samo jednu digresiju, a to je da se, evo, vladajuća garnitura jako buni protiv toga kada se pomene zamrznuti konflikt za Kosovo i Metohiju, a mi upravo šaljemo svoje pripadnike oružanih snaga, bilo vojnike, bilo policajce, širom sveta uglavnom na zamrznute konflikte, a neki i nisu baš tako zamrznuti.

Nešto bih se više posvetila Zakonu o vojnom obrazovanju. Shvatam da je taj zakon donesen još 1994. godine i da se u međuvremenu mnogo toga promenilo i zaista su određene promene potrebne. Ja nisam iz te struke, nisam iz redova Vojske, nisam ni služila vojni rok, međutim sam se konsultovala sa mojim kolegama lekarima koji rade pri Vojsci i vašim kolegama visokim oficirima i dosta njih je imalo primedbe na ovaj Univerzitet odbrane i to su procenili kao jednu preambicioznu instituciju koja je delom zamišljena kao legalizacija ambicija pojedinih profesora Vojnomedicinske akademije i Vojne akademije. Da je to tako svedoči i broj članova koji se u ovom zakonu bavi samim ustrojstvom Univerziteta odbrane i otprilike više od jedne četvrtine članova odnosi se na ustrojstvo tog univerziteta, a sve ostalo kompletno školovanje ovaj ostatak.

Recimo, članovi od 17. do 19, od 32. do 45. i 77. do 79. odnose se na Univerzitet odbrane, dok se za polaznike vojnih škola prava i obaveze definišu mnogo manjim brojem članova, od 46. do 52. i od 55. do 58. i od 62. do 64. Mi smatramo da Vojna akademija treba da bude krovna organizacija vojnog školstva i, naravno, da treba da bude u strukturi Generalštaba Vojske Srbije. Ovo pre svega zbog toga što jedino Generalštab može da da pravilnu i dobru projekciju onih potreba koje Vojska sa sobom nosi. O tome da se to ne poštuje baš do kraja svedoči i inflacija kurseva u samoj Vojnoj akademiji koji se odnose, recimo, na ekonomiju ili na IT sektor, tako da ima jako puno mladih ljudi, žena i muškaraca koji završe ove kurseve, a onda ne mogu da nađu posao u Vojsci i moraju da idu u civilstvo. Po mom mišljenju, trebalo bi da bude obrnuto, da Vojska iz civilstva privlači ljude da dođu da rade, a ne da sa Vojne akademije, odnosno iz vojnih škola, idu da rade u civilstvu.

Takođe, fali određeni broj oficira u rodovskim kursevima, u pešadiji i u artiljeriji. Shvatam da mi nemamo dovoljan broj stručnih ljudi u Vojsci i da je to otprilike kao u medicini, morate jako mnogo uložite u čoveka da bi na kraju dobili stručno lice.

Imam jedno pitanje, koliko je meni poznato, Vojska Srbije raspolaže sa 212 tenkova. Koliko mi imamo tenkista? Da li mi možemo za svaki tenk osigurati bar jednog tenkistu i da oni u isto vreme svi izađu? To bi, u stvari, govorilo o tome da se osluškuju potrebe Vojske Republike Srbije i da se na taj način onda školuju i kadrovi.

Takođe, želela bih da mi neko odgovori – šta je to ova srednja mešovita vojna škola? To je pod članom broj 12. Videla sam da ovde ima Vojna gimnazija i to je sasvim u redu, i onda, ako imamo Vojnu gimnaziju, zašto uvodimo i tu srednju mešovitu vojnu školu, čini mi se da naša Vojska opet nije toliko velika da bi bilo potrebno da imamo dve vojne škole, jer deca onda imaju neku ideju da kada upišu Vojnu gimnaziju, ili tu srednju mešovitu vojnu školu, da time odmah mogu da polože prijemni i da krenu na studije u Vojnu akademiju ili na ovaj Univerzitet odbrane koji vi kanite da otvorite. Znači, ono za šta se mi zalažemo jeste sistem školstva koji će biti u funkciji realnog razvoja i popune Vojske, a ne zadovoljavanja određenih ambicija nekih ljudi.

Dalje sledi Zakon o izmenama i dopunama Zakona o odbrani, tu ćemo amandmanski reagovati, pa ćemo više pričati kada bude o tome. Isto se odnosi i na Zakon o izmenama i dopunama Zakona o Vojsci Srbije. Zaustavila bih se nešto duže na Zakonu i proizvodnji naoružanja i vojne opreme.

Sudeći po veličini ovog Predloga zakona, to je najveći materijal od svih dostavljenih materijala, koje smo dobili. Tu se jasno uočava tendencija aktuelne vlasti, da ovu oblast uredi i prilagodi svojim potrebama. Svakako postoji potreba da se određene stvari donesu i promene, jer prethodni zakon je iz 1996. godine i kao kod obrazovanja, tako i ovde mnoge stvari su se promenile.

Ono što je meni lično zasmetalo i našoj poslaničkoj grupi, jeste to da se ovde u zakonu prvi put pojavljuju pojmovi kao što je – strani ulagač, odnosno strano ulaganje. To je u članu 3. st. 10. do 13. i stav 40. i čak i preduzeća koja su u sastavu odbrambene industrije i to u srazmeri do 49%.

Gospodin ministar je govorio da ne treba govoriti o privatizaciji, u redu, vi kažete dokapitalizacija, ja ću da vas na neki način ispoštujem pa da upotrebljavam i ja tu reč dokapitalizacija, ali protiv te dokapitalizacije ili kao što vojni sindikati kažu privatizacije, jeste veliki broj sindikata iz namenske industrije, protiv toga su predstavnici „Prvog partizana“ iz Užica, „Krušika“ Valjevo, „Slobode“ Čačak, „Prve Iskre“ Barič, Zastava oružja iz Kragujevca. „Zastava oružja“ je čak imala i jedan štrajk upozorenja pre neki dan. LJudi koji rade u namenskoj, tvrde da namenska industrija radi odlično, da ona učestvuje sa 200 miliona dolara u izvozu Srbije, da Srbija izvozi oružje u 60 zemalja sveta. Prema tome, da tu nema nikakva potrebe da se ta industrija dokapitalizuje i da tajkuni i strani investitori ulaze u industriju oružja Republike Srbije.

Postavlja se pitanje kako ćemo mi, bez obzira što će država imati 51%, znači, imaće tu zlatnu akciju, ipak moći do kraja da kontrolišemo kako će se stvari odvijati i šta će se tu proizvoditi, jer uvek postoji način za ucene i kod manjih stvari, a pogotovo kod ovih ovako velikih stvari.

Druga stvar, koja zabrinjava jeste da su stranci čak i podsticani da dolaze i da ovde prave svoju neku vojnu industriju i tu ih vi ne možete ni na kakav način kontrolisati. Oni zaista mogu da proizvode šta god hoće i nešto što nije potrebno Vojsci Srbije, i na taj način smo mi sebi, odnosno svojoj industriji, čini mi se, sapleli mogućnost da ona napreduje.

Još nešto što je mene motivisalo ili inspirisalo ili uverilo, da ovo ne treba raditi, jeste da niko iz zemalja okruženja, koliko je meni poznato, nije privatizovao, odnosno dokapitalizovao svoju vojnu industriju, niti dozvolio da neki stranci dolaze i nešto proizvode.

Čula sam pre neki dan od kolege iz vladajuće stranke da neka braća iz Karlovca sjajno proizvode izvanredne pištolje, ali to su ljudi koji su domaći i koji su krenuli u proizvodnju bez bilo kakvog stranog elementa.

Dalje, govori se o tome da neće moći da učestvuju u dokapitalizaciji ili u formiranju svojih firmi za proizvodnju oružja oni koji su pod sankcijama UN ili EU. Molim vas, da li to znači, a ja bih volela da dobijem taj odgovor, da li pošto je i Rusija pod sankcijama EU, da li to znači da će onda i novac i investitori iz Ruske Federacije takođe dobiti rampu i neće moći da investiraju, da dokapitalizuju ili da ovde otvaraju svoje firme.

Sama EU je dala listu grana gde je dala preporuku koja će prerasti u obavezu koje nisu za prodaju. U tim granama su telekomunikacijama, energetika i svakako namenska industrija. Zašto je to tako? Jer je strah od Kineza u EU, jer je Kina vrlo solventna i spremna je da pokupuje sve živo i oni se na taj način štite. A mala Srbija koja je ipak jedna nejaka zemlja u tranziciji koja ima sto problema, koja nije bogata, da ne kažem koja je siromašna, nekako ne koristi priliku da zaštiti tu svoju industriju.

Takođe sam čitala i neka pisma koja je pisao Poverenik za zaštitu informacija ministru u vezi sa BIA i u vezi sa ovim zakonima, i sada tu oni u stvari spočitavaju da nema kontrolnog mehanizma van Ministarstva jer da je sve u rukama samog ministra. Znači, Ministarstvo je to koje izdaje dozvole, koje ne izdaje dozvole, koje oduzima dozvole i ono nikome ne polaže račune, čak o tim izdati i povučenim dozvolama ne polaže račun ni skupštinskom Odboru za kontrolu službi bezbednosti. Mi smatramo da to zaista nije dobro, jer nije transparentno i nijedna centralizacija nije dobra. Danas možda to, vama koji ste na vlasti odgovara. Vi znate da se kolo sreće okreće. Sutra ili prekosutra može da dođe neko drugi i onda to neće, pre svega, neće vama odgovarati.

Imam pitanje, kako se u situaciji kada imamo strance u vojnoj industriji poštuje 102. tačka 3. Zakona o odbrani, a to su tajni podaci koji se odnose na sistem odbrane koji su označeni kao podaci od interesa za nacionalnu bezbednost Republike Srbije. Kako ćemo zaštititi podatke o patentima koji su značajni za odbranu zemlje i sredstvima i uređajima koji su namenjeni odbrani, a ta sredstva su u fazi proučavanja, ispitivanja i implementacije.

Ja bih sada prešla na Zakon o izmenama i dopunama Zakona o Bezbednosno-informativnoj agenciji, poznatijoj kao BIA. Taj zakon je ušao po hitnom postupku 29. avgusta prethodne godine, sa jednom velikom pričom da će, bože moj, država propasti ako zakon ne bude donesen u hitnom postupku. Međutim, evo, čekalo se do dana današnjeg. Prošlo je više od šest meseci a mi tek sad pričamo o ovom zakonu.

Ovaj zakon o BIA je takođe problematičan i puno primedbi je imao Poverenik za zaštitu tajnosti podataka. I ovde je sve stavljeno u ruke direktora BIA, dakle, jednog čoveka. Problematična rešenja nalazimo u članu 20g, gde se kaže – Postupak, program i način pohađanja stručne obuke stručnog usavršavanja i polaganja posebnog stručnog ispita, utvrđuje se aktom direktora, pa član 20g – Rad pripadnika Agencije ocenjuje se jednom godišnje, postupak, merila i načini ocenjivanja pripadnika Agencije utvrđuju se aktom koji donosi direktor. Znači, direktor prima ljude, konkursa nema, direktor odlučuje ko napreduje, direktor odlučuje ko je podoban.

Da bismo poštovali negde demokratiju, a dozvolićete mi da je demokratija sistem organizovanog ne poverenja prema vlasti, mi smo amandmanski reagovali ovde i tražili smo da pripadnik BIA može da odbije određenu akciju za koju mu se učini da ona nije u skladu sa Ustavom i sa zakonom. Tako nešto ima i Republika Bosna i Hercegovina, tako nešto ima i Republika Hrvatska, tako nešto imaju i države Evropske unije. Evo, ja sam navela i Bosnu i Hercegovinu, jer BiH nije u EU.

Takođe, amandmanski smo reagovali i tražili da se napravi jedno telo koje bi bilo nezavisno i koje bi, na neki način, kontrolisalo rad ove agencije koja je praktično isuviše inokosna, isuviše je ovaj zakon pisan, dozvolićete mi i oprostićete mi što kažem, kao da je pisan za Lavrentija Berija, a mi ovde ipak ne bi trebalo da imamo staljinizam.

Znači, ovde je jedna centralizacija i nedostatak bilo kakvog nadzora i netransparentnosti.

Međutim, da ne ispadne da sam baš protiv svega i da ništa ne valja, ja moram da pohvalim sve ove sporazume o saradnji, Zakon o potvrđivanju Memoranduma o razumevanju između Vlade Republike Srbije i Države Izrael u vezi sa vojnom, odbrambenom i odbrambeno-industrijskom saradnjom, slično i kod ovog strateškog partnerstva sa Grčkom, Sporazum između Srbije i Vlade Rumunije i naročito Zakon o potvrđivanju Memoranduma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Srpske u oblasti vazduhoplovstva. Hvala vam na pažnji.
Hvala gospodine predsedavajući.

Projekat „Beograd na vodi“ je projekat koji je praćen mnogobrojnim kontraverzama i od samog svog početka on je bio argumentovano dovođen u pitanje od strane stručne srpske javnosti, pre svega od strane arhitekata i urbanista.

Mi bismo želeli da ovim anketnim odborom utvrdimo neke činjenice koje srpsku javnost opterećuju zato što je potpuno nejasno ko je pravi investitor projekta „Beograd na vodi“. Evo, imamo dve kule koje su uskoro gotove, a tu su isprodavani besni stanovi, a još uvek se ne zna ko je tu investitor. Da li je investitor domaći, Republika Srbija, da li je to firma „Igalhils“ ili je neko treći?

Naravno, šire se i razne priče da je novac od projekta „Beograd na vodi“ povezan i sa stavljanjem Srbije na listu FATF, listu zemalja za pranje novca. Mi takođe ne znamo ni koja je poslovna banka garant da će projekat „Beograd na vodi“ biti uspešno priveden kraju. Inače, normalno je kada se neki projekti rade, ako su projekti pogotovo tako veliki da se zna koja je to banka koja za taj projekat garantuje. Mi to ni dan danas ne znamo.

Za projekat na vodi je 2015. godine u aprilu mesecu i donesen leks specijalis koji je izdvojio to zemljište u gradu Beogradu i koji je proglasio taj projekat projektom od izuzetnog nacionalnog značaja. Nas interesuje kako je moguće da jedan stambeno-komercijalni kompleks dobije taj status nacionalno značajnog projekta, jer znamo dobro šta su nacionalno značajni projekti i da su to aerodromi, rudnici, auto putevi, a nikako ne može da bude jedan takav projekat.

Takođe, u kojoj fazi se trenutno nalazi projekt „Beograd na vodi“ i koliko je ukupno faza predviđeno da se „Beograd na vodi“ kao projekat realizuje? Dakle, kakva je i da li postoji odgovornost nadležnih republičkih i gradskih organa za trenutno stanje u kome se projekat „Beograd na vodi“ nalazi, jer takođe ide priča da se dnevno za ispumpavanje vode troši 15.000 evra na samo te pumpe. Zato smatramo da bi bilo neophodno, jer vlast će se menjati, a ipak je ovo kontinuitet da se ovaj anketni odbor formira.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Moje prvo pitanje ide za ministra Ružića, ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu.

Naime, šta je Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu preduzelo do sada povodom inicijative za osnivanje opštine Nova Pazova? Predlog inicijative za osnivanje ove opštine predat je još 8. jula 2011. godine. Predlogu je prethodila jednoglasna odluka saveta mesne zajednice Nova Pazova o prihvatanju elaborata za osnivanje opštine Nova Pazova i pored toga bio je održan i zbog građana i potpisana je inicijativa u skladu sa zakonom, gde je sakupljeno šest hiljada potpisa. Liste potpisnika narodne inicijative za osnivanje opštine Nova Pazova, predate su takođe, zajedno sa ovim predlogom i traži se izdvajanje opštine Nova Pazova iz katastarske opštine Stara Pazova.

Napravljen je elaborat kojim se jasno utvrđuje zbog čega bi to bilo dobro. Interesuje nas koja ministarstva su do sada dala mišljenje opravdanosti inicijative za stvaranje opštine Nova Pazova, da bi se utvrdila zakonitost i opravdanost predloženih promena i koji redosled poteza predlaže ministarstvo. Ako smem da dodam još samo jednu stvar, ako se nekom čini da je 6.500 potpisa malo i da bi ta opština bila mala, želim da kažem da je Kraljevina Srbija 1878. godine, imala čak 2000 opština.

Drugo pitanje ide za predsednika Srbije. Naime, na osnovu kojih stavova, odnosno na osnovu kojeg pregovaračkog okvira predsednik Srbije obavlja razgovore i pregovore po svetu? Ko je predsednika ovlastio da te razgovore i pregovore vodi i na osnovu koje platforme on to radi?

Naime, Skupština Srbije, koliko se ja sećam, nije dala nikakvo odobrenje ni platformu za vođenje pregovora, možda je to učinila Vlada, možda je Vlada dala neki pregovarački okvir predsedniku Srbije za KiM.

Mi iz medija slušao i čitamo o najrazličitijim predlozima, o podeli Kosova, o razmeni teritorije, jug Srbije za sever Kosova, o stolici u UN, o mestu posmatrača za Kosovo u UN.

Mi znamo da pored okvira koji daje Skupština ili Vlada, takođe Ustav predstavlja jednu vrlo čvrstog ustavno okvira koji bilo kakvu improvizaciju može da spreči. Međutim, nijedan od ovih predloga koji se vrte po medijima, koje čak i predsednik države sam pominje, ne spada u ustavna rešenja.

Znači, moje pitanje je – na osnovu koje i od koga odobrene pregovaračke platforme šef države vodi razgovore i pregovore o KiM? Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Naša poslanička grupa će se skoncentrisati na pravosuđe. Prvo ćemo početi od izbora predsednika osnovnih sudova.

Moje kolege sa kojima sam se konsultovala o ovom pitanju ne poznaju dobro sudije u unutrašnjosti, ali ona imena oko kojih smo mogli da dobijemo određene informacije, o njima ćemo se danas i izjašnjavati.

Prvo, oko sudije Snežane Stevanović, koja je predložena za predsednicu Prvog osnovnog suda u Beogradu. O njoj kolege kažu sve najbolje, da je iskusna, da je jedna vrlo pristojna osoba, da je sasvim u redu bila kao sudija i nije bilo nekih primedbi na nju. Naravno da ne mislite da govoreći o ovoj i hvaleći gospođu Stevanović ne vodimo računa o tome da režimu nije mnogo stalo ko će biti predsednik prvog i drugog opštinskog suda, jer su to sudovi koji uglavnom imaju nadležnost za male parnice, za sitnija krivična dela i tu onda može i neka nepristrasnost da bude. Slična je situacija i sa sutkinjom Tatjanom Jeremić koja se predlaže za predsednika Drugog osnovnog suda u Beogradu. I za nju kolege kažu da je iskusna, da je sudija od karijere i da ima podršku kolega i smatraju da je to dobar izbor.

Međutim, sasvim drugačije su se kolege izjasnile o predsedniku Privrednog suda u Beogradu i predsedniku Apelacionog privrednog suda. To je i potpuno jasno zato što tu režim ne sme da dozvoli da im takve stvari iskliznu iz ruku, jer tu se sudi o sporovima velike vrednosti pravnih lica i vlast to maksimalno kontroliše, svaka, a ova, rekla bih, pogotovo. Ovim sudijama, svi znamo dobro, sa najviših mesta izdaju se naređenja i oni to rade tako da izvršna vlast stoji iza izbora ovih ljudi.

Predlog za predsednika Privrednog suda u Beogradu je Jovan Jovanović. Za Jovana Jovanovića kolege baš nemaju pohvalnih reči i on ne uživa neki veliki ugled od strane svojih kolega, pa tako mnogi smatraju, da sudije direktno za njega glasaju, da bi on možda dva-tri glasa dobio i ne više od toga.

Inače, moram da kažem da su se skoro birale nove sudije za Privredni apelacioni sud iz redova sudija Privrednog suda u Beogradu. Tu sudija koja je dobila većinu glasova kolega nije izabrana, ali je izabran jedan drugi sudija koji je „uspešno“ sudio u slučaju „Asomakum“. Dakle, ove sudije nisu ništa drugo nego proteza izvršne vlasti i mi kao poslanički klub to ne možemo podržati.

Ne možemo podržati, nažalost, ni gospođu Jasminku Obućinu za predsednika Privrednog apelacionog suda. Za nju nema tako mnogo loših reči kao za sudiju Jovanovića, ali je bije glas da je ona žena koja je pre svega poslušna.

Režim sudije kontroliše preko predsednika sudova i preko starešina u tužilaštvima i to svi znamo i tu nema greške i prava vlast u pravosuđu je kod predsednika Višeg suda u Beogradu Aleksandra Stefanovića koji je kao sudija osrednji, ali koji je zato prijatelj i kolega našeg bivšeg premijera, a sada predsednika države i on je britka sablja za sprovođenje određenih odluka. Svim tim sudijama su šefovi gospodin Selaković koji je bivši ministar pravde, on je sad nešto kod Vučića u predsedništvu, ne znam tačno šta. Ali, kolege kažu da je siva eminencija srpskog pravosuđa i ministar Lončar i da njih dvojica uz određene strukture policije i BIA čine jedan klan koji drma srpskim pravosuđem.

Što se tiče izbora zamenika tužioca za ratne zločine, izbora zamenika javnih tužilaca, evo gospođi Kulezić da kažem da pošto su to predlozi Državnog veća tužilaca koje bije glas da su nepristrasni i da su čestiti mi ćemo podržati te predloge i za gospodina Rabrenovića su dosta dobre, odnosno jako dobro karakteristike, da je pravnički dobro obrazovan i da dobro poznaje materiju, baš kao i ostali tužioce koje ste vi gospođo Kulezić nabrojali.

Protiv nekih od ovih ljudi, inače protiv ovog izbora, vidim dobili smo i jedno pismo Kluba Alumni Pravosudne akademije koja se nešto buni protiv ovih izbora, ali naravno na mala vrata i na drugačiji način, moram da kažem da uz dužno poštovanje mi uvek dajemo prednost Državnom veću tužilaca upravo zbog njegove nezavisnosti i nepristrasnosti. Ne možemo to uraditi Pravosudnoj akademiji, mi ne možemo da imamo u nju poverenje iz najjednostavnijeg razloga. Naime, šefa Pravosudne akademije bira Vlada, postavlja Vlada, a on onda posle odabira svoje polaznike tako da i ovde vidimo da se i u pravosuđu koji bi trebalo da bude nezavisna grana vlasti i to pravosuđe gubi svoju nezavisnost i postaje ništa drugo nego proteza izvršne vlasti. Ja bih toliko. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Želela bih samo da izrazim svoje čuđenje što je prethodni govornik, gospodin Jovanović, rekao da sam se ja izjašnjavala, eto, o stvarima iz pravosuđa, a da nisam pravnik. Ja sam naprosto zgranuta, pošto znam da je on, kažu kolege sa kojima sam se upravo konsultovala o ovim slučajevima izbora, vrstan pravnik i da je bio i državni sekretar, i onda me čudi da jedan državni sekreta Ministarstva pravosuđa kaže kako sam ja uzurpirala i maltene nemam pravo da iznosim neke moralno loše diskvalifikacije ljudi da se i moj moralni lik maltene dovodi u pitanje.

No, dobro, ovo je politička arena i sve što se priča… Mi kao narodni poslanici, pogotovo narodni poslanici opozicije, imamo pravo da damo svoju sud i kvalifikaciju o ljudima koji se takmiče za tako javna i istaknuta mesta, bilo koja, ovaj put su to tužioci, zamenici tužilaca i predsednici sudova.

Dakle, o nekima imamo dobro mišljenje, o nekima nemamo dobro mišljenje i to možemo da kažemo. Naravno, svako ko piše biografiju će tu biografiju lepo da nakiti i svaka biografija divno izgleda, ali zato postoje strukovna udruženja, zato postoje ljudi koje uvek možemo da pitamo.

Što se tiče samih pritisaka u samom sudstvu, to najbolje govori činjenica da se 44% sudija u anonimnoj anketi izjasnilo da stoje pod pritiskom.
Hvala.

Moje prvo pitanje ide premijerki Brnabić i ministarki pravde gospođi Kuburović.

Naime, da li će eventualna podrška Srpske liste ratifikaciji Sporazuma o državnoj granici između Kosova i Crne Gore, da li bi to značilo kršenje Ustava i da li će ti članovi Srpske liste imati…

Molim vas, predsedavajući, ne mogu da govorim. Ovde poslanici dobacuju.

Znači, da ponovim, da li će eventualna podrška Srpske liste ratifikaciji Sporazuma…
Molim vas, predsedavajući, ovo je važno pitanje i želim da mi vratite vreme. Znači, počinjem ispočetka.
Moje pitanje ide premijerki Brnabić i gospođi Kuburović – da li će eventualna podrška Srpske liste ratifikaciji Sporazuma o državnoj granici između Kosova i Crne Gore, a to znači kršenje Ustava, da li će to značiti da ti ljudi koji daju podršku snose određenu odgovornost, pre svega krivičnu odgovornost za kršenje Ustava, jer ne postoji granica između Kosova i Crne Gore, nego postoji granica između Srbije i Crne Gore? Kome će oni snositi tu krivičnu odgovornost? To je posebno pitanje za gospođu Kuburović, s obzirom da znamo kako izgleda i da je celokupno sudstvo evakuisano sa Kosova i Metohije.
Drugo pitanje ide za našu premijerku, odnosno čuli smo iz medija da je pre 15-ak dana Međunarodno telo protiv pranja novca stavilo Srbiju na crnu listu zajedno sa Sirijom, Jemenom, sa Somalijom i sličnim zemljama. Juče smo čuli od premijerke da Srbija nije na crnoj listi, nego da je samo na monitoringu, jer je ona primenila 35 od 40 preporuka.
Pitanje za Aleksandra Vučića – da li je protiv vas ikada vođena istraga zbog uticaja na svedoke i menjanje iskaza u postupku protiv Vojislava Šešelja? Sam Vojislav Šešelj je izjavio da je takva istraga protiv vas vođena u duelu sa Boškom Obradovićem, na TV Studio B, ali nije rekao ko i kada je vodio? Ukoliko je vodilo naše Tužilaštvo za ratne zločine, Vladimir Vukčević i Bruno Vekarić, onda nam je jasan njen ishod, imajući u vidu da vas je Vekarić javno pohvalio zbog pomoći u lociranju generala Ratka Mladića.
Pitanje za ministarku pravde Nelu Kuburović. Nekoliko dana, što smo se nedavno putem elektronske pošte, nakon nekoliko dana kad smo se elektronskom poštom obratili Kancelariji glavnog tužioca Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Haški tribunal se obratio Republici Srbiji, radi izjašnjenja da li srpski organi prihvataju da preuzmu vođenje postupka protiv naših uvaženih kolega, narodnih poslanika Petra Jojića i Vjerice Radete, koji je taj Tribunal pokrenuo.
Molim vas da mi dostavite navedeni dopis Haškog tribunala i kakvu je odluku, odnosno preporuku donelo Ministarstvo pravde tim povodom?
Pitanje za ministra policije Nebojšu Stefanovića. Da li raspolažete informacijama o ugroženoj bezbednosti člana SNS Aleksandra Stefanovića, imajući u vidu njegova javna priznanja da je učestvovao u raznim krivičnim delima? On je javno objavio video izjavu u kojoj je naveo da mu je bezbednost ugrožena i da ta video izjava posluži kao dokaz ako bude likvidiran od strane ljudi koje je pozivao ili je možda već likvidiran, u pisanim izjavama datim pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću. Pogotovu zabrinjava što se plasiraju lažne informacije o njegovom navodno teškom zdravstvenom stanju iako je on, Bogu hvala, dakle nema zdravstvenih tegoba.
Pitanje za Republičkog javnog tužioca Zagorku Dolovac. Zbog čega ne pozovete Aleksandra Stefanovića i dodelite mu status svedoka saradnika, pre nego što mu se, ne daj Bože, ne dogodi neka figurativno rečeno kora od banane, kako je to na Studiu B rekao Vojislav Šešelj 1. marta?
Pitanje za Aleksandra Vučića. Kada ste se poslednji put videli, čuli i razmenili SMS poruku sa Aleksandrom Stefanovićem? Da li ste pročitali radnu verziju knjige „Kako se kalio vrbov klin“?
Pitanje za ministra policije Nebojšu Stefanovića. Koliko je lica dobilo državljanstvo Srbije od 1.1.2012. do 1.3.2018. godine? Koliko je lica dobilo prebivalište u Beogradu od 1.1.2017. do 1. marta 2018. godine? Koliko je bilo odjava prebivališta u istom periodu? Kako je moguće da postoji veliki broj prijava prebivališta na teritoriji Beograda u stambenim zgradama, gde stanari praktično ne poznaju ni jedno od tih lica, niti je i jedan od stanara dao odobrenje, ni ličnu kartu vlasnika stana da bi se ta lica prijavila na tim adresama? Posedujemo hiljade takvih primera, te molimo ministra Stefanovića, da objasni ko može da promeni prijavu prebivališta bez vlasnika stana, koji je lično prisutan u MUP-u, ili je dao svoju ličnu kartu?
Pitanje za Aleksandra Vučića. Da li ste vi i vaši najbliži saradnici vršili fizičko nasilje u porodici nad svojim suprugama, kao i nasilje nad ženama? Da li poznajete novinarku Miru Pelaković i Gordanu Juzbašić? Zahvaljujem predsedavajući.
(Aleksandar Martinović: Ovo je za opomenu.)
Meni je žao da niste pustili gospođu Čomić, ali pošto i onako vidim da nemate nameru da je pustite, ja ću onda da krenem sa mojim izlaganjem.

Dakle, gospodine predsedavajući, gospodine ministre, poštovani gosti, dame i gospodo narodni poslanici, mi ovde imamo jako mnogo zakona. Mislim da neće niti jedan narodni poslanik stići da se osvrne na sve njih.

Od onog što sam imala prilike da vidim, počeću, možda ćete se i začuditi, sa nečim što je sasvim u redu i što smo čak i spremni da podržimo, a to je Zakon o evidencijama i obradi podataka, koji je uveo red u podacima o ličnosti, ali i tu podvlačimo crtu.

Sledeći predlog zakona je Predlog zakona o nacionalnom DNK registru, i tu nalazimo da zakon sadrži odredbe, čije usvajanje podrazumeva ozbiljna kršenja i rizike po ljudska prava.

Jedinstveni registar genetskih podataka svih lica, nezavisno da li su oni izvršioci teških krivičnih dela ili su izvršioci u pokušaju ili su žrtve, da li se radi o punoletnim ili o maloletnim osobama, pa sve to kada se nalazi zajedno i po našim nalazima i po nalazima Poverenika za pristup informacija od javnog značaja, to nije dobro i može da zaista ugrožava ljudska prava tih ljudi.

Koliko smo uspeli da vidimo, Poverenik se vama lično, odnosno ministarstvu obraćao. Obraćao se i Odboru za ljudska prava u Skupštini Srbije i takođe Odboru za službe bezbednosti i njihovu kontrolu, ali nije bilo nikakvog odgovora što se toga tiče.

Ova rešenja su apsolutno sporna i sa stanovišta standarda o pravu na privatnost i zaštitu podataka o ličnosti, sporna su i u koliziji stoje sa Ustavom Republike Srbije, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koja je u direktnoj suprotnosti sa stavovima Evropskog suda za ljudska prava. Ovo nije samo naše mišljenje, nego je i mišljenje Poverenika i mislim da bi to mišljenje ipak trebalo da uzmete u obzir.

Dalje bih prešla na Predlog zakona o strancima. Ja se nadam da ne grešim, međutim meni deluje da je jedna od osnovnih ideja zbog kojih je i predložen ovaj zakon o strancima, bilo to da se stvori pravni osnov, odnosno pokriće aktuelnoj vlasti, da može da organizuje prihvat novog talasa izbeglica koji se sprema, izbeglica iz afričkih ili iz azijskih zemalja.

Ja ću ovde citirati član 15. predloga zakona u stavu 1, koji taksativno nabraja situacije kojima se strancu uskraćuje mogućnost ulaska na teritoriju Republike Srbije, dok stav 3. istog člana propisuje izuzetak od navedenih situacija i kaže, citiram „da se izuzetno strancu za koga se utvrdi da postoje neke od smetnji iz stava 1. ovog člana može odobriti ulazak u Republiku Srbiju, ukoliko za to postoje humanitarni razlozi ili to nalaže interes Republike Srbije, ili to nalažu međunarodne obaveze Republike Srbije“.

Ono što ovde para uši jeste upravo ovo „međunarodne obaveze Republike Srbije“. Međunarodne obaveze Republike Srbije nisu, dame i gospodo, pravna definicija, nego politička definicija. Trebalo bi da se pravno definiše šta su to međunarodne obaveze, koji su to sporazumi koji su potpisani, šta smo mi to potpisali da mi to treba da radimo, pa ova politička odrednica liči na to da mi moramo onda da primamo sve ono da bi narod razumeo što neće Nemačka i ne može Nemačka da primi, da to primi onda Srbija i da mi postanemo jedno veliko parkiralište za migrante.

Odmah da se razume, ja sam sama izbeglica, imam vrlo veliku empatiju za ljude koji bežeći od rata traže svoje mesto pod suncem i traže sigurnost. Međutim, ono što smeta ovde jeste jedna, rekla bih, doza nedovoljne definisanosti, bolje rečeno nedovoljne iskrenosti u odnosu na ovaj sam zakon, jer ovakvim zakonskim rešenjem stvara se mogućnost da dobar deo ljudi koji budu došli u Srbiju, ovde i ostane.

Identično rešenje je i u članu 61. Predloga zakona, koji uređuje privremeni boravak stranaca na teritoriji Republike Srbije iz humanitarnih razloga i u njemu su u pet tačaka taksativno pobrojani razlozi kada nadležni organ može da strancu odobri privremeni boravak, ali i tu stoji formulacija ili to nalažu međunarodne obaveze Republike Srbije.

Molimo vas da ove međunarodne obaveze ne tretirate kao političku, nego kao pravnu odrednicu i da se na nešto naslonite. Možda se naslanjate, ja ne znam, mislim, ja sad želim to ministra da pitam, na potpisani Zakon o readmisiji, gde mi onda po tom zakonu postajemo zemlja prvog azila ili se oslanjate na nešto drugo. Ali, evo, to bih ja volela da znam, a mislim da bi to voleli da znaju i građani.

U tom zakonu imamo još jednu nelogičnost koja se javlja u odmeravanju raspona zaprećenih novčanih kazni. Naime, tu je član 120. Predloga zakona koji propisuje, između ostalog, da će se novčanom kaznom u iznosu od pet hiljada do 150 hiljada dinara kazniti fizičko lice koje u roku od 24 sata od dolaska stranca u posetu ne prijavi MUP činjenicu da će stranac boraviti na njegovoj adresi.

U praksi, svi se susrećemo sa situacijama da je neko od članova naše porodice otišao da živi u inostranstvo. Ja mislim da je u Srbiji teško naći porodicu gde nije barem jedno dete otišlo u inostranstvo, tamo se oženilo ili udalo strankinjom, dovelo decu i tu svoju ženu ovde u Srbiju i sada, ako ja ili neka od mojih sunarodnica kao baka i kao svekrva i kao tašta ne prijavim moje unuke, snaju ili zeta odmah, može da bude kažnjena sa ovako visokom novčanom kaznom.

Ovaj apsurd je tim veći što imamo, recimo, član 121, znači, u istom članu propisuje se da će domaće fizičko lice uz kaznu zatvora od 60 dana, što je, moram da kažem, sasvim opravdano, imajući u vidu težinu prekršaja, se kazniti novčanom kaznom koja se može odmeriti u istom rasponu kao i u članu 120, dakle, od pet hiljada do 150 hiljada dinara, ako se bavi trgovinom ljudima ili ako se uhvati da je nelegalno prebacivao migrante, odnosno lica koja su nelegalno ušla u zemlju preko granice. Znači, tu nikako ne smemo da imamo istu situaciju pet do 150 hiljada, ako se ne prijave vlastiti unuci, i ako se neko uhvati da zarađuje pare i da se bavi trgovinom, odnosno trafikingom ljudima preko granice, i to treba svakako da se ispravi.

Dolazimo sada i do Predloga zakona o azilu i o privremenoj zaštiti. Ovaj Predlog zakona o azilu i privremenoj zaštiti je kompatibilan sa Predlogom zakona o strancima i ja sam razumela da je to u stvari jedna celina i politički u stvari je cilj isti, a to je da se stvori pravni osnov za prihvatanje migranata.

Predlagač u obrazloženju insistira na činjenici da je osnovni razlog za donošenje novog zakona o azilu usklađivanje našeg pravnog okvira u ovoj oblasti sa direktivama EU. To obrazloženje je teško prihvatiti, imajući u vidu konkretna rešenja u Predlogu zakona, sem konstatacije da se vodilo računa o usklađivanju, citiram, sa Direktivom 2001/55 Evropske komisije, koja propisuje minimalne standarde za dodelu privremene zaštite u slučaju masovnog priliva raseljenih lica, mere koje se primenjuju u pogledu postupka prijema, obaveze za državu koja prihvata raseljena lica, kao i prava i obaveze lica kojima je dodeljena ta zaštita.

E, sad, ovde ono što meni takođe malo smeta, odnosno mi kao poslanička grupa ne vidimo čemu ovo, a to je formiranje kancelarije za azil. Naime, mi mislimo da se tu radi o dupliranju kapaciteta, jer u okviru samog MUP postoji Odeljenje za strance, koje je operativno-funkcionalni deo Uprave granične policije i pored ostalih poslova, obavlja i poslove azila i poslove prihvatilišta za strance. Ono ima tri odseka – jedan je odsek za statusna pitanja i kontrolu stranaca, drugi je odsek za prihvat i smeštaj stranaca i treći je odsek za azil.

Ja nisam iz ovog zakonskog rešenja, odnosno iz ovog predloga, mi nismo razumeli da li se radi o tome da li će Odeljenje za strance i dalje imati odsek za azil, pored formiranja kancelarije za azil. Kod samog formiranja kancelarije za azil, tamo ne stoji ko će u toj kancelariji da radi, da li će biti povučeni neki ljudi npr. iz ovog Odeljenja za strance, da tu rade, ili će, kao što se nama čini, to biti još jedan punkt za partijsko zapošljavanje.

Znači, tu treba da se odredite, da li će se duplirati kapaciteti i da li će postojati ovaj odsek za azil i pored kancelarije ili tu kancelariju ne treba uopšte niti formirati.

Dalje, imamo komisiju za azil. Mislim da komisiju za azil imaju sve ozbiljnije zemlje i ona je u stvari vid političkog tela. Bilo bi jako lepo kada bi komisija za azil kao vid političkog tela zaposlila ljude koji su zaista visoko kvalifikovani u stručnom smislu i koji imaju respektabilne moralne karakteristike, jer u ovoj komisiji za azil može se i te kako ljudski i politički pogrešiti i onda nekog možemo mi kao cela država da nosimo na duši, kao što je, recimo, bio jako ružan potez povraćaj onog azilanata iz Turske Erdoganu. Da smo imali komisiju za azil i da je ta komisija, sad je ovo hipoteza, radila po ljudskim standardima, onda taj čovek nikada ne bi bio tamo vraćen.

Meni je potpuno jasno da Srbija ne sme i ne može da ostane van političkih rasprava o pitanju migranata i da mi ne treba da budemo samo neko ko će čekati da mu neko drugi odredi kvote. Ali, čini se da smo mi nekako upali u zamku i da smo u tu priču o migracijama, migrantima, azilu i svemu onome što je vezano za to, ušli jednostrano, a to jednostrano tumačenje migracija jeste, eto, ti su ljudi tu, mi treba da ih primimo, ali ne smemo da zaboravimo da time lečimo samo posledicu, a ne lečimo uzroke. Zaboravljamo da su zemlje EU, pogotovo sa SAD, iz sve snage učestvovale u formiranju određenih žarišta iz kojih ti ljudi danas beže. Mislim da bi trebalo da zauzmemo nešto drugačiji stav i da krenemo da lečimo bolest, a ne da lečimo posledicu.

Potpuno mi je jasno da je i ovaj zakon o azilu deo onoga što od nas EU traži, ali mislim da mi tu treba da imamo negde, da sačuvamo svoju autonomiju i samobitnost. Ne razumem da je Nemačka primila milion migranata, i da joj je dosta, da ne može i da želi da podeli teret sa ostalima, ali mi smatramo da Srbija ovako siromašna, Srbija koja nije sasvim još rešila problem svojih izbeglica i interno raseljenih lica, Srbija kojoj visi problem Kosova, nemojte zaboraviti, dame i gospodo, da ukoliko se potpiše pravno-obavezujući sporazum sa Kosovom, imaćemo jedan veliki broj, nažalost, daleko bilo, Srba sa Kosova koji će doći ovde kao interno raseljena lica.

Želela bih da završim, jer nemam vremena dalje da raspravljam o drugim zakonima, jednu Pekićevu rečenicu, pošto vi u poslednje vreme jako volite Pekića. On je rekao u svojim „Godina koje su pojeli skakavci“ - Nema tako dobre policije koja može da zameni rđavu politiku. Hvala vam na pažnji.
Hvala predsedavajući. Moje pitanje je za ministra zdravlja, ministra Lončara.

Ono glasi – šta ministar i Ministarstvo nameravaju da rade sa Klinikom za infektivne bolesti u Beogradu?

Ja lično pozdravljam bilo kakva ulaganja u zdravstvo i to da će se u Nišu otvoriti sada novi klinički centar. Smatram da se u zdravstvo premalo ulaže, ali Infektivna klinika u Beogradu jeste referentna ustanova koja leči pacijente iz cele Srbiji i iz Republike Srpske, iz Crne Gore. Ona je građena 1926. godine i danas se nalazi u potpuno dekrepidnom stanju, zgrada puca, ona je paviljonskog tipa i naprosto nije moguće popraviti, niti može ona da odgovori danas na one potrebe, nove patologije infektivnih bolesti koje se javljaju, ne samo u Srbiji, nego i u svetu.

Ono što je bitno reći jeste da je 1926. godine kada je klinika građena, na svakom spratu bilo po jedno kupatilo, što je tada naravno bio hit, jer većina ljudi to nije imala u svojim kućama.

Međutim, danas nema niti adekvatnih soba za izolaciju, niti ima adekvatnih odeljenja, niti adekvatnog načina rada.

Danas kada je Srbija na migrantskoj ruti, Infektivna klinika dobija još veće značenje, ne samo za Srbiju, nego za ceo region, pa ako hoćete i za Evropu.

Kada bude primljen neki od migranata na Infektivnu kliniku, koji ima visoku temperaturu, onda lekari obično mole boga da je to „obična influenca“, a ne neka hemoragijska groznica ili nešto što bi moglo da dovede do epidemije, slične onoj koju smo imali sa variolom verom, 1972. godine, a mi koji smo malo stariji, toga se jako dobro sećamo.

Rukovodstvo klinike je u nekoliko navrata pisalo i tražilo izgradnju nove adekvatne zgrade koja bi, čija bi cena bila prilično skromna, a govori se o sedam do osam miliona evra, ugrubo, obraćalo se i KCS i Ministarstvu zdravlja i Institutu za javno zdravlje i svi su bili bog zna kako „za“, međutim nije bilo odgovora.

Verujem da danas u vreme kada raste broj infektivnih bolest, kada raste broj bolesti koje prenose zglavkari i insekti, upravo zbog globalnog zagrevanja, kada imamo transplantacije, pa zbog imunosupresije, infektivna klinika igra veliku ulogu rezistencija na antibiotik je potom gerijatrijske razne bolesti koje zahtevaju takođe intervenciju na infektivnoj klinici, da se radi naprosto o tome ne razume dovoljno značaj te klinike.

Međutim, ostaje gorak ukus u ustima, jer ta klinika je uknjižena na dva hektara i 64 ara i strah postoji opravdan, ne samo moj, nego i kolega koje tamo rade, a i građana i Beograda i Srbije, pošto se taj teren nalazi preko puta Hrama Svetog Save, ovamo prema reci Savi i Kliničkom centru da to nije nekom zapelo za oko. Nadamo se da nije, pa bi želeli da čujemo šta o tome ima da nam kaže ministar Lončar i Ministarstvo.

Drugo pitanje, takođe, ide na adresu ministra Lončara, a radi se o inovativnim lekovima za Hepatitis C. Naime, svuda u okruženju imamo nove lekove čak i u Bosni i Hercegovini i u Albaniji, o Hrvatskoj i Sloveniji nećemo ni da govorimo. Samo se kod nas ljudi leče sa interferonom i ribavirom koji su svuda u Evropi napušteni još 2014. godine.

Postoje i lekovi u Indiji i u Egiptu, ali oni ne mogu da se izvezu zbog licence. Tako da, evo pitam gospodina ministra – kada će ovi lekovi za lečenje Hepatitisa C biti stavljeni na pozitivnu listu?
Hvala, gospodine predsedavajući.

Gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva zdravlja, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je ovde nekoliko zakona, najpre ću se osvrnuti na ovaj Zakon o medicinskim sredstvima, i verovatno će se iznenaditi što ja kao opozicioni poslanik kažem da bih ovaj zakon ocenila kao dobar. To ne znači da na taj zakon nemam određene primedbe i želim te primedbe ovde da podelim sa vama i da razvejem neke sumnje u vezi za ovim, pa ako nešto od ovoga može i da se popravi.

Pre svega, želim da kažem da nije sada neki novum da se govori, odnosno da se zakonski regulišu medicinska sredstva, jer je to pre bilo zajednički u Zakonu o lekovima i medicinskim sredstvima, ali s obzirom na količinu medicinskih sredstava i na njihovu specifičnost, dobro je da se ovo posebno apostrofira.

Međutim, bilo bi dobro da se ovaj zakon što pre usaglasi sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, koji recimo, u članu 157. kaže da se može tražiti saglasnost za sprovođenje ispitivanja lekova i medicinskih sredstava, a u ovom Zakonu o medicinskim sredstvima stoji da mora.

Ono što ja svakako podržavam jeste to što mora da se traži saglasnost, jer i sama kao lekar bila sam svedok raznog javašluka i ponekad čak, nažalost, moram da kažem, i neprofesionalnosti oko ispitivanja lekova i nekih medicinskih sredstava.

Što se tiče prave zaštite od sponzorisanja skupova koji se ovde pominju, to u zakonu nije do kraja sprovedeno i mi smo vrlo često svedoci da postoje neke naše kolege koji, praktično, imaju stalno spakovanu torbicu i čekaju da idu na puteve oko cele zemaljske kugle i na taj način oni vrlo često sprovode interese same kuće koja proizvodi lekove, odnosno medicinska sredstva, a ne sprovode potrebe, odnosno interes samih pacijenata i odeljenja na kome rade.

Takođe, mislim da treba oštrije reagovati na reklamiranje lekova i medicinskih sredstava bez određenog dejstva. Tu mislim da Ministarstvo mora da igra još mnogo važniju ulogu. Takođe, nije mi jasna do kraja uloga Privredne komore u celoj ovoj stvari, kad imamo već agencije i kad već imamo Ministarstvo.

Ono što mi je malko zasmetalo, rekla bih više leksički, jeste velika količina engleskih izraza u samom tekstu. Ja nemam problem sa stranim jezicima i ne bih sad da se hvalim oko toga. Ali, mislim da, recimo, reči, odnosno izrazi tipa: custom made device umesto naprava po porudžbini, ili clinical investigation plan umesto klinički plan istraživanja, ili common specification, mogu sasvim lepo da se prevedu na srpski jezik.

Znamo da je latinski jezik, jezik medicine. Znamo da je engleski jezik, jezik nauke, ali nije potrebno da engleski jezik sada postane jezik prava, pogotovo što evo imamo Bregzit, znači, Britanija izlazi iz EU, pa nema te vrste potrebe.

Ponavljam da je zakon korektan i da će naša poslanička grupa ovaj zakon podržati. Videćemo amandmanski šta će se tu izmeniti.

Ali, ovaj drugi zakon, tačnije dopune Zakona o zdravstvenoj dokumentaciji i evidencijama u oblasti zdravstva, mi na to imamo dosta primedbi. Taj zakon ne možemo podržati, odnosno ove dopune ne možemo podržati, a evo i zašto. Pre svega, mi nismo zadovoljni samim Zakonom o zdravstvenoj dokumentaciji i evidencijama u oblasti zdravstva i mi smo se nadali da će ovim dopunama biti otklonjene neke suštinske slabosti zakona, ali to se, nažalost, nije desilo.

Ona novina koja je dobra u ovom nacrtu dopune jeste propisivanje rukovaoca integrisanog zdravstvenog informacionog sistema Republike Srbije, skraćeno IZIS, tj. Zavoda za javno zdravlje, da o svakoj povredi bezbednosti podataka obavesti lice na koje se podaci odnose, Ministarstvo zdravlja i Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, kao i propisivanje prekršaja ukoliko se navedena obaveza ne izvrši. Ovo je dobro i ovo je civilizacijski standard i postignuće i mi to svakako pozdravljamo.

Međutim, ovim dostavljenim nacrtom i dalje se ne rešava suštinski problem obrade podataka o ličnosti u ovom IZIS-u, odnosno ja ću se ovde referisati na stručnu instituciju Poverenika za zaštitu podataka, koji se obraćao i vama, gospodine ministre, i Ministarstvu. On smatra da nije rešen, citiram, pravni osnov za uspostavljanje IZIS-a. Naime, Poverenik smatra da važeći Zakon o zdravstvenoj dokumentaciji i evidencijama u oblasti zdravstva nijednom svojom odredbom ne ovlašćuje rukovaoca podataka da uspostavi sam IZIS na način na koji on sada funkcioniše u praksi i da u okviru njega vrši obradu podataka o ličnosti.

Naime, odredbom člana 44. stav 2. Zakona o zdravstvenoj dokumentaciji i evidencijama u oblasti zdravstva propisano je da IZIS čine zdravstveno-statistički sistem, informacioni sistem organizacija zdravstvenog osiguranja i informacioni sistemi zdravstvenih ustanova, privatne prakse i drugih pravnih lica. Znači, ono na šta upozorava Poverenik, a što smo i mi videli, jeste da ni na jednom jedinom mestu se ne predviđa formiranje jedne jedinstvene i centralizovane zbirke podataka o ličnosti, koja bi bila pod kontrolom jednog rukovaoca, što se sada ovom dopunom uvodi.

Objedinjavanje više sistema koji sadrže podatke o ličnosti takođe predstavlja obradu podataka o ličnosti i o tome treba voditi računa. Sa aspekta opšte prihvaćenih evropskih standarda, ukrupnjavanje velikog broja manjih baza podataka u jednu ogromnu bazu podataka samo po sebi predstavlja ozbiljan rizik po prava lica u vezi sa obradom podataka o ličnosti.

Smatramo da takvu obradu uvek treba izbegavati. Međutim, ako se ne može izbeći ovakva centralizovana baza podataka tipa IZIS-a i ovakav pristup, onda zakonom treba, ali zakonom, pazite, ne podzakonskim aktima, nego zakonom treba definisati svrhu obrade podataka u IZIS-u, kao i svrhu stvaranja tako ogromne baze podataka. Znači, svrha, svrsishodnost, mora biti jasno određena, jasna, mora biti propisana zakonom, da ne ostavlja bilo kakve sumnje.

Zakonom treba urediti i koji će se podaci unositi i obrađivati u IZIS-u, koje zdravstvene ustanove će to činiti, pod kojim uslovima će to činiti, a sve poštujući načela zaštite podataka o ličnosti i načela tzv. srazmernosti obrade.

Načelo bezbednosti podataka je jedno od osnovnih načela obrade podataka i jedno od osnovnih načela da se osećamo sigurno kao ljudi u našem društvu. Potrebno je urediti i odgovornost za obradu tih podataka, kao i pod kojim uslovima i ko može da ima pristup ovim podacima i da pristup nikako ne sme da se odnosi na sve podatke, pošto je opet ono načelo svrsishodnosti i srazmernosti koje sam spomenula.

Zašto ovo kažem? Ovo kažem zato što smo ove godine, negde ne proleće, bili svedoci slučaja Kornic, kada su izneseni podaci o lečenju čoveka iz bolnice „Laza Lazarević“. Ovde smo imali čitanje i citiranje podataka iz zdravstvenog kartona oko toga ko je oslobođen vojske i zbog čega je oslobođen vojske. Te stvari se ne bi smele nikako dešavati.

Pored toga ima još jedna stvar koju želim da kažem, iako znam da reskiram da ću ispasti onako kao psihijatar potpuno paranoidna, a to su podaci koji su vezani uz transplantaciju. Nije atomska energija izmišljena da se baci atomska bomba na Hirošimu i Nagasaki, nego zbog toga da bi čovečanstvu bilo bolje. Tako isto i transplantacija se svakako sprovodi iz najplemenitijih i najboljih pobuda spasavanja života.

Međutim, ima poganih ljudi koji isprljaju svaku stvar i, naravno, ti podaci mogu lako da postanu plen odnosno cilj da se njima trguje, da se kaže o rezus faktoru, o krvnoj grupi, o HLA sistemu koji će biti sigurno uveden kada budemo imali ovaj zakon o transplantaciji. Zaista smatram da tu moramo misliti korak unapred i sprečiti da se otvori lov na informacije, a od lova na informacije, nažalost, i lov na ljude.

Znači, ovim predloženim zakonskim rešenjem ne rešava se suštinski problem obrade podataka o ličnosti i ovaj zakon naša poslanička grupa ne može da podrži.

Treća tačka ovde je finansijski ugovor između kliničkih centara Republike Srbije i Evropske investicione banke. Naravno, nije dobro zaduživati se i kod toga stojimo, ali za određene stvari, kao što je zdravstvo, imala bih tu određene popuste i ono što ponavljam mojoj deci kući i svima ovde – zdravlje, pa škola. Znači, jako je važno da imamo dobar zdravstveni sistem, jer samo zdrava nacija može da bude relativno zadovoljna nacija, a sem toga, mi kroz ovo možemo svoje lekare, svoje medicinske sestre, ljude koji rade u zdravstvu da zadržimo ovde, a ne da nam svi idu u Nemačku, Norvešku, Švedsku i ostale zemlje. Vi ste sami, gospodine ministre, kao i vaše kolege ovde, svedoci da sve više mladih ljudi odlazi u inostranstvo, jer ovde nemamo šta da im ponudimo.

Iako i ovde imam neke nejasnoće, jednim delom je gospođa Tomić njih razjasnila. Meni nije bilo jasno kako ide to povlačenje tranši, kolika je tu kamata, kako to sve izgleda. U svakom slučaju i uz te neke male nedoumice, ne bih imala neke veće primedbe i želim samo da kažem jedno. Ako se već zadužujemo, onda bolje da se zadužujemo da se grade klinički centri i da dižemo zdravstvo, a ne da se grade onako kao u Nišu, da se naprave vrata kroz koja ne mogu da prođu skener i ostala aparatura.

Pitala bih opet ovde, iako nije tema – zašto, pomenula sam Niš, čemu nama služi autoput Niš-Priština-Tirana? Kome će to podići ovde zdravstveni ili bilo koji standard u Srbiji? Protiv toga jesam. Protiv sam tih besmislenih projekata, a ovo ako se objasni kako valja, ako uspete da odgovorite na ova pitanja oko zaduživanja, ovog finansijskog aspekta, mi smo spremni da i ovu tačku podržimo. Hvala na pažnji.
Hvala, gospođo predsednice.

Moja pitanju idu ka ministru Šarčeviću i ka REM-u kao instituciji. Naime, ona su vezana za nemile događaje vršnjačkog nasilja koji malo, malo, pa šokiraju Srbiju, a ovo sada što se desilo u Aranđelovcu, pogotovo što su vinovnici bili devojčice od 16 godina i što su stvari procurele u javnost preko društvenih mreža, putem snimaka preko mobilnog telefona, bio je dodatni šok.

Znači, prvo pitanje REM-u, s obzirom da su devojčice rekle da su svoju inspiraciju našle u rijalitijima i da su imitirale rijalitije, moje pitanje – koliko će još dece morati da strada, da bude pretučeno, poniženo, da ne daj Bože napravi samoubistvo ili da smrtno strada i da ostane invalid da bi se REM setio da rijalitije treba, ako ne ukinuti, a onda ih bar prebaciti u onaj prostor koji se emituje posle pola noći kada bi deca trebala da budu u krevetu i da spavaju?

Što se tiče ministra Šarčevića, koji je ministar prosvete, ja imam nekoliko pitanja. S obzirom na ove nemile događaje, a i na to da je on rekao pravdajući sve ovo što se dogodilo, neopravdavajući, nego pravdajući da je jako smanjen broj zbog mera štednje pedagoga i psihologa, jer je MMF tražio da se smanje sredstva za te profile u školama, da li je poučen ovim primerom u želji da prevenira dalje nemile događaje obezbedio da u nacrtu budžeta predvidi povećanje novca, povećanje finansijskih sredstava za angažovanje pedagoga i psihologa koji bi trebali da budu sastavni deo svake škole i da se bave prevencijom koja je suštinska?

Želela bih takođe da saznam u ime srpske javnosti koje su mere preduzete, šta je to preduzelo Ministarstvo i šta je preduzeo ministar lično? Ta priča o formiranju neke radne grupe u kojoj bi bili ministri, odnosno predstavnici nekoliko ministarstava ne rešava ništa. Ja ću se ovde referisati na Vinstona Čerčila koji je rekao – ako hoćeš neku stvar da odložiš ili da ne uradiš ništa, onda formiraj radnu grupu. Formiranje radne grupe ovde neće pomoći. Ovde treba u ovom slučaju raditi i na prevenciji, na uključivanju škola, direktora, roditelja, dece i celokupnog društva, a naravno i medija.

Ono što jako boli jeste da smo mi imali nesreću malog Alekse koji je digao ruku na sebe, jer nije mogao da trpi više poniženje i vršnjačko nasilje, još 2011. godine. Šta se u međuvremenu desilo? U međuvremenu, iako se njegova majka borila da se usvoji Aleksin zakon, koji govori upravo o prevenciji vršnjačkog nasilja, taj zakon nije usvojen. Zamislite, ceo slučaj je zastareo, a u međuvremenu direktorka te škole, koja je po svemu sudeći znala za sve ono što se dešava tom detetu, kažnjena je sa 50 hiljada dinara kazne.

Dakle, ono što želim da kažem jeste da su te kaznene mere, što bi narod rekao, posle smrti čorba, ali one su zaista ponižavajuće. Ono na čemu treba raditi, ponavljam, jeste prevencija, jeste uključivanje i centara za socijalni rad i celokupnog obrazovnog sistema i svakako snošenje odgovornosti, pre svega, ministra, ministarstava, razrednog starešine, roditelja i na kraju dece.
Hvala.

Dame i gospodo narodni poslanici, ja ću postaviti isto pitanje koje sam postavila 5. oktobra, ali sada na drugu adresu.

Naime, moje pitanje danas ide gospodinu Stefanoviću, ministru unutrašnjih poslova, a tiče se statusa Rusko-srpskog humanitarnog centra. Naime, 5. oktobra ja sam to pitanje postavila ministru spoljnih poslova Ivici Dačiću, koji je početkom ove godine rekao, najavio da će razgovarati na prvoj sledećoj sednici Vlade sa tadašnjim predsednikom Vlade gospodinom Vučićem o statusu humanitarnog centra, rekavši, citiram, da humanitarni centar treba konačno rešiti ili ga treba ukinuti ili mu treba dati status.

Pre neki dan sam dobila od gospodina Dačića, koji je vrlo često i u kampanji i inače pominjao Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu i on je doneo i dosta glasova i dosta se promovisalo sve na račun tog centra. Rečeno mi je u pismu i lepo napisano da Ministarstvo spoljnih poslova nije nadležno za status Rusko-srpskog humanitarnog centra, nego da je za to nadležan MUP. Zato, ja ponavljam, upućujem moje pitanje gospodinu Stefanoviću i MUP-u Srbije – kako će se rešiti status Rusko-srpskog humanitarnog centra u Nišu? Mislim da je to dosta hitno, s obzirom da se stvari ubrzavaju i s obzirom da smo videli američkog činovnika gospodina Brajana Hojta Jia, koji je ovde došao da postrojava, pa bi bilo vreme da se nešto i pokaže.

Moje drugo pitanje ide ka predsednici Vlade gospođi Brnabić i ka ministru privrede. Naime, našla sam podatak u časopisu „Mon diplomatik“, u kome stoji da preko 700 milijardi dinara poreza duguju državi Srbiji firme koje su inostrane, znači, koje su strane investicije. Znači, zanima me da li je taj podatak tačan?

Zanima me, takođe, koliko se izdvaja za raznu pomoć koja se daje tim firmama i podsticajna sredstva, a s druge strane imam i treće podpitanje ovog velikog ekonomskog pitanja. Mi smo svaki dan svedoci da se na televiziji gledamo, otvaraju se raznorazne firme, preduzeća, zapošljavaju se radnici, a sa druge strane imamo informacije da su i neke firme, odnosno da mnoge firme kupe svoje krpice i da odlaze iz Srbije.

Tako, recimo, dve vrlo velike transportne firme „Braća Crnomarković“ i „Jeličići“ iz Požege su otišli, a to su transportne firme koje su sa sobom odnele u Sloveniju i Austriju hiljade kamiona i poveli hiljadu kvalifikovanih vozača, a znamo da vozač kamiona ne može baš da se spremi za tri nedelje, nego da je to posao koji mora da se neguje. Znate, kao što objavljujemo rođenja i objavljujemo i smrti, trebalo bi u jednom civilizovanom društvu i da se zna i da se objavi koliko je firmi u poslednje tri godine napustilo Srbiju. To bi bila moja pitanja. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice Narodne skupštine.

Gospodine ministre, poštovani gosti iz ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što se osvrnem na same zakone moram da kažem da ovih 12 tačaka, odnosno sve ove tačke koje su stavljene zajedno, da je to velika greška zato što su ovi zakoni svi veoma važni i trebalo bi ostaviti vreme da o svakom od njih porazgovaramo.

No, kako vremena ima malo, naravno, htela bih da kažem da to ne ide na vešu adresu, gospodine ministre, to ide na adresu organizacije onih koji organizuju rad u Narodnoj skupštini i rukovodstva Narodne skupštine.

Koncentrisaću se u mom izlaganju na Predlog zakona o dualnom obrazovanju. Pre svega zato što je za mene on najmanje prihvatljiv, pa moram da kažem čak i u potpunosti neprihvatljiv. Za ove druge zakone mi smo amandmanski i reagovali, ali oni bi i mogli da budu prihvatljivi, no zakon o dualnom obrazovanju ovako kako je formulisan svakako nije dobar. To nije, naravno, samo moj stav, to je stav vrlo ozbiljnih ljudi koji se bave obrazovanjem u Srbiji, kao što je profesor Ivan Ivić, kao što je profesorka Pešikan, kao što je predsednik, do juče, Nacionalnog saveta profesor Aleksandar Lipovski. Oni smatraju da će ovakav zakon, koji ocenjuju katastrofalnim, citiram „upropastiti naše kvalitetno srednje stručno obrazovanje i svesti ga na loše majstorske škole u kojima, kako stoji u članu 30, 80% nastave se izvodi van učionice, u firmama, a drže ih priučeni majstori koji nemaju nikakvo pedagoško obrazovanje, niti odgovornost prema obrazovanju dece, a neće biti podvrgnuti nikakvoj ozbiljnoj i prosvetno-pedagoškoj kontroli i inspekciji.“

Kod svakog zakona treba odgovoriti na pitanje, koji od problema u srpskom obrazovanju bi rešilo uvođenje ovog dualnog sistema. Sam dualni sistem jako podseća, pogotovo nas malo starije, na školu učenika u privredi, tzv. industrijske škole koje su trajale tri godine, koje je Socijalistička Jugoslavija inaugurisala zbog toga da bi mogla brzo da reši zaposlenja u privredi koja je tada rasla i to da obavi u što kraćem vremenskom periodu.

Svi znamo, takođe, da se iz tzv. ŠUP-a , te škole učenika u privredi, nije moglo ići na dalje na studije. Mi danas uvodimo dualno obrazovanje u trenutku kada cela Evropa, pa i svet, u trenutku kada imamo i rezultate strategije razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020. godine koje je donela ova Vlada 2012. godine, kao i zbornik Srpske akademije nauka i umetnosti o obrazovanju, kao razvojnom resursu Srbije, govore o tome da treba čak povećati, odnosno uvesti srednje obrazovanje i to četvorogodišnje sa maturom i mogućnost da što više dece studira. Takođe, po toj strategiji koju je inače inaugurisala Evropska komisija, pa onda posle i mi, stoji da 40% mladih do 35 godina treba da ima završen fakultet. Srbija se negde zadovoljila sa tom brojkom od 38% i ja se sada pitam kako ćemo mi imati 38% fakultetski obrazovanih ljudi kada dajemo naglasak danas na dualno obrazovanje, odnosno trogodišnje škole koje, ipak, ovu decu sprečavaju da studiraju dalje.

Vrlo često se pominje primer Nemačke koja je uvela to dualno obrazovanje, međutim kod Nemačke znamo da postoje desetogodišnji planovi unapred, Nemačka privreda je malo drugačija od naše privrede, a ako pogledamo realno i ako smo iskreni i realni, pogledamo ko to ide u nemačke škole u dualno obrazovanje, onda ćemo videti jedan vrlo veliki procenat gastarbajterske dece. To je stvar Nemačke, da ona pravi kastu manuelnih radnika u svojoj državi od nekih koji su gastarbajteri, znači stranci. Ali, to ne znači da mi u Srbiji treba da od vlastite dece pravimo kastu manuelnih radnika koja dalje ne mogu da se razvijaju, ne mogu dalje da rastu u nekakvom intelektualnom, odnosno obrazovnom smislu.

Takođe, osvrnula bih se malo i na inovacije. Evo, mi imamo, ova Vlada ima i ministra za inovacije i vi, gospodine ministre Šarčeviću, vodite jedno ministarstvo koje je Ministarstvo obrazovanja, nauke i tehnološkog razvoja, koje uključuje, takođe, inovacije.

E sad, pored dva ministarstva bezmalo za inovacije, mi se sada vraćamo na ovo dualno obrazovanje, odnosno školu učenika u privredi. Da se osvrnem i na to da je i premijerka gospođa Brnabić u svom ekspozeu govorila jako mnogo o digitalizaciji Srbije. Pa, o kakvoj digitalizaciji, koja je opet tehnološki korak napred, mi govorimo kada nam je glavni hit uvođenje ponovo škola učenika u privredi kroz to dualno obrazovanje?

Takođe, želela bih da kažem, da me neko ne shvati pogrešno, ja poštujem sva zanimanja i poštujem jako majstorska zanimanja, međutim, majstorska zanimanja moraju da idu ruku pod ruku sa zakonom o zanatstvu, kojeg mi nemamo. Mi nemamo ni zanatsku komoru, mi nemamo ništa i nikoga što može ove mlade ljude koji će sutra završiti te zanatske škole da štiti, da im obezbeđuje sigurno zanimanje. Jer, recimo, šta će se dešavati ukoliko neko ko je poslodavac tamo tim mladim ljudima, gde oni vrše 80% svoje nastave, kaže – meni se ovo više ne isplati, ja ću da zatvorim firmu? Gde će ta deca u jednom Trgovištu ili u jednom malom gradu u Srbiji naći nekog drugog da svoje školovanje nastave? To nije rešeno i mi smo u tom smislu reagovali i amandmanski.

Dvadeset prvi vek će biti vek rasta stručnih, uslužnih i informaciono-komunikacionih tehnoloških poslova. Svi znamo da se u sektoru poljoprivrede i privrede predviđa dominacija robotike kojom treba da rukovodi svakako vrlo obrazovani kadar. Šta ćemo mi raditi onda u tom slučaju? Onda ćemo mi imati samo radnike nisko kvalifikovane, a izgleda da će nam i inženjeri biti iz uvoza, da će nam biti iz uvoza naravno i svi vlasnici firmi kod kojih će ta deca da rade.

Takođe, ja bih se osvrnula, kao neko ko je u temi, naravno u visokom obrazovanju, ali imam i troje dece, imam i unuke, pa znam kako izgleda škola. Vrlo je značajno da se uvedu i neki opšti predmeti i da i kod stručnih predmeta imamo takođe opšte predmete, kao što je matematika, fizika, hemija, pa čak i istorija, ili srpski jezik, ili strani jezik. Zašto je to važno? To je važno upravo zbog mobilnosti, odnosno zbog toga da ta deca nauče da uče, odnosno da mogu sutra da se dokvalifikuju, prekvalifikuju i idu dalje. Mi znamo je ta kadrovska mobilnost vrlo značajna, a ova deca će biti vezana za jednu firmu, za jedne mašine, za jedan poslovni ambijent i neće imati ove stručne predmete, neće ih imati u dovoljnom broju da bi im to dalo mogućnost da mogu da budu mobilniji.

Po Vigodskom, pored filogenetskog i ontogenetskog razvoja, obrazovanje predstavlja treću liniju razvoja, koju je društvo smislilo kao institucionalnu podršku razvoju mladih generacija. Mi smo to, nažalost, ovim zakonom o dualnom obrazovanju svojoj deci praktično onemogućili.

Htela bih još da dodam da, što se tiče okretanja prioriteta obrazovne politike na dualno obrazovanje, to je u koliziji sa demokratizacijom obrazovanja i konceptom kvalitetnog obrazovanja za sve. Dobro znamo da će u manjim sredinama, u manjim gradovima u Srbiji, u siromašnijim sredinama dualno obrazovanje biti jedino što ta deca mogu da dobiju i tako ćemo imati sve veći jaz, gde će bogati biti još bogatiji, a siromašni će biti još siromašniji i praktično zakucani u situaciju da ne mogu dalje da napreduju i da se dalje razvijaju.

Na kraju bih rekla da se dualnim obrazovanjem na mala vrata otvara ta „breša“ za dečiji rad. Ovde stoji da će deca koja budu radila u firmama u toku svog školovanja dobijati 70% od minimalca. To znači da će oni dobijati nekih 13.000 dinara. Sada se ja pitam, koja je to motivacija vlasnika firme da on to dete primi dalje da bude radnik sa punom platom od 30.000 ili 35.000 dinara, koliko bi bilo potrebno da se preživi i da se čovek plati, kada ima mogućnost da svake tri godine zapošljava novi talas dece za tako neke male pare? Znate, meni se čini da se mi vraćamo na vremena Čarlsa Dikensa, na romane Nikolasa Niklbija i srce me boli. Srce me boli još i više što Jaša Prodanović pre 110 godina bio jedan od prvih ministara, odnosno Srbija je bila tada perjanica u Evropi koja je ukinula dečiji rad i uvela osmočasovno radno vreme.

Samo da podsetim one koji ne znaju da je dečiji rad ukinut u jednoj Portugaliji, koja je danas članica EU, tek 1974. godine, nakon Salazarove fašističke diktature, a mi sada na ovaj način uvodimo dečiji rad.

Mislim da je ovo loš zakon, gospodine ministre. Ja sam generacija koja je klasično obrazovana. Posle mene su krenule generacije tzv. „šuvarica“. Stipe Šuvar je ostao zapamćen sa podsmehom po tim „šuvaricama“. Iako Stipi Šuvaru, pogotovo mi Srbi iz Hrvatske dugujemo mnogo, jer on je bio čovek koji se suprotstavljamo Tuđmanom nakaznom fašistoidnom režimu i bio je jedan od najvećih boraca i antifašista u Hrvatskoj, a ostao je zapamćen po „šuvarici“. Ne bih volela da vi, gospodine ministre, budete zapamćeni po „šarčevici“. Hvala.
Gospodine ministre, sve ste vi to lepo objasnili, ali niste me naročito uverili da mi ne stvaramo sada jednu, kastu manuelaca koja neće moći dalje da se razvija i to radimo svojoj deci. Ono što je činjenica stoji da sada vidimo jedan trend velike centralizacije u svemu, pa i školstvu. S jedne strane imamo centralizaciju školstva, a s druge strane imamo ovu decu od kojih kako vi kažete, devojčice hoće da budu samostalni zavarivači, jer hoće da budu samostalne. Meni se to čini kao jedna logička greška koja se zove contradiction in adiecto.