Prvo redovno zasedanje , 02.03.2020.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Prvo redovno zasedanje

01 Broj 06-2/73-20

1. dan rada

02.03.2020

Beograd

Sednicu je otvorila: Maja Gojković

Sednica je trajala od 10:15 do 18:10

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Neđo Jovanović

Poslanička grupa Socijalistička partija Srbije
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Poslanička grupa SPS će podržati Predlog zakona naših uvaženih kolega, imajući u vidu da se tim zakonom konačno reguliše jedno sporno pitanje koje bi moglo da ima čak i teže posledice ukoliko se ovaj zakon sada ne bi doneo i ukoliko u praksi ne bi proizveo ono što od njega očekuje ogroman broj građana Republike Srbije.

Konkretno, radi se o vlasnicima oružja. Njih je negde oko 650.000 u Srbiji koji poseduju otprilike negde oko 950.000 komada cevi, što dugih, što kratkih. Dakle, u interesu, ne samo njih, već i svih građana Republike Srbije jeste da se jedan zakon, koji u praktičnom smislu reči treba da proizvede puni efekat, a to sada nije moguće, upravo Predlogom zakona koji su naše uvažene kolege predložile i našom podrškom, što u svakom slučaju za SPS nije sporno, može proizvesti baš tu posledicu, a to je da u praktičnom smislu reči omogućimo onim građanima Republike Srbije koji su vlasnici oružja da svoju dokumentaciju usklade sa odredbama ovog zakona.

Zbog toga ću najpre krenuti od terminologije, za koju smatram da nije adekvatna u zakonu, ne predlogu zakona o kome raspravljamo, već o zakonu na koji je inače intervencija učinjena od strane naših uvaženih kolega koji su predložili izmene i dopune ovog zakona. Radi se o terminologiji koja bi u nekom budućem periodu u nekim drugim intervencijama u zakonu, bilo donošenjem izmena i dopuna postojećeg zakona ili potpuno novog zakona, bila daleko bolja nego što je postojeća.

Konkretno, sporan je termin preregistracije. Taj termin u svakom slučaju nije adekvatan. Zašto? Zbog toga što ovaj zakona obuhvata građane, odnosno vlasnike oružja koji su već jednom registrovali svoje oružje. Ako su ih registrovali i uredno se evidentiraju kao vlasnici kod odgovarajućih službi MUP-a koji vode javne evidencije i javne upisnike, onda se kao logično postavlja pitanje zbog čega bi se to oružje koje je uredno, legitimno i legalno registrovano moralo ponovo registrovati, ukoliko je plaćena taksa, izvršena ili izmirene sve obaveze? Sve te obaveze su bile na teret vlasnika oružja. Zašto onda nova registracija i zašto novi namet i zašto novi teret troškova vlasnicima oružja? Zbog toga u konkretnom slučaju treba koristiti drugi termin, a taj termin je jedino moguće koristiti kao pravilan - zamena dokumentacije oružju, odnosno oružanih listova, ili bolje reći usklađivanje dokumentacije kada je u pitanju obaveza vlasnika oružja onako kako je to propisano zakonom.

Naravno da se u ovoj situaciji mora voditi računa o onom tzv. finansijskom aspektu ili teretu troškova koji će građani podneti primenom ovog zakona. U tom smislu SPS snažno podržava ne samo ovde predlagača, već i zakonodavca koji je umanjio troškove kada su u pitanju odgovarajuće takse, ja ću opet reći ne za preregistraciju nego za usklađivanje. Recimo, za lovački karabin, pištolj, revolver, najpre je taksa bila 5.300 dinara, a sada je smanjena na 2.800 dinara, za neolučene cevi, lovačke puške i sačmare prvo je bila 2.800, a sada je smanjena na 1.330 dinara.

Međutim, pored ovih taksi postoje i neke druge dažbine koje terete građane, a koje nisu male. Konkretno, radi se o uverenjima o položenom ispitu za rukovanje oružjem, a poznato je da ta uverenja izdaju lovačka udruženja ili lovačka društva koja su ovlašćena da sprovedu istovremeno i trening, odnosno edukaciju za sve vlasnike oružja, naročito potencijalne. Ti iznosi su od 6.000 do 9.000 dinara, a za čuvanje oružja u posebnim sanducima ili ostavama gde je to zakonom propisano, takva, hajde da je nazovemo slobodno privilegija vlasnika oružja košta 6.000 do 15.000 dinara.

Dakle, radi se o troškovima koji nisu mali, pa je onda, ponovo ću se vratiti na termin preregistracija kao apsolutno neadekvatan, jedan poseban namet vlasnicima oružja koji treba racionalizovati još više i u budućim zakonskim predlozima težiti ka tome da se vlasnici oružja što više relaksiraju kada su u pitanju njihove obaveze prema državi u pogledu svega onoga što podrazumeva usklađivanje sa zakonom, a vezuje se za upis vlasnika oružja i samog oružja u javne evidencije.

Ono što posebno zavređuje pažnju jeste nedorečenost i nepreciznost postojećeg zakona. Zbog čega ovog govorim? Zbog toga što se upravo zbog normiranja, koje se ne može prihvatiti kao pravno pravilno i ispravno, dolazi u situaciju da se od strane ovlašćenih službenih lica MUP-a kroz odgovarajuća diskreciona prava ili ovlašćenja, možemo slobodno reći i voluntarizam, ugrožavaju ili ograničavaju stečena prava građana Republike Srbije kada je u pitanju oružje. Zašto stečena prava? Zbog toga što se radi o građanima koji su potpuno regularno, potpuno legalno stekli oružje i upisali sebe kao vlasnike, a samim tim evidentirali oružje nad kojem jesu vlasnici kod odgovarajućih službi, odnosno nadležnih službi MUP-a.

Međutim, zbog određenih nedorečenosti i nepreciznosti u samom zakonu, a naročito proizvoljnog tumačenja, čak i tamo gde ne postoji bilo kakvo protivpravno delovanje, čak i gde ne postoji ogrešenje o zakon, čak tamo gde ne postoji bilo šta što građanin kao vlasnik oružja preduzima na bilo čiju štetu, a ne preduzima, oružje se oduzima. Tu se pojavljuju okolnosti koje nisu ni malo prijatne kako za vlasnike oružja, tako i za eventualno njihove sledbenike. Jer, da podsetim, ovde se ne radi samo o vlasnicima oružja, ovde se radi i o onima koji su dobili trofejno oružje, koji su nasledili oružje. Ovde se radi i o odgovarajućim streljačkim sportskim organizacijama koje se streljaštvom bave kao sportom, a koriste oružje kao sredstvo kojim se sport upražnjava.

Prema tome, mislim da je neophodno potrebno da se zakon ovakav kakav jeste po kvalitetu unapredi. Ukoliko ostane ovakav zakon, u toj situaciji ćemo imati mnogo više problema nego sada, jer je ogroman broj oduzetog oružja, a postavlja se pitanje pravnog osnova oduzimanja tog oružja, imajući u vidu da pravni osnov u velikom broju slučajeva ne postoji, odnosno da je taj i taj pravni osnov iskonstruisan, pa se čak oružje oduzima od građana i u slučaju kada građani apsolutno ništa nisu, da tako kažemo, da ne banalizujem, ništa nisu zgrešili.

Postavlja se pitanje - na osnovu čega, na osnovu kog propisa, na osnovu kog pravnog pravila je ovlašćeno službeno lice Ministarstva unutrašnjih poslova nekom oduzelo oružje?

Nije sporno da se oružje oduzima tamo gde je to osnovano, u slučaju povrede javnog reda i mira, kršenje odredaba Zakona o javnom redu i miru i drugih imperativnih propisa. Ali, tamo gde nema apsolutno nikakvih povreda zakona ili bilo kojih drugih pripisa imperativne prirode, zbog čega se oružje oduzima i stavlja se negde, na nekakvu vrstu drugačijeg uređenja, a stečena prava vlasnika oružja ostaju značajno uskraćena, da ne kažem duboko ugrožena?

Na taj način se čak povređuje i član 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava, a ukoliko bi se ovo pitanje pojavilo pred Ustavnim sudom, više kao pravnik sam siguran da bi ovo bilo neustavno.

Zbog toga apelujem na predlagača da u ovom delu Zakon o oružju i municiji unapredi, odnosno da se precizira mogućnost, pravo i obaveza oduzimanja oružja od njihovih vlasnika, način oduzimanja i naravno, pravni osnov istog.

U tom pravcu, budućim izmenama i dopunama neophodno je potrebno sprovesti jednu vrstu procedure, jednu vrstu postupka edukacije ovlašćenih službenih lica pri Ministarstvu unutrašnjih poslova, koji sa jedne strane moraju da budu i te kako dobro upoznati sa zakonskom regulativom, za koju kažem da mora da bude unapređena, a sa druge strane, moraju biti i usko specijalizovani kako bi ovaj zakon u praktičnoj primeni dao puni efekat.

Mislim da sve ovo što sam rekao ima i uporište u stanovištu građana, jer veliki broj građana Republike Srbije je jako nezadovoljan postupanjem od strane odgovarajućih službi ili bolje reći ovlašćenih službenih lica Ministarstva unutrašnjih poslova i to nezadovoljstvo se može smatrati za ovakve situacije potpuno opravdano.

Zbog toga i jeste, još jednom ponavljam, apel na predlagača, a jedini predlagač ovde bi bilo Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao resorno ministarstvo, da u nekom budućem, a nadam se što skorijem periodu, verovatno u budućem sazivu Skupštine Republike Srbije, pristupi izmenama i dopunama postojećeg zakona, jer osim u ovom delu, postojeći zakon ne bi trebalo da trpi neke druge kritike.

Što se tiče razloga zbog kojih poslanička grupa SPS bezrezervno podržava predlog naših uvaženih kolega, ja moram da istaknem sledeće.

Prvo, ovde se radi o velikom broju građana Republike Srbije koji su obuhvaćeni ovim zakonom. To je 400 hiljada građana Republike Srbije. Ko su oni koji podilaze pod obuhvat ovog zakona? Ja moram da istaknem one za koje smatram da su po mom dubokom ličnom ubeđenju, a to dele i moje kolege poslanici iz poslaničke grupe SPS, oni koje najviše i dotiče ovaj zakon, to su lovačka udruženja, odnosno lovci. Iako je, što se tiče broja, dakle, kvantitativno oni ne predstavljaju neku veliku kategoriju u odnosu na građane koji u vlasništvu imaju oružje radi lične bezbednosti, uglavnom su to revolveri i pištolji, ali se radi o onoj kategoriji stanovništva, dakle, lovcima koji su kada je u pitanju primena ovog zakona, najrevnosniji, a istovremeno su uključeni na neki način i u ovu zakonsku regulativu.

Zašto kažem najrevnosniji? Pa, zbog toga što se u najvećoj meri podvrgavaju odredbama ovog zakona bez bilo kakvog ili uslovljavanja ili bilo čega što podrazumeva kritiku, osim nas građana koji njih predstavljamo, odnosno nas narodnih poslanika koji njih predstavljamo kao građane, ali istovremeno, lica koja daju veliki doprinos u svim, pre svega, humanitarnim aktivnostima u Republici Srbiji.

Lovačka udruženja su poznata po tome da su priskakala građanima u pomoć i u vanrednim situacijama i to ne mali broj. Podsećam da je nedavno jedna situacija, koja je bila izuzetno teška, izazivala ogromnu pažnju građana Republike Srbije, gde je mobilisano mnogo, mnogo ljudi, ogroman broj stanovništva, kada je nestala devojčica zbog jednog gnusnog zlodela od pedofila, u okolini Niša, Svrljiga itd. To se nedavno desilo, gde su lovci bili najangažovaniji u potrazi za nestalom devojčicom.

Dakle, oni u svakom slučaju očekuju da se zakonska regulativa prilagodi onome što podrazumeva najracionalnije, ali istovremeno i najefikasnije norme, odnosno one odredbe zakona koje će praktično biti primenjene na najbolji mogući način u interesu građana, pa i lovaca, odnosno lovačkih udruženja.

Naravno, tu si i građani koji se, kako sam rekao, bave sportskim streljaštvom, tu su i oni koji oružje poseduju isključivo iz razloga lične bezbednosti. U ruralnim područjima radi se o građanima Republike Srbije koji i zbog zaštite svoje imovine i zbog zaštite lične bezbednosti poseduju oružje. Poznato je da su brojni krajevi Republike Srbije koji su uglavnom ruralnog karaktera opterećeni činjenicom da mnogo divljih životinja, poput šakala, vukova, medveda itd, napadaju domaće životinje, uništavaju torove, stada itd, i onda je logično da veliki broj građana Republike Srbije, odnosno našeg stanovništva bude opskrbljeno oružjem kako bi zaštitili svoju imovinu, što je njihovo legitimno pravo.

U svakom slučaju, ponoviću, radi se o licima koja očekuju od nas kao narodnih poslanika da im pružimo apsolutnu pravnu sigurnost i zaštitu.

E, sad, ono što je suštinsko kada je u pitanju Predlog zakona o kome vodimo raspravu, koji je podnet od strane naših uvaženih kolega, ja moram da istaknem podršku iz dva, po meni, nesporna i nesumnjiva razloga. Prvi je veoma kratak rok za usklađivanje dokaza o vlasništvu, odnosno oružanih listova sa odredbama zakona. Imajući u vidu ogroman broj vlasnika oružja, kako sam to napomenuo i veoma kratke rokove, očigledno je da nije dobro procenjeno koji je to rok potreban da bi se sve ovo što mi sada radimo, normiramo i donosimo zakon, primenilo, odnosno kako bi se uskladila dokumentacija koju vlasnici oružja poseduju, naravno, uskladila sa zakonom. Zbog toga je taj rok potrebno produžiti.

Moje lično mišljenje je da produženje roka, dodatnog roka od dve godine, jeste dobro, ali s druge strane, ne smemo ni tim dugim rokom da dozvolimo nešto što ne bi trebalo dozvoliti, a to je da se građani Republike Srbije oglušuju o svoje obaveze.

Konkretno, smatram da mnogi jesu imali mogućnost da izvrše usklađivanje, a to nisu učinili. Za takve možda bi bilo dobro da se amandmanom i ovaj predlog zakona poboljša tako što bi se od strane MUP donelo odgovarajuće rešenje kojim bi se konkretnom pojedincu, konkretnom licu dao nalog da u propisanom roku, koji može da traje, hajde da uzmemo za primer tri ili šest meseci, izvrši sve što je potrebno kako bi izvršio usklađivanje, ne preregistraciju, nego usklađivanje. Izbegavam ovaj termin preregistracija, zbog toga što mi se čini krajnje neadekvatan.

Za tih šest meseci, po nalogu koji dobija rešenjem, svaki građanin, svako od nas koji raspolaže oružjem bi bio dužan da postupi po tom nalogu pod pretnjom odgovarajućeg sankcionisanja. Onda bi na neki način u praktičnom smislu reči doveli do dve posledice koje su jako važne, a to je, prvo, pravna sigurnost građana Republike Srbije, a drugo, što bi faktički sve bezbednosne rizike ili barem većinu bezbednosnih rizika otklonili, jer bi ogroman broj ili ogroman procenat onog oružja koje se još uvek ne uvodi u sve registre, odnosno gde to sve nije usklađeno kako treba, odnosno u skladu sa zakonom, to sada bilo izvršeno.

Naravno, ovo je samo dobronamerna sugestija ili za predlagača, kao resorno ministarstvom ili za bilo koga ko po zakonu ima pravo, odnosno ima legitimaciju da bude predlagač zakona, a to može da bude i svaki poslanik, odnosno bilo ko od nas.

Mislim da je logično i sa drugog aspekta što vršimo produžavanje roka, jer bi u protivnom Ministarstvo unutrašnjih poslova, ako ne bi ovaj rok produžili, bilo obavezno da podnese čak 400 hiljada prijava, i to krivičnih prijava, zbog osnovane sumnje da je izvršeno krivično delo nedozvoljeno držanje oružja.

Prema tome, kako bi se izbegla jedna takva, po meni, potpuno apsurdna situacija, naročito prema onim građanima koji su krajnje legitimno stekli svoja prava na oružju, da trpe određene posledice koje se vezuju za procesuiranja, podizanja optužnih predloga ili optužnica, osuđujućih sudskih odluka i tako dalje.

Prema tome, SPS još jednom podržava naše uvažene kolege i njihov predlog, jer je suština da omogućimo svima onima koji potpadaju pod ovaj zakon da usklade svoje oružane listove sa odredbama zakona i još jednom stoji apel na predlagaču da konačno precizira i pravilno normira sve odredbe zakona o kojem vodimo raspravu. Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Đorđe Komlenski.
Izvolite.
...
Pokret socijalista

Đorđe Komlenski

Poslanička grupa Pokret socijalista - Narodna seljačka stranka - Ujedinjena seljačka stranka
Zahvaljujem, predsedavajući.

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, uvažene kolege, retko koji od zakonskih predloga je naišao očigledno na nepodeljenu podršku svih poslaničkih grupa i predstavnika različitih partija, kada je u pitanju ovaj, doduše, jednostavan zakonski predlog, ali čini mi se u ovom trenutku nužan i neophodan kada su građani Republike Srbije u pitanju.

Mogu se složiti sa mnogim razmišljanjima koja su danas izrečena, ali ću podsetiti na neke stvari o kojima sam govorio kada su neke slične zakonske odredbe u pitanju, odnosno druge materije, a to je da je neophodno u nekom budućem periodu raditi jednu ozbiljnu analizu – šta je usvajanje Zakona o oružju i municiji 2015. godine donelo, šta su dobre, šta su eventualno loše strane tog zakona, a onda jednostavno, uvažavajući široku lepezu svih razmišljanja, sačiniti jedan odgovarajući predlog koji bi bio po meri većine.

Naravno da nijedan zakonski predlog ne može biti po meri apsolutno svih onih koji je dolaze pod dejstvo tog zakona, jer će se uvek neko naći da razmišlja drugačije, ali naša obaveza je da to na jedan pravi način tumačimo i radimo.

Zašto ovo kažem? Očekujem zaista od nekog narednog saziva da iz tog razloga što je ipak Srbija danas dosta drugačija nego 2012. godine, dosta drugačija nego 2015. godine kada je ovaj zakon donošen, daleko drugačija i bolja nego 2010. godine kada su donošeni neki drugi zakoni koji se tiču našeg života, i to mora da stvori jednu odgovarajuću osnovu da se ubuduće svemu, kada su u pitanju zakoni koji treba da imaju jedno dugogodišnje dejstvo i primenu, donose, da se analize u pripremi tih zakona rade na odgovarajući način.

Iako je ovo zakon u kojem je kao osnovni predlagač prilikom donošenja Ministarstvo unutrašnjih poslova, ne možemo odvojiti primenu ovog zakona, od Ministarstva pravde, odnosno od pravosudnog sistema, pa kao što mislim da treba dobro izanalizirati koliko mreža sudova je odgovarajuća danas i da li treba vratiti možda nešto bliže staroj mreži sudova i vratiti raspored opštinskih i okružnih sudova, znači, ne samo nazive već i suštinski ih vratiti na nešto što je ipak tradicija srpskog pravosuđa pokazala da je bilo daleko funkcionalnije, tako i to treba usklađivati sa Zakonom o oružju i municiji.

Slažem se da postoje greške u procenama kada su u pitanju pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i neka diskreciona ovlašćenja koja oni imaju, da li sa razlogom, bez razloga, dobrom, dovoljno dobro kvalifikovanom procenom, tako da kažem dolazi do uskraćivanja prava na držanje oružja ili ne, ali onda treba razmisliti kakav udeo u tim procedurama, koje su nužne, treba da bude Ministarstva unutrašnjih poslova, a kakav udeo na sebe treba da preuzmu ili tužilaštvo ili sudovi.

Mislim da taj neki prioritetni deo posla, kada je u pitanju oduzimanje oružja, privremenog tipa, zbog efikasnosti i dalje treba da ostane u rukama Ministarstva unutrašnjih poslova, ali svaku dalju odluku o sudbini tog oružja, odnosno prava da ga neko poseduje treba da donose sudovi i da stoje iza svojih odluka.

Zašto sudovi? Jednostavno, imali smo raznih situacija. Imali smo situacija da se na prijave o nasilju u porodici ili nekom sukobu ili postojanju prekršaja ne reaguje na dovoljno dobar način ili se ne proceni ugrožavanje moguće sigurnosti drugih ljudi u nekom budućem periodu i umesto neko oružje da je privremeno oduzeto u trenutku s tim istim oružjem je izvršeno ubistvo posle mesec dana.

Ne želim da ovim stavljam bilo kome teret odgovornosti od ljudi koji rade u Ministarstvu unutrašnjih poslova, ali oni treba da budu relaksirani tog dela priče, što se tiče njihove reakcije. Sudovi su u svakom slučaju, pa i tužilaštva daleko kvalifikovaniji da odlučuju o toj daljoj proceduri da li nekome treba uskratiti pravo da drži oružje u kom vremenskom periodu.

Činjenica je da, i to je dobro, je jako mali broj krivičnih dela izvršen sa legalno registrovanim oružjem, ali bojim se da, kada o tome govorimo, govorimo o krivičnim delima koja su učinjena sa umišljajem, koja su učinjena u afektu, ali kada govorimo o krivičnim delima iz nehata, bojim se da je mnogo krivičnih dela za koja i ne znamo da su se desila.

Ako će taj broj krivičnih dela, slučajnih ranjavanja, slučajnih ubistava, kada neovlašćena lica ili deca, praktičnije rečeno, dođu u priliku da uzmu u ruke oružje koje je napunjeno, koje ima municiju i da se posle toga desi nešto ružno, onda i zbog jedne jedine ogrebotine postoji opravdanje da se mora naći način, a da li su to čelični ormari, sefovi i ostalo u čemu će se to oružje učiniti nedostupnim ili bar mnogo, mnogo teže dostupno onima koji nisu osposobljeni da rukuju oružjem, nosi svoje opravdanje u celoj toj priči.

Znate, bilo je zanimljivih predloga, ja nisam lovac, iako je ova inicijativa potekla od lovačkih udruženja, prvenstveno inicirala da u sve ovo uđemo, sa ovim zakonskim predlogom, kažem, nisam lovac, ne volim lov, ali apsolutno ne sporim nikome pravo da to voli, da radi i to je jednostavno nešto što je njegov izbor.

Sećam se kada je ovaj zakon donošen, nekim sticajem okolnosti, iako nisam bio poslanik, da je bilo amandmana da se omogući lovcima i dozvoli da u lov nose sa sobom i pištolje i revolvere, ali u svrhu lova. Raspitujući se došao sam do zaključka da to možda i nije neophodno kad lovci idu u lov na zečeve, na prepelice, jarebice, fazane, ali kada idu u lov na ozbiljniju divljač, kada su u pitanju vukovi, medvedi, divlje svinje i ostalo, mogu da dođu u situaciju da im je pištolj potreban i sa spasavanje sopstvenog života.

U krajnjem slučaju postoji i ubistvo iz milosrđa kada je u pitanju neka radnja na životinje koja neće od dobijenih povreda iz puške lovačke, koju je dobila, preminuti tako brzo, skratiti joj muke.

Tako da meni opravdanje koje je tada dato i obrazloženje za koje sam čuo da bi to na mala vrata bila zloupotreba i mogućnost da se nekome dozvoli nošenje oružja bez posebne dozvole koja podrazumeva nošenje oružja. Ja mislim da ovome treba ozbiljno razmisliti, jer ja koliko znam u lov se danas ne ide kada se kome prohte. Postoje tačno određeni dani za lov, određeno vreme pod određenim uslovima ili je to regulisano na jednom ograničenom zatvorenom području u lovištima. Tako da ako ovo ima svoje opravdanje u praksi i o tome treba razmisliti.

Još neke od stvari koje jesu tema za razmišljanje, a to je vraćanje oružja kada se svi neki postupci završe, okončaju, pa stranke budu i oslobođene, budu krivične prijave odbačene, imamo situaciju da ne svi, naravno, ali u pojedinim policijskim stanicama odbijaju da to oružje vrate i to su stvari jednostavno koje nisu dopustive i za to treba tražiti odgovarajuća rešenja. Opet takvo rešenje nalazim u onoj meri koju sam predložio da se privremeno oduzimanje oružja ili čak trajno oduzimanje oružja poveri isključivo i samo sudovima u posebnoj proceduri.

Naravno da možemo sada pričati o mnogim stvarima, ali da to ne bi zvučalo neozbiljno treba jasno reći da za donošenje kvalitetnog i dobrog zakona ili ozbiljnijih izmena i dopuna, suštinskih izmena i dopuna treba vreme, treba dobra analiza, treba javna rasprava, treba čuti mišljenja i lovaca i građana koji oružje drže zbog lične bezbednosti i oni koje oružje žele da drže kao trofejno oružje, oni koji se bave streljaštvom, jednostavno ljudi koji vole da poseduju oružje iako im nije potrebno ni iz bilo kog razloga. Samo na jedan takav način mi možemo doći do nekog rešenja koje je prihvatljivo za sve.

Moram da kažem jednu stvar koja možda neće biti popularna, ne donosi političke poene, možda čak i naprotiv, ali imao sam prilike da prošle godine glasam u martu mesecu, odnosno krajem februara da se rok koji je već istekao četiri godine produži za još godinu dana. Sada sam se pridružio inicijativi gospodina Marijana Rističevića i mog kolege druga Bojana Torbice i pojavljujem se ovde kao predlagač i hoću da kažem jasno i glasno građanima Republike Srbije - ukoliko se za naredne dve godine ponovi identična situacija kao sad da gotovo dve trećine onih koji poseduju oružje ne budu u međuvremenu uradili ono što zakon propisuje, 2022. godine, ukoliko budem bio poslanik u Narodnoj skupštini, biću apsolutno protiv toga da se taj rok produži i za jedan jedini dan.

Ozbiljna i odgovorna država mora da stoji iza zakona koje donosi i reći ću još jednu stvar koja je ovde apsolutno nepopularna. Od čoveka od kojeg mi je bila muka gledajući ga u politici i o kojem ne mislim dobro, a radi se o Mlađanu Dinkiću, jednu jedinu stvar koju cenim i poštujem kod njega jeste posle onih silnih pre registracija automobila koje su dozvoljavane sa stranih tablica u nekim olakšanim procedurama, poslednji put kada su rekli da više nikada neće se saglasiti da se to ponovo dešava to su i ispoštovali.

Naravno da u ovo sve treba da se uključi MUP. Slažem se sa ovim razmišljanjima, jer to i jesu naša razmišljanja, ali nisu bila moguća u ovaj zakonski predlog ovakav u ovako kratkom roku da se pripreme, a to jeste da se i MUP, onoliko koliko mu njegovi kapaciteti dozvoljavaju i omogućavaju, uključi aktivno u pozivanje i obaveštavanje građana i da ovaj posao kada je u pitanju i poštovanje Zakona o oružju, municiji i njegovih odredbi u narednih dve godine završimo na jedan uredan, blagovremen i korektan način.

Ponavljam predlagači jesmo naravno, zahvaljujem svim kolegama na podršci. Svima nam je jasno da u ovom trenutku nešto što je potrebno uraditi, ali verujte mi za dve godine ukoliko ovo ne bude dalo odgovarajući rezultat protiv bilo kakvog produženja ja lično ću glasati i verujem da će to u činiti i predlagači ovog zakona koji je danas na dnevnom redu. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Dragan Šormaz.
Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Dragan Šormaz

Poslanička grupa Srpska napredna stranka
Zahvaljujem.

Dame i gospodo narodni poslanici i poslanički klub SNS će podržati ovaj Predlog zakona, koji su potpisalo naša tri uvažena prijatelja, kolege, na čelu sa Marijanom Rističevićem, ali za početak hoću da kažem tj. da se zapitam ja, a vidim da se svi to pitaju u ovoj raspravi do sada - kako je uopšte došlo do ovog problema i zašto danas raspravljamo o ovome kada već kao društvo, kao država imamo iskustvo zamene ličnih karata, vozačkih dozvola, zdravstvenih knjižica? Sve su to biometrijski dokumenti koje smo već menjali, koji su menjani da kažem u milionskim tiražima, a ovde se radi o nekoj cifri 500 hiljada do miliona najviše, nikada nam nije MUP baš precizan podatak dalo, komada oružja u nove oružane biometrijske listove.

Svaki zakon u nekoj oblasti utvrđuje politiku države, uređuje prava obaveze i odgovornosti onih na koje se odnosi taj zakon.

Šta je napravilo problem? Po mom mišljenju, a bio sam aktivno uključen u rešavanje tih problema jedno vreme dok sam bio u dva mandata predsednik Lovačkog saveza Srbije, imao često sastanke u MUP vezano za ove probleme sa ekipom ljudi koju smo napravili zajedno sa udruženjima ljubitelja oružja, NAOS-a, sa privrednicima koji se bave trgovinom oružja itd, imali smo zajedničke timove sa kojima smo išli da razgovaramo u MUP, šta je u stvari prestavljalo problem? Svaki zakon da bi se primenio mora da ima podzakonske akte. Mi to ovde znamo. To su naredbe, uredbe, odluke i pravilnici. Te pravilnike, građani Srbije ne znaju, narod ne zna, mi ovde ne vidimo. Za njih nema javne rasprave, o njima nema rasprave u parlamentu. Oni su donose po određenim kancelarijama. Mi to zovemo popularno birokratija, administracija.

Kada sam pre 20 godina prvi put izabran za narodnog poslanika jedan iskusni administrativni radnik u Skupštini mi je rekao, mnogo toga sam od njega naučio, odavno je u penziji – Dragane, ja sam bio mlad, onako junošan, mi službenici u kancelarijama smo zimzeleni, a vi političari ste listopadni. Vi dolazite i odlazite, ali mi smo uvek ovde i manje više na ovom primeru zakona, a to možete videti i na mnogo drugim zakonima, to se dešavalo.

Kada su doneti ti pravilnici u prvom mahu, ono što je logično kada se donese zakon, šta smo mi u tim razgovorima saznali, da se onda rade pravilnici i da se oni izvode iz Predloga zakona kako bi se zakon primenjivao. Ovde smo saznali u tim razgovorima da je zakon koji je donet, kao što je rečeno, 2015. godine da su pravilnici za njega pisani još 2010. godine, mnogo pre nego što je zakon donet u Ministarstvu. Čak je bila i druga Vlada, čak je bio i drugi ministar, ali ti ljudi u kancelarijama nisu bi promenjeni.

Šta je prvo što zakon nije uvažio i što je napravilo, ne zakon ti pravilnici šta nisu uvažili, napravili generalni problem, ti podzakonski akti, to je što među tih, kako rekoše, evo kolega Komlenski 500.000 korisnika oružja. Postoje i oni od kojih mi kao društvo imamo korist koji su potrebni svakom društvu i koje ima svako društvo, a to su recimo, lovci i sportski strelci. Danas se veselimo kada naši sportski strelci osvajaju na evropskom prvenstvu medalje, ali primena ovog zakona je njima odmah donela problem.

Jedan od prvih ljudi koji je imao problem bio je reprezentativac Srbije u streljaštvu, neću reći ime, nema veze, koji je silne muke imao dok je preneo svoje oružje da ode na takmičenje i da se vrati na graničnom prelazu zbog jednog pravilnika i tu je određeni broj ljudi tada reagovao, pa je došlo do promene tog pravilnika, ali i dalje je komplikovano.

Pričamo o lovnom turizmu. Hoćemo da razvijamo i tu privrednu granu, a lovci koji dolaze iz stranih zemalja iz Slovačke, iz Mađarske, iz Slovenije, iz Nemačke, iz Austrije, iz Amerike u Srbiju da love, potroše po nekoliko sati sedenja na graničnim prelazima i čekanja da policijski službenici popune u 21. veku potrebne formulare i naravno da to onda smeta i onima agencijama koje žele da razvijaju lovni turizam. Šta se drugo dogodilo što je već neko od kolega rekao.

Recimo, ne znam, da li znate tačan podatak, ali 98% krivičnih dela učinjenih vatrenim oružjem u Srbiji je učinjeno nelegalnim oružjem, što znači da su vlasnici legalnog oružja savesni građani Republike Srbije. Dakle, 98% samo 2% se dogodi i rekao je kolega Komlenski precizno koji su to zločini na žalost najčešći zločini legalnim oružjem su ovi u porodičnom nasilju, ali ovo što vezujemo za organizovani kriminal i ostalo što se dešava je 98% oružje za koje država ne zna da postoji. To je ono što bi trebalo da bude udar i način da gledamo kako to da smanjimo i taj broj naoružanja da smanjimo kod naših građana, a ovo je ljudi privreda, mi imamo i namensku industriju, imamo sjajnu fabriku u „Zastavi“, „Zastava Kragujevac“ koja pravi sjajnu, veoma kvalitetno naoružanje i puške i pištolje koje se izvozi širom sveta i koje je čuveno i poznato na sve strane, ali ovakvom primenom zakona i pravilnicima koji su napravljeni i njima je napravljen problem.

Prvo recimo, zakon predviđa zdravstveni pregled, i to nije sporno, ali niko nije znao kakav zdravstveni pregled. To je uređeno pravilnikom u Ministarstvu za zdravlje.

Prvi pravilnik koji je napravljen je predviđao 15 pregleda i bio je komplikovaniji nego za one koji se kandiduju da budu piloti, da voze avione. Imali smo brzu reakciju, ministar Lončar je brzo reagovao, reagovali smo i kao narodni poslanici, kolega Čanak i ja, imali smo tamo više sastanaka, i promenjen je pravilnik i on je danas da kažemo prihvatljiv ako se kontroliše vid moguće je sa pomagalom ili naočarima kada se kontroliše sluh moguće je sa aparatom, a zamislite prvi pravilnik je predviđao odnos težine i visine da bi neko posedovao oružje ili je imao na primer predviđeno da ljudi koji imaju povišen šećer ne mogu da budu vlasnici oružja, u krvi, šećera u krvi.

A lekari, ljudima koji boluju od toga predlažu najmanje 4 km pešačenja dnevno. Pa šta ćete bolje za nekoga nego da bude lovac, da pešači 10, 12 km u prirodi, ako već ima problem sa šećerom u krvi. Znači, neverovatne stvari su se događale.

Međutim, ne lezi vraže, organizuju se na terenu Novi Pazar, Tutin, Sjenica, lovci da se skupe na jedno mesto, 100 njih. Pozovu i naprave sa laboratorijom iz Beograda koja je licencirana to da radi. Lekari siđu dole, dođu i drugi građani, ne samo lovci, nego i drugi građani koji poseduju oružje, a treba im za zamenu oružanog lista pregled, dođu na to mesto da budu pregledani, sete se po domovima zdravlja da im neko uzima posao i odjednom se angažuje zdravstvena inspekcija i zabranjuje se takva vrsta pregleda.

Onda ljudi iz Novog Pazara, Tutina, Sjenice, moraju pored toga što treba da plate taksu za zdravstveni pregled, da sednu u kola ili u autobus, da izgube jedan radni dan, da odu tamo u Kraljevo gde im je najbliže za pregled licencirani, da potroše novac za put, da potroše novac za ručak i to ih košta duplo više. Evo, kolega ovde malopre, sada nije tu, iz Novog Kneževca kaže da njegovi sugrađani iz Novog Kneževca moraju da idu u Kikindu. Niko ne može da dođe u Novi Kneževac da im uradi pregled.

To je jedan od razloga što je usporen ceo ovaj proces i što smo došli u situaciju da ne možemo da završimo posao u predviđenom roku. Takse po meni nikada nisu trebale da budu uvedene. Oko toga se stalno vodi rasprava. Svi korisnici oružja, vlasnici oružja su platili državi taksu. Platili su kada su kupili oružje. Za promenu oružanog lista, sa papirnog na biometrijski, treba da plate naknadu, troškove izrade tog oružanog lista, to je u redu, to nije ni 1.500 dinara. Takse za olučene i neolučene cevi nikada nisu trebale da postoje. Najpoštenije bi bilo da sledeća Vlada njih ukine potpuno, a ne da ih smanjuje kao sada, jer pravimo građane prvog i drugog reda, neki su platili više, neki manje i boga mi, zašto da ne, imamo toliko novca, trošimo u budžetu za sudske troškove gde građani dobijaju Republiku Srbiju na sudovima i da deo tog, znači samo taj novac koji je predviđen za takse, vratimo građanima koji su platili. To bi bilo najpoštenije. Da li ćemo, kako ćemo, koji će biti sastav parlamenta, koja Vlada, da li to može da se uradi, videćemo, ali to je nešto što bi bilo najpoštenije da se uradi.

Te takse su bile apsolutno nepotrebne i to je jedna velika dilema, šta uraditi u narednom periodu. Ljudi, kažem to je doneseno u pravilnicima, ne piše u zakonu, a mi smo ovde videli zakon, nismo videli pravilnike i još jedna stvar se sada dešava, ljudi koji su bili savesni i koji su brzo rešili pitanje zamene lista, njima će sledeće godine isteći zdravstveni pregled i moraće po drugi put da idu na zdravstveni pregled jer je na pet godina, dok su svi ostali građani koji su ostali u sadašnjem peridou preregistracije ili zamene oružanog lista, to je bolje reći, ići će prvi put. Zbog ovih produžavanja rokova.

Opet će neki građani da plate jedno dva puta, a neki neće nijednom. Zato bi trebalo uvažiti zahtev Lovačkog saveza Srbije da se uskladi sa zakonom, da se zakon uskladi sa rokom trajanja oružanog lista na 10 godina i da 10 godina važi zdravstveni pregled.

Pričano je ovde i to je jedan veliki problem i sa time ću završiti, diskreciono pravo policijskih službenika. Ono izlazi iz članova 11. i 13. međutim, moram reći kolegama, Neđa to dobro zna, to se nalazi u ZKP i ovo je prebačeno iz ZKP u ovaj zakon. Znači, morali bismo da regulišemo i tamo i ovde.

Kao što je rekao kolega Komlenski, o tim stvarima treba da odlučuje sud, nikako policijske uprave ili policijski službenici. Nas kad kazne za saobraćajni prekršaj, ne kažnjava nas policajac, nego sudija za prekršaje. Imamo mandatnu kaznu, gde mi u principu pravimo, jel tako, dogovor, pa nam on da taj dokument, a to nije sporazum, to nije stvar policije, nego naša stvar lično.

Ja znam za slučaj u Kučevu, gde je čoveku oduzeto oružje, sudio se zbog toga zbog čega mu je oduzeto oružje, dobio je na sudu, pobedio na sudu, oslobođen svih optužbi, policijska uprava u Požarevcu nije htela da mu vrati oružje. Načelnica iz Beograda, ne znam da li je sada u penziji, prezivala se Kasalica, piše da je obavezno, šalje maltene, naredbu u Požarevac, da mora da mu se vrati oružje, oni šalju novu ekipu na proveru bezbednosti i donose novo rešenje o ne vraćanju oružja čoveku. Takvih primera imate koliko hoćete.

To je nešto što ne sme više da se dozvoljava. O tome mora sud da odlučuje, a ne policajci. Reći ću vam do čega to još može da dovede i ne da može, nego se to dešava na terenu. Možda nije lepo to reći, što bi rekao kolega Komlenski, ali korisnici lovišta, lovačka udruženja imaju službena lica, upravnike lovišta i lovočuvare koji su zaposlena lica u lovačkom udruženju korisniku lovišta. Oni po Zakonu o divljači i lovstvu moraju da rade sa službenim oružjem i kad idu na teren, oni sa sobom moraju da nose službeno oružje. Ako nemaju službeno oružje, oni ne mogu da obavljaju taj posao i gube posao. Znači, ako im se zabrani da nose oružje, oni gube posao.

Ako neki upravnik lovišta ili

lovočuvar ne da nekom bahatom policajcu da ide u lov kad god on hoće i da puca šta on hoće, bez dozvole, može da doživi da bude na ovaj način i ovom metodom pritisnut, a opet vam kažem dešavalo se i da izgubi oružje i da izgubi posao zbog toga, bez odluke suda i bez volje njegovog poslodavca. To je nešto što ne sme u budućem periodu da se dozvoljava i zato bismo te neke stvari trebali da menjamo, pa, između ostalog, i ove članove 11. i 13. u Zakonu, ali u naredne dve godine sve ovo što su dileme treba da otklonimo.

Moram da kažem jednu stvar, čisto za kolege koje su govorile da ih u nekim stvarima ispravim, recimo, lovačka udruženja ne rade obuku za rukovanje oružjem, to rade streljane koje su licencirane za tako nešto, a takođe nemojte da nas ovde kao instituciju najveću u zemlji optuže Zeleni, Udruženje zelenih da pričamo stvari koje nisu u skladu sa zakonom, ne sme da se puca ni u jednu životinju, pa ni u šakala, od strane građana koji poseduju oružje, to je krivično delo. Može samo da se to radi u danu koji je određen za lov, uz lovačke dozvole i uz zakonsku regulativu koja to određuje. Znači, ne može niko od šakala da štiti svoje ovce puškom, nego postoji zakonska procedura kako se to radi.

Znači, to što neko poseduje oružje ne treba da bude razlog da bi pucao kad on hoće i kako god on hoće, ali u svakom slučaju, ove stvari koje smo govorili moraju biti promenjene i dobro je što sad produžavamo za dve godine rok, ali, opet kažem, problemi će ostati, ako ne promenimo ove pravilnike. A, što se zakona tiče, tu je ovo kao što je rečeno, svega dva-tri člana Zakona su sporna, kada bismo njih uskladili sa ZKP-om, ti bi nam problemi nestali.

Ponavljam još jednom, poslanički klub SNS će podržati predlog našeg kolege Marijana Rističevića. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Đorđe Vukadinović. Izvolite.

Đorđe Vukadinović

Poslanička grupa Nova Srbija - Pokret za spas Srbije
Zahvaljujem, predsedavajući.

Evo, kratko, i sam predlog je kratak, radi se u suštini o produžetku roka, o produženju roka za dve godine da bi se ova preregistracija izvršila.

U tom smislu, verujem da niko od nas nema ništa protiv, naprotiv da se taj produžetak odobri, ali neke stvari koje su se čule u raspravi su takođe bitne i trebalo bi da se malo povede računa o njima. Znači, nije ovde sporno samo to što smo mi kao narod malo uvek takvi, čekamo zadnji momenat u svemu, pa se onda napravi gužva. Dakle, ne samo što građani ne mogu da stignu da se preregistruju ili registruju po ovom zakonu, nego i kada bi građani sada krenuli, navalili, kao što jesu, da se registruju, prosto ne mogu ti njihovi zahtevi da se, bar u različitim delovima Srbije, imam takve informacije, ne može prosto da im se izađe u susret.

Zato je to prosto iznuđena mera. Ali, neke dileme koje su ovde pomenute, i u prethodnom izlaganju i nekim ranijim, jesu nešto što treba imati na umu. Između ostalog, moramo da generalno postavimo pitanje šta se hoće ovim zakonom, ne ovim sada izmenama, jasno je šta se hoće, ovde se hoće produžetak roka da građani stignu da izbegnu gužve i da se izbegnu sankcije za one koji ne stignu u predloženom roku, odnosno do sada važećem roku. To je nešto što treba podržati.

Ali, generalno se postavlja pitanje intencije zakonodavca kada je reč o ovom Zakonu o oružju i municiji. Ja sam pacifista čovek, nisam litant, ne volim oružje, znam da su neki fascinirani oružjem, ne samo kao lovci, nego i ministri i pripadnici raznih stranaka, lideri, bili su, kako bih rekao, u raznim, pa čak i nekim funkcioneri nekih institucija, ovih zaštitnika građana itd, bilo je tu različitih sklonosti, treba uvažiti različite sklonosti. Ja ne razumem, moram priznati, tu sklonost ka oružju, pucanju i slično. Ali, nevolja je u tome što, pretpostavljam da je namera zakonodavca bila da se smanji broj ne registrovanog oružja u Srbiji.

Ako je to namera, ako je to zbilja namera, ja nisam siguran da ovaj zakon to olakšava. Mislim da ovaj zakon samo otežava ili komplikuje život. Komplikuje život onima koji imaju legalno oružje i koji nameravaju i dalje da ga imaju, ne samo u finansijskom smislu, ne samo zbog ove takse koja se plaća, ne samo zbog tog pregleda, ne samo zbog tog kursa i obuke za rukovanje oružjem, iako su sve to realno u najboljem slučaju komplikacije za ljude koji žele da imaju ili da zadrže oružje, a bogami i finansijski trošak, odnosno udar na njihov džep. Nije to najveći problem, po meni, sa ovim zakonom, ne govorim dakle sa ovim predlogom izmene, odnosno produžetka roka, on je nesporan. Mislim da će se opet govoriti, kao što se često dešava, da će ceh platiti oni koji su, i to se takođe maločas čulo, oni koji su revnosni, oni koji su prijavljivali oružje, koji su registrovali, koji nisu imali nameru da ga drže ilegalno.

U suštini, mislim da sada, kako bih rekao, bolje prolaze vlasnici ne registrovanih, odnosno vlasnici ilegalnog oružja, jer nije jasno šta se po tom pitanju preduzima, šta država po tom pitanju namerava da preduzme. Znamo da po ovom zakonu se vrše kontrole, ne najavljene kontrole načina na koji, recimo, oni koji imaju prijavljeno oružje, kako ga čuvaju i skladište, pa se oružje oduzima ukoliko se zaključi da nije adekvatno čuvano. Ima to smisla, bilo je zaista tragičnih slučajeva da se neko dete dokopa oružja, pištolja, puške, opali i bude porodična tragedija.

Dakle, nisam ja protiv samog tog rešenja, ali hoću da kažem ovde teramo mak na konac i po malo prestrogo se ophodimo prema vlasnicima prijavljenim, registrovanim vlasnicima oružja, a imamo čitavu armiju, ne zna se kolika je, ali procena je da je reč o stotinama hiljada neregistrovanog oružja. Država se ustremljuje da na neki način i kontroliše, pa i kažnjava, pa i finansijski naplaćuje i oni koji imaju legalno oružje i žele da ga zadrže, a prema vlasnicima ilegalnog oružja manje-više se ne preduzima ništa i nije jasno tačno šta se može preduzeti, sem apela da prijave ili predaju oružje.

Imam konkretan primer i znam slučajeve da su ljudi pre dve godine, znači u pretprošloj godini kalendarskoj, da im je oduzeto oružje, oduzet je konkretno pištolj zbog neadekvatnog čuvanja, odnosno skladištenja prilikom jedne od tih nenajavljenih kontrola. Ove godine, ovog januara mu stiže opomena, odnosno stiže mu da plati porez, znači, sada u januaru 2020. godine, a oružje je oduzeto još 2018. godine. I mnogo je takvih primera.

Dakle, opet bivaju kažnjeni, sankcionisani i dvostruko i višestruko, pa i nepravedno, iako, kažem, ja nemam previše afiniteta za tu vrstu sporta i razonode koja ima veze sa oružjem, ali svejedno, mnogima je to sentimentalna stvar, mnogi su to nasledili. Najčešće je reč o nekoj vrsti nasledstva porodičnog i teško se rastaju sa tim oružjem. Znam, postoji način da se ono sačuva kao trofejno, da se onesposobi itd. Sve je to u redu, ali opet kažem, oni koji poštuju zakon i koji se trude da ga poštuju, više ili manje, makar i u zadnji čas, bivaju kažnjeni u odnosu na one koji ga direktno krše. I to nije tako samo sa ovom tematikom, nego rekao bih da važi i generalno.

Prosto bi možda prilikom izmena ovog Zakona o oružju i municiji trebalo razmotriti i razmisliti i o tome, iako je, slažem se, više bi trebalo da bude područje uređeno nekim drugim generalnim zakonskim rešenjima. Toliko. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Da li još neko od predsednika, odnosno predstavnika poslaničkih grupa želi reč?
Ukoliko ne, idemo po redosledu narodnih poslanika prema prijavama za reč.
Reč ima narodni poslanik Miladin Ševarlić. Izvolite.

Miladin Ševarlić

Narodni poslanici koji nisu članovi poslaničkih grupa
Hvala lepo.

Ja ću podržati predloženu odluku jer je ona nužna, ali istovremeno mogu da prenesem da mnogi građani Srbije koji imaju dozvolu za nošenje oružja, posedovanje i nošenje oružja, imaju niz primedbi. Te primedbe se ogledaju pre svega u činjenici da ako ispune sve propisane uslove, kao što su lekarski pregled, potvrdu da nisu osuđivani, da nisu pod istragom, da imaju sef za čuvanje oružja itd, da prođu kontrolu službenika policijske uprave o uvidu u sef i način čuvanja oružja. Kada sve to završe i plate sve te takse, onda kada dođu po zamenu oružanog lista dočeka ih službenica koja kaže – mi smo procenili da vama oružje nije potrebno. Donesite vaše oružje.

Sada se postavljaju dva pitanja. Prvo, na koji način odokativno se procenjuje od strane predstavnika policijske uprave to stanje, kada je osoba prošla celokupnu proceduru? Drugo, kako se može oduzimati privatna imovina? Oružje je privatna imovina, kao što je automobil, traktor itd. Druga je stvar zloupotreba oružja. To mogu da razumem, da na osnovu sudskih odluka bude proglašen krivim za zloupotrebu oružja i da posle toga se pokrene postupak za oduzimanje oružja. Ali, ako nema nikakvih elemenata krivičnog, sudskog gonjenja itd, ne vidim razloga zašto se ljudima oduzima oružje. Nemojte razoružavati stanovništvo, jer nikada ne znamo zašto će to biti dobro za državu. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milija Miletić.