Treća sednica Drugog redovnog zasedanja, 07.10.2013.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Treća sednica Drugog redovnog zasedanja

07.10.2013

Sednicu je otvorio: Konstantin Arsenović

Sednica je trajala od 10:15 do 20:40

OBRAĆANJA

...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Reč ima narodni poslanik dr Mileta Poskurica. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka
Zahvaljujem. Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je zaista, reklo bi se mali broj izmena unutar Zakona o obrazovanju koga menjamo u izvesnom segmentu, suštinski u članovima 40, 73. i činimo još jednu, hajde uslovno rečeno kozmetičku, ali poruku i promenu visokog sadržaja, ne kozmetičku koja je bila sadržana u ranijem prošlogodišnjem zakonu i izmenama Zakona o visokom obrazovanju.
Ovo novo što se donosi pred poslanike gde se Vladi daje mogućnost da u ime organa državne uprave otvori studijske programe, očekujem da je to urađeno tako što je racionalno procenjeno da drugačije ne bi moglo. To su specifičnosti profila koji se neguje, koji je državi potreban, da je država imala dosta iskustva sa kadrovima koji su u te službe ulazile sa drugom vrstom obrazovanja, to je bilo uprkos realnoj proceni da će nekada u neko vreme koštati ili biti potreban ograničen broj kadrova, izračunao je na racionalni način i doneo odluku da to plasira.
Ono što mi se više dopada ovim predlozima je i napokon činjenica da Vlada bliže uređuje uslove i način ostvarivanje studijskih programa. I to je ono gde treba reći - avaj, a zašto toga nije bilo i za ostale visokoškolske ustanove? Za naših proteklih pet-šest godina što se to Vlada, ne mora Vlada dovoljno ministarstvo dovoljan je kritički rad organa koje ministarstvu pomažu, a to je pre svega Nacionalni savet za visoko obrazovanje i njegove komisije, dovoljno je bilo da oni kritički priđu problemu, pa ne bismo bili sad u srži uopštih pitanja koje nekako na sve, pomalo postajem i ljubomoran dovode to Bolonjska dekleracija, Bolonja je kriva.
Nije kriva Bolonja, to je opšti papir od tri ili četiri stranice. Toliko opšti da se njegovo sprovođenje i ne sprovođenje teško mogu dovesti pod upit. Šta je to što se dosada nije radilo u Srbiji, što nije moglo da se povede pod tzv. Bolonjski proces? Nije bilo mobilnosti? Bilo je i te kako. Nisu priznavane diplome? Jesu i te kako. Nije bilo saradnje profesora-nastavnika? Jeste i te kako, jer je ovakvih zahteva studenata kao sad posebno uobličeni u vidu štrajkova kakvi jesu bivali ranijih godina nije toliko bilo. Jel se nije znao kriterijum prolaznosti? Jeste i to taksativno. Znalo se šta se na kom fakultetu moglo preneti u narednu godinu i tu dakle, nije bilo razloga za bunt. Jel su se nastavni planovi i programi menjali suštinski? Jesu nažalost, jer se sada kompozitivno, složeno prikazuju u skraćenom obimu vremena sa izuzetno sa velikim naporom studenta da to proprati.
Čujemo i govor o ne slaganju studenata, pa je zato neslaganje profesora sa Bolonjom. Kako to, ja koji se ne slažem sa Bolonjom mogu da svoje predavanje učinim da bude loše da nije Bolonjsko nego da liči na ranije? Šta je tu izgubljeno? Šta je tu predmet koji će Bolonju učiniti drugačijom? Šta tu može da se promeni? Tu nema političkog uticaja. Nema subjektivnog, to su konkretne činjenice. Nisu to umetnički doživljaji nastavnih planova i programa, nego ih samo sam sprovodimo u znatno kraćem vremenu, i studente i sebe izlažemo riziku popuštanja pažnje, riziku nedoslednosti u međusobnim odnosima, riziku neiskrenosti koju imamo prema studentima i zato ovo doživljavam ne kao akt ministra i akt Vlade, nego akt studenata. Nisu oni kao mladi deo naraštaja i akademske zajednice možda ni sasvim svesni da to što sada na prvi pogled traže, da sa 48 bodova idu dalje, što je razumljivo, jer svaka mladost je uvek u konfrontaciji sa režimom i sistemom koji ga u nečemu onemogućava. Nisu oni birali ovakve uslove studija, nisu birali numerički iskaz da nešto 48 znači za ili protiv. Masa se upisala na budžet i prirodno je da žele na tome da ostanu. Masa njih je platila iz džepa, osiromašenih roditelja po pravilu.
Skoro nam je rekao i premijer da mi postajemo država u kome će plaćati sve više i pravo na obrazovanje i lečenje će imati bogati sloj. To je službeni stav premijera. Dakle, idemo prema tom putu i sasvim je razumljivo da studenti i njihovi roditelji kao jedna od zainteresovanih strana zaista žele da se ovo jednom razreši i da nekim bajpasiranim lakšim putem dođu do cilja da nastave svoje školovanje.
Pristajemo na izmenu koje nam je Ministarstvo dalo. Saučestvujemo samo u tome. Konačno, studenti nisu ni krivi, jer ni oni sami nisu znali šta ih čeka po novom reformisanom obrazovnom sistemu. To smo im doneli mi koji smo završili sve po starom obrazovnom procesu i mnogi od nas koji to nisu glasi, koji su bili u svetu priznati, nosili diplome, titule i počasna predavanja držali u američkim, engleskim, evropskim gradovima, bili u svetu priznati i došli iz sistema koga smo kasnije nastojali da se što brže rešimo i da ga što lakše urušimo. To je suština i to je razlog zašto na ovaj način podržavamo želju studenata da nastave, jer nisu do kraja za sve sami krivi.
U daljem delu priče reći ću šta je zapravo odgovorno i u sistemu obrazovanja kakav smo primenili, a i u zainteresovanom krugu onih koji su korisnici obrazovnog procesa. To su studenti, nastavnici, država koja sve to finansira, pretežno govorim o državnim ustanovama, jer ih je puno i protiv toga se krenulo i takvi studenti traže da ostanu na budžetu. Na kraju krajeva, da vidimo šta sve od toga staje u Bolonjski proces.
Pogledajmo njihove ključne odredice, 50-60 bodova, to je temelj. Uveli smo sistem čije temelje rušimo, dakle nije sistem dobar. Ako smo opredelili da je nešto 60, a ne može realno da se postigne tako kako smo studentima zamislili da moraju da uče određene predmete, znači ili smo to loše zamislili, ili taj način ocenjivanja i vrednovanja nije dobar. To je temelj Bolonje. Šta onda? Ne rušimo Bolonju, mi ukazujemo da to ne valja.
Rekli smo – trostepene studije. Na čemu smo sada kada smo na to pristali? Izgubili smo fenomenalnu mogućnost da neko kroz magisterijum oceni sebe gde je u nauci, da polako odvaja struku od naučno istraživačkog rada, da se formira kao istraživačka ličnost koja može da vidi i oseti zonu interesa. Sada automatski izlaze kao master posle integrisanih studija. Šta lekar opšte prakse, koji je master, magistar, šta je on sebe osetio u naučno istraživačkom radu i zna da je negde ekspert za nešto? Odmah ide na trogodišnje doktorske studije. Nigde ispod 120 hiljada dinara ih nema, do 140.
Neki fakulteti primaju i po 100 studenata. Da bog da im 100 izađe godišnje koji su to završili, da svaki koji je završio studije ide u doktorske. Zašto? Zato što autonomija fakulteta je tako stravično došla do izražaja da je to ogroman izvor para koji dekan i grupa oko njega, probranih po uslovima i kriterijumima koji nisu baš sasvim jasni, kobajagi se pozivaju na Nacionalni prosvetni savet, formiraju usku grupu ljudi, koja sprovodi doktorske studije i od toga ima ekstra primanja. Zato pozdravljam odluku ministra da konačno dođe do spiska, do informacije o tome koliko u našim državnim, privatnim fakultetima ima profesora, docenata, redovnih i vanrednih profesora, koliko i na kojim drugim radnim mestima ti isti ljudi rade, kolika su im ukupna primanja, šta su od toga plate, šta su od toga učešća na projektima ili pisanja raznih drugih programa koje od njih kobajagi zahteva privreda.
Prosto, ne mogu da zamislim informaciju koja je bila u novinama u kome će neko imati dva miliona apanažu platu na Ekonomskom fakultetu u jednom gradu u Srbiji ili je uradio nekakav projekat za nekog privatnika. Koji je taj privatnik u Srbiji koji je profesoru dao dva miliona da mu uradi projekat izvodljivosti, dva miliona dinara da on dobije toliko mesečno i ko je taj privatnik? Dajte da vidimo, to je neko verovatno vrlo, vrlo moćan.
Dakle, da jednom malo pogledamo to okruženje. Da li je to takvo okruženje nastavničko i naklonjeno uvek studentima? Verovatno da nije. Možda se i u tome se sastoji bunt studenata, ne o ovih dva miliona, nego o tome ima li taj profesor dovoljno vremena. Ja ću vam reći da, nažalost, i profesori nisu preterano oduševljeni, zato što su neki akreditovani za 100 studenata, primali su preko budžeta samofinansirajućeg da bi došli do novca, do živog novca, još toliko. I šta su uradili? Naterali su profesore, asistente i saradnike da rade u dve smene. Potpuno je nefiziološki da neko završi vežbe na bolesniku ili u laboratoriji u pola devet ili devet uveče, da sa njima profesori dva puta na istom slučaju vežbaju na bolesniku po četiri sata vežbi, osam sati. Pa, taj bolesnik ne može da preživi samo jedno studensko ispitivanje.
Dokle se u toj autonomiji otišlo? O tome će možda biti još nekoliko dokaza živih, ubedljivih dokaza iz prakse. Uporedive diplome. A kad to diploma i jugoslovenska i srpska negde nije važila ako je otišao čovek sa performansama dobrog stručnjaka koga i danas dan primaju, ne po bolonjskim, po diplomama koje su doneli pre toga. Ljudi koji su ispekli zanat i struku ne pitaju, čuli smo već iz toliko primera o tome.
Šta oko ovog dela, kako bih rekao, tih bolonjskih stavki krupnih, interakcija jedna koju Bolonja, ta dekleracija famozna, taj veo koji nas uvija u neprekidni galimatijas i onda kad tako govorite, svi kažu – evo ovaj govori protiv Bolonje. Ne, to je jedna opšta, jedna zavesa, jedan til koji je pokrio obrazovni sistem i kako ko pomoli glavu ispod toga, odmah je protiv toga. De fakto, ona nudi sasvim obične i normalne stvari, samo ih treba sprovesti i ne pozivati se za sve što ne valja da je to odgovorna za to. Interakcija studenata i nastavnika. Nema tu interakcije. Tu su jasno izraženi interesi bilo kakve vrste i jedan konformizam sa jedne ili druge strane. Ogromno opterećenje studenata. Hajde da kažemo da su krivi profesori. A kako bi bili krivi?
Jesu li oni krivi što im je neko dvosemestralni predmet pretvorio u jednosemestralni? Šta to iz svojih predmeta mogu da izbace? Može li sad to predavanje da traje jedan ili dva školska časa? Ne, nego četiri ili pet. Sutradan student ide da odgovara na vežbama, pa onda prekosutra ima test i tako radi svake ili na svake dve nedelje, a onda nekakav završni test.
Desi li se da student napusti predavanje u času kad se proziva, a nikad se ne zna kad će ga prozvati? Maltene nose školske dnevnike i upisuju decu. Pravi dril, kazamatski dril, koji ne liči na akademski odnos prema studentu, na poštovanje njegove ličnosti, jer tog dana možda neće želeti da čuje to predavanje ili će se možda spremati za neki drugi ispit. On će dobiti nula na vežbama na toj istoj katedri, nula bodova. To je njegova presuda da ma koliko znao i uvek dobio desetku na svim testovima neće konačnu ocenu imati deset. On će dobiti pet bodova, koliko vredi predmet, ali njegova ocena neće biti deset.
Isto važi i ako u prvom roku ne izađe na test biohemije, fiziologije, prvi od mogućih tri ili četiri i ne izađe, bolestan, sprečen, nespreman, nego izađe za 15 dana ponovo, može dobiti deset na tom testu, a njegova maksimalna ocena je osam. Zapanjujuće. Što zapanjujuće? Ko to treba da proveri? Inspekcija. Ko treba da je pošalje? Ministar. Ko treba da signalizira? Ona tela gde rade profesori univerziteta za duple plate nego što imaju na svojim fakultetima. To je Nacionalni savet, to su njegove komisije koje moraju da krenu u istinsko preispitivanje kvaliteta obrazovnog sistema, da vide da li je to kvalitetno, da li je moguće.
Drugo što ne valja oko autonomije koja je ovde predočena, to je finansijska autonomija, nedvosmisleno. Neki su osmislili više srodnih grana, pravili fakultete ovakvih ili onakvih nauka da bi stekli finansijsku samostalnost, ali autonomija rukovođenja, upravljanja ustanovom je jedna strašna i opasna pojava.
Vi danas imate priliku da je dekan bog i batina na fakultetu. Kako je podzakonskim aktom, glavnim statutom, kome zakon poklanja dve ili tri rečenice? Donosi ga visokoškolska ustanova na predlog odgovarajućih tela i nikom ništa. Gde se završi statut? Umesto ranije što je bilo da ministarstvo overi – taj statut je u saglasnosti sa zakonom, da ne nudi rešenja gora nego što izdaje zakon, on završava na senatu. Pa, dobro.
Zašto još i niži podzakonski akt, završivši na senatu, dozvoljava da jedan fakultet može kriterijume za izbor nastavnika, indirektno ili direktno, toliko da pooštri da je na celom univerzitetu lakše da se više vrednuje objavljeni rad u časopisu nego na tom fakultetu? Sela oligarhija ljudi bliskih dekanu, probrani, jer su uglavnom svi oni iz reda mentora koji su najmanje dve teme odbranili. Ko to sad ekskluzivno isključuje izborna veća i daje sve prerogative naučno-nastavnom veću, gde se opet gleda da li si mentor ili nisi? Redovni, vanredni profesori nisu članovi izbornih veća na nekim fakultetima. Nezamislivo. Gde to piše u Bolonji? Nigde. Da li se dotiče Bolonja toga? Ne dotiče se. Ali, tako je Pinki video Tita, tako je neko video da Bolonja mora tako da izgleda. Tako su se lepo dogovarali, noći prepisivali iz Ženeve, iz Ciriha, iz Kopenhagena, mustre kako gde izgleda medicina. Što ne uzeše Lomonosova, pitam se, pa ne pogreše kako tamo izgleda medicina, stomatologija ili farmacija?
Kada su neki fakulteti otvorili stomatologiju, bio je bunt drugih fakulteta sa tradicijom – na šta liči taj program. Šta to govori? Opet da država ne kontroliše dobro rad fakulteta, rad organa koje fakultet imenuje, jer mi nemamo ni telo koje je nadležno. Odavno su ukinute zajednice fakulteta. Da nisu, ne bi bilo ovoga što me je koštalo dva sata rada najmanje, da utvrdim da su programi medicinskih fakulteta u Srbiji u četiri grada međusobno toliko različiti da ako dozvolite unutrašnju akademsku mobilnost koju promoviše Bolonja, tada ako neko vešto gledajući ovo pređe iz Niša, Kragujevca ili Novog Sada u Beograd u trećoj godini neće imati epidemiologiju da polaže, a dva puta će imati statistiku kao predmet.
Kako upisati bodove takvom studentu? Kako objasniti da ova epidemiologija na jednom fakultetu vredi 3,5 poena, ova ESPB boda, a negde vredi četiri? Ko je to mogao da reši? Zajednice fakulteta, jedinstveni programi kao nekad, debela crvena knjiga, bordo, u kome je pisalo i Sarajevo i Beograd i Niš i Kragujevac, imali su iste predmete. Oni imaju histologiju, fiziologiju itd.
Da li su studenti zadovoljni, a nisu ni profesori, što kad prvi put dođe student u priliku da progovori, da se verbalno izjasni o sadržaju svog znanja, a to je klinički predmet? On nama deluje, kliničarima, kao zbunjen i čovek koji gubi orijentaciju. Imate komisijske ispite valjda zarad prevencije korupcije, u kojima više ni profesori ne mogu da stignu da rade po 10, 12 sati sa studentima, gde kandidati videvši umor i sebe i profesora odustaju i beže, pa im valjda zato treba toliko rokova. Vi vidite da dete ne zna da sklopi rečenicu. Ono je izgubilo prve tri godine prethodnog školovanja šansu da govori jer je čekiralo testove, kao na kvizu, kao vozački ispit, test.
Šta smo time napravili? Da li nas je terala Bolonja da moramo testove? Ne, rekla je – ispiti mogu da budu urađeni na taj i taj način. Naši su se dekani, rukovodstva, njihovi podružnici družili da to naprave tako, da to bude što glamuroznije, komplikovanije, da što manje imaju kontakte, sem na vežbama, sa tom decom. Nijedan pretklinički predmet se ni na jednom od fakulteta u Srbiji ne odgovara usmeno. Sve je to test ili nekakve predispitne obaveze. Da ne govorimo o tome kakve to praktične teškoće stvara i koliko je nerealan uvid u funkcionalno znanje. Zamislite fiziologiju da polažete testom, da student ne zna da vam poveže o tome šta radi najvažnija bazična nauka iz resora profesora, ministra.
Tu je negde i velika odgovornost i osnivača. Gde je tu mogućnost da osnivač nešto uradi, država, Vlada da nešto uradi? Dakle, promena akata, promena propisa, promena uloge i funkcije dekana. Nemoguće je da dekan raspolože sudbinom novca, sudbinom ustanove, sudbinom opreme, a da se pri tome država ne pita za njegovo imenovanje i njegov kvalitet, da ga lobiji i kružoci, birajući se sve overe na senatu i onda je to kraj priče. Valjda, ako država bira direktora obdaništa ili direktora osnovne škole, na direktan ili posredan način, i ovde je to nekada bio posredan način, ali je širi krug. Sada je sužen krug za izbore dekana, ne možete biti ako niste mentor itd. Hajde, nisu bili nekad profesori, pa smo to izgurali da budu makar profesori. Sad morate biti i mentor sa toliko i toliko radova. Kao, to su preporuke NSVO. Neki poštuju preporuke, neki ne.
Na nekim fakultetima bi pre stekao kriterijum da negde budeš akademik, nego na drugom fakultetu koji po mom mišljenju ima veću specifičnu težinu i veći rejting u Srbiji. Izgleda da se rejting stvara tako što ćete da nam što više studenata prođe da ima što veću ocenu. To je najlakše. Najlakše je Bolonju učiniti efikasnu. Zovem Bolonja ovu reformu, ne Bolonju kao ideju. Ne zovem to Bolonjom. Najbolje samo dajte studentima – odbija se od plate profesorima ako imate prolaznost manju od 80%, šta vas briga.
Ali, danas, a nema NSVO o tome da nam kaže, nema, njegova komisija to ne radi, nego juri akreditacije, a to se dobro plaća. Pa, je li akreditacija na CD-u ili odštampana, pa je li jasno, ili nije. Ne gleda drugo, samo te forme, norme, standarde. Štikliraj, to je gotovo, akreditovano.
Da li je neko ili nije uspeo da proveri da li su to stvari do kraja postavljene? Teško se ovde može zaključiti. To su mesta u kojima država mora da se pita. U kome zakonom mora da se da šansa ministru i njegovim telima koje on ovlasti, komisijama, inspekcijama, da uđu malo u život fakulteta i da procene efikasnost studiranja, kvalitet. Naravno, da ćete lako ustrojiti takvu naredbu, gde je prolaznost visoka.
Danas, nažalost to saznajemo sa informacije Beogradskog univerziteta, prolaznost je takva da definitivno završi oko 20-ak ili nešto procenata. Da ja to samo ne bih govorio napamet, pošto imam pribeleženo koliko to iznosi, ta prolaznost je negde oko 20% večitih studenata, koliko sam razumeo. Evo, 14 je u roku diplomiralo. Upoređivali su te podatke neki drugi istraživači sa prebolonjskim razdobljem, gde je procenat odustajanja bio, kažu, 45%, 50%-55% je diplomiralo. Sada, 20% večitih, prolaznost 14. A, šta su ovi drugi? To su oni kojima pomeramo kriterijume da idu dalje. Onda je sistem zato neefikasan. Mi ih pomeramo kriterijumima, a može da bude efikasnije oborimo li kriterijume i zašto 14% nastavnika ima prolaznost manju od 30%? Zato što smo mnoge nastavnike dobili tako što smo velike predmete raspakovali na mnogo manji, povećani broj predmeta na fakultetu sa 30 ili 25 na 40 ili 50. Svi su otimali svoj bod, svoje vreme. Hteli su to da dobiju. Svoje vreme, svoj bod, čak i broj stranica. Pazite, strašno. Broj stranica…
(Predsedavajući: Molim vas da završite misao, pošto je vreme utrošeno.)
… Evo, zahvaljujem se.
Dakle, očigledno, gospodine ministre, podržavamo vašu nameru da o ovome zavedete red, a vidimo da ste u tom pravcu krenuli. Konačno, i to je i artikulisana želja građana Srbije na izborima, da se ne ostane bez ikakve promene i pokušaja promena, da li ćete to zvati reformski ili ne i u ovom važnom sektoru koji je do sada, po svemu sudeći, značajno mimoiđen. Zahvaljujem.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Pošto više nema prijavljenih ovlašćenih predstavnika, prelazimo na listu govornika.
Po utvrđenom redosledu, prvi je Žika Gojković. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Žika Gojković

SPO-DHSS
Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, SPO i DHS pozdravlja predložene izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju. S obzirom da je akademska godina već počela u najboljem interesu studenata je da što pre usvojimo ove predložene izmene, kako bi studenti što pre upisali školsku 2013/2014. godinu i na miru nastavili sa svojim obavezama. Iz tog razloga i ja ću se truditi da budem kratak i jasan.
Zakon o visokom obrazovanju, koji je donet 2005. godine, nakon pristupanja naše zemlje Bolonjskom procesu, počinje reforma sistema visokog obrazovanja u našoj zemlji. Nakon donošenja ovog zakona očekuje se reforma koja, između ostalog, treba da doprinese efikasnosti školovanja i kvalitetnijem visokom obrazovanju.
Kao što je normalno, nakon što je krenuo da se primenjuje Zakon o visokom obrazovanju, svaki put kada bi bili uočeni nedostaci u primeni Bolonje, donošene su izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju. To je, prosto, postalo neko pravilo u ovom našem domu.
Među izmenama i dopunama koje su pred nama, najvažnije promene su svakako smanjenje broja bodova neophodnih za finansiranje iz budžeta sa 50 na 48 i šest ispitnih rokova umesto pet, što je već nekoliko puta rečeno.
Imajući u vidu da većina fakulteta Bolonju primenjuje na svoj način, neophodno je da bar na neki način se izađe u susret studentima. Finansijski efekat ove promene takođe je bitan jer na ovaj način veći broj studenata može da se školuje na teret države i ne dolazimo u situaciju da samo oni koji imaju novca mogu da se školuju. Tu je vrlo važan podatak da studenti koji dolaze iz unutrašnjosti u Beograd gotovo je nemoguće da studiraju a da nemaju finansijskih sredstava za mesečne troškove u vrednosti od 50 hiljada dinara, što je, morate priznati, privilegija jako malog broja ljudi.
Cene državnih fakulteta se polako izjednačuju sa cenama na privatnim fakultetima koje su visoke i kada se tome još dodaju troškovi boravka za studente koji nisu iz Beograda, znači da treba podržati svaki pomak, pa i najmanji u olakšavanju položaja studenata.
Ono što je bar za našu poslaničku grupu izuzetno važno je da je dobro što će se odobriti uslovni upis godine tj. odobriće se da fakulteti mogu da upisuju studente pod ovim uslovima iako zakon još uvek nije formalno izglasan u Skupštini, iako verujem da ćemo u sredu sa ogromnom većinom ovaj zakon izglasati. U suprotnom, deo studenata bi bio uskraćen za druge povlastice, kao što su ishrana studenata, smeštaj u domu i drugo.
Ovaj predlog zakona, predlog izmena i dopuna zakona o kojem danas govorimo je logičan i realan jer još uvek nije izvršena istinski reforma koja bi opravdala smanjenje ispitnih rokova i povećanje bodova neophodnih za budžetsko studiranje, a tek nam predstoji ne mali posao na preispitivanju opterećenja studenata, reformi studentskih programa, nastavnog sadržaja udžbenika i drugih izuzetno važnih stvari za visokoškolske ustanove i naravno za studente.
Verujem da će Vlada i nadležno ministarstvo na čelu sa vama gospodine ministre, imati razumevanja i povećati stipendije u iznosu od 30% koje će dobijati oni sa prosekom 9 i višim ocenama. Naša poslanička grupa smatra da je to u ovom momentu realno, s obzirom da su za taj procenat već poskupeli neki drugi troškovi kao što su domovi i ishrana samih studenata. Kao što verujem i realno je da možemo očekivati i sveobuhvatniji zakon o visokom obrazovanju. Činjenica je da ćemo u narednih nekoliko dana imati više posla za administraciju fakulteta, ali niko neće biti oštećen kao što je to bio slučaj do sada i mislim da je to u ovom momentu najvažnije kada je u pitanju godina 2013. i 2014. godina za studente.
Danas raspravljamo o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju u situaciji kada imamo još uvek zastareli i neefikasan obrazovni sistem, što je i sam prethodni ministar Obradović u nekoliko navrata priznao. Raspravljamo kada, mnogi će reći, reforma o obrazovanju nije počela, kada su potrošene silne pare u ovoj oblasti, kada su potrošene godine i godine na prazne priče na još praznijim javnim raspravama, kada iza nas imamo godine u kojima će nedostatak sistemskog rešenja često uzrokovan huškanjem roditelja i studenata pa čak i samih profesora jednih na druge.
Naša realnost u ovom momentu ukazuje, osim činjenice da vam za studiranje u Beogradu treba negde oko 50 hiljada dinara i to mislim da nisu troškovi sa kojima bi studenti mogli da komotno se ponašaju u tih mesec dana, već je to jedna cifra koja je više nego umerena za studentski život, da se krivica konstantno svaljuje od strane ministarstva i Vlade u proteklim godinama na visokoškolske ustanove a da je država kada je bilo najpotrebnije tim visokoškolskim ustanovama vrlo često bila pasivna.
Kao što su rekli neki moji prethodnici, mislim da je govorio gospodin Čikiriz, nemamo čak ni bazu podataka profesora. Pre nekoliko godina je Beogradski univerzitet ispao sa liste 500 najuspešnijih univerziteta. Mi se jesmo vratili na tu listu, ali mislim da je poražavajući podatak da se tako nešto desilo. Poražavajući podatak je da oko 50% ukupnog stanovništva je završilo samo osnovnu ili ni osnovnu školu u našoj zemlji. Još jedan je, a tiče se Vlade i ministarstava, i nadam se da će se to promeniti, da se odsekom nauke do sada bavilo isključivo zarad ličnom marketinga i da je prioritet bio isključivo lični marketing…
(Predsedavajući: Gospodine Gojkoviću, vreme je utrošeno.)
Mogu li da završim, imam još dve tri rečenice?
Ovo je samo jedan od načina da se studenti motivišu da u što kraćem roku završe studije, a izmene zakona o kojima danas govorimo nikako neće negativno uticati na kvalitet znanja kojima će mladi steći tokom studija.
Gospodine ministre, ovu zemlju su u prošlim godinama poslednjih 20 godina napustili nekoliko desetina hiljada mladih i obrazovanih ljudi. Mislim da ni danas nismo sprečili taj odliv mladih i pametnih ljudi i molim vas kao i većina mojih kolega i ljudi koji su ovo ispratili, a da nisu pobegli iz ove zemlje da budete ministar koji neće biti puki posmatrač svega ovoga što se do sada dešavalo u našoj zemlji. Hvala.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milica Vojić Marković.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala gospodine predsedavajući. Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama se nalaze, zaista ne znam broj ko zna koje, izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju.
Poštovani gospodine ministre, znam da vi se ne prezivate Obradović, ali osim vašeg prezimena koje je različito, sve ostalo je ostalo potpuno u maniru bivšeg ministra. Zakoni pred poslanike dolaze u 12,05, ne u pet do 12,00, u 12,05. Nije bilo oktobra poslednjih nekoliko godina, a da pred poslanike nisu došle izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju, i to naročito onda kada počne školska akademska godina. Tada se pred nas uglavnom donose izmene i dopune, tada mi u zaista velikoj stisci, nekada i kada štrajkovi studenata krenu uveliko, o tome govorimo, tada se delimo na patriote, one koji će da podrže to što se predlaže, i one koji nisu patriote, jer su ozbiljni, pa hoće da razgovaraju o tome ozbiljno.
Doduše, sada je novost to što vladajuća većina nije želela da ovaj zakon stavi na dnevni red prilikom otvaranja ove sednice u utorak, nego je to odložila za neki drugi dan, tako da mi, u odnosu na taj početni utorak, sedam dana kasnimo. Strepnja 30.000 studenata koji nisu mogli da upišu godinu, njihovih roditelja, puta dva, to je oko 90.000 ljudi je strepelo zbog toga što neko nije hteo da pritisne taster i glasa o tome.
Desio se obrt, čudan obrt rekla bih, nisam videla argumente, ali u redu. Meni se ne sviđa, mislim da ni vama ne odgovara kao ministru ovog trenutka da mandat počnete nečim što nije u skladu sa zakonom. Uslovni upis je nešto što ste smislili da prevaziđete trenutni problem, ali i nije nešto sa čime treba da počnete svoju ministarsku karijeru.
Da vidim šta su to novosti koje izmene i dopune u kratkom zakonu predlažete. Dve grupe, jedan je zaista deo tehničkih izmena koje su, doduše, bile i prethodni put izmene na isti način, samo što se glasalo. Neko je ovde rekao – parlament je pokazao veliku ozbiljnost prilikom izglasavanja prethodnog zakona. Rekla bih da je pokazao veliku ne ozbiljnost, jer sve ovo o čemu treba sada da glasamo smo ukazivali mi poslanici iz opozicije, ali ne zato što smo mnogo mudri i pametni, nego zato čitamo analize i pratimo izveštaje o stanju i o kretanju nečeg što se zove visoko obrazovanje.
Dakle, drugi deo je ono što vi podvodite pod formiranje akademije strukovnih studija nacionalne bezbednosti, jedno sa drugim nema nikakve veze, sem što uslovljavate da glasamo zajednički o svemu tome, tako da oni ljudi koji su, jedne poslaničke grupe, protiv jednog dela, a drugi deo ovog studentskog paketa podržavaju, moraju glasati i za osnivanje ovakve jedne strukovne škole.
Prvi deo, kažete, studentima za upis godine spuštate broj poena sa 50 na 48. U obrazloženju vi kažete da je to zbog ekonomske krize i kažete zbog otklanjanja uočenih problema. Pošto pored vas sedi jako mnogo saradnika koje je i ministar Obradović dovodio ovde - pitam vas da li su ti uočeni problemi mogli biti uočeni i pre nekoliko meseci, kada su ove izmene bile pred nama? Da li su sugerisali ministru da to treba promeniti?
To govorim zbog toga što su u dlaku isti amandmani, kao ovo što vi sada predlažete, bili na dnevnom redu tadašnjeg zasedanja. Poslanici Demokratske stranke Srbije su potpuno isto ovo, što vi danas predlažete, predlagali tada. Sećam se diskusija nekih koji sada moraju očigledno da glasaju o tome i kažu da je malicioznost zato što to ističemo. Moram da kažem – izvinjavam se što smo bili u pravu. Moram da vam kažem zašto smo bili u pravu. Zato što smo vrlo ozbiljno pratili analize i vrlo ozbiljno tada mogli da znamo da recimo fakulteti nisu uradili svoj deo posla kada je u pitanju Bolonjski proces, da udžbenici nisu prilagođeni, da nastavni proces se ne odvija na način na koji je to predviđeno i dala mogućnost Bolonji.
Znači, iz svega toga smo tada mogli da zaključimo da studenti neće biti krivi, ali da neće moći da osvoje 50 poena, što je prirodan prag da se polako penje nivo znanja. Tada je to bilo jasno da se vidi, ne znam zašto tada nismo svi zajedno prihvatili, recimo, naše amandmane.
Šta je sada rukovodilo ovaj vaš predlog? Da li upravo to što ste pročitali takvu jednu analizu? Da li ste analizirali stanje trenutno kakvo je. Mislim da to nije bio slučaj. Znači, analize su izostale, vrlo ozbiljan rad na tom delu je izostao, i vi ste, na kraju krajeva, to i rekli kada ste danas ovde govorili o tome, obrazlagali vaš predlog. Lebdeći štrajk studenata je nešto što vas je opredelilo. Mislim da to nije dobar put. Ozbiljno moramo da se pozabavimo ovom temom, da ozbiljno vidimo gde smo mi trenutno sada, da imamo jedan presek stanja i da vidimo šta nam valja činiti. Ako je jedina stvar o kojoj poslanici treba da glasaju, da li ćemo imati 48 poena, pa ćemo se popeti na 50, pa kada popnete na 50, mi ćemo se opet vratiti na 48, onda je to potpuno pogrešan put.
Hajde da vidimo gde smo, hajde da se zajednički dogovorimo šta je to strategija, hajde da zajednički glasamo o nečemu što treba da uradimo, da bismo napravili iskorak i da bismo zaista išli u pravom pravcu.
Interesantno je, kada sam o tome govorila, eto prošli put je i ministar Obradović branio taj svoj stav 50 poena, on je rekao da se dogovorio sa studentskim organizacijama. Šta je sad? Studentske organizacije izgleda nisu svesne šta su se dogovorile. Vrlo čudno.
Druga stvar koju nam nudite je broj rokova za polaganje ispita, sa pet, vi i dalje smatrate, sada treba popnemo taj rokova na šest. Potpuno smo saglasni, u dlaku iste amandmane smo podneli. Čak smo ponudili da broj rokova bude od četiri do šest i da fakulteti urede svojim aktima kako će da se ponašaju u tome. Niste prihvatili. Ministarstvo nije prihvatilo, većina nije prihvatila, ista ova većina koja danas zagovara ovo da je to prirodno.
Da li studenti znaju da ih sledeće godine prema zakonu čeka četiri roka? Kada ćemo o tome da razgovarao? Idućeg oktobra? Mislim da to nije dobar pristup i da mi moramo ozbiljno da otvorimo sve karte. Ovde niko nije protiv vas, niti je za vas, nego mi ovde ozbiljno razgovaramo o jednom procesu, o jednoj za državu vrlo važnoj stvari. Ako mi ovde ne budemo videli koliko je važno obrazovanje za državu, ne verujem da će se sama Vlada pobrinuti za to.
Kažete da vi tim što dajete mogućnost šest rokova, povećavate efikasnost studiranja. Istraživanja kažu da je to obrnuto proporcionalno, ali s obzirom da sve one prethodne uslove ni fakulteti nisu ispunili, ni profesori nisu ispunili, ni udžbenici nisu prilagođeni, onda je prirodno da im vratimo mogućnost da imaju šest rokova i da na taj način pokušaju da efikasnost sistema povrate. Opet na njih bacamo lopticu, iako to nije u redu. Ministar Obradović je tvrdio suprotno.
Kažete u obrazloženju da želite studente da uključite kao partnere u oblast visokog obrazovanja. To je sjajno. Demokratska stranka Srbije vas u tome podržava. Zaista mislimo da studenti jesu ozbiljni ljudi sa kojima možete razgovarati o procesu u kome oni jesu partneri i žele da budu partneri, ali ne vidim kako ćete to da pokušate da uradite, ako već sada oni znaju da ne mogu da planiraju, ne daj bože, do sledećeg oktobra, do sledećeg početka godine. Ako ne mogu da planiraju da ne znaju šta će im biti u januaru, vi najavljujete novu izmenu zakona. Znači, danas oni ne mogu da planiraju kako će svoju godinu da počnu i kako će da raspolažu svojim vremenom i kako će da ulože snage u tu godinu.
Drugo, govorite o podeli odgovornosti prava i obaveza. Ko preuzima odgovornost, ko pravo, ko obavezu? Ne vidim, na način na koji smo mi danas ovde postupili, da će neko podeliti odgovornost. Ne, jednostavno loptica je tako pala da su studenti odgovorni zato što nisu prihvatili sva pravila igre koju im nameće zakon, a zakon je napravljen tako da oni zaista ne mogu da prihvate to. Evo to se dogodilo.
Sledeći deo zakona se odnosi na akademiju strukovnih studija. Vrlo je zanimljiva igra brojevima koju treba da pogledamo. Kažete da će se 30 studenata godišnje na trošku budžeta školovati za zanimanje strukovnog inženjera nacionalne bezbednosti. Paralelno sa ovim, mi imamo 2.200 studenata na Fakultetu bezbednosti. Šta ćemo da radimo sa njima, šta će oni da predstavljaju u ovom zbiru ogromnih brojeva, koji ne mogu da se nikada zaposle?
Da li mi uopšte imamo nekakvu predstavu o tome koliko Srbiji treba stručnjaka iz oblasti nacionalne bezbednosti? Kakvi ti stručnjaci treba da budu? Ono što me naročito zanima, šta će da bude sa onima koji za pet godina… Da li ćemo da ispunimo tu kvotu 150 stručnjaka, pa ćemo onda šeste godine ugasiti fakultet? Mislim da je to neozbiljno. Interesuje me kako će to da se odrazi na džepove građana Srbije? Kako će oni, koliko će oni morati da plate?
Ove godine, kada se osnuje nešto što faktički postoji, radi, a vi treba da ga legalizujete, to će koštati 35 miliona dinara, iduće godine 40 miliona dinara. Opet nema projekcije šta će biti za pet godina. Koštaće ih đavo i po, da budemo potpuno jasni. Ne znamo ko će predavati. Vi kažete – zaposleni u državnoj upravi. Mislim da to neće moći baš tako da bude, zato što to poistovećujete sa policijom i vojskom. S jedne strane, to neće moći zakonski da bude tako, ali hajde da vidimo kako ćete vi to da izvedete. Zatim, zajednička diploma. Šta je to zajednička diploma, to bih volela da saznam?
Na kraju, meni nije jasno, da li je potrebno zbog ambicije nekoliko ljudi koji se bave bezbednošću, a koji nemaju akademske titule i koji bi želeli da ih imaju da se ispoštuje, da se osniva škola koja će koštati jako mnogo, školovati kadrove koji neće imati gde da se zaposle, a moglo je da se nađe mnogo elegantnije rešenje, da se, recimo, pri jednom od fakulteta bezbednosti osnuju akademske studije koje će ih školovati u tom pravcu. To bi bilo jeftinije, primerenije i mnogo jednostavnije za naš životni sistem. Hvala vam.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Dubravka Filipovski.
...
Srpska napredna stranka

Dubravka Filipovski

Nova Srbija
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Uvaženi gospodine ministre, kolege i koleginice narodni poslanici, zadovoljstvo mi je da konstatujem da mi danas vodimo jednu veoma konstruktivnu raspravu, iako moram da primetim da su česte izmene Zakona o visokom obrazovanju i da one govore samo o tome da su nam potrebne suštinske reforme i da mi samo na ovaj način, čestim izmenama ovog zakona, gasimo požar, gasimo vatru, a ne rešavamo suštinska pitanja. To što svake godine pribegavamo izmeni obaveznog broja bodova znači da fakulteti nisu prilagodili svoj naslovni plan i program zakonu, odnosno Bolonji. Bolonja traži od nas smanjenje rokova i povećanje bodova, a mi se još uvek nismo makli od 48 bodova. Da, podržavam zahteve studenata i slažem se sa vama, iz obrazloženja, da smo zbog ekonomske situacije u kojoj se Srbija nalazi izašli u susret zahtevima studenata, ali vas opet, sa druge strane, pitam – kako ćemo stići do 60 bodova i do smanjenja rokova, kada godinama nemamo pomake?
Međutim, ključno pitanje reforme visokog obrazovanja je kvalitet, a ne količina znanja i samo takvo znanje će biti prepoznato i na tržištu rada, a samo se tako i tržište rada može prinuditi da zahteva kvalitetne kadrove.
Gospodine ministre, mi imamo strategiju obrazovanja do 2020. godine, ali nemamo strategiju jasno definisanu – koji su nam kadrovi potrebni u budućnosti. Primer je ovogodišnji upis u srednje škole. Imali smo veliki broj srednjoškolaca koji su upisali gimnazije, ekonomske, medicinske škole, a srednje stručne škole nam se gase, a nama nedostaju zanatska zanimanja. Procena je da Srbiji fali tri i po hiljade vatrogasaca, nemamo tesara, nemamo armirača. To je veliki problem. Dakle, potreban nam je plan Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja po kome ćemo, u skladu sa potrebama privrede i javnog sektora, upisivati određeni broj i đaka i studenata, a tamo gde nemamo potrebe za tim smanjivati broj koji je potreban. Nemojte me pogrešno razumeti, verujem da je ovo sve lako reći, a da je vrlo teško uraditi, ali smo ovde da vam pomognemo našim konstruktivnim predlozima, da pokušamo da stanje što pre dovedemo u neku normalu, da prosto ne budemo u situaciji da svake godine imamo neke tehničke izmene, nego da imamo suštinske izmene. Naravno da su promene u obrazovanju i reforme obrazovanja usko povezane sa privrednim razvojem.
Takođe sam mišljenja da nikako da uhvatimo korak sa opštim trendom i promenama koje se događaju u društvu. Tehnološki razvoj je toliko dinamičan, da ću navesti samo jedan prime iz SAD. Deset najtraženijih top zanimanja 2004. godine kod njih, 2010. godine se uopšte ne pojavljuju kao zanimanja koja su tražena. Dakle, privreda, nauka i tehnologija, bez obzira na ekonomsku krizu, se ipak vrtoglavom brzinom razvijaju, da moramo ići u korak sa tim promenama i imati strateške planove.
Navešću jedan primer sa naših prostora. Četrdeset posto privrednika ističe ozbiljne teškoće unapređenja svoje proizvodne tehnologije zbog nedostataka veština nezaposlenih. Mi imamo 6% visokoobrazovanih ljudi. Po strategiji koju sam pomenula, do 2020. godine treba da imamo nekih 20% visokoobrazovanih ljudi. Prosek je u Evropi negde oko 30 do 35%, u SAD 50%, u Japanu 60%. Ali, u stvari je ključno pitanje – koliko je nama potrebno akademski obrazovanih građana i kojih profila.
Takođe smatram da je veoma važno, ipak ste na početku mandata, u narednom periodu definisati dva ključna koraka. Prvi – kakvi su nam profili i zanimanja potrebni da bi država i društvo mogli efikasno da funkcionišu, a drugi, vrlo važan takođe – da prosveta u stvari efikasno odškoluje takva zanimanja i da pruži društvu kvalitetne i kvalifikovane kadrove.
Ne mogu ovom prilikom a da ne spomenem podatak koji je vama i vašim saradnicima i te kako dobro poznat, da imamo 250.000 ljudi koji se potpisuju palcem, da imamo preko milion ljudi koji nisu završili osnovnu školu, iako je osnovno obrazovanje obavezno već dugi niz decenija kod nas i da spadamo u najnepismenije narode u Evropi sa najnižim budžetom za obrazovanje i nauku. Mislim da je ovo bilans koji nam nikako ne bi oprostili ni Vuk Karadžić, ni Dositej Obradović. Ne shvatljivo je da smo jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, a da još uvek ne prepoznajemo i da je izlaz krize u kvalitetnom obrazovanju. Kada kažem da je izlaz iz krize u kvalitetnom obrazovanju, onda mislim da je vrlo važno da od tog malog budžeta koje Ministarstvo prosvete ima, ako je ikako moguće, rasporedi se dodatni deo sredstava, odnosno od tog predviđenog budžetom, za usavršavanje nastavnika. Jer, po meni posao nastavnika nije profesija, to je misija. Jedino kvalitetan nastavni kadar, uz dobre i prilagođene nastavne planove i programe je preduslov za dobro obrazovanje.
Verujem da je vama, gospodine ministre, potpuno jasno šta naša stručna javnost misli o našem kvalitetu obrazovanja, odnosno o nedostacima obrazovanja i ja ću vam ovde izneti to. Dakle, stručnjaci, pedagozi, moje kolege psiholozi iz Srbije smatraju da su najveći nedostaci obrazovanja udaljenost od svakodnevnog života, anahron pristup nastavnim programima, preopterećenost učenika i studenata podacima, manjak funkcionalnog znanja i, kao što sam i spomenula u nekoliko primera, kaskanje za naučnim i tehničkim dostignućima.
Želela sam ovom prilikom da vam skrenem pažnju još na dva velika problema sa kojima se suočavaju naši diplomirani akademci, pre svega. Prvi je da ne postoji jedinstven pravilnik za sve visoko školske ustanove koji će biti obavezujući i na osnovu kojeg će fakulteti u Srbiji izdavati diplome na stranom jeziku, pre svega na engleskom jeziku. Sad imamo da, na primer, Univerzitet u Novom Sadu izdaje diplome po sopstvenim pravilima, neki ih i ne izdaju, a najviše ima onih koji na zahtev studenata izdaju samo potvrde o broju položenih ispita.
Dakle, verujem da uočavate problem u ovoj oblasti. To se rešava samo jednim pravilnikom koji će biti obavezujući za sve naše univerzitete.
Ne mogu da ne spomenem, a i više puta sam u prošloj godini spominjala i prethodnom ministru Obradoviću, a danas su i moje kolege to ovde istakle, problem nostrifikacije diploma. Nedopustivo je da se na nostrifikaciju diploma čeka godinu dana, da ona košta hiljadu ili hiljadu i nešto evra, a da se u Hrvatskoj diplome nostrifikuju za dva meseca i da to košta 40 evra. Sada imamo apsurd da vaš kolega ministar Krstić radi sa srednjom stručnom školom.
Što se tiče uvođenja nacionalne bezbednosti u smislu visokoškolskih ustanova, za razliku od mojih kolega, ja sam za potpunu profesionalizaciju i policijskih kadrova i vojnih. Smatram, ukoliko to obrazovanje bude kvalitetno na toj visokoškolskoj ustanovi, da će ono samo unaprediti rad ovih službi.
Dakle, poslanici Nove Srbije će u Danu za glasanje podržati ovaj zakon, a očekujem da sve konstruktivne predloge koje smo mi danas imali uzmete u obzir i da se vrlo brzo vidimo ovde u parlamentu sa rešenjima koja ćete sa svojim saradnicima predložiti.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Sanda Rašković Ivić. Izvolite.

Sanda Rašković Ivić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospodine ministre, gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, još pre godinu dana, kada je usvojen Zakon o visokom obrazovanju, ovde na istom ovom mestu bilo je reči o smanjenju bodova (ESPB) za studente i povećanju rokova, kako su uostalom i oni to tražili. Demokratska stranka Srbije se za to zalagala.
Čuli smo već i od mojih koleginica da su amandmani bili predati i trebalo je da prođe godinu dana, ne znamo iz kojih razloga, godinu dana koje su studenti i njihove porodice proveli u frustracijama i u nervozi, da bi mi opet razgovarali ponovno posle godinu dana o smanjivanju bodova, da bi studenti mogli da se upisuju na budžet.
Studenti u našoj zemlji Srbiji, nažalost, dele vrlo tešku sudbinu svojih roditelja. Roditelji, pogotovo ovi iz unutrašnjosti, polugladnjikavi, prezaduženi za ogrev i zimske kapute, šalju svoju decu na studije. Deca moraju ovde da rade kojekakve poslove, koji baš i nisu dolični ni dostojni jednog studenta, ali moraju. Tako ne mogu zaista da ispunjavaju sve ove uslove koji se od njih traže.
Naravno, kada govorimo o smanjenju broja bodova na 48 i o povećanju broja ispitnih rokova na šest, ne mislimo da se smanji kriterijum i da se smanji nivo znanja. To mora svakako da se poštuje i od toga ne sme da se odustane. Ono što bi trebalo da bude olakšano ovim zakonom, jeste samo tempo polaganja ispita. Međutim, za vas, gospodine ministre, kao i za vaš tim, uostalom, kao i za univerzitete, ostaje još veliki posao oko preispitivanja opterećenja studenata, reformi studijskih programa, nastavnog sadržaja i udžbenika.
No, da se vratimo na ovaj broj bodova i na broj rokova. Po „Bolonji“, koja je usvojena 2005. godine, uslovi za upis budžetske godine su bili da postoje tri roka i da treba imati 60 bodova. Da podsetim građane Srbije i ovde moje kolege da su konkretne mere u okviru Bolonjskog procesa bile četiri. Jedna je uvođenje evropskog sistema prenosa bodova, to je bilo tih tzv. famoznih 60 bodova, usvajanje nove strukture studija, koju čine tri ciklusa, promovisanje mobilnosti studenata i nastavnika i usvajanje sistema uporednih diploma. Da bi se ova tri uslova, drugi, treći i četvrti, mogla uopšte realizovati, potreban je ovaj prvi uslov, odnosno ovaj broj bodova od 60.
Ponavljam, DSS se zalagala da se broj bodova smanji, ali mi upozoravamo da ovo sada više nije „Bolonja“. Mi možemo da kažemo – jeste, ovo je „Bolonja“ - serbian style, ovo je srpski stil „Bolonje“, ali to zaista više nije „Bolonja“. Prosto se bojim, a sa ovog mesta pitam i vas, gospodine ministre, da li će onda biti moguće da neko talentovano dete, neki talentovani student ili studentkinja, posle druge godine završenog nekog fakulteta u Beogradu, ode i nastavi svoje studije u Milanu ili u Londonu? Samo hoću da studenti znaju da li će to moći, da li će se te diplome koje budu dobijali priznavati kasnije u inostranstvu.
Naravno, postavila bih i pitanje – šta je Vlada čekala godinu dana da se ova tema stavi na dnevni red? Koliko saznajem od mojih kolega profesora, a takođe i od studenata, na fakultetima je haos upravo zbog ovih uslovnih upisa. Studenti će navodno moći da se posle upišu kao budžetski. Međutim, moraće još jednom da gube vreme po redovima i da čekaju da se upišu.
Takođe, želim da pitam da li će se ovaj zakon, ako bude usvojen, primenjivati i na Prištinskom univerzitetu, koji sada ima sedište u Kosovskoj Mitrovici, kada i ako budu održani lokalni izbori na Kosovu i Metohiji i kada bude formirana tzv. zajednica srpskih opština?
Što se tiče ove druge teme, koja se nekako provukla uz ovaj broj bodova koji je vrlo interesantan svima i širokoj javnosti, provukao se i ovaj stav 2. o strukovnom inženjeru nacionalne bezbednosti, odnosno o osnivanju bezbednosne akademije u okviru BIA. To bi, onako prevedeno po narodski, bila Biina škola za svetske špijune. Samo se pitam da li će najbolji studenti primati nagradu „Aleksa Žunić“?
Želim samo da kažem da je naša država sve manja, a bezbednjaka je sve više. Demokratska stranka Srbije je odlučno protiv ove druge stvari. Hvala.