DVANAESTO VANREDNO ZASEDANjE, 15.09.2005.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DVANAESTO VANREDNO ZASEDANjE

2. dan rada

15.09.2005

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 10:05 do 19:55

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Gospodine Šaroviću, opet ste prekoračili vreme.

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka
Dozvolite mi još da pročitam ovaj stav.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Hajde pročitajte.

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka
Zatim, kaže se – pravo na utvrđivanje staža osiguranja lice iz člana 2. ovog zakona stiče kada se Fondu prenesu sredstva iz budžeta Republike, u okviru planiranih sredstava za transfere organizacijama obaveznog socijalnog osiguranja, a u visini i na način kojim se ne ugrožava likvidna mogućnost budžeta, o čemu ministarstvo nadležno za poslove finansija obaveštava ministarstvo nadležno za penzijsko i invalidsko osiguranje i Fond, sa specifikacijom o uplati doprinosa, o odnosno o prenosu ovih sredstava. Fond donosi rešenje o utvrđivanju staža osiguranja, u skladu sa ovim zakonom, koji dostavlja podnosiocu zahteva.
Znači, to se dešava tek eventualno u trećem koraku. Prvo Fond treba da vam prizna pravo na uplatu. Ako bude para u budžetu, onda da se to uplati Fondu, pa tek onda da vam se eventualno upisuje taj staž. Znači, ne lipši magarče do zelene trave. Neće biti ništa ni u oktobru, ni u novembru, to će biti tek za nekoliko godina, ukoliko bude.
Opet se ponavlja situacija da vi namećete neke obaveze koje će se ispunjavati za tri, pet ili 10 godina. Vi ovde nećete biti i za godinu dana, i nemojte više donositi ovakve zakone. Hvala.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Gospodine Šaroviću, ovo je bilo krajnje nekorektno što ste sada zloupotrebili Poslovnik.
Reč ima narodni poslanik Ljiljana Nestorović. Neka se pripremi narodni poslanik Ivana Kovačević.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Ljiljana Nestorović

Samostalni poslanik
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući. Prosto je neverovatno da, kako pričamo valjda o jednom od najznačajnijih sistemskih i reformskih zakona o kojima ćemo uopšte pričati u ovoj sali, postoji ta nepodnošljiva literarna lakoća i hvalospevi sa kojima se izjašnjavamo o stvarima; kako god da ih mi definisali i smislili, niti će biti lake, niti će biti podnošljive.
U ovakvoj Srbiji, kakva je danas, a i da je mnogo bogatija, najteže je biti star, bolestan i siromašan. Najveći deo našeg stanovništva, ne samo penzionera, upravo je u takvoj situaciji.
Većina ovih zakona o kojima mi danas ovde diskutujemo jesu izvorno zakoni koje je SDP predložio još u vreme pravljenja Vlade koja danas vlada Srbijom, a u kojoj mi više nismo. Predložio ih je ministar koji je tada bio ministar SDP-a, a on to danas više nije.
Kada smo predlagali ove zakone imali smo u vidu da će se ispuniti jedan dogovor između koalicionih partnera koji danas sačinjavaju ovu vladu, sada bez SDP-a, da će se formirati jedan mnogo normalniji društveni kontekst, u kome će potpuno biti jasno šta je to što je strategija razvoja Srbije, što je sistem razvoja Srbije, da se neće donositi ad hok rešenja, a ja moram da kažem da je i reforma PIO, kako se to danas ovde predlaže, nažalost, samo još jedno ad hok rešenje.
Zbog čega ovo govorim? Naime, ova vlada se obavezala tada, makar nama, manjinskom partneru, da će poštovati elementarnu solidarnost prema onima koji će, kako god okrenete, biti najveći gubitnici ove tranzicije. To svakako jesu penzioneri. Ova vlada bi trebalo da ima dovoljno hrabrosti da umesto što ih ubeđuje da će sutra, zahvaljujući ovim reformama, živeti bolje, da im kaže da su bili i da će biti najveći gubitnici ove tranzicije.
Svakako, i njima bi bilo mnogo lakše da to podnose da vide da s druge strane postoji jedna strategija društva, za koju svi, i bogati i siromašni, ovde pričaju da ne postoji, dakle da to postoji, pa bi bilo, da ima više pravde, podnošljivije trpeti sve te nedaće koje tranzicija neminovno donosi.
Međutim, mi danas donosimo reformu PIO u situaciji kada se nalazimo u najtežoj, najozbiljnijoj fazi, ne tranzicije, nego tajkunizacije ovog društva. Kako ćete vi da sprovodite PIO sa svim tim stubovima koje on podrazumeva, kada imate situaciju da su tajkuni pokupovali ili se spremaju da pokupuju najmoćnija preduzeća u Srbiji, uključujući i javna preduzeća?
Nije se ovde Socijaldemokratska partija zakačila sa svim svojim partnerima do kraja tražeći jasnu, iscrpnu strategiju oko privatizacije NIS-a; tražili smo to i oko privatizacije EPS-a; pitali smo šta se dogodilo sa "Knjazom Milošem".
Ako vi nemate akcije javnih preduzeća, koje su jedini garant stabilnog tržišta kapitala u ovoj državi, kako mislite da funkcionišu fondovi, koji god bilo, pa i privatni penzioni fondovi? Šta ćete sutra da radite, kada imate te fondove, kada imate novac, ali nemate pijacu, odnosno nemate tržište kapitala?
Koje će akcije sutra da kupuju ti penzioni fondovi da bi oplođavali taj kapital do koga će doći, ako penzioneri budu imali novca da jednostavno štede, kao i zaposleni radnici koji će sutra biti penzioneri, i da u te fondove uplaćuju?
Ako znamo da je takva situacija, dakle, da nije izvršena privatizacija onakva kakvu smo obećavali 2004. godine, kada je formirana ova vlada, ako je situacija takva da je Vlada više protekcionistički nastrojena prema privatnom kapitalu, prema privatnom interesu, nego prema većini građana koji žive na ivici egzistencije, onda je ovo samo prazna priča, jer će ti fondovi ostati da vise kao lampioni, u vazduhu, biće jalovi i biće nemoguće da se ovaj sistem, o kome se ovako lepo u teoriji govori, sprovede, odnosno taj sistem će da krahira.
Ko će onda da bude odgovoran? Da li je moguće da će to da se desi u kratkovidosti, koje ovde, makar mi poslanici, u dovoljnoj meri nismo svesni.
S druge strane, kao socijaldemokrata obavezna sam da kažem da zaista ti privatni fondovi, i način na koji se predlaže dalje uplaćivanje u te buduće privatne fondove, nose duboku klicu socijalnog rastakanja i razdora u ovom društvu.
Danas imate situaciju da imate jedan mali broj uspešnih firmi u kojima rade određeni ljudi, ali isto tako imate situaciju da isto tako sposobni, iskusni i obrazovani ljudi, možda i bolji kadrovi, rade u preduzećima koja apsolutno ne mogu da im omoguće normalne plate. Sada će jedni biti u stanju da štede i uplaćuju u te fondove, a drugi neće biti u stanju da to rade. Doći će u situaciju da, iako su bili bolji, stručniji, iskusniji, bolje radili, imaju mnogo manje penzije ili nemaju penzije uopšte.
Kao socijaldemokrata moram da insistiram na toj elementarnoj solidarnosti koju jedna država, u svakom periodu, posebno u periodu tranzicije, mora da iskaže kao jednu od svojih osnovnih karakteristika. Dakle, ne možete da prepustite sve tržištu. Ne možete sve da prepustite MMF-u. MMF je samo banka. Ne znam koji je interes MMF-a. Da li smo do kraja definisali interes ove države, pa onda išli sa tim prema MMF-u?
Naravno da je neophodna reforma penzijsko-invalidskog sistema. Svi smo svesni da ne može da se opterećuje privreda na način na koji se do sada opterećivala. Ali, morao je taj dogovor da bude mnogo fleksibilniji, nego što je napravljen. Morao je da se napravi fleksibilniji dogovor sa MMF-om, da bismo izgledali iskreni prema onima koji će sutra birati u Srbiji; kažem vam da će oni birati, zato što su očajni, one koji će im nuditi najordinarnije laži i onda ćete videti kako će Srbija izgledati.
(Predsedavajući: Vreme.)
Završiću. Prosto imam potrebu da dam jedan plastičan primer, jer politika je, nažalost, za neke koji se danas bave politikom, jedna veoma pragmatična delatnost kojom treba rešavati svakodnevne probleme ljudi, nikako nije apstraktna delatnost.
Sećaju se ovde neki poslanici, bili su predmet eksperimenta jednog medija koji ih je stavio u ogled da pokušaju da izdrže u Srbiji sa prosečnom platom. Većina njih nije uspela. Jasno su rekli da nisu u stanju.
Volela bih da vidim ministre, koji nisu ovde, da odgovore na neka pitanja, da kažu da li su oni možda pokušali da žive sa 4.200 dinara, koliko danas prima 98.000 ljudi u Srbiji. Ili, možda, u lakšoj situaciji, sa 7.500 dinara, koliko prima 430.000 ljudi, pa i sa 15.000 dinara, koliko prima preko milion ljudi u Srbiji. Da su uspeli da sastave makar pet dana sa tim parama, možda bih poverovala da je u Srbiji danas moguće živeti pod tim uslovima, plus kupovati lekove, plus plaćati privatne laboratorije, plus plaćati struju da vam je ne isključe. Nažalost, to u praksi nije moguće. Zato je sva priča i prepucavanje oko ove teme potpuno besmislena ukoliko ne možete da obećate da je u realnosti to sprovodljivo.
Slažem se, nikoga ne zanimaju procenti i ukupne brojke, svakoga zanima njegov sopstveni život i da li je u stanju da sastavi kraj sa krajem od prvog do prvog. Ali, to nije moguće, gospodo draga.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik Ivana Kovačević. Neka se pripremi narodni poslanik Živorad Smiljanić. Još jednom vas molim da vodite računa o vremenu koje je dozvoljeno za izlaganje. Izvolite.

Ivana Kovačević

G17 Plus
Uvaženi predsedavajući, kolege i koleginice narodni poslanici, danas je na dnevnom redu Skupštine Srbije čitav set zakona koji treba da transformišu i reformišu naš penzioni sistem. Zašto je ova reforma neophodna? Prvi i osnovni razlog je zato da bi ubuduće penzije mogle redovno i sigurno da se isplaćuju.
Lako je zaključiti da su promene potrebne, ako se setimo da je tokom pedesetih godina broj penzionera u odnosu na broj zaposlenih bio 1:5, da se tokom osamdesetih taj odnos smanjio na 1:3, a da je već početkom ovog veka, ovog milenijuma, taj odnos došao na 1:1.
Nije to samo slučaj u Srbiji. To je slučaj u skoro celom svetu, celoj Evropi. Zato je većina država, gotovo cela Evropa, uradila reformu svog penzionog sistema. Zašto su to morali? Jednostavno, životni vek se produžava, to je dobro i pozitivno, ali se smanjuje natalitet. I to nije dobro. Zato su sve države to već uradile.
Navešću vam primer da, recimo, u Republici Srpskoj starosna granica za odlazak u penziju je za žene 60 godina, a za muškarce 65. Isto tako je u Hrvatskoj, Albaniji, Rumuniji. U Makedoniji je malo drugačije urađeno, tamo je 62 godine za žene, a 64 za muškarce. Da ne navodim visokorazvijene zemlje tipa Norveške i Danske, gde je i za žene i za muškarce ta granica za odlazak u penziju 67 godina.
Mislim da se mnogi od vas sećaju da je do 1982. godine ta granica u Srbiji bila za žene 60 godina, a za muškarce 65 i da su se penzije usklađivale sa troškovima života. Upravo je to predlog u ovom zakonu o kome danas pričamo. Međutim, to se neće naglo uvesti, nego postepeno. Znači, pomeraće se svake godine na svakih šest meseci ta granica. Tek 2009. godine će važiti ta granica – 60 za žene, 65 za muškarce.
Pri tome ne smemo izgubiti iz vida da će odredba koja je do sada važila i dalje da važi, a to je da žene sa 35 godina staža i muškarci sa 40 godina staža i dalje mogu da odu u penziju sa 53 godine života. Dakle, oni koji su ranije počeli da rade, već sa svojih 18-19 godina, oni će otići sa 53 ili sa 55 godina u penziju, u zavisnosti koliko staža imaju.
Penzije će se usklađivati obavezno jednom godišnje, a po potrebi i češće. To će ići kombinovano do 2009. godine: ići će, znači, delimično usklađivanje sa platama, a delimično sa troškovima života.
Ono što je u okviru ovog seta zakona potrebno istaći, ono što muči naše penzionere koji imaju najniže penzije, to je da će se najniže penzije povećati.
Moram da iskoristim priliku i da odgovorim jednoj baki koja se zove Dobrinka, iz Srpske Crnje, koja me je pitala pre mesec dana kada će se povećati te male penzije, jer ona prima 4.000 penziju. Ovo je prilika da odgovorim: čim usvojimo ovaj zakon steći će se svi uslovi da se to uradi, tako da već u januaru svi ti penzioneri mogu da očekuju penziju od 6.300 dinara, a ne 4.200, koliko sada dobijaju.
Naravno, postoji čitav niz drugih mera za siromašne penzionere, a to je regresiran ogrev, električna energija i neke druge mere. Sve se to radi upravo zbog toga da ne bi teret tranzicije pao na te najsiromašnije penzionere.
Takođe, radi zaštite onih građana koji su blizu penzije, a može se desiti da slučajno ostanu bez posla u naredne dve godine, ako postanu tehnološki višak ili ukoliko firma ode pod stečaj, za njih će važiti stari uslovi i ona niža granica pod kojom mogu otići u penziju.
Takođe, ono što je jako važno, to je zakon koji omogućava povezivanje staža. Mislim da svi prisutni ovde imamo jako puno prijatelja, poznanika, rođaka koji su tokom devedesetih godina, a i kasnije, radili u firmama koje im nisu uplaćivale doprinose.
Nažalost, oni to obično nisu ni znali. Znate kada su to saznali – saznali su u momentu kada su odlazili da podnesu zahtev za penzije. Zamislite taj šok kada čovek ode, podnese zahtev za penziju i tada sazna da mu fali jedna, dve, tri ili pet godina staža. Sada će se to ispraviti. Njima će biti upisan taj staž.
Mislim da se time ispravlja jedna jako velika nepravda prema tim ljudima. Ono što je bitno za njih, to je da znaju da u momentu kada se ovaj zakon usvoji, u roku od tri meseca, ili njihove firme ili oni lično PIO fondu mogu podneti zahtev, da ne promaše taj rok. To je za njih jako važno da znaju.
Još nešto što će se ispraviti, kao nepravda; to je dug prema penzionerima koji je nastao u prethodnom periodu. To iznosi 1,5 penziju prema PIO zaposlenima i nekih 20 penzija prema zemljoradnicima koji su u penziji. Znači, u narednih par godina, jednom godišnje će se njima isplaćivati taj novac i tako će im se vratiti taj dug. Ova država do sada sve što je obećala, ova vlada je to i uradila. Kao što je vraćala staru štednju, kao što vraća dugove koji su nastali kod Jezde i Dafine, tako će vratiti i ovo.
Na kraju, ali ne kao manje važno, moram da istaknem važnost zakona o dobrovoljnim penzionim fondovima. Već i sada neki ljudi uplaćuju sebi dodatno penziju, ali ono što je dobro u ovom zakonu jeste da će država tačno precizirati uslove, znači ko će moći da se bavi, upravo da bi garantovala da ne bi došlo do nekih prevara i da opet građani ne bi uludo davali svoj novac.
Dakle, svaki građanin će moći da se opredeli, država će propisati tačne uslove ko to može, te će firme garantovati određena sredstva koja će biti garant svega toga. Svako će se mesečno opredeljivati, neko će možda moći 1000 dinara, neko 2000, neko 3000 da uplaćuje sebi i to će im se kasnije vraćati kao dodatna penzija, a taj novac će naravno biti mnogo veći nego da klasično štede u bankama.
Ovako postavljen sistem ovog kompletnog seta zakona omogućava da se ubuduće ostavi prostor da se formira budžet koji će biti u mnogo većoj meri razvojni i, isto tako, daće mogućnost da se smanje porezi i doprinosi na plate. To je važno zbog investicija. Svi pričamo o tome da nam trebaju investicije, ali kada neki investitori dođu i kada čuju kako je sada postavljen sistem njima to još uvek ne odgovara. Znači, u celom setu zakona koji smo donosili prošle godine i ovo je jako bitno, da se otvore nova radna mesta i da se konačno mladi u većoj meri zapošljavaju.
Upravo zbog toga G17 plus vrlo čvrsto podržava ovu reformu, a da smo na dobrom putu mislim da nam je svima jasno, jer Svetska banka je upravo iznela pokazatelje da je Srbija trenutno lider u svetu po broju reformi koje su donesene u toku prošle godine. Ovaj parlament je na predlog Vlade usvojio čitav set zakona i ovaj zakon će isto tako doprineti tome da se Srbija otvori za investicije.
Ovde je bilo skeptika, danas sam pažljivo slušala izlaganja, pa su rekli – jeste, ali gde je dobrobit od svih tih reformi. Ako se dobro zamislimo, mi smo cele prošle godine jako vredno radili i sledeće su rezultati.
Mislim da zato svi treba da budemo optimisti i da sada slede upravo rezultati onoga što se do sada radilo. Sve vas pozivam da ipak glasamo za ovaj zakon.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Živorad Smiljanić, a neka se pripremi narodni poslanik Helijana Dragojević.

Živorad Smiljanić

Socijalistička partija Srbije
Poštovani poslanici, danas kada govorimo o ovom zakonu samo me interesuje, odnosno želim da govorim o reformi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Postavlja se pitanje koje postavljaju penzioneri, a i mi koji ćemo za nekoliko godina biti u penziji, da li će penzije stvarno rasti ili će praktično ostati na nivou u narednih 15 godina, pa ta svetla budućnost koja nas sa ovim reformama čeka biće ono "ne lipši magare do zelene trave".
Status penzionera kakav je danas: danas u Srbiji, u martu mesecu primilo je penzije 1.240.499 penzionera. Prosečna penzija u to vreme bila je 11.150 dinara, a minimalna penzija je 4.350 dinara. Ovu minimalnu penziju prima oko 65.000 penzionera, a između te minimalne i prosečne od 11.000 dve trećine penzionera ili otprilike 700.000 penzionera prima ovu minimalnu penziju.
Ovde je jasno rečeno da neće više penzije da prate rast plata i da će praktično ostati maltene na tom nivou.
Znam kakva je situacija u privredi. Imamo milion ljudi koji ne rade, koji nemaju šanse da rade. Prema tome, znamo u kakvoj je situaciji Vlada i ne želimo da rušimo Vladu, ali postoji jedan minimum socijalne pravde za koji se mi socijalisti zalažemo i ispod tog minimuma jednostavno ne želimo da idemo, jer su penzioneri najugroženija kategorija ljudi; mi ovim zakonom praktično vršimo eutanaziju penzionera, jer jednostavno sa tim se ne može preživeti.
Imali smo priliku prvi put da nam u SPS dođe predsednik sindikata, da nam dođe predsednik Unije poslodavaca. Predsednik Unije poslodavaca, oni se bore za to da njihov fond ostane samostalan, jer može da isplaćuje redovne penzije privatnicima.
Ono što smo pokušali, a nismo imali prilike, jeste da razgovaramo sa predstavnikom penzionera, Krkobabićem, koji je dolazio na razgovore kod nas; on je sada prezauzet formiranjem penzionerske stranke, pa nema vremena.
Ali, zato sam zamolio Milana Nenadića, predsednika Udruženja penzionera Vojvodine, koji je 20 godina bio direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja, koji veoma dobro to poznaje, da mi napravi analizu kakva je situacija po sadašnjem zakonu i koje je pogoršanje koje će se desiti usvajanjem novog zakona.
On je napravio tačnu analizu, jer je dobar ekonomista, i napisao da se po sadašnjoj švajcarskoj formuli prate troškovi života, pokazuje konstantno opadanje učešća prosečne penzije i to sa sadašnjih 65% 2010. godine će pasti na 54,17%; 2015. godine će pasti na 46,45%, a 2020. godine pašće na 42,65% od prosečne plate.
Stalno smanjenje penzija, da bi bilo realno, iskazuje se sada u evrima. Polazeći od nivoa sadašnje prosečne zarade u Srbiji koja je 200 evra, sadašnja prosečna penzija je oko 130 evra i po ovom modelu usklađivanja, to je ovaj koji je sada na snazi, ako bude 2010. godine, a čuli smo od ministra Lalovića da je rekao da će 2010. godine penzija biti praktično između 140 i 170 evra, 2010. godine će biti po ovom sistemu, ako je 300 evra, penzije bi dostigle nivo od 162,50 evra. To je upravo taj raspon po sadašnjem sistemu koji će biti 2010. godine.
Godine 2015, ako je prosečna zarada 400 evra, računamo da ćemo do tada imati toliki prosek, prosečna penzija će biti 189,58 evra, a 2020. godine, kada prosečna zarada bude 500 evra, prosečna penzija bi dostigla 213,27 evra i iznosila bi samo 42% od prosečne zarade. To je ono što je sada na snazi.
Međutim, ukoliko usvojimo ovaj zakon, treći model, tj. usklađivanje penzija po Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pokazuje rapidno smanjenje učešća prosečnih penzija u prosečnoj zaradi.
Sa sadašnjih 65% u 2010. godini činiće samo 46,12%, u 2015. godini ona će činiti 34,59%, a u 2020. godini ona će da padne na 27,67% od prosečne plate.
Prosečne penzije iznosile bi 2010. godine 138,35 evra. Ministar Lalović je rekao između 140 i 170 evra. Iznosiće manje od 140 evra. Takve bi ostale svih narednih godina, jer prikazana je realna veličina u evrima. Ukoliko bi prikazano kretanje zarada bilo brže, onda bi bio nepovoljniji odnos između zarada i penzija.
Drugim rečima, ovim zakonom bi, praktično, penzije padale; i one najveće bi padale na onu najnižu zakonom zagarantovanu penziju. Praktično, mi bismo u narednih 15 godina primali oko 140 evra, iako bi plate rasle.
Prema tome, zašto se insistira da se odustane od ovog švajcarskog modela? Ako idemo samo na usklađivanje sa troškovima života, onda smanjujemo penziju koja će biti; ono što se desilo u BiH i u Poljskoj, gde su penzije socijalna kategorija, da više nema veze koliko ste vi od svoje plate uplaćivali doprinosa; biće jedna uravnilovka na nivou najniže penzije, što govori o besmislenosti ovakve reforme, jer ćemo, praktično, svi biti socijalna kategorija kad odemo u penziju.
To je ono što mi, što su neki poslanici rekli, danas glasamo i odlučujemo o sebi. Neću da govorim o politici, o pljački. Znate kakva je 2002. godine bila euforija – penzionerima 1.000 evra, da ne govorimo tužnu priču kada je jedan od DOS-ovih penzionera nudio besplatne mrtvačke sanduke. Hoću da kažem da je kategorija penzionera ugrožena. Menjanjem ovog zakona ide se na još goru situaciju kod penzionera.
Ne verujem da MMF toliko nas ucenjuje. MMF ima stav da 3% bruto nacionalnog dohotka ne može biti deficit u budžetu. Međutim, nijedna zemlja zapadne Evrope nema suficit u budžetu. Jedino Rusija sada ima suficit zato što je nafta porasla. Nemci uvek imaju više od 3%, pa nikom ništa.
Prema tome, jeste teško Vladi. Mi pred svaku poslaničku grupu, ako zakon ne prođe - pada Vlada. Zašto Vlada da padne ako ne prođe jedan zakon koji štiti milion i nešto penzionera?
U krajnjoj liniji, u toj dilemi, pogotovo mi socijalisti, ili da ostane Vlada ili da ne ugrozimo još više penzionere, mi nemamo dileme, mi moramo da stanemo na stranu penzionera i staćemo. To je minimum ispod koga mi ne idemo. Nećemo da ugrozimo tu najugroženiju kategoriju, jer, na kraju, to je i naše biračko telo. Ipak se oni sećaju vremena kad je bilo više.
Pljačka je počela onda kada je donet DOS-ov Zakon o privatizaciji, kada je legalizovana pljačka društvene imovine, kada su ti tajkuni o kojima pričate počeli kupovati za 20% knjigovodstvene vrednosti preduzeća. Što vreme više prolazi, odzvanjaju mi reči Mićunovića, kad sam ušao u Saveznu skupštinu i kada je rekao: "Vama socijalistima smo zahvalni, sve ste sačuvali, sada ćemo mi sve to da prodamo". Sve su prodali i sve opljačkali.