Nema repliciranja.
Ako, to da sada niste naučili ja se bojim da ne postoji vreme koje je dovoljno da te stvari savladate. To su osnovne stvari.
(Ivana Parlić: Predsedniče, rekla sam član 107.)
Nema repliciranja na taj član 107. Čuo sam ja taj član 107.
(Ivana Parlić: Pominjaćemo žrtve dokle god smo u parlamentu.)
Da li vi hoćete da se glasa ili nećete da se glasa ili ste samo ustali da bi ste opet izveli ono što radite svaki put? Izvodite, znači? U redu.
(Srđan Milivojević: Javljam se za reč po amandmanu.)
Po amandmanu. Izvolite.
Hvala.
Po amandmanu hoćete? Amandmansko vreme, hoćete ili nećete?
(Borislav Novaković: Ne, pomenut sam direktno, čuli su svi, dva puta.)
Pitam vas jel hoćete da govorite po tom osnovu, da vam dam reč? Ako hoćete, dajem vam odmah.
(Borislav Novaković: Ne, pravo na repliku imam.)
Ne želite.
Po amandmanu, izvolite.
(Borislav Novaković: Pročitajte Poslovnik, imam pravo na repliku, svi su čuli…)
Nemojte da vičete, Novakoviću, dao sam reč upravo.
Upravo sam dao reč, govori čovek iz vaše poslaničke grupe, njemu smetate. Nemojte.
Može li Ćuta Jovanović da ne viče, ne čujem šta govore ljudi.
Jovanoviću, ne čujem šta govore ljudi kojima sam dao reč.
(Aleksandar Jovanović: Umirite onog tamo što viče.)
Nemojte da vičete, vi mi smetate, i meni i njemu.
Hvala, gospodine ministre.
Ne samo da su razlozi koje ste naveli realni, nego su uz put promašili i osnov i član i deo Poslovnika o kom su govorili, a da ne govorim koliko je besmisleno da se traži da bude sednica, a to tražite dok ste na samoj sednici.
Po amandmanu?
Po, amandmanu Aleksić.