Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragan Šormaz

Dragan Šormaz

Srpska napredna stranka

Govori

Zahvaljujem.

Dame i gospodo narodni poslanici i poslanički klub SNS će podržati ovaj Predlog zakona, koji su potpisalo naša tri uvažena prijatelja, kolege, na čelu sa Marijanom Rističevićem, ali za početak hoću da kažem tj. da se zapitam ja, a vidim da se svi to pitaju u ovoj raspravi do sada - kako je uopšte došlo do ovog problema i zašto danas raspravljamo o ovome kada već kao društvo, kao država imamo iskustvo zamene ličnih karata, vozačkih dozvola, zdravstvenih knjižica? Sve su to biometrijski dokumenti koje smo već menjali, koji su menjani da kažem u milionskim tiražima, a ovde se radi o nekoj cifri 500 hiljada do miliona najviše, nikada nam nije MUP baš precizan podatak dalo, komada oružja u nove oružane biometrijske listove.

Svaki zakon u nekoj oblasti utvrđuje politiku države, uređuje prava obaveze i odgovornosti onih na koje se odnosi taj zakon.

Šta je napravilo problem? Po mom mišljenju, a bio sam aktivno uključen u rešavanje tih problema jedno vreme dok sam bio u dva mandata predsednik Lovačkog saveza Srbije, imao često sastanke u MUP vezano za ove probleme sa ekipom ljudi koju smo napravili zajedno sa udruženjima ljubitelja oružja, NAOS-a, sa privrednicima koji se bave trgovinom oružja itd, imali smo zajedničke timove sa kojima smo išli da razgovaramo u MUP, šta je u stvari prestavljalo problem? Svaki zakon da bi se primenio mora da ima podzakonske akte. Mi to ovde znamo. To su naredbe, uredbe, odluke i pravilnici. Te pravilnike, građani Srbije ne znaju, narod ne zna, mi ovde ne vidimo. Za njih nema javne rasprave, o njima nema rasprave u parlamentu. Oni su donose po određenim kancelarijama. Mi to zovemo popularno birokratija, administracija.

Kada sam pre 20 godina prvi put izabran za narodnog poslanika jedan iskusni administrativni radnik u Skupštini mi je rekao, mnogo toga sam od njega naučio, odavno je u penziji – Dragane, ja sam bio mlad, onako junošan, mi službenici u kancelarijama smo zimzeleni, a vi političari ste listopadni. Vi dolazite i odlazite, ali mi smo uvek ovde i manje više na ovom primeru zakona, a to možete videti i na mnogo drugim zakonima, to se dešavalo.

Kada su doneti ti pravilnici u prvom mahu, ono što je logično kada se donese zakon, šta smo mi u tim razgovorima saznali, da se onda rade pravilnici i da se oni izvode iz Predloga zakona kako bi se zakon primenjivao. Ovde smo saznali u tim razgovorima da je zakon koji je donet, kao što je rečeno, 2015. godine da su pravilnici za njega pisani još 2010. godine, mnogo pre nego što je zakon donet u Ministarstvu. Čak je bila i druga Vlada, čak je bio i drugi ministar, ali ti ljudi u kancelarijama nisu bi promenjeni.

Šta je prvo što zakon nije uvažio i što je napravilo, ne zakon ti pravilnici šta nisu uvažili, napravili generalni problem, ti podzakonski akti, to je što među tih, kako rekoše, evo kolega Komlenski 500.000 korisnika oružja. Postoje i oni od kojih mi kao društvo imamo korist koji su potrebni svakom društvu i koje ima svako društvo, a to su recimo, lovci i sportski strelci. Danas se veselimo kada naši sportski strelci osvajaju na evropskom prvenstvu medalje, ali primena ovog zakona je njima odmah donela problem.

Jedan od prvih ljudi koji je imao problem bio je reprezentativac Srbije u streljaštvu, neću reći ime, nema veze, koji je silne muke imao dok je preneo svoje oružje da ode na takmičenje i da se vrati na graničnom prelazu zbog jednog pravilnika i tu je određeni broj ljudi tada reagovao, pa je došlo do promene tog pravilnika, ali i dalje je komplikovano.

Pričamo o lovnom turizmu. Hoćemo da razvijamo i tu privrednu granu, a lovci koji dolaze iz stranih zemalja iz Slovačke, iz Mađarske, iz Slovenije, iz Nemačke, iz Austrije, iz Amerike u Srbiju da love, potroše po nekoliko sati sedenja na graničnim prelazima i čekanja da policijski službenici popune u 21. veku potrebne formulare i naravno da to onda smeta i onima agencijama koje žele da razvijaju lovni turizam. Šta se drugo dogodilo što je već neko od kolega rekao.

Recimo, ne znam, da li znate tačan podatak, ali 98% krivičnih dela učinjenih vatrenim oružjem u Srbiji je učinjeno nelegalnim oružjem, što znači da su vlasnici legalnog oružja savesni građani Republike Srbije. Dakle, 98% samo 2% se dogodi i rekao je kolega Komlenski precizno koji su to zločini na žalost najčešći zločini legalnim oružjem su ovi u porodičnom nasilju, ali ovo što vezujemo za organizovani kriminal i ostalo što se dešava je 98% oružje za koje država ne zna da postoji. To je ono što bi trebalo da bude udar i način da gledamo kako to da smanjimo i taj broj naoružanja da smanjimo kod naših građana, a ovo je ljudi privreda, mi imamo i namensku industriju, imamo sjajnu fabriku u „Zastavi“, „Zastava Kragujevac“ koja pravi sjajnu, veoma kvalitetno naoružanje i puške i pištolje koje se izvozi širom sveta i koje je čuveno i poznato na sve strane, ali ovakvom primenom zakona i pravilnicima koji su napravljeni i njima je napravljen problem.

Prvo recimo, zakon predviđa zdravstveni pregled, i to nije sporno, ali niko nije znao kakav zdravstveni pregled. To je uređeno pravilnikom u Ministarstvu za zdravlje.

Prvi pravilnik koji je napravljen je predviđao 15 pregleda i bio je komplikovaniji nego za one koji se kandiduju da budu piloti, da voze avione. Imali smo brzu reakciju, ministar Lončar je brzo reagovao, reagovali smo i kao narodni poslanici, kolega Čanak i ja, imali smo tamo više sastanaka, i promenjen je pravilnik i on je danas da kažemo prihvatljiv ako se kontroliše vid moguće je sa pomagalom ili naočarima kada se kontroliše sluh moguće je sa aparatom, a zamislite prvi pravilnik je predviđao odnos težine i visine da bi neko posedovao oružje ili je imao na primer predviđeno da ljudi koji imaju povišen šećer ne mogu da budu vlasnici oružja, u krvi, šećera u krvi.

A lekari, ljudima koji boluju od toga predlažu najmanje 4 km pešačenja dnevno. Pa šta ćete bolje za nekoga nego da bude lovac, da pešači 10, 12 km u prirodi, ako već ima problem sa šećerom u krvi. Znači, neverovatne stvari su se događale.

Međutim, ne lezi vraže, organizuju se na terenu Novi Pazar, Tutin, Sjenica, lovci da se skupe na jedno mesto, 100 njih. Pozovu i naprave sa laboratorijom iz Beograda koja je licencirana to da radi. Lekari siđu dole, dođu i drugi građani, ne samo lovci, nego i drugi građani koji poseduju oružje, a treba im za zamenu oružanog lista pregled, dođu na to mesto da budu pregledani, sete se po domovima zdravlja da im neko uzima posao i odjednom se angažuje zdravstvena inspekcija i zabranjuje se takva vrsta pregleda.

Onda ljudi iz Novog Pazara, Tutina, Sjenice, moraju pored toga što treba da plate taksu za zdravstveni pregled, da sednu u kola ili u autobus, da izgube jedan radni dan, da odu tamo u Kraljevo gde im je najbliže za pregled licencirani, da potroše novac za put, da potroše novac za ručak i to ih košta duplo više. Evo, kolega ovde malopre, sada nije tu, iz Novog Kneževca kaže da njegovi sugrađani iz Novog Kneževca moraju da idu u Kikindu. Niko ne može da dođe u Novi Kneževac da im uradi pregled.

To je jedan od razloga što je usporen ceo ovaj proces i što smo došli u situaciju da ne možemo da završimo posao u predviđenom roku. Takse po meni nikada nisu trebale da budu uvedene. Oko toga se stalno vodi rasprava. Svi korisnici oružja, vlasnici oružja su platili državi taksu. Platili su kada su kupili oružje. Za promenu oružanog lista, sa papirnog na biometrijski, treba da plate naknadu, troškove izrade tog oružanog lista, to je u redu, to nije ni 1.500 dinara. Takse za olučene i neolučene cevi nikada nisu trebale da postoje. Najpoštenije bi bilo da sledeća Vlada njih ukine potpuno, a ne da ih smanjuje kao sada, jer pravimo građane prvog i drugog reda, neki su platili više, neki manje i boga mi, zašto da ne, imamo toliko novca, trošimo u budžetu za sudske troškove gde građani dobijaju Republiku Srbiju na sudovima i da deo tog, znači samo taj novac koji je predviđen za takse, vratimo građanima koji su platili. To bi bilo najpoštenije. Da li ćemo, kako ćemo, koji će biti sastav parlamenta, koja Vlada, da li to može da se uradi, videćemo, ali to je nešto što bi bilo najpoštenije da se uradi.

Te takse su bile apsolutno nepotrebne i to je jedna velika dilema, šta uraditi u narednom periodu. Ljudi, kažem to je doneseno u pravilnicima, ne piše u zakonu, a mi smo ovde videli zakon, nismo videli pravilnike i još jedna stvar se sada dešava, ljudi koji su bili savesni i koji su brzo rešili pitanje zamene lista, njima će sledeće godine isteći zdravstveni pregled i moraće po drugi put da idu na zdravstveni pregled jer je na pet godina, dok su svi ostali građani koji su ostali u sadašnjem peridou preregistracije ili zamene oružanog lista, to je bolje reći, ići će prvi put. Zbog ovih produžavanja rokova.

Opet će neki građani da plate jedno dva puta, a neki neće nijednom. Zato bi trebalo uvažiti zahtev Lovačkog saveza Srbije da se uskladi sa zakonom, da se zakon uskladi sa rokom trajanja oružanog lista na 10 godina i da 10 godina važi zdravstveni pregled.

Pričano je ovde i to je jedan veliki problem i sa time ću završiti, diskreciono pravo policijskih službenika. Ono izlazi iz članova 11. i 13. međutim, moram reći kolegama, Neđa to dobro zna, to se nalazi u ZKP i ovo je prebačeno iz ZKP u ovaj zakon. Znači, morali bismo da regulišemo i tamo i ovde.

Kao što je rekao kolega Komlenski, o tim stvarima treba da odlučuje sud, nikako policijske uprave ili policijski službenici. Nas kad kazne za saobraćajni prekršaj, ne kažnjava nas policajac, nego sudija za prekršaje. Imamo mandatnu kaznu, gde mi u principu pravimo, jel tako, dogovor, pa nam on da taj dokument, a to nije sporazum, to nije stvar policije, nego naša stvar lično.

Ja znam za slučaj u Kučevu, gde je čoveku oduzeto oružje, sudio se zbog toga zbog čega mu je oduzeto oružje, dobio je na sudu, pobedio na sudu, oslobođen svih optužbi, policijska uprava u Požarevcu nije htela da mu vrati oružje. Načelnica iz Beograda, ne znam da li je sada u penziji, prezivala se Kasalica, piše da je obavezno, šalje maltene, naredbu u Požarevac, da mora da mu se vrati oružje, oni šalju novu ekipu na proveru bezbednosti i donose novo rešenje o ne vraćanju oružja čoveku. Takvih primera imate koliko hoćete.

To je nešto što ne sme više da se dozvoljava. O tome mora sud da odlučuje, a ne policajci. Reći ću vam do čega to još može da dovede i ne da može, nego se to dešava na terenu. Možda nije lepo to reći, što bi rekao kolega Komlenski, ali korisnici lovišta, lovačka udruženja imaju službena lica, upravnike lovišta i lovočuvare koji su zaposlena lica u lovačkom udruženju korisniku lovišta. Oni po Zakonu o divljači i lovstvu moraju da rade sa službenim oružjem i kad idu na teren, oni sa sobom moraju da nose službeno oružje. Ako nemaju službeno oružje, oni ne mogu da obavljaju taj posao i gube posao. Znači, ako im se zabrani da nose oružje, oni gube posao.

Ako neki upravnik lovišta ili

lovočuvar ne da nekom bahatom policajcu da ide u lov kad god on hoće i da puca šta on hoće, bez dozvole, može da doživi da bude na ovaj način i ovom metodom pritisnut, a opet vam kažem dešavalo se i da izgubi oružje i da izgubi posao zbog toga, bez odluke suda i bez volje njegovog poslodavca. To je nešto što ne sme u budućem periodu da se dozvoljava i zato bismo te neke stvari trebali da menjamo, pa, između ostalog, i ove članove 11. i 13. u Zakonu, ali u naredne dve godine sve ovo što su dileme treba da otklonimo.

Moram da kažem jednu stvar, čisto za kolege koje su govorile da ih u nekim stvarima ispravim, recimo, lovačka udruženja ne rade obuku za rukovanje oružjem, to rade streljane koje su licencirane za tako nešto, a takođe nemojte da nas ovde kao instituciju najveću u zemlji optuže Zeleni, Udruženje zelenih da pričamo stvari koje nisu u skladu sa zakonom, ne sme da se puca ni u jednu životinju, pa ni u šakala, od strane građana koji poseduju oružje, to je krivično delo. Može samo da se to radi u danu koji je određen za lov, uz lovačke dozvole i uz zakonsku regulativu koja to određuje. Znači, ne može niko od šakala da štiti svoje ovce puškom, nego postoji zakonska procedura kako se to radi.

Znači, to što neko poseduje oružje ne treba da bude razlog da bi pucao kad on hoće i kako god on hoće, ali u svakom slučaju, ove stvari koje smo govorili moraju biti promenjene i dobro je što sad produžavamo za dve godine rok, ali, opet kažem, problemi će ostati, ako ne promenimo ove pravilnike. A, što se zakona tiče, tu je ovo kao što je rečeno, svega dva-tri člana Zakona su sporna, kada bismo njih uskladili sa ZKP-om, ti bi nam problemi nestali.

Ponavljam još jednom, poslanički klub SNS će podržati predlog našeg kolege Marijana Rističevića. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Srbije, pa ja ću samo par stvari da ponovim koje sam rekao na početku rasprave i još da dodam na neke stvari na koje nisam stigao tada da ukažem.

Naime, opet ću ponoviti možda se nekim kolegama to neće svideti, ali u suštini primena zakon više ovo što ja govorim se neće svideti ljudima u Ministarstvu nego što bi ovde nama trebalo da se svidi kao narodnim poslanicima. Ja se uvek trudim da štitim instituciju Narodne skupštine, kao najvažniju instituciju u zemlji, ali znate, recimo ti pravilnici o kojima sada govorimo, ja ponavljam ponovo - pravilnici koji su doneti po nekim kancelarijama u Ministarstvu pisani su čak pre zakona i to nekoliko godina što je neverovatno. Ovde ima ljudi koji su bili ministri oni znaju o čemu pričam, a i ljudi koji znaju kako se to radi u proceduri. Kolega Jojiću, jel moguće da se pravilnik piše pre zakona? Nemoguće.

Ali, kada se sve to dešavalo i radilo, onda treba reći istinu o svemu što se desilo, a to je oni u celoj toj proceduri, nažalost, dve kategorije ljudi koji su vlasnici oružja nisu dovoljno uvaženi. Ovde su pominjani penzionisani oficiri vojske, policije itd, ali na primer, značaj sportskih strelaca, sportista koji se bave streljaštvom i značaj lovaca nije uvažen i njihov značaj za društvo. Kad kažem, značaj funkcije koju imaju uopšte nije uvažena i nisu stavljeni na neki način u bolji položaj od ostalih vlasnika oružja koji imaju oružje neki zato što vole, neki zato što se tako osećaju više bezbednim ili neki drugi razlozi koje imamo.

Kakve su se situacije dešavale? Recimo, obaveza obuke za rukovanje oružja i sada imate lovca koji je lovac 40 godina i ima svoju puškicu, onu lovačku sa dve cevi, neolučene cevi, što ovde kaže u zakonu, i on sa tom puškom zna sve da radi, kakva crna obuka, a znate zašto je predviđena obuka? Zato što MUP nije imao evidenciju o tome ko je završavao obuku pre 2000. godine, a ko nije jer po zakonu nije bilo potrebno da se vodi evidencija o tome. Znači, oni u zgradi nisu imali evidenciju o tome da ti ljudi treba da idu na obuku, da su završili obuku i zato ponovo da idu na obuku. To je bilo neverovatno. Mi smo o tome vodili rasprave.

Moram reći da je ministar uvažio primedbe Lovačkog saveza Srbije, da je na proslavi 120 godina postojanja Lovačkog saveza Srbije direktor Rebić izašao i obećao lovcima da će to biti ukinuto. Poslao je obavezno uputstvo policijskim stanicama da se to više od ljudi ne traži, jer je besmisleno. Znate, neko poseduje lovačku pušku 40 godina. Jednom nedeljno dobija dozvolu za izlazak u lov. Pričali smo malopre o diskrecionom pravu policije. Da je bilo kakvu grešku napravio, na komšiju da je viknuo, ako ga komšija prijavi bila bi mu oduzeta puška. On poseduje pušku, nije mu oduzeta, potpuno savestan građanin, traži se od njega ponovo obuka. Nijedan problem nije napravio 40 godina, traži se ponovo od njega obuka.

Šta se onda dogodilo na terenu? Jedne policijske uprave poštuju uputstvo, ne traže, na primer u Kikindi ne traže da se ide ponovo na obuku, ali u Zrenjaninu traži da se ide ponovo na obuku i dolazi do neravnopravnosti naših građana. Šta možemo da pomislimo o tome? Možda je neko u Zrenjaninu vlasnik streljane, ko je blizak sa nekim u policiji, pa što ne bi imao malo više posla? Ne možemo te stvari više da dozvoljavamo da se dešavaju u našem društvu, što je recidiv bivših vremena.

Sedamdeset pet hiljada lovaca ima u Srbiji koji imaju društvenu ulogu. Traži se, između ostalog, niko to nije pomenuo, sada mi je palo na pamet, potvrda da se donese da nije gonjen krivično. Od sve ove dokumentacije između ostalog morate da idete u sud ili u tužilaštvo da donesete potvrdu da vas niko krivični ne goni. Čekajte, postoji diskreciono pravo koje ne treba da postoji u zakonu po čl. 11. i 13. da se oduzme oružje ako neko nešto učini i oduzima se oružje ako ne po načini krivično delo. Šta će vam potvrda? Ako on ide da registruje oružje, ako je oružje kod njega znači da je čovek u redu. Zašto da ide da plaća taksu 600 ili 800 dinara da bi doneo potvrdu gde je jasno čim je došao da zameni oružani list da je čovek čist.

Sve je to nešto što nije trebalo raditi i što je iskomplikovalo ceo ovaj proces i što bi trebalo, a to može brzom izmenom Poslovnika da se učini dok dođe zakon na dnevni red i dok se zakon bude promenio, što svi znamo da je daleko složenija procedura. Jedno moram da kažem ovde, da odbranim lovačku organizaciju od nečega što očigledno kolege nisu znale, nekoliko kolega je to pomenulo, a to nije tačno, ali su to isto napravile pojedine policijske uprave u Srbiji, pa su zato kolege poslanici dovedeni u zabludu.

Naime, nije tačno da vi morate da budete član lovačkog udruženja da biste izvršili zamenu oružanog lista, čak nije tačno ni da morate da budete član lovačkog udruženja da biste bili lovac.

Ne mora lovac da se učlani ni u jedno lovačko udruženje. On može da položi lovački ispit, da završi obuku za oružje koje ima, da kupi lovnu kartu na osnovu ta dva dokumenta od države i da ide da lovi gde je pozvan u neko lovište gde u komercijalnom aranžmanu može da lovi. Ne mora da bude član lovačkog udruženja da bi bio lovac.

Prema tome, neke policijske uprave su tražile da se donese potvrda da ste član lovačkog udruženja da biste mogli da uđete u proces zamene oružanog lista za lovačko oružje, što je potpuno besmisleno. Ali, pošto se na to oružje ne plaća porez onda treba da donesete neku vrstu dokaza da ste lovac, a to je lovna karta ili uverenje o položenom vozačkom ispitu. Znači, to nema veze sa ovim da se plaća članstvo u, ne znam lovačkom udruženju devet ili 15 hiljada dinara to nije obaveza bila nikada, ali na žalost, kažem bilo je policijskih stanica koje su to tražile i unosile zabunu, a da to nigde ne piše. Sad uzmete i pogledate i vidite da to nigde ne piše.

Želeo bih za kraj da ponovim još samo jednu stvar, ponovo, da kažem da su ovi članovi 11. i 13. u zakonu problematični. Primena njihova, a to je vezano i za ZKP njihova primena u kojoj postoji diskreciono pravo policije bez odluke suda da se oduzima oružje, vlasništvo, čovek napravi prekršaj saobraćajni, pa mu se ne uzimaju kola. Vlasništvo je vlasništvo. Znači, i to mora na drugi način da se reši i mora da se ide preko suda, sudska vlast je tak koja može o tome da odlučuje. Znači, policija o tome u narednom periodu ne bi trebalo da joj se ostavlja takva mogućnost, jer kao što sam malopre rekao postoji mogućnost manipulacije sa takvom vrstom prava, diskrecionog kod policajaca, pa čak i da dovede do zloupotreba, što ne želimo kao društvo da se dešava.

Ponoviću još jednom da će poslanički klub SNS u danu za glasanje ovo podržati i drago mi je što vidim da će i ostali poslanički klubovi to uraditi i što će cela Skupština stati na stranu građana Srbije kojima je potrebna pomoć da bi se ovaj posao završio na pravi način. Hvala.
Predsednica Skupštine Maja Gojković je sjajno objasnila sve i održala je dobar govor, neću se složiti sa nekim kolegama koje je kritikuju, i rekla kako se ponašati u ovom periodu.

Ja čak mogu reći da sam pomalo i zadovoljan tim amandmanom, jer po prvi put od 1945. godine oni koji vladaju Srbijom od 1945. godine do današnjeg dana kroz razna agregatna stanje ili učestvuju u vlasti priznaju antifašistički karakter Jugoslovenske vojske u otadžbini i pokreta kojim je komandovao Draža Mihajlović koji je poštovao Vladu u egzilu i kralja Petra.

Međutim, ja kao pravdoljubiv čovek koga interesuje istina uvek samo jednu stvar želim da dodam na sve ovo što je rečeno. Pored toga, zato nisam srećan što je usvojen ovaj amandman, jer između ta dva antifašistička pokreta postoji razlika. Razlika se sastoji u tome da oni koji su vodili partizanski pokret su učeni i obučavani u Moskvi. To danas pišu ruski istoričari. Oni o tome pišu i oni kažu da su obučavani da se socijalistička revolucija može izvesti kroz građanski rat. Imate primere za to. Sama revolucija u Rusiji, Kina, Vijetnam, Kuba, koliko god hoćete primera, pokušaj u Španiji, itd.

Znači, oni koji su vodili antifašističku borbu, a sebe su nazivali komunistima i partizanima su izazvali građanski rat, jer su učeni da izazovu građanski rat da bi na takav način došli u situaciju da vladaju državom. To su uspeli zato što je podelom 1945. godine i ulaskom sovjetskih tenkova njima to i omogućeno, ne zbog toga što ih je narod podržavao i ne zbog toga što su imali većinu naroda u Jugoslaviji, a naročito ne među Srbima na svojoj strani. To je jedina istina.

Možemo sad mi ovde da pričamo kolikog god hoćemo. Nažalost, jedan antifašistički pokret, pored toga što se borio protiv fašista, je vodio i građanski rat u zemlji da bi došao na vlast, a drugi antifašistički pokret, Ravnogorski, Jugoslovenska vojska u otadžbini pored toga što se borila protiv fašista borila se i protiv komunista, jer je želela savremenu, evropsku, demokratsku, parlamentarnu Kraljevinu Jugoslaviju.

Velika je razlika između te dve zemlje i takve zemlje i to je jedina istina. Ta razlika se uvek mora znati, a da nam je potrebno jedinstvo, to nije sporno. Zato mora da se zna ko je ko i ko je šta.
Zahvaljujem, predsednice.

Drage kolege, uvaženi građani Srbije, želim da kažem da mi je žao što danas ne sedimo svi ovde u ovoj sali, jer ovo nije tema na kojoj bi bilo ko trebao da bojkotuje rad parlamenta i da nije prisutan, da učestvuje i da doprinese u radu i u donošenju ovakvog zakona, jer ovo je civilizacijska stvar.

Puna su nam usta priče o Evropskoj uniji, o Evropi, o antifašizmu, ali kada treba to pokazati na delu, nažalost, nekoliko političkih opcija u Srbiji ne sedi u sali i ne govori o tome. Mogli su da imaju opravdanje za to i ne bi mogli da imaju nijednu reč kritike da su se našli danas i prekjuče, kada smo raspravljali o ovome, i da su dali svoj doprinos i da su pokazali da su zaista za savremenu, demokratsku, evropsku Srbiju.

Što se tiče amandmana, stvarno sam i ja bio u nedoumici šta da kažem, ali precizan naziv tog logora je bio "Jevrejski logor Zemun". Tačno je da je odomaćen izraz "Staro sajmište", koje u to vreme nije bilo staro sajmište, bilo je novo sajmište, napravljeno u vreme Kraljevine Jugoslavije, savremeno sajmište koje je, nažalost, pretrpelo u napadu 1941. godine određena oštećenja i onda su ga Nemci iskoristili za to da naprave od njega logor u kome su, kao što je već rečeno, sproveli Jevreje iz cele Srbije, iz Beograda najviše, oko sedam hiljada njih, koji su živeli u veoma lošim uslovima, kratko vreme, koliko su još tu živeli, koje su grejale samo četiri male peći. Sprovođeni su tu i Romi, kako je rečeno, u prvom navratu oko 500 Romkinja sa decom, ali znate na osnovu čega? Na osnovu rasnih zakona nacističke Nemačke.

Mi često ovde govorimo o fašizmu, međutim, i u to vreme je bilo razlike i trebalo je biti razlike, a i došli smo do ovoga termina koji imamo - Staro sajmište, zbog toga što se komunistička vlast posle 1945. godine trudila da i ovakve zločine na neki način sakrije, iako je ovde govoreno drugačije, i da ih predstavi drugačije.

Fašističke države jesu bile Italija i Španija, na primer, ali još gore države od fašističkih su bile dve jedine nacističke ili nacional-socijalističke države u istoriji čovečanstva, a to su Nemačka i NDH ili Nezavisna država Hrvatska. Em u socijalizmu nije trebalo govoriti na loš način, pa i sam termin je bio problematičan, em je Hrvatsku trebalo zaštititi od toga da je nacistička zločinačka tvorevina, trebalo je predstaviti da smo svi imali izdajnike u to vreme.

Nažalost, bilo je kolega koji su kada su govorili o tome opet spomenuli da su četnici bili izdajnici ovde, iako mi imamo zakone države Srbije, iako smo na osnovu istorijskih činjenica izjednačili jugoslovensku vojsku u otadžbini i partizanski pokret kao antifašističke pokrete. Ja bih molio kolege da to više ovde ne govore, jer je to istorijska činjenica i dokazano.

Isto tako, moramo reći da je tačno i ovo što je kolega Bauer rekao oko kamiona, na koji su način ubijani ljudi. Oni su lagani, da ih voze na drugo mesto, stavljani su u taj kamion, a onda izduvnim gasovima ubijani na putu do Jajinaca, gde su odmah bili, neko bi rekao sahranjivani u masovnu grobnicu, a mi možemo samo reći - pokopani, pobacani u masovnu grobnicu.

Oni nisu, i to se mora već jednom jasno reći, a i time ću završiti, oni nisu ubijani zato što su bili antifašisti, kako neki žele da predstave. Naravno da su bili antifašisti i Jevreji i Srbi, jer to je naše vaspitanje, tradicija. Normalno da Srbi koji su bili za boga, kralja i otadžbinu nisu mogli da podržavaju fašizam, to je bilo nenormalno, to nije bilo srpski, i normalno je da su bili antifašisti.

Ali, Jevreji i Romi u ovom logoru nisu ubijani zbog toga, nego su ubijani po rasnom zakonu, zato što su bili Jevreji, kao što je 700-800 hiljada Srba u tom ratu, žena, dece, civila, ubijano zato što su bili Srbi i pravoslavci. I to je bio razlog. A to se od 1945. godine naovamo krilo, jer su hteli da nam prodaju priču o bratstvu-jedinstvu, jer su hteli da nas sve nazovu i za sve da kažu da smo se na isti način ponašali, a nismo.

Srbi su imali dva antifašistička pokreta, nažalost, u građanskom ratu između sebe, dok su ostali sarađivali sa okupatorom i ubijali nas zato što smo Srbi i pravoslavci.

To je problem danas u Crnoj Gori. Zašto režim Mila Đukanovića ne razume šta mu se dešava? Zato što su Milo Đukanović i njegovi saradnici ispali iz tog šinjela iz 1945. godine. Oni su na taj način vaspitavani, učeni, zadojeni, što bi neko rekao. Što kaže vladika Amfilohije - dal su soj ili nesoj, neka sami razmisle. On je upotrebio jedan drugi termin - nesoj. Ali, oni ne razumeju šta im se dešava. Oni ne razumeju zašto narod izlazi na ulice i zašto brani svoje svetinje. Oni to ne mogu da shvate, jer je to suprotno onome što jeste, što je narod, što Srbi i Crnogorci jesu, ali oni su učeni drugačije. Verovali su u laži.

Ja zato ovo govorim i zato smatram da je ovaj zakon bitan, da već jednom napravimo razliku i da se zna za šta su Srbi ginuli i ubijani i da se zna zašto su Jevreji ubijani i da se zna zašto su Romi ubijani, jer samo tako ćemo napraviti savremenu i evropsku Srbiju i samo tako ćemo ići dalje, jer moramo da nekim stvarima kažemo i da prestanemo da govorimo na način koji nije tačan i da prestanemo da govorimo o onom cvetu tamo u Jasenovcu kao nekim žrtvama borbe protiv fašizma, jer to nije tačno.

Normalno je da, jer smo vodili borbu protiv fašizma, ali oni su žrtve bili samo zato što su bili Srbi i pravoslavci. Mi naše svetinje moramo da branimo. Mi naš narod moramo da branimo, jer to je deo naše tradicije, naše kulture, naše istorije i evropske tradicije. Hvala.
Zahvaljujem predsedavajući.

Mada je i ovo bilo interesantno. Reče jedan od prethodnih govornika - možda smo se bojali deset godina, ja se nisam ni bojao, ni plašio ni pre 30 godina da kažem šta mislim. Hvala Bogu nije ni moj stric koji je nosilac Karađorđeve zvezde sa zlatnim mačevima. Hvala Bogu nije ni moj deda koji je umro pod kraljevom slikom iako je 50 godina njegovog života vladao Tito. Tako da mogu i sada da kažem neke stvari.

Podsetio bih na jednu stvar koju nisam jutros, kada sam se prvi put javio rekao, što je interesantno da građani Srbije znaju, vezano za Logor „Staro sajmište“ i da podsetim građane o čemu sada govorimo. Rekli smo svi da su Nemci u taj logor sprovodili i Rome, ali interesantno je reći, želim da kažem u kakvoj smo državi tada živeli, pošto je posle 1945. godine smo slušali samo laži i neistine o kraljevini Jugoslaviji, ali evo pod jedan, imali smo savremeno sajmište za to vreme, oštećeno kao što rekoh 1945. godine u napadu nacističke Nemačke na Beograd, pa je korišćeno zbog toga za logor, ali isto tako oni su Rome i Jevreje sprovodili u taj logor po važećim zakonima Nemačkim, rasnim zakonima.

Naime, u Nemačkoj su Romi živeli isključivo kao čergari u to vreme i u tom zakonu je pisalo da se sprovode čergari Romi i zato nije toliko mnogo Roma sprovedeno u taj logor u Jugoslaviji koliko je moglo biti jer već u toj Jugoslaviji, kraljevoj Jugoslaviji, su Romi živeli u kućama i u naseljima i onda ih nisu sprovodili u logor, nego samo one koje su nalazili kao čergare u skladu sa svojim zakonom. Samo, mislim jedan je zločin, ali hoću da kažem u kakvoj Jugoslaviji su živeli Romi i zato govorim da ne treba više da se bavimo lažima koje smo slušali od 1945. godine. One nas i dalje drže dole, vuku unazad.

Savremena Srbija je drugo. Mi moramo da se ponosimo našim nasleđem. Jevreji su ubijani zato što su Jevreji. Romi su ubijani zato što su Romi. Srbi su ubijani zato što su Srbi i pravoslavci. To je bio razlog i zato imamo toliko velike žrtve.

Treba da pričamo o žrtvama. To nas ne čini slabima, kao što je rekao jedan prethodni poslanik. To samo govorili koliko smo mi mnogo dali za svoju slobodu i za to da možemo slobodno da živimo u svojoj zemlji.

Dvadeset miliona Rusa je poginulo u borbi protiv nacističke Nemačke i stalno govore o svojim žrtvama. Šta to čini Rusiju slabom? Naravno da ne. Naravno da je Rusija moćna i velika i da je tih 20 miliona žrtva čini drugačijom. I naše žrtve su nešto na čemu moramo da insistiramo.

I to što ide predsednik Vučić u Ameriku 2. marta je naravno pohvalno i naravno da treba još više da popravimo odnose sa Izraelom, jer tamo se nalazi sveti grad Jerusalim, glavni grad Izraela, što se mene tiče. I mi moramo sa njima da produbljujemo odnose i naravno da prvi koji predstavlja volju građana Srbije i naroda Srbije mora 2. marta da se pojavi i treba i hvala Bogu da ide u Ameriku tada.

Ne znam da li znaju građani Srbije ovo, ali u centru Njujorka postoji Memorijalni park za žrtve Jasenovačkog logora. U Beogradu ga nemamo, a u centru Njujorka ga ima. Zašto? Zato što smo od 1945. godine krili da su Srbi ubijani zato što su Srbi i zato što smo pričali da su izdajnici oni koji nisu bili izdajnici i sa tim mora da se prekine, jer Srbija ima čime da se ponosi i Srbija sa tim može dalje da bude ravnopravan deo evropske porodice i da ima pred svima obraza, časti i visokog čela da ustane i da kaže – mi smo Srbi, borili smo se protiv nacizma kao zla, borili smo se protiv komunizma kao zla, i uvek ćemo se boriti za slobodu, svoju pre svega. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Republike Srbije ovo je jedan dobar predlog, predlog koji ide, mislim na zakon, ne mislim na predloženi amandman, predlog koji ide u smislu veće reprezentativnosti narodne volje u Narodnoj skupštini.

Mislim da je to precizno rečeno, jer što manje bude onih koji ne dobijaju dovoljno glasova građana u parlamentu, to će parlament biti reprezentativniji i to će parlament više raditi u interesu građana Srbije.

Parlament predstavlja narodnu volju i zbog toga je potrebno da narodna volja u njemu bude prisutna u što je većem mogućem procentu. Na ovaj način smanjivanjem cenzusa sa 5% na 3% to postižemo. Ja ne mislim da, naravno, da u ovoj situaciji danas, a ne donosimo ovaj zakon za ove predstojeće izbore, nego nadamo za nešto što će duže trajati jer imamo različite sisteme, recimo, u Holandiji je cenzus prirodni prag, to je kod njih 0,67%. To znači da svako ko je sposoban sa svojom listom da osvoji onoliko glasova koliko košta, da kažemo, da upotrebim taj termin, koliko košta jedan narodni poslanik u broju glasova ili da osvoji onoliko koliko je potrebno za jednog poslanika, oni ulaze u parlament.

Znači, nema Donta, nema ovog obračunavanja ko je ispod ili ako ima, ima veoma malo. Ko god osvoji dovoljno glasova da ima jednog narodnog poslanika, on ulazi u parlament i u Holandiji uđe 15 lista i nema nikakvog problema.

Ta priča da bi bilo previše lista u parlamentu, previše stranaka, pa mi i ovako imamo sa sistemom od 5% cenzusa koliko stranaka u parlamentu? Ne znamo ni sami, ima ih koliko god hoćete jer napravimo takve liste, koalicione, želimo da uvažimo volju ponekada i ideološki slabih partija, prijatelja, koalicionih partnera na različitim nivoima regionalne posebnosti razne u Srbiji, esnafske. Evo, recimo, kod nas imamo dve partije seljačke na listi su bile koje bi same teško uspele da se probiju do parlamenta sa cenzusom 5%. Sa 3% je već veća mogućnost za tako nešto.

Znači, SNS, da, u ovom trenutku izgleda, deluje da delom gubi zbog toga i da jedina u suštini žrtvuje na ovaj način deo nečega što bi bio njen krajnji rezultat posle izbora ali ja sam ubeđen, s obzirom na situaciju i raspoloženje građana i na one koji misle da su alternativa SNS, da će SNS čak osvojiti mnogo više nego ranije pod 5%, jer SNS ne ulazi u izbore sa kalkulacijom Donta i onoga šta će osvojiti posle, nego ulazi sa svojim programom, ulazi sa rezultatima rada koje je imala, ulazi sa svim onim što je učinjeno na promeni našeg društva. Ulazimo sa već višegodišnjim, možemo reći, suficitom u budžetu, sa stotinama kilometara izgrađenog autoputa, jednocifrena nezaposlenost za razliku od ranijeg perioda, ekonomski napredak, rast plata, rast penzija, predvidljivost što se tiče i rasta u narednom periodu, predvidljivost što se tiče investicija, najveća investicija, 60% investicija u regionu.
Mi ne razmišljamo o cenzusu od 5% i 3%, mi razmišljamo o tome da apsolutno pobedimo na ovim izborima i da osvojimo mnogo više nego što i danas imamo narodnih poslanika. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je danas dan u ovom sazivu Narodne skupštine na koji svi treba da budemo na neki način ponosni. Ja barem se osećam tako. Bez obzira što sam primetio da ima gorčine kod nekih narodnih poslanika u izjašnjavanju, ali prvo amandman koleginice Marije Obradović treba svi da podržimo, nadam se da će biti jednoglasno podržan. S druge strane, imamo jedan primer onoga što je parlament i kako je parlament trebalo da izgleda od prvog dana. Ja sam mišljenja da oni koji su se u suštini trudili od prvog dana, što se nikada ranije nije ni dešavalo, da rade destrukciju rada parlamenta, umesto normalnog parlamentarnog rada, gde na primer, evo kao što imamo u ovom slučaju, koleginicu Gordanu Čomić, koja je opozicija, podnosi jedan predlog zakona, a vlast pristaje da o tome raspravlja i menja ga i popravlja na bolje. To je primer dobrog rada parlamenta i nadam se da će ubuduće sve više i više biti ovakvih primera u Srbiji.

Znači, treba podržati ovaj amandman, između ostalog, i zbog toga, a i zbog toga što će, naravno, koleginica biti više u sledećem sazivu i parlamenta i lokalnih skupština, ali moramo da znamo i da iskoristimo situaciju da kažemo ovaj put još nešto. Ovo je još jedan od primera kako treba svi da učestvujemo i da radimo, da pružimo mogućnost građanima Srbije da izaberu, da odluče i ne postoji nijedan jedini argument za one koji govore o tome da građani ne treba da izađu i da učestvuju u ovim izborima, bilo da se radi o nacionalnom nivou, bilo da se radi o lokalnom nivou.

Trenutno je situacija takva da i sve one koji razmišljaju o tome da izađu na izbore, a pripadnici su, nema to veze sa SNS, ali pripadnici su nekih drugih stranaka i građani Srbije to treba da znaju i treba da čuju iz parlamenta da se to kaže da ljudi dobijaju pozive i pretnje da se kandiduju i da ne učestvuju na nekim listama, nego da bojkotuju izbore, a na taj način će, naravno, biti uskraćeni građani Srbije da se izjasne o svima onima o kojima hoće da se izjasne i da daju svoj glas.

Zato ja odavde koristim, na kraju ovog izlaganja, situaciju da kažem – građani Srbije, popravljena je mogućnost vašeg glasa, reprezentativnosti vaše volje tako što je smanjen cenzus, veća zastupljenost na ovaj način Predlogom zakona koleginice Čomić i amandmanom koleginice Obradović će biti žena i u parlamentu i u pokrajinskom parlamentu i u lokalnim parlamentima. Imate sve razloge da izađete da izrazite vašu volju i da se izjasnite o tome ko je kako radio u narednom periodu, a SNS jedva čeka da bude ocenjena za svoj prethodni rad. Hvala vam.
Onda glasamo za zakon u celini.
Dame i gospodo narodni poslanici, neću se baviti, baviću se prošlošću kao još jedan kolega malopre, ali ne naučnom fantastikom jer po meni omladina treba da uči da se razvija, da se zabavlja, da uživa u ljubavi, da uči nove tehnologije, da Srbija zbog njih napreduje, da stvara porodice, a ne da tuca kamen i kopa rovove za parče hleba i čašu tople vode.

Vezano za to hoću da kažem da je u nedelju obeležen jedan bitan dan za Srbiju, 75. godina od akcije Halijard, koja je od naših građana, od svih nas, decenijama bila sakrivena. Pre 75 godina je izvedena najveća i najefikasnija akcija spašavanja u Drugom svetskom ratu. Osam hiljada vojnika jugoslovenske vojske u otadžbini pod komandom Draže Dragoljuba Mihajlovića, u narodu poznati kao četnici, su spasili 500 i više od 500 pilota savezničkih i doveli su ih do sela Pranjane gde je obeležen ovaj dan. Tu je napravljen improvizovani aerodrom, zahvaljujući čemu, celoj toj akciji, su ti ljudi spašeni i sletali su saveznički avioni i svi oni su seli u te avione slobodni, mirni, nahranjeni i vratili se svojim jedinicama da nastave borbu protiv fašizma.

Zašto je ta akcija velika? Zato što su prvo svi spaseni, a drugo, zato što je srpski narod pokazao svoju humanost, svoj karakter, pokazao je svoju hrabrost i veličinu jer Dražini vojnici su doveli te oficire u domove našeg naroda. Oni su tu, tačno je, delili parče hleba sa njima, a malo su imali zbog rata, ali je jedna druga stvar važnija, niko od pripadnika vojske, niko od tog naroda nije prijavio ni jedna jedini slučaj i zato je akcija bila sto posto efikasna. Zbog toga treba da budemo ponosni na sve to što je urađeno, a sramota treba da nas bude zato što smo dopustili, kao narod da za to niko ne zna, zato što smo dopustili 1945. godine da nam bude ubijen i bog i kralj i otadžbina i demokratija i tradicija. Ubeđen sam da i dan danas živimo ovako teško kako živimo samo zbog tih grešaka iz tog perioda.

Srbi treba da budu ponosni jer su imali dva antifašistička pokreta dok su ostali bili samo sluge fašista za vreme rata. Činjenica ima mnogo, ne samo ova akcija, evo na primer, imate pun internet fotografija, sve možete da proverite kako Keserović ulazi u Kruševac zajedno sa sovjetskom armijom, četnici nose američke zastave, a sovjetski vojnici nose sovjetske zastave i zajedno se slikaju. To je bio slučaj u nekoliko gradova. Šta se dogodilo kasnije od 1945. godine kada su prevareni saveznici, jer je bilo obećano da će se dozvoliti povratak kralja u zemlju i da će biti obećani demokratski izbori, to je neka druga tema.

U svakom slučaju sve se ovo dogodilo. Mi smo pre 15 godina doneli Zakon o izjednačavanju ova dva pokreta i sud je presudio i rehabilitovao Dražu Mihajlovića. Zahtevam od Ministarstva prosvete da mi odgovori kada će u istorijske udžbenike ući istorija i istina o dva antifašistička pokreta u Srbiji i srpskom narodu. Očekujem taj odgovor da stigne u skladu sa Poslovnikom, znači, što pre i da bude jasan i precizan. Hvala vam.
Poštovane kolege, ministre, predstavnici ministarstva, gledaoci ovog direktnog prenosa, građani Srbije, svi ovi sporazumi su veoma bitni. Da, mi danas govorimo o tome, ali daj Bože da ih imamo još više i da svake nedelje imamo po nekoliko ovakvih sporazuma koje potpisujemo sa celim svetom, jer Srbija posle godina u kojima je bila izolovana, u kojima je imala velike izazove, pa vidimo i samo ove naše kada govorimo o ovim našim evropskim integracijama, ne postoji država koja je bila kandidat ili koja je još uvek kandidat za ulazak u EU koja je imala više izazova proceduralnih, pa i samih drugih.

Da dam taj primer, svima je Poglavlje 35 u stvari najlakše poglavlje, jer je to Poglavlje ostala pitanja, a nama je Poglavlje 35 najteže pitanje, jer se u suštini u njemu nalazi rešenje problema naše AP KiM.

Tako da, naša diplomatija mora širom sveta da se razgrana, rastrči. Moramo da imamo više ljudi, moramo da imamo bolje situacije. Ja sam već na jednom Odboru za spoljne poslove razgovarao sa ministrom i rekao sam mu recimo, da mi je prosto neverovatno da u nekim državama imamo takvu situaciju sa zgradom ambasade poput Vašingtona, koje nije rešeno i da jednostavno mora da bude rešeno, jer ako u glavnom gradu najmoćnije države na svetu, mi smo na drugom spratu neke stambene zgrade ili poslovne zgrade gde nema ni zastave, ni table, ni ničega, jer ne rešavamo još uvek to pitanje, to je prosto nedopustivo.

Imamo još problema u mnogim ambasadama i sa budžetom, ali pošto država jača te bi stvari trebalo popraviti, jer su naši ambasadori pozvani na sve prijeme, a recimo za Dan državnosti Srbije se ne organizuje prijem u našim ambasadama ili u većem broju se ne organizuje. Bio sam prošle godine u Francuskoj u našoj ambasadi, gde je organizovan jedan predivan prijem, gde je verovali ili ne, bilo toliko ljudi da nije bilo mesta da se stane. Bilo je interesovanje znači, Srbija može da izazove interesovanje i može da okupi ljude. Ova spoljna politika je, podsetiću vas, formirana i ona se vodi od dana kada je Aleksandar Vučić prvi put izabran za predsednika Vlade i to je politika Vlade Republike Srbije koja se sledi i dan danas i treba da se nastavi ovim putem, jer daje pozitivne rezultate. To pokazuju investicije u našu zemlju.

Moram da kažem da sam veoma zadovoljan, jer smo se skupili u ogromnom broju malopre u Maloj sali i imali smo sastanak sa odlazećim ambasadorom SAD, grupe prijateljstva, ali će doći novi i to samo pokazuje veliku ozbiljnost. Poslanici su zaista sa njim lepo i otvoreno razgovarali. Bili su prisutni na tom sastanku i oni koji govore o bojkotu parlamenta, nekoliko poslanika iz DS, iz Tadićeve stranke itd. bili su prisutni u ne malom broju. Sedeli su i razgovarali sa nama, sve je bilo zaista moram reći konstruktivno. Nije tu bilo nekih velikih disonantnih tonova.

Jednostavno Srbija mora i zbog svog puta u EU, koji je neophodan, i Srbiji je tu mesto u svakom slučaju, ali i u budućem periodu mora značajno da popravi odnose i sa SAD, sa celim onim svetom koji mi nekako, ne samo mi, ja mislim da tu u celoj Evropi se greši, pogrešno zovemo zapadni svet, ne postoji zapadni i istočni svet, postoji Evropa, evropske vernosti, evropska tradicija, kultura. Srbija i srpski narod tome pripadaju i sve zemlje zapadnog Balkana. Hvala, profesore na podsećanju.

Postoji još, kod profesora Ćorovića, imate u istoriji Srba i Srbije, imate i izraz zapadni Balkan. Govori se, pominje se, ja mislim prvi put kod onog ustanka, ali dobro, i jugoistočna Evropa, možemo da nazovemo kako god hoćete. U svakom slučaju, nama su potrebni sve bolji i bolji odnosi. Ovo je, čini mi se, evo, sada je to lepo objašnjeno na ovom sastanku, često se ne razume na pravi način i kada se napravi ovakav jedan potez, ja zato to i hoću da kažem, kao što je određivanje gospodina Palmera za specijalnog izaslanika za zapadni Balkan. On je inače na svojoj poziciji unutar Stejt departmenta ili ispod državnog sekretara Pompea, bio i ranije zadužen za zapadni Balkan, ali i za jugoistočnu Evropu u koju spada Grčka, Bugarska, pa i Turska. S obzirom na situaciju kod Turke i Sirije, odnosa SAD i Turske, njemu je to odnosilo barem 80% njegovih poslova i nadležnosti koje je imao.

Kada je sada dobio ovu posebnu poziciju, to samo govori da je administraciji SAD i te kako bitno da se reši naše pitanje i te kako bitno, jer on na taj način se oslobađa svih ostalih obaveza, verovatno će ih preuzeti neko drugi za Tursku itd, a on će se baviti zapadnim Balkanom.

Ja moram to prevesti, a verovatno ljudi i ministar to zna i svi ostali to znaju, znači odnosima Beograda i Prištine i situaciju u BiH. Pošto će u roku od dva, tri meseca Makedonija, Severna Makedonija i zvanično postati član NATO-a, njima ostaje da reše još ove dve situacije, tako oni na to gledaju.

Znači, mi u narednom periodu ovu situaciju moramo da iskoristimo. Ovo je nešto što je sada dobro za nas. Dobro da se pripremimo, mada mislim da smo dobro spremni već, ali ako treba još bolje i ovu situaciju da iskoristimo za to da Srbija dođe u onoj situaciji o kojoj govori predsednik Vučić, a to je da ne izgubi sve i da na to ne pristane, na šta sigurno neće pristati, ali da dobijemo, da budemo u boljoj poziciji nego što smo bili 2012. godine, kada smo preuzeli vlast od prethodnika. Znači, da učinimo više za Srbiju što je više moguće. Ovo je prava prilika za to. Narednih godinu dana je prava prilika za to.

Ja bih zamolio kolege da i parlament pokaže veliku ozbiljnost po tom pitanju, da dok radimo, do novog sastava parlamenta da mi učinimo što je više moguće za Srbiju, da ovu situaciju razrešimo, da što bolje uradimo poslove koji su pred nama, da donesemo što je više moguće evropskih zakona, ali naravno i ovakvih sporazuma koji pomažu Srbiji i da stekne i da učvrsti prijateljstva koja ima, a negde bogami i da obnovi prijateljstva koja je imala, jer to nam je i te kako potrebno.

Znači, još jednom ponavljam, obnova prijateljstva i saradnja sa državama koje mi nazivamo zapad, pored svega ovoga što radimo je u fokusu nečega što u narednom periodu moramo da činimo što je više moguće. Hvala.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Preduhitrila me je koleginica Dubravka, ali pre jedno pola sata sam ja to pustio na Tviter, saznao sam da je u Šapcu uhapšena ženska osoba koja se krije, znači nije tviteraš, kao što si ti rekla, koleginice, nego se radi o tviterašici.

Znači, još jednu stvar možemo reći – da je predsednik Aleksandar Vučić jutros, kada je gostovao u „Jutarnjem programu“ „Prve“ televizije i kada je rekao da se radi o političkom napadu i o stvarnoj pretnji njegovoj porodici, a ne o bolesnoj osobi. Juče kada smo svi pročitali taj tvit, moramo priznati sebi da smo pomislili da se radi o bolesnoj osobi. Lično sam napisao da tu osobu treba pronaći i staviti joj košulju koja se zakopčava na leđima, na nju, jer mi je tako to delovalo.

Međutim, sada se jasno vidi, a i po ostalim tvitovima na tom profilu, jasno se vidi da se radio o osobi koja, u najmanju ruku, podržava Savez za Srbiju, ako već nije aktivni član, itd, a to će, naravno, sad kada se zna identitet i to će se utvrditi, znači, u najmanju ruku za ovakve izlive mržnje, divljaštva i užasnih izraza.

Trideset godina sam u politici, 20 godina sam poslanik, podržavao sam većinu Vlade Vojislava Koštunice i Aleksandra Vučića, da kažemo SNS danas, i bio sam opozicija Slobodanu Miloševiću, Đinđiću i Borisu Tadiću. Hvala Bogu, uvek sam bio na pravoj strani.

(Narodni poslanik dobacuje.)

To vi mislite, ali ja kažem, i dalje– hvala Bogu, uvek sam bio na pravoj strani.

(Narodni poslanik dobacuje.)

Koleginice, koleginice.

Znači, sa te strane gledajući, ovako se ništa, nikada nije dogodilo. Ja ne pamtim da je ovako neko, između političkih rivala, protivnika, konkurenata na političkoj sceni Srbije, učinio i uradio. Po meni, iza ovoga, zato što se nisu ogradili od tvita i ništa nisu rekli, a sada da kažu je kasno, to su trebali juče da rade, iza ovoga stoji i Savez za Srbiju i odgovorni su, tj. savez za sebe, oni ne mogu da budu Savez za Srbiju.

Svi oni koji su odgovorni i koji osećaju bar malo griže savesti u toj koaliciji bi trebali da napuste tu koaliciju i da je rasture, jer je ona najobičnije zlo. Ovo ne kažem zato što ih smatram kao alternativu, oni nisu alternativa i da izađu na izbore, 7%, 8% je za njih maksimum, apsolutni maksimum. Oni su ništa, iako pokušavaju da se predstave kao budućnost Srbije. Oni sigurno nisu budućnost Srbije.

Nije potreban takav narativ Srbiji, nije potrebno takvo zlo u Srbiji i građani Srbije svi koji ne podržavaju politiku Aleksandra Vučića, politiku Vlade Republike Srbije ne treba da traže alternativu u njima i treba da se ograde od njih, jer su to najobičniji zluradi ljudi, što je dokaz i ovaj slučaj, koji ne mogu nikad ništa dobro doneti Srbiji. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Republike Srbije, kao što znate Poslanički klub SNS će glasati protiv ovog Predloga zakona, tako da i amandmanska rasprava mnogo ne menja. U skladu sa ovim što je amandman predvideo, želim da kažem da je moje mišljenje da Srbiji u ovom trenutku kao državi ovaj način organizovanja i ove veličine nije potreban srednji nivo vlasti, to je moje mišljenje, ali naravno stečena prava su stečena prava, pa tako i stečeni nivo autonomije Vojvodine treba da čuvamo i očuvamo, jer to je nešto što je postulat demokratije, što opet ne menja stvar da mogu da iznesem svoje mišljenje da sam protiv toga, kao što je predlagač zakona izneo mišljenje da je on za to da Vojvodina bude čak i federativna jedinica, što inače kroz ovaj predlog možemo da vidimo. Ako neko želi poresku upravu, pa se još govori o tome da se vrati policija, kao što je nekad bilo, carinska uprava, ne daj Bože i vojska, sudovi, onda dolazimo do toga da imamo praktično državu u državi.

Moram da kažem da sam protiv toga zato što, kada je nastala zajednička država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, uz svu odluke koje smo slušali u Novom Sadu, u Rumi, Vojvodina nije imala autonomiju, administrativne jedinice su se zvale banovine i moje Smederevo je bilo zajedno sa Novim Sadom u okviru jedne banovine, na primer, i to je potpuno drugačiji vid regionalizacije. Mislim da je regionalizacija u Srbiji, da je potrebno imati lokalnu vlast sa onim komunalnim nadležnostima, a bogami i kako se situacija razvija u svetu i Evropi i kako se sve više država okreće jakoj državnoj vlasti, mislim da bi Srbija i prilikom donošenja novog ustava morala da vodi računa.

Inače, AP Vojvodina i KiM su nasleđe nečega protiv čega sam kao čovek uvek bio protiv i dan danas sam protiv toga. To je nasleđe komunističke Jugoslavije. To je nasleđe nečega što je stvarano protiv interesa i volje srpskog naroda.

Ispred sebe imam „Službeni list“, odštampaću ga jednom i podeliti svim kolegama u Skupštini, Demokratske Federativne Jugoslavije. To je u stvari bila oktroisana država Komunističke partije, bez izbora. Odluka Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije iz, pazite na dokumentu piše, ožujka meseca 1945. godine kojom se zabranjuje kolonistima povratak u svoje domove, a u stvari Srbima na Kosovo, da prevedemo. To je jedna od prvih aktivnosti koje je imala Komunistička partija u Jugoslaviji kada je preuzela vlast i kasnije se išlo sa stvaranjem svega toga da bi se razvlastio što je više moguće, u toj komunističkoj Jugoslaviji, srpski narod. Na kraju smo 1974. godine imali i taj Ustav koji je stvorio tri države na teritoriji Srbije, i to je istina.

Da sve to nismo imali, da nam se sve to nije izdogađalo, da nismo bili slabi i tome se nismo odupreli, a trebali smo kao narod, ne bismo danas imali ni ovaj problem koji imamo sa Kosovom. Ne bismo jer su komunisti od Kosova pravili državu odmah, kao što vidite, od 1945. godine. To je nešto što je istina, svidelo se to nekome da čuje ili ne. Tako je bilo i tako se nastavilo i mi sada moramo da snosimo i posledice i da se borimo što je više moguće za našu otadžbinu, za majku Srbiju, da je vratimo tamo gde joj je mesto i da je ponovo stvorimo snažnom i jakom kao što je nekada bila, ali sigurno ne u ožujku mesecu 1945. godine.

Znači, da ponovim još jednom, da - autonomija Vojvodine, da - na ovaj način na koji je imamo danas, ali proširivati, vraćati u neka vremena iz sedamdesetih godina, tražiti tako nešto, to nam ne treba.

Kolega, ja sam rekao da sam ja za to da nemamo uopšte srednji nivo vlasti, ali moramo da poštujemo nešto što je stečeno pravo, što postoji kao postulat, a naravno kao društvo možemo i o tome da razgovaramo u narednom periodu.

U svakom slučaju, novim Ustavom treba sve to veoma precizno da rešimo. Sada mislim da je jasno i da sve funkcioniše u skladu sa važećim Ustavom. Hvala.
Nisam ja ni rekao da ste vi tražili carinu ni vojsku, niste me razumeli. Čak sam tada upotrebio izraz – ne daj Bože da neko traži. Ako već dođete na to da od sadašnjeg nivoa se traži poreska uprava, sudovi i policija, neće biti daleko dan kada će se neko setiti u toj administrativnoj jedinici da kaže – ne daj Bože i carina i vojska jednog dana. Samo sam to rekao. Da o svemu tome moramo unapred da razmišljamo.
Gospodine Arsiću, samo jednom polurečenicom, neće se na mene gospodin Čanak naljutiti kada mu se direktno obratim i kažem – gospodine Čanak, sada me baš podsećate na Koštunicu. Da li vidite kako je to kada sedite sa jedne strane? Vi ste predlagač ovoga i u poziciji ste ministra ili predsednika Vlade trenutno, pa vidite kada poslanici koriste i malo šire od onoga što je čisto ono što piše na papiru, da obrazlože svoja zalaganja, kako odjednom skraćujete sve to i govorite – ja bih vas podsetio da sada govorimo samo o ovome, a da ovo drugo nije tema itd? Vidite, sve zavisi u kojoj se poziciji i sa koje strane nešto gledate.

Ja bih se osvrnuo na ono što je podnosilac amandmana, a to je gospodin Perić, govorio. On je spomenuo još jednu stvar koja je bitna, on je govorio o privatnom ili ličnom odnosu i o tome da mi donosimo zakone, tačno je, i zbog sistema, ali donosimo i zbog ljudi, a primenjuju ih ili sprovode često i ljudi.

Naš narod kaže: „Koga zmija ujede, taj se i guštera plaši“. Pa, znate, kada imate situaciju u kojoj vlada Vojvodinom Bojan Pajtić, a Srbijom Cvetkovićeva vlada, čitajte - DS i Boris Tadić, a sada ste rekli o nekim pljačkama koje su se tamo dogodile, podsetio bih vas da, recimo, „Mitrosrem“ i dan danas nije rešen, a podsetio bih vas da se cela Srbija zaprepastila kada je čula da su firme izvesnog narko-dilera, za koga smo saznali tek kada je američka Agencija za borbu protiv trgovine drogom DEA spopala u to vreme Ministarstvo unutrašnjih poslova da nađe i uhapsi Šarića, Darka Šarića ili kako već, svejedno, ta njegova grupa je kupovala po Vojvodini kombinate, zadruge i u jednom trenutku su te firme držale 10% poljoprivrednog zemljišta u Vojvodini, a to je kupovano od novca od prodaje droge u Evropi i to je činjenica. To svi znaju da je to rađeno, a rađeno je tako što je kupovano preko „Metals banke“, koja je davala garancije tim navodnim kupcima da sve to rade i kupuju, a kasnije je Bojan Pajtić tu „Metals banku“ spašavao tako što je pretvorio u Razvojnu banku Vojvodine.

Ja sam kao poslanik od 2008. do 2010. godine 11 puta postavio pitanje Cvetkovićevoj vladi na tu temu. Nijednom nisam dobio odgovor. Pazite, nijednom. Prvi put mi je odgovorio tek ministar Nebojša Stefanović kada je izabrana Vlada u kojoj je bio prvi put ministar unutrašnjih poslova i dao mi je taksativno na tri strane papira koje sve krivične prijave, protiv koga i u kom tužilaštvu se nalaze ti predmeti. To je i dan danas tako.

Znači, moramo o svemu ovome da vodimo računa kada pričamo i o finansiranju. Pazite, Vojvodina je svojevremeno pravila Razvojnu banku Vojvodine pored fonda koji je imala, od banke koja je davala garancije kriminalcima da kupuju poljoprivredno zemljište u Vojvodini i ta DS nije brinula o paorima i nije pričala o njihovim pravima. Sada im smeta krupni kapital, kao što je „Tenis“ iz Nemačke ili kao što su kompanije iz Emirata. To im smeta, a kada su dileri drogom kupovali zemlju, onda im to nije smetalo i tada su ćutali i nisu se protiv toga borili, nego su to koristili za lične interese.

Znači, moramo reći još jednu stvar malopre pomenutu - demografija, i tu moram reći jednu stvar koja nije tačna koja je ovde izrečena, je problem u celoj Evropi i u Srbiji. To je najveći problem koji imamo, ali, kao što je zastupljen u istočnoj Srbiji, zastupljen je i u Vojvodini.

Ja sam bio u selu Đala, kojo je poluprazno selo, na granici sa Mađarskom. Korov je do krovova kuća. Znači, ništa ne rešava… Ne postoji ekonomski model koji to rešava, to se već u Evropi zna. Pokazalo se da ta decentralizacija, o kojoj ovde pričamo, to ne rešava. Potreban je potpuno drugačiji pristup svemu tome i mi ćemo morati u narednom periodu da zajedno, kao i većina u Evropi, krenemo u rešavanje tog problema.

Znači, decentralizacija nije rešila problem iseljavanja i smanjivanja broja stanovništva. Ekonomski model ne postoji koji to rešava. I u Švedskoj se smanjuje broj stanovništva, iako je standard ogroman. Znači, moramo na drugi način. Da li je ovo o čemu danas govorimo rešenje za to? Ja sam ubeđen da nije i zato ovako govorim, ali, kažem, moramo da vodimo računa i o ljudima. Imali smo primer, znači, ponavljam još jednom, i na tome moramo i mi iz SNS da insistiramo i dalje i da se reši pitanje Razvojne banke Vojvodine i Metals Banke. To je bio jedan od najvećih lopovluka, a sigurno najveći koji je rađen na teritoriji Vojvodine od strane vlasti DS. Hvala vam.