| 21.10.2020. | Odluka o izboru predsednika Narodne skupštine |
usvojen
|
Poštovana predsednice, uvažene koleginice i kolege, kao što znate, rasprave o pravosuđu često se svode samo na dve krajnosti, ili se od reformi u pravosuđu očekuje da reše sve društvene probleme promptno ili se o pravosudnim zakonima govori isključivo sa tehničkog aspekta, što u suštini u samoj stvarnosti ili u praksi retko ko može i videti.
Kao i obično, istina je negde između i zato pravosuđe ne treba posmatrati kao neko potpuno savršenstvo, već kao nešto što mora biti za početak uređeno, stabilno ali i predvidivo, da bi država mogla da funkcioniše.
Upravo zato važno je da današnji set pravosudnih zakona posmatramo kao jednu celinu, a ne kao niz zakona odnosno delova zakona o kojima danas razgovaramo i ne treba ga posmatrati kao sistem koji šalje određenu političku poruku već naprotiv, kao pokušaj da se odgovarajući pravosudni sistem dovede u takvo stanje u kome može funkcionisati najnormalnije, a na način na koji će građani osetiti tu funkcionalnost koju bi trebalo da postignemo ovakvim izmenama.
Iz tog razloga rekla bih da se ovi zakoni odnose na strukturne izmene koje podrazumevaju prevazilaženje problema koji su se godinama nagomilavali i koji će na ovaj način, jasnim izdvajanjem ingerencija, pre svega, dovesti do toga da sam sistem funkcioniše na jedan bolji način.
Ni jedan zakon sam po sebi ne može da popravi sistem, ali skup međusobno povezanih i usklađenih zakona i te kako može. Zato je veoma važno da podvučemo činjenicu da pravosuđe ne može da radi efikasno ako nadležnosti međusobno između institucija nisu podeljene na odgovarajući način ili ukoliko se nadležnosti prebacuju sa jedne na drugu instancu na način koji nije dovoljno jasan, tako da se u čitavom tom sistemu odluke gube u svim tim složenim procedurama.
Zato smatram da suština današnjeg seta pravosudnih zakona upravo leži u tome da se jasno razgraniče uloge koje imaju institucije i instance u ovoj zemlji kada je reč o pravosudnom sistemu.
Onda kada svako zna svoj okvir delovanja, smanjuje se prostor za sukob interesa između različitih institucija, ali sa druge strane smanjuje i potencijalna opasnost od vršenja pritisaka, bilo spolja, bilo iznutra, što omogućava rad pravosudnih organa bez bilo kakvog opterećenja, a samim tim predstavlja i preduslov za jednu sigurnu i stabilnu pravnu državu kao što je naša zemlja.
6/2 GD/LjL
Zakoni o kojima danas razgovaramo polaze od jedne važne pretpostavke a to je da pravosudni sistem ne treba reformisati tako što će se uvoditi nove strukture, već tako što će se na osnovu postojećih struktura odgovarajućim izmenama sistem prilagoditi ne samo aktuelnim dešavanjima već i svim onim društvenim promenama koje prate jedno društvo.
Da bi pravosuđe bilo efikasno, ono u svakom smislu mora pratiti sve društvene promene u kojima se nalazimo. Tu mislim i na broj predmeta, ali i na kretanje stanovništva, na razvoj pojedinih gradova, opština i delova Srbije i mislim da se predloženim izmenama zakona upravo jedan ovakav cilj i postiže.
Naravno, takve odluke nisu popularne, nikada nisu ni bile, ali su neophodne i ukoliko želimo da pravosudni sistem funkcioniše na odgovarajući način i na način koji je primenjiv građanima Srbije i kao takav dovoljno vidljiv da mogu da osete razliku između onoga kako je funkcionisao kada institucije nisu imale dovoljno jasna razgraničenja u pogledu ingerencija.
Još jedna stvar koju bih volela da pomenem danas jeste da koliko god to lepo zvučalo pravosuđe zapravo ne dobija autoritet glasnim obećanjima, već dobija autoritet tako što ćemo dosledno, najpre ćemo doneti odgovarajuća pravila koja će imati direktnu primenu prema građanima a nakon toga ih i dosledno slediti u njihovoj primeni. To se postiže na osnovu dovoljno obrazloženih zakona i uređenog usaglašavanja različitih zakonskih odredbi.
Sve to stvara jedan čvrst temelj na kome se zasniva svaka država i državni sistem, pa i naš, i bez čvrstih temelja ne bismo ni mogli da govorimo o efikasnoj državi, a još manje o pravnoj sigurnosti kojoj svi zajedno težimo.
Zato će Socijaldemokratska partija Srbije u danu za glasanje podržati navedene predloge zakona, polazeći pre svega od pravne sigurnosti koju sam malo pre pomenula, pravne sigurnosti jedne države koja pre svega ne zavisi od broja zakona koje ćemo doneti, već zavisi od toga kako ćemo dosledno primenjivati te zakone koje smo u Skupštini obrazložili na jedan odgovarajući način. Jer, ako imamo okvir, onda imamo i način na koji možemo da delujemo, a onda imamo i pravnu sigurnost koja kod građana uliva poverenje. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Poštovana predsednice, uvažene koleginice i kolege, kao što znate, u svakoj državi postoje trenuci kada politika mora da pokaže zrelost, a ne snagu i izbor sudija Ustavnog suda je upravo takav trenutak. Mi danas ne donosimo odluku koja je laka, već odluku koja je važna, i to je suštinski odluka kojom pokazujemo poverenje koje imamo u Ustav naše zemlje.
S tim u vezi, rekla bih da se pred nama ne nalaze samo imena za koja treba glasati u danu koji za to bude određen, već se pred nama nalaze ljudi koji će onda kada svi drugi govore imati snage da ćute, odnosno kada svi ćute imati hrabrosti da govore u ime Ustav i pravnog poretka naše zemlje. Zato sam mišljenja da, bez obzira na to da li govorimo o sudovima opšte nadležnosti ili o Ustavnom sudu, moramo voditi računa o
19/3 TĐ/JG
tome da naša retorika bude dovoljno argumentovana i da imamo svest o tome da svaka reč koja je izgovorena u plenumu, a koja se odnosi na ovu temu, ima odgovarajuću težinu koja prevazilazi svakodnevnu politiku. Dakle, ova tema nije i ne sme biti teren na kome će se igrati politička utakmica.
Važno je da se zapitamo šta zapravo znači biti narodni poslanik u trenutku kada donosimo jednu ovako važnu odluku kojom oblikujemo sudbinu svih građana kako danas, tako i nekih budućih generacija, da li je to samo odgovornost koju imamo prema sebi kao nosiocima određene funkcije, da li je to odgovornost koju imamo prema politici koju zastupamo ili nešto sasvim drugo.
20/1 AL/IR 13.20 – 13.30
Mislim da naša odgovornost prevazilazi prethodne dve i da kao takva ona ima jaču težinu, odnosno da predstavlja odgovornost prema nekoj budućoj deci, prema nekim budućim generacijama kojima stvaramo pravni okvir u kome će oni rasti i razvijati se.
Tokom studiranja moj profesor Ustavnog prava trudio se, uporno ponavljajući, da na nas prenese jedan važan postulat. Očigledno da je u tome i uspeo, mada mi u tom trenutku nismo razumeli kao studenti prve godine prava šta zapravo to znači. On je isticao da ne postoji savršen propis, već da postoji samo odgovor na primenu propisa.
U tom smislu ja ću se potruditi da ispred Socijaldemokratske partije Srbije posmatram izbor za sudiju Ustavnog suda baš u kontekstu ovog postulata koji je na nas, koji je konkretno na mene preneo moj profesor za vreme studiranja.
Kao prvo, od sudije se ne očekuje da nekritički i slepo slede postojeća rešenja, već se od njih očekuje da ih najpre razumeju, ukoliko ih razumeju biće u mogućnosti da ih unaprede, pa tek onda sledi primene koja mora biti u skladu sa Ustavom i pravnim poretkom naše zemlje.
Zašto je to važno? Pa, zato što Ustavni sud nikada nije ni bio samo arbitrarni tumač zakona, već je to institucija koja predstavlja most između stvarnog i realnog života sa jedne strane, a sa druge strane između zakona koji se ovde donose. I zato je veoma važno pratiti društvene trendove i pratiti atmosferu u društvu, kako bi se odgovarajući propisi prilagodili upravo onome što je građanima i potrebno.
Iz tog razloga, ja ponavljam još jednom, da izbor sudija Ustavnog suda nije i ne sme biti pitanje političkih preferencija, niti trenutnih interesa.
Opet, sa druge strane, složićete se sa mnom da pravosudni sistem ne živi u svojevrsnom vakumu, nego on predstavlja sinergiju između svih ostalih drugih društvenih okolnosti i aktivnosti i zato se pred pravosuđem o našoj zemlji nalaze tri i te kako važna izazova koja će pravosuđe na čelu sa Ustavnim sudom i sudijama, koje ćemo birati u danu za glasanje, koje će morati kontinuirano da prevazilaze.
Tu, pre svega, mislim na modernizaciju pravosuđa. Kada kažem modernizacija ne mislim samo na tehničku već i organizacionu, kadrovsku i normativnu organizaciju i modernizaciju pravosuđa, a biografije kandidata koje imamo ispred sebe govori u prilog tome da ovi kandidati i profesionalno, ali i generacijski mogu da odgovore ovom izazovu, odnosno ovom zadatku i u tom smislu rekla bih da njihova prednost ne leži u njihovim godinama, već u kapacitetu da razumeju stvarno stanje i potrebu društva u kome se danas nalazimo, i da s tim u vezi prate savremene tehnologije i kao takve primene i u sudskim postupcima i sudskom postupanju.
Drugi i te kako važan izazov jeste transparentnost rada sudova i u tom smislu otvorenost sudova prema javnosti, iako se shvata na neki drugačiji način, ne ugrožava sudijsku nezavisnost, naprotiv, ona je jača, jer u uslovima visokog stepena složenosti svih društvenih odnosa i društvenih zbivanja, u kojima se danas nalazimo, transparentnost jeste osnovni mehanizam jačanja legitimiteta sudske vlasti.
I poslednji izazov, ali ne i najmanje važan, jeste efikasnost u radu sudova koji pre svega zahteva preciznost definisanja samog pojma efikasnosti. Zašto to kažem? Pa zato što se u javnosti često ističe da sudovi nisu dovoljno efikasni, da postoje brojni predmeti stari koji još uvek nisu rešeni, zatim, da postupci traju duže nego što bi to trebalo u skladu sa odgovarajućim načelima.
20/2 AL/IR
Međutim, ja bih se tu pozvala na jednu pravnu teoriju, odnosno maksimu koja je i te kako poznata pravnicima, a to je ko brzo sudi, žuri da se kaje. Zato sam mišljenja da sudije i sudstvo, generalno pravosudni sistem nema u svojoj biti kao prevashodnu funkciju brzinu samu po sebi, već da ona mora na osnovu promišljenih postupaka, postupajući u skladu sa Ustavom i pravnim propisima da donese odluku koja će biti pravedna, pravična, zakonita i kao takva ulivati pravnu sigurnost svih građana.
U prirodi svakog čoveka jeste da teži ka savršenosti i na tom putu u svakodnevnom životu često se suočavamo sa time da imamo potrebu da ističemo stvari koje su loše, odnosno koje želimo da popravimo, gde negde u drugi plan stavljamo sve one situacije ili dobre primere koje smo i sami postigli u svom životu. Tako je i u pravosudnom sistemu.
Mislim da iz tog razloga treba govoriti i o nekim dobrim primerima prakse pojedinih sudova, kako bi se pre svega prošila svest o tome da nisu svi sudovi na nivou koji nije moguće popraviti, odnosno da ima i te kako dobrih stvari koje pojedini sudovi u Srbiji rade, ali ukoliko nedovoljno govorimo o njima, onda svest o tome zapravo i ne postoji.
Kada to kažem, mislim na Apelacioni sud u Nišu. Recimo, on već godinama unazad u potpunost realizuje program rešavanja starih predmeta. Tako da, oni u ovom trenutku praktično i nemaju zaostale predmete koji se nalaze u fazi apelacije, što jasno pokazuje da uz dobru organizaciju može doći do optimalnih rezultata, odnosno mogu se postići visoki standardi efikasnosti bez ugrožavanja obavljanja svakodnevnih zadataka sudova.
Takođe, posebnu pažnju zaslužuju i prekršajni sudovi, jer oni predstavljaju često prvu, ali i jedinu tačku susretanja građana sa pravosudnim sistemom i upravo je možda ta stepenica, odnosno prekršajni sud jeste oličenje percepcije građana prema pravosudnom sistemu uopšte i možda njemu treba posvetiti malo više pažnje.
To kažem iz razloga što se upravo u ovom segmentu pravosuđa nailazi na najveći broj problema sa kojima se građani suočavaju, a samim tim i stvaraju neku potpuno drugačiju sliku o pravosuđu. Mislim na dostavljanje poziva. Mislim na obezbeđivanje prisustva stranaka i mislim na izvršenje sankcija.
U velikim gradovima kao što su Beograd, Niš, Novi Sad, procenat uspešnih dostava pisama često ne prelazi 20%, što direktno utiče na trajanje samih postupaka, ali i na stupanje zastarelosti u pojedinim slučejevima.
Međutim, ni to nije nemoguće prevazići. Najbolji primer za to jeste grad Novi Pazar. Prekršajni sud u Novom Pazaru već nekoliko godina unazad, svakog januara, obnavlja svoj ugovorni odnos sa omladinskom zadrugom i to tako što za poslove dostavljanja angažuje kurire koji dalje raznose prema pojedinim delovima grada pisma, čime je u velikom meri ubrzano dostavljanje dokumenata strankama, a samim tim i dolazi do sprečavanja produženja trajanja postupaka, ali i opasnosti od potencijalnog postupanja zastarelosti.
Međutim, da bismo realizovali sve ove ciljeve koje imamo pred sobom i koji se odnose na unapređenje pravosudnog sistema, mi otvoreno moramo razgovarati o još jednoj veoma važnoj temi, a to je tema integriteta samih sudija.
Prema istraživanjima do kojih sam došla pripremajući se za ovu današnju sednicu, odnosno raspravu, naišla sam na podatak da je percepcija korisnika sistema pravosuđa o integritetu sudija povoljna, ali da još uvek nije na potpuno zadovoljavajućem nivou.
20/3 AL/IR
Istraživanja pokazuju da nešto više od polovine građana ocenjuju integritet sudija kao visok, dok čak 85% ispitanih navodi da se sudija tokom postupka prema njima ponašao profesionalno. Da li je to dovoljno? Nije, ali posmatrano regionalno, najprofesionalniji odnos sudija imamo u Vojvodini, što je za svaku pohvalu, dok je relativno najmanja u južnoj i istočnoj Srbiji. Dakle, to su indikatori koji potencijalno mogu usmeriti pažnju i nas koji o tome odlučujemo, ali i onih koji predlažu izvesna poboljšanja u kom smeru treba razmišljati kada je reč o tome.
Na kraju, dozvolićete mi samo na kratko da se direktno obratim kandidatima, o čijem izboru danas odlučujemo. Mislim da ne postoji nijedan propis, niti institucija koja može garantovati nezavisnost sudija ukoliko oni sami tu nezavisnost ne nose u sebi, ako ne proizilazi iz njihovog ličnog integriteta.
Nezavisnost sudija počinje od savesti, a savest je najbolji saveznik pravde.
Od vas se očekuje stručnost, nepristrasnost i odgovornost. Ono što je važno jeste da raspravite sporna pitanja, da ujednačite sudsku praksu, da primenite zauzete pravne stavove i sigurna sam i uverena ispred Socijaldemokratske partije Srbije da rezultati vašeg rada neće izostati.
Možda najvažnije jeste – budite sudije i van sudnice, jer pravosuđe se ne unapređuje samo presudama, već i profesionalnim stavom i ponašanjem i svojim ličnim primerom. Sve dok sudije kvalitetom svoje ličnosti, svojim ponašanjem van suda, svojim poštenjem, ophođenjem prema građanima i ličnim primerom stiču integritet i poštovanje, dotle će i institucije koje oni predstavljaju biti poštovane.
U tom smislu, želim da verujem da će izbor koji budemo napravili zaista odgovarati svim ovim principima o kojima sam sada govorila i kako ne bih dužila, što kaže najveći rimski pesnik Horacije, istina se izgubi u suvišnom raspravljanju i iz tog razloga ja ću ovde svoju diskusiju završiti. Zahvaljujem na pažnji.
21/1 MV/MJ 13.30 – 13.40
Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministri, koleginice i kolege narodni poslanici, pre nego što se osvrnem na sporazume koje danas imamo na dnevnom redu, imam potrebu da u ime Socijaldemokratske partije Srbije izrazim duboko žaljenje zbog neprijatnosti koje smo protekle nedelje imali u ovoj sali. Iskoristiću ovu priliku da pozovem sve političke aktere da smire tenzije, da dijalogom pokušamo da prevaziđemo trenutnu krizu u društvu, jer nasilje nikada nije bilo, niti će ikada biti način na koji je neophodno realizovati, odnosno izraziti svoju političku volju. U tom smislu, veoma je važno da sebi postavimo pitanje kakvu smo sliku poslali svetu.
Da li svako od nas ima odgovornost prema svojoj deci i da li smo svesni toga da svojim ponašanjem dajemo potpuno pogrešne modele koje će možda sutra usvojiti? Zato još jednom kažem, ne smemo dozvoliti da kao što smo protekle nedelje imali situaciju da u ovoj Skupštini budu bačene dimne bombe, da se povređuju koleginice i kolege narodni poslanici, jer to zaista nije način na koji bi trebalo da izražavamo i manifestujemo svoje različite političke stavove i svoja različita politička razmišljanja.
Građani koji prate rad Republike Srbije žele da znaju na koji način njihovi izabrani predstavnici sprovode politiku za koju su se zalagali pred izbore i imaju pravo na to da budu upućeni u odluke koje donosi Vlada, a nakon toga usvaja Skupština, a tiču se svako kvaliteta njihovog života i životnog standarda uopšte. Veliki broj takvih odluka jeste lokalnog karaktera i uglavnom se odnosi na komunalne probleme i komunalni sistem, koji je kao takav najvidljivi i najneposredniji i kao takav najjače utiče na sam kvalitet i način svakodnevnog života građana.
Međutim, postoji veliki broj odluka koje se moraju donositi isključivo na državnom, odnosno na republičkom nivou. Iz tog razloga je jako važno da o njima razgovaramo na jedan sistematičan način, odnosno na način na koji ćemo te probleme, ali i rešenja tih problema približiti građanima, jer se oni odnose direktno na njih i utiču ne samo na njihov životni standard, već i na njihovu privrednu, ali i poslovnu aktivnost u svakodnevnom životu.
Kao što znate, Srbija se kao i čitav svet suočava sa problemima koji su nastali kao rezultat globalnih, ali i geopolitičkih izazova i promena i vrlo često su van domašaja rešenja, odnosno delovanja samo jedne države i potpuno je prirodno da se od svake države, pa i od naše, očekuje da donose takve odluke koje će u velikoj meri pokušati da ublaže sve negativne efekte globalnih promena koje trenutno u svetu imamo, ali i da prilagodi svoju politiku svakodnevnim uslovima tržišta i zaštiti svoje građane od nepovoljnih uticaja onoliko koliko je to u njenoj nadležnosti, odnosno u njenim ingerencijama.
Jedan od problema koji utiče na živote svakog od nas, odnosno na svakog pojedinca i njegovu porodicu, ali i na kompanije koje rade u Srbiji, jeste svetska energetska kriza i ona iako postoji nekoliko godina unazad, čini se da je postala intenzivirana od trenutka kada su nastali sukobi u Ukrajini, što je za posledicu imalo smanjenje evropskih zaliha gasa, a sa druge strane, imamo konstantni rast cena gasa i struje širom Evrope i to je jedna od stvari kojom se svaka država mora pozabaviti kako bi sprečila negativne efekte jedne ovakve krize koja postoji svuda u svetu.
Osim toga, Srbija se suočava i sa jednim dodatnim izazovom, a to su sankcije koje prete NIS-u i potpuno je prirodno da građani sa pravom očekuju da država pokuša da odgovori na jedan ovakav problem, da pronađe rešenje, a posebno imajući u vidu da cene energenata i njihova dostupnost na tržištu variraju sa jedne strane, a sa druge strane, njihova cena vrlo često bude promenljiva i ona zaista može uticati na njihov svakodnevni život, aktivnosti i na planove koje svi građani imaju.
Kada već govorimo o energetici, ja sam uverena da država ulaže velike napore da građani u što manjoj meri osete ove posledice. I u tom smislu, ja bih pohvalila odlaganje sankcija NIS u narednih 30 dana, o čemu je juče govorila i ministarka Đedović Handanović.
Osim toga, mi danas na dnevnom redu imamo i sporazume koji predstavljaju značajan deo dugoročnog odgovora naše države na energetsku krizu u kojoj se nalazimo, a koji istovremeno omogućava Srbiji da kroz investicije u obnovljive izvore energije ne samo unapredi životnu sredinu i kvalitet životne sredine, već u budućnosti učini Srbiju manje zavisnom od uvoza energenata, što će u velikoj meri uticati na njene svakodnevne aktivnosti.
Vlada je već u prethodnom periodu zaista pokazala da je posvećena na zelenoj energetskoj tranziciji, tako da pored ulaganja u nove kapacitete, veliki napredak u oblasti energetske sigurnosti i efikasnosti, može se ostvariti modernizacijom i unapređenjem postojećih proizvodnih kapaciteta od kojih neki postoje još iz perioda Savezne Federativne Republike Jugoslavije, stara su i po više od pola veka, i kao takva su vrlo neefikasna, što sa druge strane u velikoj meri utiče na to kakva će njihova produktivnost i biti. Upravo u tom smislu pred nama je ugovor sa Evropskom investicionom bankom koji će omogućiti neophodne investicije za rehabilitaciju HE „Bistrica“ i reverzibilne HE „Potpeć“ na Limu. Ona će osigurati da navedene hidroelektrane koje su stare više od pola veka budu spremne da bezbednije i efikasnije rade i služe nekim budućim generacijama možda 30, 40 ili 50 godina.
Sve ove investicije u hidroelektrane u Srbiji osiguraće budućnost našeg elektroenergetskog sistema, takođe uzimajući u obzir da je reč o obnovljivom izvoru energije omogućiće se jedna stabilnija baza, kao i buduća tranzicija ka još čistijim izvorima energije.
Kao što sam pomenula u svom uvodnom delu izlaganja, vidimo da zbog geopolitičke situacije cene gasa mogu biti izrazito promenljive iz tog razloga njihova nabavka i snabdevanje tržišta mogu biti ugroženi. Mi se do sada nismo suočili sa nestašicom ovog energenata i nadam se da to Srbija u budućem periodu neće ni dozvoliti, jesmo sa izvesnim porastom i rastom cene, ali se one i dalje drži u granicama koje su prihvatljive i u granicama koje su podnošljive u skladu sa svim ostalim tržišnim uslovima koje trenutno imamo. To, naravno, ne treba da ne znači da Srbija ne treba da razvija alternativne izvore toplotne energije kako bi se što više oslonila na neke sopstvene i obnovljive resurse, a manje zavisila od spoljnopolitičke i situacije, ali i spoljno političkih dešavanja.
Upravo je jedan takav iskorak u razvoju sopstvenih izvora toplotne energije, o čemu je juče ministar govorio, to je Projekat za izgradnju solarno-termalne elektrane u Novom Sadu. U tom smislu toplotna energija je proizvedena na održiv način pokrivaće više od 20% potreba Novog Sada za grejanjem, čime će se zameniti potrošnje više od 16 miliona kubnih metara prirodnog gasa i ovo zaista jeste jedna od mera kojoj treba kao država da težimo.
Složićete se sa mnom da je pred nama jedan ozbiljan posao, pre svega, u oblasti upravljanja otpadom, posebno iz razloga što živimo u svetu kao i u društvu visokog konzumerizma gde svako domaćinstvo generiše znatno više otpada nego što je to bio slučaj u nekim prethodnim godinama, pa mogu reći i decenijama, pa u tom smislu mi danas razgovaramo i o ratifikaciji ugovora o zajmu između Srbije i Evropske banke za obnovu i razvoj, a koji se upravo odnosi na unapređenje upravljanja čistim otpadom u velikom delu Srbije.
U tom smislu imamo ugovore programa čvrstog otpada u Srbiji koji obuhvataju upravljanje čvrstim otpadom u 47 jedinica lokalne samouprave i složićete se sa mnom da deponije i divlje deponije zaista predstavljaju veliki problem svake jedinice lokalne samouprave i u velikoj meri mogu uticati i na zagađenost vazduha u ovim životnim sredinama, ali i na sve ostale aspekte, imajući u vidu da komunalna preduzeća koja se bave ovim pitanjima nisu u mogućnosti da očiste onoliko koliko smo mi u stanju da uprljamo, tako da smatram da ćemo jednim ovakvim ugovorom, odnosno ratifikacijom ugovora zaista biti napravljen jedan veliki iskorak u pogledu načina upravljanja čvrstim otpadom, odnosno regulisanja deponija tj. pretvaranja nesanitarnih u sanitarne deponije na dobrobit svih građana Srbije.
Još jedna od stvari koju bih pomenula jeste da ukoliko pitate naše građane, odnosno ljude koji žive u Srbiji – šta je za njih najveće bogatstvo? Uverena sam da je jedan od prioriteta koje bi tom prilikom izgovorili jeste voda. Na sreću, Srbija jeste blagoslovena i bogata izvorima čiste vode ili bar na izvoru čistim rekama i na nama je da to bogatstvo očuvamo, odnosno da ulažemo u reke kako ne bismo zadržali trend koji, nažalost, trenutno imamo, a to je da predstavljamo zemlju koja ima jednu od najzagađenijih reka u čitavom ovom regionu. Mislim da se ovim merama koje trenutno Vlada preduzima jedna ovakva situacija, ne samo u regionu, nego i u Evropi drastično menja kada je reč o Srbiji u pogledu načina na koji postupa sa svojim prirodnim resursima.
Osim benefita koje sam pomenula, važno je da istaknem da će realizacijom ovog projekta Srbija ispuniti svoje preuzete međunarodne obaveze u procesu pristupanja EU u okviru pregovora za klaster četiri, kao i ispunjenju ciljeva Agende 2030 za održivi razvoj i Zelene agende za Zapadni Balkan i ne smemo zaboraviti da svi ovi sporazumi, zakoni i konvencije koje donosimo u parlamentu nose sa sobom mnogo veću težinu od neposredne primene koju ona ima prema građanima Srbije, odnosno njima se ispunjavaju brojne međunarodne obaveze koje je Srbija na sebe preuzela i čije odlaganje prosto nije dopustivo i koje ona mora sprovesti kako bi nastavila svoj put ka EU.
Pored svega iznetog, poštovane kolege, želela bih da se osvrnem na dva, po meni, veoma važna predloga zakona koji će, sigurna sam, doprineti većoj ekonomskoj saradnji, zatim liberalizaciji trgovine i investicijama između Egipta i Srbije, odnosno Ujedinjenih Arapskih Emirata i Srbije. Mi smo dosta juče slušali na ovu temu, kao i o benefitima koje će ovi ugovori i ta slobodna trgovina zaista imati za naše građane i za našu privredu uopšte i mislim da se ovi ugovori javljaju kao posledica jedne aktivne diplomatske saradnje naše zemlje za svetom, pored veoma značajnih uspeha koje je ona postigla na polju bilateralnih odnosa, a sada i multilateralnih odnosa, što je doprinelo širenju sporazuma o slobodnoj trgovini. Potpisivanjem ovih sporazuma, odnosno njihovim usvajanjem, srpski privrednici, odnosno proizvođači u Srbiji, što je i te kako važno pomenuti, stekli su povlašćeni položaj na tržištu od preko 1,3 milijardi ljudi, što im omogućava da svoje proizvode plasiraju na jedno otvoreno tržište pod potpuno povoljnim uslovima kako bi ispunili i svoje sopstvene ekonomske ciljeve.
Predlogom zakona o potvrđivanju Sporazuma o slobodnoj trgovini između Vlade Republike Srbije i Vlade Arapske Republike Egipta u velikoj meri će povećati inače dobre dugogodišnje ekonomske odnose sa ovom zemljom, kao i diplomatske odnose i doprineće, naravno, bržem razvoju i unapređenju naših trgovinskih odnosa, kao i stvaranju uslova za podsticanje investicija. Osim toga, ovaj sporazum obezbeđuje da Srbija kao jedina zemlja u regionu ima preferencijalni pristup u trgovinskim odnosima sa Egiptom, odnosno zemljom koja ima preko 112 miliona stanovnika. Osim toga, očekivanja su da će se primenom ovog Sporazuma o slobodnoj trgovini koji obuhvata više od 16.000 proizvoda obim trgovine povećati za čak 400% Složićete se sa mnom da su to zaista impozantne cifre i da ne sme izostati efekat ovakvih sporazuma na našu privredu.
Takođe, ono što je važno da pomenem jeste da je Egipat druga najveća privreda u arapskom svetu, posle Saudijske Arabije, što ovom sporazumu daje veći značaj i govori u prilog obrazloženju koje sam malopre navela.
Drugi predlog zakona na koji bih posebno ukazala pažnju jeste Predlog zakona o potvrđivanju Sveobuhvatnog sporazuma o ekonomskom partnerstvu između Vlade Republike Srbije i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata. Bilateralni odnosi između Republike Srbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata su tradicionalno i bliski, ali i prijateljski i beleže stalni napredak. Potpisivanjem jednog ovakvog Sveobuhvatnog sporazuma ono se još više produbljuje nekim uzajamnim ekonomskim interesom, a u cilju dalje liberalizacije i olakšanja trgovine i investicija između ove dve strane.
Koliko su ova dva sporazuma važna za naše poljoprivrednike i kakve oni mogućnosti za izvoz naših poljoprivrednih proizvoda imaju na velika tržišta, zamolila bih ministra Martinovića da nam u kontekstu poljoprivrednih proizvoda i načina na koji će država pomoći poljoprivrednicima da oni plasiraju svoje proizvode i u kojoj meri će im jedan ovakav Sveobuhvatni sporazum olakšati da oni uopšte izađu na jedno ovakvo otvoreno tržište pod preferencijalnim uslovima i okolnostima. Verujem da država ima neki plan kako bi se jedan ovakav sporazum, ukoliko ga usvojimo u narednih nekoliko dana, što pre mogao da realizuje.
Za kraj, kao socijaldemokrata, moram da istaknem da je uslov za ekonomski prosperitet, ali i stabilnost svake zemlje njena zdrava ekonomija, ekonomija koja će se zasnivati na proizvodnji i izvozu i ekonomija koja se zasniva na javno-privatnom partnerstvu, ali i privlačenju domaćih i stranih direktnih investitora i sve to biće omogućeno upravo potpisivanjem ovih, ovakvih i sličnih sporazuma koji doprinose razvoju naše države i privrede u celini.
Još jednom na kraju bih želela da ukažem na značaju uspostavljanja jednog dijaloga u zemlji u situaciji u kojoj se danas nalazimo, jer je to jedini način da u duhu demokratije prevaziđemo svoja različita politička mišljenja.
Podeljenost u društvu koje se ne zasniva na demokratskim principima šteti ekonomiji naše zemlje i može ugroziti i stabilno poslovanje i izvore finansiranja, ali i predstavlja pretnju za povoljno poslovno okruženje koje Srbija u ovom trenutku predstavlja.
Političke podele unutar društva nisu ništa neobične i one postoje otkad je sveta i veka i politika jeste mehanizam za kanalisanje konflikta unutar jednog društva.
Međutim, stičem utisak da je to u ovom trenutku dostiglo izvesne razmere koje su potpuno drugačije od samog smisla i svrhe postojanja sučeljavanja različitih političkih mišljenja i smatram da je svako od nas svojim postupcima odgovoran za to da li će to odgovoriti na postojeću društvenu krizu njenim daljim produbljivanjem ili pokušajima da prevaziđe jednu krizu u kojoj se sada nalazimo.
Upravo u tom smislu polazeći od doprinosa SDPS za prevazilaženje jedne ovakve krize i za postupanje na način koji će ka prevazilaženju situacije koje imamo u društvu, SDPS će podržati predložene sporazume u nadi da će oni zaista uticati na prosperitet i očuvanje naše zemlje. Hvala.
Poštovani predsedavajući, koleginice i kolege narodni poslanici, ja bih uputila pitanje Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.
Naime, Zakon o visokom obrazovanju, u svom članu 39. koje je vezano za obim studija, u svom stavu 7. kaže, da osnovne akademske studije imaju od 180 do 240 esp bodova. Ovakva definicija problematična je iz najmanje dva razloga.
Prvi jeste taj, što iz ovoga proizilazi da studijski programi osnovnih akademskih studija mogu, recimo imati 200 bodova, što nije u skladu sa standardima za akreditaciju, a drugi je što se izostavlja reč „najmanje“, koja inače stoji, kao odrednica u ostalim stavovima ovog člana, a koji se odnose na druge nivoe studija, čime se ujedno ograničavaju osnovna načela Bolonjske deklaracije i sprečavaju studenti da polažu dodatne predmete, u skladu sa svojim interesovanjima, ali i potrebama.
U tom smislu moje pitanje upućeno Ministarstvu glasi – da li je moguće da se ovaj stav podeli na dva dela i to tako da glasi – osnovne akademske studije u trogodišnjem trajanju od najmanje 180 bodova, odnosno osnovne akademske sudije u četvorogodišnjem trajanju koje bi imale 240 bodova?
Na ovaj način bi se izbegla problematična tumačenja sa jedne strane, a sa druge strane jasno bi se definisalo trajanje studija na koji se broj bodova odnosi i ujedno bi se ispoštovala i načela Bolonjske deklaracije, gde studenti svojim dodatnim angažovanjem mogu da ostvare i dodatni broj bodova u svojoj diplomi.
Treba imati u vidu da trogodišnje i četvorogodišnje studije suštinski predstavljaju dva različita nivoa studija, nakon kojih sleduju i različita zvanja, pa osobe koje završe trogodišnje studije imaju 180 bodova stiču naziv pravnik, ekonomista, filolog i slično, dok onaj koji završi četvorogodišnje studije ima 240 bodova, stiče znatno veće zvanje i priznatije zvanje, jer se dodaje odrednica – diplomirani, i ona daje dodatne mogućnosti i za zaposlenje ali i označava i posedovanje nekih temeljnijih i većih znanja, ali i naprednijih kompetencija u čemu je u stvari i suština razlikovanja ova dva nivoa studija.
Takođe, važnu ulogu u pravljenju ove razlike ima i prohodnost ka samim master studijama nakon završenog studiranja, koje je u skladu sa trajanjem osnovnih akademskih studija moraju da traju jednu ili dve godine kako bi se dostigao prag od pet godina studiranja i 300 bodova za završene master akademske studije.
Sve napred navedeno ukazuje na to da se radi o velikoj razlici, da li studije traju tri ili četiri godine, odnosno da li iznose 180 ili 240 bodova. Mislim da je važno napraviti jasnu razliku u Zakonu o visokom obrazovanju i da taj način jasno bi bilo definisano da nije moguće napraviti takav program osnovnih akademskih studija koje će, recimo nositi 200 ili 220 bodova, jer trenutno zakonsko rešenje ne dozvoljava ovakvo tumačenje.
Zahvaljujem.
Uvaženi predsedavajući, koleginice i kolege narodni poslanici, pitanje bih uputila Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave, a odnosi se na funkcionisanje i rad lokalnih saveta za bezbednost.
Za početak izuzetno je važna činjenica da je sam koncept bezbednosti u Srbiji shvaćen tako da se njegov fokus premešta na bezbednost pojedinca i kad to kažem mislim na bezbednost i životne sredine i ekonomsku bezbednost i zdravstvenu bezbednost i na kraju i ličnu bezbednost svakog pojedinca u ovoj državi.
Staranje o celokupnoj bezbednosti se generalno i u suštini nalazi u ingerenciji države kroz rad MUP-a i Ministarstva odbrane, ali i lokalne samouprave na sebe moraju preuzeti deo odgovornosti, a kasnije ću objasniti i na šta tačno mislim. To znači da država u poslednje vreme zaista i kvalitativno, ali i kvantitativno zauzima jedan potpuno drugačiji pristup kada je reč o pronalaženju onih modela koji bi dali najbolje rezultate, a kako bi se građanima pre svega na lokalnom nivou obezbedila ta bezbednost i sigurnost koja im u skladu sa zakonom i Ustavom ove zemlje pripada.
Da bi se to ostvarilo svi činioci jedne lokalne samouprave moraju u tome aktivno učestvovati, pre svega kroz formiranje lokalnih tela. Tu mislim na Savet za bezbednost na nivou jedinica lokalnih samouprava, kojih u ovom trenutku ima preko 100 u celoj Srbiji.
Šta je tu sporno? Pravni osnov za osnivanje Saveta za bezbednost proizilazi iz statuta gradova i opština kao najvišeg pravnog akta svake jedinice lokalne samouprave, ali ne proizilazi iz akta više pravne snage, odnosno iz zakona. To praktično znači da mogućnost osnivanja, formiranja i samo funkcionisanje lokalnih saveta za bezbednost zavisi od volje lokalnih samouprava i zato možda treba pronaći modelitete koji će biti univerzalni na nivou cele Srbije.
Osim toga, jedan ovakav model postojanja lokalnih saveta za bezbednost daje jedan nestabilan karakter tih istih neformalnih, odnosno formalnih radnih tela na lokalnom nivou. One mogu biti privremenog karaktera. Veoma često se dešava da nemaju dobru saradnju sa svim činiocima na nivou lokalnih samouprava. Možda njihov rad upravo iz tog razloga i nije u dovoljnoj meri prepoznat i sve ovo navodi nas na zaključak i na razmišljanje da treba pronaći neki drugi model koji bi podrazumevao obaveznost osnivanja ovakvih saveta koji bi se osnivali na nivou lokalnih samouprava.
Iz tog razloga molim da se pokrene inicijativa za izmenu i dopunu onih zakonskih rešenja kojim bi se osnivanje lokalnih saveta za bezbednost postavilo kao obaveza, a ne kao preporuka koja ostavlja dovoljno prostora lokalnim samoupravama da odluče da li će ovakva tela na lokalu formirati ili ne.
Za kraj, danas je Dan sećanja na žene žrtve nasilja u porodici. Pa, zar ima bolje motiva da se kroz uspostavljanje jednog obaveznog tela u smislu Saveta za bezbednost na lokalnom nivou pruži puna zaštita ženama žrtvama nasilja na jedan kontinuirani planirani i sistematičan način. Hvala.
Hvala.
Poštovani predsedavajući, koleginice i kolege narodni poslanici, pitanje bih uputila Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, a odnosi se na medijsku pismenost, odnosno na uvođenje medijske pismenosti u obrazovni program naše zemlje.
Naime, nakon rezultata dobijenih istraživanjem, a koji su sprovedeni marta i aprila meseca 2016. godine, narodni poslanik SDPS iz Niša, Predrag Jelenković, uputio je inicijativu nadležnim ministarstvima za uvođenje medijske pismenosti u obrazovni program naše zemlje. Pitanje se odnosilo na planove koje imaju Ministarstvo prosvete i Ministarstvo kulture u pogledu uvođenja medijske pismenosti u programe obrazovanja na svim nivoima školovanja u našoj zemlji.
Kao epilog jedne ovakve inicijative i upućenog pitanja, bila je pozitivna reakcija i jednog i drugog ministarstva, i to tako što je inicijativa sprovedena u delo, odnosno medijska pismenost je zvanično postala deo programa našeg obrazovanja u srednjim školama.
Mi iz SDPS smo jako ponosni na to što smo bili inicijatori uvođenja jedne ovakve vrste pismenosti u naš obrazovni sistem, jer se u praksi pokazalo da ova vrsta pismenosti postaje sve korisnija, pre svega u sprečavanju zloupotreba kojima je društvo svakodnevno izloženo.
Složićete se sa mnom da medijska pismenost predstavlja snažno sredstvo za formiranje društvenog sistema vrednosti, ali i za kreiranje javnog mnjenja i zbog toga je razumevanje funkcionisanja masovnih medija ali i pravilno tumačenje medijskih sadržaja od izuzetne važnosti za budućnost čitave jedne zemlje i kreiranje javnog mnjenja u njoj.
U Evropi i u zemljama u okruženju upotrebljava se pojam „medijska pismenost“ i upravo iz tog razloga ja i govorim na ovaj način, međutim, u našem obrazovnom sistemu ona se nalazi pod nazivom – jezik, mediji i kultura, iako je suština ista.
Na kraju, moje pitanje se odnosi na konkretne normative. Kako je normativima o stručnoj spremi nastavnika u srednjim školama predviđeno da predmet – jezik, mediji i kultura mogu da predaju samo određeni profili nastavnika među kojima se ne nalaze komunikolozi ali i diplomirani novinari i žurnalisti, ovo moje pitanje praktično predstavlja inicijativu upućenu Ministarstvu prosvete od strane SDPS sa sagleda i njih, odnosno da ih uvrsti u ove normative, kako bi im dali šansu da ubuduće mogu biti angažovani na predavanju ovog predmeta u obrazovnom sistemu u srednjim školama. Zahvaljujem.
(Niš, 29.08.2022.)
| Funkcija | Državni organ, javno preduzeće, ustanova, druga organizacija | Izvor prihoda | Interval | Neto prihod | Valuta | Vreme obavljanja / od-do |
|---|---|---|---|---|---|---|
| Narodni poslanik | Narodna skupština Republike Srbije | Republika | Mesečno | 34000.00 | RSD | 03.08.2020 - 01.08.2022. |
| JKP Medijana Niš (izvršni direktor za pravno-ekonomske poslove) | Grad | Mesečno | 90000.00 | RSD | 01.08.2020 - | |
| Narodni poslanik | Narodna skupština Republike Srbije | Republika | Mesečno | 34000.00 | RSD | 01.08.2022 - |