Šesta sednica Drugog redovnog zasedanja, 18.11.2015.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Šesta sednica Drugog redovnog zasedanja

01 Broj: 06-2/467-15

3. dan rada

18.11.2015

Beograd

Sednicu je otvorio: Igor Bečić

Sednica je trajala od 10:10 do 15:15

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
(Dušan Milisavljević, s mesta: Replika.)
Zašto mislite da imate pravo na repliku?
(Dušan Milisavljević, s mesta: Kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe.)
Ne možete, morate da imate osnov za repliku, ali vi nemate. Nije pomenuta DS.
(Dušan Milisavljević, s mesta: Period kriminala, da otklonim to.)
Ne vredi da se ubeđujem s vama.
Reč ima narodni poslanik dr Mileta Poskurica.
...
Srpska napredna stranka

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka
Zahvaljujem.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, saradnici iz Ministarstva, koleginice i kolege, danas imamo priliku da govorimo o zakonskim rešenjima u okviru izmene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koju je donela grupa eksperata, upućenih ljudi, ljudi koji problematiku koja se u zakonu razmatra veoma dobro poznaju i koji očigledno sa aspekta njihove funkcije na kojima se nalaze, na krajnje neutralnim i nepolitičkim mestima, ne treba dovoditi pod upit da su birali i tražili najbolja rešenja da iz uočenih problema koji su, eto, nakon toliko pet, šest, sedam, deset godina delovanja ovog zakona i njegove primene, utvrdili da onda, što smo mi nekada kao opozicija govorili da zakon nema baš najbolja rešenja, a sada kao ljudi na vlasti govorimo da zakon treba menjati, da neke od tih promena uradimo.
One nisu irelevantne, nisu beznačajne. Tiču se jednog usko određenog segmenta koji zakon obuhvata, imajući nameru da mi sada govorimo na taj način da je potrebno da ovde uradimo određene promene, da ne bismo bili u prilici da se poput nekih govornika možda za godinu, dve, tri ili pet vajkamo i drugima pripisujemo razloge zašto nešto u našem mandatnom periodu nije urađeno i nije promenjeno.
Dakle, uočene su nenormalnosti koje su jako bitne za funkcionisanje zdravstvenog sistema. Nama često, uslovno rečeno, i zdravim ljudima nije prepoznatljivi nivo, nije ni prepoznatljiv nivo onima koji se ne bave problemom medicinske edukacije, koji se ne bave problemom obrazovanja studenata, lekara specijalista, ljudi koji su na magistarskim i doktorskim studijama, na višim nivoima obrazovanja, kako nam to bolonjski sistem daje u trostepenom sistemu obrazovanja. Dakle, tu su svuda uključeni neki elementi problema koji se u ovom zakonu razmatraju. Onaj koji se osnovni, hijerarhijski prvi pominje je pitanje nadležnosti onoga ko će proceniti šta će se u apoteci naći.
Prosto, ne sećam se da li smo, kada je zakon donošen, tada kao opoziciona partija baš stavili amandman na to da Lekarska komora propisuje šta će biti u apoteci. Prilično je nelogično, jer Lekarska komora ne može da pozove inspekciju i da kaže – proverite ovo, da li je ovo dobro, da li je dovoljno kvalitetno, da li je prošlo institucije provere ili nije prošlo? Logično je ako to radi ministar, onda ima ispod sebe instrumente. Ako ima kontrolu, može da pokrene.
Zašto to govorimo? Zato što smo danas prepuni različitih društvenih mreža, čak i javnih televizijskih, radio emisija u kojima se ljudi od struke izlažu upitima građana da li je ono što se može nabaviti u apoteci, pre svega, kao parafarmaceutika, dakle ne kao lek, generički ili originalni lek za koji postoji jasna procedura kako dolazi na rafove, može i sa kojom verovatnoćom u odnosu na druge ima određenu prednost. Ne ulazeći u sve to, mi ovde dajemo mogućnost da jedni u legalnim i pravnim tokovima, regularnim tokom, otvorimo način kako će i kojim će putem nešto da se nađe u apotekama. Apoteke su institucije privatne ili državne u koje građani veruju. Ako smo ih naučili da ne treba da kupuju u kozmetičkim salonima, da ne treba da kupuju u kućama koje prodaju kozmetiku, ili na buvljacima ili zelenoj pijaci, za lek i za ono što se izdaje, kao pomoćno sredstvo u medicini, ode u apoteku, onda treba da im otvorimo vrata poverenja, pa makar trećini obima proizvoda koji se danas u apotekama prodaju pod tim drugim namenama, a da nisu lekovi ili lekovite supstance.
Drugi bitan deo ovog zakona, gde je ta ekspertska grupa radila i davala svoje mišljenje, je uvođenje nastavnika, predavača i saradnika na obrazovnim institucijama prema Zakonu o visokoobrazovnom sistemu u tzv. zdravstvene radnike, da prosto povežemo dva zakona o Zakonu o visokom obrazovanju i Zakon o zdravstvenoj zaštiti, da se jedni isti ljudi na zakonski regulisan način mogu kategorisati u one koji će po zakonskim osnovama imati pokrivena svoja primanje.
Sada se tu otvara često različita diskusija. Ja, naravno, kao čovek koji jeste i sa jedne i sa druge strane, moram da iznesem neke stvari koje ovde možda nisu iznete. Nastavnik, profesor redovni, vanredni, docent, asistent, kako hijerarhijski silazi je u istovremeno neko ko pokazuje i pomaže studentima, a onda idući naviše pomaže i onima koji su svršeni lekari i onima koji idu na više nivoe obrazovanja, dakle u neprekidnom kontinuiranom učenju i iznošenju medicinskih stavova i doktrina prema svojim kolegama. Tako gledano, neko ko je uz profesora, njegov najbliži saradnik, neprekidno prati njega u njegovoj struci, je zapravo u neprekidnoj kontinuiranoj medicinskoj edukaciji. Dakle, lekar specijalista u viziti pored profesora, bilo bi za očekivati, trebalo bi da čuje da mu ovaj razreši dilemu oko nekog konkretnog bolesnika, da mu pomogne da dobije brže diferencijalne dijagnostičke orijentire, pa prema tome da bude od koristi i da tu nigde zabeleženu medicinsku edukaciju dobije od svog kolege.
Lekar profesor, docent itd, lekar koji je iznad nivoa bazičnog u kliničkim centrima, jer se njih tiče, koji imaju fakultete, istovremeno, je više od nivoa lekara specijaliste, jer će morati svoju struku da sprovodi onda kada je zadužen na operativno-edukativnim poslovima edukacije svojih studenata. Nije nejasno i nije netačno i nije teško proveriti da su mnogi od takvih nastavnika i saradnika u vreme uvođenja ovog zlokobnog bolonjskog sistema, kada su se mnogi utrkivali za licence i dobijali pravo da na svoje fakultete upišu određeni broj studenata, a onda su iz finansijskih ili drugih razloga, prestiža neke vrste, upisivali dvostruko veći broj studenata, a hoteći da ispune norme da, recimo, u toj sali može biti 70 ili 80 studenata. Nisu svi to radili, bili su pametni, ali neki koji jesu su to radili na teret nastavnika, tako da smo bili prinuđeni da držimo ista predavanja u jednom danu, dva puta po četiri sata, osam sati. Između toga ste vi bili na svom radnom mestu, na svojoj klinici i radili u različitom obimu, različiti klinički predmeti doprinosili su i zdravstvenom sistemu i obrazovnom sistemu. Bilo je to strašno kada je bio nekada na jednoj katedri jedan predavač. Vremenom se broj predavača i nastavnika povećao, pa se taj posao ravnomerno deli.
Ovo što se predlaže da se uvedu u sistem, da se napravi okvirni mehanizam sporazuma, na koji će način ti ljudi biti plaćeni za svoj rad, da se ne izlazi sa demagoškim ocenama – prima dve plate. To nas često presreću i pitaju građani. Ništa to nije tajno. To sve nama govore, ali ne znaju da radimo dva ili tri, često paralelna, ali mnogo češće potpuno fizički odvojena procesa i edukativni i zdravstveni sistem i zdravstveni posao koji obavljamo. Svuda i na svakom mestu moraju da budu adekvatno, pravedno i, rekao bih, uravnoteženo na nivou države za to plaćeni. Ako je zbog zakonskih normi i potreba limitacije, zarad potrebe Penzionog fonda, limitirati fond časova i dosad su postojala rešenja koja su ograničavala broj efektive radnih časova koja su išla u PIO fond. Nije se moglo u PIO fond poslati da ste vi imali 50% više radnih časova u jednoj nedelji ili u jednom mesecu nego što ih imate. Postojali su mehanizmi koji nisu bili zakonski regulisani i podzakonskim aktima je provučeno i sada smo to stavili na jasno vidljiv i očigledan način da se zna ko u čemu, zašto učestvuje i koliko za to treba da bude nagrađen.
Pitanje koje se ovde obrađuje, pitanje lekarskog staža, znate, ja sam često govorio ovde, govoriću o toj opakoj bolonjskoj šemi, načinu učenja, urnisanju obrazovnog sistema, čiji sam zakleti neprijatelj, pokazivao različitost programa na studijama medicinskih fakulteta u Srbiji. Imam kod sebe i sada tu šemu. Dao sam je svim referentnim ministrima, da pokrenemo inicijativu da nešto menjaju, ali sam gledajući to, istovremeno video da to što im je zajedničko je zadnja godina, šesta godina, 12 semestar u kome oni imaju najsuptilnije elemente neposredne kliničke prakse koja bi teorijski trebala da se stiče onda kada idu na praktični staž. Dakle, taj deo pet i po godina i onaj ostatak do šest godina oni provode na određenoj vrsti kliničke prakse, učeći pri tome i predmet, najčešće, urgentna stanja u medicina, a kuda ćete idealnije – teorijski i praktičan spoj, gotovo da im ostaje samo da obave posao po preventivi, posao u opštoj praksi i time bi njihovo kruženje bilo zaokruženo. Ništa racionalnije da to što smo prepoznali kod lekara primenimo i na druge struke. Naravno, kao što smo kod ovih ispravki zakona i uradili, mislim da ova ocena o stažu sasvim relevantna, sasvim dobra i tu ne bi trebalo da bude prigovora, jer zaista jeste reč o specifičnoj strukturi.
Na stranu to što mi možemo ceniti efekte Bolonje, reći da su sve to magistri. Paradoksalno jeste. Mi koji nismo na taj način prošli i postali, znamo da smo postajući magistri, odnosno masteri, naučili jednu užu oblast, njome se bavili, njome vladali. Ovo je sad lekar opšte prakse magistar, master. Nije kriv ovaj zakon o kome govorimo. Kriva je opšta nekadašnja politička procena da nam je to od značajne koristi, iako to nije na agendi uslova za EU, mi to još uvek imamo. Videćemo kakve će posledice biti.
Da se osvrnem i na komentar o tome kako deca odlaze van. Ne može ničije pravo kretanja da nađe način da bolje i kvalitetnije živi, da primi veću platu, da proveri sebe u uslovima drugog okruženja i drugačijih mogućnosti proveri. Mi nismo tome radi. Država je učinila dovoljno. Možemo samo sanjati o vremenima ili maštati da vratimo duboko u „bek graund“, kada je za godinu ili nešto malo više od toga primljeno hiljadu mladih lekara. Sam sam svedok načina na koji su primljeni. Da se na poslu pojavi i kaže – posao me taj i taj. Obično funkcioner, direktor javnog preduzeća, direktori vladajućih partija. Ta deca nisu proterana, ta deca nisu vraćena, njihov boravak je ozakonjen koje nije imalo jasno definiciju, na koji način su oni ušli, pisali istorije bolesti, kretali se tu, bili učtivi ili neučtivi, rekli dobar dan, ne rekli, negde su se kretali, bili su nam pred očima. Tako su dolazili na posao. Obično u predizbornim kampanjama, obično kada se desi nešto loše, to je onda bio signal da se iz tada poznate političke partije na čijem je čelu bio ministar, pretežno takav, ali kadar i drugih političkih partija koje danas ovde govore o tome da ova rešenja nisu dovoljno dobra, da oni misle da su drugačija bolja itd, a ne predlažući ih istovremeno… Iz takvih okruženja su nam dolazili kadrovi, dolazila deca. Ničim ta deca nisu kriva što su ćerke ili sinovi nekog političkog funkcionera. To su bila deca koja imaju dobar prosek. Nekada su bili i bez dobrog proseka. O tome na koji se način primalo i kako se među njima pravila trijaža, ko da više ili da manje, to je posebna priča i zaslužuje aktivnost drugih organa.
Četvrto, što bih hteo da kažem, a što hoću da pozdravim u ovim promenama koje stoje je pitanje licenciranja. Nama je istekao licencni period i sad smo svi predavali krajem godine do oktobra, novembra papire koje smo skupljali na kojima piše koliko smo gde bodova osvojili. Tih bodova, većina nas ima i više nego što je potrebno, ali ulazimo svi u jednu takvu vrstu klopke, zamke, da li je to što smo slušali, što se ovde često pominjalo, moguće i s pravom od nekih govornika, da su moguće svi slušali sve i svašta ne bi li se fizički namakao broj bodova.
Prepoznala se od strane Ministarstva, Komore itd. ta opasnost, prepoznala se cena koštanja jednog boda, koja vremenom sve više i više pada, jer se javlja sve više akreditovanih kurseva koji se ne plaćaju, pa je do toga lakše doći, jer je obaveza direktora zakonska da omogući, samo reč – omogući, a ne i da plati i odsustvo i cenu boda, tako napisana da je zapravo pružila priliku da mnogi direktori zloupotrebe radna mesta i da takvi njihovi potčinjeni, njihovi radnici na svojim radnim mestima lekari, sestre i ostali ne odu na edukaciju. To je velika greška i treba oni iz tog problema da izađu.
Način, koji je predložen, čini mi se je jedini logičan način, jer bi bilo nemoguće napraviti „bek graund“ edukaciju sa temama koje su obrađivane, da se unutar nekoliko meseci, sada samo za njih prave posebne vrste edukacije. Dato je Ministarstvu vruć krompir u ruke da zajedno sa stručnim timovima osmisli, kako će ti ispiti izgledati, teorijski deo, usmeni deo, šta će pokrivati, šta je predominantna delatnost tog nastavnika ili tog lekara specijaliste ili lekara opšte prakse, čime se bavi. Dakle, za svaki nivo fonderira uslove koje mora na tom testu, jer će biti težak i odgovoran posao. Niko se tu nije usrećio što se na ovaj način moralo tome prići. Nisam ni ja svojevremeno bio fasciniran time da ćemo mi dobijati bodove ovakve ili onakve ili da ćemo biti prozivani fizički.
Rešenje koje svet daje da bi se obezbedilo permanentno prisustvo, to je samo bar-kod sa onim aparatom. Prosto ti meri broj sati u koje uđeš, ni u jednom kongresu na svetu ni možeš da uđeš ili izađeš iz sale, čak i da popušiš cigaretu, on će da te kodira pa ti tamo sabiraju vreme i na osnovu toga ti daju bodove. To može i kod nas da se uvede. Svuda imate te bar-kodove, svaki fakultet ima. Nije teško čitače koda napraviti i kad akredituju, oni koji akredituju i čija se akreditacije prihvate, vrlo često napišu širok dijapazon učesnika. Ja se tu slažem sa nekima koji su to stavili, od lekara opšte prakse do subspecijalista. Možda to i nije tako potrebno, možda su templet koji su dobili iz Zdravstvenog saveta, bio takav da se više fonderira i ceni onaj koji napiše više učesnika. Nije potrebno.
Svako će naći svoje mesto gde će moći da ostvari 20 boda uslovno, 10 pa to prebaci, ostaje nam sada da ovim aktom, one kojih je valjda 1000, 2000 ne znam tačno koliko tih ljudi ima koji su ostali bez prava na licencu i bez mogućnosti da im mentor produži pravo na rad, prijave se adekvatno, obave taj ispit i naravno taj ispit neće biti seča glave. To neće biti ispit koji je teži od njihovog specijalističkog i subspecijalsitičkog ispita. To je nezamislivo, nego prosto provera, čekiranje, pretpostavljam, nisam u toj komisiji, onoga što se u međuvremenu u medicini promenilo, što bi lekar trebalo, baveći posao lekara opšte prakse do lekara specijaliste na određenoj zdravstvenoj ustanovi, na nivou zdravstvenog sistema, može da prepozna kao novost i da kao takav bude adekvatno uključen da obnovi svoju licencu i tu mu je onda nauk, jer će verovatno i ta licenca ispit da košta, da ima svoje stresne elemente, stresne motive, ali drugačije iz ovoga ne možemo da izađemo.
Dakle, ne možemo obezbediti mnogima mentora, nije ni način dobar da obezbedimo da neko nekom bude mentor u bolnici, a taj mentor nema onog opštoj u praksi, u nekoj ispostavi, ne možemo to raditi za farmaceuta, za biohemičara naći adekvatnog mentora. Ko će u privatnoj ordinaciji da bude mentor, gazda. Bolje je da ne pravimo tu nejednakost, tu verovatnoću, nepoštovanja.
Konačno, pitanje odgovornosti i pod mentorskim nadzorom, taj može nešto da pogreši, hotimično, nehotimično, pa šta će, da odgovara mentor za to? Bolje je da se to razreši na ovaj način, formalno pravno, da Komora posle pre sobom ima čistog čoveka da ga u skladu sa nadležnostima koje ima, ne preteranih nadležnosti da ona definiše KME itd, Zdravstveni savet se pretežno bavi tim poslom. Izvođači, oni koji izvode obrazovanje mogu biti zaista različiti profili, od fakulteta do sld itd. mogu da izvode program edukacije, to je potpuno jasna stvar.
Ne moguće je da danas u Srbiji ne može lako da se nađe dva ili tri puta godišnje, da se ode negde da se to obavi. Posebno što se pojedine edukacije odrađuju potpuno besplatno i to je samo potrebno imati volju otići, jer unutar jednog dana možete dobiti u fondu časova koji se provede, možete dobiti četiri pet ili šest bodova ako ste predavač, ili 10 ako je predavač višeg nivoa.
Znači nije to neizvodljivo. Ne kažem da sam sretan zato što se nekada naši načini edukovanja koji su bili škola kardiologije, škola dijalize, inovacije u medicini, internistički dani, dani opšte prakse u Vrnjačkoj banji, kongresi, četiri dana su trajali. Tu su bile pokrivene sve teme i sigurno taj koji je posetio mogao je dobrovoljno, ali nije mogao svako da ode, taj preferencijalni odnos direktora, šefa službe, načelnika, Bog te pita, političkog uticaja nekog i danas na svetske kongrese, mislite da idu profesori prioritetno? Ne, ne, idu oni koji su se najviše našli pri ruci farmaceutskim kućama od kojih su uzimali ovaj ili onaj materijal i bili dobri potrošači. Logično bi bilo da neki prioritet imaju profesori, nastavno osoblje, koji će otići na međunarodne kongrese, doneti znanje otud, preneti, vršiti sekundarnu edukaciju onoga što je saznao.
Recimo, pošaljete običnog internistu, čovek ode tamo, vidi svet itd. pitanje je koliko aktuelnu problematiku razume zbog nepoznavanja jezika, a da ne govorim o neupućenosti stručne. Ali to su sve stvari koje treba menadžment zdravstvenih institucija da rešava, kada je reč o edukaciji. Ne može se to sve staviti u okviru naredbodavne i zakonodavne aktivnosti, niti u ruku podzakonskih akata koje bi kreirao Zdravstveni savet ili Lekarska komora, ko bi trebao gde da ide. Govorim o moralnoj savesti, odgovornosti onoga čega nije bilo u ranijem sistemu rukovođenja zdravstvenim ustanovama, nego prilično veliki broj nepotizma i političkih uticaja i to je na ovaj ili onaj način zaustavilo ambicije mnogih ljudi, zaustavilo njihovo karijerno napredovanje, proizvelo niz stresnih situacija kod mnogih ljudi da su počeli da smatraju da im je takav način bavljenja medicinom, takav način bavljenja edukacijom, prosto se treba prevesti u jedno pasivno stanje, odraditi samo ono što moraš, da ne bi podlegao zakonskim sankcijama.
Motivisan i nemotivisan, bezvoljan predavač, nastavnik su potpuno dve različite stvari. Tu ne možete ništa novo ni videti, ni čuti, studenti vas osete posle pet rečenica koje kažete na predavanju. Nije vaša motivacija samo lično stanje, samo ono sa čime ste došli na predavanje, na ispit, nego je mnogo čime još definisana. Nešto od problema na koje utičemo i koje danas rešavamo, verujem uspešno i zato ćemo ja, kao i ostali članovi SNS podržati ovaj predlog zakona.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodna poslanica Jovana Jovanović. Nije u sali.
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Peranović.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandar Peranović

Srpska napredna stranka
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre sa saradnicima, kolege poslanici i građani Srbije koji pratite današnje zasedanje, čuli smo da je ovo naizgled jedna opuštena izmena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Reći ću da to ni malo nije tako.
Ove promene su suštinske i one menjaju naš zdravstveni sistem u onom smeru u kom idu. Čuli smo od ministra od posle 60 godina dolazimo do nekih promena vezano za profesore na našim fakultetima, za naše učitelje. Reći ću da to nije baš tako slučajno. Kada smo imali prethodnog ministra pre nekih deset godina, koji se lečio u inostranstvu, kako ste onda mislili da može doći do promene nekog zdravstvenog sistema i promene Zakona o zdravstvenoj zaštiti kada prvi čovek zdravstva Srbije nije imao poverenja u svoje kolege. Sa druge strane, nedopustivo je da pravnici komentarišu zdravstveni sistem i da oni o tome donose sud. To je njima na čast.
Krenuću od profesora na medicinskim fakultetima. Sjajna je stvar što će doći do potpisivanja jednog trojnog sporazuma između zdravstvene ustanove, fakulteta i Fonda. Mi ćemo na ovaj način urediti taj sistem sa onim podzakonskim aktima koje ste naveli i ubeđen sam da više neće biti propusta onih kojih je bilo do sada.
Naravno, ništa nije jednostavno. Ovi procesi su teški, oni su usklađenje sa evropskim zakonodavstvom i mi, pošto težimo ulasku u EU, naše zakone moramo u tom smeru i formirati.
Šta je bitno? Bitno je ulaganje u nauku. Investicija u nauku je najisplativija. Imamo ovde jednu stvar, da pored profesora imamo i svršene studente zdravstvenih oblasti, lekare, stomatologe i farmaceute, čiji će staž biti izjednačen. Do sada je to bilo različito. Svi smo imali na završnim godinama ta, kako profesor Poskurica reče, urgentna stanja. Sada će to biti šest meseci i posle tog obavljenog staža pristupiće se ostalim testovima i proverama.
Licence su nešto što je u svetu već prisutno više godina. Mi smo ovih meseci predavali, odnosno zaključivale su se te licence.
Moram da istaknem da je kvalitetnim zakonskim rešenjima i promenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti prethodila jučerašnja sednica Odbora za zdravlje, koja je bila, evo, tu je profesorka Đukić Dejanović, izuzetno kvalitetna, konstruktivna, od strane svih članova Odbora. Kada imate jedan takav Odbor, onda sigurno i ovi zakoni i današnja rasprava idu u smeru da budu kvalitetni i u jednom pozitivnom pravcu.
Juče se niko od nas, članova Odbora, nije složio da mi prikupljamo poene. To je kontinuirana medicinska edukacija i prikupljanje poena može da bude u kladionicama ili na nekim sportskim manifestacijama. Ovde je jedno stručno usavršavanje, pa i mlađi, stariji, profesori, učitelji, svi moraju non-stop raditi na sebi i svoje znanje obnavljati.
Po meni, ključnu ulogu u ovome će imati direktori i članovi i predsednici upravnih odbora, tu pre svega mislim na unutrašnjost, da svojim delanjem podignu to na najviši mogući nivo i da to ne bude ovako kako je sada.
Koraci koji su predloženi, stvari koje su predložene su sjajne. Pre svega, svi smo na fakultetu težili da ne moramo 24 poena ili boda, a sada imamo 20. Minimum po godini je 10. Sedam godina po 20, to je 140 poena koji moraju da se skupe. Za vreme specijalizacije je to 10 po godini. To su stvari koje će umnogome olakšati ostvarenje tih stvari.
S druge strane, ako teramo nekog lekara da ide na seminare, na savetovanja, na kongrese, onda od tog posla nema ništa. Do sada je bilo da se farmaceutske kuće oglase i da one plate određenim lekarima prisustvo na tim kongresima i to je tako funkcionisalo. No, objavljivanje stručnih radova, naučnih radova u raznoraznim i domaćim i svetskim časopisima je nešto što moramo svi kao zdravstveni radnici preuzeti odgovornost na sebe. To je rad na sebi i kroz takav način funkcionisanja mi ćemo naš zdravstveni sistem podići na najviši mogući nivo.
Međutim, ove promene su teške. Ovo su promene u ekonomiji, promene u zdravstvenom sistemu, ali i conditio sine qua non, jeste suština, da se mi moramo sami menjati, prihvatiti savremene trendove.
Čuli ste od profesora Đurovića, od profesora Poskurice, od ovlašćenog predstavnika SNS doktora Laketića, kuda ide medicina. Ona više nije ista, od pre pet godina kao i sada. Svaki dan se razvijamo, pa i ova dešavanja koja su prisutna u Srbiji, svaka čast vama ministre i vašim saradnicima, gama-nož, linearni akceleratori, to je budućnost. Mi u tom pravcu moramo ići – diferencijalna dijagnostika, sve ono što je potrebno, to je nama od bitnog značaja.
Ubeđen sam da će cela Poslanička grupa SNS, kao i svi poslanici, na kraju krajeva, jer ovo nije s jedne strane, ovo je bitno za celu zemlju, za sve zdravstvene radnike, podržati ovaj zakon.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem se.
Reč ima narodna poslanica dr Vesna Rakonjac. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Vesna Rakonjac

Srpska napredna stranka
Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre sa saradnicima, poštovane kolege, biti lekar nije samo titula iz koje proizilaze privilegije. Biti lekar po meni znači mukotrpan rad i učenje do kraja života. Zato sam bila i malo iznenađena na komentare pojedinih kolega koji nažalost nisu uspeli da skupe onih 24 poena po godini u prethodnih sedam godina, jer su imali osećaj da su primorani na nešto, da je to ponižavajuće za određeni profesorski kadar, a pri tom su zaboravili da kao ugledni nastavnici, profesori, mogu da akredituju svoja predavanja i da na vrlo lak način postignu tih željenih 24 poena, za vrlo kratko vreme, a da pri tom i mladi lekari pored njih dobiju kvalitetno znanje, koje mogu da primene.
Kao preventivac, ostala sam isto zatečena i komentarima – zašto su nam potrebni određeni seminari kako trebamo da pravilno peremo ruke? Sve je počelo od toga, od ukrštenih infekcija, od prenosa sa jednog na drugo odeljenje i znamo, onda kada se desila neka infekcija, onda se setimo Zavoda za javno zdravlje, epidemiologa, higijenologa, tada su nam preventivci potrebni, a u prethodnih 12 godina, u periodu od 2000. do 2012. godine, sve je činjeno da preventiva jednostavno nestane. Preventiva, koja je najjeftinija, najiskoristljivija u zdravstvu. Onda su, pošto ništa nije valjalo u prethodnom periodu, krenuli od stvaranja tzv. preventivnih centara kao paralelnih institucija već postojećim institucijama koje su postojale, koje po meni nikada nisu zaživele u punom obimu, a na žalost mnogih dijabetičara, ugašeni su tzv. centri za dijabetičare, odnosno savetovališta za dijabetičare, koje, zahvaljujući razumevanju Ministarstva i ministra, danas ponovo vraćamo u naše domove zdravlja.
Tako je bilo u tom nekom prethodnom periodu i naravno da mi sada ne možemo da damo ad hok rešenja, rešenja trajna i konačna, jer, naše je zdravstveno stanje, praktično celog našeg zdravstva, veoma urušeno u prethodnom periodu.
Ovo su početni koraci, odlični koraci i mislim da tako trebamo da nastavimo. Veoma je dobro što je skraćen pripravnički staž za praktično sve zdravstvene radnike koji su završili sedmi stepen, odnosno imaju visoko obrazovanje, jer je jedan deo tog pripravničkog staža inkorporiran u toj šestoj godini studiranja. Na taj način ćemo da im omogućimo da brže dođu do radnih mesta, specijalizacija. Šest meseci nekada puno znači. To je još jedan dobar korak.
Ono što se odnosi na tzv. licenciranje i skupljanje poena, nikako to ne bih tako nazvala, već je to jedna kontinuirana medicinska edukacija, ali to je nešto što je apsolutno neophodno, jer znanje u medicini se praktično udvostruči za pet godina, čak i za kraći vremenski period.
Savremeni lekar mora da prati ne samo nove trendove u medicini, nego i trendove u tehnologiji, tako da povećanjem i broja užih specijalizacija i raznih tehnika, i u dijagnostici i u lečenju, mi moramo da imamo jedan savremeni pristup i kada radimo nomenklaturu zanimanja. To je ono što je veoma bitno i ja pozivam sve naše kolege da ne propustimo jedan veoma značajan momenat, a to je definisanje odnosa, tzv. nomenklatura zanimanja koja nam predstoji, da jasno definišemo sa kojim zanimanjem će naši budući zdravstveni radnici iz nekih visokih strukovnih škola izaći i koji će njihov obim poslova biti, šta će ta deca moći u suštini da rade i šta će moći da pruže pacijentima. Znači, to je jedna stvar.
Druga stvar, takođe pozivam moje kolege zdravstvene radnike da se uključe sada u pravljenje tzv. klasifikacije radnih mesta prilikom određivanja plata u javnom sektoru. Bolje da to uradimo sada dok je javna rasprava, nego da posle bude kasno. Jedan dobar primer kako je zdravstvena struka zahvaljujući svojoj sujeti izgubila trku kada je bio Zakon o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica, odnosno Zakon o bezbednosti hrane na dnevnom redu, pa sada imamo veliki problem, veliki problem sa kojim se susreću ne samo lekari koji se bave tim delom, nego i naši sugrađani.
Mislim da je jako dobro ovo što promet u apotekarskim ustanovama stavljamo pod okrilje Ministarstva zdravlja, jer znamo da je sanitarna inspekcija neko ko je zadužen za kontrolu i dijetetskih suplemenata i predmeta opšte upotrebe gde spadaju, znači, i galenski proizvodi koje apoteke, pojedine apotekarske ustanove imaju u svom planu i programu.
Postavljam još jedno pitanje - kako ćemo kontrolisati u prometu drogerija, prodavnica zdrave hrane ili određenih parfimerija te iste dijetetske suplemente koje imaju aktivne supstance koje veoma bitno utiču na zdravlje ljudi, pa mogu čak i da ugroze zdravlje pacijenata ako se ne koriste na propisan i adekvatan način? To nisu bezazlene supstance.
Na kraju svog izlaganja, jednostavno, htela bih da pozovem sve poslaničke grupe da glasaju za izmene i dopune današnjeg zakona o kome razgovaramo, jer mislim da je to prvi korak, nije jedini. Tako trebamo da nastavimo i mislim da ćemo imati zdravstvo revitalizovano, na radost i zdravstvenih radnika, a i na radost naših pacijenata. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem se, gospođo Rakonjac.
Reč ima narodni poslanik Mirjana Dragaš. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Mirjana Dragaš

Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, kolege poslanici, želim da se uključim u ovu raspravu o današnjem Predlogu zakona o zdravstvenoj zaštiti, mada nisam lekar. Prosto ne mogu da se složim sa tim o ovom i sličnim zakonima, mogu da imaju svoje mišljenje i treba da imaju svoje mišljenje, u raspravi učestvuju samo lekari, iz prostog razloga što se mi kao političari bavimo svim apsolutno pitanjima, pratimo pojedine oblasti.
Ja sam, na primer, kao sociolog bila u prilici da radim i u Ministarstvu zdravlja, u zdravstvenoj ustanovi itd, i smatram se, a posebno kao pacijent, kao korisnik medicinskih i zdravstvenih usluga, vrlo pozvanom da dam svoje mišljenje o stanju u zdravstvenoj struci i uopšte u pružanju zdravstvene zaštite.
Kada je reč, danas, o Predlogu zakona koji je pred nama, želim da apostrofiram nekoliko stvari, koje su za mene bile vrlo značajne. Pre svega, želim da podržim, naravno, kompletan Predlog zakona, ali posebno, recimo, da se osvrnem na položaj apoteka, da podržim inicijativu i predlog da se apoteka kao, mogu reći, jedan vid zdravstvene ustanove, naravno, pretvori u pravi centar za pružanje onih pravih supstanci, lekova i drugih potrebnih sredstava koji su u zaštiti zdravlja pacijenata, odnosno svih stanovnika, a da ne bude, kao što je to u mnogim prilikama, to možemo da vidimo danas, jedan maltene trgovački centar, kao što smo i do sada iz drugih diskusija bili u prilici da čujemo.
Kada je reč o apotekama, mislim da je takođe značajno, što treba da ima odgovarajuću pažnju ministarstva, da se prati mreža apoteka koja se nalazi na terenu, jer se sa jedne strane, možemo videti, mnoge privatne apoteke nalaze u centru gradova, pored velikih trgovačkih centara, na mestima koja su vrlo prometna itd, dok se, na primer, uz puno poštovanje u uvažavanje i potvrdu toga da je to jako važno i neophodno, u mnogim selima pored zdravstvenih centara uglavnom nalaze državne apoteke.
Sa stanovišta njihove održivosti, sa stanovišta njihovih materijalnih uslova u kojima one funkcionišu, ne možemo da kažemo da su one u istoj poziciji kao i one privatne apoteke koje se nalaze u okviru velikih gradskih centara i mislim da ministarstvo u odnosu na njihovu poziciju, položaj, njihovu održivost, koja je veoma važna, mora da pruži odgovarajuću podršku, pažnju i da ih podrži u njihovom budućem radu i njihovom opstajanju.
Kada je reč o samom sadržaju apoteka, samo ću pomenuti nešto što je postalo aktuelno i u prethodnih nekoliko dana u javnosti, sigurna sam da ministarstvo tome poklanja veliku pažnju, a to je ponuda lekova koja se u sistemu zdravstvene zaštite kod nas nalazi, sa stanovišta upotrebe i primene inovativnih lekova, koji se nalaze na svetskom tržištu, i njihove dostupnosti u našem sistemu lečenja. Verujem da je to u velikoj meri, kada se radi o starim oblicima lekova itd, nešto što se nasledilo u velikoj meri, nešto što ne možemo brzo da izmenimo, ali sam sigurna da jednom ovakvom politikom ministarstva da će se novi lekovi ubuduće sve više nalaziti u našem zdravstvenom sistemu.
Želim da naglasim ovom prilikom da je Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o socijalnom osiguranju, koji su krovni zakoni za ovu oblast rada, su pre nekoliko godina doneti, kada je ministar zdravlja bila dr Slavica Đukić Dejanović, i oni su postavili taj sistem na jedan noviji način. Cilj je on imao da unapredi taj sistem i da ga osavremeni u skladu sa modernim savremenim evropskim tokovima i onim sistemima kojima želimo da uredimo i naš zdravstveni sistem. U ovom vremenu prave se u okviru tog sistema sve noviji i noviji kvalitetniji koraci. Kada danas govorimo o ovom predlogu zakona, neko je rekao – mali je zakon, zakon predlaže devet članova i sa stanovišta njegovog obima, odnosno broja članova koji se menjaju, on ne predstavlja neko njegovo značajno mesto, ali sa stanovišta sadržine i onoga što on donosi jeste veliki, jeste značajan i u tom smislu ga i lično podržavam, a sigurna sam, kao što je ovde bilo reči, i naša kompletna poslanička grupa SPS, kao, smatram zaista, i sve druge poslaničke grupe u parlamentu.
Ovde je, ono što posebno želim da naglasim, meni od velikog značaja to što u predlogu ovog zakona i pojedinih njegovih rešenja postoji jedna inovacija, koja je i do sada bila malo teže ostvariva, a to je višeresorska saradnja da bi se rešila pojedina pitanja, u ovom slučaju sektora za zdravstvo, obrazovanje, lekarske komore, Srpskog lekarskog društva i svih drugih stručnih udruženja i oblika organizovanja koji pokazuju da kompletna struka, u ovom slučaju zdravstva, oblici njegovog organizovanja, kao i struka obrazovanja moraju da budu uključene da bi ozdravili kompletan naš zdravstveni sistem, da bi obezbedili potreba broj lekara, da bi obezbedili sve struke neophodne u zdravstvenom sistemu i obezbedili njegov odgovarajući kvalitet.
Ono što smatram da je u ovom predlogu zakona takođe važno jeste izjednačavanje rada lekara, stomatologa i farmaceuta, odnosno njihove prakse, i prethodne i ukupne, da bi mogli da obezbede svoj rad, jer time oni stiču jednake uslove da budu na tržištu i u pružanju zdravstvenih usluga, kao i veoma dobro uređivanje odnosa između zdravstvenih ustanova i fakulteta zdravstvene struke.
Ono što je ovde s pravom izazvalo veliku pažnju, pa i moju, jesu u stvari ti famozni bodovi. Bodovanje u toku rada, odnosno sistematska zdravstvena edukacija, obnavljanje znanja nešto je što je zaista neophodno u svim strukama, u medicini naročito osetljivo, jer kao što vidimo, poslednjih godina taj sektor znanja je vrlo dinamičan, menja se i ne možemo ni u jednoj profesiji da kažemo, u ovoj posebno, da imamo jedan odnos – naučio sam jednom za svagda to što trebam da znam i to mi je dovoljno.
Dakle, moramo da se neprekidno usavršavamo, a tu smatram da je velika uloga onog kako ćemo obezbeđivati bodove, kako će se računati ta edukacija, kroz koje forume rada i kroz koje sadržaje sticati bodove. Po meni, pored Ministarstva, mora da bude velika uloga i Lekarske komore.
Zašto to kažem? Dakle, u ovom predlogu zakona čuli smo da veliki broj, znatan broj lekara nije obezbedio dovoljan broj bodova. S druge strane, sigurno da Ministarstvo i Lekarska komora imaju uvid u to kakva je prostorna raspoređenost tih lekara koji nisu stekli odgovarajući broj bodova da bi mogli da nastave sa radom u normalnim uslovima, već iz toga možemo da vidimo u kojim delovima Srbije nije možda adekvatna i zdravstvena zaštita. Jer, ako se lekar stalno ne usavršava, stagnira i pružanje njegovih usluga.
Kad čovek uđe u ordinaciju, tu se između pacijenta i lekara ostvaruje ona čudesna magija velikog poverenja. Jer, dolaskom u ordinaciju gde srećem čoveka u belom mantilu, ja mu pružam informacije o sebi i sopstvenom zdravlju, u najdubljem uverenju, i očekujem da će isto tako, sa najvećim nivoom znanja i struke, on da mi pruži pomoć. Kada ostvarimo da to funkcioniše, onda neće i sticanje bodova i kontinuirana edukacija da bude doživljavana kao formalna potreba za sticanjem bodova, ali će istovremeno, bilo Lekarska komora ili neko drugi, da prepozna da kada lekar završi četvorogodišnju specijalizaciju, to mora da bude prepoznato sa velikim brojem bodova. Koliko sam od nekih mladih lekara čula, oni posle četvorogodišnje specijalizacije dobijaju ili vrlo mali broj bodova ili ih ne dobijaju uopšte. Posle seminara koje imaju ili posebnih stručnih specijalističkih kurseva, tipa ultra zvuka, koji traju možda po nekoliko meseci, pitanje je koliko dobijaju bodova, a pri tome za neke druge oblike kongresa ili neke druge stručne edukacije, koliko sam čula, ti bodovi se dobijaju intenzivnije, drugačije, itd.
Prosto, taj stepen specijalizacije, koja traje četiri godine, dobijanje lekara specijaliste, jeste nešto što smatram veoma značajnim, što treba podržati, što treba i kroz bodove obezbediti i da to traje, nastaviti, kao i ove sve druge. U tom smislu, mislim da kompletan taj odnos sticanja bodova treba apsolutno dovesti u jednu mnogo aktivniju, fleksibilniju ulogu, sa prepoznavanje potrebe za stalnim sticanjem novih i kvalitetnih znanja.
Ono što ovde želim da kažem, jeste da smo se opredelili za uređenje odnosa ovim svim delovima ovog zakona, ali ovom prilikom želim da iskoristim inicijativu Ministarstva, inicijativu samog ministra, koji je pre nekoliko dana u medijima plasirao zahtev, potrebu, obavezu svih zdravstvenih institucija da se urede prema potrebi dostojanstvenog života čoveka, da ne kažem u najbuklvanijem smislu uređenja čišćenja i krečenja, što je elementarna stvar higijene. Sam taj čin takođe ostvaruje nadu u ozdravljenje čitavog sistema zdravstva. Jeste banalan s jedne strane, ali jeste veoma značajan.
Dakle, podržala bih u svakom slučaju i ne bih smatrala da je kao sitnica, ili da je to nešto što je manje važno. Dakle, podržala bih apsolutno jednu ovakvu politiku Ministarstva, njegovo promptno reagovanje na svaku situaciju koju prepozna, makar ona bila i najmanja ili najveća, da bi obezbedio da taj sistem funkcioniše, da imamo poverenja u naš zdravstveni sistem, da on bude dostupan svima, na korist građana, na korist nas pacijenata, a na ponos lekara koji su zaista predani i kvalitetni ljudi koji su posvećeni u najboljem smislu reči svom poslu. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem, gospođo Dragaš.
Reč ima narodna poslanica Violeta Lutovac.
Izvolite, dr Lutovac.
...
Srpska napredna stranka

Violeta Lutovac Đurđević

Srpska napredna stranka
Gospodine predsedavajući, poštovani ministre sa saradnicima, poštovane kolege narodni poslanici, današnji Predlog zakona o dopunama i izmenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, rekla bih da predstavlja jedan krupan korak ka doprinosu uređenja jednog sistema zdravstvene zaštite i ka doprinosu uređenja kvaliteta pružanja zdravstvene zaštite osobama koje imaju potrebu za pružanjem zdravstvene zaštite.
Ono što se ovim Predlogom zakona uređuje po prvi put, jeste definisanje, odnosno jasno definisanje statusa nastavnika, odnosno saradnika na Fakultetu zdravstvenih struka. Nastavnik, odnosno saradnik na Fakultetu zdravstvenih struka koji izvodi predavanje ili praktičnu nastavu iz kliničkog predmeta u nivou zdravstvene ustanove je zapravo zdravstveni radnik. To je ovde jasno definisano. Taj isti zdravstveni radnik ujedno i pruža zdravstvene usluge osobama koje imaju potrebu za pružanjem zdravstvenih usluga, odnosno osiguranim licima.
Ono što se ostvari kao prihod od pružanja ovih zdravstvenih usluga je zapravo prihod visokoškolske ustanove, koju predstavlja sam nastavnik, odnosno saradnik. Ovo je jako važno u smislu unapređenja samog sistema zdravstvene zaštite. Ovaj zdravstveni radnik, odnosno nastavnik ili saradnik na fakultetu je član i kadrovskog plana. To sam primetila da do sada niko nije naglasio, ali po članu 173. bih rekla da ulazi u kadrovski plan zdravstvenih radnika.
Ono što nam ovaj zakon donosi jeste opet, rekla bih po prvi put, jedan sporazum, jako važan sporazum između Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, Fakulteta zdravstvenih ustanova i zdravstvenih ustanova iz plana mreže zdravstvenih ustanova, gde se jasno određuje šta su međusobna prava i šta su međusobne obaveze svih ovih potpisnika sporazuma, odnosno šta je zapravo zadatak koji treba da sprovedu svi potpisnici ovog sporazuma. To je da se obezbedi zdravstvena zaštita i uz dodatak spisak svih ovih zdravstvenih radnika malopređašnje pomenutih koji zapravo i pružaju tu zdravstvenu uslugu.
Ono što ovaj zakon još donosi, odnosno rekla bih ispravlja grešku, to je promena dužine trajanja pripravničkog staža kada govorimo o osobama koje su završile medicinski fakultet, odnosno o lekarima opšte prakse. Dužina njihovog pripravničkog staža do sada je bila šest meseci nakon završenog fakulteta. Za razliku od njih, doktori stomatologije i farmacije su pripravnički staž obavljali u dužini od 12 meseci, što je po meni, iako sam lekar opšte prakse, nije u redu. Ovaj zakon to ispravlja. Zapravo, zdravstveni radnici sa visokom stručnom spremom obavljaće pripravnički staž u trajanju od šest meseci, a takođe i zdravstveni radnici sa fakultetom, kao što sam malopre rekla, kao i osobe, odnosno zdravstveni radnici sa višom i srednjom školom. Takođe će trajanje pripravničkog staža biti šest meseci.
Ono što ovaj Predlog zakona, odnosno izmene i dopune doprinose, jeste i jasno uređenje principa obnavljanja licence. Uređuju se principi kako se licenca dobija. Ono što bih ja rekla za mene da je najvažnije kao mladom lekaru, a možda i najmlađem lekaru među ovim poslanicima, jeste da lekar, nakon završenog fakulteta, obavljenog pripravničkog staža i položenog stručnog ispita, ima mogućnost, bez obzira što nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, da dobije licencu i da dobije licencni broj. Za obnavljanje licence već su moje kolege rekle šta je sve potrebno.
Kontinuirana medicinska edukacija ili prikupljanje poena, bodova, kako god to da nazovemo, ja bih jednom rečju rekla da je to obaveza svakog zdravstvenog radnika. U kom smislu? Kada se odlučimo za studiranje na medicinskom fakultetu ili studiranje zdravstvenih nauka, odmah smo se opredelili da će to učenje trajati onoliko koliko obavljamo tu profesiju, pa čak i nakon toga. Jer, jednom učenik je zauvek učenik, i to je ono što važi zapravo za zdravstvenog radnika.
Još bih naglasila da je najvažnije i, rekla bih, prvo načelo Hipokratove zakletve da je lekar dužan da ne naškodi pacijentu. Samim tim, odlaskom na kontinuirane edukacije bi se to ostvarilo.
Zahvaljujući jednoj zajednici, odnosno saradnji Ministarstva zdravlja, komora zdravstvenih radnika, kao i zajednice medicinskog fakulteta, dobili smo mogućnost da unapredimo zdravstvenu zaštitu.
Ono što sam još htela dodati jeste za polaganje licencnog ispita - ukoliko osoba, odnosno zdravstveni radnik, u ovom slučaju, ne ispuni uslove da obnovi svoju licencu, imaće potrebu za podnošenjem zahteva za polaganje svog licencnog ispita u roku od 60 dana od dana isteka važeće licence. Ovim rešavamo jedan veliki problem, a to je problem rada pod nadzorstvom ili mentorski rad koji, ne bih da se ponavljam, moje kolege su jasno objasnile da uopšte nema poentu da, recimo, jedan hirurg koji je izgubio licencu radi pod mentorstvom drugog hirurga, a nije u mogućnosti da doprinese, recimo, izvođenju neke hirurške intervencije. Takođe, lekar specijalista koji nema licencu nije u mogućnosti da obavlja specijalističke preglede. Kako bi lekar koji nema licencu obavljao pregled u ambulanti u jednom naseljenom mestu?
Zbog svega ovoga što sam rekla, vidim samo doprinos donošenju ovakvog predloga zakona i u danu za glasanje ću ga sa zadovoljstvom podržati. Zahvaljujem.