ŠESTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 26.12.2007.

12. dan rada

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem, dr Žarku Obradoviću. Reč ima dr Rajko Đurić.

Rajko Đurić

Poštovani gospodine predsedavajući, poštovani gospodine predsedniče, gospodine potpredsedniče, uvaženi ministri, drage koleginice i kolege narodni poslanici, Unija Roma Srbije podržava Rezoluciju o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije. Mi još jednom iskazujemo i potvrđujemo na taj način našu živu i neraskidivu vezu sa Srbijom, čija suverenost potiče od građana. U tom smislu, slobodan sam da kažem, nema velikih i malih država već samo jednako pravnih sa uzajamnim uvažavanjem i poštovanjem. Suma prava na vagi pravde uvek je jednaka.
Podstaknut jednom političkom mudrošću, u kojoj je naša stranka našla nadahnuće i oslonac za svoj program i programsku orijentaciju, dozvolite mi da kažem i sledeće.
Ako nam se dopušta da živimo kao časni ljudi i slobodni građani, može se očekivati da ćemo biti spremni da postanemo istinski graditelji čuvari mira i spremni da razvijamo saradnju i sa susedima i sa evropskim državama i sa svetom, čak da sa drugima delimo i ono u čemu oskudevamo.
Ako se, pak, neko usudi da udari na našu čast i dostojanstvo, onda se javno potvrđuje i dokazuje da je bez čestitosti, to jest bez svesti o odgovornosti, što znači bezobziran i voljan da ide na ruku onih odnosa iz kojih može da proistekne samo zlo, koji je spreman da nam uskrati i oduzme slobodu, neminovno utiče na smisao našeg života.
Prema tome, neke reakcije iz naše zemlje koje se ponekad s razlogom, ponekad bez razloga, ocenjuju kao tvrde i krute, uslovljene su, a neretko izazvane, planovima i namerama stranih sila ostvarljivih jedino primenom oružane nepravde koju je, ne zaboravimo drage kolege i koleginice, još mudriji Aristotel definisao kao najokrutniju nepravdu.
U politici se, međutim, stvari ne posmatraju, niti rešavaju u vidu večnosti, već u najboljem slučaju pod vidom istorije. Svet od juče nije svet od danas, ali naravno pitanja i sveta od juče neminovno se postavljaju danas.
Kosovo, međutim, nije samo pitanje spoljne politike već i prvorazredno pitanje unutrašnje politike Srbije. U vezi sa tim reći ću ponovo u duhu jedne mudrosti – gospode, preobrati naše junake u građane, a naše građane u heroje i podari nam mudrost kako bi srpski postao jezik demokratije da bi nas razumeo ceo svet.
Srbija iznad svih deoba i seoba, to su, upamtimo, najveće istorijske i književne teme iz Srbije i srpskog naroda. Zbog toga je to uslov da ova rezolucija zadobije moć vrlina i oružja, da postane štit i mač Srbije kao jake i stabilne države i zemlje čija je prava i istinska budućnost Evropa.
Nikada nisam skrivao svoja uverenja niti ubeđenja. Javno i otvoreno poručujem građanima naše zemlje, Srbiji, jedan od glavnih stubova te i takve Srbije, u ovom vremenu i pod ovim okolnostima, jeste samo Boris Tadić. Jer Tadić, zajedno sa ostalima, može obezbediti da budućnost Kosova zavisi od budućnosti Srbije. Upamtimo molim vas, od budućnosti Srbije, a ne obrnuto kako bi to eventualno drugi želeli i hteli.
U toj i takvoj Srbiji ima mesta za sve koji su spremni da odlučno brane njenu nezavisnost i slobodu, za sve koji se zalažu za vladavinu prava i socijalnu pravdu, za sve koji drže do načela građanske demokratije, ljudskih i manjinskih prava i sloboda, za sve kojima je na umu i u srcu pripadnost evropskim principima i vrednostima.
Pametan razgovor rajski je vrt, kaže jedna stara mudrost.
U duhu te izreke trebalo bi da započnemo već sutra neodložne poslove i zadatke na preuređivanju i unapređivanju političkog života u našoj zemlji i izgradnji demokratskih institucija i ustanova, ekonomskog života i proizvodno-tehničkih uslova, kako bismo zaposlili što veći broj ljudi, naročito mladih, visokoobrazovanih, da reafirmišemo moral i moralne principe, da reafirmišemo ljudske vrednosti i ideale bez koga je život čoveka i društva pustoš.
Dozvolite da završim rečima – Srbija nema nikoga osim sunca i nas, da parafraziram Branka Miljkovića. Zato, dame i gospodo, tražimo i nemojmo posustajati dok ne pronađemo ono što nam je zajedničko, što nas spaja a ne razdvaja, i jedne od druge ograđuje, ne samo politički već čak moralno i ljudski.
Kada budemo sigurni da smo prevazišli vlastite granice i zlo, bićemo, verujem, sposobni da se neumorno borimo i protiv tuđeg zla i tu ćemo borbu moći da krunišemo pobedom. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milorad Belić.

Milorad Belić

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, gospodine predsedniče Republike, uvaženi ministri, biranim rečima se govori o Kosovu i Metohiji, to zna svako kome je iskreno stalo do ovog dela Srbije i ko ima elementarnog poštovanja prema svemu onome što ono predstavlja u našem istorijskom pamćenju.       
Zato čovek i ne može da razume odakle takvi stavovi, odakle takvi političari kojima ništa nije sveto, pa ni petnaest posto srpske zemlje, koji gotovo sa zluradošću seire nad problemima sa kojima se Srbija danas suočava, kojima je predizborna kampanja važnija od ovog pitanja.
A, ima li išta važnije oko čega bi trebalo da se svi složimo nego što je pitanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta države u kojoj živimo? Osećamo li svi istorijski trenutak u kome se nalazimo? Da li smo svesni sopstvene odgovornosti pred precima koji nam stvoriše državu i pred potomcima kojima ostavljamo državu? Šta im to u amanet ostavljamo, da li neslogu i nemar prema državi i prema narodu? Da li je to iščilelo osećanje nacionalne svesti najjače izraženo kod Srba, da li je to nestalo jedinstvo nacionalne duše, kako je to o svom vremenu i o svom narodu pisao Jovan Cvijić?
Gospodi koja je, pričajući o Kosovu i Metohiji, sklona podsećanju na neke datume i neke događaje, poručujem da bi im primerenije bilo da su nas podsetili da je na današnji dan pre šezdesetak godina u pustinji Nevade osnovan prvi hotel kao proizvod sprege organizovanog kriminala, biznisa i politike i koji simbolizuje sistem vrednosti za koji se zalažete.
Ovo što ću pročitati upravo je namenjeno onima kojih je bilo u svakom istorijskom razdoblju, i kojih će uvek biti, koji mere sebe sobom, koji objašnjavaju sebe sobom i koji zato sebe i ne mogu da razumeju. Tekst je objavljen u "Politici" 1. januara 1913. godine, napisala ga je Isidora Sekulić, a ja ću pročitati samo nekoliko rečenica.
"Šta nam je bila 1912. godina? Bila je godina stvaranja, jer se stvaranjem dobija koren života. Bila je godina kad vera prestaje biti plitko licemerstvo i kad radosti više nisu svakidašnji gresi, godina kada se dokazalo da u srpstvu nisu isceđeni karakteri i da kosovski simbol nije ukočena slika. Mi smo bili oni koji su imali vesele dane i sretne noći, mi smo bili zemlja starih junaka i mladih vojnika, mi smo pisali istoriju 1912".
Te 1912. godine, kao što je poznato, oslobođeni su Kosovo i Metohija, odnosno stara Srbija i ponovo prisajedinjeni Srbiji. Komite Vojislava Tankosića su započele, a srpska vojska završila ovaj podvig. Tadašnje generacije su te 1912. stvarale istoriju, mi je, dame i gospodo, stvaramo danas. Nemamo pravo drugačije da se ponašamo nego da podržimo svaki dokument koji proizilazi iz Ustava Srbije i međunarodnog prava.
Za poslanike DSS i NS, rezolucija može da se sastoji samo od jedne rečenice: Kosovo i Metohija su neotuđivi deo Srbije i nikada drugačije ne može biti. Pripadam Novoj Srbiji, stranci za koju to nije samo politički stav, već uzvišeno osećanje koje ili imate u sebi gotovo genetski ili ga nemate i nikada ga ne možete ni steći. Hvala. (Aplauz.)
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem, narodnom poslaniku Miloradu Beliću. Reč ima Nenad Prokić, a neka se pripremi Vladan Batić.
...
Liberalno demokratska partija

Nenad Prokić

Gospodine predsedniče, poštovane kolege, danas u Parlamentu preovladava nekakva flegma i nezainteresovanost o temi koja je na raspravi, a to je zbog toga što je tema tempi passati, Kosovo više nije glavna tema. Kosovo je već godinama van Srbije, a nakon sto godina katastrofalno neuspešne srpske politike.
Posle rezolucije Državnog pregovaračkog tima glavna tema je celokupna budućnost Srbije i oštar antievropski stav Vlade, kroz koji ona bezobzirno instrumentalizuje Kosovo, da bi u još jednom mandatu prodavala maglu. Pregovarački tim se jedino nije setio ''malteškog reda'', jer oni imaju suverenitet bez teritorije. To bi verovatno bilo nešto što bi oni mogli da iskoriste za svoja rešenja.
Bio je potreban jedan patriotski stav veći od Kosova i cele Rusije, a ne izolacionistčka politika u okviru koje su svi građani Srbije taoci Kosova, za koje Srbija nema ni intelektualne ni materijalne snage da ga vrati. Potrebna je zdrava ljudska misao i pojačavanje sveta vrednosti, a ne ona stara i koliko puta već zloupotrebljavana melanholija.
Sistemski pogled na Kosovo glasi: stari svet umire, novi se rađa. U tom rađanju, žao mi je, gospodine predsedniče, učestvuju globalne sile sveta. Jedino dobro rešenje je ono rešenje koje isključuje sebične i nasilne interakcije, a koje uključuje uklapanje u rađanje nove Evrope, nove Srbije, novog Kosova i okruženja koje daje i Srbima i Albancima šansu za neki novi život i da u nekoj puno većoj meri odlučuju o svojoj budućnosti. Sve ostalo je ono isto ratoborno siromaštvo koje nas je sve zajedno i još uvek dalje bacalo u čeljust sebičnih interesnih grupa koje rade samo za sebe i rastežu celo društvo.
I Rusija je globalna sila. Mi visoko cenimo sva dostignuća koja je ona postigla, a najviše poštujemo to što je spasla svet od fašizma, svet, Evropu, Srbiju i Beograd. Ulica kralja Milana, tu odmah dole ispod, bila je u oktobru 1944. godine popločana mrtvim telima neustrašivih ruskih vojnika, koji su oslobađali naš grad. Svi oni su za nas heroji i to će zauvek biti.
Rusija nije politička budućnost Evrope, Rusija nije politička budućnost Srbije. Rusija jeste Evropa, gospodine Mićunoviću, ali i nije Evropa, ni danas, kao što nije nikada bila u prošlosti. Rusija još sto godina neće savladati osnovne lekcije iz demokratije. Zar je to novo stogodišnje čekanje neka cena koju treba Srbija da plati? Oni koji su pisali rezoluciju to su prećutali, o toj ceni ništa nisu rekli, a snishodljiv stav gospodina Koštunice prema Rusiji je sramota za nekoga ko toliko "peva" o suverenitetu.
I letimičan pogled na političku istoriju rusko-srpskih odnosa nedvosmisleno upućuje na zaključak da Rusija nikada Srbiju nije smatrala važnim saveznikom, već je često otvoreno delovala protiv srpskih interesa. Posle Kolubarske bitke insistirala je da se delovi Makedonije ustupe Bugarskoj. Posle Sanstefanskog mira rekla je da će zastupati svoje i bugarske, pa tek ako stigne i srpske interese, te je tada Bizmark zastupao naše interese.
U vreme tursko-ruskog i srpsko-turskog rata Rusija je bila ta koja je vratila srpsku vojsku sa Kosova, sa tvrdnjom da Mitrovica jeste strateški ključ za Bosnu i da Srbija zbog toga ne može da je drži.
Završiću delom pisma o Rusiji Ilije Garašanina, jer svi vi zajedno ovde niste toliko veliki Srbi i nacionalisti kakav je on bio. Dakle, kaže Ilija Garašanin: "A što je mene najposle stalo za to trpeli me ili ne Rusija, ne jedem lebac zubima rusijskim, niti suštastvujem zaslugom Rusije, nego mojom sopstvenom i još više mojih predaka.
Kad se moj otac borio za današnju slobodu mog otečestva, kad je on krv svoju za to prolivao dejstvitelno, nije on ni znao ima li tijeh Rusa na svetu. Ti isti Rusi su pričina, hoćedu da ja budem njihov rob i sluga, no ja to neću biti. Kad ja primetim da Rusija bude mogla mojim otečestvom raspolagati, ja ću ga ondaj samo soželjavati.
Nisu ove misli bez osnova i Rusija neka ih opovrgne, pa ću se ja zastideti. Rusija bi htela uničtožiti sve što teži za napretkom srpstva, te su namere očevidne, ali to i ako učini, ja nisam rad i da se dogodi sa našom pomoći".
Dakle, poslušajte reči Garašaninove i nemojte se lepiti na taj lepak koji nije lepio ni pre 150 godina. Vi koji se u Srbiji okrećete sebičnim ruskim birokratama koji su se obogatili tako što su otimali od gladi svog nesrećnog naroda, po čemu su slični mnogima od vas, poslušajte njegove reči.
Vi koji ste sanjali o savezima sa Rusijom i Belorusijom i vi koji pravite veleizdaju pozivajući se da postanemo ruska gubernija, vi koji činite sve ono za šta ste nas tzv. prozapadnjake lažno optuživali, a zatim bacite jedan istinski patriotski pogled na opet oblačno nebo nad Srbijom i zapitajte se ima li ona više snage da podnosi odjeke vaših zastarelih pogleda na svet. Hvala. Hvala i radikalima na neprestanom dobacivanju. (Aplauz.)
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem, narodnom poslaniku Nenadu Prokiću. Dr Batiću, vi više nemate vremena, ali ja vama dajem tri minuta. Izvolite, neka se pripremi mr gospođa Jorgovanka Tabaković.

Vladan Batić

Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, da ne bih krši Poslovnik, javiću se po Poslovniku. Tražim odgovor na nekoliko pitanja, jer ovo što nam se danas događa kao da gledamo vremeplov, onu kultnu emisiju ''Dogodilo se na današnji dan.''
O ovome smo pričali 1990. godine, pre 18 godina, samo sa promenjenim ulogama. Rekao sam da je ova rezolucija trebalo da odgovor da na pitanje – gde će građani nealbanske nacionalnosti onda kada EU i SAD priznaju nezavisno Kosovo. Šta im nudite?
Možda gospodin Đelić preko svog partnera iz duvanske mafije nudi izgradnju nekih stanova za njihov smeštaj, možda vaši tajkuni nude nešto drugo. Dajte da čujemo odgovor na to pitanje, jer ono što danas čujemo, jedan deo vlasti hoće vlast i Kosovo, drugi deo Evropu i Kosovo, a vi, gospodine predsedniče, zagovarate vlast, Kosovo i stidljivo Evropu, a gde su tu građani, gde su tu ljudi, gde je tu narod? Samo vlast i teritorija.
Sve ovo što radite neodoljivo podseća na priču o cvrčku i mravu, godinama ste uz gusle svirali i pevali da će Kosovo zauvek biti naše, a sad kad je došlo vreme nemate odgovor na ta suštinska pitanja. Da potpuno uprostim, kako je moguće da hoćemo u EU koja je već najavila da će priznati nezavisnost Kosova, a istovremeno Srbija će cela da bude u EU. To je nespojivo. Odlučimo se koji je naš put i pošteno recimo građanima sa KiM šta im se nudi.
Gospodine predsedniče, možda vas ovo ne interesuje, vama se obraćam, a evo i gospodinu Mićunoviću, da biste prekinuli ćaskanje, znate li da 2.500 radnika Trepče više od dve godine prima po 30 evra mesečno, uključujući i inženjere i ljude koji su kompetenti, po 30 evra mesečno. Premijer je pre neki dan povodom proslave osamdeset godina Trepče, primio zlatnu plaketu. Zašto? Od onih koji upravljaju Trepčom i koji su za zadnje dve godine opljačkali između 60 i 100 miliona evra. A šta ćemo sa sirotinjom rajom? Na to dajte odgovor, nemojte nas više zamajavati.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem, dr Vladanu Batiću. Reč ima gospođa Jorgovanka Tabaković, neka se pripremi dr Žarko Korać. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Jorgovanka Tabaković

Poštovani građani Srbije, drage kolege, ko nasrće, a otpora nema, nikada se ustaviti neće. Naš je zadatak da pokažemo otpor. Ja sam poslanik SRS, Jorgovanka Tabaković, koja je do 14. juna 1999. godine živela sa svojom porodicom u Prištini. Od 14. juna živim u Novom Sadu. Ja sam samo jedna od preko 250.000 koje danas nazivaju prognanim, izbeglim, interno raseljenim. U Prištini i na Kosovu nemam nijednog ličnog neprijatelja. Ostavila sam dobre komšije tamo.
Ovako se predstavljam kad odlazim kao član skupštinskih organizacija u međunarodne institucije, to dobro znaju moje kolege sa kojima tamo odlazim. Tamo nas pozivaju da pričamo o pridruživanju, o tome kako funkcioniše Savet Evrope, da preuzmemo njihova iskustava u funkcionisanju finansijskih institucija, ali nam kažu – dobar dan, zaboravite prošlost, okrenite se budućnosti i šta ćete kada Kosovo postane nezavisno. Tako to radim ja, kao pripadnik SRS, a tako nas dočekuju oni koji nam obećavaju svetlu budućnost.
Pitam se, dragi građani, da li ste vi svesni, da li je dovoljno napora uloženo da je na svakom mestu u svetu i gde god odemo učinjeno dovoljno da se čuje zašto ja i mnogi slični meni danas ne žive na KiM. Ne živim u Prištini jer tamo više ne živi nijedan Srbin. Imam ličnu hrabrost i lično poštenje da ostanem sa svojim komšijama. U Prizrenu Srba više nema. Mnogi su gradovi takvi. Iz mog stana, drage kolege, Šiptar je odneo sve što sam godinama stvarala, moje stvari, ali i moje uspomene kao ratni plen. Zove li to neko individualno ljudsko pravo za koje se zalaže Amerika i Evropa i oni što postavljaju uslov za ulazak u NATO, ili je individualno pravo Srpkinje, majke troje dece i mnogih meni sličnih, manje važno.
Ako nije postojao zakon i ako država nije imala hrabrosti da one koji su nam palili kuće i selili nas sa zemlje kazni po zakonu i tuži međunarodnim organizacijama, nama je ostalo samo da se pitamo – da li će ih njihov bog kazniti za greh koji su nam naneli.
Molim vas, vi za koje je ovo nauka, poligon dokazivanja, da li poznajete međunarodno pravo, da shvatite da je ovo za nas život. Za vas su to možda stvari i imovina. Za mene to nisu samo uspomene, to je moj život, to su preci koji su ostali u zemlji i čije kosti nemamo nameru da selimo. To nije samo materijalna imovina. To je nada svih nas da ćemo tamo da se vratimo. To je obaveza.
Mogu li mirno da žive oni koji otimaju, a da mi koji smo dužni da im kažemo da se nasrtanju mora stati na put, treba da ćutimo. Da li treba unapred da se predajamo bez svih diplomatskih metoda koje su nužne za preduzimanje u jednoj zemlji, kakva je Srbija u ovom trenutku?
Znam da moj lični gubitak i gubitak mnogih od nas jeste samo jedan od ožiljaka sa kojim ću uspeti da živim.
Ali, hoću da postavim osnovno pitanje, ja sam za otet stan i odnete stvari i uspomene i nadu da ću da se vratim podnela tužbu. Prvotuženi je Iljaz Radrovci, drugotužena je opština Priština, trećetuženi su Privremene institucije Kosova, Kosovska Vlada sa sedištem u Prištini i četvrtotuženi su UN, Privremena misija UN na Kosovu, UNMIK, Međunarodne snage bezbednosti. Verujem da će nekada, jednoga dana, ako se ne sruši ugled i međunarodno pravo kao poslednji bedem zaštite, lične sigurnosti, života i bezbednosti svih, kao i Srba, tako i svakog čoveka na svetu ako se ne sruši nasiljem nad Kosovom.
Pitam se, koga da tuže Markovići, Spasići, Tomanovići, Kovačevići, Jovići, Kurteši, Gorani za ubijene, nestale, nikada pronađene, za zapaljeno, za srušeno, sravnjeno sa zemljom. Ko će mene i njih da uveri da je teritorija i imovina nešto nedefinisano. Ko će nama da objasni da država nije pokušala da zaštiti svoje granice, jer su u tim granicama naše njive, naši voćnjaci i naše srušene kuće?
Država je izgubila priliku, propustila priliku, ćuti, ne želi da optužuje ni one koji su bombardovali, ni one koji su bez pokrića u međunarodnom pravu bombardovali Jugoslaviju. Ali, danas, kada neko pokušava da me uveri da je moć onih koji nasrću dovoljan razlog da mi ne pružimo otpor, pitam vas, drage kolege: moć bez pravde, znate kako se zove? Tiranija. Ne zove se međunarodni svetski poredak, zove se tiranija.
Mi pred tom moći ne smemo da sagnemo glavu. Mi ne tražimo ljubav, mi moramo da zaslužimo poštovanje da bismo kao narod opstali, da bismo kao roditelji mogli da se radujemo budućim pokolenjima. Ne smemo da zatvorimo oči, jer iz svoga, pa gde ću ja iz svoga nego u tuđe, živ u zemlju ne može, na nebo duša ide.
A gde ćemo mi živi što čekamo da se vratimo, ako me neko laže da Rezolucija 1244 ne garantuje teritorijalnu bezbednost? Garantuje. I Aneks 2 garantuje, teritorijalni suverenitet i granice ove države, garantuje.
A Ustav vas, drage kolege, obavezuje da primenite sva Ustavom garantovana prava za zaštitu, ne priče koju vam kažu da pričate, borimo se za ljude, a gde će ljudi da žive? Koliko sigurnih kuća gospodin predsednik treba da obezbedi da se u takve kuće smeste oni koji trpe nasilje. Ne treba nama to.
Nama treba da sačuvati našu zemlju za našu decu. Briga za ljude je isto što i briga za državne granice. I nemojte, molim vas, da u istu ravan stavljate one koji pomažu ovima što nasrću i one koji stoje iza nas ne samo zbog nas, ali i zbog nas. Govorim o EU, govorim o Rusiji. Rusija je velika zemlja.
Rusija ima bogatu istoriju, ima sirovine i bogate izvore, velika je zemlja, to je njen značaj. Na našu sreću, njen istorijski značaj zahteva danas da preuzme i istorijsku ulogu i ne samo zbog Srba, nego zbog toga što ovakav slučaj može da znači da ne postoji ni bezbednosni mir u čitavom svetu.
Nemojte da kažete – taj politički uticaj i ta ekonomska snaga u sirovinama pokušava ovde da zauzme pozicije. Pa, što vam smeta Istok? Što vam smeta Rusija?
Nisu nas okupirali sa austrijskim bankama, stranim kapitalom! To ulaganje kapitala, nikada nisam čula da se neko uplašio da će ovo ovde biti sfera uticaja tih i takvih, ili žmurite da postoji vojna baza na Kosovu, Bondstil, pa oni koji bi da se založe za zaštitu međunarodnog prava kao poslednji bedem odbrane moralnosti čovečanstva i oni koji bi ovde da ulažu jesu oni kojima mi želimo da obezbedimo uticaj?
Ne, samo hoću da kao član SRS, kao majka troje dece, kao rođaka Tabakovića koji žive na ulazu u Prištinu, kao prijateljica, drug, komšija od mnogih koji su izgubili najdraže i kojima to niko ne može da nadoknadi, da svima mogu da pogledam u oči i da kažem reč koju ovde govorim motivisana je odgovornošću majke i učesnika u političkom životu, da onima kojima je ovo poligon dokazivanja kažem – to je naš život i niko nema pravo da nam oduzme brigu za budućnost.
Niko nema pravo, pogotovo oni kod kojih odlazimo u posete, a kažu zaboravite prošlost, pa onda nas vode da obiđemo njihove istorijske znamenitosti, koje upravo govore o takvoj revolucionarnoj prošlosti. Puni su znamenja i dragog sećanja na svoju slavnu istoriju, a nas teraju da tu istoriju zaboravimo. Mi nemamo razloga da se te istorije stidimo.
Molim, drage kolege, da shvate da moramo da budemo odgovorni kao ljudi i da obavezu koju ovde preuzmemo, onako kako je to Tomislav Nikolić od vas tražio, da makar u završnoj reči kažete istinu, da ne bude dvostrukog tumačenja.
Jedan veliki pesnik je rekao – čovek koji govori laž nije čovek nego lažov.
Ne smemo zbog budućih generacija nikoga da prevarimo i da uradimo manje od onog što moramo, a moramo da pružimo otpor diplomatski a ne ratni, jer ako nasrću, a otpora nema, verujte, neće se zaustaviti dok i do Beograda ne dođu. Hvala vam. (Aplauz.)