Treća sednica Prvog redovnog zasedanja, 10.05.2013.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Treća sednica Prvog redovnog zasedanja

3. dan rada

10.05.2013

Sednicu je otvorila: Vesna Kovač

Sednica je trajala od 10:15 do 18:15

OBRAĆANJA

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Narodni poslanik Ninoslav Girić.
...
Srpska napredna stranka

Ninoslav Girić

Srpska napredna stranka
Poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministar, koleginice i kolege dosta je rečeno o ovim zakonima. Trudiću se da budem koliko mogu kraći i krenuću od Zakona o pravima pacijenata. Predlog zakona o pravima pacijenata predstavlja u svojoj suštini pokušaj da se problem u ovoj sferi ljudskih prava reši na lokalnom nivou tako što će se u to uključiti i lokalna samouprava. Formiranje saveta za zdravlje i prebacivanje savetnika pacijenata na nivo gradova Ministarstvo zdravlja ovim formira još jednu ovog puta lokalno političko pravno regulatorno telo koje će nadzirati rad lekara. Zakon sugeriše da kršenje prava pacijenata nije sistemski nego personalni problem i da će visoke novčane kazne koje su zaprećene naterati lekare da unapred partnerski odnos sa pacijentima.
Međutim, jasno je da pravo pacijenata na dostupnu, kontinuiranu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu ne krši neodgovorni zdravstveni radnik nego pre svega loše uređen sistem. Do toga je došlo jer se usklađivanje propisa sa propisima EU posle 2002. godine uglavnom svodilo na prepisivanje zakona a da nisu uzete u obzir specifičnosti postojećeg stanja.
Vremenom takvi zakoni doveli su do velikih problema u oblasti zdravstvene zaštite. Kada se pokazalo da Zakon o zdravstvenoj zaštiti iz 2005. godine nije primenjiv, tada su izabrani lekari, zaštitnici pacijenata, dopunski rad, komore, akreditacije i ostale novotarije ovog zakona funkcionisale su čestim izmenama i dopunama zakona. Kada i to nije pomoglo, onda je legalizovana njihova selektivna primena, odnosno kršenje zakona. Tako nastalo nepoštovanje zakona na kraju nas je zvanično dovelo do nezavidnog poslednjeg mesta u Evropi po kvalitetu zdravstvenih usluga.
Zdravstveni savet, kao udruženje građana iz redova pacijenata, zajedno sa predstavnicima zdravstvenih ustanova i predstavnicima Fonda za zdravstveno osiguranje u saradnji sa Zaštitnikom pacijenata iz redova pravnika, koji već rade u lokalnoj samoupravi, po predlogu zakona treba da se staraju o pravima pacijenata. Međutim, oni neće unaprediti kvalitet zdravstvenih usluga ako ovaj zakon u većoj meri ne afirmiše, pre svega, partnerski odnos lekara i pacijenata. Vraćanje dostojanstva medicinskoj struci i uspostavljanje novog poverenja i međusobnog uvažavanja zdravstvenih radnika i građana predstavlja važan, veoma važan programski cilj SNS. Zato nećemo dozvoliti da se krivica za kršenje prava pacijenata svaljuje samo na lekare.
Naime, sam naslov ovog zakona, zatim i veliki broj kaznenih odredbi sa visokim novčanim iznosima, zdravstvenu službu predstavljaju kao potencijalnu društvenu opasnost. Da bi se taj utisak izbegao potrebno je u ovom zakonu uravnotežiti, za šta se i vi zalažete, prava pacijenata sa njihovim obavezama i naglasiti potrebu razvijanja partnerskih odnosa sa zdravstvenim radnicima.
Lekari već trpe preveliki pritisak u javnosti, jer su bezrazložno izvedeni na stub srama kao najkorumpiraniji službenici. Međutim, za korupciju kao i kršenje prava pacijenata nisu najodgovorniji zdravstveni radnici, nego loše uređen sistem.
U obrazloženju predloga zakona, na primer, stoji da donošenje zakona o pravima pacijenata treba da, citiram, "usaglasi postojeće propise koji na direktan ili indirektan način uređuju oblast prava pacijenata." Kako će se usklađivati odredbe već postojećih zakona sa pravima pacijenata u ovom predlogu zakona kada se vrlo često postojeći zakoni ili ne primenjuju u praksi, ili su sami po sebi uzrok kršenja prava pacijenata.
Primera radi, kako ćemo obezbediti pravo na jednak pristup zdravstvenoj službi bez diskriminacije u odnosu na finansijske mogućnosti, ako pacijenti kod privatnika plaćaju usluge koje su već pokrivene zdravstvenim osiguranjem, i to plaćaju lekara koji iste te usluge pruža i u državnim ustanovama. Na neki način, kroz lošu organizaciju rada u državnim zdravstvenim ustanovama, pacijenti su prinuđeni da te usluge ponovo plate. Tako u eri bele kuge, na primer, kod nas, kontrola trudnoće postaje dodatni trošak, a u eri povećanja broja obolelih od karcinoma grlića materice, papa test postaje pouzdani privatni biznis. To se ne može promeniti zakonom o pravima pacijenata, a još manje olako dati obećanjima. Potrebna je korenita promena zdravstvene politike i čitavog seta zdravstvenih zakona, a zatim i povratak na običaj njihovog poštovanja.
Kako pacijentima može da pomogne deklarativno pravo preventivne mere bez diskriminacije u odnosu na finansijske mogućnosti u ovako uređenom dopunskom radu? Sada i vrapci na grani znaju da dopunski rad, pod znacima navoda, državnih lekara u privatnoj praksi, klasičan primer sukoba interesa, čak i kada je legalan. Međutim, uglavnom je nelegalan, jer retko je koji lekar skratio radno vreme u državnoj ustanovi da bi mogao da radi privatno, a kako je predviđeno zakonom.
Izveštaji lekara koji ovako rade izdaju se sa potpisom penzionera na čije ime je ambulanta registrovana. Neki od tih penzionera su već toliko stari da im se diplome licenciraju na stručnim sastancima na kojima nisu u stanju da prisustvuju. Sve je organizovano pod patronatom vlasnika privatnih poliklinika koji jedini imaju koristi. Pitanje je samo – kakva bi uloga trebala da bude u svemu tome Ministarstva zdravlja, zdravstvenih inspektora, lekarske komore, koji bi naravno trebalo da štite ovaj zakon i da obezbede njegovu primenu?
Sam po sebi Predlog zakona o zaštiti pacijenata bez pratećeg seta zakona koji bi suštinski korigovali zdravstvenu politiku Srbije, pacijenti će i dalje prepustiti zakonu tržišta. Ako želimo da se po kvalitetu zdravstvene zaštite pomerimo sa nezavidnog zadnjeg mesta u Evropi, moraćemo ozbiljnije i opsežnije da se pozabavimo zakonskom regulativom u ovoj oblasti.
Prvi korak na putu ozdravljenja srpskog zdravstva bila bi temeljna revizija svih dokumenata vezanih za definisanje i sprovođenje zdravstvene politike Srbije iz 2002. godine. Politike koja je, između ostalog, doživela krah iz zbog potpune improvizacije na dnevnoj političkoj bazi, preovlađivanje stranačkih umesto nacionalnih interesa. Pojedini direktori zdravstvenih ustanova su postavljani i zaštićeni, a da mnogi od njih nisu imali nikakav koncept razvoja, ni elementarno poznavanje ustanove kojom treba da rukovode, a i dalje su na tom mestu. Zar nije jasno da oni koji su bili deo problema, ne mogu biti deo rešenja. Mnogi su se upustili u brojne nezakonite radnje i kriminal koji mora biti istražen isto onako revnosno i brzo kao što je istraženo uzimanje mita od 50 evra od strane jednog doktora.
Danas su hitno potrebni novi zakoni, novi ljudi u ovoj oblasti, a ne dorada postojećih. Kada donesemo zakone koji neće obmanjivati pacijente, kao na primer da imaju svog sopstvenog lekara koga sami biraju tzv. izabranog lekara, a u stvari samo se ograničava pravo na drugo stručno mišljenje ili da će imati pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu dok u praksi imaju besplatno samo pregled kod lekara opšte prakse. Dakle, kada se oslobodimo ovakve štednje, pod znacima navoda, koja je došla iz nekih drugih sistema gde je situacija sasvim drugačija u odnosu na našu, tek ćemo onda našim pacijentima moći da obezbedimo prava koja se pominju u ovom zakonu.
Partnerski odnos i uzajamno poverenje između lekara i pacijenata treba da predstavlja njegov najvažniji segment. Međutim, zakon će doprinositi tom partnerstvu jedino ako se i ostali zakoni u zdravstvu promene, a u skladu sa pravima pacijenata koji su ovde navedena i do kojih nam je, naravno, svima stalo. Zbog toga očekujemo što pre novi zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, a za koje se SNS zalaže i čijoj će izradi dati puni doprinos.
Osvrnuo bih se na Predlog zakona o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama, uz nekoliko sugestija. Najpre da kažem da Predlog zakona o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama predstavlja značajni, dugo očekivani i hrabar korak u zakonodavnom rešavanju problema lica sa mentalnim smetnjama. Obzirom da je većina mera vezana za lica sa mentalnim smetnjama do sada funkcionisala šarenoliko, najvećim delom regulisana je ukazima i uredbama iz 1995. godine.
Problem prisilne hospitalizacije lica sa mentalnim smetnjama je ujedno veliki pravni i etički problem u delu potrebe da se zaštite prava lica sa mentalnim smetnjama, a ujedno da se obezbedi zaštita socijalne i materijalne okoline koja mogu biti bitno kompromitovane i ugrožene u pomenutom kontekstu.
Moja sugestija se odnosi na član 22. koji reguliše pokretanje postupka za zadržavanje lica sa mentalnim smetnjama, gde se kaže, citiram, "postupak za zadržavanje bez pristanka i smeštaj bez pristanka lica sa mentalnim smetnjama mogu pokrenuti članovi njegove uže porodice, organ starateljstva, poslodavac i zdravstveni radnici obaveštavanjem MUP i hitne medicinske pomoći o ugrožavajućem ponašanju takvog lica". Obzirom da lica sa mentalnim smetnjama često nisu u radnom odnosu, nemaju ili imaju fragmentisane ili mentalno poremećene porodice bez pravog uvida u njihovo zdravstveno stanje, da su staraoci često neodgovorni ili odsutni u tom trenutku, a zajednica trpi posledice maladaptivnog ponašanja osobe sa mentalnim smetnjama, smatram da bi trebalo proširiti član 22. ili naći neki modus da, osim navedenih, postupak za zadržavanje bez pristanka i smeštaj bez pristanka lica sa mentalnim smetnjama mogu pokrenuti članovi njegove uže porodice, organ starateljstva, poslodavac, zdravstveni radnici, kao i da se mogu dodati predstavnici mesne zajednice ili skupštine stanara gde lice živi obaveštavanjem MUP i hitne medicinske pomoći o ugrožavajućem ponašanju takvog lica.
To je moja sugestija. Mi ćemo, svakako, u danu za glasanje, odnosno poslanička grupa SNS, podržati oba zakona uz par amandmana koje smo podneli. Nadam se da ćete ih prihvatiti. Zahvaljujem.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Branislav Blažić. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka
Hvala lepo, poštovana predsedavajuća.
Gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, kada ovako pred nama postoje neki parcijalni zakoni uvek su nam osećanja pomalo pomešana. Sa jedne strane, svesni smo da ovakvi zakoni unapređuju, pogotovo kada se radi o zakonima o pravima pacijenata, posebno o pravima pacijenata sa mentalnim smetnjama. Sa druge strane, svesni smo i toga da je ovom zdravstvu koje danas imamo i organizaciji zdravstvene službe potrebna jedna ozbiljna i temeljna reforma.
Oduvek smo u dilemi da li je trebalo ranije krenuti u reformu sa donošenjem čitavog seta zakona o zdravstvu ili ovako parcijalno rešavati korak po korak određeni problem koji postoji. Više sam sklon da se krene hrabrije u te reforme, ali svestan sam toga da će se često puta doći u situaciju da se razmišlja o našim mogućnostima i našim željama. U tom nekom raskoraku između materijalnih mogućnosti i želja kakvo zdravstvo da imamo dolazimo u jednu situaciju da nacionalna strategija koja je doneta u zdravstvu ne prati i zakonodavstvo.
Zbog toga mislim da bi možda bila dobra praksa da, ne samo kod ovakvih zakona, nego i kod svih drugih zakona, donosimo zakone duplo, zakone koji će početi da se primenjuju od danas i zakone koji će početi da se primenjuju recimo za tri godine. Tada bi mogli ono što nacionalna strategija od nas očekuje, a to znači da definišemo neki pravac razvoja, put, naše namere, naše želje, nešto što će za neki broj godina da se dogodi, da postavimo u zakonsku formu. To je jedna ideja pošto se stalno na neki način suočavamo sa tim šta su naše prave mogućnosti, gde smo u reformama, da li krečimo neke trošne kuće i samo nešto farbamo, a u suštini ne ulazimo uopšte u dubinu problema koje imamo.
Zdravstvo je danas preopterećeno mnogim problemima. Nabrojaću samo neke. Na prvom mestu je korupcija koja izjeda zdravstvo i protiv koje se uopšte nismo sistematski na nivou zdravstva počeli boriti. Tu je i poremećaj u odnosu lekara i pacijenata, dehumanizovan odnos. Tu je i preterana i ogromna administracija i nedostatak prioriteta. Ne prate se dovoljno svetski trendovi. Zdravstvo je preskupo zato što je nekvalitetno, aparati itd, itd, da ne nabrajam. Ogroman je taj broj i sve to treba staviti pod jednu lupu i krenuti u ozbiljnu stratešku raspravu kako postaviti operativni plan koji će za tri godine trebati da dođe na dnevni red i da taj zakon tada počne i da postoji. Međutim, šta je, tu je, imamo ovo što imamo i svakako to treba podržati zato što je veliki korak samim tim što smo imali hrabrosti da se suočimo sa tim i da donesemo zakon o zaštiti prava pacijenata s mentalnim smetnjama, pre svega.
Kakva je danas situacija u tim velikim psihijatrijskim bolnicama? Jad, tuga i užas. Ti ljudi su osuđeni tamo na jedno kazamatsko boravljenje. To su ljudi koji nemaju gde da odu, a kada odu dolaze u neku sredinu u kojoj nisu dobro primljeni. Odbačeni od svih, dešava se ili da se vrate, a to svesno da pobede bolest i praktično slobodu zamene neslobodom, što je tragično da im je bolje u toj neslobodi nego na slobodi, ili, s obzirom da organizacija uopšte ne postoji, da tek kada bolnica posle nekog vremena pita gde su ti ljudi, njima samo jave – on se ubio davno, samo vama to nije javljeno. Taj pacijent, da je podržan i prihvaćen, mogao je u nekom normalnom društvu da živi, ali se jednostavno ubio zato što u nekoj sredini naše društvene zajednice za njega nije bilo mesta.
Treća grupa ljudi u tim velikim bolnicama je ona koja nema gde da ode jer više nema kome da ode. To su ljudi koji praktično tamo žive i po 20 i po 30 godina. Tada se ta velika psihijatrijska bolnica pretvorila u socijalnu ustanovu. Postoje na sreću i neki ljudi koji, pored te svoje nesreće i bolesti u kojoj su se našli, imaju mogućnost da izađu i onda da u nekom svom okruženju, svoje porodice uspeju da se nekako snađu pod velikim teretom te porodice da može to sve da podnese i sve da izdrži.
Sada smo u dilemi da razmišljamo za jedan sistem koji je davno trebao da bude prevaziđen, tog azila, tog lečenja koje i nije neko veliko lečenje, ali tu je, kada prođe i kada uđe u jednu readmisiju ili jednu stabilnu readmisiju, sada psiho-socijalna rehabilitacija u stvari najvažnija. Nje, nažalost, kasnije nema i ako se sprovodi u tim uslovima velikih bolnica rezultati obično nisu nikakvi. Zbog toga smo govorili, ali sa jedne strane smo svesni da u ovom momentu društvo ne može da izorganizuje do kraja tu neku psiho-socijalnu rehabilitaciju u zajednici, ali ona je neophodna. Zato kada bi doneli jedan zakon koji će stupiti na snagu za tri godine, mi bi u procesu mogli da se pripremamo kao ljudi da budemo više ljudi i da našu sredinu u kojoj živimo naučimo da shvati da postoje neki ljudi kojima su potrebe veće, a koji jako mogu da budu zahvalni, koji jako mogu da budu korisni i koji jako mnogo mogu da učine da izleče upravo ove ljude koji sebe smatraju potpuno normalnim.
Ono što se nažalost ne dešava, a nadam se da će se desiti i osećam da postoji to razmišljanje u ministarstvu, samim tim što je dom zdravlja pripremljen za tako nešto i onda bi možda mogli u domu zdravlja da pripremimo ono što se na početku zove ta dnevna bolnica, taj ambulantski tretman, da pripremimo tu vezu između doma zdravlja i te neke velike psihijatrijske ustanove i da postoji nekako jedna organizacija u kojoj će se možda u nekom sledećem koraku uključiti civilno društvo, uključiti razne nevladine organizacije, a njih već danas imamo dosta u Srbiji, četiri-pet, koje mogu da predstavljaju oslonac državi za početak jedne takve psiho-socijalne rehabilitacije u zajednici.
Ono što je stravično, to su te neuropsihijatrijske bolnice unutar kazneno-popravnih domova. To je tek tuga velika. To je Aušvic, samo bez gasnih komora i bez gasnih peći. Strašno je to što psihijatri tamo pripadaju Ministarstvu pravde. Oni su odvojeni od svoje struke. Oni su više tužioci i sudije i policajci, nego što su pravi psihijatri koji trebaju nekom tamo da pomognu. Tamo nikad niko nikome nije pomogao i ti ljudi ostaju tamo blokirani, neizlečeni, pritisnuti i prepuni strahova, pod strašnim pritiskom neke policije. To je nešto na šta društvo mora jako dobro da obrati pažnju, pogotovo što su psihijatrijski veštaci najviše korumpirani, to je činjenica, zato što tu može i ovako i onako i teško je uopšte dokazati istinu o nekom pacijentu, da li on treba da ostane ili treba da izađe.
Prema tome, mnogo je tu problema i molio bih ministarku zdravlja da te psihijatre kolege vrati pod Ministarstvo zdravlja, kako bi oni mogli da se bave definitivno svojim poslom, a ne da budu pod pritiskom policije ili suda i da rade nešto drugo što nije njihov osnovni posao, to treba da rade neki drugi ljudi i to treba da rade neke druge institucije. Ono što za te ljude treba uraditi, mislim da je to obavezna tuđa nega i pomoć. Jer, ako imate neku babu koja je nepokretna, ima i penziju i ima neku tuđu pomoć, a ti ljudi to nemaju, to je stvarno za društvo pomalo neobjašnjivo.
Ono što bih još želeo da kažem, s obzirom da ima još dosta govornika, vezano je za Zakon o zaštiti prava pacijenata. Mislim da je taj zakon trebao da prati Zakon o lekarima, jer teško je govoriti o pravima pacijenata a da zaboravimo lekare koji su danas treći na udaru prisile na njih, da se čak fizički pacijenti sa njima obračunavaju. Prema tome, ako već govorimo o nekom partnerskom odnosu, trebalo je uspostaviti tu neku ravnotežu između onoga šta su prava pacijenata i šta su prava lekara.
Osvrnuću se samo na par članova, koliko sam kratko zabeležio. To je član, recimo, 17. koji govori da se uvodi pravo da pacijent može da odbije medicinsku pomoć čak i onda kada to direktno ugrožava njegovo zdravlje i njegov život. To je praktično uvođenje u eutanaziju na mala vrata, ali lično nemam ništa protiv toga, to je jedno pravo koje čovek može da ima i koje mu ne treba uskraćivati.
Ono što je tu bitno i gde je bilo mnogo rasprave i dileme, to su deca od 15 godina, da li mogu da sami odlučuju o svom zdravlju, normalno na predlog lekara. Mislim da tu možemo govoriti "za" i "protiv", treba osetljivo ući u tu priču, sigurno treba tu malo, kada su u pitanju operativni zahvati ili neke invazivne metode, dijagnostičke, tu treba malo obratiti pažnju, da baš ne može dete sa 15 godina toliko da bude svesno svog stanja da može baš sve da procenjuje. Ali, sa druge strane, često puta dete od 15 godina može daleko bolje da procenjuje nego njegovi roditelji.
Mislim da ovo može da se prihvati sa nekim određenim izmenama, pogotovo što je bilo primera u životu, lično sam bio u situaciji da vidim, da kod određenih sekti, roditelji su zbranjivali da se nekom detetu da krv ili da se uradi operativni zahvat i došlo je do smrtnog ishoda. Znači, radi se o tome da možda dete sa 15 godina bi moglo da proceni svoje zdravlje i da kaže – da, ja hoću to, bez obzira što moji roditelji pripadaju nekoj sekti koja mi to brani, ili neki slični primeri, sada se ne upuštam u pojedinačne primere, nećemo ni stići. Ali, činjenica je da fleksibilno treba postaviti tu priču i videti da li dati za pravo toj deci da mogu o nekim stvarima da odlučuju, a u nekim u tome ih ograničiti.
Na kraju samo oko saveta i tih savetnika. Saveti me malo podsećaju na nekadašnji SIZ, to je bila institucija koja je imala neko veće – davalac usluga i veće – primalaca usluga. Imali ste davaoce usluga koji su bili lekari i domovi zdravlja i medicinski centri, a primaoci usluga su bili privreda i bili su građani. Tada se u skupštini raspravljalo o tome koje su mogućnosti privrede i šta to treba za njih da obezbedi za te pare zdravstvo i to je funkcionisalo u tom vremenu, a ovo je nešto slično, možda malo modernije, malo drugačije ali u svakom slučaju može da predstavlja jedan pomak u smislu neke bolje komunikacije i bolje obaveštenosti i na kraju krajeva u korist pacijenta na nekim prostorima, nekim lokalnim samoupravama.
Kada su u pitanju ovi savetnici, tu samo treba biti jako oprezan, često puta se dešava da izaberemo te ljude, biramo ih kako ih biramo po partijskim i koje kakvim nekim drugim linijama ali onda ti ljudi niti su stručni, ima dosta ni ličnih, ljudskih, ni stručnih kvaliteta da mogu jedan tako odgovoran posao da rade.
Ako napravimo neki kurs i ako pripremimo te ljude dobro, mislim da to može dati dobre rezultate, ali to treba stvarno, stvarno uraditi vrlo oprezno i vrlo organizovano, a sa druge strane mislim da bi bilo dobro imati za ljude sa mentalnim smetnjama takođe neke savetnike, posebno zato što je to ozbiljan prostor i tu je daleko složeniji sistem, kada su u pitanju prava i šta sve može da se dogodi, i ne treba se plašiti da će to biti teret za zaposlene, da će više njih zapošljavati, zato što u lokalnim samoupravama imate zaposlenih da kipi iz svih vrata, da ima bar jedno 30% viška koji ništa ne rade i koji bi jako korisno mogli da budu zaposleni. Hvala vam lepo.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodna poslanica Vesna Rakonjac. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Vesna Rakonjac

Srpska napredna stranka
Poštovana predsedavajuća, uvaženi ministre, kolege poslanici, ponuđenim Zakonom o pravima pacijenta definišu se mnoga pitanja, a sada i pravo na preventivne mere. Znamo da su preventivne mere veoma bitne za sprečavanje nastanka mnogih ozbiljnih oboljenja koja, ako nisu na vreme prepoznata ili prevenirana kroz prepoznavanje rizika za nastanak oboljenja mogu dovesti do ozbiljnog narušavanja zdravlja, a shodno tome i povećanju troškova lečenja i neizvesnosti ishoda lečenja.
Po prvi put pacijent nije samo bolesno lice, to je i zdrava osoba koja želi da se primanjem zdravstvenih usluga sačuva njeno zdravlje, unapredi njeno zdravstveno stanje i spreči ili suzbije ili rano otkrije neko oboljenje.
Jako mi je drago, jer kao preventivac, 20 godina sam radnik Zavoda za javno zdravlje, vidim pozitivne pomake u vraćanju preventivnih grana medicine na ono mesto koje im pripada i mislim da je to jako korisno. Preventiva je najjeftinija i pokazalo se veoma delotvorna i veoma efikasna kada su mnoga hronična masovna oboljenja u pitanju.
Preveniranje rizika bi na taj način bilo jedan najjefikasniji i najjeftiniji način rešavanja zdravstvenih problema. Istovremeno, ovim zakonom su jasno definisane i dužnosti pacijenta koji u vidu preuzimanja odgovornosti za sopstveno zdravlje, a kroz promenu i poprimanje pozitivnih stilova života poboljšava svoje zdravstveno stanje i smanjuje rizik za mnoga oboljenja, a takođe su tu i dužnosti pacijenta da poštuju prava, kako drugih pacijenata, tako da budu odgovorni i da se odnose sa poštovanjem i prema zdravstvenim radnicima i saradnicima i tako ostvare jedan kvalitetan partnerski odnos.
Članom 13. obezbeđeno je i pravo na druga stručna mišljenja, tako da pacijenti ne samo da su oslobođeni onog straha od poznate doktorske sujete, sada imaju puno pravo da potraže i drugo stručno mišljenje od drugog zdravstvenog radnika, bez straha, ako se i to stručno mišljenje razlikuje od onog prvobitnog jer znamo da dva para očiju mnogo bolje vide nego samo jedan par.
Jako je bitno da i to što zdravstvena ustanova mora da istakne i spisak zdravstvenih radnika koji će pružati ovaj vid usluge, a sve u skladu sa odredbama Svetske zdravstvene organizacije i Lisabonske povelje.
U članu 25. utvrđena su prava pacijenta koja učestvuju u medicinskim istraživanjima i ona su pooštrena, pa tako se sada traži i pisani pristanak i za medicinska istraživanja u oblasti javnog zdravlja. Jasno je definisano da istraživanja ne smeju da snose ni minimalni rizik kada su ispitanici deca, a istraživanja imaju za cilj da doprinesu boljem razumevanju stanja zdravlja u opštoj populaciji ili pojedinih populacionih grupa.
Istraživanja bi uglavnom bila u formi anketnih upitnika koji se prevashodno bave istraživanjima stilova života i ponašanja u cilju preveniranja oboljenja i poboljšanja zdravlja opšte populacije ili pojedinih populacionih grupa.
U poglavlju četiri koje se odnosi na zaštitu prava pacijenata veoma je dobro što je savetnik za zaštitu prava pacijenata u jedinici lokalne samouprave. Na ovaj način obezbeđuje se potpuna nezavisnost u radu savetnika za zaštitu prava pacijenata. Dobro je da je rok koji ima zdravstvena ustanova da dostavi savetniku tražene podatke, a u vezi podnetog prigovora ograniče i iznosi pet dana.
Sve u svemu ovi predlozi zakona su predlozi zakona koje treba podržati i Danu za glasanje poslanici SNS će to i učiniti. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodna poslanica Milanka Jevtović Vukojičić. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Milanka Jevtović Vukojičić

Srpska napredna stranka
Poštovan predsedavajuća, uvažena ministarka, kolege poslanici i poslanice, pred nama su dva zakona i to zakona o pravima pacijenata i zakon o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama. Ova dva zakona međusobno su povezana, a ono što je bio cilj kod donošenja ovih zakona to je svakako na jedan sistemski način uređena zaštita prava i zaštita najboljeg interesa pacijenata u skladu sa Ustavom i sa Ustavom zagarantovanim pravom na nepovredljivost fizičkog i psihičkog integriteta svakog čoveka.
Što se tiče Zakona o pravima pacijenata on je svakako usaglašen i sa Evropskom poveljom o pravima pacijenata. Usaglašen je sa Konvencijom o pravima dece UN. Usaglašen je sa preporukom Kometa o pravima deteta i sa njihovim komentarima u odnosu na Deklaraciju o pravima dece UN. Usaglašen je sa Otavskom deklaracijom i mnogim drugim međunarodnim dokumentima.
Ono na čemu bih posebno želela da se fokusiram i na šta bih želela da skrenem pažnju, a tiče se Zakona o pravima pacijenata, to je član 3 koji se odnosi na stvaranje partnerskog odnosa između pacijenta i zdravstvenog radnika.
Zašto je važno uspostavljanja adekvatnog partnerskog odnosa? Upravo iz razloga poverenja, sticanje poverenja i gradnja poverenja između pacijenta i zdravstvenog radnika je osnov kako za preventivu tako za lečenje i rehabilitaciju svakog pacijenta.
Takođe, bih želela da skrenem pažnju i na član 11. koji se odnosi na obaveštenje, a čini mi se, dosada na obaveštenje pacijenata, a čini mi se da dosada niko nije pomenuo da osobe sa posebnim potrebama, odnosno gluvoneme osobe u skladu sa članom 11. ovog zakona imaju pravo da im zdravstvena ustanova kada im se pruža obaveštenje imaju tumača. Takođe, ovaj član zakona je i te kako značajan sa aspekta poverljivog savetovanja deteta, odnosno obraćanja deteta zdravstvenom radniku i to posebno u slučajevima kada ima potrebu za to, a lično kao socijalnom radniku su mi poznata i te kako pozitivna iskustva koja su imala za cilj pre svega preveriranje nasilja u porodici. Poznata su mi iskustva kada je zahvaljujući odgovornim pedijatrima i njihovim povezivanjem sa drugim službama u sistemu lokalne zajednice došlo do čupanja iz kandži fizičkog, psihičkog i drugog porodičnog nasilja dece u porodicama.
Takođe član 19. zakona koji se odnosi na pristanak deteta koje je starije od 15 godina i ovo nije neka novina. Članom 62. porodičnog zakona koji je stupio na snagu još jula meseca 2005. godine u stavu 2. koji tretira razvoj deteta data je mogućnost detetu koje ima 15 godina da može da odluči o medicinskoj uslugi. Naravno, o medicinskoj usluzi odlučuje stručni tim, odlučuje lekar ali dete svakako može da da pristanak i to je u skladu sa Konvencijom UN o pravima dece.
Takođe član zakona 26. koji se odnosi na smeštaj deteta u stacionarnu ustanovu, takođe je usaglašen sa Konvencijom UN o pravima deteta, gde se kaže da dete do 15 godina starosti može da bude smešteno u stacionarnu ustanovu, zajedno sa roditeljem, odnosno staratelje.
Naravno, dete smešteno u zdravstvenu ustanovu ima pravo i na obrazovanje, ima pravo i na igru, ima pravo i na rekreaciju, a sve u skladu sa zdravstvenim stanjem deteta.
Što se tiče Zakona o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama, on je jedan novi i ja se nadam prvi iskorak, ali vrlo značajan iskorak u smislu donošenja pravne regulative i zaštite lica sa mentalnim smetnjama, koja spadaju u kategoriju posebno osetljivih lica.
Ovde bih posebno želela da naglasim član 3. ovog zakona, koji se odnosi na prevenciju. Potreba da se ode kod lekara, kada je u pitanju neko organsko oboljenje, gotovo da nije strana nikome od nas. Potreba da se zatraži pomoć od psihijatra, psihoterapeuta ili drugog stručnog radnika, kada su u pitanju mentalne smetnje i mentalne poteškoće, još uvek je nažalost tabu tema. Da bi prevazišli tu tabu temu, svakako da zdravstvena ustanova, kao okosnica sistema u zaštiti lica sa mentalnim smetnjama, treba da radi na podizanju svesti svih nas, odnosno naših građana, da bi ti slab nije sramota i da potražiti savet i pomoć psihijatra, takođe nije sramota.
Osim prevencije, kod ovog zakona posebno bih htela da istaknem član 15. koji se odnosi na donošenje individualnog plana lečenja. Individualni plan lečenja donosi stručni tim, znači psihijatar i drugi zdravstveni radnici koji su uključeni, ali uz aktivnu participaciju i aktivno učešće i lica sa mentalnim smetnjama. Čak i lice koje je potpuno lišeno poslovne sposobnosti i deca svakako, treba da budu pitana za mišljenje. Mišljenju dece i mišljenju lica lišenih poslovnih sposobnosti i mišljenju lica sa mentalnim smetnjama, svakako da mora da se da dužna pažnja.
Takođe, ovaj Zakon o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama, htela bih da pohvalim u delu koji se odnosi na zadržavanje lica sa mentalnim smetnjama, bez njihove date saglasnosti, to su članovi zakona od 22. do 37. Kao socijalnom radniku, i te kako su mi poznata lutanja mnogih porodica, jer mentalna smetnja nije samo bolest pojedinca, mentalne smetnje i lica obolela od mentalnih smetnji, nažalost te porodice vrlo često dolaze u stanje disfunkcije, vrlo često su izložene dugogodišnje trpljenju i u toj potrazi, kada su u tim situacijama, kada su od ponašanja člana svoje porodice, kada su i njima ugroženi život i zdravlje, oni često lutaju od institucije do institucije.
Ovim članovima zakona tačno se precizira ko može da podnese obaveštenje, a to su organ starateljstva, to je poslodavac, to je zdravstvena služba. Kome se podnosi? Ministarstvu unutrašnjih poslova i Službi hitne medicinske pomoći. Kako se postupa? Tako što neodložno MUP i Služba hitne pomoći to lice dovode na pregled kod lekara, a nadležni lekar, naravno, ukoliko utvrdi da postoji potreba, upućuje u psihijatrijsku ustanovu.
Ono što je i te kako važno kod ovakvog zadržavanja lica, to je naročito hitno postupanje suda, obaveze suda da dođe u psihijatrijsku ustanovu, obaveza suda da pre svega sasluša lice koje je protiv njegove volje zadržano u psihijatrijskoj ustanovi, obaveza suda da pribavi nalaz veštaka, psihijatra ako je u pitanju dete, veštaka dečijeg psihijatra, kao i dužnost suda da može da zatraži mišljenje od organa starateljstva ili od članova uže porodice o razlozima zadržavanja i uopšte o ponašanju tog lica u porodici.
To traženje mišljenja od organa starateljstva smatram takođe i te kako važnim, jer organi starateljstva su ustanove koje u skladu sa porodičnim zakonom odlaze u mnoge porodice, odlaze na teren, imaju uvida. Nažalost, kod lica sa mentalnim smetnjama, najčešće se dešava da posle dugogodišnjeg i kontinuiranog trpljenja, porodice se odlučuju da prijave člana svoje porodice za ovakav vid lečenja.
Takođe, ovim zakonom, članom 58, na precizan način su regulisane obaveze radnika MUP, kod počinioca krivičnih i prekršajnih dela, kada su u pitanju lica sa mentalnim smetnjama, gde je tačno propisano da je obaveza ovih lica da kada posumnjaju da se radi o licima sa mentalnim smetnjama, lice odvedu u najbližu zdravstvenu ustanovu radi pregleda.
S obzirom da je Zakon o zaštiti prava pacijenata, da je osnovni duh ovog zakona zaštita najboljeg interesa pacijenta, odnosno zaštita svih naših građana, jer svi smo potencijalno pacijenti. Sa druge strane, što se drugog zakona tiče, da je zaštita mentalnog zdravlja od nacionalnog značaja, da je pitanje odnosa države prema mentalnom zdravlju, u stvari pitanje njene zrelosti i njene demokratičnosti, SNS u danu za glasanje podržaće oba ova zakonska rešenja. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Radojević. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandar Radojević

Srpska napredna stranka
Poštovana predsedavajuća, gospođo ministar, koleginice i kolege, pošto je isteklo jako puno vremena, zamolio bih vas da kažete koliko je našoj grupi ostalo vremena?