Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nenad Čanak

Nenad Čanak

Liga socijaldemokrata Vojvodine

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, drugarice i drugovi, uvažena predsednice Vlade, uvaženi gospodine prvi potpredsedniče Vlade, mi smo se okupili da govorimo o ukidanju vanrednog stanja koje je uvedeno zbog toga da bi se sačuvalo, koliko sam razumeo, zdravlje građana i sigurnost i bezbednost Srbije kao države, da ne bismo doživeli neki od katastrofičnih scenarija nama bliskih zemalja, kao što su Italija, Španija i druge, koje broje desetine hiljada mrtvih.

Međutim, to vanredno stanje u Srbiji se očigledno, uprkos početnim nesnalaženjima Vlade u određivanju mera, pokazalo kao nešto što je uspelo da sačuva mnoge ljudske živote i da ne dozvoli da kapaciteti zdravstvenih institucija budu preopterećeni, da zdravstveni sistem pukne i da samim tim dođemo u poziciju da ljudi umiru bez ikakve mogućnosti da im se pomogne.

Dakle, vanredno stanje je u određenom smislu dalo rezultate, jer, koliko sam razumeo, tragična cifra od 200 preminulih od korone, koju sam danas video kao najnoviju, je cifra koja je užasna, naravno, jer strašno je govoriti o ljudima kao o ciframa. Međutim, u odnosu na 25 hiljada ili i više sada u Italiji, ili 20 i više hiljada u Španiji, pa čak i više hiljada u Švedskoj, koja je pokušala da bez jasnih mera, računajući na svest građana, postigne nekakvu samoimunizaciju stanovništva, potpuno se pokazalo kao nešto što odnosi ljudske živote.

U tom smislu podržavam to što je bilo uvedeno vanredno stanje i postavljam, samim tim, jasno pitanje - da li su ispunjeni uslovi da se vanredno stanje završi, da li je virus pobeđen? Čuli smo od predsednice Vlade da, po podacima kojima se raspolaže, pada broj nastradalih u odnosu na broj zaraženih, ali da li će tako biti i kada se prekine ovakav tip, moram reći, izuzetno restriktivnih mera koje se odnose na stanovništva?

Međutim, sa druge strane postoje ozbiljne zamerke na rad Vlade, što se tiče sprovođenja samog vanrednog stanja. Odmah ću reći o čemu radi.

Dakle, 24 marta ove godine, vanredno stanje je već bilo na snazi, pročitaću vam jedan dokument koji je dostavljen policiji: „Dok sam se vraćao s posla 24. marta pred ulazom u Srbobran me je obišao crni BMV beogradskih tablica, civilnih, usporio, preprečio mi put, izašla su dva muškarca sa fantomkama, pokazali značke koje liče na žandarmerijske, koliko sam prepoznao, uz povike da izađem iz auta. Iza mene je stao još jedan automobil. Jedan od lica mi je prišao, stavio mi lisice, rekao da sam uhapšen i da uđem u njihov automobil, marke BMV. Bilo ih je trojica u kolima, dva napred, jedan sa mnom nazad, koji me je pitao da li znam zbog čega sam uhapšen. Kada sam rekao ne znam, na šta je on izvadio printskrin moje objave na Fejsbuku i rekao da pozivam na rušenje ustavnog poretka. Udarao me je uz povike da se vanredno stanje uvodi da se ljudi ne razbole, a ja pozivam na podbunu. Na šta sam ja odgovorio da mi to nije bila namera. Auto je pre mosta u Srbobranu skrenuo ka Turiji. Ovaj koji je sedeo nazad je rekao da se to ne ponovi, da ne bi bilo ranjenih sledeći put i da sam za malo izbegao metak. Zaustavili smo se pred Turijom, izašli iz auta, odvezali su mi lisice, stavili ključ od mog auta u džep, rekli da se ne okrećem 60 sekundi i otišli“.

Isti dan je prijavljeno kriminalističkoj policiji u Novom Sadu, obavljen razgovor sa inspektorom, dao izjavu, ali nisam više dobio nikakvu povratnu informaciju od tada. Marko Lutkić, član glavnog odbora LSD Vojvodine.

Dakle, ta njegova objava je bila sledeća: „Ustav Republike Srbije predviđa mogućnost ograničenja određenih prava, ali ne predviđa mogućnost potpunog ukidanja što je urađeno sa licima starijim od 65 godina. Zatvorenici u zatvorenim odeljenjima KPZ imaju dva sata dnevno da izađu, a u Srbiji penzioneri tri sata nedeljno, što neko reče – sve ovo je jedna od najmračnijih pravnih epizoda Srbije u 21. veku.“

Da li je to bio razlog da se čovek hapsi, a da policija do dana današnjeg ne može da ustanovi ko ga je uhapsio. Kada sam pre više od mesec dana zvao nadležne da pitam šta se dogodilo, odgovor je bio – gledamo još uvek kamere. To je bilo pre mesec i po dana.

Naravno, ovo je izdvojeni slučaj. Ja nisam želeo da od toga pravim bilo kakvu politizaciju, jer, znate kako, kada nenaučen uzme u ruku čekić sve mu izgleda kao ekser, pa tako i razumem da su pojedini ljudi iz, pretpostavljam, bezbednosnih službi, a verovatno i ne, ali u svakom slučaju predstavljajući se kao neko iz bezbednosnih službi, pomislili da je došlo njihovo vreme da budu branitelji ljudi pred infekcijom.

Međutim, ono što me je začudilo, kada se pre nekoliko dana pokrenula akcija da se, najedanput preko noći, na krovovima zgrada u nizu gradova u Srbiji održavaju bakljade, praćenje puštanjem sa elektronskih razglasa raznih uvredljivih poruka na ime jednog građanina ove zemlje. Ponoviću – jednog građanina ove zemlje. Na pitanje policiji – zašto ih nisu legitimisali, odgovor glasi – imali su uredne propusnice za kretanje za vreme policijskog časa.

To je tačno, možda, ali ono što mi nije jasno… Za kretanje tokom policijskog časa su potrebne tri stvari, a to su: lična karta, propusnica za kretanje za vreme policijskog časa i overen dokument od strane poslodavca zbog čega je neophodno da se ta osoba kreće u toku policijskog časa. Dakle, policija je morala tražiti sva ta tri dokumenta i iz ovog trećeg saznati ko su poslodavci oni koji su sve ovo organizovali. Međutim, do sada nismo dobili nikakav odgovor na tu temu.

Nismo dobili odgovor kako je moguće da, kada se napravi, po mom mišljenju, izuzetno mudra odluka Vlade da se spreče okupljanja, da ne bi dolazilo do širenja zaraze, da se drži socijalna distanca od dva metra, onda dođemo u poziciju da se za vreme verskih praznika deo klera SPC inati, organizujući liturgije sa pričešćem, i ne samo da ne biva zbog toga kažnjen, nego čak i oni koji su učestvovali u tom, u ovom slučaju, vrlo nehigijenskom činu ne privedu u karantin da bi se izbeglo da šire zarazu. To nije učinjeno, nego se odmah to ispolitizovalo u koordinatni sistem, ne znam kakve, mržnje prema, ne znam, SPC ili nešto tako.

Ako želite da napravite demokratsku Srbiju, a ja sam vas tako razumeo na početku vašeg mandata, uvažena predsednice Vlade, onda morate znati da jednostavno nije moguće praviti demokratsku državu u kojoj ljudi nisu ravnopravni pred zakonom.

Ako želite da pravite ujedinjenu Srbiju, onda ne možete da je napravite, ako nemate jednakost građana pred Ustavom i zakonom i ne može mantija ili navijački dres da bude pancir koji brani od zakona, koji brani od svega onoga što se odnosi na druge. Jer, onda dolazimo u pitanje, ako se može za potrebe čiste propagande dobiti dozvola za kretanje za vreme policijskog časa, onda je pitanje da li su oni koji se pridržavaju zakona u ovoj zemlji ispali naivni, da li onda ta bolest uopšte postoji ili ne postoji i o čemu se tu zaista radi?

Upravo zbog toga, ujedinjena demokratska Srbija kao cilj kome nadam se svi težimo se ne može ostvariti tako što ćete lupanje u šerpe, a, uzgred budi rečeno kao mali kuriozum, prvi put je lupanje u šerpe uvedeno u političku praksu na teritoriji bivše Jugoslavije, negde tamo krajem 1988. godine u Prištini, ali to nije bilo iz protesta koji je imao političku pozadinu ovoga tipa, nego zato što se lupalo u prazne šerpe kao pokazivanje toga da su ljudi gladni.

Ja nažalost mislim da će tog lupanja u šerpe, prazne šerpe biti ubrzo mnogo više nego sada, upravo zato što će šerpe biti prazne, jer ovakav udarac na ekonomiju kakav je napravila ova pandemija, se ne može prevazići, vi to znate mnogo bolje nego ja, preko noći. On će insistirati na tome da se urade mnoge zakonske promene koje će olakšati položaj privrede, malih i srednjih preduzeća, prestati da se domaći preduzetnici tretiraju kao parije ovog društva, a jednakost građana se staviti kao prvi prioritet u pravilima ponašanja u ovoj zemlji. To je jedna opcija.

Druga je opcija, da Korona nas nauči da to nije tako i da se onda ovaj parlament koji nije donosio odluku o uvođenju vanrednog stanja, ali to je jedna druga priča o kojoj bismo mnogo toga mogli reći, dakle, ovaj parlament dovede u poziciju da postane beskoristan, da služi za egzibicionistička iživljavanja kakva smo gledali na početku sednice, umesto da služi tome da ljudi koje su građani poslali da zastupaju njihove interese, kažu šta imaju, čuju šta drugi misle i pronađu najbolje rešenje za sve građane.

Ako ovaj parlament tome ne bude služio, ako će se na ulici izvikivati ko je lopov, a ko je - neću da upotrebim drugu definiciju koja se koristi uz jedno drugo ime, dakle onda ćemo doći do toga da narod sudi. Sud naroda se zove linč i to je potpuni raspad pravne države i vi to znate odlično.

Upravo zbog toga, samo jedna stvar mi nije jasna. Kako ćemo organizovati izbore koji će biti legitimni u uslovima kada nismo ravnopravni, a nismo ravnopravni ni pred zakonom kada jedan građanin ove zemlje može biti javno linčovan od strane neimenovanih grupa nepoznatog porekla?

I završiću sa sledećom mudrošću koja naravno nije moja, ali je veoma tačna: „To, kada se neguju ti koji izvikuju na ulici ko je lopov, a ko nije i koji se organizuju po principu čopora, gaji krokodila za koga se nada da će njega poslednjeg pojesti“. Hvala, lepo.
Neće mi trebati čak ni dva minuta.

Zamolio bih vas samo, uvažena gospođo predsednice Vlade, da mi odgovorite na pitanje gde su ministar zdravlja i ministar policije, zašto nisu sada ovde da odgovore na pitanja, jer oni bi bili, verujem, mnogo više u materiji, obzirom da vi ne možete sve znati?

Druga stvar, što se tiče ovoga oko dece što ste govorili, ja se apsolutno slažem sa vama da nijedno dete ne sme da nosi tapiju toga ko mu je otac ili majka, ali ja nisam nijednog trenutka govorio o deci. Govorio sam o tome da se organizuje napad na jednog građanina Srbije, jednog građanina Srbije. Znači, o tome sam govorio i govorio sam da se to događa za vreme policijskog časa. To rade osobe koje imaju dozvolu za kretanje za vreme policijskog časa, a to očigledno nije posao koji je društveno koristan. Zato sam vas pitao sve ovo.

I još jednom, samo molbu. Molim vas, molim vas, nemojte porediti vanredno stanje 2003. godine i ovo, zbog toga što ćete doći u poziciju da kažete na kraju da je ovaj put bilo 200 mrtvih, a tada samo jedan. To su stvari koje se ne mogu porediti.
Hvala lepo.

Dame i gospodo narodni poslanici, drugarice i drugovi, zakon koji se nalazi pred nama ima nekoliko mana. U tih nekoliko mana bih na prvom mestu naveo da dolazi prekasno, da se on prekasno našao u ovom domu i da jednostavno tim kašnjenjem potpuno nepotrebno dovodi u pitanje dobru nameru, verujem, predlagača da se izmenom izbornog zakona pomogne da parlament bolje obavlja svoju funkciju.

Kada kažem prekasno tu mislim da se sa izmenom zakona se kasni 20 godina zbog toga što pre 20 godina, kada je taj zakon donošen LSV je glasala protiv iz jednostavnog razloga što je već tada bilo jasno da 5% cenzus na Srbiju kao jednu izbornu jedinicu, što je bilo daleko nepravednije, čak nego izborni zakon za vreme režima Slobodana Miloševića, gde jeste bilo 5%, ali je bilo više izbornih jedinica. Podsetiću, bilo ih 26 za Republičku skupštinu i za Saveznu skupštinu je bilo devet, ako me sećanje dobro služi.

Sve u svemu, ovaj zakon smanjenjem na 3% izbora će pomoći da se u nekoliko nepravde nanete tim zakonom od pre 20 godina umanje. Ali, LSV smatra da je to nedovoljno. Zbog toga smo podneli određene amandmane. Na prvom mestu pitanje toga kako će se tretirati regionalne stranke? Pitanje regionalnih stranaka je mnogo ozbiljnije nego što izgleda na prvi pogled iz jednostavnog razloga što ovaj zakon daje mogućnost jedne bolje palete političkih ideja koja bi bila zastupljena u Narodnoj skupštini, ali sa druge strane ne garantuje teritorijalnu zastupljenost građana Srbije gde, recimo ovoga trenutka u ovom sazivu Narodne skupštine je dvostruko više narodnih poslanika, koji su iz Beograda nego iz Vojvodine koja ima više stanovnika od grada Beograda. I to ne više, nego duplo više.

To je oznaka, da kada uzmemo u obzir da 40% teritorije Srbije nema uopšte predstavnike u ovom domu, da se onda ovde odluke donose daleko više na osnovu partijskih zaključaka i odluka nego na osnovu interesa građana Srbije, što je, naravno, nedopustivo. Upravo zbog toga regionalne stranke, ne samo da treba da imaju svoje mesto u ovom domu nego moraju biti tretirane i na način koji će unapred pokazati kakvu Srbiju želimo da napravimo.

Sa jedne strane, ukoliko samo stranke nacionalnih manjina, nacionalnih zajednica, gde smo izneli i ovaj amandman da ne može pitanje toga da li će neka stranka nacionalnih manjina odlučivati nacionalni savet te nacionalne manjine, obzirom da to nije državno telo, sa jedne strane niti to spada u njegove kompetencije, nego to mora raditi RIK, ali, u ovom trenutku ostavimo to na stranu. Mi time, praktično, dovodimo Srbiju u korak nazad u odnosu na postignuta prava iz jednostavnog razloga što to onda znači da po osnovu nacionalne pripadnosti neko ima povlašćene izborne uslovu u odnosu na nekoga ko pripada većinskom narodu.

U tom smislu se praktično Srbija pretvara u konfederaciju nacionalnih zajednica sa punom dominacijom srpske nacionalne zajednice, što je sa jedne strane razumljivo, obzirom da je srpska nacionalna zajednica dominantna i većinska u Srbiji, što je i prirodno, ali sa druge strane dovodimo u poziciju druge ideje unutar korpusa srpske nacionalne zajednice da ne mogu da se legitimišu manjinske ideje ukoliko nisu etnički zasnovane.

Praktično, time se Srbija svodi na jednu retrogradnu državu u kojoj nacionalno podrazumeva političko, što naravno nije tačno jer su regionalne i kulturne razlike koje postoje između različitih delova Srbije daleko dublje i veće nego što su razlike između pojedinih nacionalnih zajednica. To je jedno.

Drugo, kada govorimo o ovom Viskom Domu i ulozi Skupštine koja treba da bude bolja nego što je sada, a bolja ne samo zbog toga što, kao reče koleginica Gojković, eto pitanje je bilo da li ima dijaloga ili nema dijaloga. Nije pitanje da li ima dijaloga i da li ima rasprave u ovoj Skupštini, nego je pitanje da li ima rezultata tog dijaloga. A kada govorimo o rezultatima dijaloga ja tu ne mislim na ove pregovore da li će neko da bojkotuje ili neće da bojkotuje, to je stvar koja pripada svakome na odluku ko se za tako nešto odlučuje, a učestvuje u političkom životu.

Međutim, postoji nešto drugo. To pitanje rezultata znači i pitanje uvažavanja drugačijeg mišljenja, jer Skupština koja je već decenijama pretvorena u glasačku mašinu, koja ne reaguje na argumentaciju, koja ne reaguje i ne može da promeni unapred donete odluke, nije Skupština koja će privlačiti poslanike, tj. da se za nju kandiduju ljudi koji imaju šta da kažu, nego će se kandidovati ljudi koji se neće mešati u svoj posao, hajde da to tako kažem, i koji će biti deo određenih partijskih grupacija koje će postupati po partijskim naređenjima. To nije uloga parlamenta u demokratskom društvu.

Upravo zbog toga, ukoliko ne budemo zaštitili Skupštinu, između ostalog i izbornim zakonima, od tog tipa degradacije, doći ćemo u poziciju da Skupština izgubi svoju primarnu funkciju.

Kada sve to pogledamo i kada uzmemo u obzir i ovo, da je iznet predlog koleginice Gordane Čomić koji se odnosi na amandman da među redovima narodnih poslanika treba da bude minimalno 40% manje zastupljenog pola na izbornim listama, taj predlog je, po mom dubokom uverenju, pitanje civilizacijsko a ne partijsko ili političko. Jer, ukoliko se ne bude insistiralo na zaštiti manje zastupljenog pola u smislu predstavljanja, doći ćemo u poziciju da korak po korak problemi o kojima građani i građanke manje zastupljenog pola mogu da govore kompetentnije ne budu dovoljno vidljivi i transparentni, čime ne nipodaštavam zajedničke probleme svih građana ove zemlje, bez obzira na pol, ali i bez obzira na nacionalnu, versku ili političku pripadnost.

Upravo zbog toga mislim da amandmani koje je Liga socijaldemokrata Vojvodine podnela, a podnela je amandmane u vezi regionalnih političkih stranaka, u vezi nacionalnih saveta i njihove uloge u dodeli statusa, da tako kažem, stranke nacionalne manjine i još par amandmana, mislim da oni mogu pomoći da ova Skupština bolje funkcioniše.

Kada govorimo o Narodnoj skupštini, samo takvim pristupom razumevanja da i manjinsko mišljenje može biti tačno, a većinsko pogrešno, ako se ne razume da dobra ideja mora da zaživi na dobro svih građana, bez obzira odakle dolazila, ako to tako ne budemo percipirali u ovoj Narodnoj skupštini, doći ćemo u poziciju da Narodna skupština potpuno izgubi kredibilitet. Ako potpuno izgubi kredibilitet, mi ćemo doći u poziciju da ovom zemljom vlada izvršna vlast. Ako ovom zemljom zavlada izvršna vlast, to se zove državni udar i to se zove diktatura. Mi još nismo u toj fazi, ali ako ne budemo reagovali, do nje ćemo doći. Jer, svaki diktator je uvek kretao od toga da marginalizuje parlament.

Upravo zbog toga, Liga socijaldemokrata Vojvodine pozdravlja ovo smanjenje cenzusa, ali to, ponoviću, nije ni izdaleka dovoljno. To je tek samo jedan mali detalj, gde bih ja lično, pošto će glavni odbor LSV doneti odluku o izlasku na izbore, ali ja lično se zalažem za izlazak na izbore pod svim uslovima, iz jednostavnog razloga što svaka alternativa izborima je ulica, a ulica znači nasilje, znači konflikte i znači, jednostavno, tragediju u koju ćemo biti uvedeni.

Ja nisam spreman, ni kao predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine, ni kao čovek, da za tako nešto preuzmem odgovornost, iz jednostavnog razloga što je ova zemlja videla suviše zla, da bismo smeli da se igramo sa njenom sudbinom. I upravo zbog toga pozivam sve narodne poslanike da se ograde od bilo kakvih nasilnih pokušaja da se bilo šta menja, ne samo u ovoj zemlji, nego da ulica menja bilo šta, bilo gde i u okruženju, uključujući i BiH, uključujući, naravno, i naročito, i Republiku Crnu Goru.

Mi ako ne budemo vodili računa o svojim susedima, mi ćemo izgubiti iz vida činjenicu da je čitav Balkan sistem spojenih sudova, gde će se sve ono što se događa susedima preliti i kod nas ako ne budemo vodili računa. Najlepše se zahvaljujem.
Uvaženi predsedniče Republike, uvažena predsednica Vlade, ministri i kolege poslanici, biću slobodan da se obratim direktno predsedniku Republike sa pitanjem – da li se sećate gospodine predsedniče 2006. godine kada smo se sreli ispred Narodne skupštine Republike Srbije, kada je donošen Ustav Republike Srbije, vi ste tada bili poslanik, a gospodin Jovanović i ja smo vodili demonstracije protiv donošenja tog Ustava. Da li se sećate toga?

E sada, u tom Ustavu protiv koga smo demonstrirali, a koji je trenutno na snazi, preambula kaže – polazeći od toga da je pokrajina KiM sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije, jer je iz takvog položaja pokrajina KiM slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na KiM, u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima, građani Srbije donose Ustav Republike Srbije.

Ovo sam pročitao zbog toga što 2008. godine, kada je u ovoj istoj sali bila sednica povodom proglašenja nezavisnosti Kosova, sam počeo i tada svoje izlaganje istim čitanjem istog ovog teksta, zato što on jasno govori šta treba da se radi, a to je, da se ovog trenutka, ako ćemo se držati slova Ustava, a to je naša obaveza, jer smo se na njega zakleli, je potrebno angažovati sve raspoložive vojne i policijske snage, otići u Prištinu, uhapsiti Hašima Tačija, Ramuša Haradinaja i ugušiti pobunu na delu teritorije Srbije.

To sam rekao 2008. godine, a to ponavljam i sada. Da li to može da se uradi? Naravno da ne može. Pošto to ne može da se uradi, onda se mora 12 godina kasnije ili 11, koliko je prošlo, nešto preduzeti, barem sa usaglašavanjem Ustava sa faktičkim stanjem, a faktičko stanje je upravo ovo o čemu sada razgovaramo.

Mi imamo jedan ozbiljan nesporazum, oko pregovora koje ste spominjali, koji su u ćorsokaku, ako sam dobro razumeo, ali ti pregovori koji su u ćorsokaku, nisu u ćorsokaku od juče, nego su u ćorsokaku već dugi niz godina.

Razlog je vrlo jednostavan, zato što se u sve pregovore kretalo sa iste platforme, koja je nacionalistička i centralistička, jer vi ste gospodine predsedniče nacionalista i centralista i upravo zbog toga, insistirati na liniji i tačci nesporazuma na Kosovu, hajde da ja komformistički koristim tu reč, između Albanaca i Srba, vi činite jednu ozbiljnu stvar koju moram da dovedem u pitanje.

Da li je u pitanju konflikt Albanaca i Srba, ili je u pitanju konflikt aktuelne prištinske administracije sa delom stanovništva srpskog porekla koje živi tamo?

Vrlo je bitna razlika, jer ako su Albanci ti sa kojima je nesporazum, onda je to direktan poziv da se zbog akcije ROSU ili kako se sada zovu „njasu“, ili šta je već, ja ne znam, na severu Kosova jutros, ako se već ne gore albanske pekare po Srbiji, to će se sasvim sigurno desiti, jer u tom slučaju vi poistovećujete i ne samo vi, nego kompletan narativ, vezan za pitanje Kosova u proteklih niz decenija, poistovećuje čitavu jednu etničku grupu, sa jednim političkim projektom, a to jednostavno nije tačno.

Upravo zbog toga, zbog ozbiljnosti situacije, zbog ovoga što ste vi rekli, a ja vama verujem na reč da ćete održati svoje obećanje, da u slučaju napada na stanovništvo, na severu Kosova će država Srbija intervenisati i pobediti, zaštititi.

Ja moram da skrenem pažnju da je to toliko ozbiljna stvar da mi zaista nije jasno zašto druge kolege poslanici sada nisu ovde, jer ovo nije tema na kojoj imamo prava, bilo ko od nas, da ne preuzme svoj deo odgovornosti iz jasnog razloga što ovo nije od juče i prekjuče tema nego, koliko se ja sećam, od 1968. godine, pa 1981, pa, onda itd, itd, 1989, pa nadalje.

Znači, u pitanju je kompletno pogrešna postavka pokušaja rešavanja svega ovoga. U nekoliko navrata je ovde spomenuto da su granice stavljene između Srba i Srbije, na Jarinju, Brnjaku itd, a ja moram da skrenem pažnju, ako se krene u takav tip narativa zar se onda treba čuditi ako neko spomene, recimo, u Albaniji da se Albanija na svim svojim granicama graniči sa Albancima i da istom tom argumentacijom dođemo u poziciju da se pravda veliko albanski projekat, koji očiglednog dobija na popularnosti.

Ja hoću samo da skrenem pažnju da upravo na ovaj način se gube potencijalni saveznici, potencijalni savetnici, potencijalni ljudi dobre volje sa kojima se može razgovarati, jer ako razgovaramo, recimo o Hašimu Tačiju, koga ste spomenuli u vašim govorima par puta, ja ću podsetiti da je najoštriju kritiku Hašima Tačija i najargumentovaniju napisao u svojoj knjizi „Zmijske noge“ Veton Suroi, ja sam siguran da ste vi tu knjigu čitali i da znate vrlo dobro da takvog kritičara ne možete svrstati u paušalno „Albanci su za ovo, a Srbi za ono“.

Upravo zbog toga, tim pojednostavljivanjem, dolazimo, ja razumem da vi podrazumevate određenu političku ideju kada govorite na taj način, ali vas molim da to ne radite, jer ćete dovesti u poziciju lojalne građane Republike Srbije albanske nacionalne zajednice da budu ugroženi zbog neodgovornih poteza prištinske administracije. To je jedna stvar.

Druga stvar, kada pogledamo oko ćorsokaka u pregovorima treba pogledati sudbinu Velike Britanije posle ovih izbora koji su bili za Evropski parlament na kojima je Britanija, uprkos Bregzitu, učestvovala i vidi se da se otvara niz novih problema u Britaniji koje je EU bila zatvorila. To je problem Škotske, kao što ste videli da je škotska nacionalna partija dobila, praktično, svugde većinu, to je problem odnosa sa Irskom, to su problemi odnosa, uostalom sa kompletnom Evropom.

Upravo, ako obrnete taj proces dobićete, da bi, znači, ostajanjem Britanije u EU, ti problemi bili najblaže rečeno relaksirani, ako ne bi bili potpuno uklonjeni.

To nam govori da promenom odnosa je devetnaestovekovni koncept poimanja nacije, vezane za teritoriju, u ovom slučaju je isključivo štetočinski zato što nas dovodi u poziciju da vezivanje nacije i teritorije mi gubimo iz vida da integrativni procesi, kakve nudi EU, su suštinsko rešenje za sve to.

I zato što više EU, to manje tenzija.

Ja znam, pošto sam predsednik Odbora za evropske integracije, znam vrlo dobro, u koliko situacija smo od strane briselskih birokrata bili u poziciji da stvari koje objektivno dobro uradimo, ne budu objektivno dobro vrednovane.

Ja znam da mnogo stvari koje smo uradili i koje su u proteklih nekoliko godina urađene, znači, ovih 16 otvorenih poglavlja do sada, da nisu valorizovani na način na koji je to urađeno, recimo u Crnoj Gori. Ali, to i dalje ne znači da taj put, za koji se Srbija zalaže, sme na bilo koji način da bude doveden u pitanje. Ja sam uveren da to vaša namera, ne samo da nije, nego da upravo radite na tome da se to ne dogodi.

Pa, molim u tom smislu pojašnjenje gde je tu nesporazum? Zašto se ne ide na promenu Ustava? Zašto se ovim, sada povodom, intervencije specijalnih jedinica prištinske administracije na Severu Kosova ne insistira na Rambujeu 2? Zašto? Bio sam prisutan u Parizu kada se održavao Rambuje 1, pa znam kako je to izgledalo i tada se moglo uraditi jako mnogo.

Nije urađeno. Srbija je platila zbog toga ozbiljnu cenu. Ali, nastaviti sa greškom znači praviti dve greške. Da li treba tu nešto učiniti i da li treba promisliti o odnosu Srbije prema okolini upravo u ovom svetlu o kome govorim? To sam želeo da vas pitam, ako biste mi odgovorili, bio bih veoma zahvalan. Hvala lepo.

I, naravno samo još jedan mala stvar koju sam želeo vama za informaciju da kažem. Pošto se dosta spominju kao argument na Kosovu manastiri i svetinje na Kosovu itd, koje su pre svega univerzalna vrednost, obzirom da su to svetinje ranga prvog stepena zaštite UNESKA, to je nesporno da se mora štiti, ali ću, moram skrenuti pažnju, najveća svetinja srpskoga pravoslavlja se nalazi u Grčkoj, manastir Hilandar, a na severu Kosova ima sedam manastira - Sokolica, Banjska, Bogorodičin manastir, manastir u Dubokom Potoku, Sveta Petka, Bogorodica Trojeručica i Sveti Vrači. Ova zadnja tri su nova i još u izgradnji.

Na Fruškoj Gori ima 20 manastira od kojih je 16 živih. Sveta Petka u Berkasovu, Privina Glava, Divša, Kuveždin, Petkovica, Šišatovac, Svetih Arhanđela, Vranjaš, Bešenovo, Beočin, Mala Remeta, Jazak, Rakovac, Vrdnik, Staro Hopovo, Novo Hopovo, Grgeteg, Gravika, Remeta, tu sam ja kršten, Krušedol i Vavedenje Presvete Bogorodice u Sremskim Karlovcima.

(Vojislav Šešelj: Pijan pop te krstio.)

Ja sam Srbin, za vas se ne zna, gospodine Šešelj.

Dakle, u pitanju je, ovo sam samo hteo da spomenem, da se malo ipak podsetimo da nije baš, nisu baš svi ti argumenti tako tvrdi i čvrsti i da postoji nešto i van Beograda i da postoji nešto van severa Kosova, da postoji nešto drugo.

Zbog ozbiljnosti situacije i pretnje ozbiljnim posledicama, naravno da je ovo važan trenutak, ali vas molim da malo pažnje se ukaže i drugim delovima Srbije. Na primer, recimo, šta mi prvo padne na pamet, Vojvodina. Hvala.
Hvala lepo.

Samo bih odgovorio na ovo što smo čuli time da je Odbor na tvrdnju da Predlog zakona o finansiranju Vojvodine nije u skladu sa Ustavom, da je Odbor za ustavna pitanja Narodne skupštine Republike Srbije utvrdio da je zakon u skladu sa Ustavom, a o čemu svedoči i član 184. Ustava Srbije koji glasi da autonomna pokrajina ima izvorne prihode kojima finansira svoje nadležnosti, i to je što je bitno, vrste i visina izvornih prihoda autonomne pokrajine određuje se zakonom. Upravo se o tom zakonu radi, tako da je potpuno jasno da nije u pitanju nikakva kolizija sa Ustavom nego je u pitanju otpor kompletnom postojanju AP Vojvodine i autonomija na teritoriji Republike Srbije, uopšte. Hvala.
Ja bih replicirao uvaženom kolegi Šormazu.

Prvo, ovo nije rasprava o tome šta su komunisti od Kosova pravili ili nisu pravili, niti je ovo pitanje procene na koji način je bila uređena Kraljevina Jugoslavija, nego je ovo Predlog zakona kojim treba da se zaokruži donošenje Ustava, što nije učinjeno 10 godina.

Znači, u pitanju nije proširivanje institucija, nadležnosti ili čega god u Vojvodini, nego je u pitanju, ponavljam, zaokruživanje zakona, tj, donošenje zakona koji je po Ustavu bila obaveza da se donese još pre 10 godina.

To što je gospodin Šormaz spominjao carinu i vojsku, ja zaista ne razumem zašto je to učinio, zbog toga što nikada nigde carina i vojska u vezi sa AP Vojvodinom, nisu spominjani. Mislim da to može građane dovesti u dilemu - da li postoji ili ne postoji nekakva veza između našeg Predloga zakona o finansiranju AP Vojvodine, koji je, ponoviću, ustavna kategorija, sa nekakvom carinom i vojskom koje nemaju, niti se gde pominju, niti ih ko traži za AP Vojvodinu. Hvala lepo.
Samo bih molio uvaženog kolegu Šormaza da još jednom pogleda Predlog zakona i video bi da se ništa od toga ne spominje, da se spominje poreska uprava, ali da je na to, ako je želeo da bude konstruktivan, mogao da uloži amandman koji bismo sa radošću prihvatili, jer bi to značilo da postoji želja da se uskladi sa pravnim sistemom ove zemlje, položaj AP Vojvodine, tj. njenog finansiranja, jer upravo je to ono zbog čega smo se i odlučili na to da mi kao poslanici podnesemo ovaj Predlog zakona jer to nijedna druga institucija nije uradila u ovoj zemlji 10 godina. Hvala lepo.
Hvala lepo.

Ovaj amandman glasi da se briše član 2. Predloga zakona koji glasi – budžet AP Vojvodine iznosi najmanje 7% u odnosu na budžet Srbije, utvrđuje se aktom o budžetu koji donosi Skupština AP Vojvodine, osnovica za utvrđivanje budžeta predstavlja ukupne rashode i izdatke planirane budžetom Srbije, tri sedmine budžeta AP Vojvodine koristi se za finansiranje kapitalnih rashoda.

Poslednji stav člana 184. Ustava Srbije glasi – budžet AP Vojvodine iznosi najmanje 7% u odnosu na budžet Srbije, s time što se tri sedmine budžeta AP Vojvodine koristi za finansiranje kapitalnih rashoda. Razlika između ova dva člana se samo nalazi u tome što se osnovica za utvrđivanje budžeta AP Vojvodine definiše visinom ukupnih rashoda i izdataka planiranih budžetom Republike Srbije. Drugim rečima, ovo je samo preciziranje ustavne odredbe iz poslednjeg stava člana 184.

Tako da, samim tim, ovo ne da nije u suprotnosti sa Ustavom, nego je prepisano iz Ustava, što govori jasno o tome da nije u pitanju nikakav konstruktivni amandman, nego je u pitanju isključivo potreba da se sve što je vezano za Vojvodinu, diskvalifikuje na najpopulističkiji moguć spominjanjem problema u drugim delovima Srbije, koji su neosporni ali nisu tema ove sednice.
Ponoviću još jednom ljubazno – osnovicu za utvrđivanje budžeta AP Vojvodinu predstavlja visina ukupnih rashoda i izdataka planiranih budžetom Republike Srbije. To je uneto u Predlog zakona, zbog toga što nije precizirano u Ustavu, a bio je izvor nesporazuma prilikom obračunavanja visine budžeta AP Vojvodine u više godina. Upravo zbog toga je bilo potrebno da se to već jednom definiše kao metodologija obračuna visine minimalnog iznosa budžeta AP Vojvodine.

Sa druge strane, činjenica da je najveći deo budžeta AP Vojvodine iz prenesenih sredstava budžeta Republike Srbije, kao što je i velikim delom on obračunat kroz obračun i transfernih sredstava, je posledica upravo nepostojanja ovakvog zakona i zato smo i predložili ovaj zakona, da bi se to ispravilo.
Samo bih skrenuo pažnju uvaženim kolegama poslanicima, da mi danas ovde ne razgovaramo o AP Vojvodini, niti o položaju AP Vojvodine, niti o autonomiji uopšte, niti o unutrašnjem uređenju Republike Srbije, nego raspravljamo o Zakonu o finansiranju AP Vojvodine, koji je propisan Ustavom Republike Srbije i propušteno je da se donese proteklih deset godina.

Dakle, ne govorimo o Vojvodini, nego govorimo o zaokruživanju pravnog sistema Republike Srbije, na primeru Vojvodine. Dakle, to je suština ovog predloga zakona. Svako ko misli da treba zaokružiti pravni sistem Republike Srbije, imao je sada priliku da uradi jednu od tri stvari.

Pod jedan, da interveniše amandmanima, ukoliko mu se ne dopada ovaj predlog zakona. Pod dva, da predloži svoj zakon. Pod tri, da pronađe način da se to ispravi na neki treći originalan način ustavnim amandmanima ili već bilo kako.

U svakom slučaju, insistiranje na tome da nije moguće nešto promeniti samo zato što bi bilo puno posla zbog toga, je najtužniji izgovor koji sam ikada čuo za nepodržavanje zakona a to je ono što smo čuli u diskusiji prošle nedelje.

Upravo zbog toga, podsetiću vas još jednom, ne razgovaramo o Vojvodini sada, nego na primeru Vojvodine , razgovaramo o zaokruživanju pravnog sistema Republike Srbije i držanju Republike Srbije u koordinatama pravne države. Hvala lepo.
Morao bih da skrenem, još jednom pažnju, da ovde razgovaramo o ustavnom poretku Republike Srbije, a ne o APV. Ako ćemo oko Vojvodine, pre svega, budžet Vojvodina za ovu godinu je 74,4 milijarde dinara, 44 od te 74 milijarde, su sredstva kojima se plaćaju plate prosvetnih radnika i drugih ljudi koji su korisnici budžeta, znači ostaje samo 30 milijardi. Budžet grada Beograda je 120 milijardi, na manji broj stanovnika, nema obavezu tri sedmine ulaganja u kapitalne projekte i ne plaća iz tih 120 milijardi dinara profesore, učitelje i ostalo što plaća Vojvodina, nego se to plaća iz republičkog budžeta.

Drugo, nije tačno da su mostovi zidani, kao što je navedeno iz republičkih para, jer recimo Žeželjev most u Novom Sadu je zidan toko što je jednu trećinu dao grad Novi Sad, jednu trećinu pokrajina, jednu trećinu Evropska Unija, a Republika je samo nadzirala radove.

Pogašene su sve lokalne, praktično, pruge, te svake investicije u pruge u Vojvodini je investicija od državne železnice, isto kao i u državne projekte, putne mreže, kao što je „Koridor 10“, koji nema nikakve veze sa Vojvodinom, nego samo prolaze preko njene teritorije.

Dakle, u pitanju je jedna zamena teza, koju ne bih dalje komentarisao, ali sam morao, istine radi, da iznesem ovih nekoliko podataka. Hvala lepo.
Trideset milijardi, koje kolega spominje, nisu slobodna sredstva, nego su to ukupna sva sredstva sa kojima operiše pokrajinska administracija. Dakle, to su sva sredstva iz kojih treba da se namiri i te tri sedmine kapitalnih investicija.

U Vojvodini je 17 opština nerazvijeno i došli smo u poziciju da od deset najrazvijenijih opština u Republici Srbiji, svih deset se nalazi na teritoriji grada Beograda, što naravno, pre samo 20 godina nije ni izbliza bio slučaj.

Dakle, Vojvodina zaostaje daleko brže nego drugi delovi Srbije. To je ono što je posledica ove centralizacije. Zato sam uveren da bi drugačijim pristupom, a taj pristup bi mogao biti takav kada bi se pronašlo, dozvolilo da se statistički ustanovi koliko APV doprinosi budžetu Republike Srbije i da alikvotna količina novca ide u budžet APV, a ne ovakav voluntaristički izmišljen procenat od sedam posto.

Međutim, to i dalje nije tema ovoga o čemu razgovaramo, nego razgovaramo o Ustavu Republike Srbije i njegovom zaokruživanju zakonima koji su trebali biti doneti do 31. decembra 2008. godine. To nije učinjeno. Upravo, o tome se jedino ovde radi. Nije nikakva privilegija imati pokrajinu, nego je problem u tome što je APV u međuvremenu obespravljena, opljačkana, rasprodata i sada se, čak ni ovo malo što Ustav garantuje ne primenjuje.
Neće se kolega Šormaz ljutiti ako mu se obratim direktno.

To što ste ispričali je zaista strašno. Da li ste o tome upoznali nadležne organi koji bi trebalo da povedu istragu i da nešto urade na tu temu, jer ja sam sasvim siguran da niko u vojvođanskoj administraciji, mada ja nemam nikakav razlog da branim tu administraciju, jer sam bio funkcioner samo četiri godine, od 2000. do 2004. godine, i ne osećam se odgovornim za sve što se događalo u izvršnom delu vlasti.

Kažete da se ćutalo na to da narko-dileri kupuju zemlju? Pa, ko je mogao da upozori na narko-dilere, obzirom da Vojvodina nema policiju, a policija Republike Srbije nije dala nikakav signal na tu temu?

Drugo, pitate zašto su sela prazna i zašto se prazne. Pa, donet je Zakon o zemljištu kojim je na 30 godina dato državno zemljište na upotrebu velikim firmama, čime su čitava sela osuđena na smrt, obzirom da više ne mogu da uzimaju zemlju u najam, u zakup od države, kao što je to rađeno decenijama, da bi mogli mali i srednji proizvođači da prežive. Dakle, u pitanju su sistemske stvari za koje je velikim delom odgovorna i vlast od, recimo, 2012. godine pa do danas, ali to je deo koji se ovde gubi iz vida.

Ponoviću još jednom, ne razgovaramo o tome, nego o zakonu o finansiranju Vojvodine, koji treba da Srbiji učini pravnom državom, s time što će biti donet sa više od deset godina zakašnjenja.

Izuzetno cenim vaše poznavanje situacije u Vojvodini, ali bih još više cenio da ste u vezi ovog zakona intervenisali, nema sumnje, korisnim amandmanima koji bi doprineli njegovom usvajanju. Hvala lepo.
Mislio sam da se ne javim, ali moram da postavim pitanje. Kako je moguće da se sedam godina ništa ne učini na tu temu i da se ti, kako ste ih vi nazvali, moćnici iz DS, ukoliko je sve ovo što ste rekli, a ja nemam razloga da sumnjam da je tačno, dakle, ukoliko je to tačno, zašto nisu privedeni pred lice pravde i zašto im nije već presuđeno, jer se pokazalo da sudstvo može da bude efikasno, a ovo su dela koja su apsolutno protiv države i naroda i to znate isto dobro, kao i ja, i meni zaista nije jasno zbog čega bi ovaj pravosudni sistem štitio nekoga ko je činio takva krivična dela i to sedam godina pošto više nije na vlasti, mada, ponoviću po iksti put, molim vas, razgovaramo o zaokruživanju ustavnog sistema Republike Srbije i o Srbiji kao pravnoj državi koja sa deset godina zakašnjenja donosi zakon koji je trebala da donese do 31. decembra 2008. godine, jer ako se to sada ne u radi, onda će se taj rok samo produžavati, a Srbija ostati u nezaokruženom pravnom sistemu sa Ustavom koji nije do kraja dovršen, obzirom da nisu doneti Ustavom propisani zakoni.
Zahvaljujem.

Moram, iako sam mislio da se više ne javljam za reč, da intervenišem, jer je ovde rečeno nešto što je prvi put tačno, a to je da mladi odlaze iz Srbije. Najviše se iseljavaju u Saveznu republiku Nemačku i Austriju, a onda potom i u prekomorske zemlje.

Austrija ima osam i po miliona stanovnika i ima devet pokrajina. Nemačka ima 82 miliona stanovnika, 16 pokrajina u čijoj nadležnosti su policija, obrazovanje, kultura, komunalni poslovi i svaka od njih ima svoj ustav, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Ako vam nije jasno šta žele ljudi ove zemlje, pa moraju da traže van ove zemlje, onda razmislite o ovome što sam sad rekao. Hvala.