ŠESTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 26.12.2007.

12. dan rada

OBRAĆANJA

...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Hvala, gospodine Marton. Reč ima narodni poslanik Miroslav Markićević, zamenik predsednika poslaničke grupe DSS-NS-dr Vojislav Koštunica.
Izvolite, gospodine Markićeviću.
...
Nova Srbija

Miroslav Markićević

Gospodine predsedavajući, gospodine predsedniče Vlade, kolege narodni poslanici, narode srpski, tokom pregovora o konačnom statusu KiM, kao i na sednici SB UN, pokazalo se da je argumentima prava i pravde suprotstavljen argument sile.
Srbija i zemlje koje su protiv nacionalne secesije srpske pokrajine smatraju da je međunarodno pravo jedini civilizovani i samim tim jedini održivi i trajni okvir za rešavanje ovog pitanja. U duhu tolerancije i u skladu sa najvišim demokratskim vrednostima na kojima počiva naše društvo, pokazali smo spremnost, odgovornost i fleksibilnost da Albancima koji žive na KiM pružimo najveći mogući stepen političke autonomije.
Podsećam da na Kosmetu, bar u jednom njegovom delu, žive ne samo Albanci, nego i Srbi i pripadnici drugih etničkih grupa, kao i da je sadašnja demografska slika u pokrajini posledica etničkog čišćenja nealbanskog življa 1999. godine, ali i proterivanja srpskog stanovništva koje je započelo pod okriljem italijanske okupacione vojske u Drugom svetskom ratu, a trajno verifikovano donošenjem Brozovih zakona o zabrani njihovog povratka. Posle potpisivanja Kumanovskog sporazuma Srbi su, ovaj put pred očima međunarodnih snaga, bili prinuđeni da napuste prostore južno od reke Ibra, posebno Prištinu, u kojoj ih više nema.
Civilna misija UN, uprkos deklarativnom zalaganju za multietničko i multikulturalno društvo, nije uvažila politička prava Srba koji su ostali da žive na KiM, kao ni onih koji su proterani i raseljeni, pa je dopustila da Prištinu u proteklim pregovorima predstavlja delegacija sastavljena isključivo od pripadnika albanske nacionalnosti. Neki od članova te delegacije su predvodnici najmilitantnijih pokreta i organizacija i lično su odgovorni za etničko čišćenje i progon nad Srbima. Srpsku zajednicu niko nije pitao za mišljenje. Onda ne čudi što je pregovarački tim iz Prištine dolazio samo sa jednom opcijom, a to je nezavisno Kosovo. To je jedini razlog zbog koga kompromis nije bio moguć.
Onaj deo međunarodne zajednice koji predvodi SAD znao je unapred kakav će biti ishod pregovora i ohrabrivao je albanske pregovarače da ne prihvate kompromis. Njihov zaključak je – kad nema kompromisa, može se nametnuti jednostrano rešenje. Na isti način zaobilazi se i SB, kad nema odluke SB, može se pristupiti jednostranom priznavanju nezavisnosti Kosova.
U svetu koji je uređen na temeljima prava, međutim, stvari stoje drugačije. Kada kompromis između suprotstavljenih strana nije moguć onda se primenjuje rešenje prema važećim pravnim normama.
U našem slučaju norma međunarodnog prava, bez ostatka, poklapa se sa svim političkim dokumentima na kojima su izgrađeni međunarodni odnosi posle Drugog svetskog rata i izričito kaže da je Kosmet neotuđivi deo Srbije. Ne postoji nikakav prostor za drugačije tumačenje ili za dilemu oko njegovog statusa. Svaka drugačija odluka bila bi osporena pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, osim ako ova visoka institucija međunarodnog pravosuđa, sa autoritetom i dostojanstvom koji je izgrađivala gotovo jedno stoleće, ne bi podlegla nečijoj političkoj samovolji. To bi onda bio kraj i ovoga suda i velike ideje o uređivanju međunarodnih odnosa na principima prava, a ne nasiljem.
Ili će Međunarodni sud pravde da obesmisli zahteve secesionista ili će oni da obesmisle postojanje ovog suda i vladavinu prava. Trećeg nema. Zbog toga je dalekosežan značaj načina na koji će se pristupiti pitanju statusa Kosova i Metohije, pravom ili silom.
Ali, ni opredeljenje za nasilno otcepljenje KiM neće ostvariti snove secesionista. Ne samo što Srbija to nikad neće priznati, nego ni pravo neće trajno ustuknuti pred silom. Svet u kome živimo i u kome tinja nemali broj sukoba i pretnji, može da opstane u miru i sigurnosti samo pod uslovima vladavine prava u međunarodnim odnosima.
Bez toga niko, pa ni najveća sila, koja se danas stavlja iznad prava i našu zemlju stavlja iznad zakona, ne može da ima spokojnu budućnost.
I student prve godine na pravnom fakultetu zna da je ništavan svaki ugovor koji je iznuđen na silu.
Kad se ponovo uravnoteže odnosi moći u svetu i ponovo uspostavi pravni poredak, sve odluke koje su iznuđene pritiscima veće sile postaće ništavne.
Srpski govoreći, Amerikancima bih poručio – nemojte džabe da ih priznajete!
Nije ovo prvi slučaj diskriminacije srpskog naroda. Naša prava se ne priznaju još od samog početka raspada Jugoslavije, kada je tri miliona Srba na silu istrgnuto iz države koju su stvorili.
Pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice izgubili smo i državu i suverenost, a sa mnogih prostora na kojima su živeli hiljadu godina na njima je izvršeno etničko čišćenje i za to se nije postavilo pitanje bilo čije odgovornosti.
Kada smo pomislili da je prestalo to ludilo i da će famozni princip da se Jugoslavija može podeliti isključivo po granicama nekadašnjih republika da važi to i za Srbiju, ponovo dolazi svetski geometar da još jedanput isparceliše našu državu i otrgne samu postojbinu našeg nacionalnog identiteta.
Kako onda da poverujemo da nas evropsko društvo poštuje i da nas EU iskreno želi u svojim redovima?
Stiče se utisak da bi nas odmah primili kada bismo prestali da budemo ono što jesmo; ako zaboravimo Gračanicu i Pećku patrijaršiju i prestanemo da pišemo ćirilicu, ako kažemo da smo sami krivi za sve što su nam uradile ustaše, nacisti i handžar divizije, mudžahedini, bojovnici Bljeska i Oluje, vidljivi i nevidljivi bombarderi i tomahavk rakete. Ni to ne bi bilo dovoljno, morali bismo još da se dobrovoljno odreknemo KiM.
Mi danas kategorički moramo da kažemo da je čitav projekat i kampanja za stvaranje albanske države na delu teritorije Srbije začeta i bez ostatka se sprovodi nasiljem. Nije reč samo o nasilju nad pravnim poretkom međunarodne zajednice, nego o organizovanom vojnom udaru, koji je započeo pre deset godina.
Paravojne formacije albanskih i međunarodnih terorista, pod nazivom ''Oslobodilačka vojska Kosova'', ponekad uz prećutnu, a ponekad uz eksplicitnu podršku SAD i nekih zemalja EU, da pomenemo samo moćnog izaslanika Ričarda Holbruka, opremljene i naoružane iz magacina NATO-a, započele su oružana dejstva protiv naše zemlje.
Vojnu akciju nastavio je NATO 1999. godine, ubijajući građane Srbije, razarajući njena materijalna dobra i ekonomsku supstancu. Unutrašnje i spoljno nasilje koordinisano je da bi se stvorili uslovi za otcepljenje KiM.
Partnerski odnosi jednog dela međunarodne zajednice i albanskih secesionista pokazali su transparentnost i ovih dana kada su visoki zvaničnici i šefovi nekoliko evropskih država otvoreno uslovljavali naše pristupanje Uniji i odricanje od Kosova.
U prilog nepravnom, nacionalnom i kriminalnom karakteru tvorevine koju ovi partneri prave na teritoriji naše južne pokrajine govori i činjenica da su mnogi od službenika i visokih predstavnika civilne i vojne misije bili osumnjičeni ili dokazano upleteni u nezakonite radnje i poslovne malverzacije, a da protiv njih nikada nije pokrenuta istraga. Naprotiv, u svojim zemljama, nagrađivani su napredovanjem u karijeri. Marti Ahtisari je čak opunomoćen da formuliše predlog o konačnom statusu KiM, a da nikome nije morao da objasni poreklo milionskih svota koje su mu uplaćene na bankovni račun.
Međunarodnim policijskim organima odlično je poznato da proizvodnja i trgovina narkoticima ima svoju evropsku bazu upravo u ovom području. Ako taj kriminal ne može da se zaustavi pod međunarodnom upravom, kakav tek monstruozni lik bi dobilo KiM pod vlašću ratnih zločinaca i mafijaških bosova. Ili su to razlozi zbog kojih neko upravo želi da se po svaku ceni stvori monstrum država.
Na samom kraju podsetiću na lekciju iz istorije, koju mora da zna svako ko se bavi politikom, a posebno oni koji donose krupne odluke sa dalekosežnim posledicama. Sila može privremeno da nadvlada pravo, ali pravdu ne može da prevari ni za jedan dan. Sve ono što je silom napravljeno ima ograničeno i neveselo trajanje.
Evropskoj uniji bilo bi bolje da ne čini još jednu nepravdu nad Srbima i da ne priznaje nezavisnost KiM, jer, koliko sutra, mogla bi da otkrije da ima veći interes od nas samih da Srbiju vidi u svojim redovima. Njeni funkcioneri su na pogrešnom putu, iako misli da će Srbija popustiti pred ucenama i da će se odreći Kosova zarad članstva u EU.
Rezolucija, čiji tekst danas treba da usvojimo, predlaže Narodnoj skupštini i svim građanima naše zemlje izraz je našeg čvrstog opredeljenja da samo Srbija u svojim celovitim granicama može da nastavi proces pridruživanja Uniji.
Ukoliko bi EU donela odluku da prizna secesiju dela naše države i pogazi međunarodno pravo i elementarnu pravdu, ne vidimo smisao pridruživanja Srbije ovoj organizaciji. Takođe, Srbija treba da bude dosledna u svom stavu da se nijedno rešenje ne može nametnuti silom i zbog toga EU ne može bez odluka Saveta bezbednosti da pošalje na KiM svoju misiju umesto postojeće misije UN.
Naše konačno i nepokolebljivo stanovište jeste da su KiM po pravu i po pravdi zauvek i neotuđivi deo Srbije. Kako radili, tako nam bog pomogao! (Aplauz.)
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Hvala, gospodine Markićeviću.
Reč ima narodni poslanik Riza Halimi. Izvolite.

Riza Halimi

        Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, pošto se i ovaj predlog rezolucije bitno ne razlikuje od prethodnih i ovaj put ću biti protiv.
Podsetiću da je u poslednje dve godine međunarodna zajednica veoma intenzivno angažovana na zaokruživanju procesa definisanja statusa Kosova. Na osnovu poznatih principa, koje je utvrdila Kontakt grupa, sačinjen je poznati predlog Martija Ahtisarija, specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN, o međunarodno nadgledanoj nezavisnosti Kosova.
Ovaj dokument i pored opštih kritika upućenih i sa srpske, a i sa albanske strane, ipak predstavlja najkompletniji i najozbiljniji projekat koji ima realne mogućnosti da se uz međunarodnu podršku ostvaruje u praksi, a što bi omogućilo da se na Kosovu ostvaruje demokratsko društvo koje bi obezbedilo normalan život za sve njene građane, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Ako bismo eliminisali nacionalističke strasti i predrasude, moramo priznati činjenicu da se Ahtisarijevim dokumentom supstancionalno proširuju okviri međunarodnog prava u oblasti ostvarivanja manjinskih prava, kako individualnih, tako i kolektivnih.
Kosovskim Srbima se ovim predlogom nude kolektivna prava, slična pravima koja su Albanci nekada uživali u bivšoj SFRJ, samo što sada imamo međunarodne garancije da će ova prava Srba biti stalna obaveza kosovske vlasti. To znači, da ne bi bilo šansi da se ponovi već viđeni scenario, kojim su tadašnje srpske vlasti nasilno ukinule ustavni položaj Kosova u bivšoj Federaciji, da bi nakon toga prvo ukinuli najelementarnija ljudska prava kosovskim Albancima, a zatim, i klasičnim genocidom izazvali humanitarnu katastrofu koja je nakon toga izazvala i NATO intervenciju.
Ozbiljna politika bi morala uzeti u obzir činjenicu da su društveni procesi nepovratni i da je nelogično, čak i nemoralno, očekivati da nakon pomenutih tragičnih događaja, kao i nakon uspostavljanja civilne i vojne međunarodne administracije na Kosovu, da će se ponovo eksperimentisati sa sudbinom stanovništva Kosova i da će se zarad emocija, a pre svega interesa pojedinih političkih struktura u Srbiji, žrtvovati pravo na normalan život građana Kosova.
Realna politika bi, umesto nostalgičnih deklamacija izvučenih iz arhiva davno prohujalih vremena, kada su se Srbi i Albanci borili za svoje nacionalne projekte, mogla da se u okviru savremenih evropskih vrednosti daleko više angažuje u pravcu poboljšanja ponuđenih formulacija u Ahtisarijevom dokumentu.
Mora se konačno shvatiti koliko je važno da se odmah krene u pravcu rešavanja životnih problema na Kosovu, na osnovu principa Kontakt grupe. Da se javno prizna neophodnost napuštanja strategije beskonačnog prolongiranja definisanja statusa Kosova, u okviru nelogičnog i kontraproduktivnog zalaganja za očuvanje nepodnošljivog statusa kvo i zamrznutog sukoba koji ni u kom slučaju ne odgovara građanima Kosova, koji su opredeljeni, naravno, da se zajednički izbore za normalan život.
Zaista je neprihvatljiva ova rezolucija kojom se nastoji komunicirati samo sa srpskim i nealbanskim stanovništvom Kosova, da se mimo svih savremenih civilizacijskih vrednosti šalju kosovskim Srbima poruke samoizolacije i odbijanja zajedničkog života na Kosovu. Govorim u ime Albanaca preševske doline koji se nalaze teškom položaju, a ipak aktivno pokušavaju političkim putem unutar institucija Srbije da rešavaju veoma teške i veoma važne životne probleme.
U ovom pravcu bitan je značaj jedinstva Narodne skupštine, naravno da ne mislim na već viđeno i skupo plaćeno jedinstvo iz 1998. godine, nego na jedinstven pristup zasnovan na evropskim vrednostima koji bi uz saradnju sa EU omogućio stvaranje demokratskog Kosova, zajedničke kuće za sve njene građane. Apsolutno mislim da je za Albance preševske doline stabilizacija prilika na Kosovu veoma bitna stvar, jer bi to bio preduslov da oni prestanu više da budu taoci nepodnošljive situacije na Kosovu, da se konačno krene ka boljem životu i da to oseti čitavo okruženje.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Po Poslovniku, narodni poslanik Rajko Baralić. Molim da ne izazivamo replike.

Rajko Baralić

Gospodine Albijaniću, gospodine predsedniče Vlade, članovi kabineta, dame i gospodo narodni poslanici, samo kratko, dva pitanja. Jedno se tiče dela izlaganja uvaženog kolege Rize Halimija, a povezano je sa izlaganjem, takođe, uvaženog kolege Nenada Čanka.
Kolega Nenad Čanak je danas ovde, pominjući istoriju, spomenuo 1912. godinu kao prvu koja je važna na Kosovu, kao da se od Mehmeda Osvajača do pojave Mustafe Kemala Ataturka ništa nije dogodilo na Kosovu i Metohiji. To je šest vekova, gospodine Halimi i gospodine Čanak, kao da Prizren nije bio carski grad pre 1912. i kao da Gračanica, Visoki Dečani i Pećka patrijaršija nisu postojali pre 1912. godine na Kosovu i Metohiji. To je prva stvar.
Druga stvar, gospodine Halimi, razumem vašu političku borbu. Ona je potpuno legitimna. Ona odražava politički interes građana albanske narodnosti koji žive u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa, a ne u preševskoj dolini, to ne postoji.
Želim da vam kažem, da skupo plaćeno jedinstvo iz 1998. godine, o kom vi ovde govorite, a to je ono zbog čega sam se javio, jeste ono jedinstvo koje je omogućilo građanima Srbije da prvi put u svom parlamentu izglasaju bilo šta da NATO ne stavi veto, Parlament Kosova i Metohije i Parlament AP Vojvodine.
Da nije bilo tog skupog jedinstva, mi danas ovde ni o čemu ne bismo ni razgovarali. To bi već bilo nekoliko država. Ponosim se što pripadam srpskom narodu i SPS, koja je animirala to jedinstvo i koja je napravila važan temelj i za ovaj Ustav onim Ustavom koji je na krilima tog jedinstva usvojen.
Vama i vašim sunarodnicima želim sve najbolje, ali vas molim, podsećam vas da vi živite u državi Srbiji koja ima svoj Ustav i, molim vas, da ga poštujete. Molim vas, da ga poštujete. Treba li da vas podsetim kako su i kako danas žive Srbi u Albaniji, u državi Albaniji, o njoj govorim, koja prava su oni tamo ostvarivali, a koja ostvaruju danas. Dakle...
(Predsedavajući: Vreme.)
Zahvaljujem, gospodine Albijaniću. Skupo plaćeno jedinstvo, pitanje je gospodine Halimi šta je skupo. Zavisi kako za koga. Izgleda da je najjeftinije pokloniti teritoriju, pokloniti svetinje, pa kako vi kažete, pod garancijom i sa garancijom međunarodne zajednice omogućiti majorizaciju na Kosovu, da Albanci na Kosovu i Metohiji proglase svoju državu, pa da uz međunarodne garancije onda garantuju Srbima pravo. Kako bi to rekli ovi novi demokratori, srpski narod nema demokratski kapacitet da garantuje ta prava...
(Predsedavajući: Gospodine Baraliću, vreme.)
...na Kosovu i Metohiji. Gospodine Albijaniću, kako za koga. Zahvaljujem.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Replika, narodni poslanik Riza Halimi.

Riza Halimi

Hvala, gospodine predsedavajući. Dame i gospodo narodni poslanici, da skrenem pažnju, naravno, nisam slučajno spomenuo 1998. godinu i tu homogenizaciju u ovoj Narodnoj skupštini, povodom već poznatog pitanja o kome je gospodin Čanak govorio i, naravno, što je izazvalo konfrontaciju sa čitavim savremenim svetom. Apsurdno je da se tom logikom i dalje nastavlja, jer apsolutno to nije interes nijednog građanina ove države. To je, po meni, jedna stvar.
Drugo, stvarno je bespredmetna neka ozbiljna rasprava, o tome, pored legitimnog prava na kulturnu baštinu i verske objekte, da se sačuva i da se to do kraja ispoštuje, jer se ne može na osnovu toga preuzeti, apsolutno, neko srednjevekovno pravo vladanje ljudima, uz automatsko sticanje prava na neki prostor zbog ovih ili onih objekata. Države se grade i osnivaju da bi ljudima bilo bolje, da bi ljudi imali dobar život, da bi ljudi imali normalan život.
Mi smo videli na delu, ne, dobro ste vi počeli od Balkanskog rata, ali namerno nisam ušao u te vode. Ušli smo u one vode kada se u bivšoj Jugoslaviji ipak normalnije živelo, samo sam spomenuo, koji su bili razlozi da se to do krajnosti destabilizovalo i proizvelo tragedije koje, često se kaže, nije videla Evropa nakon Drugog svetskog rata, o tome mi u ovom slučaju govorimo. I apsolutno smatram da je konačno došlo vreme da se ovaj parlament okrene realnoj politici, stvarnom životu.
Ljudi me sa Kosova susreću i često mi kažu – dokle će ovo, dokle će ovo ludilo trajati i kada ćemo kao ljudi živeti. U tome je esencija i suština problema. Hvala.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Dragoljub Mićunović, zatim Vesna Pešić.
...
Demokratska stranka

Dragoljub Mićunović

Gospodine predsedavajući, predsedniče Vlade, ministri, naravno, ovde se može govoriti na više načina. Ja sam dobio zadatak da govorim u ime DS, koja je u vladajućoj koaliciji i koja ima velike odgovornosti za sprovođenje politike. Utoliko taj govor moram da svedem, ne da bih se sebi dopadao, niti da bih se dopadao publici, nego da kažem šta otprilike mislim da je zadatak i Vlade i narodnih poslanika u ovom teškom času.
Mi smo zaduženi za opšte dobro građana, da činimo sve što najbolje možemo u njihovom interesu. Ali, nekada se desi da dva dobra dođu, naizgled, u jednu koliziju. Ovde o tome govorimo, nemojmo da širimo teme. Ovo sledeće pitanje – da mi održimo teritorijalni integritet Kosova u Srbiji, što nije samo po sebi cilj koliko je istrajavanje na međunarodnom pravu, na određenim principima, što moramo činiti. Drugo je dobro da ne zaustavimo naš put ka evropskim integracijama, koja obezbeđuje, prvo, bolji život i borbu protiv izolovanosti, jednom rečju napredak u skladu sa ostalim narodima Evrope.
Da li mi možemo da pomognemo da ta dva dobra ne ugrožavaju jedno drugo, nego da pomažu jedni drugima. Da mi branimo principijelno, ne samo međunarodno pravo, nego i neku vrstu demokratskog međunarodnog poretka odnosa među državama i poštovanja međunarodnih povelja, paktova itd. Time se brani i dostojanstvo zemlje i sve ostalo, a da pri tome ne zalutamo, nošeni isključivo emocijama, pa da onda uđemo i u neku vrstu retorzije, koja je ovde jako često u ovoj skupštini pominjana, to je bila čak neka vrsta ideologije, što bi značilo – zub za zub, oko za oko, nego da probamo da usvojimo međunarodni oblik ponašanja. Retorzija je primitivno, emotivno sredstvo, odbačeno i u međuljudskim odnosima, a kamoli među državama; nema više ni smrtne kazne čak i za one koji izvrše višestruka ubistva.
Prema tome, da se na neki način ponašamo, što je moguće, odgovornije. Uvek sam bio pristalica jednog realističkog pristupa činjenicama.
Bilo je ovde ratobornih izjava, rezolucija, događaja, ne bih sada to pominjao. Ali, ne bih hteo da, na neki način, svakoga ili bilo koga zbog toga vređam ili da nipodaštavam. Emocije su potpuno ljudska stvar, kao i verovanja i one, kada postanu materijalna sila, kada ovladaju ljudima, onda one moraju biti, takođe, uvažavane.
Slušajući mnoge govore, imao sam utisak da jedan deo nas poslanika vodi računa o realizmu, o budućnosti, zanemarujući naše sadašnje podele i našu sadašnju političku društvenu, realnost i ono što su emocije. Vidite, možda sa najboljim namerama, ili neoprezno, podignuta su očekivanja građana o tome da će se na najbolji način rešiti pitanje Kosova. To je sada jedna činjenica. Ko god to pokušava da ignoriše, mislim da ne postupa politički mudro.
Naravno, šta je osnovna vrednost sada za nas ovde. Prvo je stabilnost. Ali, šta znači stabilnost? Da li je to samo mir i trajnost institucija ili nešto više od toga? Mislim da je stabilnost nešto mnogo više kao vrednost, jer stabilnost nam tek omogućuje budućnost, da predviđamo budućnost, da se nadamo budućnosti. Ako smo stabilni, onda smo predvidljivi i onda će doći i investicije i što god hoćete, politički prijatelji, itd. Onda smo predvidljivi i sebi i drugima.
Mi imamo jednu drugu opciju koja je, takođe, legitimna, ali koja nema mnogo uporišta u realnosti, iako mi ovim sastancima u Skupštini, donošenjem rezolucija učvršćujemo nešto što bi se moglo nazvati državnim jedinstvom, ali ja ne znam koliko nas gaji iluziju da ćemo mi danas u ovim razgovorima, ili bilo kojom rezolucijom stvarno obezbediti opstanak Kosova u Srbiji.
Međutim, to što nemam tu vrstu optimizma, ne znači da na bilo koji način želim da ne istaknem ozbiljan i veliki trud pregovaračkog tima, izvestan uspeh da se pitanje Kosova u svakom slučaju internacionalizuje na jedan ozbiljniji način, da to više nije prelamanje preko kolena. Naši pregovarači su uspeli da ne dozvole da se ovo pitanje samo smandrlja, jer pitanje je izuzetno značajno, ne tiče se samo teritorija. Ne slažem se sa onima koji veruju da su teritorije sve. Država je nešto više od teritorija.
Dakle, prazna teritorija jeste simbolično značajna, ali nam je važno i ko će živeti na toj teritoriji, kako ćemo se razvijati, kako ćemo sa drugima sarađivati. Mi imamo sada još jednu, rekao bih obavezu koja nas je na dobar način, bez obzira šta neki kritičari govorili, predstavila u svetu.
Zašto insistiramo na međunarodnom pravu? Ne zato što verujemo zbilja da postoji apsolutno međunarodno pravo i da će se sve po pravdi dogoditi, čak i kada ne verujemo da će pravda pobediti, mi moramo na njoj istrajavati.
Ako ne bismo na tome istrajavali, ili bismo se pragmatično i realistički ponašali, mi bismo onda prihvatili međunarodni poredak kao tiraniju sile. Ne kažem da toga u istoriji nije bilo. Greše i velike države i velike sile. I sada greše. Mi smo savremenici tih grešaka, ode upada u Češku, Avganistana, Vijetnama, Iraka, koliko god hoćete.
Dakle, nemojmo idealizirati nekoga samo zato što ima snagu. Naš je cilj, kada se držimo međunarodnog prava, da kao što ljudi koji znaju da pravde u apsolutnim smislu nema, ali bi čovečanstvo propalo kada ljudi njoj ne bi težili i kada se ne bi za nju borili. Zato što se mi tako grčevito držimo međunarodnog prava, to nije samo puka iluzija, nego je jedan principijelan i ozbiljan stav. To naše principijelno zalaganje ima i neku vrstu, ne samo nacionalnog ponosa, nego ima i jedan prilog međunarodnom pravu. To su nas učili od Imanuela Kanta do danas šta mora ležati u međunarodnom pravu.
Međutim, postoji ovaj drugi deo i hoću oko toga odmah da se izjasnim. Mislim da nastavak naših razgovora sa Evropom, potpisivanje onoga što smo već parafirali i što smo u tom smeru krenuli, već tolike godine, ne možemo u ime građana, u ime budućnosti, ni na koji način, dovoditi u pitanje bilo kakvim odgovorima na nešto šta bi moglo da bude u budućnosti.
Kada smo parafirali ovaj sporazum, imali smo isto tako mišljenje, mislim da je predlagan tada i plan Ahtisarijev itd, pa ipak smo to parafirali svesni da je to nešto u šta možemo da krenemo.
E, sada nekoliko reči kako se mnogi pojmovi izližu ili promene, ili kako god hoćete. Mi smo doživeli ovde od mnogih da se evropejstvo ili Evropa smatra kao nešto i strano i tuđe i na kraju krajeva što nam ne treba, ali Evropa je pre svega jedan geografski pojam, pa civilizacijski pojam, njene se teritorije, tih država, menjaju, sadržaj se u njoj menja. Evropa je iznedrila i liberalizam i socijalizam, ali nažalost i fašizam.
(Dragan Todorović, sa mesta: I patriotizam.)
Nemojte pokušavati da me ometete, mislim da nećete moći.
(Dragan Todorović, sa mesta: Ja vam pomažem.)
Ja vam pomažem time što tvrdim da je vaš stav vrlo jasan, ja ga potpuno razumem, vi nećete u Evropu, niste hteli ni pre 15 godina ni danas, protiv nje imate svoje razloge zašto ste i to je nešto što je jasno.
Ono što ne razumem, zašto podižemo očekivanja i emocije za nešto što se ne može dogoditi? Kada vas čovek pita – šta ćete vi to uraditi ako slučajno Evropa ili bilo ko prizna jednostrano priznavanje Kosova? Najčešći odgovor na to sledi – mi nećemo da preduzimamo ništa, osim diplomatskih nekih koraka.
Ali, šta donose ti diplomatski koraci?
Koji su to koraci, pored onoga što je neophodno učiniti, jedan demarš itd, ali u krajnjoj liniji kada mi prekinemo diplomatske odnose sa nekom zemljom, koji je tu naš benefit? Hoću da kažem da o svakoj ovoj stvari mi moramo razmišljati da li tu ima za građane neke koristi, jer mi postojimo kao građani sa svojim mukama, interesima, ambicijama, a postojimo kao političke stranke sa određenim programima, (koji su se udružili) pa onda postojimo kao politička zajednica koja se formira u državi.
Ne možemo ovim poslednjim pojmom poništiti i osećanja i razmišljanja i interese svih. Moramo razmišljati o budućnosti, o građanima i dozvoliti da to uradimo na najbolji mogući način. To što ćemo se mi sebi dopasti ili zarađivati poene ne verujem da može građane mnogo da usreći. Mi imamo pravo da kažemo i govorio sam uvek, govoriću i sada, gde sve međunarodna zajednica ili velike sile u njoj, imajući svoje interese, greše i šta je tu nepravda.
Nepravedno je bilo što posle svih ratova u Jugoslaviji nije dozvoljeno da se ljudi vrate kućama, a tolika je borba bila protiv etničkog čišćenja. Dogodilo se, isto tako, da smo čak i bombardovani zbog etničkog čišćenja itd. Na kraju krajeva, te posledice etničkog čišćenja su ostale, to je potpuna nedoslednost i neki pragmatizam, interes pojedinih sila. To je očigledno. To ne moramo da proveravamo.
Isto tako, postoje i mnoge druge greške u raspadu Jugoslavije, kada se u jednom trenutku pozivalo na poštovanje granica, a u drugom slučaju na samoopredeljenje naroda, a kada je bilo u Hrvatskoj onda je bilo poštovanje naroda na samoopredeljenje, kada su se odvajale Hrvatska i Slovenija, a onda je došlo u Bosni da se moraju poštovati granice. Sada, opet, imamo ponovo zvuke da je navodno samoopredeljenje bitno. To su samo neke činjenice, mi ne možemo da ih promenimo. Možemo da kažemo i treba uvek da govorimo, ali nemojmo da onda imamo iluzije da smo time uspeli da faktički promenimo svoju situaciju. Ono što me brine jeste da ćemo takvim nekim rečnikom ili gestovima ući u izolaciju, što je najgore i što je najveći gubitak.
Ne možemo reći – mi nećemo nikada razgovarati sa onima koji budu uradili ovo ili ono. Ta reč nikada nije dobra ni u običnom životu, a pogotovo u političkom životu. Ne možemo na taj način određivati i ograničavati svoju slobodu. Najgore što se može dogoditi, makar se pozivali na ponos, jeste da uđemo u izolaciju. Dao bih primer neke zemlje koja se zove Albanija, Enver Hodža je bio preuzeo i sovjetski komunizam, jedno vreme ga pomagali i Kinezi, i doneo odluku da ne sme država da se zadužuje itd. Posle četrdesetak godina mi smo tamo našli samo bunkere, jedan potpuno obogaljen, osiromašen i upropašćen narod. To je rezultat izolacije.
Uvek sam govorio da je najgore što su mogli da urade jeste da nam uvedu sankcije, jer ta izolacija je nešto što nam onemogućava da zajedno sa ostalima napredujemo. U to ne smemo da upadnemo, bez obzira koliko budemo ljuti na jedne, druge ili treće.
Na kraju, jako se mnogo pominje Rusija i ruski faktor. Prvo, Rusija je Evropa, ona je u Savetu Evrope. Rusija je sastavni deo evropske istorije i civilizacije. Rusija je ratovala u dva svetska rata, zajedno sa mnogim evropskim zemljama, koje danas čine osnovu u EU. Ona po svojim kapacitetima, kulturnim, geopolitičkim i drugim spada u Evropu. I mi spadamo u Evropu, jer ni na koji način iz Evrope mi ne možemo sami sebe da na taj način kastriramo da nas nema.
Prema tome, borimo se na međunarodnom planu, borimo se svim političkim sredstvima, diplomatskim, ali nemojmo seći druge puteve koji su na neki način određeni, kao najbolji izlaz za našu privredu, za našu omladinu, za našu budućnost. Vremenom će se mnoge stvari menjati, menjaju se granice, menjaju se političke konstelacije u zemlji, ništa nije zauvek, ali je opasno ako promenimo smer. Taj smer kojim smo krenuli kada smo osnivali DS pre 18 godina bio je demokratski, proevropski, u smislu poštovanja evropskih vrednosti, i nismo mi demokrate da bismo se dopali bilo kome u Evropi ili u Americi ili bilo gde, nego su to naša najdublja uverenja. Prema tome, iz toga niko ne sme da nas izbaci, jer smo onda izbacili sebe iz sopstvene suštine.
Znam da je ovo težak trenutak i da ćemo imati još dosta problema sa kojima se suočavamo, ali sam želeo da ovim govorom, bez neke partijske ostrašćenosti, bez povišenih emocija, bez davanja lažnih nada, bez samodopadljivosti, izrazim nešto što nas poziva na ozbiljnu realnost i odgovornost i da budemo u skladu sa sobom. DS će biti u skladu sa sobom i sa svojim evropskim vrednostima, biće u skladu sa svojim koalicionim partnerima sa kojima smo zajedno i pošli. Možemo se u nijansama nekada slagati ili ne slagati, ali naš put je zajednički i na tome ćemo istrajati. Hvala. (Aplauz.)