Deseto vanredno zasedanje , 28.07.2021.

1. dan rada

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Ilija Životić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Poštovani predsedavajući, poštovana ministarko sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani, žao mi je što tu nije ministarka kulture. Izuzetno sam zadovoljan rezultatima Ministarstva u prethodnom periodu i smatram da je samo Ministarstvo dobro radilo svoj posao u onom delu koji je bio njen zadatak.

Kada je takvo stanje, kada situacija napreduje, kao što sam rekao, situacija u kojoj je Ministarstvo kulture, logično je da se postavljaju neki novi, viši ciljevi. Smatram da je shodno tome i donet predlog o podizanju lestvice, odnosno da je za direktora biblioteke sada neophodno pet godina radnog iskustva u kulturi i visoko obrazovanje.

Koliko je kultura značajna i koliko je značajan deo društva govori nam i činjenica da pojedinci, koji su klasičan primer nekulture i vandalskog ponašanja, žele da se uvuku u ustanove kulture kao što su biblioteke o kojima danas govorimo. Na primer, tako imamo Boška Obradovića koji je, po isteku mandata u Narodnoj skupštini Srbije, pokušao da se zaposli u biblioteci u Čačku. Sada zamislite Boška Obradovića, čoveka koji je probao da uz pomoć nasilja upadne u Skupštinu Srbije, predvodeći one huligane, da radi u biblioteci. Zamislite Boška Obradovića koji je probao da upadne na RTS, televiziju koja je najmanje naklonjena nama, vladajućoj većini, ali RTS koji ima već 20-30 godina izuzetan kulturni program. Zamislite čoveka koji želi da radi u ustanovi kulture, a upada u takvu ustanovu, predvodeći razne huligane.

Inače, taj isti Obradović, koji je pokušao da se zaposli u čačanskoj biblioteci, ima i krivičnu prijavu za napad na jednog našeg kolegu, poslanika, ali i krivičnu prijavu za napad na ministra. Kada bi njemu dozvoli da radi u jednoj ustanovi kulture, to bi bilo ravno skandalu.

To bi bilo kao kada bismo Draganu Đilasu, čoveku koji je bio optužen za porodično nasilje, za koga se govorilo po medijima da je pretukao bivšu suprugu i njenog oca, dali nagradu – najkulturnijeg Beograđanina, recimo.

Osim biblioteka, kada se govori o kulturi, često se govori o prenošenju kulturoloških obrazaca, a o čemu su neke moje kolege ovde govorile. O prenošenju kulturoloških modela ponašanja sa starijih na mlađe. Naime, mladi i deca upijaju sve ono što stariji rade i u njima vide neke svoje idole. Uglavnom su to sportisti, glumci, pevači, ali u poslednje vreme i nosioci javnih funkcija.

Sada zamislite situaciju da Vuk Jeremić ponovo postane nosilac neke javne funkcije i da on bude predstavnik toga. Kakve bi on kulturološke obrasce mogao da prenosi na naša pokolenja, na omladinu? Možda bahatost koju je prikazao dok je bio ministar spoljnih poslova, dok je trošio milione građana, spavajući po hotelima koji su adekvatni za holivudske zvezde, dok je pio preskupa vina i pušio preskupe tompuse. Možda nepoštovanje svoje zemlje koje iskazuje i dan danas, svakodnevno, i kada govori o svemu što je srpsko. Možda je to agresija koju je pokazao kada je probao nasiljem da upadne u predsedništvo Srbije, kod predsednika države, ali svaki dan, iznoseći tu istu agresiju, preteći nama, narodnim poslanicima SNS, putem medija u vlasništvu Dragana Đilasa ili putem svojih naloga na društvenim mrežama.

Nisam siguran za ove prethodne, ali sam siguran da ukoliko on postane javni funkcioner da će kulturološki obrazac koji on bude prenosio mladima biti sledeći – to je kukavičluk. To je onaj kukavičluk koji prikazao kada je brzinom munje izleteo iz Predsedništva kada je predsednik Srbije izašao pred njega i kada je video odlučan stav predsednika Aleksandra Vučića.

Osim biblioteka, muzeja, galerija, o čemu smo svi ovde pričali danas, u skladu sa opštom globalizacijom glavni nosioci kulture postali su mediji kako elektronski tako i onih štampani.

Srbija može da se ponosi da ima 74 naučna časopisa u kojima mladi istraživači objavljuju svoje naučne radove, od kojih su neki izuzetno citirani među kolegama istraživačima u inostranstvu.

Međutim, nažalost u Srbiji se pojavio jedan ne mogu reći časopis, previše je to jedna ozbiljna i fina reč da bi se upotrebila za gomilu šarenog papira, koju tajkun Dragan Đilas štampa, a gde bi drugde nego u Hrvatskoj, jedinoj zemlji koja je u istoriji imala logor za malu decu i u kojoj iznosi neverovatne neistine i gadosti o predsedniku Republike Srbije ali i celoj državi uopšte. Taj isti Dragan Đilas koji je jedinstven primer na svetu da je za vreme svoje funkcije gradonačelnika zaradio 619 miliona evra zbog čega nije ni stigao da se bavi našim glavnim gradom. On koristeći, pored ovog pamfleta, koristeći i medije i portale u svom vlasništvu daje političku podršku sekačima glava iz klana Belivuk – Miljković, zajedno sa svojom uzdanicom Marinikom Tepić, onom istom Marinikom Tepić koja je još pre nekoliko godina optužila našu Srbiju i našu bratsku Republiku Srpsku za genocid i srpski narod za genocidan narod, pa bi sad nastaviću destruktivno politiku opankavanja po diktatu ambasada verovatno da ode korak dalje, da nas sve optuži da smo koljači i saučesnici.

Međutim, on je u svojim medijima spominjao odlučujuće činjenice, a to je da smo mi, da je država Srbija uhapsila ceo klan Belivuk-Miljković bez ijednog ispaljenog metka za razliku od njih koji su u svoje vreme streljali vođe Zemunskog klana da ne bi progovorili. Marinika i Đilas ne govore u svojim medijima da smo mi odmah doveli forenzičare u kuću u Ritopeku, u kuću strave kako bismo ustanovili koje sve boravio u toj kući za razliku od njih koji su Šilerovu odmah srušili da slučajno nekom poštenom policajcu ne bi palo na pamet da tamo dovede forenzičare.

Na posletku, država predvođena predsednikom ratu protiv mafije je objavila sve snimke prismotre i sva lica koja su viđena na tim snimcima bila su pozvana na informativni razgovor da prikažu svoj odnos sa kriminalcima iz klana Belivuk-Miljković. Za razliku od njihovog vremena kada su snimci iz Šilerove boljševno nestali.

Na kraju, neko ko prenosi kulturne vrednosti sa generacije na generaciju su profesori, učitelji, nastavnici. Setimo se Desanke Maksimović, profesora Vujića nekada ili Vladete Jerotića u skorije vreme.

Međutim, opčinjeni mržnjom prema svemu srpskom i svakome ko štiti srpske nacionalne interese, a pre svega zatrovani mržnjom prema predsedniku Aleksandru Vučiću na površinu su isplivale neke kreature, ljubitelji nastranosti, a ljudi koji su se infiltrirali među nastavnički kadar. Mene samo zanima - kada će se uvesti na fakultetima da mora postojati minimum kulturoloških normi koje jedna osoba mora da ima da bi obnovila status profesora na fakultetu? Kako je moguće da našoj deci predaje ne mogu da ga nazovem osobom, čovekom, reći ću – to stvorenje što se na najgori mogući način ruga žrtvama Belivukovog klana? Zar to da nam uči decu na državnom Pravnom fakultetu i to na fakultetu za koji mi svi izdvajamo novac? Pa zamislite kako izgledaju konsultacije kod tzv. prof. Vuletića u jednoj maloj kancelariji kada mu u kancelariju dođe jedan mladi student, lep i iz unutrašnjosti i bude suočen sa njim oči u oči u jednoj maloj prostoriji. Sa čovekom koji se ne libi da dželatu Belivuku izjavljuje ljubav preko telefona i da se onako bezobzirno ponaša i krevelji pred TV ekranima.

Gospodo poslanici i dragi građani, ta jasna razlika između nas koji želimo kulturnu Srbiju i istih tih Vuletića, Marinike i Đilasa koji koljačima iz Ritopeka daju političku podršku koja je po meni radna saučesnicima u zločinu. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Hvala dr Životiću.

Reč ima Miloš Banđur.
...
Srpska napredna stranka

Miloš Banđur

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Zahvaljujem predsedavajući.

Poštovana gospođo ministre, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, ja ću se osvrnuti u svom izlaganju na nekoliko stvari. Naravno, prvi segment u obraćanju biće posvećen zakonima koji su danas na dnevnom redu, tačnije Predlogu izmena i dopuna Zakona o kulturi i Zakona o bibliotečko-informacionoj delatnosti. Naravno da se slažem da i ovi zakoni, kao i drugi, moraju da budu usaglašeni sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti i to nije sporno.

Ono što ja vidim ne spornim, ali jeste neka moja primedba i Ministarstvu za rodnu ravnopravnost i Ministarstvu kulture, a možda i drugima koji neke svoje zakone budu po ovom osnovu nama dostavili na korekciju je da su ovi zakoni doneti negde otprilike u isto vreme. Jedan zakon je donet 10. maja, drugi 25. maja ili otprilike u tom periodu. Period pripreme zakona ili izmena zakona je jako dug i ja sam očekivao da i u jednom ili između jednog i drugog ministarstva postoji komunikacija i da nešto što se priprema u Ministarstvu za rodnu ravnopravnost bude na vreme sagledano i inkorporirano u propise koji se tiču drugog ministarstva, Ministarstva za kulturu.

Da ste vi to tako uradili, vi i vaša koleginica koja je ministar kulture, mi danas ne bi trošili čitav skupštinski dan na izmene i dopune koje se tiču promene tri brojke na tri mesta u dva zakona.

Znači, to je moja kritika vama i moja kritika Ministarstvu kulture u tom delu i zanimljivo je da je Ministarstvo kulture požurilo da odmah neke svoje članove usaglasi sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, ali recimo nije punih 16 godina niko usaglasio Zakon o kulturi sa Zakonom o visokom obrazovanju. Zakon o visokom obrazovanju iz 2005. godine sa svim izmenama i dopunama, kasnije pa i nov zakon iz 2017. godine sa izmenama i dopunama, ne poznaju više obrazovanje. Ranije smo imali više i visoko. Visoko je bilo fakultetsko, više je bilo dvogodišnje. Od 2005. godine u Srbiji postoji samo visoko obrazovanje koje je u stvari inkorporiralo i više obrazovanje i zaista više škole su postale visoke strukovne škole.

Tako da kada u zakonu i dalje stoji posle 16 godina da neko treba da ima visoko obrazovanje za funkciju direktora, a misli se na četiri godine, najmanje četiri godine školovanja na fakultetu, onda to nije u skladu sa zakonom i ja upućujem i one koji rade u Ministarstvu kulture i u nekim drugim ministarstvima da urade ono što su uradile njihove kolege iz Ministarstva privrede, mislim. Zakon o javnim preduzećima je na vreme usaglašen sa Zakonom o visokom obrazovanju i vi tamo imate lepo navedeno kada je u pitanju školska sprema direktora javnog preduzeća visoka školska sprema šta to sve podrazumeva.

U svakom slučaju, potrebno je da napisati da se radi o školovanju na visokoj školi, odnosno visoko školskoj ustanovi u trajanju od najmanje četiri godine, odnosno 240 ESP bodova, bilo da se radi o akademskim ili strukovnim studijama. Ovako ako ostane, a ostalo je, da piše da direktor i biblioteke i ustanove kulture treba da ima visoku školu, to znači da on može da ima tri godine visoke strukovne škole, da je stekao prvu osnovnu diplomu visoke strukovne škole ili da je stekao visoku diplomu fakulteta, a mnogi planovi i programi su tri plus dva umesto četiri plus jedan, tako da i sa tri godine fakulteta dobija se osnovna diploma i on je završio visoko obrazovanje.

Siguran sam da zakonodavac nije mislio na trogodišnje, već na četvorogodišnje školovanje i mislim da je red posle 16 godina neko u Ministarstvu za kulturu sedne, razmisli i uslove za izbor direktora upodobi zakonu koji je u tom delu nepromenjiv od 2005. godine. To su bile neke sugestije onoga što je na dnevnom redu.

Što se tiče onoga što nije sasvim direktno na dnevnom redu, a jeste nešto što, kao građani i, kao narodni poslanici, trebamo i moramo da komentarišemo je, ne smemo da ostanemo nemi na sve to što se oko nas dešava je da želim da podsetim sve nas, da je danas 28. juli. Do duše 2021. godine, ali 28. jula 1914. godine, znači pre 107 godina, Austro-ugarska je objavila rat Srbiji.

Pet dana pre toga, 23. jula 1914. godine, u Niš, u zgradu Banovine, gde je bilo privremeno sedište Vlade, predsednika Vlade i gde su bili kralj i Narodna skupština, stigao je telegram, ultimatum Austro-ugarske carevine, Srbiji.

Zanimljivo je da je tog istog 23. jula, ali ove godine, Valentin Incko, koji dolazi iz zemlje koja je pravni naslednik austro-ugarski, ili da kažem čovek koji pripada naciji koja je tada izvršila agresiju na srpski narod, takođe uputio jedan ultimatum srpskom narodu, zabranivši nam da govorimo o svojim žrtvama i stradanjima u ratu u BiH, da o Srebrenici ne smemo ni da komentarišemo i da je to genocid o kome čak ne sme, ni da se u svrhe istraživanja i nauke polemiše.

Očigledno je da duh Oskara Poćoreka, živi u gospodinu Valentinu Incku, jer i Oskar Poćorek koji je 1914. godine bio upravitelj BiH, je u pismu svom ministru napisao da treba iskoristiti apatiju srpskog seljaka, da Zagreb obavezno treba okretati protiv Beograda, a da hrvatsku i muslimansku inteligenciju u BiH treba okrenuti protiv Srba. Dakle, zavadi pa vladaj.

Tako je bilo, tako su razmišljali i tako razmišljaju i danas. Suština je, muslimani i Hrvate, sada Bošnjake i Hrvate okretati protiv Srba, i to se nije promenilo. Srbi to naravno znaju i uvek su hteli bratske odnose i sa jednima i sa drugima, jer mi i jedne i druge smatramo i doživljavamo, kao svoju braću, ali izgleda da na te druge dve strane postoji nada da se uz tuđu, stranu pomoć uvek nešto može štrpnuti što pripada srpskom narodu, pa se onda opredeljuju za tu opciju, a ne za opciju saradnje, bratstva i prijateljstva sa Srbima.

Moram da kažem, da je upravo zbog Valentina Incka, on poslednji koji može da govori o genocidu. Ne samo on, svi koji pripadaju nemačkoj, tj. austrijskoj naciji, treba da se uzdržavaju kada srpski narod pominju u kontekstu bilo kakvog genocida, jer genocid se desio u Prvom svetskom ratu. Genocid je počinila Austro-ugarska nad Srbima, počinila ga je Nemačka, počinila ga je Bugarska, ali pre svega Austro-ugarska. Iz jedne direktive komandanta Austro-ugarskog devetog korpusa, 1914. godine, samo jedan citat ću da izvučem – pre svega ne trpim da se neuniformisani, ali naoružani ljudi, neprijateljske zemlje, bilo da se nađu u grupama ili pojedinačno, zarobljavaju, oni se imaju bezuslovno poubijati. Radi se o drugom i trećem pozivu, jer u Srbiji nije bilo uniformi za sve. Drugi i treći poziv nisu imali službene uniforme, njihova seljačka odela i šajkače su bili njihova uniforma, a naredba Austro-ugarske vojske je bila da se oni ne zarobljavaju, da se oni, bilo pojedinačno ili u grupama, na licu mesta ubiju.

Andri Barbi, dopisnik pariskog „Ilustrasiona“, za period Prvog svetskog rata, kazao je - prinuđen sam da žigošem strahovita varvarstva austrougarskih trupa, da nisam svojim očima gledao njihova nedela i da nisam fotografisao njihove žrtve, ne bih verovao u zločine. Za sada su njihovi ranjenici, misli na austrougarske, smešteni zajedno sa Srbima, po srpskim bolnicama i oni ih neguju, kao i svoje Srbe. To je napisao neko ko je Francuz i neko ko je sigurno u tim situacijama i u tom periodu bio nepristrasan.

Dakle, genocid je počinila Austro-ugarska, počinila je nacija kojoj pripada i gospodin Incko i kojoj je pripadao i gospodin, da li uopšte može da se nazove gospodin, Oskar Poćorek, krvnik koga je zaobišao onaj metak koji je bio njemu namenjen, od strane Gavrila Principa.

Oni su u BiH napravili niz velikih logora za srpske civile. Ne znam koliko je to poznato javnosti. Srpska sela su spaljivana, stoka je odvedena i pobijena, a civili smeštani u logore. Jedan od najvećih je bio u Doboju, gde je austro-ugarska konjušnica za bolesne konje bila pretvorena u logor za Srbe. Nije očišćena ni sređena. Takva kakva je, u kojoj su bili bolesni konji, u nju su dovođeni Srbi. Kroz nju je prošlo 46.000 ljudi, 12.000 ljudi je stradalo. Bilo je tu i žena i dece, jer stanovništvo čine muškarci, žena i deca. Mnogo dece je umrlo u tom logoru. Najviše zbog nedostatka hrane i zaraznih bolesti. Zbog nehigijene zavladale su crevne zarazne bolesti, broj bolesnih je iz dana u dan rastao, pa je jednog dana bio 106 po evidenciji. Najdramatičniji je bio april 1916. godine, kada je 346 dece umrlo u tom logoru. Kažem, ukupno 12.000 Srba, a to nije bio jedini logor i iz tog logora Srbe su deportovali u logore po Mađarskoj, Rumuniji, što dalje od BiH, jer je plan bio da se BiH etnički očisti od Srba. Ako se očisti od Srba, a Srbija podeli između susednih zemalja, onda prestaje opasnost po austro-ugarsku imperiju, jer je ona u Srbima u Bosni i u Kraljevini Srbiji videla opasnost po svoj opstanak.

Ako to nije genocid, ako to sve što se desilo u Prvom svetskom ratu gde je Srbija izgubila jednu trećinu stanovništva, gde je stradalo 52% ukupnog muškog stanovništva, a u tih 52% su oni najmlađi vojno sposobni, biološki najjači muškarci, ako to nije genocid nad jednim narodom, ako genocid nije masovno vešanje civila u Mačvi, šta je onda genocid?

Ono što je uradio Oskar Poćorek, nastavlja Valentin Incko. On zabranjuje da se govori o žrtvama u Bratuncu, u opštini Srebrenica, o srpskim žrtvama između 1992. i 1995. godine kojih je bilo nešto manje nego što je bilo muslimanskih žrtava u periodu od 11. do 19. jula 1995. godine. Nešto malo manje, a ja ko logičar i matematičar uvek polazim od principa uzroka i posledica. Znate, jeste neki propust u lancu komandovanja možda uzrokovao da dođe do ovako strašnog zločina 11. jula u Srebrenici. Nedovoljno čvrst lanac komandovanja. Strane službe koje su imale interes da Srbi počine zločin na koji će kasnije stalno da se pozivaju, da sve drugo zaborave i da samo to bude u fokusu Međunarodne zajednice.

Ovde je bitan i uzrok. Oni koji su popalili sva srpska sela u opštini Srebrenica i opštini Bratunac, pobili civilno stanovništvo ili proterali, pa u toj vojsci Republike Srpske su bili njihovi rođaci, braća, komšije, susedi itd. lako je bilo upaliti fitilj osvete i da se isprovocira da se nekome kaže – e sada, e ovo vam je prilika da se osvetite.

Znači, ja osuđujem to što se desilo tada, 11. jula i kasnije u Srebrenici, ali zašto niko u međunarodnoj zajednici, gotovo niko u zapadnom delu međunarodne zajednice, pa i gospodin Valentin Icko, ne žele da govore o onome što se desilo pre toga, o događajima koji su prethodili tome od 1992. do 1995. godine. Da nije bilo stradanja više hiljada Srba u selima te dve opštine, o čemu čak i CIA šalje svoj izveštaj u Vašington, pa oficiri CIA kažu da je nedozvoljeno ponašanje armije BiH, da nema komande, da su raspušteni, da se ponašaju nasilnički, svirepo, itd. Da nije toga bilo pitanje je koliko bi neko uspeo da motiviše i upali te srpske vojnike da 1995. godine urade to što su uradili.

Samo da navedem, kad sam pomenuo logore za Srbe u Prvom svetskom ratu, koja je osnovala Austrougarska, šta kaže Hrvat, doktor Josip Škarić, koji je bio lekar i koji je molio komandanta logora da zatvorenicima, logorašima da suvu hranu, jer boluju od crevnih bolesti, ovaj mu je odgovorio svirepo – pa, šta ćemo, u istoriji se dešava da neke nacije nestaju, a druge se dižu. Pa, šta se može protiv toga činiti da ovoga puta nestane srpske nacije? To je bio odgovor austrougarskog komandanta logora u Doboju koji je bio samo jedan od logora u toku Prvog svetskog rata na teritoriji BiH, logore za civilno stanovništvo.

Naravno, 1938. godine na mestu logora podignut spomenik, spomen „Kosturnica“. Zanimljivo je da su 1941. godine, samo tri godine posle podizanja i osvećenja, ustaše čim su upale u Doboj prvog dana minirale taj spomenik. Godine 1954. je obnovljen, ali bez krsta na vrhu i na kraju 6. novembra 1993. godine Vlada Republike Srpske je izvršila svoj dug i obnovila spomenik onako kako to dolikuje.

Ovih dana smo svedoci toga da recimo prištinska strana priča o nekim genocidima nad sobom, iz BiH stižu takođe priče da su i oni predmet srpskih genocida, utrkuju se ko će više genocida da nabroji, odnosno da navede i sad se mi pitamo i postavljamo sebi pitanja, a šta će to njima, odnosno zašto to njima treba?

Zato ja sad kada pođem od toga šta smo mi učili u školi i kakav smo odnos imali prema pitanju Drugog svetskog rata i genocida nad Jevrejima, pitanju „Holokausta“, imali smo ogromnu empatiju prema žrtvama i s druge strane gotovo nikakvu empatiju prema onome ko je te zločine počinio.

Mislim da je ovde cilj međunarodno javno mnjenje, ovde je cilj javnost evropska i svetska koja treba da izgubi svaku empatiju prema Srbima i srpskom narodu, a onda kada međunarodna javnost izgubi empatiju onda oni imaju dovoljno načina da od Srba otmu ono što su naumili, pre svega mislim na naše interese na KiM i na status srpskog naroda u Republici Srpskoj i BiH, jer situacija gde Srbija se razvija, razvija brže od svojih suseda, krupnim korakom korača napred i tako jako i ekonomski osnažena može da zaštiti interese svog naroda na KiM, ali i interese svog naroda u BiH, Republiku Srpsku njima ne ide u prilog. Mislim da su oni rešili da malo požure svoj scenario, jer ovde imam podatak koji je nedavno objavljen da je Srbija u poslednje tri godine ostvarila rast u oblasti inovacija za 30%. To nije naš podatak to je objavila Evropska komisija za ocenu inovacija.

Tu se kaže da Srbija duplo brže napreduje, odnosno ima dva puta veću stopu rasta u oblasti inovacija u odnosu na prosek EU. Ubedljivo je ispred pojedinih zemalja EU, naravno pretpostavljate da su na listi uvek Bugarska, Rumunija i ove koje nikada objektivno nisu ispunile uslove da budu deo EU, ali je Srbije ispred i nekih vrlo razvijenih zemalja kao što je Slovačka, kao što je Poljska, ispred Letonije i nekih drugih.

Naravno da ovo nije palo sa neba. Ovo je rezultat državne politike, ulaganja u nauku, u obrazovanje, u privredu, u inovacije, u start-ap kompanije. Podršku koju start-ap kompanije dobijaju i sa nacionalnog državnog nivoa, ali i sa lokalnog nivoa, mi znamo da su poslednjih par godina otvoreni naučno-tehnološki parkovi u nekoliko velikih gradova Srbije, jedan je otvoren i u Nišu i Republika i grad Niš kroz naučno-tehnološki park, ali i na druge načine znam, iz svog budžeta pružaju podršku start-ap kompanijama, malim i srednjim preduzećima i upravo politici inovacija u tim preduzećima.

Samo još jedan podatak koji stoji u ovom evropskom izveštaju, u Srbiji je poslednje manje od četiri godine broj IT stručnjaka povećan za dva puta, tako da u tom sektoru danas imamo više od 40 hiljada ljudi.

Zato što Srbija tako napreduje, njima se žuri da dovrše neke regionalne planove i otuda tolika navalica napada na Srbiju i prozivki koje su upućene predsedniku Republike, pa se tu koristi i ovaj unutrašnji faktor u spoljašnji uvek dobro dođe da destabilizuje zemlju i pored toga što predsednik ima podršku najmanje 70% građana Srbije. znate, tajkunski mediji u iste naslove stavljaju i predsednika i jednog koljača koji je do te mere okrvavio ruke što je gotovo izvesno i što će sigurno na sudu biti dokazano, da njemu ne preostaje ništa drugo nego da se pogađa sa onima za koje veruje da će mu pomoći, a država ne može da mu pomogne, jer je država objavila rat mafiji, rat kriminalu, rat korupciji. Prema tome, on podršku može da očekuje, oni podršku mogu da očekuju sa druge strane od onih koji pretenduju da budu država, da budu vlast i od stranih obaveštajnih službi sa kojima su izgleda uvek bili u nekom kontaktu i za čije su interese služili.

Na kraju, rekao bih, čitam neke naslove ovih dana povodom izveštaja gospodina … (ne razume se) Krajfa i nezavisne komisije, da je vreme majstorsko rešeto jeste vreme rešeto, ali mnoge stvari mogu da se zaborave ako se ne ponavljaju i ako se na prezentovanju i otkrivanju i dokumentovanju istine ne radi marljivo, strpljivo i uporno.

Hvala vam na vremenu, nadam se da se ministarstva neće mnogo naljutiti zbog ovih kritika koje su upućene na početku.

Živeo predsednik Srbije, živela Srbija!
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.

Reč ima ministarka Čomić.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog
Zahvaljujem.
Ministarstvo kulture nema razloga da se ljudi na vaše opaske pošto vaša kritika da je trebalo da i Zakon o kulturi i Zakon o rodnoj ravnopravnosti, bez obzira na to što je Zakon o kulturi donošen pre Zakona o rodnoj ravnopravnosti, da ima odredbu od 40% prosto je, slutim, nesporazum nedovoljnog informisanja vašeg kao poslanika i vi imate i pravo na to.
Ne postoji način da zakon koji je donet pre Zakona o rodnoj ravnopravnosti koji ima upućujuću odredbu, da ima u bilo kom svom članu odredbu o 40, 50 ili čega god hoćete procenata za upravljačke strukture, niti bi dobio pozitivna mišljenja drugih ministarstava, niti bi prošao pozitivno Republički sekretarijat za zakonodavstvo. To je način i procedura kako se donose zakoni pred vas, kako idu kao izmene i dopune, dakle, teško da je reč o kritici.
Što se tiče usaglašavanja sa Zakonom o visokim obrazovanjem, u to ne ulazim, verovatno će biti pred vama. Mada, i tu malo gubite iz vida konkurs i način na koji ljudi podnose dokumenta.
Mislim da je vrlo, vrlo dobro što je Ministarstvo konačno usaglasilo ova dva zakona, jer je nepravda i problemi kojih je bilo na terenu zbog toga što u jednom piše tri godine iskustva, u drugom pet, bilo zaista primetno i zahtevalo je izmene i dopune zakona.
Mi u Vladi nemamo ništa protiv da vi imate inicijativu da donosimo zakone nezavisno od toga na šta nas obavezuju jedinstvena metodološka pravila, ali i to je akt koji je donela Skupština 2013. godine i taj akt isto upućuje na to da zakon koji je donet pre zakona sa upućujućom odredbom ne može da sadrži tu upućujuću odredbu.
Dakle, potpuno razumem da vi smatrate da smo trebali da vas poštedimo današnjeg radnog dana i unekoliko mogu da se složim sa vama, ali verovatno iz drugih razloga, ali i iz proceduralnih razloga, iz razloga načina na koji radi Poslovnik Vlade, to što vi smatrate efikasnijim, dakle, da Zakon o kulturi unese odredbu o 40% manje zastupljenog pola, pre nego što je ta odredba sa vaše strane usvojena u Narodnoj skupštini, prosto nije moguće.
Samo da pojasnim, pošto je i tu bilo nejasnoća, ovo nije zakon o ravnopravnosti žena, i ovo nije zakon o nikakvom slabijem polu, i ovo nije odredba o bilo kome ko je diskriminisan, ovo je odredba koja proističe iz Zakona o rodnoj ravnopravnosti, koji je zakon i o ženama i o muškarcima. U konkretnom slučaju, radi se o jednom ozbiljnom poslu koji će imati Ministarstvo kulture pred sobom, jer odredba, jednom kada glasate za ove izmene Zakona o kulturi, podrazumevaće zamašan posao da se muškarcima omili rad u kulturi, koji je vrlo često bez dovoljno novca, bez dovoljno ugleda, bez dovoljno poštovanja i reputacija, poželjnog bavljenja u upravnim odborima i bez plaćanja, znate, nema te nadoknade u upravnim odborima. To je realnost koja je vrlo jasno u suprotnosti sa našom navikom da govorimo vrlo pozitivno o potrebi negovanja naše kulture, našem poznavanju kulture, o našem poznavanju svega onoga što je dobrobit kulture na korist čitavog društva. Eto, to je objašnjenje.
Meni je drago da u suštini ozbiljnih kritika na predloge zakona pred vama i nije bilo, kao što mi je i drago da je ministarka Maja Gojković jedna od prvih koja je shvatila i pročitala zakone koji su stupili na snagu, pa pred vas poslala upućujuću odredbu o 40% manje zastupljenog pola.
Tako će pred vas doći sva ministarstva koja imaju bilo koje organe upravljanja, jer ste vi odlučili da tako u Srbiji bude i da svugde gde su javni poslovi i gde su privatni poslovi bude 40% manje zastupljenog pola i to je nešto na čemu sam ja lično zahvalna, a i ono što treba da bude pravi kulturni duh koji vlada u društvu u Srbiji, u ime prave jednakosti između žena i muškaraca. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.

Reč ima Viktor Jevtović.
...
Srpska napredna stranka

Viktor Jevtović

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Zahvaljujem, dr Orliću.

Poštovana ministarka, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Republike Srbije, govoriću o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o kulturi, koja predstavlja važnu meru napretka jednog društva. Definicija čuvenog Malroa glasi da je kultura nastanak i narastanje sveg bogatstva, oko i sa čovekom, a najvažnije, samog čoveka.

Ovim zakonom koji je donet 2009. godine za vreme bivšeg režima, a koji je stupio na snagu u martu 2010. godine, nije bila regulisana osnova kojom funkcioniše naša kultura i to je bila još jedna od volšebnih reformi žutog režima. Usvajanjem novog Zakona o kulturi i podzakonskih akata koji proizilaze iz njega stvaraju se preduslovi za ujednačenu sistemsku i samim tim efikasniju regulaciju celokupne oblasti kulture. Razlog ovih izmena se odnosi delom i na obavezu usaglašavanja ovog predloga zakona sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, za koji se zalaže Vlada Srbije, na čelu sa Aleksandrom Vučićem.

Ovim se utvrđuje da je izbor Nacionalnog saveta za kulturu da obezbedi zastupljenost od najmanje 40% predstavnika manje zastupljenog pola, kao i nacionalnih manjina, a takođe i obavezu zastupljenosti u upravnim, nadzornim i drugim državnim institucijama, u zavisnosti od toga da li je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave, da se najviše jedna trećina članova imenuje iz redova zaposlenih u ustanovi, na predlog reprezentativnog sindikata ustanove, a ukoliko ne postoji reprezentativni sindikat, na predlog većine zaposlenih.

Ono što je važno naglasiti, to je da za sprovođenje ovog zakona nisu potrebna nikakva sredstva iz budžeta. U okviru javne rasprave održano je pet okruglih stolova, i to u Čačku, Subotici, Novom Sadu, Nišu i Beogradu, uz poštovanje svih epidemioloških mera, uz prisustvo lokalnih organa vlasti, predstavnika ustanova kulture, udruženja, kao i nevladinih organizacija.

Za razliku od bivšeg tajkunskog režima, koji je mario samo za kulturu milionskih interesa sopstvenog buđelara, ostavivši za sobom nasleđe kulturne devastacije, Srbija, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, izdvojila je sredstva za period od 2014. do 2020. godine za kapitalne projekte koji uključuju adaptaciju i rekonstrukciju svih krucijalnih ustanova kulture, od zgrade Narodnog muzeja, Muzeja savremene umetnosti, Muzeja Vuka i Dositeja, Galerije Matice srpske u Novom Sadu, Muzeja nauke i tehnike, Muzeja istorije Jugoslavije, Etnografskog muzeja u Beogradu, Narodnog muzeja u Zrenjaninu, Šabačke biblioteke i još mnogo drugih.

Takođe, urađeno je mnogo u cilju jačanja svih segmenata kulturnog nasleđa, ali i ekonomskog prosperiteta Republike Srbije, gde se sa dna evropske lestvice sada pretenduje da budemo lideri u regionu i za osam godina postigli smo rezultate koji su bili nezamislivi i bolji nego u zadnjih 50 godina, pritom, suvereni u vođenju sopstvene politike, ali dosledni u pristupu evropskim integracijama. Od pomoći penzionerima i građanima do zdravstva, gde su plate sada dvostruko veće, vojske i policije, izdvajanja za lečenje najmlađih u inostranstvu, borbe protiv bele kuge, sve su to frontovi na kojima se lavovski bori Aleksandar Vučić. Njegova je ideja i predlog da se za svako novorođeno dete izdvoji 5.000 evra, kao i da se zadrže i poboljšaju sva ostala prava i za decu i za majke, jer bez dece ne vrede nam ni fabrike ni investicije.

Mi to kažemo, a ko je o tome pre Aleksandra Vučića razmišljao uopšte? I šta je radio bivši tajkunski režim, na čelu sa dirigentom Draganom Đilasom? Da li je to bilo njihovo zalaganje za kulturu, devastacija državne kase, ali i života uopšte, kada je grabio i otimao od porodilja? Umetnost u rasprodaji državnih preduzeća budzašto, u cilju nagomilavanja milionskih suma novca na svoje račune po poreskim rajevima i pokoji „porše“ za njegove satrape. To je bilo to.

Da, ta njihova kultura i umetnost se posebno vidi sada, kada se država grčevito bori protiv najmonstruoznijeg klana, gde u odbrani zlikovaca kao konsiljere prednjači prima balerina iz Morovića Marinika Tepić.

Očigledno su za nju koljači samo orkestar sa kojima će ona da svira u istu tikvu protiv države i predsednika. Ne smeta joj što su to samo izvođači simfonije smrti.

U duhu svoje jezive umetnosti, đavolji advokati se takmiče u odbrani zveri, gde razapinju lažima u delirijumu besa Aleksandra Vučića i njegovu porodicu po Đilasovim i Šolakovim medijima, po ustaljenom programu manipulacije, jer su svesni da se pošteni i hrabri nikada neće povući pred ubicama, lopovima i farizejima, jer sa takvima nema, niti će ikada biti kompromisa.

Neće više mafija upravljati Srbijom. Neće više kabadahije odlučivati o sudbini naše dece i svih nas koji smo decidno rekli ne pustošenju naše lepe zemlje. Tako je rekao narod Srbije, a njegova se ne poriče. Živela Srbija!
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Hvala, gospodine Jevtoviću.

Preostalo vreme poslaničke grupe je 18 minuta.

Reč ima dr Boban Birmančević.
...
Srpska napredna stranka

Boban Birmančević

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Poštovani predsedavajući, poštovana ministarko sa saradnicima, poštovane kolege narodni poslanici, poštovani građani Srbije, kultura je svakako jedan od temelja svake ozbiljne države i naravno i naše države Srbije i kao takva mora biti tretirana sa posebnom pažnjom i svaki zakon koji se odnosi na kulturu mora biti dobro postavljen, dobro predložen i, što je najbitnije, od strane Skupštine obrazloženo prihvaćen ili neprihvaćen.

Ovaj zakon jeste kratak, ali je vrlo precizan i jasan i, prosto, iz čitanja se odmah vidi šta je tema i šta je ono što želimo da postignemo kroz ove zakone i svakako ima moju ličnu podršku. Ima, siguran sam, i podršku skupštinske većine i to je jednostavno tako.

Sama kultura i istorija prepliću se i, prosto, protokom vremena sve dođe na videlo i sve dođe na svoje. Šta smo ostavili u kulturnom nasleđu, šta su nam ostavili preci, šta je ono što ćemo mi ostaviti našim pokolenjima sudiće neko drugi, ali ono što je bitno, bitno je da kulturu čuvamo da bude na zdravim osnovama i da je vode ljudi koji su dosledni i koji zaslužuju te pozicije u ustanovama kulture.

Upravo ovaj zakon to i definiše i pet godina iskustva u radu je minimum minimuma da bi neko uopšte mogao prihvatiti i voditi ustanovu kulture, a trebalo bi to i mora biti u osnovi za bilo koju drugu ustanovu.

Svaka investicija u kulturu mnogostruko se vraća i to je, jednostavno, nemoguće izmeriti. Žao mi je što nije tu ministarka Maja Gojković da, prosto, je pohvalim za sve ono što je uradila za ovo kratko vreme.

Svi mi koji smo u politici nešto duže znamo da se nekako kultura uvek nalazila u nekom zapećku, sklonjena kao manje važno ministarstvo, kao nešto ne toliko bitno. Upravo odnos Maje Gojković prema Ministarstvu koje vodi je i odnos Aleksandra Vučića i ovog ministarstva i ove Vlade i naravno ove Narodne skupštine.

Vrlo ozbiljno, odgovorno i za vrlo kratko vreme vidljive su promene. Ako pominjemo Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti, to su neki poznati muzeji, ali ne možemo pomenuti sve muzeje po Srbiji, biblioteke i druge ustanove kulture koje su, jednostavno, bile zaboravljene. Nisu zaboravljene, nego jednostavno su bile zakatančene. Jednostavno, nisu radile ustanove kulture gde se skupljala prašina i gde niko živ nije znao ni kada će početi i da li će ikada više raditi.

Naravno, zahvaljujući glasovima građana Srbije, Aleksandar Vučić 2012. godine preuzima odgovornost za ovu našu lepu Srbiju i uz pomoć svojih saradnika, koalicionih partnera i narodnih poslanika i ministara i uz pomoć građana dolazimo u status gde možemo da mislimo o svemu i mislimo o svemu, gde pokušavamo da popravimo sve ono što se može popraviti i gde postižemo rezultate bolje nego što smo i sami mogli očekivati.

Kada je kultura u pitanju, svaka čast i ozbiljna pohvala svima onima koji su u ovih godinu i po dana korone uspeli da, koliko-toliko, između ostalog, bar sačuvaju te ustanove, da uspeju da nešto i urade, da budu na usluzi, jer su, između ostalog, i ustanove kulture tu da bi otvorile vrata našim građanima, jednostavno uspele da opstanu za ovih godinu i po dana i na tome jedna velika pohvala.

Ono što svakako nije za pohvalu to je i ponašanje i pokušaj ljudi iz opozicije… Mada, prosto je i pitanje da li zaslužuju i naziv opozicija. Lično sam stava da neko da bi bio i da bi nosio naziv opozicije on bar mora da se ponaša i da misli u interesu građana i u interesu građana da radi tako da država bude jača.

Ova opozicija misli isključivo o sebi i misli kako da što bolje ili da što više utiče na urušavanje naše države ne bi li na taj način urušili Aleksandra Vučića, pa bez obzira što bi cena bila skupa i što bi se odrazilo to i na samu državu i na građane. Takvi ljudi pitanje je da li su i opozicija, ali o tome neka misle oni.

Ono što je svakako bitno i to je jednostavno tako, kako se borimo za Srbiju, svako na svojoj poziciji, svako na svom nekom mikro planu, bez obzira na kom nivou i na kom mestu radi i živi u Srbiji, prosto, tako će nam u Srbiji biti.

Evo, ne bih dužio, pošto smo danas čuli dosta argumenata i zaista jedna iscrpna rasprava o važnim pitanjima. Iskoristio bih ovo, i time ću završiti, da čestitam svima onima koji su osvojili medalje na Olimpijadi, koji su se borili za nas. Svaka čast Milici na zlatu, ali i Mikecu na srebru. Svaka čast i Tijani i košarkašima na bronzi. Te njihove medalje dokaz su da možemo i da jesmo jaki i da jesmo veliki. Svaka čast i onima koji nisu osvojili medalje, koji su ispali u prvom krugu, ali su se borili za našu Srbiju i svaka čast njima.

Oni koji nisu ni pokušali, oni neka vide šta će sa sobom. Svaka podrška svim zakonima koji donose dobrobit ovoj Srbiji. Svaka podrška svima onima koji se bore za Srbiju i za naše građane.

Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.

Reč ima Aleksandar Mirković.

Whoops, looks like something went wrong.