Deseta sednica Drugog redovnog zasedanja , 26.12.2019.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Deseta sednica Drugog redovnog zasedanja

01 Broj 06-2/347-19

3. dan rada

26.12.2019

Beograd

Sednicu je otvorio: Veroljub Arsić

Sednica je trajala od 10:15 do 19:00

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Vojislav Šešelj. Pravo na repliku.

Izvolite.

...
Srpska radikalna stranka

Vojislav Šešelj

Poslanička grupa Srpska radikalna stranka
Milan Stojadinović je pisao u emigraciji daleko od otadžbine i nije imao na raspolaganju ni Arhivu ličnu, privatnu, ni državnu i ništa drugo, nego po golom sećanju. A to se moglo pričati. On nije video taj sused između Milovana Milovanovića i Vojislava Tankosića za slučan slučaj, sused se posle rata pričalo između Mustafe Golubića i Kralja Aleksandra, ali ni to nije dokazano, da je ovaj pretio Aleksandru da će mu se osvetiti zbog Solunskog procesa.

Milovan Milovanović je otrovan od strane "Crne ruke", to je Apisovo maslo. Otrovan je tako što je poslat neki dečak da mu proda sveže ulovljenu ribu, riba je bila puna otrova, tolike veličine da je samo on mogao da jede, za ukućane nije bilo, a bio je poznati ljubitelj ribljeg mesa, voleo je ribu i zbog toga je glavom platio. Što se tiče Milovana Milovanovića.

Ja sam čitao skoro sve Dedijerove knjige. "Sarajevo '914" je napisano perfektno. Što se tiče priloga za istoriju o Josipu Brozu Titu…

(Aleksandar Martinović: Prilozi za biografiju.)

Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, ono što je prvi put pisao tu je bilo dosta političke apologije, ali to su naučna saznanja kod naših režimskih istoričara iz tog vremena.

On je tek kasnije saznao za „Martovske pregovore“. Osnovna vrednost njegovog drugog toma je što je razgolitio „Martovske pregovore“, odnosno da je Tito poslao u Zagreb na pregovore sa Nemcima, Milovana Đilasa, Koču Popovića i Vladimira Velebita i oni su sklopili Pakt o nenapadanju sa Nemcima i Pakt o savezu protiv četnika.

Kad su se vratili Nemci su ga pustili da se izvuče iz onog grotla Neretve i da se obračuna sa četnicima, a pošto je verovao u taj njihov savez odveo je sve trupe na Sutjesku, u okolini Sutjeske. Tamo su Nemci prvo opkolili četnike.

Draža se na vreme izvukao sa svojim jedinicama, jer je imao dobru vojnu obaveštajnu službu, ostao je samo Vojvoda Pavle Đurišić, jer je mislio da će mu pomoći Italijani da izbegne zarobljavanje.

Međutim, Nemci su ga zarobili i poslali u logor Mauthauzen, i njega i njegovu jedinicu. Milan Nedić ga je izvukao posle izvesnog vremena iz tog logora. I kad su četnike razoružali, ono što su zatekli, četnicima su priznavali status ratnih zarobljenika jer su bili regularna vojska, partizanima u to vreme nisu priznavali. Tek pred kraj rata počeli su i priznavati partizanima status regularnih vojnika. Onda su opkolili Tita. Tito je žrtvovao i Treću diviziju i Centralnu bolnicu, sve jedinice je okupio oko sebe da njega spašavaju. Pavle Jakšić je u dvotomnoj knjizi prilično dobro objasnio. Dakle, o tome se radi.

Što se tiče Dedijerove knjige „Genocid nad muslimanima“, očigledno ni Dedijer, ni Antun Miletić, obojica su autori te knjige, nisu zapravo istražili dobro definiciju genocida po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Oni su svako masovnije ubistvo nazivali genocidom, a oni su operisali sa falsifikatima. Moderna srpska istorijska nauka je raskrinkala te falsifikate.

Navodna prepiska između Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, ima to kod Koste Nikolića, ima to i kod Milosava Samardžića i kod još nekih autora.

Ja sam to koristio u toku pisanja ove moje knjige, koju si ti za zadovoljstvom kupio.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Po amandmanu, narodni poslanik Aleksandar Martinović.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandar Martinović

Poslanička grupa Srpska napredna stranka
Neke sam kupio, neke su mi poklonjene.

(Vojislav Šešelj: Davno je to bilo.)

Nije bilo davno, bilo je sad pre par meseci.

Nije Vladimir Dedijer, gospodine Šešelj, tek 1981. godine saznao za martovske pregovore i nije on prvi o njima pisao. O tome su znali svi jugoslovenski istoričari, ali su ćutali, a prvi koji je progovorio o martovskim pregovorima bio je Mišo Leković, koji je 1975. godine, ako se ne varam, napisao članak koji je objavljen u jednom vojnom časopisu u Beogradu, koji se baš tako i zvao „Martovski pregovori 1943. godine“.

Šta je bio problem sa Vladimirom Dedijerom? On je bio dobar poznavalac istorije, on je bio dobar naučnik, ali on je bio čovek koji je bio pomalo i konformista. On je voleo udoban život. On je voleo da ima i koristi od režima i on je pisao, ne zato što neke stvari nije znao. Znao je on za martovske pregovore, to je u akademskoj zajednici tadašnje Jugoslavije, manje, više bilo opšte poznato.

(Vojislav Šešelj: Nije baš.)

Ma, znalo se.

Pominjali ste Kostu Nikolića. Pa, evo, kod Koste Nikolića piše da su partizani od avgusta 1942. godine imali konstantu vezu za Nemcima, od avgusta 1942. godine preko hrvatskog komuniste Marjana Stilinovića.

(Vojislav Šešelj: To bi ti trebao Vulinu da objasniš.)

Pa, moram i vama da objasnim, pošto vidim da to ne znate baš najbolje.

Prvi razgovori nisu bili u Sarajevu, nego su bili u Gornjem Vakufu, pa u Sarajevu, pa u Zagrebu. Znači, razgovori martovski podrazumevaju konstantne pregovore partizana sa Nemcima od novembra 1942. godine preko zarobljenog nemačkog inženjerijskog kapetana Hansa Ota od novembra 1942. do marta 1943. godine.

U martu 1943. godine Tito je preko svojih delegata Đilasa, Koče Popovića i Vladimira Velebita dogovorio da partizani neće dirati Nemce, a da Nemci neće dirati partizane, čak i u slučaju da se saveznici iskrcaju na jugoslovensku obalu, čak su partizani i pevali – „ako dođu debeli Englezi, kosiće ih naši mitraljezi“, zato što su se partizani plašili da će Amerikanci i Englezi da pomognu četnike.

Ali, nije sad to bitno. Bitno je da je Vladimir Dedijer znao i tih 70-ih godina za martovske pregovore, ali nije imao hrabrosti da o tome piše. O tome se radi.

Što se tiče Milana Stojadinovića, vi znate, kao i ja, da je to bio jedan vrlo obrazovan čovek, koji je beležio sve svoje političke aktivnosti. Nije on pisao u Argentini svoje memoare samo na bazi onoga čega se sećamo. Kad čitate njegove memoare, vidite da on po datumima slaže događaje, kako je studirao u Minhenu, kako je doktorirao, kako je postao ministar u Vladi Nikole Pašića, koji je bio kurs dinara u odnosu na francuski franak, koje reforme je uvodio, koje godine, itd.

Znači, nema tu sećanja. On je to pisao na osnovu svojih prilično pedantno vođenih beležaka, i na osnovu tih beleški, on je dao osvrt i na ono što se dešavalo pre, odnosno uoči Prvog svetskog rata, a to je odnos između Apisa, Tankosića, Crne ruke i zvanične Vlade Srbije, koju je vodio Nikola Pašić.

Sad se na kraju ispostavilo da smo slušali Nikolu Pašića, a ne Tankosića i ne Apisa, bolje bi Srbija prošla i u Prvom svetskom ratu, kao što bi bolje prošli, gospodine Šešelj, i da se nismo okrenuli za onim avanturistima koji su brže bolje pobegli u London, Bori Mirkoviću i Dušanu Simoviću, koji su organizovali puč od 27. marta i prvu stvar koju su… Pa, i ovi, ne znam za koga su radili kad su Srbiju gurnuli u ralje Prvog svetskog rata, a tek smo izašli iz prva dva Balkanska rata.

Neću se više javljati za reč. Važno je da je Srbija vojno neutralna, da smo politički nezavisni i da ne vodimo avanturističku politiku, nego politiku hladne glave, koja podrazumeva da isključivo vodimo računa o interesima države Srbije i njenih građana.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Pravo na repliku ima Vojislav Šešelj.

...
Srpska radikalna stranka

Vojislav Šešelj

Poslanička grupa Srpska radikalna stranka
Miša Leković je svoju knjigu, Martinoviću, objavio 1985. godine.

(Aleksandar Martinović: A članak?)

Pusti bre članak, kakav članak. Ko je članak čitao?

On je dobio zadatak da na tome radi još 1967. godine, ali je knjigu objavio tek posle Titove smrti. I morao je i Dedijer da čeka Titovu smrt, pa da kaže pravu istinu o njemu.

(Aleksandar Martinović: Znalo se u emigraciji.)

Ah, znalo se u emigraciji. Pa, ni emigraciji se nije mnogo verovalo. Nisu baš ljudi u emigraciji pisali samo istinu. Bilo je i tamo mašte dosta. Treba imati to u vidu. Ali, knjiga Miše Lekovića je izašla 1985. godine, a Dedijerova knjiga 1982. ili 1981. godine. Znam, baš u to vreme sam izbačen iz partije, pa po tome pamtim, pa sam se i na tu knjigu pozivao kad su me izbacivali.

Ali, čekaju me novinari.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Vladimir Marinković.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Vladimir Marinković

Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije
Hvala.

Poštovani ministre, poštovani oficiri, dame i gospodo narodni poslanici, moram malo da se osvrnem i na ovu raspravu koju smo imali do pre nekoliko minuta i da stvarno kažem da je gospodin Martinović onako na jedan briljantan način izneo jednu istorijsku retrospektivu svega onoga što se događalo, da, obojica. Bilo je to sjajno i lepo slušati. S tim što ću se ja fokusirati na ono što se događa danas i ono što jeste budućnost Srbije, imajući u vidu ovo što je profesor Šešelj komentarisao u odnosu na položaj vojske, u odnosu na ono što je definisano i hoće da se definiše u Strategiji nacionalne bezbednosti i Strategiji odbrane, a odnosi se na politiku neutralnosti, odnosi se na greške, pogotovo političke, ne onoga što je radila vojska tadašnje SRJ i Državne zajednice Srbije i Crne Gore posle 2000. godine, odnosi se na poštovanje i insistiranje na poštovanju Rezolucije 1244.

Tu ću se referisati i na ono što se događa danas kada je u pitanju spoljna politika zemlje i uloga naše Vojske i Ministarstva odbrane u pomoći i podršci da naša geopolitička pozicija bude mnogo bolja i da na bolji i kvalitetniji način pokušamo da odbranimo naše nacionalne interese.

Ja ću se vratiti na taj period između 2000. i 2012. godine. Profesor Šešelj je potpuno u pravu da se u tom smislu i u tom periodu ništa nije uradilo, niti smo imali konkretne poteze na polju političkog insistiranja kod donosioca odluka na globalnom nivou da se ta Rezolucija poštuje, pogotovo u smislu da je nekoliko stotina vojnika tadašnje Vojske SRJ moglo da bude prisutno na teritoriji Kosova i Metohije, da štiti naše crkve, da štiti naše manastire i, naravno, da samim svojim prisustvom mnogo uradi na tome da srpski narod koji je ostao na teritoriji Kosova i Metohije bude mnogo bezbedniji i da može normalnije i bolje da živi.

Isto se dešava i u periodu od 2008. godine, kada u februaru mesecu privremene institucije na Kosovu i Metohiji proglašavaju tzv. nezavisnost Kosova. Već u roku od nekoliko dana nekoliko desetina država priznaju tzv. nezavisnost Kosova.

Dolazimo u tu situaciju da 2012. godine, kada na izborima pobeđuje Srpska napredna stranka, kada sadašnji predsednik Aleksandar Vučić postaje ministar odbrane, preko 100 zemalja priznaje tzv. nezavisno Kosovo. Analizirajući tu situaciju i ono što se dešavalo u periodu između 2000. i 2012. godine, posebno u periodu između 2008. i 2012. godine, tvrdim da pola od ovih zemalja, a bilo ih preko 100, je priznalo tzv. Kosovo isključivo iz razloga neaktivnosti naše države, naše vlade, našeg predsednika Vlade i predsednika države i pogotovo ministra spoljnih poslova, zbog toga što ništa nisu radili, zbog toga što nikakvu ideju nisu imali kako da odbrane srpske nacionalne interese i to tzv. Kosovo.

Meni je žao da kažem, ali od 2000. do 2012. godine svakim novim danom dobijalo je novu mogućnost i novi prostor manevarski da bude još nezavisnije od Srbije i ono što je najgore da dopustimo to da dobije veću podršku u međunarodnoj zajednici i na globalnom nivou.

Kakva je situacija danas? Kakva je situacija danas kada se predsednik Republike svakodnevno, posvećeno bori za srpski narod i odbranu legitimnih interesa Srbije na Kosovo i Metohiji? Evo, 17 država je samo u proteklih godinu i po dana suspendovalo, odnosno otpriznalo priznanje tzv. Kosova.

Sve te zemlje zaslužuju da ih danas na sednici parlamenta, ali ne danas, nego uvek pominjemo. To su: Republika Nauru, to je Gana, to je Togo, to je Centralnoafrička Republika, to je Republika Palau, Madagaskar, Solomonska ostrva, Lesoto, Surinam, Grenada, Unija Komora, Burundi, Komonvelt Dominika, Sao Tome i Principe, Liberija, Gvineja Bisao i Papua Nova Gvineja.

Siguran sam da predsednik Vučić priprema još takvih poteza i da ćemo imati u bliskoj budućnosti još povlačenja priznanja tzv. Kosova. To je ono što suštinski čini jednu državu ozbiljnom državom. To je jedno ozbiljno liderstvo i jedna ozbiljna borba i znanje o tome šta su nacionalni interesi, kako se suverenitet i teritorijalni integritet jedne države brani. Dakle, brani se na ovakav način.

Kada je u pitanju neutralnost zemlje, moram da prokomentarišem, jer je bilo govora o tome da Srbija treba da se okrene mnogo većoj saradnji sa Ruskom Federacijom, da čak postane i članica ODKB-a. Mislim da je trenutna pozicija Srbije i pozicija u vezi neutralnosti onoga što je definisano u samim strategijama, ono što jeste najbolje za Srbiju, i to je i sam ministar u svom govoru lepo rekao – jeste, više će da nas košta, jeste, više ćemo da se borimo svakodnevno za tu neutralnost, a kad se nismo borili? Kada su nas te velike sile, na kraju kada malo analiziramo istoriju, hajde da se ne vraćamo daleko, ali od početka 19. veka, kada su nas ostavljale na miru, počevši od Otomanske imperije, Austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, Balkanskih ratova i svega onoga o čemu su kolega Martinović i prof. dr Vojislav Šešelj govorili tokom njihovih nastupa?

Ono što je najbolje za našu zemlju je da insistiramo na tome da se nikome ne zameramo, da ne ulazimo i da ne prednjačimo u podršci velikim silama pri velikim obračunima. Ja ću vas samo podsetiti na sliku od pre nekoliko meseci, na ono što se, nažalost, desilo jednom dobrom narodu koji, evo, vekovima ne uspeva da ima svoju državu. To su Kurdi. Kurdi na severu Sirije koji su u toj svojoj podršci i posvećenosti, borbi protiv terorizma, borbi protiv islamskog radikalizma, borbi protiv Islamske države, protiv Al Kaide, protiv Tahrir Al Šama i svih onih organizacija i ćelija, tih najgorih terorističkih organizacija, doživeli da samo u jednom danu, jednom odlukom budu napušteni i da im bude uskraćena podrška u severnoj Siriji i onda se postavlja pitanje – pa, dobro, šta ste radili vi u Deir ez-Zuru gde nema nijednog Kurda? Zašto ste se toliko mešali i podržavali neku veliku silu?

Znači, to može da nam posluži kao jedan ozbiljan primer da ne mora da znači, ako budemo nekog slepo podržavali, ako budemo imali i 100% nečiju podršku nekog ko je jako veliki, ko može da nas zaštiti, da u skladu sa njegovim interesima, ta podrška ne bude uskraćena. Zato nam je važno da budemo i da blisko sarađujemo sa ODKB-om i sa Ruskom Federacijom u vojnom smislu, ali mislim da nam je još važnija saradnja sa NATO, i to iz pragmatičnih razloga.

Martinović je govorio o ulozi KFOR-a na Kosovu i Metohiji. Taj KFOR, kakav god da je, je zadužen i na neki način štiti Srbe, štiti bezbednost Srba na Kosovu i Metohiji, štiti našu kulturnu, religijsku i istorijsku baštinu na Kosovu i Metohiji. Šta treba da radimo? Da kvarimo odnose sa njima? Naravno da to nije dobro i naravno da treba da insistiramo i da unapređujemo odnose sa KFOR-om i sa NATO paktom, ali u domenu da to opet ne u grozi neutralnost naše zemlje.

Siguran sam da ova saradnja sa NATO na jednoj partnerskoj osnovi, bez obzira ko gde ima kancelariju, je vrlo važna zbog toga da se ti ljudi, koji su vojnici, koji su komandanti, koji predstavljaju NATO pakt ovde u Srbiji, bolje upoznaju sa strukturom problema i da na taj način imamo bolji uticaj na njih i bolje ostvarujemo svoje legitimne interese na teritoriji Kosova i Metohije, odnosno na bolji i kvalitetniji način pokušamo da, kroz tu saradnju, branimo naš narod i branimo naše legitimne interese na Kosovu i Metohiji.

Na kraju, imali smo priliku da, recimo, pre samo godinu, dve, komandant „Bonstila“, dakle, američkih snaga na Kosovu i Metohiji, bude neko ko je poreklom ko je Srbin, a to je Nik Dučić. U svakom slučaju ne možemo očekivati, iako je on Amerikanac i prvenstveno štiti američke interese i predstavlja američku državu, ali u svakom slučaju bolja saradnja, unapređenje saradnje je ono što štiti srpski narod i štiti njegove nacionalne interese.

Takođe, moram da kažem, kada je u pitanju to određivanje prema velikim silama, da mi sada imamo jednu specifičnu situaciju u odnosu na sadašnji odnos između Srbije i SAD. Želim to javno da kažem, i pred mojim kolegama ovde i vama ministre, ali i pred javnošću Srbije. Adresa za rešavanje pitanja na Balkanu, adresa za rešavanje pitanja u Srbije je u Vašingtonu. Možemo mi da govorimo da smo orijentisani prema Moskvi, prema Pekingu i dobro je da ekonomski i politički sarađujemo, ali mi moramo da imamo dobru saradnju sa Vašingtonom zato što je uticaj SAD na Evropu, pa i na ceo region najveći. Vojska SAD je na Kosovu i Metohiji. Nije vojska Ruske Federacije. Oni su se povukli iz sastava KFOR-a. Oni su se povukli i kada su zauzeli aerodrom „Slatina“, kada su se naše snage povukle sa teritorije Kosova i Metohije.

Siguran sam da i ministar, iako naravno, svi znamo i njegovo ideološko opredeljenje i njegov patriotizam i borbu da Vojska bude jača, bolja i da je promoviše na najbolji mogući način, ali podržavam njegov jedan otvoreni stav i otvorenost za saradnju sa svima, neisključivost, jer znam da je ideološki i na svaki drugi način on orijentisan i siguran sam da bi voleo da naša država ima još bolju saradnju sa Ruskom Federacijom i vojskom Ruske Federacije i da ima odlične odnose sa njegovim kolegom Sergejom Šojguom, ali isto tako je jako važno što je on otvoren za saradnju i sa Nacionalnom gardom Ohaja, za saradnju sa vojskom SAD ali i svih drugih zemalja, kako bi ta naša neutralnost mogla da se realizuje na najbolji mogući način i kako bi iz te neutralnosti mogli da izađemo kao država koja se modernizuje, kojoj je dopušteno da se razvija, koja ekonomski napreduje i koja je orijentisana ka modernizacija i jačanju vojske, ali i koja je orijentisana ka životu i jačanju pozicije građana Republike Srbije.

To je jako važno da napomenem i da kažem da je to od strateškog značaja za našu zemlju. Ono što je isto tako, po mom mišljenju, važno da kažem je odnos SAD prema legitimnim interesima Srbije na KiM.

Prepričaću vam kratak razgovor sa Slavicom Đukić Dejanović koja je bila predsednik parlamenta u periodu 2008. do 2012. godine. Ona je 2009. godine posetila američki Kongres i Senat i imala sastanak sa tadašnjom predsedavajućim Kongresa, odnosno Predstavničkim domom, Nensi Pelosi, koja je to danas. Mene je zanimalo kakav je bio razgovor koji je trajao 45 minuta. Ona kaže - o svemu smo razgovarali, o saradnji, o svemu i ja sam pokušala da nametnem temu KiM u jednom trenutku, gde je ona meni rekla kao predstavnik većine koju je tada imala demokratska strana, i sada je ima u Predstavničkom domu, na sreću Srbije nema je u Senatu, ona je rekla - tim pitanjem se bavi treći ešalon osoblja u Kongresu, Senatu i Stejt departmentu.

Sada se tim pitanjem bavi Majk Pompeo i Majk Pens i Obrajan kao specijalni savetnik za nacionalnu bezbednost predsednika Trampa, bave se i ljudi u Stejt departmentu. Bavi se i Mičel, bavi se i Metju Palmer i imamo sada dva izaslanika. Jedan je za Balkan, jedan je za pregovore između Beograda i Prištine. To je Ričard Grenel, čovek od ličnog poverenja i velikog poverenja predsednika Trampa. Ono što je suštinski važno i za nas jedan dobar signal da je Amerika tu promenila pristup.

Amerika danas uvažava legitimne interese Srbije na KiM. Mislim da mi to treba danas da iskoristimo. Mislim da treba da budemo i otvoreni i da na kraju i podržimo, pošto je naša dijaspora veoma snažna i veoma brojna, pogotovo u državama u kojima će se odlučivati predsednički izbori u SAD, to su Ohajo, to je Pensilvanija, to je Mičigen, onoga ko je priznao posle toliko godina da Srbija ima legitimne interese na teritoriji KiM i ko je priznao da bez Srbije ne može da dođe do dugoročnog rešenja pitanja KiM.

To za nas treba da bude signal da tu saradnju unapredimo i da iskoristimo ovaj trenutak, kako je to ministar Vulin u svom tekstu – zašto sam za razgraničenje, lepo je rekao – mi treba sada da preuzmemo inicijativu i mi treba da konačno iskoristimo svoju priliku da ne bi došli u situaciju kao što smo dolazili u prethodnim godinama, prethodnim decenijama da nam se nešto nudi, da mi odbijamo i da na kraju gubimo sve.

Nažalost, mi smo iz ovih razloga koje sam naveo od 2000. do 2012. godine dan po dan zbog toga što nismo želeli da se borimo, a neće nam niko dati, lepo ste rekli – ni neutralnost, ni KiM, ništa nam neće dati ako se sami ne borimo, a mi smo svakim danom zbog te naše neaktivnosti i neznanja šta je država, šta je Vojska, kako se ona brani, da se ona brani svaki dan ekonomijom, Vojskom, jačanjem odbrambenih snaga, novim oružjem, avionima, novom opremom, mi smo gubili svoj suverenitet i integritet na teritoriji KiM.

Šta su uradili ti koji nam danas drže predavanje? Šta je uradio taj koji ide u SAD na 15, 20 dana? Jel doveo nekog investitora? Jel nas neki američki zvaničnik posetio i podržao? Vuk Jeremić. Šta je Đilas radio prošle godine u februaru mesecu? Inkognito je išao u Stejt department, nije se ni javio ambasadi. Na kraju, šlag na torti, izjava od juče Marinike Tepić koja je jednaka izdaji zemlje, da naša kampanja povlačenja priznanja tzv. Kosova da je plaćena nekim kriminalnim i prljavim parama. Zamislite, to govori narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije. To je za anale. O tome će istorija pričati u negativnom kontekstu. Meni je žao što mi imamo takve kolege i što imamo ljude kojima je neko dao neki glas od naroda i koji to mogu i koji su u stanju to da izjave.

Sedam godina se borimo za KiM. Sedam godina se ovaj Vučić bori da unapredi ovu zemlju, da je ekonomski ojača, da stanemo konačno na svoje noge, da ne zavisimo ni od koga i neko izađe bez ikakve odgovornosti i ičega i kaže – mi smo to platili nekim kriminalnim parama i naravno, ko to podrži? Njihovi partneri, Petri Celimi, Bedžet Pacoli. Jel su to partneri?

Nama treba da bude drago što su se oni svi podigli na svoje. Kada se oni pobune protiv nečega, a to je recimo ovo aktiviranje 63. padobranske brigade i 72, to znači da smo mi na dobrom putu. Nažalost, u 2019. godini u 21. veku imamo ovde ljude koji sede u parlamentu, koji rade svakodnevno na unižavanju zemlje i na devastaciji naših nacionalnih interesa. Nikome ne odgovaraju za to. Niko, sem par kolega ovde, i njima naravno svaka čast, skidam kapu, da kaže – čekajte ljudi, za ovo treba da reaguje nadležna državna institucija. Postoji valjda neka crvena linija, neka granica dokle mi možemo ovde da idemo. Možemo da se ne slažemo ideološki. Možemo politički. Ja se ne slažem sa kolegama radikalima oko mnogo stvari, ali postoji neka crvena linija, a to je Srbija i ne može niko da kaže da Vučić nije ekonomski oporavio Srbiju, da nije vojno oporavio Srbiju, da je Srbija poštovana i zašto imamo sada tu poziciju da ne može niko da nas ugrozi na taj način kako je bilo pre 20 godina? Zato što imamo dignitet i zato što smo pouzdan partner, zato što ne pričamo jedno Moskvi, jedno u Pekingu, jedno u Vašingtonu, nego imamo jednu politiku, a to je srpska politika. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.

Reč ima narodni poslanik Ljubiša Stojmirović.

...
Srpska napredna stranka

Ljubiša Stojmirović

Poslanička grupa Srpska napredna stranka
Poštovane koleginice i kolege, posle ovih širokih elaborata pokušaću ja nešto da kažem, ako je ostalo malo prostora.

Vojska je jedna od institucija u koju naš narod ima veliko poverenje i kojoj daje veliku podršku. Ima još jedna stvar koja je vezana za ovaj zakon i za uvođenje novih činova, koja mene sa naučne strane veoma raduje, a to je da Vojska i univerziteti i fakulteti su možda jedine institucije koje vode računa o upravljanju karijerom svojih članova.

Danas u našoj praksi i u nauci veoma mali broj i državnih i privatnih firmi vodi računa o upravljanju karijerom. Zato bih ja preporučio svima da se ugledaju na vojsku, odnosno na fakultete i univerzitete gde je to urađeno onako kako stoji u nauci, odnosno u knjigama.

Onaj ko završi akademiju, postaje potporučnik. Nema teorije da se desi, i nikad se nije desilo, da neko ko je završio akademiju postane general. A kod nas, u našoj zemlji, veoma čest je slučaj da ljudi završe fakultet, ovako ili onako, i da odmah postanu direktori nekih firmi, da im se daju velika ovlašćenja i da im se pruža mogućnost da upravljaju sa velikim novcem. To u vojsci ne može.

Ja mislim da je uvođenje ovih činova još jedan doprinos u upravljanju karijerom, jer, život je pokazao, praksa je pokazala da je tu između ta dva čina trebalo uvesti novi čin koji bi omogućio i bolju prolaznost, odnosno mogućnost kandidatima da idu na tom svom upravljanju karijerom prema najvišim činovima, blagovremeno.

Nadam se da će u budućnosti, a ministar je rekao da se sledeće godine očekuje donošenje kompletnog zakona, da će tu biti rešeni i ovi problemi oko naziva činova.

Slažem se sa svima onima koji su rekli da treba izbaciti one činove koji nisu vezani za našu istoriju, za našu zemlju. Evo, ima neki "komodor", ja sam mislio da je to neki računar. To treba eliminisati i treba uvesti ponovo one činove koji su nekada bili u našoj vojsci i na koje smo uglavnom svi bili navikli.

Zašto je došlo do promene tih naziva? To je evidentno. Posle 2000. godine, oni koji su došli na vlast uz pomoć stranih elemenata morali su na neki način da se oduže, pa su pod uticajem tih stranih elemenata uvodili te nove činove.

S druge strane, ja se nadam da će i naša mornarica, odnosno rečna flotila, imati mogućnosti da uredi to napredovanje i da pojedini od kadrova dođu do maksimalnih činova, a nadam se da je to i sada tako. Ja znam kad sam bio u vojsci, osim uslova radnog staža, ocene, itd, bio je uslov i da ima formacijsko mesto. Ja ne znam kako je to sad regulisano, jer naša mornarica, odnosno flotila, nije dosta razuđena, nema te velike kapacitete, ali nadam se da će se tu iznaći mogućnost za one koji su najbolji i koji će imati mogućnost da napreduju do najviših činova.

Sa ponosom i sa radošću se uvek sećam vremena koje sam proveo u ratnoj mornarici i veoma lepe uspomene su mi ostale i na školski brod "Galeb", i na školski brod "Jadran", na naše podmornice, gde sam bio na patrolnom brodu PVR 21, na obezbeđenju Briona, na novim raketnim čamcima i torpednim čamcima koji su tada došli iz Rusije i verujem da će u budućnosti i ova naša ratna flotila obezbediti sebi novo naoružanje.

(Narodni poslanik Aleksandar Šešelj dobacuje.)

Za Juditu će biti sledeći put, nemojte da se sekirate.

Braćo ili kolege radikali, kako god hoćete, ja izuzetno cenim vaš patriotski duh, ali ne mogu da prihvatim to nevaspitanje. Ja sam ipak univerzitetski profesor…

(Aleksandar Šešelj: Iz seljačke sredine.)

Seljačka sredina? Ne odlikuje seljaka da bude nevaspitan. Njega odlikuje da bude patriota, da bude domaćin, a tu se podrazumeva da bude i lepo vaspitan. I ja pripadam toj seljačkoj sredini, ali mogli ste da primetite da sam dovoljno vaspitan.

Nema nikakvih problema, vi samo učite, radite, napredujte, doći će vreme kada ćete vi zajedno sa nama voditi ovu zemlju, ali morate da se promenite malo.

Ja se radujem ovim promenama i, kažem, sa zadovoljstvom očekujem sledeću godinu, kada će se kompletan zakon promeniti i kada će sve to biti u interesu naše vojske. Hvala lepo.