ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 11.05.2010.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

2. dan rada

11.05.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:05 do 18:35

OBRAĆANJA

Snežana Sedlar

Ujedinjeni regioni Srbije
Poštovano predsedništvo, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo kolege narodni poslanici, osvrnuću se danas na zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu. Lično me veoma raduje činjenica da će naša država biti deveta država u Evropi koja će usvojiti zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu.
Potrebno je navesti da je ovaj zakon, po mom dubokom ubeđenju, suptilna nadogradnja ili kruna radnog zakonodavstva koje se tiče zaštite prava zaposlenih, kao što su Zakon o radu i ostala zakonska akta koja proizilaze iz tog zakona, ali i ostalih zakona koji se bave i zaštitom prava lica koja nisu zaposlena, kao što su Zakon o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, Zakon o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, a na neki način i onih zakona koji se bave sprečavanjem diskriminacije, kao što je Zakon o zaštiti diskriminacije.
Dakle, ovaj predlog zakona na veoma egzaktan način obezbeđuje zaštitu zaposlenih od zlostavljanja na radu. Definicija zlostavljanja je veoma precizna u ovom predlogu zakona. Šta je zlostavljanje? Dakle, zlostavljanje u vezi sa radom je relativno nov vid kršenja prava na poštovanje dostojanstva ličnosti na radu. To je zlonamerno, neprijateljsko i neetičko ponašanje prema zaposlenom. U ovoj odrednici se praktično nalazi i ustavni osnov donošenja ovog zakona.
Statistika, prema podacima Viktimološkog društva Srbije iz 2007. godine, kaže da je broj prijavljenih slučajeva zlostavljanja bio 216, od toga je više od 50% slučajeva zlostavljanja na radu. Takođe, i udruženje građana, ili nevladin sektor koji se bavi pitanjem mobinga ili zlostavljanja na radu ili, da kažem preciznije, udruženje „Stop mobing“... u toku 2008. godine, njihova statistika kazuje da ima 1.281 prijavljen slučaj zlostavljanja na radu.
Pomalo paradoksalan, na prvi pogled, jeste podatak da je nešto veći broj prijavljenih slučajeva zlostavljanja na radu u organima državne uprave, lokalne autonomije i teritorijalne samouprave u odnosu na privatan sektor. Dakle, upravo je učestalost prijavljenih pojava zlostavljanja na radu uslovila donošenje jednog posebnog zakona, koji je, između ostalog, preporučen i od strane Evropskog parlamenta.
U ovom predlogu zakona se na sasvim adekvatan način definiše pojam zlostavljanja na radu, isto tako i pojam izvršilaca zlostavljanja. Kaže se da zlostavljači mogu biti: fizičko lice, tj. preduzetnik u ulozi poslodavca, isto tako i odgovorno lice u pravnom licu, kao i bilo koje drugo lice koje je zaposleno ili organizovana grupa zaposlenih. Dakle, zlostavljanje na radu može biti horizontalno i vertikalno. To je svako aktivno i pasivno ponašanje prema zaposlenom koje se ponavlja, a ima za cilj povredu dostojanstva, ugleda, kako ličnog, tako i profesionalnog, zaposlenog lica.
Svedoci smo svakodnevno, svi mi koji smo duže ili kraće bili zaposleni, a bila sam zaposlena i u privredi na raznim poslovima i mnogo kraće u organima državne uprave, da se pasivna i aktivna činjenja mobinga na poslu u stvari oduvek vrše, ali je u poslednje vreme to malo vidljivije, i da se ona mogu činiti na razne načine.
Nažalost, u organima državne uprave lično sam bila svedok nečega što se zove apsolutno negativna kadrovska selekcija, moram tako da kažem, odnosno horizontalno zlostavljanje od strane zaposlenih u odnosu na nekog ko dođe pun elana, optimizma, objektivnosti u poslu, nekoga ko nije sklon korupciji itd., jednostavno, nađe se prilično izolovan. S druge strane, postoje razni organizatori posla, menadžeri ili odgovorna lica u pravnom licu koja nisu inventivna i ne žele da, da tako kažem, neguju ljude koji su kreativni, koji nisu poltroni; oni više žele da imaju pored sebe osobe koje će biti snishodljive i poslušne, bez obzira na to da li će taj tim ili to pravno lice imati brži, efikasniji i ekonomičniji način poslovanja.
Takođe je veoma bitno da su prava, obaveze i odgovornosti poslodavca i zaposlenih u ovom predlogu zakona u vezi sa zlostavljanjem na poslu utvrđena, tako da poslodavac ima obavezu da edukuje zaposlene, da upozna onog koji se zapošljava sa tim šta je zlostavljanje. Isto tako, ima obavezu da zaštiti zaposlene od zlostavljanja.
U postupku zaštite od zlostavljanja imamo dve faze: institut posredovanja ili medijacije, koji se uvodi u sve veći segment pojava u našem društvu i na neki način zamenjuje sudski postupak koji je daleko sporiji, skuplji, manje efikasan i ekonomičan. Taj postupak medijacije se završava ili sporazumom stranaka, obustavljanjem postupka ili izjavom jedne strane u sporu o odustajanju. Ono što je bitno je hitnost postupka pred sudom, znači, kratki rokovi. Teret dokazivanja je na strani tuženog. Postoji mogućnost izricanja privremenih mera u toku postupka sudske zaštite, što je vrlo bitno.
O nacrtu ovog zakona je vođena veoma iscrpna javna rasprava od avgusta do oktobra 2008. godine, u kojoj su učestvovali i predstavnici reprezentativnih sindikata i poslodavaca, dakle predstavnici svih socijalnih strana. Takođe, na tim okruglim stolovima su učestvovale i nevladine organizacije koje se bave pitanjem zlostavljanja na radu ili mobinga, ombudsmani i svi ostali aktivni učesnici ili zainteresovane strane, koje je vrlo zanimalo kako će izgledati konačan tekst ovog zakona. Ti okrugli stolovi, koliko mi je poznato, bili su održani u Beogradu, Kragujevcu, Nišu i Novom Sadu. Većina sugestija i predloga koji su bili na tim okruglim stolovima, a nisu bili u nacrtu zakona, prihvaćeni su.
Lično mi je žao što od predloga iznetih na tim okruglim stolovima nisu ugrađeni ili prihvaćeni sledeći predlozi, a to je da izvršilac zlostavljanja ne može da konkuriše za određeni period na rukovodeće radno mesto. Moje kolege iz Vojvodine će znati, imamo slučaj jedne funkcionerke, neću pominjati na kom je radnom mestu; bez obzira na to što tada mobing ili zlostavljanje na poslu nije bila kategorija koja je kao takva poznata kao prekršajno, krivično delo itd., ona je pravosnažnom sudskom presudom osuđena za nešto što čini, u stvari, zlostavljanje na poslu. Novinari su tada javno rekli da je to mobing. Ta osoba je i dan-danas, već dve godine posle toga, na radnom mestu.
(Predsednik: Vreme.)
Još samo jedna rečenica. Takođe, predlog da se zakon primenjuje i na lica koja traže zaposlenje nije prihvaćen, i takođe nije prihvaćen predlog da inspekcija rada, odnosno upravna inspekcija ima zaposlenog specijalistu medicine rada ili psihologije rada. Zahvaljujem.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospođa Jorgovanka Tabaković ima reč. Ostalo je dvanaest minuta poslaničkoj grupi.
...
Srpska napredna stranka

Jorgovanka Tabaković

Napred Srbijo
Na kraju ću koristiti vreme ovlašćenog predstavnika. Ono što bih htela pre svega da istaknem u vezi sa Predlogom zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu je ono što se nalazi u prelaznim i završnim odredbama. Znači, ako je u zakonu, koji je dostavljen u februaru, napisano da je poslodavac dužan da izvrši obavezu iz člana 7. stav 1, a to je sledeća obaveza: da zaposlenog pre stupanja na rad pismenim putem obavesti o zabrani vršenja zlostavljanja i pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenog i poslodavca u vezi sa zabranom zlostavljanja, u skladu sa ovim zakonom, i da on, u skladu sa time, može da koristi svoja prava i da oni koji su u radnom odnosu na dan stupanja na snagu ovog zakona, u roku od 60 dana od stupanja na snagu ovog zakona...
U ovoj prilično rogobatnoj formulaciji je, u stvari, sadržana nemogućnost ostvarivanja prava za zlostavljanje na poslu i mobing za sve one koje ste već otpustili po zakonu o maksimalnom broju zaposlenih u državnoj administraciji. Sve one kojima ste dali ocenu jedan, bez jasno definisanih kriterijuma, a zbog pregovora sa MMF-om, i uputili ih da bez žalbe moraju da prime ovakva rešenja i da u nekom redovnom pravnom postupku ostvaruju svoja prava, vi ste u ovom zakonu isključili, ne podnoseći slučajno u ovom trenutku ovakav zakon koji treba da stvori privid prava na zaštitu od zlostavljanja na poslu.
Već duže vreme govorim da se ova vlast bavi predstavljanjem građanima da je pravo koje im se obećava jednako samom pravu da uživaju u nekoj, ne privilegiji, nego normalnoj tekovini ljudske civilizacije: na primer, da budu zaštićeni od zlostavljanja, da imaju pravo na restituciju. Vi ste evidentiranje restitucije predstavili svojevremeno kao pravo na restituciju, a reč je samo o evidentiranju prava. Pravo na besplatne akcije se svelo na priču o pravu na besplatne akcije, a ne na ostvarivanje stvarnog prava u dobijanju akcija, u korišćenju prava iz akcija ili slično.
Znači, i ovaj zakon je dosledno izveden princip ove vlasti, koja o pravima građana priča uglavnom na način popularisanja sopstvenih želja, namera i ambicija, a da u stvarnosti, od stotine zakona kojima se hvalimo, koje usvaja ova skupština kao mašina za pravljenje zakona, mnogi čak ni ne znaju koji su zakoni usvojeni, ni koji broj je usvojen, mi u praksi nemamo poštovanje zakona i prava na koja se ovde pozivamo i kojima se hvalimo.
Zašto imam prava da ovo kažem? To što je gospodin Ljajić čitao ovaj zakon ne podižući glavu sa papira nije neobično, ali jeste neobično da smo u vreme rasprave o zakonu o maksimalnom broju zaposlenih imali raspravu sa gospodinom ministrom da ima dvostruko veći broj zaposlenih od onog koji je naveden u dokumentaciji koja je tada bila dostavljena, i dokazali to čitanjem imena ljudi koji su se nalazili tada na spisku zaposlenih i koji su, nažalost, danas postali svojevrsna žrtva mobinga i dobili otkaz.
Tipičan primer gubitnika, ne onih tranzitornih koji su protiv promena, nego ljudi koji imaju iskustvo, znanje, profesionalnost da se poslodavcu suprotstave kada dobiju loš nalog, nezakonit nalog, postali su žrtve sprovođenja smanjenja broja zaposlenih, a ne dobijanja kvalitetne profesionalne administracije, žrtve uslova da imamo manji broj zaposlenih zato što to neko drugi od nas traži, gde smo se predstavili kao neozbiljna država koja je obećavala MMF-u ono što nije bila spremna da ispuni, a kada je ispunjavala to se svelo na otpuštanje trudnica u Agenciji za privatizaciju, majki sa tek rođenom decom, u vreme kada se zalažemo za zaštitu prava majki, dojilja, dece, pričamo o natalitetu, porodici i tome slično.
Čak sam mislila da ne diskutujem o ovom zakonu, zato što osećam ličnu povređenost jer je moja starija ćerka kao žrtva mobinga morala da napusti posao. Radila je 24 sata dva dana uzastopno, za nedelju dana je ostvarila veći procenat radnih časova nego da radi troje na tom jednom radnom mestu, sa elektronskom evidencijom, ne svedoci, ne prisustvo, u firmi koja je državna. U izboru između zdravlja i posla, najbolji student na fakultetu, izuzetno kreativno biće je moralo da napusti posao.
Znaju moje kolege iz drugih stranaka taj slučaj, nije im nepoznat i mislila sam da o tome ne diskutujem. Međutim, ako svi ćutimo, a usvajamo zakone u kojima piše da nekoga štitimo od zlostavljanja na poslu, da li smo licemerni kao poslanici, da li bih ja kao majka bila licemerna, ili vi kao zakonopisci?
U vašem ministarstvu imamo tipične primere onih koji su dobili otkaze, koji neće moći da ostvare ovo pravo jer je to članom 37. prelaznih i završnih odredaba tako definisano, a pričaćemo da dostižemo evropske standarde.
Ponoviću ono za šta se zalažem – za Evropu u Srbiji, da imamo evropske zakone, ne samo kada ih donosimo, nego kada ih poštujemo, da imamo vlast koja će donositi zakone koji će važiti i za one za koje se donosi, ali i za samu vlast, a ne da donosimo zakone radi zakona i radi agende na evropskom putu, koji u stvarnom životu ljudima gotovo da ne znači ništa. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Narodni poslanik Dejan Nikolić ima reč. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Dejan Nikolić

Za evropsku Srbiju
Poštovana predsednice, uvaženi predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, o tome koliko je volontiranje važno govori činjenica da je Evropska komisija 2011. godinu proglasila evropskom godinom volontiranja.
Koliko je volontiranje važno pokazaću vam vrlo slikovito: zamislite svet bez volontera; zamislite srušenu državu Haiti bez volontera koji od temelja novu državu grade i stvaraju; zamislite sve te kese, plastične flaše pored reka koje volonteri sakupljaju čisteći tako Srbiju; zamislite Univerzijadu bez deset hiljada volontera koji su je učinili uspešnom; zamislite socijalne, zdravstvene ustanove i sve te ljude koji bez volontera ne bi mogli da se kreću. Znam, i meni je vrlo teško čak i da zamislim. Zato brigu o volonterima, zaštitu volontera, uvođenje volontiranja u naš pravni sistem smatram vrlo bitnim demokratskim korakom našeg društva.
Uprkos tome što u Srbiji ne postoji razvijena svest o značaju volontiranja, zaprepastili biste se koliko veliki broj nevladinih organizacija, udruženja, koliki broj mladih ljudi u Srbiji volontira u svim oblastima.
Tako su, recimo, na desetine volontera iz različitih udruženja (nevladine organizacije „Zeleno srce“, Kancelarije za mlade, Udruženja ribolovaca) i lokalna samouprava očistili Sokobanju od Ozrena do Rtnja, od Bovanskog jezera do izvora reka Moravice u selu Vrelo; očistili su čitavu Sokobanju bez ikakve materijalne koristi za njih, ali od ogromnog značaja za opštinu Sokobanja, koja je prva ekološka opština i koja je poznata kao banja – zeleno srce Srbije.
U razgovoru sa ljudima o ovom zakonu nametnulo se nekoliko pitanja – koja je korist od volontiranja i zašto bih nešto radio besplatno? Ukoliko ste ova pitanja postavili sebi ili ljudima oko vas, to znači da niste volontirali, da se nikada niste bavili volontiranjem. Da jeste, ta pitanja ne bi vam pala na pamet, jer volontiranje je solidarnost, saosećajnost, tolerancija. Volontiranje je i briga o ljudima, životinjama, životnoj sredini, ali je volontiranje i sticanje novih poznanstava, prijatelja, veština, umeća, uvođenje ljudi u društvene procese, što podstiče razvoj humanijeg i ravnopravnijeg društva. Volontiranje je unutrašnji osećaj, koji nema materijalnu cenu.
Zato ću se vrlo rado angažovati na promovisanju volontiranja kao značajne društvene vrednosti, kako kod mene u Sokobanji, tako i u čitavoj Srbiji, kako na terenu, tako i ovde u parlamentu. To je ono što radimo svakog dana.
Moja koleginica Jadranka Jovišić je o tome govorila. Na naša imena Narodnu skupštinu Republike Srbije posetilo je preko 500 mladih ljudi koji su već pokazali neku vrstu aktivizma i interesovanja za volontiranje, da na taj način ostvare sebe i neke svoje potencijale i mi u tome želimo da im svesrdno pomognemo.
U akciji koja je traja šest meseci prošle godine Ujedinjene nacije su zabeležile milion i po volonterskih sati. To su obeležile kao vrh brega koji je nisko, ali koji svakodnevno raste. U Mađarskoj, Rumuniji, zabeleženo je preko milion volontera. A koliko volontera ima Srbija? Ne znamo. Koliko volonterskih sati je zabeleženo u ovoj godini? Ne znamo. Ko brine o volonterima? Po trenutnim zakonima, ne mora niko.
Da li je zabeleženo negde to što su Milan Babić iz „Zelenog srca“ u Sokobanji, ili Aleksandar Janković iz Udruženja ribolovaca ili Ivana Radosavljević iz Kancelarije za mlade očistili Sokobanju uzduž i popreko? Nije zabeleženo nigde, jer to danas nije neophodno, ali već sutra mora biti.
Imam čvrst stav da svaki volonterski sat mora da se računa. Da bi se računao, mora da se zabeleži; da bi se zabeležio, moraju da postoje volonterske kartice. Zato snažno podržavam ideju uvođenja volonterskih kartica i beleženja volonterskih sati, kako bi volonteri iskoristili neke buduće benefite na fakultetima ili pri zaposlenju.
Tu dolazimo do određenih nedostataka u trenutnim zakonima. Nedostaci su da sistem obrazovanja u načelu ne sadrži elemente koji podstiču na volontiranje, ne sadrži ni kreditne poene, ni prijemne poene, ne računa se kao praksa. Prilikom prijema na radno mesto nije uslov, niti prednost volontersko iskustvo.
Ovo su nedostaci, ali i vrlo jasna ideja u kom pravcu treba sistemski reformisati zakone kako bismo volontiranje doveli na znatno viši nivo, da bi volontiranje imalo znatno viši društveni status, a sa ovim zakonom ne bismo ostali nedorečeni; kako bismo volontiranje doveli do znatno višeg nivoa, a volontere motivisali na jednu veliku akciju stvaranja boljeg društva, kako bismo u njemu lepše živeli. Zahvaljujem.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milan Avramović.

Milan Avramović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, da ne bi bilo neozbiljno, ali moram da kažem da je ovaj predlog zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu koji se nalazi pred narodnim poslanicima još jedan u nizu, hajde tako najbliže da kažem, šaljivih akata ili dokumenata kojima Vlada pokušava da se podsmeva pre svega srpskom narodu, srpskoj državi, srpskom Ustavu i važećim srpskim zakonima i ko zna kome sve još, nabrojao sam samo neke.
Zašto ovo kažem? Ovo što sam rekao pokušaću da obrazložim u narednih nekoliko minuta. Zašto se podsmeva ovakav jedan zakon? Zato što je neko sugerisao da ga moramo doneti ili, još gore, naredio. Ono što je pitanje jeste da li je to izvršila možda Unija poslodavaca ili neki veći poslodavac, da li je pritisak izvršilo neko udruženje radnika ili standard EU? Ko je uopšte uzrok donošenja ovog zakona? Kada kroz njegovu analizu prođemo, vidimo da ne ide u prilog nikom.
Vi ćete se složiti da su možda, po vama, zbog ovog zakona na udaru poslodavci; kazaću da su zbog ovog zakona na udaru radnici. Bilo kako bilo, i vi i ja se slažemo da ovaj zakon onda ne valja.
Ono što je u ovom zakonu problematično jeste prva stvar – Ustav Srbije. Ustav Srbije kaže da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije. Na koga se odnosi ovaj zakon? Na one kojih ima najmanje u ovoj zemlji – na zaposlene. Šta ćemo sa nezaposlenima? Kakvu diskriminaciju trpe ili zlostavljanje života nezaposleni? Koliko se čeka u jednoj bolnici lekarski pregled? Koliko se krvi prolije da se skupi novac da se plati račun za telefon, za struju? Kako se uopšte zlostavlja život građanina Srbije koji nije zaposlen? Dakle, diskriminacija je da se jedan zakon odnosi na zaposlene, kojih ima od 7% do 10% u ovoj zemlji, dakle najmanje, a 10% do 15% ima više nezaposlenih. Onda postavljamo pitanje da li ovaj zakon i treba da bude u skupštinskoj proceduri.
Moram da pomenem i to da su u zemljama regiona ovaj zakon odbili i stavili ga na stranu, nisu hteli da prihvate njegovo usvajanje zato što pod terminom mobing može da se podrazumeva i otkaz na poslu. Ako vi usvojite ovaj zakon, hoćete li da pošaljete poruku svima da ne mogu da dobiju otkaz? Postavlja se pitanje ko radi u ovoj zemlji i ko ne može da dobije otkaz?
Sada ću se opet nadovezati na to koliki je broj ljudi zaposlenih putem partijskih knjižica. Koliko ima vladinih kancelarija? Koliko ima ministarstva, savetnika, radnih grupa? Ako je ovaj zakon pravljen za njih, da se oni zaštite od budućeg ministra, koji možda nije iz njihove političke partije, onda je ovaj zakon apsolutno besmislen.
U ovom zakonu u članu 2. vi ste nabrojali na koga se zakon primenjuje. Ono što je za vas, pretpostavljam, bitno jeste obaveza državnih službenika. Gde je u članu 2. narodni poslanik koji je na stalnom radu u Skupštini? Hajde da pretpostavimo da se odnosi na ovu preambulu koja se odnosi na poslodavce i da je narodnom poslaniku poslodavac Skupština, kao pravno lice. Vi meni sada odgovorite, pošto ministar nije tu, ne znam ni ko bi mi odgovorio, ko će da bude posrednik između poslanika opozicije i poslanika pozicije? Ili, ko će da bude posrednik ako ja prijavim zlostavljanje ili mobing, kako vi to volite da kažete, od strane gospođe Čomić? Ko će tu da posreduje? Ili, ko će da navija za mene ili za nju? Neko ko će da stavi gospođu Čomić pod udar kaznene politike ovog zakona, ili bilo kog drugog poslodavca.
Dakle, ako krećemo od običnih primera, od samih sebe, moramo pomenuti to da ako ovde nismo rešili stanje, kako ćemo rešiti u nekim većim firmama? Ili, kako će ga rešiti veći poslodavci, koji imaju veći broj zaposlenih ljudi?
Moram da zaključim i to da ko god je pisao ovaj predlog, trudio se da pravilno definiše pojam zlostavljanja na radu, ali je potpuno ispustio iz vida činjenicu šta je rađeno jednoj poslaničkoj grupi u toku proteklih godinu i po dana. Tako da nije ni čudo što u članu 2. ne stoji status narodnog poslanika. Zbog ovog termina poslodavac, i dalje u budućnosti svaka poslanička grupa može da očekuje zlostavljanje na radu.
Da se ne bih sada bavio Skupštinom, pošto to građani Srbije već dobro znaju jer prate direktan prenos, moram se osvrnuti na konkretne činjenice iz samog zakona. U postupku za zaštitu od zlostavljanja kod poslodavca posrednik je definisan kao neutralna osoba koja posreduje između strana u sporu, u cilju pružanja pomoći stranama u sporu da sporazumno reše njihov sporni odnos.
Dakle, sada postavljam pitanje, u preambuli dva – posrednik može da bude lice koje uživa poverenje strana u sporu. Dakle, posrednik može da bude lice... Šta ako posrednik nije, ili ne mora? Šta to znači – može? Koga obavezuje to da posrednik može da bude neko ko će imati poverenje i sa jedne i sa druge strane, ako jedan član ovog zakona kaže da poslodavac bira ili predlaže posrednika?
Možda je to, gospođo iz Ministarstva, vama smešno, ali to je realno iz života. Daću vam primere, samo da ne bih izgubio koncepciju rasprave. Dakle, ako poslodavac daje predlog za posrednika, zašto bi poslodavac rizikovao da bude na udaru kaznene politike ovog, ako bi posrednik bio nerealan prema njemu ili realan prema zaposlenom? Dakle, ova igra reči koju ste vi stavili u ovaj zakon nije rešila suštinski problem zaposlenog.
Ono što je takođe bitno jeste da je rok za vođenje postupka posredovanja kratak i da iznosi osam radnih dana, što je suštinski dobro, ako bi posrednik bio sudija ili sud. Ako bi posrednik bio lice koje bi izabrao poslodavac, to je nešto što ne obećava neku dobru zaštitu radnika.
Zakonom je utvrđeno da pravo na podnošenje zahteva za zaštitu od zlostavljanja zastareva u roku od šest meseci od dana kada je zlostavljanje učinjeno. Ovaj rok počinje da teče od dana kada je poslednji put izvršeno ponašanje koje predstavlja zlostavljanje, pretpostavljam neke od preambula iz člana 6. Znači, šest meseci plus osam dana, koliki je rok da se žalba razmatra.
Kaže se u daljem tekstu ovog zakona – ne teku rokovi zastarelosti za utvrđivanje odgovornosti zaposlenog za nepoštovanje radne discipline, odnosno povredu radne dužnosti, propisani zakonom.
Šta je ovde meni sporno? Hoću to svima da objasnim. Kada poslodavac dobije tužbu da je on nekoga zlostavljao, za njega postoji rok, ukoliko može da se podnese tužba. A kada poslodavac tuži radnika ili zaposleno lice, onda je rok neograničen zato što se pozivate na zakone koji su već usvojeni: Zakon o radu, Zakon o državnim službenicima, o radnim odnosima u državnim organima itd. Dakle, nisu isti aršini za zaposlenog i za poslodavca, barem kada su u pitanju rokovi.
Ako uzmemo u obzir i to da rok može da se preseli na sudski teren i da je šest meseci ništa, što današnje sudstvo može da brzinski rešava, onda je jasno da je poslodavac u boljem položaju od radnika.
Dakle, u ovom predlogu zakona vi ste omogućili čak da poslodavac tuži zaposlenog na neodređeni vremenski rok za delo koje je napravio, možda povredio disciplinu na radu, pre pet, šest godina. Onda dolazimo do ucene – ako se radnik pobuni za nešto, poslodavac mu odmah maše papirom da će ga tužiti za nešto što je radio pre pet godina, i onda se osporava težina posrednika.
Dakle, stav Srpske radikalne stranke je da posrednik ne treba da postoji, da to treba da radi sud. Ako sud donese rešenje da je napravljena šteta poslodavcu ili zaposlenom, onda neka se snose sankcije ove kaznene politike koju ste predvideli ovim zakonom.
Da ne bih oduzimao vreme svojim kolegama, navešću vam i jedan primer koji je možda zanimljiv za ovu gospođu iz Ministarstva, koja očigledno ne shvata suštinu moje diskusije. Nemam nameru vas da prozivam, pošto ne možete da mi odgovorite, ali vi morate da znate činjenično stanje u zemlji. Ako je jedna firma, recimo, „Montera“, privatizovala „Trudbenik“ za onoliko novca koliko košta samo jedan hotel „Trudbenika“, a da bi izbacila ljude koji je trebalo da dobiju stan od tog hotela uradila je sve da oni dobiju otkaz ili da daju otkaz (zimi im isekla struju, leti im isekla vodu), kako ćemo podvesti pod zlostavljanje na radu institut zaposlenog kod poslodavca koji je dobio otkaz a ne ostvaruje svoja prava iz perioda zaposlenosti?
Dakle, ovaj zakon je nedorečen i nije primenjiv u praksi onako kako ste ga vi zamislili. Što se nas tiče, mi ne možemo ovde navijati ni za poslodavca ni za radnika, jer pod udarom mogu biti i jedan i drugi, kako je volja suda, ali, suštinski, posrednik je pogrešna stavka u ovom zakonu i ako njega izbrišete imaćete daleko jasniju sliku kako se štiti radnik od poslodavca ili poslodavac od radnika.
Činjenica je da ako radnik bude zlostavljan od strane radnika, ovaj zakon može da urodi plodom. Ali, ako se desi drugačije, ovaj zakon je besmislen i zato ovaj zakon treba da postoji, ali ne u ovoj formi u kojoj je prezentovan. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodin Nikola Lazić nije tu. Gospodin Bojan Mladenović ima reč. Nije tu. Aleksandar Pejčić ima reč. Nije tu. Marina Toman ima reč. Nije tu. Narodni poslanik Nikola Savić ima reč. Prijavite se. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Nikola Savić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, danas razmatramo predlog dva zakona, zakon o volontiranju i zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu. Ovo su potpuno novi zakoni. Oni se donose prvi put kao posebni zakoni, a problematika koju tretiraju ovi zakoni do sada je bila sadržana u nekoliko drugih zakona.
Ono što je interesantno i što u prvi mah pada u oči vezano za zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu, jer prvo ću o njemu nešto da kažem, jeste to da je, prema nekim ispitivanjima, pojava zlostavljanja na radu najizraženija u organima državne uprave, u ministarstvima, sekretarijatima, raznim agencijama, kao i drugim budžetskim organizacijama, kao što su ustanove školstva, zdravstva, kulture i slično.
Država je danas kod nas još uvek najveći poslodavac i, naravno, njene institucije su sa aspekta ovog zakona, onako kako to ovde stoji, praktično i najveći „zloupotrebljavači“, tako da se izrazim, ovoga zakona. Uzroci ove pojave zlostavljanja na radu, kada su u pitanju državne institucije, pre svega su u osionosti i bahatosti partijski postavljenih funkcionera, a znamo kako se oni postavljaju – iz stranačkih redova iz ove koalicije. Zato, ako bismo želeli da smanjimo zloupotrebu, barem kad su u pitanju državne institucije, bilo bi neophodno da se ukinu politički direktori; ova pojava bi samo na osnovu te činjenice bila dosta smanjena, manje izražena.
Zakon o kome govorimo propisuje i obaveze poslodavaca. To nije sporno sa aspekta obaveza poslodavaca, ali je sporno to što poslodavci u velikom broju slučajeva ne poštuju svoje obaveze i rade onako kako njima najviše odgovara ili, ako su postavljeni po partijskoj liniji, rade onako kako to najviše odgovara njihovim partijama.
Ovaj zakon navodno ima za cilj da zaštiti žrtve zlostavljanja na radu. Međutim, mi smo videli iz ovoga što sam do sada rekao da oni koji su zaduženi za kreiranje i za sprovođenje ovoga zakona i sami doprinose pomenutom zlostavljanju na radu. Evo jednog primera: zar može biti većeg zlostavljanja od onoga što radi ova vlada? Naime, stalno se priča o boljem standardu, o boljem životu građana, a u stvarnosti se dešava potpuno obrnuto. To je zaista jedan vid zlostavljanja, i preko ovog zlostavljanja ne zlostavljaju se samo zaposleni, nego svi građani.
U jednom od članova ovog zakona, sad ne mogu da kažem tačno koji je broj člana, govori se o nadoknadi materijalne i nematerijalne štete. Na osnovu nekih ispitivanja koja vrši Centar za unapređenje pravnih studija iz Beograda, došlo se do podatka da u zemljama EU oko osam procenata zaposlenih trpi zlostavljanje na radu ili mobing, kako se to savremeno kaže. Što se tiče naše zemlje Srbije, nemamo egzaktne podatke o ovoj pojavi kao što je to u zemljama EU. Zaista ne bih želeo da licitiram da li je taj procenat kod nas veći ili manji, ali mogu da iznesem jedan podatak na osnovu ispitivanja Viktimološkog društva. Oni saopštavaju da je u toku prošle godine bilo 117 prijava zlostavljanja na radu. S obzirom na činjenicu da naši ljudi za ovim posežu samo u izuzetnim slučajevima, da veliki broj onih koji trpe zlostavljanje na radu nemaju i ne poznaju mehanizme na osnovu kojih mogu da se zaštite od ovoga, verovatno ovo nije verodostojan podatak i verovatno je ovaj broj mnogo veći.
S obzirom na to da zakon predviđa nadoknadu materijalne i nematerijalne štete, a videli smo da se u jednom članu zakona ta šteta propisuje u rasponu od 200.000 pa do 800.000, ako bi oni koji trpe zlostavljanje na radu (ili makar deo njih) zatražili i od države dobili tu nadoknadu štete, to bi bio veoma veliki izdatak za budžet i radilo bi se o veoma značajnoj i ozbiljnoj sumi. Međutim, u obrazloženju za donošenje ovog zakona vi kažete da za sprovođenje ovog zakona nisu potrebna dodatna finansijska sredstva u budžetu. Jednostavno, iz ovoga se vidi da to nije tačno.
Što se tiče ovoga, mogu da kažem da u svetu danas postoji jedna posebna nauka koja se bavi ovom pojavom, odnosno merenjem pokazatelja ove pojave, i zove se mobingometrija. Nisam našao podatak i ne znam da li postoji merna jedinica i na koji način se izražavaju parametri ove pojave na osnovu ove nauke.
Moramo da znamo i to da danas u svetu još uvek nema opšteprihvaćenih definicija zlostavljanja na radu, pa je to jedan od razloga što veliki broj zemalja u EU još uvek nije doneo ovakav zakon. Evo, mi danas U ovom parlamentu donosimo ovaj zakon. Mi u SRS nemamo ništa protiv toga što se donosi ovakav zakon, a imamo zamerke i primedbe na njegovu suštinu i sadržaj. Kroz ovaj zakon ste malo požurili, prednjačite u odnosu na neke zemlje i možda će biti nešto od te obećane Evrope kojoj toliko težite.
Meni se ponekada čini da ovaj zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu ima pre svega zadatak da stvori iluziju kod građana Srbije kako ćemo živeti dobro, a radićemo malo, ili samo ono što želimo.
Ovaj zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu neće dati efekte. Pre svega, izgubiće se u šumi velikih propisa jer se ove stvari tretiraju i u Zakonu o državnim službenicima, Zakonu o radnim odnosima, kolektivnom ugovoru itd.
Na kraju da kažem da ovaj zakon nije vodio dovoljno računa o onoj drugoj strani, o poslodavcima. Moramo biti iskreni i reći da pored tajkuna, iza kojih uglavnom stoji neko iz ove vlade, postoje i savesni poslodavci. U zakonu nigde ne stoji na koji način će se ti savesni poslodavci zaštititi od nesavesnih radnika. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Bojan Mladenović ima reč. Imate još trideset šest minuta.

Whoops, looks like something went wrong.