PRVO VANREDNO ZASEDANjE, 31.01.2005.

6. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVO VANREDNO ZASEDANjE

6. dan rada

31.01.2005

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 11:50 do 18:00

OBRAĆANJA

...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Zahvaljujem se gospodine Krasiću. Da li se još neko javlja za reč od ovlašćenih predstavnika ili šefova poslaničkih klubova? (Da.)
Reč ima narodni poslanik Slobodan Živkucin, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPO-NS. Izvolite.

Slobodan Živkucin

Samostalni poslanik
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, danas imamo pred nama predlog jednog izuzetno važnog sistemskog zakona, koji je podnela Vlada Republike Srbije, kojim bi trebalo pravno urediti međusobni odnos poslodavaca i zaposlenih, zakona koji je u pripremi već više od šest meseci i na kojem je Ministarstvo za rad, zapošljavanje i boračka pitanja zaista prilježno radilo, uvažavajući brojne sugestije, brojne predloge raznih zainteresovanih strana koje su bile prisutne u toku izrade ovog zakona.
Naime, beskrajnim angažovanjem ovde prisutnog ministra i njegovim strpljenjem vođeni su zaista intenzivni razgovori, dogovori i pregovori i sa jednim i sa drugim reprezentativnim sindikatom, vođeni su razgovori, dogovori i pregovori i sa udruženjima poslodavaca i kontakti i razgovori sa predstavnicima Međunarodne organizacije rada.
Rezultat svega toga je činjenica da mi danas pred sobom imamo jedan jako dobar zakon, mnogo bolji od ovog koji je trenutno na snazi.On će, kada ga u narednim danima, nadam se, ovde usvojimo, zameniti jedan, po opštoj oceni, veoma loš zakon, koji je donesen 2001. godine i koji je, znamo na koji način i pod kojim okolnostima, usvojen i izglasan.
Dakle, ovaj zakon stvara ambijent u kojem i zaposleni i poslodavci mogu biti sigurni da će njihov međusobni odnos biti dobro uređen, da će njihova prava i obaveze u radnom odnosu biti dobro zaštićene i da će na taj način moći da pristupe dogovaranju i ugovaranju koje predviđa ovaj zakon.
Šta predviđa ovaj zakon? Predviđa da se poslodavci i zaposleni dogovaraju način na koji će kraj svojih pregovora, kraj svojih dogovora krunisati kolektivnim ugovorom, ugovorom o radu ili, u slučaju da se ne dogodi potpisivanje kolektivnog ugovora, oni će ga privremeno definisati pravilnikom o radu, koji će biti na snazi dok se ne postigne konačan dogovor između poslodavaca i zaposlenog i dok se taj konačan dogovor ne finalizuje potpisivanjem kolektivnog ugovora.
Dakle, ovaj zakon uvažava i sadrži sve direktive Evropske unije koje se tiču ove oblasti, sadrži sugestije i preporuke Međunarodne organizacije rada, kada je reč o ovoj oblasti koju uređuje ovaj zakon o radu. Ovaj zakon svojim sadržajem, zapravo, unapređuje dogovaranje, usaglašavanje interesa zaposlenih i poslodavaca, a to čini kroz unapređivanje postizanja dogovora i potpisivanje kolektivnog ugovora o radu. Ovaj zakon je i dobra osnova za unapređenje socijalnog dijaloga, samim tim je dobra osnova za zadovoljenje interesa i jednih i drugih, dakle, i poslodavaca i zaposlenih.
Zakonom se u 285 članova regulišu međusobna prava i obaveze, mnogo više članova od onog zakona koji je trenutno na snazi, što znači da ovaj zakon vrlo precizno i decidno uređuje prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca. Ovaj zakon ima tu prednost što će u startu dobiti i dobija epitet mnogo boljeg, neuporedivo boljeg zakona od onog koji je trenutno na snazi. Napredak je očit, napredak je veliki. Zaista nemamo razloga da ne razmotrimo ozbiljno danas ovaj zakon i da ga, verujem, vrlo brzo u ovoj skupštini i usvojimo.
Kada je reč o pravima i obavezama zaposlenih i poslodavaca, onda moramo reći nekoliko važnih stvari o ovom zakonu. Ovaj zakon zabranjuje svaku vrstu diskriminacije, bilo da ona počiva na verskoj, nacionalnoj, polnoj ili nekoj drugoj osnovi.
Ovaj zakon predviđa da zaposleni, u slučaju bilo kog osnova diskriminacije, ima pravo da traži zaštitu na sudu. U tom slučaju, sudski troškovi koji budu nastali kao posledica vođenja sudskog postupka, padaju na teret poslodavca.
Ovim zakonom, takođe, uređena su i prava radnika u slučaju promene statusa firme u kojoj radi: u slučaju prodaje firme, u slučaju odvajanja firme od jedne veće celine u kojoj je radnik do tada bio zaposlen. U tom slučaju, taj novi poslodavac ima, ovde je to zakonom predviđeno, obavezu da poštuje opšti akt potpisan između poslodavca i zaposlenih, najmanje godinu dana ili do trenutka dok taj opšti akt važi. Dakle, obezbeđen je kontinuitet važenja prava zaposlenog i u slučaju promene statusa ili odvajanja firme iz sastava prethodne veće firme.
Ovim zakonom, takođe, utvrđeno je i pravo zaposlenih kada se definiše višak zaposlenih. Šta to znači? Znači da zaposleni imaju pravo zaštite u tom slučaju. Poslodavac je, po Predlogu ovog zakona, obavezan da svoj predlog mera, pri utvrđivanju viška zaposlenih, dostavi na mišljenje reprezentativnom sindikatu čiji su zaposleni članovi i da svoj predlog mera, pri utvrđivanju viška zaposlenih, dostavi Nacionalnoj organizaciji za zapošljavanje.
Dakle, poslodavac je obavezan da u tom slučaju i definiše mere socijalnog programa za one radnike koji će, po tom predlogu programa, ostati višak. U potpunosti je time zaštićeno pravo zaposlenih da, i u slučaju da budu definisani kao višak, zadrže svoja prava i budu potpuno zaštićeni.
U slučaju stečaja, dakle u slučaju propasti firme, ovim zakonom se definiše, takođe, da radnici imaju pravo na nadoknadu. Uzeta je neka prosečna vrednost. Sugestije Evropske unije su bile da se ta nadoknada može kretati od tri do 18 prosečnih ličnih dohodaka. U Predlogu ovog zakona se kaže da zaposlenom, u slučaju stečaja firme, pripada nadoknada u iznosu od 9 prosečnih mesečnih zarada, s tim što ukoliko firma nije u stanju i nije u mogućnosti da mu to isplati, onda je ovim zakonom predviđeno osnivanje fonda solidarnosti, državnog fonda, koji će to učiniti, koji će isplatiti zaposlenom tih 9 ličnih dohodaka, a onda će država naći načina da iz stečajne mase nadoknadi, da refundira ono što je isplatila radniku koji je ostao na ulici zbog stečaja firme u kojoj je do tada radio.
Ono što je takođe dobro u Predlogu ovog zakona je da se, praktično, suzbija i bitno umanjuje rad na crno, jer je po ovom zakonu poslodavac obavezan da zaposlenom uruči fotokopiju o obaveznom socijalnom osiguranju. Znači da je obavezan da dokaže da je tog svog radnika prijavio i da taj radnik ne radi na crno.
Ono što je takođe dobro u ovom zakonu je činjenica da je poslodavac obavezan da obračunava zarade zaposlenog, čak i u slučaju da one nisu isplaćivane. Time se umnogome olakšava i skraćuje naknadni eventualni sudski postupak, kojim se utvrđuje kolike su obaveze poslodavca proistekle iz činjenice da nije plaćao ono što je bio obavezan da plaća, u slučaju da je do toga došlo.
(Predsedavajući: Da li koristite i drugih 10 minuta?)
Da, hvala. Ovim zakonom definiše se i pravo zaposlenih da na kraju godine, u slučaju da postoji dobit, imaju pravo na deobu te dobiti, u slučaju da dobro posluje firma, da oni imaju pravo da u skladu sa svojim doprinosom u tome i učestvuju.
Bez sumnje, reč je o nečemu što vredi i što treba podržati, pogotovo kada je reč o tome da se štite prava radnika, prava zaposlenih. Tako u odeljku u kome se govori o noćnom radu nijedan zaposleni ne može biti raspoređen na noćni rad ukoliko će mu to škoditi zdravlju i pre raspoređivanja na noćni rad obavezno je konsultovanje reprezentativnog sindikata, što do sada nije bilo.
Dalje, vidljiva je i značajna zaštita trudnica, vidljiva je i značajna zaštita invalida u ovom predlogu zakona. Sve ono što je bilo neophodno, a što je nedostajalo u važećoj verziji, ovde je definisano i veoma precizno uređeno.
Takođe, moramo reći da je zakon dobar kao ambijent, kao stvaranje zakonskog ambijenta za nešto što se zovu međusobna prava i obaveze poslodavaca i zaposlenih. Ali, naravno, zakon o radu neće rešiti mnoge druge važne stvari. Da bi zakon o radu uređivao prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca, i zaposleni i poslodavac moraju imati posla. Zbog toga je ovaj zakon važan, jer izbalansirano uvažava, poštuje potrebe i zaposlenih i poslodavaca.
Ne odbija strani kapital koji nam je toliko jako potreban za pokretanje proizvodnje ovde u našoj državi. Klatno se ne prebacuje ni na jednu stranu previše, što je bio slučaj sa još uvek važećim zakonom, o čemu je ministar u svom uvodnom izlaganju i govorio.
Dakle, ovim zakonom su podjednako zadovoljni i zaposleni i poslodavci, ili su podjednako nezadovoljni i jedni i drugi. Kada je tako, onda možemo pretpostaviti da je zaista reč o dobrom zakonu.
Vlada se potrudila da nam pripremi jedan kvalitetan zakona, ali moram reći da mnoge stvari država takođe mora da uredi, koje se ne tiču ovog zakona. Recimo, zamoljen sam da danas za skupštinskom govornicom javno progovorim o mukama, o teškim višegodišnjim problemima zaposlenih u Vojnoj ustanovi Karađorđevo, nedaleko od Bačke Palanke.
Dakle, oko 460 zaposlenih u Vojnoj ustanovi Karađorđevo su već nekoliko godina prepušteni sami sebi. Država, odnosno vojska uopšte ne brine ni o Vojnoj ustanovi Karađorđevo, ni o zaposlenim u Vojnoj ustanovi Karađorđevo. Od nekada uzorne vojne ustanove, od nekada uzornog državnog dobra, sa 4.600 hektara obradive površine, od kojih je 800 hektara pod zalivnim sistemom, sa preko 2.800 hektara šuma, sa farmom junadi, farmom krava, farmom ovaca, ergelom, klanicom, lovstvom, šumarstvom, ugostiteljstvom, sve je to danas zaparloženo, zapušteno, zakorovljeno, niko o tome, tom nekad reprezentativnom, ogromnom kompleksu u srcu Vojvodine, ne vodi računa, sve to propada, a radnici, njih 460, na ivici su bede, upropašteni, nemaju egzistenciju, poslednju platu su primili 2002. godine.
Skrećem pažnju na ono što se ne uređuje ovim zakonom, ali o čemu svakako država vrlo brzo i odgovorno mora da povede računa, kao i o ovim ljudima, jer i oni su zaposleni, ali se ovim zakonom to ne definiše, ali i oni su naši sugrađani, oni su zaposleni, oni nešto rade, privređuju, a ne mogu da izdržavaju svoju porodicu. To je tema kojom, siguran sam, vrlo brzo mora da se pozabavi Vlada Republike Srbije.
Na kraju, zakon koji je pred nama je kvalitetan, značajan, sadržajan, definiše dobro prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca, bez sumnje je mnogo kvalitetniji i bez sumnje da će njegov kvalitet podići i eventualno usvajanje nekih od amandmana koji će biti u pojedinačnoj raspravi na dnevnom redu; zakonu će poslanički klub Srpski pokret obnove - Nova Srbija dati podršku, glasaćemo za njega, ubeđeni da tako stvaramo dobar zakonski ambijent i da tako pomažemo dobrom definisanju međusobnih prava i obaveza zaposlenih i njihovih poslodavaca. Hvala lepo.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Zahvaljujem se narodnom poslaniku Slobodanu Živkucinu. Reč ima narodni poslanik Jovan Palalić, ovlašćeni predstavnik DSS. Izvolite, gospodine Palaliću.
...
Srpska narodna partija

Jovan Palalić

Demokratska stranka Srbije
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, nema sumnje da se pred nama, po svom značaju za veliki broj građana i posledicama po njihovu egzistenciju, nalazi jedan od najvažnijih sistemskih zakona koji će da usvoji ova Narodna skupština.
Možemo reći da su, nakon usvajanja Zakona o radu 2001. godine, koji je bio u potpunom saglasju sa tadašnjom predstavom i vizijom kako treba da izgleda tranzicija u Srbiji, očekivanja na strani vlasnika kapitala, poslodavaca i na strani zaposlenih izneverena.
Upravo sama činjenica usvajanja tog zakona, sa takvim odredbama, predstavljala je nesumnjivo jedan šok za milione zaposlenih u Srbiji, posle oni prava koje su imali Zakonom o radnim odnosima iz 1992. i 1996. godine.
Drastično smanjenje tih prava, jačanjem pozicije poslodavca u tom odnosu i ugovoru koji se zaključivao, stvorili su nemotivisanost i nezadovoljstvo, a možemo reći i depresiju kod velikog broja zaposlenih.
Iako se verovatno u momentu usvajanja tog zakona o radu 2001. godine činilo da je svet kapitala, da su vlasnici, poslodavci zadovoljni rešenjima koja su tada bila utvrđena, vremenom se pokazalo da to nije tako.
Nemotivisan, bezvoljan, nezadovoljan, sklon buntu, štrajku, zaposleni kome su nad glavom visila rešenja iz člana 101. zakona, još uvek važećeg Zakona o radu, nemogućnost da kroz postupak otkaza ugovora o radu sa poslodavcem dobije bilo kakvu informaciju i razloge zašto je to činjeno, sigurno nisu doprinosili dobroj radnoj atmosferi, većoj motivisanosti, većem radnom učinku i želji da se iskaže korporativna lojalnost i jača korporativna kultura u kompanijama u Srbiji.
Upravo još uvek važeći Zakon o radu, jedan krajnje neliberalan zakon, verujem predstavljaće kraj jedne vizije, jedne privatizacije, jedne tranzicije koja nije uvažavala nasleđe ove države, socijalne momenta i nije uvažavala stvarne interese zaposlenih. Zato je velika pažnja velikog broja naših građana sada usmerena upravo na ovu današnju raspravu.
Kada se uporedi sadašnji Zakon o radu i predloženi zakon o radu, nema sumnje po onim rešenjima koja su od vitalnog interesa zaposlenih, a to je pitanje zasnivanja radnog odnosa, pitanje prava koja se ostvaruju tokom radnog odnosa, a na kraju i pitanja prava koja zaposleni ima prilikom otkaza ugovora o radu, predloženi zakon o radu predstavlja značajno poboljšanje.
Kod zasnivanja radnog odnosa, zaključenjem ugovora o radu, dobro je što je naglašeno i potencirano pitanje zabrane diskriminacije. Ono je u još uvek važećem zakonu regulisano samo u jednom članu i time je tadašnji zakonodavac pokazao svoj odnos prema ovom pitanju.
Ono što je takođe bitno jeste da pitanje podataka koje se dostavljaju prilikom zasnivanja ugovora o radu, onemogućavanje šikaniranja kada je to u pitanju, sada je jasno predviđeno ovim predlogom zakona, i samo oni podaci i ona uverenja koja su potrebna da bi se zasnovao radni odnos ugovorom o radu sada se dostavljaju.
Što se tiče prava koja zaposleni ostvaruje tokom trajanja radnog odnosa, nema sumnje da su ona poboljšana. Dakle, kod primanja i nagradi mi smo imali jednu situaciju, mislim na sadašnji zakon o radu, gde uopšte nije bila obaveza da se isplaćuju određene naknade, pa čak i naknade za slučaj smrti. Nije bila obavezna isplata otpremnine kada penzioner ide u penziju, nego je to ostavljeno da se reguliše drugim aktima poslodavca. Sada je to konkretna obaveza poslodavca.
Povećan je minimalan broj dana za godišnji odmor i još neka druga pitanja, koja su ostala manje-više nedorečena sadašnjim zakonom o radu, sada se poboljšavaju. Dakle, pitanja zaštite zaposlenih mnogo su jače ovde istaknuta. Neka rešenja koja su ovde sada potencirana, kada je u pitanju postupak otkaza, mislim na ugovor o radu, nema sumnje da jesu napredak u odnosu na sadašnji zakon o radu.
Naravno, nije to više onaj disciplinski postupak, dvostepeni, koji smo imali Zakonom o radnim odnosima, mada je pitanje dvostepenosti stalno prisutno, i tada je potencirano i otvarana je diskusija da li je neustavna odredba da se ukine pravo na žalbu, ali ne bih želeo za ovom govornicom sada tu temu da otvaram.
Činjenica je da je u sadašnjem Zakonu o radu način kako je definisano pitanje upozorenja zaista bilo ponižavajuće za zaposlene. Bukvalno je poslodavac mogao jedno upozorenje u dve rečenice da dostavi, čisto radi zadovoljavanja forme, a stvarne razloge za otkaz ugovora o radu ni na jednom mestu nije morao da istakne. Upravo to je bila osnovna pretnja prema zaposlenima i osnovna zamerka prema zakonu.
Sada imamo vrlo jasan postupak, gde to upozorenje mora da sadrži činjenice i okolnosti koje ukazuju na eventualne razloge za otkaz ugovora o radu, pa čak stvara mogućnost da se, i pored tog upozorenja, ne mora otkazati ugovor o radu, nego da se to upozorenje shvati kao poslednja opomena, ukoliko se dalje bude kršio zakon i ukoliko se budu stekli razlozi za otkaz ugovora o radu.
Mislim da ovo jeste kvalitetan napredak u odnosu na ovo rešenje koje je zaista u sadašnjem zakonu stvaralo tenzije između zaposlenih i poslodavaca, pa onda su i poslodavci, govorim iz prakse, jer imao sam prilike i kao advokat da se bavim radnim sporovima, ignorisali druge obaveze koje su imali Zakonom o radu, a to je isplata neisplaćenih zarada, uplata doprinosa, i onda smo imali čitav jedan komplikovan postupak sa inspektorima rada koji su intervenisali, obustavljali ta rešenja od izvršenja, stvarala se nepotrebna tenzija i, jednostavno, sve to je doprinosilo lošoj atmosferi.
Naravno, pomenuto je ovde pitanje zaštite zaposlenih za kojima prestaje potreba, tj. viška zaposlenih. Mogu da kažem da sama činjenica, da se u predloženom zakonu o radu obavezuje poslodavac da utvrdi jasne kriterijume prilikom utvrđivanja viška zaposlenih, nema sumnje da jeste napredak u odnosu na sadašnje rešenje, gde tu obavezu nikako nije imao. Dakle, da ne govorim o činjenici, a to su precizno navedene i obavezne komunikacije sa predstavnicima sindikata i Nacionalne službe za zapošljavanje.
Pitanje koje je uvek tangiralo zaposlene jeste jedno od najosetljivijih pitanja, pored ove disciplinske odgovornosti, a to je, kako se to nekada govorilo, raspoređivanje na drugo radno mesto.
Sada je ovo pitanje, mišljenja sam, mnogo preciznije i mnogo bolje uređeno, i neki razlozi za premeštaj izvan sedišta poslodavca ovde su vrlo konkretizovani, i mislim da je ovo zaista napredak u odnosu na rešenja koja smo imali u postojećem Zakonu o radu.
Faktički, takve odredbe i takve razloge za zaključivanje aneksa ugovora o radu nismo ni imali, tako da, kada se sagledaju ova tri aspekta, zasnivanje radnog odnosa, prava u okviru trajanja radnog odnosa i otkaz ugovora o radu, nema sumnje da rešenja koja imamo u predloženom zakonu jesu napredak i nema sumnje da će i ona doprineti stvaranju dobre atmosfere u kompanijama, dakle, tu mislim na veću motivisanost zaposlenih, na dobru saradnju sa poslodavcima, mnogo više nego što smo imali u sadašnjem Zakonu o radu. Mi imamo neke nove institute koji su predloženi zakonom o radu. Mišljenja sam da su oni zaista pogodili, zakonopisac je pogodio trenutak kada te institute treba da ovde predvidi.
Spomenuto je pravo zaposlenih na potraživanja iz preduzeća koja su u stečaju. Nema sumnje da je Zakon o stečajnom postupku, a on je usvojen negde u maju ili junu, imao nameru i tendenciju da uredi stanje u privredi Srbije i nema sumnje da će pitanja nelikvidnosti pojedinih preduzeća biti otvorena u narednom periodu. Zbog toga ne moraju da trpe zaposleni, koji su radom ostvarili određena prava i prava na određena primanja.
Važno je, kada država uređuje jednu oblast da je uredi do kraja i mislim da upravo ovim pravima i osnivanjem Fonda solidarnosti država jeste na tragu tih rešenja, jer beskrajni su izvršni postupci koji traju, dakle, kada zaposleni posle odlaska preduzeća u stečaj pokušavaju da namire svoja potraživanja, pogotovu kada većina preduzeća nisu uplaćivala ni doprinose, kada je to čitava jedna zbrka, a za veliki broj takvih preduzeća i veliki broj takvih postupaka je i bukvalno oštrica kritike u takvim situacijama uglavnom išla prema državi. Dakle, ne prema preduzeću, ne prema direktoru, koji je doveo preduzeće u stečaj, nego prema državi, upravo, država, kažem, u pravom trenutku interveniše ovakvim rešenjima.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Da li koristite i drugih deset minuta?
...
Srpska narodna partija

Jovan Palalić

Demokratska stranka Srbije
Da. Nema sumnje da je država pokazala osećaj za trenutak u kome se nalazi privreda i tranzicija Srbije kada je predvidela ona rešenja koja se odnose na prava zaposlenog nakon promene vlasništva i poslodavca.
Mi smo imali u dosadašnjem periodu krajnje arbitrarno ponašanje novog vlasnika, koga ništa nije obavezivalo, koji je jednostavno kršio ugovore, kolektivne ugovore i ugovore o radu koje je zaticao prilikom dolaska, prilikom preuzimanja vlasništva nad preduzećem, i mislim da je sada država pokazala odgovornost i ozbiljnost u postupku tranzicije predviđajući ovakva rešenja.
Da je ovaj zakon dobar i na neki način uvezuje interese poslodavaca i zaposlenih govori upravo i onaj deo ovog zakona koji reguliše pitanje stručnog usavršavanja i obrazovanja. Zakon o radu se tog pitanja skoro nije dotakao, a upravo činjenica da je poslodavcu i kompanijama neophodno da imaju zaposlenog koji je spreman da u svakom trenutku odgovori izazovima i radnim zadacima pred koje nailazi, da je njegovo kontinuirano i permanentno usavršavanje neophodno da bi za poslodavca doneo profit, ta prava i obaveze ovde su vrlo eksplicitno navedene i to je jedna od, po mom mišljenju, dobrih stvari koje se u ovom zakonu reguliše.
Da ne govorimo da se ponovo uvodi institut dopunskog rada, što je dobro. To je jedno od rešenja koje smo imali u ranijem zakonodavstvu, a koje je ukinuto Zakonom o radu, ali jednostavno trebalo bi to rešenje pozdraviti, jer ono je u ranijem periodu dalo dobre rezultate i nije bilo mnogo osporavano.
Sve u svemu, kada se napravi generalna analiza ovog zakona, mišljenja sam da će njega pozdraviti i zaposleni i poslodavci. Kao što sam rekao, iako se u trenutku usvajanja Zakona o radu 2001. godine činilo da su poslodavci dobili upravo ono što su želeli, bez motivisanog, bez angažovanog, bez zadovoljnog i bez zaposlenog, koji svoje preduzeće doživljava zaista kao drugu kuću kojoj želi napredak, kojoj želi boljitak i u kojom želi aktivno da ispolji sve svoje potencijale, nema ni ostvarenja onih interesa koje poslodavac želi, a to je jačanje kompanije i ostvarivanje profita.
Upravo verujem da ovaj zakon uvezuje na jednoj dobroj osnovi ta dva interesa i u tom smislu će ga DSS podržati.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Da li se još neko od ovlašćenih predstavnika javlja za reč?
Reč ima narodni poslanik Milan Marković.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić
Poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, kada je reč o donošenju ovog zakona Demokratska stranka poziva na krajnji oprez.
I ne samo prilikom donošenja ovog zakona, već i prilikom donošenja svih zakona u oblastima koje su duboko ruinirane i poremećene u jednom teškom i pogubnom vremenu, kada su naše društvo i država bili suočeni sa nizom iskušenja, koja smo i delom skrivili pogrešnim razumevanjem realnosti i političkih determinanti.
Jedna od tih oblasti svakako jeste privreda, ozbiljno ugrožena samom činjenicom da već krajem osamdesetih, a posebno u devedesetim nije bila mogućnosti da isprati tehnološki napredak, zadrži tržišta, restruktuira se, kako bi bila uopšte u mogućnosti da učestvuje u svetskoj raspodeli rada i tržišta i tu bude konkurentna.
Nakon toga sledile su sankcije, ratna dejstva, teške tragedije, nemaština, sukob sa NATO-om, strahovita inflacija, pa čak i gubitak suvereniteta, privremeni gubitak suvereniteta na delu naše teritorije. Nije bilo struje, nije bilo energenata, nije bilo benzina, rafovi su bili prazni itd.
Peti oktobar označava prekretnicu i nagomilani problemi počinju da dobijaju odgovore. Međutim, među onima koji su učestvovali u promenama u zadnje četiri godine nema saglasnosti oko ključnih elemenata našeg daljeg puta. Više se zaista ne zna ko je za koga i za koju politiku. Uglavnom znamo koga ne volimo. Namerno koristim termin ne volimo, pokazujući na taj način svu apsurdnost političkih principa na kojima počiva naš politički život.
No, da se vratim na sam zakon. On otvara više za nas pomalo spornih pitanja. Prvo pitanje jeste da li je nama u ovom momentu potrebna deregulacija i fleksibilnije tržište radne snage ili suprotno. Mi smatramo da moramo biti oprezni, jer dodatna regulacija podstiče sivu ekonomiju, sa svim negativnim posledicama koje njeno prisustvo podrazumeva, uvek suštinski nameće veće troškove poslodavcu, negativno utiče na privlačenje investicija, a samim tim i na povećanje zaposlenosti.
Potpuno se slažem sa gospodinom ministrom da to naše klatno, kako je gospodin ministar opisao, jeste u određenim elementima otišlo u jednu stranu malo više nego što to treba. To smo svi zajedno ovde doneli. Malo je ovde poslaničkih grupa koje tada nisu glasale za taj zakon. U krajnjem slučaju, i partija kojoj pripada gospodin ministar je bila deo vladajuće koalicije te 2001. godine.
Međutim, čini mi se da deo odredbi u ovom zakonu ide u pravcu prevelike regulacije. Država može i mora da se brine o dobrobiti zaposlenih. U tom segmentu u potpunosti podržavam elemente ovog zakona, ali država mora da ima u vidu da nezaposleni imaju određena prava i potrebu za zaposlenjem. To se posebno odnosi na državu u kojoj je stopa nezaposlenosti 30%; naravno, to je statistička, zvanična; verovatno 20%, ako uzmemo koliko ljudi radi u onome što zovemo siva ekonomija. U apsolutnim brojevima u pitanju je preko 900.000 nezaposlenih.
Dobro je što je ovaj zakon dobio pozitivan stav Svetske banke, Međunarodne organizacije rada i što vrši usaglašavanje sa evropskim direktivama. Kada je reč o evropskim direktivama, moramo imati na umu da su u pitanju države kod kojih nije u ovoj meri izražen problem nezaposlenosti. Mi često imamo nekritički stav prema zapadnim uzusima, koji je u stvari određen našim dnevno-političkim potrebama. Kada nam ti uzusi odgovaraju, uzećemo ih kao argument, a kada ne odgovaraju, normalno ignorisaćemo ih.
Naš bruto društveni proizvod je svega 17 milijardi eura, a stopa privrednog rasta, koja nam treba u narednim godinama, dobro bi bilo da bude daleko veća od 5%. Uporedni podaci pokazuju da su početkom devedesetih zemlje u našem okruženju imale čak 10 i 11% rast i da bi mi 2007. godine bili u stanju da servisiramo naše dugove nešto ozbiljnije moramo promeniti u našem društvu, u našoj privredi, u našem ukupnom sistemu.
Naš ukupan dug u ovom momentu je preko 9,5 milijardi evra. Zato pri donošenju svakog zakona naša razmišljanja moraju biti usmerena na našu perspektivu, a moraju biti zasnovana na našoj realnosti.
Jedan od elemenata te realnosti jeste činjenica da je prošle godine visina investicija u Srbiji bila svega 480 miliona eura, a pri tome možemo reći da je od toga 300 miliona od privatizacije, ugovorenih direktnih investicija iz 2002. i 2003. godine.
Sa druge strane, u Srbiji je nivo tih investicija 2003. godine bio 1,8 milijardi eura. Odmah da bi se razumeli, ovo ne govorim da bismo vršili bilo kakvu komparaciju, jer mislim da nas takav metod diskusije neće dovesti nigde kada govorimo o ovom zakonu, već prosto da bih ukazao na ekonomske trendove koji su za nas u ovom momentu zabrinjavajući. Dakle, u celini gledano zakon poseduje niz dobrih rešenja, posebno ako posmatramo sam tekst, izolovan od ambijenta u kome treba da se primenjuje, ali naša uzdržanost, uzdržanost naše poslaničke grupe po pitanju ovog zakona upravo opredeljuje bojazan za poziciju nezaposlenih, i to posebno naglašavamo, perspektive za investicije, privredni rast, zapošljavanje i naravno sve to vodi porastu životnog standarda.
U raspravi o pojedinostima mi ćemo obrazložiti određen broj naših amandmana, kojima smo želeli da ukažemo na određene nelogičnosti, kao i na određena rešenja za koja smatramo da su mogla biti bolje formulisana, ali mi nećemo ulaziti u pokušaj menjanja suštinske ideje, poštujući činjenicu da smo nekada zajedno doneli zakon, kako reče moj prethodnik, u datim okolnostima primeren tadašnjoj viziji, tadašnjim mogućnostima, tadašnjoj poziciji Srbije, koja je na neki način bila neka vrsta hita. Naravno, mi to više nismo, prošle su godine i nikoga ne optužujemo zbog toga.
Nećemo pokušati da menjamo suštinu, vi ste Vlada, vi nosite odgovornost za ovo što radite i glasaćemo uzdržano.
Pošto imam vremena, moram samo da se osvrnem na jednu sitnicu koja je, nažalost, i nama promakla prilikom podnošenja amandmana, a koju ste vi pomenuli ovde i na koju želim da vam skrenem pažnju.
U pitanju su ovi članovi od 18. do 21. i kasnije član 272. Mislim da je nepotrebno u ceo taj proces ubačen član 21, slažem se da on treba da postoji, potpuno ste u pravu, treba da postoji zabrana takvog nedoličnog ponašanja, ali za članove 18, 19. i 20. teret dokazivanja je normalno na ekonomski jačoj strani, i tu se svi slažemo.
Postoje situacije kada je teret dokazivanja na ekonomski jačoj strani i one odredbe iz člana 272. mogu da se odnose na članove 18, 19. i 20. U pitanju je diskriminacija i treba da dokaže ekonomski jača strana da nije bilo diskriminacije, ali ne možemo kod ove situacije koja se odnosi na uznemiravanje, seksualno zlostavljanje, uvrede, da primenjujemo taj princip, posebno zbog toga što mislim da postoji jedan deo krivičnih dela koji upravo konzumira ovo pitanje, ovu oblast i mislim da to prosto sa stanovišta tehnike nije dobro što je stavljeno u ovaj zakon.
Naravno, više ćemo govoriti u pojedinostima, odnosno kada budemo obrazlagali naše amandmane, ali kolega koji je prvi govorio o ovom zakonu je pomenuo prethodnu vladavinu, koju je većina ovde prisutnih i činila, a to je 2000. godine, odnosno 2001. precizno, pa kaže - bila je kratka i tragična. Neće biti da je bila tragična, nije za vreme te vladavine bilo stotina hiljada izbeglica, nije bilo hiljade i hiljade mrtvih, invalida, osakaćenih, nije bilo bombardovanja, nije bilo sankcija, ubistava.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Radni odnosi su na dnevnom redu, a ne ratovi. Kada dođu ratovi, onda ćemo o tome.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić
Vidim da vas je ovo pogodilo, ali bih zaista zamolio da se u nastavku ove diskusije ne vraćamo na taj način na prethodnu vladavinu, jer onda ćemo nastaviti da otvaramo pitanje šta je i kada bilo i ko je za šta kriv, a posebno na pitanje svaljivanja odgovornosti
na jednu političku grupaciju za bilo kakva rešenja, jer svega pre tri godine ovde smo sedeli zajedno, zajedno donosili neke zakone, a zajedno smo i 5. oktobra upravo rušili one, smenjivali one za čiju vladavinu je verovatno gospodin Bušetić hteo da kaže da je bila tragična.
Nažalost, nije bila dovoljno kratka i time je ta tragedija produbljena. Drugo, gospodine Bušetiću, nemam gazde, znam za partiju koja je svog predsednika zvala gazda, i to je vaša partija i vaš problem, ali nemojte taj kompleks prebacivati na nas. Mi nemamo nikakve gazde, mi se bavimo politikom na način na koji mislimo da je najbolji, vas ne vređamo, ali vi očigledno ne možete da se uzdržite od toga da prilikom svakog izlaska za ovu govornicu vređate DS.
Ako mislite da ćete na taj način umanjiti rejting DS ili objasniti vaš potencijal da bi sutra građani glasali za vas, mislim da se grdno varate. Pokušajte da ponudite konkretna rešenja za budućnost, za ono što nas čeka, a sigurno nas čega ne baš tako ružičasta budućnost. Pokušajte na taj način ...
(Predsedavajući: Gospodine Markoviću, da li koristite i drugih 10 minuta?)
... a ne na račun jednih ili drugih. Hvala vam.