Druga sednica Drugog redovnog zasedanja, 13.10.2015.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Druga sednica Drugog redovnog zasedanja

01 Broj: 06-2/393-15

2. dan rada

13.10.2015

Beograd

Sednicu je otvorila: Maja Gojković

Sednica je trajala od 10:10 do 17:45

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine ministre.
Reč ima narodni poslanik dr Dušan Milisavljević. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Dušan Milisavljević

Demokratska stranka
Poštovani potpredsedniče, poštovani ministre, poštovani gosti iz Ministarstva rada, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama su zakoni koji su jako važni, koji regulišu prava praktično i zaštitu naših zaposlenih u našim preduzećima, u našim firmama, i zakon koji moramo vrlo pažljivo i nakon rasprave u parlamentu da sprovodimo u mesecima i godinama koje će biti pred nama. Kao što je i iz samog ministarstva rečeno da je zadnji zakon ovde bio 2005. ili 2006. godine, pa se nekim članovima zakona nije implementirao, potrebno je da svaki zakon bude implementiran u korist naših građana.
Kada pričamo o bezbednosti naših radnika, naših građana koji su na poslu, jako je važno da kažemo da su povrede na radu i oboljevanja vrlo česta i da ona ometaju i prekidaju proizvodnju, dovode do nižeg dohotka samog zaposlenog, dovode do nižeg dohotka njihove porodice i dovode do nižeg dohotka naše države, našeg nacionalnog društvenog proizvoda, našeg budžeta. Ono što je jako važno, jeste da shvatimo da kada se Ekonomski samit dešava u Davosu, da između ostalog te neke mudre ekonomske glave raspravljaju i o zdravstvenom aspektu radnika u mnogim zemljama i mnogi kapital neće ući u zemlju gde imate veliki procenat povrede radnika, niti će ući u zemlju gde imate veliki procenat oboljevanja od određene bolesti, da li je ona uzrokovana nekim noksama na radnom mestu ili je faktor rizika koji zaposleni ima u svom privatnom životu.
Ono što želim da, nažalost istaknem, je da su građani Srbije na neslavnim prvim pozicijama u Evropi po oboljevanju od kardiovaskularnih oboljenja, po smrtnosti od kardiovaskularnih oboljenja, velika stopa oboljevanja od malignih oboljenja, velika smrtnost i stopa smrtnosti od malignih tumora koje moramo da analiziramo i da nađemo razloge nastanka svih tih oboljenja koja odnose naše građane, zbog kojih oni oboljevaju, zbog kojih su oni radno manje sposobni nego zdravi radnici koji rade u kolektivima. Da vidimo da li u nekim sredinama se nisu ispoštovala njihova prava. Da li u nekim sredinama u radnim zajednicama nije došlo do adekvatne zdravstvene zaštite zaposlenog u nekoj fabrici.
Postoje brojne nokse. Kao profesor medicinskog fakulteta mogu da vam kažem da te nokse mogu da nanesu štetu na zdravlje našeg pacijenta ili našeg zaposlenog. Pa, onda mogu da vam kažem da u brojnim fabrikama imate buku kao faktor rizika, buku kao, u procesu proizvodnje se stvara. Međutim ovaj zakon isto tretira zaštitu od tih noksi i ja bih voleo da stvarno građani Srbije, radnici koji rade u takvim sredinama gde se proizvodi velika buka budu zaštićeni jer buka može da ošteti sluh, da li za jedan kraći vremenski period ili trajno. Time se umanjuje praktično sposobnost zaposlenog da komunicira, smanjuje njegovu produktivnost, kao jedan noks, evo govorim vam iz struke da je i proces lečenja takvog radnika znatno skuplji i mnogo je lakše ulagati u preventivu, ulagati u opremu, zaštitnu opremu radnika koji rade na takvim mestima.
Kada govorimo o hemijskoj štetnosti brojnih noksi, to je takođe faktor rizika, o vibracijama, o zračenju, o toploti, o prašini koja je u nekoj radnoj zajednici. Mnogi naši zaposleni ne vode računa i o tom jednom aspektu, a ta prašina koja je oko njih dovodi do brojnih alergijskih reakcija na organizam, da li od alergijskog renitisa ili do nekih zapaljenja pluća, bronhopneunomija do nekih traheita, laringita i ostalih stvari koje mogu da dovedu do problema u zdravstvenom stanju našeg radnika.
Ono što sam našao kao podatak, a i vi navodite iz Ministarstva rada i u ovom zakonu, da je stopa povrede radnika u zemljama bivših socijalističkih republika i bivše istočne Evrope i bivše istočne ekonomije oko deset hiljada na sto hiljada radnika, a da je stopa smrtnosti 13 na sto hiljada radnika. To jasno ukazuje da je ovo veliki procenat i da moramo da povedemo računa zašto je to prisutnije u zemljama Balkana negu zapadnoevropskim zemljama.
Volim da podelim sa vama jedno moje razmišljanje, da nije možda alkohol predmet smanjene sposobnosti zaposlenih u nekim kolektivima? Srpska tradicija je da i lepe i tužne trenutke vezujemo za alkohol. Nažalost, kao lekar sam dobro informisan i nažalost suočen sa pacijentima koji konzumiraju alkohol, koji rade na određenim mestima u firmama i gde su puno puta bili praktično samopovređivani zato što su bili pod dejstvom nekog alkohola.
Ono što je naš predlog je da se pooštri kontrola upotrebe alkohola u republičkim i gradskim preduzećima u cilju bezbednosti na radi ali u cilju zdravstvene zaštite naša nacije. Nažalost, alkohol je u Srbiji nešto što je tradicija. Ja jesam Nišlija ali vodim poreklo iz Toplice gde je dobar dan da popijete rakiju u ranim jutarnjim satima, e pa to nije dobro. Evo, želim kao Nišlija, ali kao Topličanin da kažem da to nije dobro i da te neke naše navike moramo da menjamo zarad poboljšanja zdravstvene situacije naše nacije jer je ona nažalost ugrožena. Na početku izlaganja sam rekao da smo nažalost u Evropi po prvim nekim pozicijama iz kardiovaskularnih i malignih oboljenja, a uz cigaretu alkohol je jedan od dobitnih kombinacija, nažalost, za nastanak jako teških malignih stanja.
Ono kada u zakonu navodite kontrolu prodaje prehrambenih proizvoda, želim da u ime poslaničke grupe kažem da je to i ta kako potrebno, ali i želim da isto istaknem da je više nego evidentno da je bitna kontrola prehrambenih proizvoda ali da je takođe bitna i prodaja i predaja tih prehrambenih proizvoda u ruke naših građana, šta mi to jedemo, kako jedemo, da li je to sanitarno ispravno. Da li je normalno da u brojnim kioscima radnica koja spremi pljeskavicu uzme novac od vas, vrati vam kusur, stavi lepinju, stavi pljeskavicu i ujedno sa svojim rukama koje su dodirnule novac, koji je jedan od najprljavijih, praktično, elemenata koji promeni brojne ruke, brojne neprane ruke, je prenosilac kliconoštva i zato je potrebno da se zakonski sankcioniše svako ko, a to je kao predlog da se sankcioniše svako ko vrši prodaju i distribuciju, praktično, hrane, a i u kontaktu je i sa novcem. Znači, to je malo i rad na kulturi tog našeg sektora, ali ujedno i obaveza države da promoviše i da kažnjava suprotan način, ono što sam vam izneo.
Ono što kao poslanička grupa želimo da damo predlog, a to je da u nekom vremenu koje dolazi zakonski regulišemo, da zakonski obavežemo zaposlene u republičkim preduzećima, u gradskim preduzećima da budu u obavezi da dolaze na sistematske zdravstvene preglede. U višoj SFRJ su to bili regularni i normalni pregledi, sada manji procenat preduzeća organizuje sistematske preglede za svoje zaposlene. Smatramo u našoj poslaničkoj grupi da je to jako bitno. Jako bitno, jer je najvažnije i najlakše ulagati u preventivu, u preventivu tako što ćete zaposlene koji su u brojnim fabrikama ili pogonima izloženi brojnim noksama koje mogu da naruše njihovo zdravstveno stanje, da jednostavno, obavezno jednom godišnje oni moraju da dođu da pregledaju svoje zdravlje.
Ono što jeste predlog i pored tih štetnih noksi koje nose njihova radna mesta, to je da kada ozbiljnim pristupom priđemo ka zdravstvenoj zaštiti naših zaposlenih jeste da obavežemo i da sve žene posle 45 godine moraju da imaju zdravstvenu zaštitu u smislu pregleda dojke, ultrazvučnih pregleda, mamografskim pregledom, ginekološkim pregledom kao i pregled grlića i tela materice, kao najčešćih organa kod žena koje mogu da budu faktori nastanka malignog oboljenja. Kod muškarca su to pluća, obavezno proveriti sistematskim pregledom i debelo crevo. Nažalost, mi smo kao muškarci skloniji ovim organima za nastanak bolesti, a nežniji i pametniji i jači pol je nažalost sa ovim organima koje sam nabrojao skloniji ka nastanku malignog oboljenja pa mislim da bi to jedan sistematski, zakonski sistematski regulisan pregled rešio i pomogao.
Navodi se i u zakonu utvrđivanje opcije za uvođenje posebnog osiguranja od povreda na radu i profesionalnih oboljenja. Mislim, da je to nešto što jeste dobro i da u ovoj krizi kada je loša ekonomska situacija, kada su naši fondovi dosta ispražnjeni, mislim i na RFZO da u nekim segmentima ne može da se odgovori pravovremeno i adekvatno za neka oboljenja. Mislim, da je isto to jedno rešenje da se dopunskim nekim osiguranjem, pogotovo visoko rizične profesije dodatno osiguraju kako bi one imale i zdravstveno osiguranje, ali i jedan bon, jedan finansijski fond koji bi ukoliko bi oni imali nesreću, povredu ekstremiteta ili bili trajno ili privremeno onesposobljeni da imaju iz tog fonda mogućnost podrške njima pošto ne rade da ishranjuju svoju porodicu i njih lično.
Ono što je jako bitno da se vrši kontinuirana edukacija zdravstvene zaštite u fabrikama. Ja sam 1968. godište, sećam se imali smo, praktično posete kao osnovci brojnim radničkim zajednicama, kolektivima, fabrikama, i tada mogu da kažem je bila mnogo bolja, po meni, bolja vidljivost opasnih materija na zidu fabrike, da je bilo više reči u medijima o preventivi na radnom mestu. I to je nešto što bi trebali ponovo da radimo.
Ponavljam, upravo iz poslaničke grupe dolazi poruka da je preventiva ključ jeftinijeg zbrinjavanja praktično, to je i ekonomski isplativije, ali je mnogo bolje za samog radnika i za samog pacijenta da ga na početku osigurate, da ga na početku obezbedite i da ga što lakše edukujete za rad na određenom opasnom mestu.
Ono što još uvek u Srbiji nažalost ne postoji, to je jedinstveni registar povreda na radu. To je nešto što bi trebali da radimo. Naša medicina rada dobro radi svoj posao i dosta se mi razlikujemo od drugih nekih zdravstvenih sektora gde smo mi razvili taj sektor medicine rada. Mi smo razvili i fakultet zaštite na radu u mom rodnom Nišu, postoji takav fakultet koji dosta doprinosi poboljšanju zdravstvene zaštite zaposlenih i ja vas upućujem da ih možda i više angažujete, profesore sa tog fakulteta koji i te kako mogu i pravno, a i stručno da pomognu u poboljšanju ove zakonske regulative i zdravstvene zaštite naših zaposlenih.
U članu 15. – način pružanja prve pomoći, vrsta sredstava i opreme koji moraju biti obezbeđeni na radnom mestu jeste dobra stvar, ali ja vas pitam da li mi možemo da obezbedimo baš sve za pružanje te prve pomoći.
Da li mi možemo da izedukujemo kadar u svim tim fabrikama koje rade te opasne poslove? Mislimo da je to dobra stvar, ali u zapadnoj Evropi u parkovima imate defibrilatore, u svim fabričkim jedinicama imate opremljene, gde su veći kolektivi i zdravstvene službe.
Tako da, ovo je nešto što je zadatak za sve nas da razvijamo, mi jesmo siromašni, ali da pametno trošimo taj novac i da ga usmeravamo stvarno na brzom zbrinjavanju povreda naših zaposlenih, ali opet ponavljam, predlog poslaničke grupe Demokratske stranke da je preventiva nešto što je jako važno i da ne dođe do tragedije, da ne dođe do same povrede.
U članu 18. navodite da je poslodavac koji izvodi radove na izgradnji objekata u skladu sa propisima o bezbednosti i zdravlju na radu o privremenim i pokretnim gradilištima, dužan da izradi propise na elaborat o uređenju gradilišta, itd, itd.
Ono što smo svedoci da se zemlja razvija, da se mnogo zida, da se mnogo gradi, nešto što je tabu tema u Srbiji, ne u ovoj Vladi, to je unazad možda 30-40 godina, to su trafo stanice. Postavljam pitanje o bezbednosti i zaposlenih, ali i građana Srbije koji su blizu trafo - stanica, ne pored električnih kablova, nego upravo pored trafo stanica.
Nažalost, lokalna samouprava je u Nišu i u brojnim sredinama u želji da dobije neki dinar kroz te građevinske dozvole, izdaje u nekim situacijama i dozvole sa nekim čudnim rešenjima i postavljanja i trafo stanica i onih antena za mobilne pretplatnike, itd.
Reći ću vam čak i na svom ličnom primeru da su se neki naučnici u Gradskoj skupštini, čak u mandatu Demokratske stranke setili pa su stavili trafo stanicu pored moje porodične kuće, na pola metra od porodične kuće, ubeđujući me da to nije opasno.
Pa ja vam kažem kao lekar, da to ne sme biti tabu tema, nema puno podataka o štetnosti ili neštetnosti, ali vam mogu reći da ona proizvodi elektromagnetno polje. Elektromagnetno polje može da deluje štetno na ćelije, mi smo sastavljeni od ćelija, svaki naš organ je sastavljen od ćelija. Potrebno je da mnogo ozbiljnije sagledamo ovaj slučaj.
Moj prvi komšija je oboleo od leukemije, pa postavljam ja tu pitanje – da li je možda i ova trafo stanica razlog nastanka ovog teškog oboljenja?
U Elektrodistribuciji ko god bio na vlasti, SPS, DS, SNS, svi će vam reći ne, to nije, ali ja vam kažem ona pravi elektromagnetno polje, ona pravi buku, ona ima radioaktivno ulje koje se skladira ispod takvih trafo stanica.
Da li mi imamo kontrolu i kada radnici postavljaju te trafo stanice, i da li mi imamo adekvatnu zaštitu da kažemo da li je to štetno, i ako jeste štetno, da ga izolujemo.
Trafo-stanica koja je pored moje kuće, ja sam proveravao, pored moje porodične kuće je na pola metra od moje stambene jedinice, koja nije obezbeđena. Znači, to su stvari, govorim vam iz ličnog primera, niste vi bili tada na vlasti, bili su neki naučnici iz moje stranke.
Ja hoću na svom primeru da kažem, da moramo da otvorimo oči, da se ne preganjamo, nego kada pričamo o jedinstvenom interesu naših građana o jedinstvenom interesu naših zaposlenih, gledamo a da ne i da sankcionišemo, ukoliko je neko, na mom primeru, uzeo procenat pa dozvolio tako nešto što nije dozvoljivo nigde u svetu, da stavite, iz suprotnog pravca pravite stambenu zgradu, da stavite pored neke stambene jedinice, porodične kuće, da stavite trafo-stanicu.
Ja sam jako ogorčen povodom toga, jer vidim u pojedinim kvartovima Niša, kvartovima Beograda da samo niču kao pečurke te trafo-stanice.
Izvinite, na kraju ovog govora, jesam bio malo emotivniji, zato što jedan miran kvart, jednu porodičnu kuću moje bake i deke, mojih roditelja koje sam ja nasledio su uzurpirali veliki magovi koji dodeljuju te dozvole, ne govorim ništa protiv distribucije, ali govorim o nekim procentima, o nekom kriminalu koji se dešava i u lokalnim samoupravama pri odobravanju takvih dozvola.
Privešću ovaj govor kraju tako što ću još jednom poslati poruku poslaničke grupe DS-a, da je jako važno razmišljati o godišnjim sistematskim pregledima zaposlenih radnika, kako bismo u samom početku primetili bolest, primetili promenu na nekom od organa i tako na najlakši način sprečili teže posledice i na najlakši način, sa ekonomske strane smanjili štetu u tom ekonomskom delu.
Završavam, rast ekonomski prati zdrava nacija, srpska nacija, srpski narod, a on je nažalost godinama, pod sankcijama, izolacije, nemaštine, doveden u jednu priliku da preživljava jedva, da brojne bolesti za koje smo smatrali da su iskorenjene, ponovo se javljaju, da smo bolesniji nego nekih godina, osamdesetih ili sedamdesetih godina, tako da je potrebno preventivom doći do poboljšanja zdravstvene situacije i zdravstvenog stanja naše nacije. Hvala puno.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem se.
Reč ima ministar Aleksandar Vulin.
...
Pokret socijalista

Aleksandar Vulin

| Ministar unutrašnjih poslova
Ja sam upravo shvatio uvaženog poslanika da ovaj zakon zaista teško može da se čita, odnosno da se tumači iz pozicije stranke na vlasti ili stranke u opoziciji ili bilo koje stranke.
Ovo jednostavno nisu zakoni koji se odnose i koji mogu da se tumače politički ili ideološki.
Ovo su vrlo stručni zakoni koji se bave životom ljudi koji se bave strukom, preventivom, koji se bave, kako da pomognemo svakom radniku, poslodavcu, a tu priznaćete, hvala na tome što ste to rekli, zaista nema veze ko je iz koje partije i kakva su njegova politička opredeljenja.
Naravno da je alkohol problem. Svaka psihoaktivna supstanca je u procesu rada i ona jeste problem.
Bojim se da danas nemamo egzaktne podatke čime bih to mogao da potvrdim, ali ja vam govorim o nekakvom osećaju da danas postoje i brojne druge psihoaktivne supstance koje su zastrašujuće u upotrebi kod našeg stanovništva i ne samo kod našeg, i to nije nikakav specijalitet javnog sektora i nije tačno da se to dešava samo u državnim organima ili javnim preduzećima, to se dešava svuda, a nesreće koje iz toga proizilaze pogađaju sve koji rade.
Uostalom, poslodavac, jedan od razloga po Zakonu o radu, za raskid ugovora o radu jeste alkoholisano stanje, odnosno upotreba bilo kakvih psihoaktivnih supstanci.
Postoji samo jedan izuzetak, verovali ili ne, a to je u Zakonu o pomorstvu, naime, pomorci imaju pravo na jednu čašu vina dnevno. To je omogućeno, ali većina nas nismo mornari, tako da se ne odnosi na nas.
Iz Zakona o zaštiti bezbednosti na radu, mora da proizađe čitav niz raznih pravilnika koji će ovaj zakon učiniti operativnim, koji će učiniti da može da se sprovodi. Evo da vam kažem da mi već sada imamo 35 pravilnika koji se nalaze u Briselu i mi još uvek čekamo komentare na tih 35 pravilnika. Ministarstvo je odradilo svoj posao, a tu su još dva vrlo važna pravilnika, jedan je o azbestu, a jedan je o elektromagnetnom polju.
To su veoma važni pravilnici i očekujemo da ćemo vrlo brzo dobiti komentare i da će vrlo brzo moći da se nađu u potrebi, a što se nas tiče, mi ćemo pre zakonskog roka u periodu ne dužem od mesec dana doneti još deset pravilnika koji proizilaze iz ovog zakona i to je naš način da ovaj zakon učinimo operativnim i da ga učinimo primenljivim.
Vi ste ovde naravno sa punim pravom pomenuli brojne stvari kao što su, ne znam, higijena i da li trafo-stanica može sazida ovde ili onde, to su sve stvari koje se regulišu nekim drugim Zakonima od javnog zdravlja, pa Zakonom o građevini itd, ali svejedno, sve to jeste suštinski važno i sve to govori da društvo mora u celini da bude na ovoj strani sveta da bi pomogao svakom od naših.
Nadam se da ćete podržati zakon. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima dr Blagoje Bradić, ovlašćeni predstavnik stranke. Izvolite.
...
Zajedno za Srbiju

Blagoje Bradić

Socijaldemokratska stranka, Zajedno za Srbiju, Zeleni Srbije
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Uvaženi gosti, poštovane koleginice i kolege, poštovani građani, danas razgovaramo o dva zakona, a to je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o bezbednosti zdravlja na radu i Predlog zakona o uslovima za upućivanja zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti.
Za razliku od mojih prethodnika koji su imali svoje viđenje, na koje imaju puno pravo, ja ću pokušati u ovih par minuta moje diskusije da imam jedan kritički osvrt na oba ova zakona, sa nadom da ćete analizirajući naše amandmane prihvatiti naše sugestije i poboljšati vaše predloge.
Počeću od Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o bezbednosti i zdravlja na radu. U obrazloženju ovog zakona vi ste naveli da je osnovni razlog to što je osnovni zakon donet 2005. godine, da su se u primeni uočili pojedini problemi.
Niste nam dali ovde u materijalu koji su to konkretni problemi u primeni zakoni i koji su relevantni statistički podaci, komparativna iskustva i zbog čega nešto nije dobro i zbog čega ga menjate.
Takođe, predlagač ovog zakona, Vlada, navodi da je osnovni zakon baziran na direktivi 89/391 EEZ, da budući da Republika Srbija nije član EU, ta rešenja iz direktiva treba, kako vi kažete, modifikovati i prilagoditi našoj realnosti. Drugim rečima, onako kako sam ja to shvatio, Ministarstvo bolje poznaje materiju bezbednosti zdravlja na radu od EU i to u pogledu kompetencije lica zaduženih za bezbednost i zdravlje, program usavršavanja itd.
Vrh obrazloženja bio bi zapravo, to se vidi iz ovog teksta da se vrši terminološko usklađivanje sa direktivom EU. Ono što ću navesti kao primere, kažete da se precizira jasno i jasno definiše pojam „poslodavac“ u ovom zakonu, a vi kažete da kao poslodavac u smislu ovog zakona smatra se i fizičko lice koje po bilo kom pravnom osnovu obezbeđuje posao zaposlenom, izuzimajući lice koje posao obezbeđuje u domaćinstvu i nosioca porodičnog poljoprivrednog gazdinstva koji obavljaju posao sa članovima porodičnog poljoprivrednog domaćinstva u skladu sa propisima od poljoprivrede i pod dva kažete da kao poslodavac smatra se i fizičko lice koje sa članovima ovog porodičnog domaćinstva obavlja privrednu ili drugu delatnost.
Ja mislim da je ovo vrlo konfuzna i kontradiktorna definicija.
Normiranje prevencije mislim da je nedovoljno jasno, jer kažete da prevencija jeste proces obezbeđivanja mera na radnom mestu i u radnoj okolini kod poslodavca u cilju sprečavanja ili smanjenja rizika na radu. Mislim da je to trebalo da bude mnogo preciznije, jasnije i razumljivije za one ljude koji čitaju ove zakone, jer ovaj zakon, podsetiću vas, ne čitaju samo visoko stručno obrazovani ljudi iz ove oblasti, nego i ljudi koji imaju samostalnu delatnost, jer po ovom zakonu treba da postupaju i da se ponašaju u daljem radu svog preduzetništva kada stupi na snagu ovaj zakon.
Ono što je jako dobro, mislim da je odredba koja se tiče, koju vi uvodite da, citiraću - jezik koji zaposleni razume, jeste maternji jezik, jezik koji je u službenoj upotrebi na teritoriji na kojoj poslodavac ima sedište, odnosno zaposleni obavlja poslove, koji zaposleni govori, čita i piše, kao i jezik koji je utvrđen kao uslov za obavljanje osnova radnog mesta. Mislim da je to dobro i da je jedan kvalitet ovog zakona.
Sporna je i odredba po kojoj poslove bezbednosti može da obavlja sam poslodavac, u tzv. „manje rizičnim delatnostima“, kako kažete i ako ima do 20 zaposlenih.
Pitam vas, šta ako poslodavac ima 21 zaposlenog? Dakle, takav poslodavac gubi ovaj benefit koji ste dali ljudima, tj. poslodavcima koji imaju do 20 zaposlenih, pri čemu potencijalno svaka delatnost može iz manje rizične da pređe u delatnosti srednjeg i visokog rizika, akcidenti su nepredvidivi, tu ćemo se složiti. Dakle, i u ovom segmentu predlažete nešto što mislim da je necelishodno rešenje.
Licenciranje je posebna priča, komulativno ispunjavanje čitavog niza uslova, rok važenja, itd, samo su neka od loših rešenja koja predlažete. S tim u vezi, postavlja se pitanje – gde je tu služba medicine rada? Moj kolega je govorio o njoj, jer znate da je služba medicine rada izuzeta iz finansiranja RFZO i mislim da je to greška koje su prošle vlade, ministarstva i rukovodstva doneli i koje mi trebamo, tj. vi da promenite, jer se pokazalo da medicina rada ima značajnu svoju funkciju u obezbeđenju i sprečavanju profesionalnih oboljenja.
Od onog trenutka kada je izuzeta iz finansiranja od RFZO, to je papirološki rešeno, izvršena je kompenzacija, ali u prirodi se to, tj. u realnom životu ne sprovodi i mislim da bi vaše ministarstvo napravilo značajan iskorak u poboljšanju uslova rada kada bi iniciralo na Vladi, kod Ministarstva zdravlja, u Republičkom fondu, da se medicina rada vrati pod okrilje Republičkog fonda i da bude obaveza koja će obavljati svoju delatnost kao što je obavljala dok nije ukinuta. Mislim, ne ukinuta kao delatnost, nego ukinut način finansiranja, pa imamo da se sve više i više smanjuje broj specijalista medicine rada, to je suština.
Ono što mi se isto ne sviđa, to je nacionalno priznanje u oblasti bezbednosti na radu koju uvodite i to za Dan bezbednosti, to me malo podseća na „Balkanskog špijuna“. „Ako se mene sete-sete, ako ne ja sam obavljao svoju dužnost“. Mislim da je ideja dobra, ali da će biti vrlo podložna uticaju Vlade, ma koja ona bila i političke stranke koja bude trenutno na vlasti kada se to dodeljuje.
Nije cilj bilo koga, pa ni ovog zakona, bolje razumevanje onog što ste vi napisali, ciljevi, prevencije povrede na radu, nastanka profesionalnih bolesti i bolesti u vezi sa radom, već zakon treba da sadrži jasne norme koje će se sa što manje problema primenjivati u praksi. Konkretno, smanjiti broj incidenata, smanjiti broj ljudi koji obolevaju od profesionalnih oboljenja, smanjiti broj povreda na radu. Mislim da ovako napisanim zakonom, mislim da to nije baš onako kako ste vi predvideli.
Da ne bih sada išao od člana do člana da vam ne oduzimam mnogo vremena, mi smo dosta amandmana podneli. Nadam se da ćete ih izanalizirati, ali evo, navešću rešenje iz člana 16, a odnosi se na član 37. Zakona koji kaže – Poslovi bezbednosti zdravlja na radu, poslodavac može da obavlja samo u delatnostima trgovine na malo, usluga smeštaja i ishrane, informisanja, komunikacije, finansijskim i osiguranja, poslovanja nekretninama, stručnim, naučnim, inovacionim, administrativnim i pomoćnim uslužnim delatnostima obaveznog socijalnog osiguranja, pa ću vas vratiti na to da se to odnosi na poslodavce, poštovane kolege, koji imaju do 20 zaposlenih.
Obavezno socijalno osiguranje je u stvari RFZO, to je obavezno socijalno osiguranje, ne znam neku drugu instituciju koja ima mnogo više ljudi. Ne vidim zbog čega oni ne bi imali profesionalnog, stručno osposobljenog uposlenika, nego to treba da radi poslodavac, ali dobro, vi ste zakonopisci pa verovatno imate i odgovor na to.
Obrazovanje, umetnost i zabava i rekreacije, kao i u ostalim uslužnim delatnostima, ako ima do 20 zaposlenih nije dužan da ima položen stručni ispit iz stava 2. ovog člana. Mislim da je to malo nelogično da oni koji imaju preko 20 imaju stručno zaposleno lice, a ovi koji imaju ispod 20, čak ne mora ni da bude, kako kažete, nije dužan da ima položen stručni ispit. Ne znam, na osnovu čega će on da primenjuje ovaj zakon, ali nadam se da ću dobiti na to odgovor?
Drugi zakon o kome bih rekao par reči je Zakon o uslovima za upućivanje zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo. Tu sam detaljnim pregledom njegove sadržine, trudio sam se da ga iščitam više puta da bih ga shvatio, zatim obrazloženja na zakon i pregled analiza efekta ovog zakona, skrenuo bih vam pažnju na sledeće.
Ovim zakonom je svakako pokušano, i to je u redu i tu je Ministarstvo uložilo svoj napor, pokušano je da se jedna oblast, a to je zapošljavanje lica koja su u radnom odnosu u privrednom društvu koja su registrovana na teritoriji Republike Srbije, a upućuju se na rad u inostranstvo, uvede nekakav smislen sled tokova, tako što će se propisati uslovi pod kojima će se neko lice uputiti u inostranstvo na rad, propisati obaveze poslodavca kada upućuju zaposlenog u inostranstvo, kao i nadzor nad primenom ovog zakona.
Navodi se da je cilj zakona jedinstvena evidencija o broju i strukturi lica na privremenom radu u inostranstvu, evidencija u koje države se zaposleni upućuje, kao i nadzor nad primenom ovog zakona. Mislim da je upravo najslabija tačka ovog zakona nadzor nad primenom ovog zakona.
To ću vam obrazložiti na sledeći način. Sve je u redu što ste obavezali poslodavca da zaposlenom, koga upućuje na privremeni rad u inostranstvo, obezbedi, citiraću: zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bezbednost i zdravlje na radu, smeštaj, ishranu i prevoz za dolazak i odlazak na rad, zaradu, pripremu za upućivanje na privremeni rad. Ali, želeo bih da mi objasnite na koji način ćete proveriti da li je poslodavac u stranoj zemlji zaista obezbedio onaj smeštaj, onu zaradu, ono osiguranje i bezbednost i zaštitu zdravlja na radu, koja se obavezuju u suštini samo jednim dokumentom koji je potpisao u svojoj zemlji, tj. u Republici Srbiji?
Formalnost će svaki poslodavac obezbediti kroz anekse ugovora, kako je i predviđeno ovim zakonom, i odgovarajuće prijave, ali kada zaposleni ode u inostranstvo, ono što je papirom preuzeto kao obaveza, uopšte ne mora tako i da bude. Zaposleni je u jednoj opštoj atmosferi nezaposlenosti u Republici Srbiji, a to će te se složiti sa mnom, vrlo često prinuđen da prihvati posao u inostranstvu, a kada ga prihvati, onda ga u inostranstvu očekuju sasvim drugi uslovi, nije pravilo, ali se dešava, na koje je prinuđen da pristane upravo zbog plate koja mu obezbeđuje kakvu takvu šansu da preživi i obezbedi porodicu.
Odgovorite mi koja je to inspekcija koja će otići na lice mesta i proveriti da li je obezbeđen baš taj hotel određene kategorije koji je naveden u aneksu, ili smatrate da to treba da rade konzularna predstavništva, pa bih molio da mi objasnite kako će to, recimo, u Rusiji gde imamo, ne znam, tri, pet, deset hiljada zaposlenih i jedno konzularno predstavništvo, da iskontroliše? Ne sumnjam u dobru nameru, ali vidim manjkavost zakona i vidim da će biti problema kod primene ovog zakona.
Kome naš radnik u inostranstvu može da se obrati ako nisu obezbeđeni uslovi? To je po ovome što sam video u zakonu jedino konzularno predstavništvo ili ambasada naše države.
Ono što nema, to je mehanizam praćenja ovog zakona, jer izlazi van teritorije Republike Srbije, a niste se pozabavili, bar u ovom zakonu to ne piše, mogućnošću eventualne međunarodne pravne pomoći u ovim stvarima između dve zemlje. Problem eksteritorijalnosti primene ovog zakona u potpunosti ste zanemarili, pa se postavlja suštinsko pitanje. Sve ste u ovoj dobroj nameri zamislili, ali ovaj zakon bez njegove primene i kroz nadzor i kažnjavanje u slučaju povrede odredaba ovog zakona niste uspeli da rešite. Ponavljam da zakon ima dobru ideju, sveobuhvatan je, sem onoga što je veliki problem - nedostatak mogućnosti nadzora nad primenom ovog zakona. Znači, dobijamo jedan načelni zakon, koji ima dobru intenciju, ali ne i primenu, jer su moguće njegove zloupotrebe.
Još jedna zamerka, od Sekretarijata za javne politike, kao organa koji treba da utvrdi celishodnost donošenja ovog zakona, pročitaću ovo moje zapažanje. Vi ste dobili odgovor da zakon sadrži delimičnu analizu efekta propisa. Formalno, vama jeste to bilo dovoljno da bi zakon prošao Vladu, ali suštinski, vi niste zadovoljili osnovna pitanja koja je analiza zahtevala. Pre svega, nije odgovorno na koji način će predloženim zakonskim rešenjima biti pojednostavljen administrativni postupak privrednim subjektima, poslodavcima, kada šalju zaposlene u inostranstvo. Niste naveli pozitivne efekte odredbi članova od 20. do 22. i s tim u vezi, odgovorili koliko nove administrativne procedure koštaju naša mala i srednja preduzeća i koliko, eventualno, primena ovog zakona košta građane Republike Srbije.
U analizi čak napominjete da ipak poslodavac ima dodatno opterećenje, a to je zaključivanje anekse ugovora. Deo koji se odnosi na javnu raspravu, potpuno je na jedan netransparentan način, po meni, prikazao javnu raspravu kao dijalog koji nije imao suštinskih primedbi, a svima je jasno da su sindikalne organizacije i poslovna udruženja uvek aktivni u javnim raspravama iz vašeg resora, pa se postavlja pitanje – da li su sve zainteresovane strane na koje se ovaj zakon odnosi imale i zaista priliku da se o njemu izjasne?
Voleo bih da sam u analizi ovog zakona mogao da pročitam koji predlozi i primedbe su odbijene i zašto. Ovako, samo sam imao priliku da pročitam vaše viđenje problema i ove javne rasprave, gde ste naveli veliki broj učesnika, što državnih organa, što privrednih društava, ali bez ikakve sadržine u pogledu toka dijaloga i rasprave, pa se postavlja pitanje u kojoj meri je zaista zakon uzeo u obzir sve potrebe privrednih društava i zaposlenih koji se upućuju na rad u inostranstvo, što mislim da bi trebalo ova Skupština da ima kao mogućnost uvida, oni koje to interesuje, da bi mogli da donesemo kvalitetne odluke i eventualno sugestije za izmenu ovog zakona, do njegovog izglasavanja.
Jedna od nejasnih odredbi ovog zakona je i član 23, gde kažete, citiraću – organi i organizacije koje obavljaju poslove državne uprave u vezi sa nadzorom nad ostvarivanjem prava zaposlenih na privremenom radu u inostranstvu, utvrđenih ovim zakonom, dužni su da međusobno sarađuju i razmenjuju informacije u cilju zaštite prava zaposlenih upućenih na privremeni rad u inostranstvo.
Zaštitu zaposlenih za vreme rada i boravka u inostranstvu obavljaju diplomatska, odnosno konzularna predstavništva Republike Srbije u okviru delokruga rada. Voleo bih da mi objasnite kako to diplomatska konzularna predstavništva štite naše zaposlene u vezi sa ovim zakonom? Kako to sarađuju organi državne uprave u primeni ovog zakona? Koji su još organi nadležni za primenu ovog zakona i gde je određena njihova nadležnost, s obzirom na materiju zakona? U kom postupku su nadležni za primenu ovog zakona?
Ova pitanja, po meni, ostaju nerešena kroz načelnu odredbu bez propisane procedure i instrumenata koji treba da omoguće kvalitetan nadzor. Ja u ovom zakonu vidim samo sled događaja i evidenciju i statistiku obrade podataka koju vam privredni subjekti daju kada imaju radno angažovanje van zemlje.
Citiraću, tj. pojednostaviću – poslodavac zaključuje aneks ugovora sa zaposlenim, popuni se obrazac, prijavi se zaposleni i uputi ga u inostranstvo, od momenta prelaska državne granice, zaposleni je prepušten odgovornosti poslodavca, ali bez ikakve zaštite od strane države, jer država, po ovom zakonu, ja nisam video da ima instrumente kako može da ga iskontroliše.
Ako se desi neki akcident, ako čak inspekcija rada ili zaposleni se usude da povedu postupak protiv privrednog subjekta koji je prekršio obavezu ovog zakona i ugovora, odgovorite mi, molim vas, na koji način ćete obezbediti dokaze kad se delo desilo u inostranstvu? Čiji zapisnik i mišljenje, izjave, uzimate kao relevantne za taj postupak? Ovim ćete opteretiti sudove novim postupcima koji će se završiti odbacivanjem ili odbijanjem prijave. Ostavljate potpuno nezaštićenog zaposlenog, koji pored izostanka sudske zaštite ostaje nesiguran u okruženju kod tuženog poslodavca.
Navešću jedan primer. Propisali ste kaznu u fiksnom iznosu za sledeća dela u članu 27. stav 1. tačka 5. Citiraću – ako zaposlenom, upućenom na privremeni rad u inostranstvu, se ne obezbede veća prava i povoljniji uslovi rada utvrđeni kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, u skladu sa odredbama ovog zakona, pravno lice i preduzetnik će snositi kaznu, tj. preduzetnik će se kazniti, citiram.
Koliko mi je poznato, a to sam u kontaktu sa pravnicima i razmenio sam neka njihova iskustva, za kaznu u fiksnom iznosu je prekršajni nalog. To još nije prekršajni postupak. Znači, vaši inspektori iz Ministarstva rada uđu u privredni subjekt, i šta će da traže od privrednog subjekta? Kako poslodavac dokazuje da su obezbeđeni bolji uslovi? Aneksom ugovora, verovatno, koji je potpisao zaposleni, evidencijom i obaveštenjem poslodavca. To, ja mislim, nije dovoljno. Može ako bi radili na časnu reč, ali mi treba nešto da formiramo zakonom.
Nadam se da ćete odgovoriti kako mislite da proverite prekršajni nalog, kako mislite da primenjujete kaznenu politiku, a time i obezbedite sigurnost zaštite koji se mora obezbediti ovim zakonom? Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Da li se još  neko javlja od ovlašćenih predstavnika?
Reč ima ministar Vulin.
...
Pokret socijalista

Aleksandar Vulin

| Ministar unutrašnjih poslova
Zahvaljujem se uvaženom poslaniku na trudu i što je pažljivo pročitao zakon, a sada ću pokušati da razjasnim neke nedoumice. Hajde da krenemo od poslednjeg, dakle, Zakon o upućivanju zaposlenih na rad u inostranstvo.
Ovaj zakon, kao ni bilo koji drugi zakon, neće od Srbije napraviti globalnu super silu koja će moći da kontroliše stanje u bilo kojoj zemlji na planeti zemlji, gde god se nalazi državljanin Republike Srbije na radu. Žao mi je zbog toga. Voleo bih da je Srbija globalna super sila koja može da se meša u bilo čiji pravni poredak, ali to ovaj zakon ne može da obezbedi. Isto tako, ne postoji zakon na kugli zemaljskoj koji čak ni globalnim super silama može da obezbedi da dođu u Srbiju i kontrolišu ovo što tražite da mi kontrolišemo. To jednostavno nije moguće.
Dakle, neće radnika, koji pređe da radi u inostranstvo, za ruku do njegovog radnog mesta dopratiti inspektor rada i zatim sve vreme njegovog boravka tamo provesti zajedno sa njim kontrolišući da li je dobio šlem na gradilištu. To nije moguće.
Šta radi ovaj zakon? Ovaj zakon daje obavezu poslodavcu da zaposlenog obavesti o svemu što je potrebno. Ne dozvoljavamo, kao do sada, da ga šalje bez ugovora, bez aneksa, ne dozvoljava da mu ugovor ponudi u avionu, ne dozvoljava mu da menja ugovor na licu mesta, ne dozvoljava mu da uradi bilo šta što nije unapred predviđeno. Olakšali smo poslodavcu papirologiju koja je do sada bila prilično obimna. Do sada je trebala poreska, PIO, ugovor je morao da bude na dva jezika, da se plaćaju sudski tumači. Puno stvari koje suštinski nisu pomagale radniku, a poslodavca su ubeđivali, kada već nema kaznenih odredbi, da se jednostavno nikome ne javi i da samo ode sa radnicima, jer ionako ga niko neće proveravati, ništa neće raditi.
Ovim ustanovljavamo mogućnost naše inspekcije rada da ovde na teritoriji Srbije, tu gde je prijavljen poslodavac, kontrolišemo ponašanje poslodavca, a najviše što možemo da pomognemo radniku jeste da on unapred zna gde ide, koliko će biti plaćen, gde će biti smešten, ko mu je osoba za kontakt ukoliko nešto od toga nije tačno. U zakonu smo predvideli ime i prezime čoveka koji je u ime preduzeća osoba za kontakt, kome se radnik žali, koji kaže – ova soba nije ono što smo se dogovorili. Ne može to bez uloge zaposlenog.
Ne može inspektor rada da bude u Africi 24 meseca, koliko radnik može tamo da radi i da sve to vreme on preuzima na sebe tu obavezu. To nije moguće i ne postoji ni jedan zakon na svetu koji to omogućava, ne postoji inspektor rada na planeti zemlji koji može da dođe u Srbiju i da kaže – ova soba nije uslovna za boravak radnika. Ne može, može samo srpski inspektor rada. Ne možete očekivati da će nam dopustiti da odemo u Nemačku ili Rusiju i da naš inspektor rada tamo proverava. Postoje bilateralni sporazumi između inspekcija, na nivou inspekcija, postoji međunarodna federacija inspekcija rada, ali mogu i dve vlade da potpišu odgovarajući bilateralni sporazum o međusobnoj zaštiti radnika, pa se to drugačije rešava.
Inače, ovo što ste pitali kako ćemo to suditi, na osnovu kog dokaza, to već sudimo. Naši sudovi priznaju rešenje inspekcije rada drugih zemalja u prekršajnom postupku. Možete to da zatražite, možete to da donesete. To je javna isprava i apsolutno biste bili zaštićeni u tom pravcu.
Ono što je vaša glavna primedba, kako i možemo da primenimo ovaj zakon na nekog ko radi u inostranstvu, ne možemo. Možemo da ga primenimo na poslodavca koji ga je poslao u inostranstvo i da se njemu više isplati da poštuje ugovor koji je potpisao sa radnikom i koji je učinio poznatim državi Srbiji. Tako možemo, ali da mi možemo svakog pojedinačnog radnika … Sada vam ponavljam, vi niste obavezni da prijavite svojoj državi da radite bilo gde, uzmite pasoš, idite bilo gde na svetu, radite šta hoćete i ja tu ništa ne mogu da uradim, pa hajde onda da ukinemo zakon kao takav, jer vi nećete da prijavite.
Što se tiče diplomatsko-konzularnih predstavništava, izvinite, ali to nije naš zakon. Kako funkcionišu DKP regulisano je posebnim zakonom koji se odnosi na njih. Ovaj zakon ne reguliše njihovo postupanje. Oni su dužni da se brinu o našim državljanima bez obzira gde se oni nalazili, a to je opet po njihovom zakonu. Ovde se vezuje više organa i naša inspekcija rada i poreska služba. Vezuju se naravno i diplomatsko-konzularna predstavništva. Do sada niko nije morao da zna, ali od sada ovim zakonom na sajtu Ministarstva rada vi ćete imati jasno i pregledno kako se zove preduzeće, koliko radnika je potpisalo ugovor sa tim preduzećem i gde se nalaze sada ti radnici. To je na raspolaganju čitavoj javnosti, na raspolaganju je DKP, na raspolaganju svakom. To do sada niste imali. To nam treba i to je svakako veoma važno.
Što se tiče Zakona o bezbednosti i zaštiti na radu, da, evropska direktiva je ta koju svakako moramo da sledimo, ali i evropske direktive imaju svoje stepene u primenjivanju. Ne moramo sve da primenimo odmah i ne moramo sve da primenimo sada. Nismo kao neke druge zemlje koje su usvajale direktive i evropske zakona ne prevodeći ih. Dakle, dolazili su u parlamente na engleskom jeziku i poslanici su glasali za njih jer nisu imali vremena da ih prevedu i da imaju kvalitetnu raspravu. Mi ćemo o svakoj direktivi, pa bila ona i evropska, raspravljati i primenjivati u skladu sa odgovarajućim pravilima i sa onim što je u ovom trenutku potrebno našoj zemlji, što je potrebno našoj privredi.
Primedbu koju ste dali po pitanju definicije koja vam nije najjasnija, a kada je u pitanju poslodavac u poljoprivrednom domaćinstvu. Žao mi je, ali to je definicija iz Zakona o privrednim društvima. Dakle, ne mogu ja da je napišem i to je tako. Dok se ne promeni Zakon o privrednim društvima, koji je regulisao poslodavca, u konkretnom slučaju mogu samo da prepišem. Nije na ovom zakonu da određuje druge definicije i da on naziva kako se zove poslodavac u nekom drugom zakonu. To moramo da prihvatimo. Tako je kako je, da li je konfuzno ili nije, dok se ne promeni ovaj zakon nećemo moći ništa da menjamo.
Zašto smo rekli članovi domaćinstva? Članovi domaćinstva u poljoprivrednom gazdinstvu nemaju ugovor o radu. Vama ako radi sin u poljoprivrednom gazdinstvu, niste dužni da zaključite ugovor o radu sa njim, kao ni vaša supruga, kao ni snaja, zet ili koga već imate. Oni nisu dužni da imaju ugovor o radu, a pošto nisu dužni da imaju ugovor o radu, onda se na njih ne odnose ove mere zaštite. To je jednostavno tako, ali sa druge strane, po prvi put je uvedeno da i nosilac poljoprivrednog gazdinstva, koji angažuje radnike, sezonske radnike, je dužan da obezbedi odgovarajuće mere zaštite na radu. Naravno, ako je moguće, ne možete sada očekivati da neko ko uzima pet sezonskih radnika ima isti nivo zaštite kao i onaj koji ima preduzeće od 25 zaposlenih. To jednostavno tako.
Što se tiče broja, koji ste izneli, od 20 zaposlenih, to je posledica dogovora sa socijalnim partnerima, to je posledica dogovora sa svim relevantnim subjektima, od stranih investitora, pa nadalje, dakle sva udruženja, privredne komore. Svi sa kojima smo razgovarali smatrali su ovo manjim preduzećima. Inače, samo da znate, malih preduzeća u Srbiji ima 220.000. Zamislite sada da smo svim 220.000 nametnuli da moraju da zaposle po jednog novog čoveka koji je obučen za bezbednost i zaštitu na radu, pa verujem da bi nas ovaj parlament prvi pitao - da li je dosta više tih nameta, da li morate da nas terate da zapošljavamo ljude koji objektivno nemaju posla? Već postoji obaveza u zakonu da svaki poslodavac mora da obuči do 2% od zaposlenih za bezbednost i zaštitu na radu. Dakle, ne treba sad još da mu na ovim malim preduzećima zaposlimo još jednog, nešto što on objektivno ne može da prihvati, ne može da podnese. To ne bi išlo. Naravno, osim, to je veoma važno i to piše u zakonu, u preduzećima gde se radnik bavi posebno rizičnim delatnostima, gde ima posebno određenog radnika za to.
Možda sam ostao dužan objašnjenje prethodnom kolegi da se obavezni sistematski pregledi rade tamo gde ljudi rade i posebno rizičnim profesijama.
Komentarisali ste priznanje. Dobro, što da ne, ali samo da znate već četiri godine dodeljujemo to priznanje i već četiri godine privrednici sa velikim zadovoljstvom dođu kada ih se neko seti. Mislim da u tome ne može biti nikakve štete.
Da se vratim na ovaj deo za mala preduzeća. Zašto u pojedinim oblastima, naveli smo koje su to oblasti, rukovanja hranom, IT tehnologija, to su preduzeća gde je vrlo mali broj povreda na radu. To su hosteli, to su male prodavnice gde se radi sa hranom, to je neka pekara. To su preduzeća gde imamo dokazano mali broj povreda na radu i sada bi zaista bilo pogrešno nametnuti još nešto. Naravno, kada je isti broj radnika, ali različita delatnost, različito se odnosimo prema istom pitanju. Ovo nije linearno, nego se vodilo računa čime se to preduzeće bavi. Postoje preduzeća, priznaćete, gde to zaista nije potrebno, pa što onda da stvaramo tu obavezu. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Mirjana Dragaš. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Mirjana Dragaš

Socijalistička partija Srbije
Poštovana predsednice Narodne skupštine, poštovani gospodine ministre, gospodo poslanici, danas se pred nama nalazi tri veoma važna zakona koja svaki na svoj način i svaki u svojoj temi reguliše nešto što je važno za čoveka u svom nekom radnom okruženju, bilo da se ono nalazi ovde u zemlji, da se nalazi u inostranstvu, ili zakon koji se odnosi u ovom slučaju i na zaštitu dece.
Cilj sva ova tri zakona je vrlo čist, vrlo jasan, kao što je i gospodin ministar rekao, njihov cilj u svakom slučaju jeste da poboljša uslove u kojima se radnik nalazi, da donese i da savremena rešenja i da budemo usklađeni sa svim međunarodnim dokumentima koja su relevantna u ovoj oblasti i koja su važna za njegovo unapređenje, ali ja bih i ovog puta istakla da je njihova važnost ne samo da bi bili usklađeni sa tim dokumentima, nego da bi unapredili sopstvene uslove rada, da bi unapredili sopstvene uslove rada i života, zaštite života, zaštita dece, zaštita osetljivih kategorija, kada je u pitanju rad i radno okruženje.
Kada uopšte govorimo o ovoj temi ili ovom korpusu, ja bih počela u stvari od toga da je osnovno ljudsko pravo, pravo na rad, da bezbednost i zdravlje na radu je osnovno pravo svih zaposlenih. Ono je utvrđeno svim međunarodnim konvencijama Međunarodne organizacije rada, Lisabonskim sporazumom EU, direktivama EU, a ovo pravo je garantovano i Ustavom naše države. Posebno u njemu se ističe da je obaveza zaštite položaja žene, omladine i osoba sa invaliditetom.
U postupku pridruživanja EU ova materija se stalno usavršava i nadograđuje, što je dokaz i ovi zakoni koji su danas pred nama. Šta je važno, ono što je meni posebno, značajno u ovom delu? Da se akcenat stavlja na razvijanje svesti, i njenu promociju na prevenciju, jer je ona značajnija i veća od samog lečenja posledica, na uključivanje svih i podizanje njihove odgovornosti, naročito odgovornosti poslodavaca zaposlenih. Ostvarivost je vrlo moguća. Time upravo podizanjem svesti, znanja odgovornosti, ali rekla bih ono što je neophodno i moranjem postojanja određene kaznene politike.
Za stanje bezbednosti na radu važno je u stvari kakva je privreda. Stanje privrede, njena struktura, opremljenost, znanje i demografska struktura, bitno utiču i na ovu oblast zaštite na radu. Strategija bezbednosti zdravlja na radu je doneta za period od 2013. godine do 2017. godine. Ona je utvrđena i za prethodni period 2009. do 2012. godine i stalno ide u tom pravcu unapređivanja i poslednja na celovit način utvrđuje stanje u oblasti bezbednosti i njihove zaštitne mere.
Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu, o kojem danas konkretno razgovaramo u stvari u sebi predviđa promene zakona koje su, znači usklađivanje sa direktivama EU jer je poslednji put zakon usvajan 2005. godine. Život, regulativa i odnosi su se u međuvremenu u značajnoj meri i promenili. Takođe uočeni su određeni nedostaci prethodnog zakona i time je onda ovaj deo prenebegnut, odnosno prevaziđen.
Zakon u ovom smislu naročito nereguliše određene obaveze koje se odnose na specifične vrste službi, kao što su vojska, policija ili zaštita od požara. Bezbednost i zaštita na radu u ovim službama mora svakako da se reguliše posebnim zakonima, tako da je ovaj sada prilagođen tim novim zahtevima.
Ono što je najvažnije, ovim se podiže nivo kompetencije pravnih i fizičkih lica zaduženih za bezbednost zaštite na radu i podstiče stvaranje programa za osposobljavanje za bezbedan i zdrav rad. Unapređenje znanja lica koja se ovim bave, kao i firmi, preduzeća podrazumeva postojanje licence i za jedne i za druge i u svakom narednom periodu bih insistirala na tome, jer kao što je potrebno da lekari imaju svoje licence za rad, bez obzira na dužinu studiranja, bez obzira na dužinu specijalizacija koja moraju da dostignu da bi dobili odgovarajući nivo stručnosti i znanja, uvedeno je da je inovacija znanja i na njeno unapređivanje stalno mora da bude prisutno.
S obzirom da se u ovim delatnostima radi upravo o zaštiti zdravlja i života na radu u osetljivim okolnostima gde čovek može da bude izložen povredama bilo mehaničke prirode ili zaštite od hemijskih materija, ta zaštita upravo mora da ima stalno unapređenje i stalno obnavljanje licence.
Pozdravila bih zaštitu mladih, zaštitu žena i položaj osoba sa invaliditetom. Ovde ono što je zakonom jasno rečeno je definisanje u novim uslovima ko je to i šta je poslodavac, šta je i u kom položaju se nalazi zaposleni i koja de fakto on mora da ima prava sa kojim svakako mora da bude upoznat, kao i lice zaduženo za bezbednost.
Zašto insistiram na ovome – da i položaj zaposlenih? Mi smo poslednjih desetak ili više godina bili u Srbiji izloženi globalnoj kapitalizaciji i stvaranju privatnih preduzeća koja su vrlo često bila u situaciji da ne poštuju ove primarne zakone koje smo imali, vrlo zastupljene i razvijene i dobro sistematizovane i u prethodnoj državi. Zakoni su se poštovali, odnosi su se znali, ali trka za privatnim kapitalom koji će brzo da obogati pojedinca urušio je mnoge principe koji su ranije postojali i koje smo imali, koje je radnik znao i doveo je radnika koji je najčešće bio ugrožen do te mere da je ostajao bez posla, da je u suštini sveden na jedan mali okvir prava za koja nije umeo, znao ili smeo da se izbori. Ovo daje tu mogućnost i otvara tu perspektivu.
Takođe, predviđeno je i to je dosta dobro oduzimanje dozvole za rad, ako nisu predviđeni neki od uslova koji su predviđeni ovim zakonom. Ovakav pristup obezbeđuje brigu, odgovornost za bezbednost, zaštitu zdravlja na radu, time zaštitu čoveka i smanjenje svake vrste troškova lečenja, ono što je krajnja posledica neodgovornog ponašanja.
Naravno, ponoviću da je pre 2000. godine u našoj zemlji postojala razvijena nauka u primeru rada instituta Fakulteta zaštite na radu u Nišu, koji je imao vrlo priznate reference i u našoj zemlji, i u međunarodnim odnosima, da su postojali vrlo razvijeni i dobro umreženi instituti koji su se bavili. Pomenuću primer Instituta zaštite na radu „Prvi maj“ u Nišu koji je imao simboličan naziv koji se odnosio na praznik koji obeležava zaštitu prava radnika i drugih poznati instituti u Beogradu. Oni su kao i sama medicina rada posle 2000. godine odjednom, naglo i silovito postali potiskivani i ovaj zakon upravo obezbeđuje vraćanje vere i vraćanje sigurnosti koja je u ovom području vrlo bitna.
Ono što je veoma važno i što smatram da mora u budućem periodu da ima sve značajniju ulogu jeste Uprava za bezbednost zdravlja na radu. Znamo koliko je ona operativno značajna, značajna na terenu, ono što je u njenoj realizaciji posebno značajno jeste ta umreženost za strukom, sa institutima, ali i sa inspekcijom koja mora da se nađe na terenu. Ne bih još uvek u ovom periodu ili u ovom vremenu plagirala na veliku odgovornost poslodavca i njihovo postojanje svesti da to moraju da obezbede zato što je nažalost još uvek vrlo prisutno da je radnik trošak, citiraću svog kolegu iz poslaničke grupe koji to nekoliko godina kada su zakoni iz oblasti rada, ponavlja i insistira.
Mislim da je to nešto što oličava odnos, a takođe oličavanje tog odnosa od nas traži odgovornost da radnik ne bude trošak. Razvijanje svesti kod tog radnika da on sam ne sme da se složi sa tom situacijom. Takođe traži od svih sindikata da budu aktivni u zaštiti tog položaja radnika, ne samo radi opravdavanja sopstvene svoje sindikalne uloge, nego u ostvarivanju pravih ciljeva.
Naravno, prema evidencijama koje još uvek postoje u oblasti zaštite na radu, veliki je procenat ljudi koji se u toku godine dana kod nas povredi na radu. Nažalost, imali smo pre nekoliko dana i ovaj dramatičan slučaj na železnici, u po bela dana, u Beogradu, i to u velikim firmama. Šta reći ako se to dogodi u nekom malom mestu, u nekom malom preduzeću, gde nema dovoljno sredstava taj poslodavac, da to sve obezbedi, pa mu je onda trošak radnik, pa mu je još veći trošak da obezbedi njegovu zaštitu na radu? To nas još više opominje da budemo odgovorni, da budemo prisutni, da tražimo odgovornost. Razvijanjem odgovornosti razvijamo i svest.
Ja bih u tom smislu naše aktivnosti usmerila u budućem pravcu, odnosno preporučila i samoj Upravi za bezbednost i zdravlje na radu.
Znači, inspekcija, teren i broj ljudi koji su tu opremljeni, znaju i umeju. Svest, znanje i odgovornost, sistem i kaznena politika su okviru koji to obezbeđuje. Legalan rad, prijavljen i dostojanstven nešto je što podrazumeva se da postoji pre same ove zaštite.
Podsetiću da kod nas nažalost ima firmi u kojima su uslovi rada zaposlenih dramatično loši. Pomenuću primer, čuvene „JURE“. Pitam se, i to je kod nas na Odboru za rad bilo prisutno u par navrata, da li smo kao inspekcija ili da li smo kao Ministarstvo otišli tamo da vidimo te uslove? Da li su oni u skladu sa našim zakonima? Da li sindikati se brinu, drugi, a znamo da je zabranjena sindikalna organizovanost, a to nije u skladu sa našim zakonima? Kakva sredstva i mogućnosti pravimo da to ne bude? Jer, radnik u našim uslovima i u našoj zemlji, po meni, ne sme da bude ni obespravljen, ali ne sme da bude plaćen ispod nivoa dostojanstva? To je ono za šta moramo da se izborimo.
Razumem da su nama poslodavci jako bitni. Poslodavac mora da bi se obezbedio što veći broj radnih mesta, ali ne može da bude poslodavac po svaku cenu, pri tome poslodavac koji će biti finansiran, koji će biti dopingovan sredstvima države, koji će obezbediti taj milje zaposlenih itd, itd.
Dakle, smanjenje dnevnica i štednja ne može da bude opravdanje poslodavcima da ne poštuju ovaj zakon. Borba za profit, u stvari, mora da znači i borbu za prava radnika. Teško je to danas obezbediti, ne samo kod nas u Srbiji, nego generalno i u svetu, jer vidimo da globalni kapitalizam uvek gleda kako što više da izvuče profit na štetu radnika.
Tako da danas, naravno, sigurno ću ponoviti nešto što svi znamo, ali zaposleni danas u Americi ima dnevnicu na određenim poslovima koje nekoliko puta manja od dnevnice njegovog oca ili generacije pre njega koji je ostvarivao. Ali, taj model se nažalost preslikava svuda, zato nam se javljaju pokreti tipa „Sirize“, tipa „Pegide“ itd, itd. u Španiji i sada u Engleskoj.
Pitanje je - da mi kao zemlja koja je imala socijalističku tradiciju, koja je imala razvijenu svest i odgovornost, koja pledira za tim da ima i razvijene svoje mehanizme da to ubuduće postigne ne dođemo apsolutno ispod nivoa koji je civilizacijski dopustiv, pa da se iz toga vadimo baš zato što je ovakav sastav današnjeg Ministarstva za rad, nego da se uporedo sa stvaranjem ekonomskih uslova u stvari izborimo i za dostojanstvo tog rada bez njegovog potcenjivanja i za zaštitu na radu u svakom pogledu.
Kada je reč o drugom zakonu, odnosi se na uslove upućivanja zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti. Upućivanje na privremeni rad u inostranstvo je jedan specifičan fenomen koji se javlja u određenim zemljama ili u određenim sektorima. Na nivou EU se procenjuje da godišnje ima oko milion ovakvih radnika. Najviše zaposlenih koji se šalju su iz oblasti industrije, usluga transporta ili komunikacija.
Poznato je da nekoliko faktora utiče na ovu vrstu pokretljivosti. Pomenuću samo neke, to je geografska blizina, troškovi radne snage, nedostatak radne snage, stopa nezaposlenosti u zemlji itd., ali uvek su cilju određeni ekonomski efekti koji treba da se ostvare i za pojedinca koji se šalje na privremeni rad u inostranstvo a isto tako i za poslodavca, odnosno posredno i na samu državu.
Ova oblast kod nas je prvi put regulisana 80-ih godina prošlog veka od kada je odlazak na privremeni rad u inostranstvo kod mnogih preduzeća bio razvijen bilo da su oni imali razvijena svoja predstavništva u inostranstvu, bilo da su razvijali neku drugu vrstu poslovne, odnosno stručne saradnje, bilo da su slali svoje stručnjake za popunu drugih radnih mesta ili je bila saradnja organa državne uprave. Nadzor nad primenom ovog zakona svakako je važna njegova kategorija.
Važno je istaći da ovim zakonom koji je sada predložen postižu se određeni ciljevi, a to je objedinjavanje zakonske materije, jer se kod praćenja zapošljavanja radnika u inostranstvu prepliće nadležnost pojedinih ministarstava, za rad, za inostranu politiku, Zavoda za socijalno osiguranje itd. Iz toga proizilazi posledica koja je bila da mi danas nemamo jasnih i evidentnih, preciznih podataka o tome koliko je radnika u inostranstvu, kakva je njihova struktura, u koje su zemlje otišli, u kojim preduzećima angažovani, itd.
Ne bih lako prešla preko primedbi zakona koji je 1998. godine donet, koji se reguliše ovu materiju, jer je to zakon iz SFRJ i to je jedan od razloga da ništa drugo ne postoji za šta je taj zakon trebalo da bude primenjen i primenjen na sadašnje uslove i sadašnju državu, ali tada su postojale podele nadležnosti između Savezne države i republičkih ministarstava, odnosno njihovih institucija, i u tom smislu, naravno, neke njihove stvari su različito postavljene.
Savremena zakonska rešenja koja na jedinstven način vode poslove slanja u inostranstvo, koja vode evidenciju o tome je u stvari najbolji način da se dođe do zaštite radnika. Zašto je to važno? Zbog mnogobrojnih problema, o kojima je ovde bilo reči, koji mogu da se jave u životu, koji mogu da imaju kasnije negativne posledice po položaj samih radnika koji tamo odlaze. Posledice su velike. Mogu da budu drastične, pominjali smo ih, od nemanja uslova, od nemanja nadnica, od nemanja zaštite zdravstvene, tragičnih posledica koje se iza toga događaju, itd.
Kada je reč o ovom zakonu osvrnuću se ovde malo preciznije na član 17. zakona, koji se odnosi na zarade, sa određenim pitanjem. Citiraću član, kratak je – poslodavac je dužan da zaposlenom obezbedi zaradu u skladu sa propisima Republike Srbije koja ne može biti manja od garantovane minimalne zarade po propisima zemlje u koju je zaposleni upućen na privremeni rad.
Postavljam teoretsko pitanje – šta ako iz određenih poslovnih odnosa, ili neki drugi radnik poslat na rad u zemlju koja ima manje zagarantovani dohodak? On mora da se zaštiti sopstvenim, znači našim minimalnim ili to može još gore, znači da su kod nas najmanje minimalne zarade, što bih smatrala krajnje nedopustivim i velikim.
Da ne dužim dalje oko ovog zakona, s obzirom da vreme ističe, samo ću da pomenem da Zakon u potvrđivanju Konvencije o nadležnosti, merodavnom pravu i priznanju izvršenju odluka i saradnji u materiji i mera u zaštiti dece jeste jedan odličan zakon koji predviđa podelu nadležnosti. Takođe je osavremenjen i u cilju rešavanja svih ovih složenih pitanja ja ću da kažem da ćemo mi kao poslanička grupa SPS glasati za ove zakone, dati podršku svim naporima koji idu u pravcu osavremenjivanja, ali i tražiti jače mere preduzimljivost za zaštitu položaja radnika, njegovo dostojanstvo, za dostojanstvo njegove zarade i u tom smislu njegovu sigurnost. Hvala.