Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Sanda Rašković Ivić

Govori

Član 107. – dostojanstvo Narodne skupštine.

Gospođo predsednice, vi ste bili dužni da ovde uvedete red i mir i da se diskutuje o temi. Upravo je prethodni mladi kolega govorio potpuno van teme. Ja nisam pomenula nikakvo finansiranje SNS i mene je njegova diskusija jako podsetila na to kada ja studenta pitam – koji su simptomi šizofrenije, a on meni počne da priča o tome kada je rođen Napoleon. Znači, to nije imalo ama baš nikakva veze i prestanite molim vas da se stalno vadite na neke izmišljene veze moje ili ovog kluba sa Vukom Jeremićem oko priče od toga da smo eto mi svi koji smo bili ranije sve upropastili. Pa vi gospodo gazdujete šestu godinu …

(Predsednik: To je replika, poslanice. Izvinjavam se što vas prekidam. To je replika.)

Pa evo replika liči na njegovu.
Pa sada izvolite.
Hvala, gospođo predsednice.

Moja ideja oko podnošenja ovog amandmana je bila sledeća. Naime, i u mom obraćanju, ja sam govorila o tome da je ovaj transfuzijski zakon tretirao pitanja krvi i komponenata krvi, a ne proizvoda od krvi. Tu je ministar objasnio da će proizvodi od krvi odnosno produkti krvi biti tretirani u jednom drugom zakonu. Takođe, dobila sam i objašnjenje da će to biti tako.

Šteta je što se to nije uradilo paralelno, jer ipak proizvodi od krvi koriste krv kao osnovnu sirovinu i ja samo mogu da kažem da se nadam da će ovaj zakon koji je jako važan, važno je i da se krv odnosno plazma i komponente ne bacaju i da se time i podigne produktivnost i otvore neka nova radna mesta proizvodnjom albumina, globulina i drugih stvari, da će se tome, znači, pristupiti što je pre moguće. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice.

Gospodine ministre, u svoje ime i u ime moje poslaničke grupe dala sam ovaj amandman, zaista bonafide, u želji da se podigne motivacija davalaštva. U mom obraćanju oko ovog zakona već sam govorila o tome da postoji opasnost da davalaštvo malo padne, s obzirom na to da se menja način na koji će ono biti organizovano. Tu sam tražila određene podsticaje, odnosno privilegije, tako da bi naše društvo kao celina i naša država Srbija pokazali poštovanje prema ljudima koji čine jedan jako važan posao za društvo, a to je da daju krv.

Ovaj amandman je odbijen, iako sam tražila malo, a to je samo da se određeni podsticaji daju za ove ljude i da se sankcionišu privatnici koje se ne drže onoga da čovek po Zakonu o radu dobija dva slobodna dana za davanje krvi. U obrazloženju je rečeno, kojim se amandman odbija, da je davalaštvo bazirano na dobrovoljnosti, na anonimnosti i da ne sme da bude diskriminacije u odnosu na druge.

Smatram da ovi ljudi, dobrovoljni davaoci krvi, čine jedan jako važan, plemenit posao za naše društvo, na neki način posredno spašavaju ljudske živote i da bi određeni mali podsticaji i privilegije koje bismo im dali bile neka vrste pozitivne diskriminacije. Pošto se pozitivna diskriminacija u našem društvu radi kod mnogo manje značajnih stvari, mislim da je šteta što je ovaj amandman odbijen i molim vas da o tome porazmislite, jer mislim da neće dobro biti primljen kod Udruženja davalaca da se oni tako stavljaju na nivo svih ostalih. Po meni i po njima, a i po mnogim i mojim kolegama i građanima Srbije, ove ljude treba zaista ispoštovati na određen način i dati im privilegije. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Gospodine ministre, poštovane kolege iz Ministarstva zdravlja, dame i gospodo narodni poslanici, mi imamo danas ova dva zakona i moram da kažem, kao poslanik jedne opozicione poslaničke grupe, da su oba zakona dobra. To ne znači da mi nemamo neke primedbe koje ću ja sada staviti.

Prvo par reči da kažem o prvom zakonu, zakonu koji tretira biomedicinski potpomognutu oplodnju. Što se tiče ovog prvog zakona biomedicinski potpomognute oplodnje, mislim da je to jako dobar zakon, to je zakon koji predstavlja jedan važan korak u lečenju jedne od najtežih bolesti koja je zahvatila Srbiju, a to je bela kuga.

(Vojislav Šešelj dobacuje.)

Predsedavajući, ja vas molim da obezbedite mir u sali, tako da možemo govoriti o zakonima.

Naravno, mnogo je bilo reči ovde i o surogat majci. Što se tiče surogat majke, naša poslanička grupa se sasvim slaže sa iznetim zakonskim predlogom da surogat majka ne bude dozvoljena, odnosno da bude zabranjena, ne samo što mi kao jedno izrazito siromašno društvo ne možemo da sprečimo mnoge zloupotrebe koje bi sigurno proizašle iz te mogućnosti. Ja lično, kao psihijatar, imam određene ograde i smatram da u tih devet meseci, kada majka nosi bebu u svom stomaku, ona razvije vrlo veliku vezanost i da tu onda može posle da dođe psihološki do vrlo jakih i velikih separacionih problema i zato smatramo da to nije u redu.

Što se tiče uključivanja i privatne prakse, pozdravljamo uključivanje privatne prakse i zaista mislimo da je to način na koji mnogo mladih parova koji ne mogu da…

(Vojislav Šešelj: Hoćeš li vratiti mandat?)

Izvinite, molim vas, hoćete li umiriti gospodina Šešelja? Ja njemu moram ovde odgovoriti na ovo da ja vratim mandat Koštunici.
Ja sam bila nosilac liste Dveri-Demokratska stranka Srbije. Kome da vratim mandat? Samoj sebi?
(Vojislav Šešelj: Vrati DSS.)
Dakle, da nastavim dalje.
(Vojislav Šešelj dobacuje.)
Molim vas da obezbedite uslove za rad, gospodine Arsiću.
Dakle, ono što bih želela, takođe, da kažem jeste da ovaj Zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji, ovakav kakav jeste, naravno, mogao bi se još malo doterati, ali on je dobar jer predstavlja značajan korak u lečenju te najteže bolesti, rekla bih, bele kuge.
Nešto više ću govoriti o ovom drugom zakonu koji se tiče same transfuzijske službe. Meni je potpuno jasno da je ovaj zakon usvojen, odnosno da će biti usvojen, jer verovatno će biti usvojen, i zato što smo mi primljeni u Evrotransplant, pa je onda to jedan od uslova da bi taj Evrotransplant mogao da zaživi, da imamo i ovaj zakon o transfuzijskoj medicini.
Naravno, bilo bi dobro da smo mi imali paralelno sa ovim i zakon o transplantaciji, pa da smo mogli i o tome da govorimo. Svakako da ćemo kada dobijemo taj zakon imati određene primedbe na taj zakon, tako da ja o tome sada ne bih govorila, ali moram da kažem da moramo dobro da razmislimo upravo o donorima, jer mnoga deca u Srbiji čekaju godinama, mladi ljudi u Srbiji čekaju godinama na transplantaciju Srca, a jedan Rokfeler je, mislim, šest ili sedam puta bio na transplantaciji srca i doživeo103 godine.
Da se vratimo ovoj temi, a to je ovaj zakon. Tu imam nekoliko primedbi. U prvom redu, to je organizacija same službe. Koliko ja znam, imamo nešto oko 77 ili 74 banke krvi i 44 službe za transplantaciju. Sada imamo i četiri ovlašćene ustanove, odnosno Kragujevac se tek sada formira. Međutim, ceo posao oko obrade i prikupljanja krvi biće prebačen na te četiri referentne ustanove.
Prosto pitam – kako mislite da rešite problem tih malih transfuzijskih centara, jer kod mnogih ljudi postoji bojazan da će ostati bez posla, jer će ti mali transfuzijski centri biti u stvari svedeni samo na nekoga ko kuka i traži krv iz nekog većeg centra, a neće ništa moći da urade sami?
Takođe, oko organizacije bih htela da skrenem pažnju na jednu stvar, a to je da se govori o komponentama krvi, o krvi i komponentama krvi, a da u zakon nisu uključeni proizvodi, odnosno produkti od krvi.
Da objasnim malo, ne naravno vama, nego ljudima koji nas slušaju preko TV ekrana, komponente krvi se dobijaju centrifugiranjem krvi, znači fizičkim metodama, a dok fizičkim i hemijskim metodama dobijamo, recimo, albumine, globuline i neke skupe krvne produkte, koji se upotrebljavaju svakodnevno i mi ih onda, kao jako skupe, uvozimo iz inostranstva.
Znam da Zavod za transfuziju je ovde proizvodio, pre jako puno toga, sada malo proizvodi, malo ne proizvodi, pa smatram zaista da bi trebalo uključiti i proizvodnju plazme, odnosno šteta je da se plazma baca i da ostane neiskorišćena. Još je veća šteta, naravno, da mi moramo da trošimo kao država velika sredstva za uvoz proizvoda od krvi.
U ovom smislu, već kada će doći do reorganizacije službe, a stalo nam je da otvaramo i nova radna mesta, mislim da bi možda neki, da ih tako nazovemo, pogoni, laboratorije, koje bi se ekskluzivno bavile tom proizvodnjom produkata od krvi, bi pomogle i zapošljavanju mladih, i ne tako mladih, ljudi u transfuziji.
Dalje imamo problem koji se postavlja, to je problem distribucije odnosno transporta. On je malo vezan i sa ovim što sam rekla. Znači, ako imamo samo četiri ta centra, ako imamo drumove ovakve kakve imamo, kako ćemo organizovati tu efikasnu i dobru distribuciju odnosno transport. To je vezano uz informacioni sistem za koji je predviđeno da budu sve ustanove medicinske sto posto pokrivene. Međutim, moramo reći da mi još uvek nemamo do kraja završenu mrežu zdravstvenih ustanova i da negde, čini mi se, dobila sam podatak, da 20% medicinskih ustanova nije u potpunosti uključeno u informatički sistem, pa onda imamo tu taj problem i tu bi trebalo da se to popravi.
Dalje, dolazimo do davalaštva. Davalaštvo je do sada i od sada, naravno, biće stvar koja je vezana za dobrovoljnost i to je u redu, o tome se brine i Crveni krst, ali do sada su ljudi koji su bili davaoci, bili davaoci zato što su bili motivisani ili vezani za neku bolnicu, recimo za Zemunsku bolnicu ili za Dragišu Mišovića, ili za nekog transfuziologa. Međutim, sada to više neće biti tako, nego će biti organizovane akcije koje daju jednu vrstu obezličenja celoj stvari, jer ljudi se vežu za ustanovu i za doktora i onda vole da daju krv tom i tom doktoru ili doktorki, ili toj i toj ustanovi, tako da su i čak neka iskustva u zemljama iz okruženja nam govore da je došlo do jednog pada davalaštva kada se krenulo u ovakvu akciju, a s druge strane, mi imamo kao poslanička grupa i primedbe oko samog tretmana dobrovoljnih davalaca krvi.
Naime, to možda nije konkretno za vas, ministre Lončar, pitanje, više je za ministra Vulina oko slobodnih dana koji su predviđeni zakonom, dva slobodna dana nakon što čovek, odnosno žena daju krv. Tu imamo da većina privatnika to ne sprovodi, zakona se ne drži, ljudi moraju da se pojave na poslu već istog dana kada su krv dali, a s druge strane nemamo nikakve privilegije koje su ti ljudi imali ranije, a to je da imaju određene prednosti kod nekih medicinskih zahvata, pretraga itd.
Mi moramo malo da ponegujemo, da tako kažem, te ljude kada već je to na dobrovoljnoj bazi i kada im se već ništa ne plaća, da im se to kompenzuje na jedan drugi način i moramo da vidimo, takođe oko davalaštva, kako će biti rešeno tzv. porodično davalaštvo, jer znamo da je porodično davalaštvo dosta dobrog, gde ljudi za nekog svog da li im je član porodice ili im je možda prijatelj iz zgrade, drug iz ulice, dvorište, iz škole, oni onda dolaze da daju krv, kako će se to regulisati, to bismo isto voleli da saznamo.
Što se tiče dalje same opreme i cene svih tih vrlo značajne i skupe aparature, ne znam da li će biti dovoljno ovih 600 miliona dinara koji su za funkcionisanje transfuzije, jer je transfuzija jako važna, ona je vrlo skupa i to nije samo rezus faktor i četiri krvne grupe, nego ima toga još mnogo, da sada ne gnjavim sa ovim naše gledaoce i slušaoce ovog skupštinskog prenosa, ali u svakom slučaju ne znam da li će novac koji je odvojen tu biti dovoljan.
Takođe, želela bih da se osvrnem i na sam pojam inspektora. Mislim da posebne inspektore uvoditi u transfuziju, nisam dobro razumela zašto je to, jer transfuziolozi su lekari, kao što su psihijatri, kao što su hirurzi. Da li to znači, da sutra treba da i psihijatri imaju svoje posebne inspektore, ili hirurzi svoje posebne inspektore ili, ne znam, hematolozi, kardiolozi, itd. Mislim da jedan dobro obrazovan transfuziolog može da odlično radi svoj posao i da bude najbolja korekcija samom sebi.
Upravo su se kolege transfuziolozi žalili i izrazili sumnju da bi moglo i tu upravo u okviru te inspektorske službe da dođe do određenih zloupotreba i do određenog partijskog zapošljavanja, jer imam neku informaciju da je kolega koji je u Fondu zadužen za transfuziologiju, čovek koji je imao problema da položi specijalizaciju, i ne znam da li je položio ili nije, svakako kažu da je imao problema i čovek koji nije dovoljno dobro potkovan za to šta se može raditi, a šta se ne može raditi. U toj svojoj želji da uštedi on, recimo, daje za operaciju jednog čoveka od 70 kila četiri doze krioprecipitata, a znamo da je jedna doza dovoljna za 10 kilograma težine.
Znači, tu takođe može da dođe do partijskog zapošljavanja i to je nešto što onako, i mojoj poslaničkoj grupi, a i kolegama sa kojima sa razgovarala, transfuziolozima, ostaje malo pod znakom pitanja. To ne bi bilo ništa neobično, pošto znamo da je recimo u kragujevačkoj apoteci sada umesto lekara specijaliste majstor za klimatizaciju predsednik Upravnog odbora. Ne bih dalje da dužim, ostavićemo to.
Gospodine Šešelj, molim vas da zavežete.
Gospodine predsedavajući, gospodo ministri, želela bih pre nego što počnem samo na nešto da upozorim predsedavajućeg gospodina Arsića.

Naime, gospodine Arsiću, ako je dr Nebojša Stefanović doktor, onda je i Sanda Rašković Ivić takođe doktor, kao i dr Zorana Mihajlović.

(Vojislav Šešelj: Jeste li zajedno doktorirale?)

Ja za sebe mogu da kažem da sam doktorirala na Beogradskom univerzitetu na Medicinskom fakultetu 5. jula 1993. godine. Za Zoranu ne znam, ali evo kažem za sebe, tako da vas molim, prosto ja od toga ne patim, ali ako je jedan doktor nauka doktor, onda i drugi doktori nauka treba da budu doktori.

U svakom slučaju, meni je drago da smo konačno dobili priliku da radimo i da raspravljamo i o ovim sporazumima. Žao mi je što danas na četvrtu godišnjicu potpisivanja Briselskog sporazuma, mi ne govorimo o ovom vrlo važnom sporazumu koji je dospeo u ćorsokak nego o drugim sporazumima, ali dobro, to neka ostane otvoreno jer smo već više puta i kao poslanička grupa i kao više poslaničkih grupa iz opozicije tražili da se priča o Briselskom sporazumu u svetlu Poglavlja 35 i tome posveti posebna sednica.

Sada ću se vratiti na temu. Osvrnula bih se na dva sporazuma, pošto je objedinjena rasprava, to je Sporazum između Vlade Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Nemačke o saradnji u oblasti bezbednosti i Sporazum između Republike Srbije i države Katar.

Znači, kao što je ministar Stefanović govorio, neću to ponavljati, samo ću reći da je ovaj sporazum potpisan u Berlinu pre godinu dana 22. marta 2016. godine i da se radi o saradnji u oblasti suzbijanja organizovanog kriminala. Ono što je dobro u ovom sporazumu, a to je da čitajući ovaj tekst ja nisam našla odredbu na osnovu koje bi Nemačka mogla da u nekom trenutku deportuje određeni broj migranata sa svoje teritorije u Srbiju.

Ovde se u ovom sporazumu jako mnogo govori o reciprocitetu. Međutim, potpuno je jasno svima da je ovaj reciprocitet potpuno formalne prirode. Pitanje je da li je reciprocitet uopšte moguć, suštinski reciprocitet, u situaciji kada postoji jedna ogromna nesrazmera između političke i ekonomske i vojne i svake druge moći Nemačke, s jedne strane, a sa druge strane Srbije.

Međutim, ono što bih prokomentarisala jeste formulacija u članu 2. koja govori o oblicima saradnje gde se konkretno u tački 3), citiraću – predviđa da će svaka od strana na zahtev druge strane sprovesti mere dozvoljene u skladu sa odredbama svog nacionalnog zakonodavstva, pri čemu može odobriti prisustvo predstavnika nadležnih organa druge strane. Znači, ponavljam, da se može odobriti prisustvo predstavnika nadležnih organa druge strane. Koji su to nadležni organi kada je reč o Saveznoj Republici Nemačkoj? To su Savezno ministarstvo unutrašnjih poslova, Savezno ministarstvo finansija, Savezno ministarstvo zdravlja, Savezna kriminalistička služba, Direkcija savezne policije, Carinska kriminalistička služba i Savezni institut za lekove i medicinske proizvode.

Moje pitanje jeste – šta tačno rade predstavnici nadležnih organa druge strane koji su prisutni na našoj teritoriji, hipotetički govorimo, prilikom sprovođenja operativnih mera?Mene je ovo malo asociralo na ultimatum koji je Austrougarska uputila Srbiji 1914. godine nakon Sarajevskog atentata. Naravno, ovo je bilo unilateralno, ovde je predviđeno i prisustvo i naših organa na teritoriji Nemačke i nemačkih organa na teritoriji Srbije, ali ja se opet vraćam na onaj formalni reciprocitet koji nije i suštinski reciprocitet.

Mislim da je potpuno opravdano postaviti ovo pitanje, pre svega zbog toga što treba uzeti u obzir član 9. ovog sporazuma kojim se precizno definiše status takozvanih oficira za vezu. Znači, mi imamo oficire za vezu. Kaže ovako – strana ugovornica može po potrebi uz saglasnost druge strane ugovornice uputiti oficire za vezu policijskim organima druge strane ugovornice. Znači, oficiri za vezu imaju savetodavnu funkciju, to znamo i to je objašnjeno, i oni pružaju pomoć bez prava na samostalno vršenje policijskih ovlašćenja na teritoriji druge strane ugovornice. Ako već imamo oficire za vezu, onda se pitam šta će nam predstavnici nadležnih organa i zašto nije definisano koja su to ovlašćenja nadležnim predstavnicima ovih drugih organa.

Naravno, osvrnula bih se ovde, kada govorim o ovom sporazumu sa Nemačkom, i na Sporazum sa Poljskom. Zanimljivo je, recimo, da je Sporazum sa Poljskom potpisan još 2009. godine, a tek sada dolazi na dnevni red, a sporazum je takođe o borbi protiv organizovanog kriminala i drugih vidova kriminala. Tu se kaže da se predviđa mogućnost da nadležni organi ugovornih strana razmene oficire za vezu, ali ne i više od toga. Zašto je onda sa Nemačkom ovo ovako razigrano i prilično prošireno?

Sada bih prešla na ovaj drugi sporazum, a to je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade države Katar o uzajamnom podsticanju i zaštitu ulaganja. Ovaj sporazum je, kao i svi sporazumi, tipskog karaktera i njegovim odredbama se ulagačima fizičkim i pravnim licima iz Katara i Srbije garantuje nacionalni tretman, kao i tretman najpovlašćenije nacije uz punu zaštitu i bezbednost ulaganja. Ovde imamo jednu od stavki reciprocitet i ovde kao i u ovom sporazumu sa Nemačkom baš to ne stoji zato što mi ne možemo kao Srbija i kao srpski biznismeni da uđemo u tu trku u Kataru kao što mogu investitori iz Katara da dođu ovde.

Naravno, nemam ništa protiv stranih investicija, samo mislim da strane investicije treba da budu izjednačene sa domaćim investitorima. Ali ono što naša poslanička grupa prebacuje i gde ima primedbe jeste prilična netransparentnost ovog sporazuma jer znamo da je odlazeći predsednik Nikolić bio u Kataru i čitali smo u novinama da je Katar, recimo, zainteresovan za agrar, za Bistricu, za Đerdap III, od agrara za PKB, za 36 srpskih banja, za namensku industriju, tako da mi ovde imamo utisak da se u ovom sporazumu, koji je u stvari jednosmerna ulica i koji je napravljen za katarske investitore u Srbiju, njima otvaraju vrata, i to onako velika vrata, za rasprodaju javnih dobara. Pogotovo što znamo, i to se takođe u medijima pominje, da su od kompanija katarskih koje su zainteresovane da ulažu ovde u Srbiji pominju se Qatar Electricity and Water Company i još neke kompanije koje su u vlasništvu porodice Tani, to je značajna vladarska porodica, tako da se ovde u stvari sprema jedan netransparentni sporazum koji će toj katarskoj porodici omogućiti velike investicije ovde.

Zli jezici i neki mediji javljaju i o tome u ovom slučaju moglo do dođe i do pranja novca. Podsetiću vas da je Krik govorio ofšor o kompanijama Siniše Malog i da li se sada ovde sprema neki novi slučaj takođe ofšor komapanija.

Takođe bi se ovde osvrnula i na situaciju oko KiM upravo vezano za ovaj sporazum. Znači, ako vidimo u članu 1. definicije, znači, član 1. definicija u tački 5) definiše se pojam teritorija na sledeći način, pročitaću vam – za Republiku Srbiju teritorija nad kojom Republika Srbija vrši suverena prava, jurisdikciju u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom i međunarodnim pravom, a za državu Katar teritorija, to su unutrašnje vode, teritorijalno more, države Katar morsko dno, podzemlje, vazdušni prostor, iznad njih ekonomska zona i kontinentalni deo na kom država Katar vrši suverena prava i jurisdikciju u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom i međunarodnim pravom.

Znači, ovde upada u oči da je definisanje teritorija vrlo šturo kada je Srbija u pitanju, a da je vrlo detaljno onda kada je u pitanju Katar. Pošto znamo da je Katar jedna od zemalja koja je veliki finansijer i veliki sponzor kosovske nezavisnosti, opravdano se može postaviti pitanje kako bi se u smislu odredaba ovog sporazuma tretiralo ulaganje države Katar na KiM. Da li bi se to tretiralo kao ulaganje u državu Srbiju ili bi se to tretiralo kao ulaganje u tzv. nezavisnu lažnu državu Kosovo?

Što se tiče podsticanja i zaštite ulaganja, znači, ima još nešto našta bih skrenula pažnju, a to je u članu 3. tačka 2) kaže – Svaka strana ugovornica će u skladu sa svojim zakonima i propisima kad god je potrebno obezbediti izdavanje odobrenja neophodnih za rad savetnika i drugih kvalifikovanih osoba sa stranim državljanstvom.

Znači, već sam na početku rekla da nemam ništa protiv stranih investicija. Imam protiv toga, ponavljam, da su te investicije debelo plaćene sa 10.000 evra po radnom mestu, da naši investitori nemaju iste uslove, ali sad vidim ovde da se uvodi i jedna nova tema, a to je tema da se podstiče zapošljavanje stranih državljana. Da li je nama zaista potrebno ovo zapošljavanje stranih državljana? Naravno, odgovor je da nije.

Naravno, mi imamo mnogo naših nezaposlenih, mnogo mladih koji odlaze iz zemlje, tako da smatram da nekoliko odredbi ovog sporazuma nije kako valja i da je ovaj sporazum izrazito štetan i loš po srpsku stanu.

I na kraju bih postavila pitanje – Koliko škola još sa imenom „Sveti Sava“ će da promeni u ime Binzajed ili neko drugo ime nekog katarskog velikana, iz porodice Tani ili možda iz neke druge značajne porodice, da bismo mi ovamo doveli investitore iz Katara, a da zato Srbija zaista nema ni nacionalne, ni ekonomske poze. Hvala vam.
Imam pravo na repliku…
(Predsedavajući: Niste nijednom spomenuti.)
Nije pomenuto ime, ali zaista, verujte, već smo umorni od toga da slušamo kako je tu neku poslaničku grupu američki ambasador ubacio u Skupštinu. Prvo, to slušamo sada i od dr Vojislava Šešelja, a te noći izborne je upravo SRS objavila da naša lista DSS-Dveri ima 6,8%.
Za ministra Vulina, gospodine ministre, vi kad god nemate argumente za nešto… (Isključen mikrofon.)
Hvala, poštovani predsedavajući.
Poštovano predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, važan indikator razvoja jedne države i društva jeste posvećenost da podrži i osigura kvalitetno visoko obrazovanje. Prvi pokazatelj te posvećenosti jeste svakako procenat budžetskih sredstava koje jedna država odvaja i za nauku i za obrazovanje. To kod nas, nažalost, u Srbiji je u stalnom trendu opadanja. Pa, evo, za vas, gospodine ministre, jedne teme na kojoj bi bilo dobro da poradite.
Sistemi obrazovanja i socijalne zaštite u našoj zemlji nisu u potpunosti upodobljeni i to sprečava decu, naročito iz najsiromašnijih porodica, ne više iz vulnerabilnih porodica kao što je to nekada bilo, nego iz porodica srednje klase, pogotovo u unutrašnjosti, gde, kako je kolega maločas rekao, nema fakulteta da odustanu od daljeg školovanja i studiranja, pa bi bilo dobro da se i socijalni aspekt, kao i ekonomski aspekt, da isto tako i lokalna samouprava pita oko daljeg razvoja visokog obrazovanja u našoj zemlji Srbiji.
Takođe, kroz procedure upisa u visoke škole i u fakultete, još uvek je važan socio-ekonomski status, zato što postojeći sistemi kreditiranja i stipendiranja studenata nisu baš najbolji, odnosno nisu dovoljni da mladi ljudi koji su iz siromašnijih porodica mogu sami sebe da izdržavaju.
Ovo govorim zbog toga što je većina naših porodica, a to je srednja klasa koja ima prosečnu platu od 360 evra mesečno, i tu je jako teško onda izdržavati decu na fakultetu ili višoj školi, pogotovo u drugom gradu.
Takođe, naravno, treba voditi računa i o ovim projektima ekonomskog razvoja i videti šta je kurentno, šta se u našoj zemlji traži. Mi moramo da imamo na umu da je 1990. godine u Srbiji bilo milion i sto hiljada radnika. Danas imamo 250.000 radnika. Time ne samo da je nezaposlenost povećana, nego je i smanjena potreba za četiri ili pet puta za inženjerima, odnosno svim onim pratećim visokim i višim kadrovima koji su pratili ovoliki broj radnika.
Ja bih ponovo podcrtala tu ulogu ekonomije, odnosno ekonomskog razvoja i potrebe za ljudima. Poznat je slučaj jednog mladog lekara kojeg su u Nacionalnoj agenciji za zapošljavanje pitali da li bi on bio spreman da se prekvalifikuje. Znate, nakon šest godina jednog teškog i skupog studija, kako za studenta, tako isto i za njegove roditelje, pitanje o prekvalifikaciji bi bilo smešno da nije tragično.
Što se tiče samog zakona, ja ću reći da će naša poslanička grupa DSS podržati izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju uz jedan važan zahtev, a to je da se izjednači status studenata, magistarskih i doktorskih studija i po starom i po novom tzv. bolonjskom sistemu. Znači, mi podržavamo produženje roka za završetak studija onih studenata koji su upisali studije po starom sistemu. Imali su svoje razloge zašto su ovoliko odužili.
Dalje, naravno, podržavamo pravo studenata u školskoj 2013. i 2014. godini da zadrže mogućnost finansiranja iz budžeta najduže do godinu dana po isteku redovnog trajanja studija, a znači vraćamo nešto što se pre toga zvalo apsolventski rok i što je negde u moje vreme, a i kasnije takođe, bilo prisutno. Naravno, podržavam ovo pravo studenata da upisuju sledeću godinu sa 48, a ne sa 60 ESPB. Podsećam na to da je DSS pre tri godine, takođe, tražila ovo isto smanjenje.
Vi, gospodine ministre, niste, pod navodnike, krivi za ove sve dopune koje treba da se izvedu, ali ono gde ide moja primedba jeste da se malo kasni, s obzirom na to da je, evo, već sada treća nedelja oktobra i da su počele i vežbe i predavanja, i onda se stvorio jedan haos oko upisivanja studenata na visoke škole i na fakultete.
Znači, dodala bih još jednom da je DSS podnela amandman kojim zahteva da se izjednači status studenata, magistarskih i doktorskih studija i po starom i po novom sistemu, znači, i pre bolonje i od kada je bolonja prihvaćena od 2005. godine. Lista prioriteta kod mnogih ljudi koji su se zaposlili ili kod žena koje su se zaposlile, pa onda još i rodile jedno ili dvoje, ili bože daj troje dece, se promenila. Može se doktorirati i sa 50, i sa 45 godina, ali ne može se rađati prvo dete sa 45 ili sa 50 godina.
Pitanje je koliko se u našoj zemlji odista ceni znanje. Srbija po konkurentnosti, a po izveštaju globalnog indeksa konkurentnosti koji je radio Svetski ekonomski forum za 2016. i 2017. godinu je na devedesetom mestu među 138 zemalja. Po visokom obrazovanju i obukama ona je na 69 mestu. To znači negde na polovini, a po indeksu inovacija stojimo zaista tragično. Mi smo na 120 mestu. Zašto smo mi ovde na 120 mestu i zašto smo mi ovako nisko pali, što se tiče konkurentnosti i što se tiče inovacija i sofisticiranosti tehnologija? Mi tu stojimo jako loše zbog ogromnog odliva mozgova tzv. brain drain, koji jednu državu potpuno razoružava, što se tiče znanja, a kasnije i mogućnosti rada, doprinosa i razvoja.
Pada mi na pamet jedna rečenica iz sjajnog Sultanovićevog kabarea koji kaže – odliv mozgova je ono, oni koji su imali mozga i bili pametni, oni su se odlili u inostranstvo na bolje plate, a mi koji mozga nemamo, mi smo ovde ostali. Znate, nije dovoljno da mi svojoj deci, unucima, studentima, prijateljima recitujemo Šantićevu pesmu: „Ostajte ovde, sunce tuđeg neba neće vas grijat, kao što ovo grije. Grki su tamo zalogaji hljeba, gde svoga nema i gde brata nije“.
Predsednik SANU Vladimir Kostić je u jednom svom intervju, govoreći o odlivu mozgova rekao da će to za Srbiju biti jako veliki problem, jer za 15 godina mi bi mogli da dođemo do situacije u kojoj imamo ozbiljan deficit raspoloživih resursa, odnosno ljudi sa visokim obrazovanjem, pa ćemo morati takve da uvozimo, ali ne znam ko će nam doći.
Najčešće je ekonomska situacija uzrok odlaska, ali ona je kombinovana i sa lošom državnom upravom, i to je onaj faktor koji visoko stručne motiviše da odlaze. Kao podsticajni faktor mogli bismo imenovati tzv. oligarhijsku strukturu, korumpirane strukture koje su nedovoljno školovane, koje se zapošljavaju po partijskoj liniji, kojima pametni i školovani ljudi predstavljaju kritičare njih i kritičare sistema, i to naravno nije dobro došlo i zato se, čak i blagonaklono, u nekim sredinama gleda na odlazak mladih.
Ja kao profesorka Visoke strukovne zdravstvene škole se svakodnevno suočavam sa odlaskom mladih iz zemlje. Već na završnoj godini, a pogotovo na specijalističkim studijama, ona bolja deca i studenti i studentkinje već su im prišli razni agenti iz Italije, Nemačke, Norveške i nudi im se zaposlenje u inostranstvu. Kada se brane završni radovi, uvek su izmešana osećanja, jer uz zadovoljstvo i radost što je student završio školu i postao akademski građanin, istovremeno je to izmešano i sa suzama, jer mnogi od njih već imaju posao u Italiji, Kanadi, SAD, Nemačkoj i drugim zemljama Evrope i EU, da bi tamo odlazili da leče i neguju neke druge ljude.
Takođe, moj prijatelj sa Elektrotehničkog fakulteta kaže da su njemu sva bolja deca, sa poslednje godine studija, već bezecovana, a od 10 odbranjenih doktorata na hemiji, u poslednjih nekoliko godina, čak osmoro je našlo posao širom sveta i nisu ostali u našoj zemlji. Ako se i dalje bude nastavilo ovakvo zapošljavanje, preko partijskih knjižica i forsirali ljudi sa lažnim i kupljenim diplomama, mi ćemo se pretvoriti u zemlju u kojoj će svi mladi i školovani i pametni da odu, a ostaće samo neškolovana radna snaga da bude ovde roblje za strance.
Citirala bih jedan tekst Vladimira Grečića, koji je nedavno objavljen u Politici, a koji je izazvao vrlo veliku pažnju, a koji kaže da je broj ljudi koji je emigrirao iz Srbije u države OECD, to su Kanada, Amerika i 18 zemalja Evrope, u periodu od 2004. do 2013. godine iznosio prosečno 226 hiljada godišnje, 2013. godine je emigriralo 45 hiljada osoba, a 2015. godine imali smo zaista rekord sa 58 hiljada koji su emigrirali iz Srbije. Procenat sa visokom školom, po Grečiću, iznosi oko 15%, a po izveštaju OECD-a 2013. godine u državama članicama bila je 61 hiljada visoko obrazovanih koji su bili rođeni u Srbiji.
Naravno, ovde treba da kažemo nešto i o materijalnom položaju. Materijalni položaj profesora je različit, od više škole do fakulteta, pa se dešava da tamo gde se upisuje veliki broj studenata, a gde nemate potrebe za laboratorijskim vežbama, nemate rashode, da ti imaju mnogo veće plate od ovih drugih. Naravno, sada posle ove fiskalne konsolidacije, koja je poharala džepove profesora, ta situacija je još gora.
Treba napomenuti i to da fakulteti ne dobijaju dovoljno sredstava za grejanje i komunalne troškove i evo, imamo za vas jednu ideju, ministre Šarčeviću, da vi rešite finansiranje komunalnih troškova univerziteta hitnim zahtevom ka budžetskoj rezervi, da bi se onda ta sredstva, koja fakulteti dobijaju, mogla upotrebljavati za unapređenje nastave a ne za plaćanje grejanja.
Što se tiče samog odnosa prema Bolonji, znamo svi šta je Bolonja, deklaracija potpisana 1999. godine, 2003. godine potpisuje Srbija, 2005. godine imamo novi Zakon o obrazovanju. To je bilo dobro jer su tu prihvaćeni lako prepoznatljivi uporedni sistemi, koji se temelje na dva ciklusa. Jedan je dodiplomski, jedan je diplomski. Uvodi se bodovni sistem, ESPB, odnosno evropski sistem prenosa bodova, kao jedan priklani sistem u unapređenju najšire razmene studenata.
Što se tiče rezultata Bolonje u Srbiji, jeste tačno da je smanjena efikasnost studiranja, jer je smanjen broj godina studiranja, ali i prosek kod dece koja studiraju je viši nego što je to bilo pre, ali ima više diploma, ali ima mnogo manje znanja i mnogo manje osposobljenosti.
Ja ću ponovo citirati akademika Kostića, predsednika SANU, koji kaže da je recimo, 2000. na 2001. godinu, u Srbiji bilo 86 fakulteta, a deceniju kasnije bilo je 236 fakulteta, od kojih su 209 državni i 27 privatni sa 1228. studijskih programa, a pored toga 2010. godine, samo lista naziva menadžera sadrži 25 naziva, koje tržište rada ne prepoznaje.
Neko ko je profesor na visokoj strukovnoj školi zdravstvenih studija, mora da kaže da se nije još uskladilo prepoznavanje, pogotovo ne sestara i tehničara na četvrtoj godini, specijalističkoj godini, koja je i te kako potrebna, sa tržištem rada, pa čini mi se da je i to negde vaš posao da to upodobite, gospodine ministre.
Dramatičan skok je u odbranjenim doktorskim disertacijama. U 2006. godini imali smo 206 doktorskih disertacija, dok imamo u 2012. godini 770 doktorskih disertacija, znači broj je skočio za 374 procenta.
Naravno, loše je i to što je utvrđeno za neke, a za neke od visokih funkcionera ove države postavljena je sumnja da imaju kupljene diplome, da su falširali svoje doktorate, nikakvih sankcija nije bilo i time mladim ljudima koji vredno uče, žele da uče i koji bi hteli da ostanu u ovoj državi, na neki način šalje se jako loša poruka.
Dakle, da zaključim, mi ćemo kao poslanička grupa DSS podržati izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju, s tim da tražimo da se dopune, kao što sam rekla, pravom na produženje rokova za magistrante i doktorante po starom i po novom sistemu. Svesni smo duboko da su ovo kozmetičke promene. Predlažemo zato da se prema visokom obrazovanju, a shodno sagledavanju u Bolonjskom sistemu, učine određene stvari i preduzmu odgovarajuće mere, a to je da se objektivno prati i analizira kvalitet nastave studijskih programa na višim školama i fakultetima. Tu spada, naravno, i kvalitet profesora i kriterijumi o kojima je ovde bilo reči, jer imate neke profesore koji drže 900 studenata i ne daju im da polože, a to im je poslednji ispit, a ima i nekih profesora koji se i ne pojavljuju na nastavi, koji ne predaju i kod kojih ljudi jako lako prolaze i nikakvo znanje se ne traži.
Takođe, tražimo analizu efikasnosti studiranja ne samo kroz skraćenje broja godina studija, nego takođe kroz evaluaciju osposobljavanja i znanja. Vrlo često mladi ljudi donesu diplomu s kojom ne znaju šta da počnu, jer niti šta znaju, niti su osposobljeni da rade.
Takođe treba evaluirati i studentsko opterećenje i sticanje ESPB-a, takođe treba uključiti i privredu i lokalnu samoupravu u priču uopšte i planiranje dugoročno visokog obrazovanja u Srbiji.
U međuvremenu ovim popustima treba da relaksiramo postojeći zakon. Zakon o visokom obrazovanju nije metodska jedinica, pa kada smo ga usvojili, završili smo, to je obrazovanje dinamička kategorija i potrebno je na njoj stalno raditi kao na instrumentu stalno vežbati i stalno unapređivati. Hvala vam na pažnji.
Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, ja imam dva pitanja danas.
Moje prvo pitanje je za ministra prosvete i za premijera Aleksandra Vučića - zašto je u Novom Pazaru izmenjen naziv škole „Rastko Nemanjić Sava“ u „Bin Zajed Alnajhan“? Ja razumem da škole u većinskim muslimanskim sredinama dobiju ime po nekom muslimanskom velikanu koji narodu nešto predstavlja. Ali, zaista predsednik UAR ne predstavlja nikome u Srbiji ništa, ni Muslimanima ni Bošnjacima, ni Srbima niti bilo kome drugome. Da li je to ime škole promenjeno u sklopu sa projektom izmene svesti srpskog naroda? Pitam otvoreno - zašto i čemu toliko poniženje?
Moje drugo pitanje je za ministarku samouprave Anu Brnabić i posredno za premijera Aleksandra Vučića, ali ovaj put kao predsednika SNS – da li oni znaju šta se u Prijepolju dešava? Od juna meseca kada je nova naprednjačka vlast došla u Prijepolje tamo se samo rađaju afere kojima se hrane novine i tabloidi. Tamo je odmah prvi korak predsednika opštine bio da kupi nov besan nameštaj za svoj kabinet, koji je u kabinet stigao dva dana pre nego što je bio završen za to raspisani tender.
Potom, zamenik predsednika je razdelio pet miliona dinara sredstava za ugrožene ljude od elementarnih nepogoda. Postoji spisak onih koji su dobili navodno sredstva. Međutim, ne postoje potpisi, a mnogi ljudi su se pobunili i rekli da oni nisu dobili apsolutno ništa.
Juče je održana sednica skupštine opštine Prijepolje na kojoj je bilo 12 tačaka, vrlo malo vremena za raspravu, ali suština je na kraju da je bilo smenjeno šest direktora javnih preduzeća i direktor doma zdravlja. Kažu da su ti ljudi bili stručni, profesionalni i više manje vrlo u redu i korektno radili svoj posao.
Na njihova mesta nisu došli bolji, došao je npr. za direktora doma kulture čovek koji ima višu dvogodišnju poslovnu školu i koji nije proveo u kulturi ni jednog jedinog minuta, a znamo da ako neko želi da bude direktor doma kulture mora da ima završen fakultet i mora da ima završen fakultet i mora da ima tri godine radnog iskustva u kulturi.
Za direktora Turističke organizacije Prijepolje došao je čovek koji ne zna ni jedan strani jezik, iako po zakonu je potrebno odlično i aktivno poznavanje jednog svetskog jezika. Ovih afera ima naravno još mnogo, ali vremena je malo da o njima govorim.
Tužilaštvo u Prijepolju ćuti. Pitam zašto - tužilaštvo ćuti iako su podnesene mnogobrojne krivične prijave?
Preporučujemo gospodinu Vučiću i ministarki Ani Brnabić, da se jako zainteresuju za ovo šta se dešava u Prijepolju da spreče ovo aferašenje i ovu jednu pravu ludnicu koja je tamo nastala. Napominjem da je Prijepolje višenacionalna sredina i svaka afera, pogotovo ona koja dugo traje, može u višenacionalnoj sredini da izazove nacionalne turbulencije.
Ipak, bez obzira što preporučujem da se pozabave Prijepoljem, mislim da iz tog posla neće biti ništa, računajući da je prošlo sedam meseci, odnosno šest punih meseci od Savamale, a da još ništa nismo saznali. Hvala.
Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovano predsedništvo, gospođo predsednice Skupštine, moje pitanje ide ka vama.
Naime, mi svi znamo, od prošle nedelje, da je Srbija suočena sa ultimatumom, povodom otimanja Trepče i srpske imovine na KiM i ja vas pitam – zašto do sada niste sazvali posebnu sednicu Narodne skupštine Republike Srbije u kojoj bismo mogli da razgovaramo o ovoj temi?
Danas zaseda Vlada Srbije i gospodin Marko Đurić će tražiti, kako je već u medijima najavio, da se sastane Savet bezbednosti UN da raspravlja o toj temi. Ne čini li vam se malo neobično da mi kao Vlada tražimo da zaseda Savet bezbednosti UN, a da pre toga nije zasedala Narodna skupština Republike Srbije?
Mi ćemo danas imati neke druge teme. Zamislite, kada je 1914. godine Srbija dobila austrougarski ultimatum, da su tada Vlada i Skupština raspravljale o nekim drugim temama sem onoj o kojoj je ultimatum bio?
Ja lično ispred poslaničkog kluba DSS smatram da je ta sednica neophodna, jer je neophodno da mi konačno iskreno porazgovaramo, javno, iskreno, da se kaže tačno šta je to Briselski sporazum. Po nama, Briselski sporazum je jako loš za Srbiju, jer je Briselski sporazum isisao državu Srbiju sa KiM. Briselski sporazum je u stvari otvorio prostor, pravni prostor da dođe do otimačine srpske imovine i da dođe do otimačine Trepče.
Da vas podsetim da su 2006. godine bili pregovori o KiM u Beču. Tada je Evropska unija imala identičan stav, isto kao i kosovski Albanci, a to je da imovina na KiM pripada kosovskim vlastima, a ne Srbiji. Mi smo tada to odbijali i odbili na kraju taj deo Ahtisarijevog plana, kao i ceo Ahtisarijev plan.
Ja koristim priliku da vas pitam, gospođo predsednice, zašto niste raspisali izbore, lokalne izbore, u četiri opštine na severu Kosova i na taj način, barem, pokazali da je država Srbija prisutna na KiM?
Briselskim sporazumom mi više nemamo svoje srpske organe vlasti. Nemamo više ni svoju policiju, ni sudstvo i time je srpska odbrana na KiM smanjena i zato nam se ovo sve dešava.
Ja imam pitanja i za potpisnike Briselskog sporazuma i njihove asistente. Gde vam je, gospodo, danas ta famozna zajednica srpskih opština, koja je trebala da bude brana i garant opstanka srpskog naroda na KiM, garant opstanka srpske imovine na KiM, garant opstanka Srbije na KiM?
Zahtevamo od vas, gospođo predsednice, da sazovete Narodnu skupštinu Republike Srbije sa ovom temom i da tu bude nekoliko tačaka. Prvo, tražimo da bude prisutna Vlada sa premijerom i da Vlada građanima Srbije da jasne i nedvosmislene odgovore o tome šta se sve do sada dešavalo u vezi sa Briselskim sporazumom, šta je sve javno ili tajno ugovarano Briselskim sporazumom, šta EU javno ili tajno traži od Srbije, koje su to koncesije, koji su to ustupci.
Na kraju, tražimo da se napravi jedna jasna pregovaračka platforma koja će biti usvojena i u kojoj će jasno stajati da ne mogu dva čoveka na javni ili na tajni način da se dogovaraju i pregovaraju, nego da damo određeni okvir pregovaračkom procesu, onako kako bi bio red.
Na kraju, DSS smatra…
… da mi treba da povučemo svoj pregovarački proces iz Brisela u Savet bezbednosti UN.
Hvala gospođo predsednice.
Ja predlažem dopunu dnevnog reda sednice ovom tačkom, odnosno da se u dnevni red uvrsti rezolucija o genocidu nezavisne države Hrvatske nad Srbima, Jevrejima i Romima.
Naša poslanička grupa DSS je još 5. jula dala Skupštini predlog ove rezolucije. Mi smo prošle nedelje takođe imali jedno jako dobro organizovano slušanje o kulturi sećanja žrtvama genocida i holokausta koje je organizovao Odbor za dijasporu i Srbe van Srbije. Smatramo da bi bio jako dobar trenutak i da bi taj skup koji je održan prošle nedelje u Skupštini imao svoju poentu time da bi danas raspravljali o ovoj rezoluciji i usvojili je.
Rezolucija o genocidu nezavisne države Hrvatske nad Srbima, Jevrejima i Romima nije odgovor ni na kakvu drugu dnevno –političku rezoluciju. Rezolucija o genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima nije nikakva osveta, ona ima za cilj da vratimo dug žrtvama, da vratimo dug istoriji, da vratimo dug istini. Jedino istina može dovesti do pomirenja u regionu, a ovo je korak ka tome.
Želela bih da kažem da ova tema nije dnevno-politička tema, ovo nije tema kojom niti pojedinac, niti neka stranka treba da se reklamiraju. Iza ovoga treba da stane ceo srpski parlament, treba da stanu sve stranke, sve poslaničke grupe, ova tema je strašna, tema velika i ja vas pozivam da glasate za ovaj predlog. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, još jednom želim da kažem zašto DSS, odnosno grupa DSS neće glasati za gospođu Maju Gojković.
Mi nećemo glasati za gospođu Maju Gojković iz nekoliko razloga. Prvi je, što ona predstavlja kontinuitet jedne loše politike i jednog, jako lošeg vođenja Skupštine, jer je Skupština za vreme njenog mandata bila servis Vlade Srbije, a vidim da će se to nastaviti i nadalje.
S druge strane želim, još da podcrtam, da je gospođa Gojković, prekršila Ustav i nije raspisala lokalne izbore na Kosovu i Metohiji, pogotovo u četiri opštine, koje su u privremenom statusu i to na severu Kosova. Time je ona prekršila Ustav i insistirala na sprovođenju politike svoje stranke, umesto na sprovođenju Ustava.
Moram da kažem, zbog atmosfere koja je vladala i u petak, a i danas, mi ne možemo da glasamo za gospođu Maju Gojković. Ovo je atmosfera linča, što se najbolje vidi i sada, jer je, kako u petak, tako i danas, a pogotovo u petak, opozicija bila izložena pridikama, bila izložena jednom linču, pravom toplom zecu i obasuta nizom pogrda, nizom laži.
To je manji problem što je lagano o ljudima, ali je veći problem što se ovaj parlament potpuno obesmišljava, što se urušava njegovo dostojanstvo i što se kruni njegov autoritet, pa će tako i sami građani Republike Srbije videti i sami će reći – pa, Bože šta će nama ovo, kada se ovi ovako svađaju. To se sve radi namerno, da bi se urušilo dostojanstvo srpskog parlamenta, najvažnije institucije koja je i pravna, a takođe i temelj demokratije.
I zarad istine, moram da kažem da nije SNS jedina stranka koju podržava Jedinstvena Rusija i Ruska Federacija. Ako se meni jako dopada i čak me zabavlja što oni hoće da budu jedinci u Ruske Federacije.
Jula 29. 2007. godine DSS je potpisala sporazum o specijalnim vezama sa Jedinstvenom Rusijom i taj sporazum je, dakle, 2007. godine na leto bio potpisan ovde u Beogradu. Godine 2016. DSS je 24. marta potpisala još jedan sporazum sa Jedinstvenom Rusijom. Toliko istine radi. Hvala vam.