Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/index.php/poslanik/8938">Milenko Jovanov</a>

Milenko Jovanov

Srpska napredna stranka

Govori

Ni u jednom trenutku nisam rekao da treba da prkosimo bilo kome i to može da se vidi u stenogramima. Prosto, ne smatram da je to infantilno ponašanje potrebno u politici generalno, a posebno ne u vođenju države.

Što se tiče odgovornosti, poziva se na odgovornost onaj ko je garantovao radove u Novom Sadu na objektu železničke stanice. To i Uglješa Mrdić traži. Bojović i Milošević koje niko nije saslušao. Direktor Infrastrukture železnice i predsednik Skupštine akcionara Infrastrukture železnice, odnosno Železnice, kako već ide formalno, nije ni važno, koji su u medijima tvrdili da je sve u redu i da oni garantuju da će biti sve uredu su potpuno izuzeti. Zašto? Od bilo kakve istrage. Tajno su davali iskaze. Zastupnici drugih okrivljenih u tom slučaju nisu mogli da prisustvuju njihovom davanju iskaza, niti su mogli da postavljaju pitanja. Zašto? Zato što je Bojović intimus rektora. Da li je zbog toga ceo univerzitet uništen da bi rektor sačuvao svoj prijatelja? Da li je to uzrok cele priče? Nego šta je nego to.

Mi se zalažemo za odgovornost onih koji su morali da budu odgovorni i morali da odgovaraju za ono što su radili, takođe, ali to se izuzima. Vi konstruišete političku odgovornost za nešto što je neko svojim, a ne tražite odgovornost onih koji su svojim potpisom garantovali da je sve uredu. To radi Uglješa Mrdić ovde ispred zgrade.

Što se tiče simbola otpora, nije ruševina ova simbol otpora. Simbol otpora je Prištinski korpus koji je rasformiran da se ne bi prkosilo, ajde da taj termin iskoristim, NATO. Pet brigada Prištinskog korpusa je rasformirano. Svi koji su se borili i rukovodili tim brigadama, Prištinskim korpusom, Vojskom Jugoslavije tada, završili su u Hagu. Da li su oni neki simboli? Da li je Nebojša Pavković neki simbol otpora? Gde je završio, kako je završio? Tako što je poslušao poslednji nalog svoje države i predao se Haškom tribunalu. Ko mu je taj nalog preneo? Tada nisu bili simboli otpora, nego je ruševina simbol otpora, a ljudi nisu simbol otpora. Hajde malo manje licemerja u tome.

Da se ovo poredi sa Hramom Hrista Spasa. Možda je ovo nekome hram, možda je zgrada Saveznog sekretarijata narodne odbrane nekome hram. Meni nije. Niti je ova vlast ikada rušila hramove. Nasuprot tome, upravo zahvaljujući Aleksandru Vučiću i ovoj vlasti, je završen konačno Hram Svetog Save. Sve ono što su radili i oni pre nas i oni pre nas i od kada je započeto, dakle, završeno je ovde najvećim ulaganjima koja su mogla da budu. I dalje se ulaže u hramove Srpske pravoslavne crkve. Dakle, ni taj argument apsolutno ne stoji.

Ono što mene ovde sada brine to su dve stvari. Prvo, nastavak, pa bogami ovde već ne da provejava, nego već veje dobro rasizam u ovoj sali. Mi smo juče imali sprdnju sa nekim zemljama koje su bile na strani Srbije kada nije bilo lako biti na strani Srbije u međunarodnoj areni, a danas imamo situaciju da Kinezima se ne vrše kontrole, ali se drugima vrše kontrole. Pa nema Kineza i nekineza. To su privredni subjekti koji rade u ovoj zemlji.

Ali, ovde očigledno taj nacionalni ili rasni predznak mora da se stavi i molim vas na to mora da se reaguje, kao što mora da se reaguje na pitanje i to je pitanje na koje bi valjalo dati odgovor – kakav to drugi oblik obojene revolucije možemo da očekujemo? Ja mislim da smo videli sve oblike, još samo pucanje sa barikada nismo videli. Barikade smo videli.

Da se podsetimo šta smo sve videli. Pokušaj potpunog kolapsa obrazovnog sistema u Srbiji, kontejner revoluciju, prevrtanje kontejnera, pravljenje barikada po ulicama, da je Beograd izgledao noćima kao Bejrut, a ne kao Beograd, pucanje u čovek ovde ispred Narodne skupštine. Šta je sledeće, koji to još oblik možemo da vidimo? Juče su se međusobno za guše hvatali. Juče su išutirali profesora koji ih inače podržava zato što je prošao kroz „ćacilend“ pa im je bio sumnjiv zbog toga, kako oni kažu, pa ga je policija spasavala od njih samih, a viče – ljudi, ja sam vaš, išao sam na koncert u Dom sindikata. To se sinoć desilo.

Sada pogledajte dokle su oni doveli atmosferu, da oni svoje biju zato što dolaze sa ove strane. Šta bi radili nekome od nas? Oni su juče izašli ispred i stajali tamo i rekli kako im je neko pretio. Nikome dlaka sa glave nije falila.

Pogledajte šta se desilo čoveku koji je prošao kroz ovaj deo i prošao kroz onu masu koju oni podržavaju. Nije se dovoljno dobro legitimisao da je njihov. Šutirali ga kao kuče, profesora Mašinskog fakulteta, a onda ovi pišu sa Mašinskog fakulteta – ljudi, ali on je potpisao svaku peticiju za nas, on je nas svaki put podržavao.

Očigledno je, sad neki poslanici kažu da je prošao onako kao je sejao tako je i požnjeo. To vam je to.

Juče onaj sa beretkom hvata za gušu Nobelovca, valjda nije znao da Nobelovac i da se Nobelovci ne hvataju za gušu, pa se svađaju, pa se tuku međusobno. Studenti sa Biološkog fakulteta mole ove sa druge strane da ne koriste i ne zloupotrebljavaju gospođu koja štrajkuje glađu. Ona sama kaže – bežite od mene, nigde vas nije bilo godinu dana. Evo to su najnoviji oblici obojene revolucije, ali sada kažu da imamo i novih. Kojih?

Nož za pojasom, prekidi skupštinskog kolegijuma kao najvažnijeg tela koji može da se održi na vajber grupi inače, ali neko je dovoljno neinteligentan da misli da je to jako važno pa da to treba da prekida nasiljem, bacanje dimnih bombi ovde, pokušaj ubistva poslanika. To ste sve probali. Šta je sledeće? Da pucate u narod? Da pucate u prolaznike? Je li to? Da li su zato došli ovi snajperisti koje BIA juri po Srbiji?

Dobro, vi se smejte. Ja se na vašem mestu ne bih smejao. Ne bih, zato što na Majdanu nisu pucali na vlast, nego na opoziciju. Vi razmislite o tome. Vas čuvaju mnogo više nego nas.

Prema tome, sve su to pitanja koja stoje u vazduhu. Koji je to novi oblik obojene revolucije? Šta još, osim građanskog rata, koji prizivaju, uzgred, već godinu dana? I oni i njihov mentor Tonino Picula i svi ostali. To rade i sada ovde, samo ne onako direktno, nego uvijeno u oblande, da se vlasti ne dosete. Dakle, šta je to obojena revolucija u drugom obliku?

Drugo, molba da se ubuduće reaguje na sve izlive rasizma u Narodnoj skupštini, bilo da se odnosi prema ljudima koji žive unutar države Srbije, bilo da se odnose na one države širom sveta koje su podržale Srbiju kada nije bilo lako da se Srbija podrži u borbi za sopstvene interese. Što se tiče svega ostalog, jasno je šta jesu, a šta nisu simboli otpora.

Što se tiče samog zakona, naravno da nećemo da ga povučemo iz procedure. Sa druge strane, Bogu hvala, postoje i Ustani sud i drugi organi pred kojima mogu…

Inače, još jedna stvar, to sam propustio. Pošto se ovde kaže – eto, opet neki sudski postupak je u toku, pa se ovim prejudicira sudski postupak itd, evo danas u vašim novinama imate ove advokate koji vam objašnjavaju da to nije tačno. Hajde dogovorite se međusobno više. Hajde dogovorite sa da li to može ili ne može. Ako može, onda napadajte. Ako ne može, onda nemojte da nas zamlaćujete. Ali, ne može istovremeno i da može i da ne može. Nije normalno da istovremeno zastupate obe opcije, i da je moguće i da nije moguće. Upadljivo suv i debeo, što bi rekao Radovan treći.

Prema tome, nadam se da će spomen obeležje i spomen soba i memorijalna soba, kako god već bude bilo, memorijal NATO agresiji i žrtvama NATO agresije biti mnogo veći simbol otpora i nečega što će i neke buduće generacije da gledaju, vide i uče iz toga, nego što je to ruševina u centru Beograda pored koje svi živi prolaze kao da je ono što jeste, na kraju krajeva, ruševina najobičnija.

Opet kažem, da nije ova vlast postavila one cirade i one slike tamo, ni toga ne bi bilo, nego bi zjapilo onako nikako. Umesto toga memorijal žrtvama NATO agresije. Umesto toga neke nove zgrade, neke nove investicije. Umesto toga korak Srbije unapred. A to, i o tome sam juče govorio, da se ne ponavljam, da ćemo u zemlji Srbiji uvek i za svaku temu imati milion onih koji su protiv i koji znaju zašto ne treba da se radi, to nije ništa novo. Kada jednog dana budemo imali takmičenje u idejama šta bi moglo da se radi, tada će nam verovatno i svima biti bolje. Hvala.
Ja sam pažljivo pročitao apele koje smo dobili od beogradskog i Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, raznih udruženja arhitekata, kao i međunarodnih organizacija „Europa Nostra“, ICOMOS, „Do.co.mo.mo“ i Savet arhitekata Evrope. Zaista sam podrobno i pažljivo pročitao sve te dopise. Juče sam ostao posle sednice i dosta sam vremena posvetio analizi svega što su poslali i, nažalost, ja zaista ne mogu da prihvatim taj njihov apel, tako da neću povući predloženi zakon. Nadam se da će oni imati razumevanja.

Što se tiče Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, to je jedna organizacija društvenih parazita koja ne radi ništa pod milim bogom. Od 1960. pa do 1990. godine zaštićeno je devet prostorno kulturno-istorijske celine. U Beogradu od 1990. do 2017. godine, 27 godina, nije proglašena nijedna prostorna, kulturno-istorijska celina. Toliko su ih interesovale, i vlast i njih.

Onda, nakon pauze od tri decenije, dakle, od 2017. godine, za vreme ove rušilačke vlasti, zaštićeno je 11 celina i to na predlog Vlade Republike Srbije, na predlog grada Beograda proglasilo devet prostorno kulturno-istorijskih celina u našem gradu i to: Istorijsko jezgro Beograda, Terazije, Profesorska kolonija, područje uz ulicu Kneza Miloša, Smiljanićevu ulicu, Cerak, Novi Beograd, Krunski venac, Svetosavski plato, Tašmajdan sa univerzitetskim centrom, centralna zona Novog Beograda itd. E to su vam ti.

I šta predstavljaju zavodi tog tipa? Apsolutno ništa. Samo prave probleme i lokalnim samoupravama i ljudima koji žive u zgradama. Ne mogu ništa živo da rade. Ne mogu da poprave najobičnije… Šta god ih pitaš, ne može. Za svaki papir moraš da čekaš mesecima. Svaki papir moraš da čekaš ne znam ni ja koliko da im dune da ti pošalju odgovor da li nešto može ili ne može. Zgrade nam propadaju, krovovi prokišnjavaju, ali dok se zavod seti da da svoje mišljenje, sve ode do vraga. I oni su se setili nekome da nešto kažu, neradnici za visoke plate?

Apsolutno me ne zanima šta će oni da kažu. Da su nešto hteli da kažu, smislili bi na vreme, pa bi nešto smislili godinama unazad šta da se radi sa tim objektom.

Najzad, kada kažu da je to simbol otpora NATO agresiji, ne simbol otpora NATO agresiji će biti onaj memorijal koji ćemo tamo da napravimo, a ja sada pitam a šta je simbol otpora, koja ruševina je simbol otpora u Drugom svetskom ratu, zakonom zaštićena da ne sme da se popravlja? Kako se zove? Gde se nalazi? Pa nije valjda da nismo učestvovali u Drugom svetskom ratu? Doduše, na „Netfliksu“ nismo. Pusti Tjentište, to je napravljeno posle. Znači, koja uništena zgrada u Drugom svetskom ratu je simbol otpora Drugom svetskom ratu? Kako se zove? Koja je zgrada uništena u Prvom svetskom ratu ostala kao simbol otpora u Prvom svetskom ratu? Koja zgrada je uništena ne znam ni ja više kada, jer je simbol otpora u svim ratovima o kojima smo učili? Pa, nema. Ne postoji. Zašto? Pa, zato što je simbol pobede da nastaviš dalje, a ne da ostaneš zarobljen u prošlosti, da živiš u ruševinama, ali to neko ne razume.

To što imaju podršku ovih neradnika iz raznoraznih zavoda, to me uopšte ne čudi, jer oni ljudi služe da sve zaustave. Oni ljudi služe da se ništa ne rade. Oni se boje da ako oni krenu da daju te dozvole, da će njihovo postojanje biti bespredmetno, pa se onda niko neće setiti da postoje. Koliko god puta je traženo od Zavoda u Subotici svašta, znači, govorim za grad Kikindu zato što znam za neke stvari koje su rađene, crkva, da se malteriše, da se sredi, ma ne, ne možete to tako, mora ovako, ali nema veze, neka propadne dok se reši.

Čekajte, bre, ljudi. Da li je ovde poenta da se nešto radi ili da se ništa ne radi, to je ključno pitanje. Očigledno ovo drugo za neke, a za nas nije i apsolutno me ne zanima mišljenje ovih sa visokim platama koji se obraćaju ne kao zvanično, nego kao peticija. Pazite, oni su napisali peticiju i potpisao deo njih i sada to ima nekakvu pravnu težinu ili ne znam ni ja šta. Pa, to je kao da uzmete 20 poslanika iz Skupštine Srbije, napiše peticiju, njih 20 potpiše, a 230 ne potpiše i onda kažu – evo, to je mišljenje poslanika. Pa, nije mišljenje poslanika, to je mišljenje tih 20. Tako i ovo nije mišljenje zavoda, nego je mišljenje tih koji su potpisali. Dosta više sa tim obmanama.

Dakle, žao mi je, stvarno sam se potrudio, tražio sam dovoljan razlog da povučem zakon, nisam ga našao u njihovim dopisima. Moraće da se potrude više. A to što nas nazivaju izdajnicima, sram ih bilo i sramota njihova, jer ne može da bude izdajnik onaj ko će da napravi memorijal tom NATO bombardovanju i NATO žrtvama, a nisu im izdajnici oni koji su one koji su se borili protiv tog NATO-a na komad isporučivali van zemlje da odgovaraju u Hag i sve ostalo. Smenjivali ih, izbacivali iz vojske. To su patriote, a mi smo izdajnice? Time će valjda da utiču na nekoga da promeni odluku, oni, jer do njih valjda neko drži, do neradnika sa visokim platama? Apsolutno ne.

Dakle, simbol će biti memorijal koji bude tamo napravljen, a ne razrušena zgrada.

Hvala.
Mudrost je kad čovek zna o čemu ne treba da priča, a glupost je verovatno ono drugo.

Dakle, o vanrednim unapređenjima bolje da ćute i o tome kako se od ćate postane načelnik Generalštaba, to možemo nekom drugom prilikom. Ja samo znam da svi oni generali i one generalčine koje su ratovale i okusile i barut i krv i blato, koji su svi penzionisani, i dalje zovu neke koji su kasnije bili načelnici Generalštaba mlađim referentima, a zašto, to neka oni rasprave međusobno.

Što si tiče „Dana ludaje“, prvo, nisu ludaje nego su ludaje. To je velika razlika. Ludaje su tikve, a ludaje su nešto drugo, to ste imali takođe prilike da vidite.

Dakle, „Dani ludaje“ su završeni i u Kikindi je počeo „Sovembar“, pošto pita šta je u Kikindi trenutno, eto i to da vam kažem. Počeo je „Sovembar“, mesec posvećen sovama ušarama koje se nasele na kikindski trg i tamo budu neko vreme dok se ne presele posle na neko drugo mesto. Eto, to se dešava trenutno u Kikindi što se tiče manifestacija i kulturnih događaja. Eto, da obavestim.

Što se tiče ove genijalne transakcije da objekat procenjen za 28 miliona prodaju za 15 i valjda im 13 ostane ovako, to ja stvarno ne mogu da komentarišem. Ja tu matematiku ne mogu da razumem. Jedino bi još bilo dobro da objasne kako su naterali vojsku da čisti taj maršalat i kako su naterali vojsku da ga raščisti do kraja, jer je to vojska radila i ko je dao naređenje da vojska to radi? E, to bi bilo dobro da nam objasne. Znači, minus 13 miliona u odnosu na procenjenu vrednost i još besplatan rad vojske, koja je to valjda po naređenju onoga ko je naređenje izdao, a verovatno je to načelnik Generalštaba, čistila to tamo da bi mogla da se pravi američka ambasada. E, tako vam je ta blokaderska politika, tako vam je ta njihova ideja kako treba voditi državu. Dakle, ono što je za 28, prodaš za 13 i daš radnu snagu da radi za džabe. Ja stvarno ne bih mogao o njima više da kažem nego što su sami rekli i hvala im na tome.
Ovo je stvarno da se čovek nasmeje, da oni spominju Hilandar na bilo koji način, a da im je poređenje Hilandara i ovoga stvarno u istoj ravni, ali dobro. Ako nisu zgrada SSNO i Hilandar baš isto, onda su verovatno vrlo slično, jel tako? To je jedno te isto i potpuno je normalno dovodeći u ravan.

Ali, hajdemo redom. Pošto kaže - čuveni arhitekta Dobrović, da vidimo po čemu je čuven arhitekta Dobrović. Ko je Dobrović? Posle Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, nije izveo više ni jedan jedini projekat u Beogradu. Zašto kada je napravio takvo savršenstvo?

(Peđa Mitrović: Ovo je skandal!)

Šta je skandal? Skandal je da vam se kaže istina? Pa, dobro, pošto vi najverovatnije Dobrovićevu sliku držite na zidu umesto ikone, šta da vam radim, ovo je za vas bogohuljenje.

Dakle, Nikola Dobrović, posle Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, više nije izveo ni jedan jedini projekat u Beogradu. Zašto? Zašto je Nikola Dobrović potpisao projekte urbanizacije prvih novobeogradskih blokova koje je izradio Dragiša Brašovan, koji je od komunističke vlasti bio zabranjen 1945. godine i nije mu dozvoljeno da bilo šta projektuje? To je ta moralna gromada koja je tuđe projekte prikazivala kao svoje, zato što je bio politički podoban.

Što se tiče same zgrade SSNO, da vidimo kolika je to vrednost. To je uvećana kompilacija dva njegova predratna dela, jednog izvedenog hotel Grand u Dubrovniku, koji je beli deo SSNO, i drugi nerealizovani njegov predlog za Palatu PRIZAD, današnji TANjUG na Obilićevom vencu, to je crveni deo SSNO. Dakle, to vam je vrednost objekta.

Šta je Dobrović pisao o beogradskim modernistima, najboljim arhitektama koje je Srbija imala? Kaže njihov junak Dobrović, citat: „Ilegalni, crni, regulacioni plan beogradske čaršije sprovodio se nesmetano, po volji bogataša, građevinarstvo Kraljevine Jugoslavije bilo je provincijski odraz previranju u arhitekturi koja su se događala u Evropi, kao i svemoćnog vršljanja privatnog sektora zavisnog od inostranstva“. Kraj citata. To kaže ovaj, kako oni kažu, čuveni veliki arhitekta Dobrović.

Da li znaju da je isti taj Dobrović naredio uništavanje zgrade Maršalata, čiji je arhitekta čuveni Momir Kurunović i sa čijim se delima ova nova revoluciona vlast posebno obračunavala? Ne znaju, baš ih briga, jer čim je Dobrović, on je savršen.

Da li su čuli kritiku prof. Aleksandra Kadijevića, koji navodi Nikolu Dobrovića kao autora megalomanskog projekta na Tašmajdanu iz 1948. godine, koji je predvideo izgradnju bloka brutalističkih betonskih zgrada sa očiglednim ciljem da se uništi park Tašmajdan kao simbol istorijskog kontinuiteta Beograda, a da novoizgrađeni mastodonti preuzmu potpunu dominaciju prostorom u odnosu na crkvu Svetog Marka?

To je taj čuveni Dobrović. Toliko o Dobroviću i o njegovim delima. Ali, šta oni znaju? Šta ih briga za bilo šta, nego lupetaj, šamaraj, šeketaj, pričaj da je to tako i ljudi će da poveruju. E, pa nije.

Što se tiče partizana i Partizanskog pokreta, partizani i Partizanski pokret bi streljali ove koji dobijaju pare iz inostranstva da rade protiv sopstvene zemlje. Oni su takve streljali. Nekad su im doduše sudili, nekada nisu, ali su ih streljali. I sad se on poziva na Partizanski pokret! On koji je finansiran parama Hakija Abazija da vodi politiku u Srbiji se poziva na partizane! Pa, niko od njih partizane preživeo ne bi. Zato najbolje o partizanima da ćute, da nađu neke druge na koje će da se pozivaju.

Najzad, što se tiče hotela i ko će da radi u hotelu, radiće građani Srbije u hotelu. Za ove blokadere kada propadnu na izborima, ko što će da propadnu, biće posla, trebaće im i lift-boj, trebaće im i babasere, trebaće čistači. Sve za šta su kvalifikovani imaće prilike da rade upravo u tom hotelu. Hvala.
Ne smeta im, lažu da im smeta. Imali su priliku da pokažu da im smeta tako što su na Administrativnom odboru mogli da glasaju za opomenu Milošu Parandiloviću i nikad nisu glasali. Kad nas je nazivao štakorima nisu glasali za to, glasali su protiv ili nisu glasali uopšte. Tako da, lažu da im smeta.

Što se rečnika tiče, „Prema svecu i tropar“.

E, sad, da vidimo Dobrovića, da vidimo kako je to izgledalo. U julu 1947. godine Maršalu Titu i članovima Savezne i Srpske vlade predstavljen je urbanistički plan Beograda, koji je glavni grad trebalo da transformiše u komunističku prestonicu Balkana, u skladu sa Brozovim ambicijama da ujedini Jugoslaviju sa Bugarskom, Albanijom i Grčkom, posle pobede Markosovih partizana koje je pomagao i zbog toga je ušao u sukob sa Staljinom. Planove je predstavio arhitekta koji je u novouspostavljenom režimu dobio ulogu vrhovnog partijskog komesara za građevinarstvo, Nikola Dobrović.

(Narodni poslanik iz opozicije dobacuje s mesta.)

Ti bi kanda voleo da ti Nemci nastave da finansiraju? Nemačke pare ti ne smrde, je li, da ih dobijaš kroz nevladine organizacije? Tebi su se Nemci već vratili. Ne znam samo onu marihuanu što ti doturaju na fakultet, jel ti dostavlja Haki Abazi ili Nemci? Ali, to valjda studenti znaju, jer ti ceo kabinet smrdi na marihuanu.

Dakle, Nikola Dobrović je najvažnijim drugovima predstavio čak 180 idejnih nacrta kao kolektivni rad Urbanističkog instituta. To su bile ideje planirane da se ostvare u narednih 25 do 30 godina, uz projekciju da bi glavni grad imao 750.000 do milion stanovnika, a prema popisu iz 1948. godine imao je 367.816 stanovnika.

To su bile ideje planirane da se ostvare u narednih 25 do 30 godina, uz projekciju da bi glavni grad imao 750.000 do milion stanovnika, prema popisu iz 1948. godine su imali 367.816 stanovnika. Neke od tih ideja danas bi digle kompletnu javnost na noge, ali da vidimo kako je to bilo 1947. godine. Javnost tada niti je participirala u bilo kakvim odlukama, niti je ko koga smeo šta da pita i da predlaže, znalo se ko odlučuje i to je bilo to.

(Narodni poslanik opozicije dobacuje: Kao ni sad.)

Evo, vidim kako ne smete.

Dobrović je predvideo izmeštanje Glavne železničke stanice sa Savskog amfiteatra, tog novog velikog Beograda, na Bežaniju. Opsluživale bi je dve tehničke stanice, jedna u topčiderskoj dolini, a druga u proseku u Zemunu, i sav teretni saobraćaj bi se odvijao mimo nje i ona bi, kako je pisalo u obrazloženjima nacrta, bila čista i moderno uređena.

Narodna skupština kakva danas postoji, ova gde sada sedimo, građena je 1936. godine, ona više ne bi bila tu, odnosno 1936. je bila prva sednica, ona više ne bi bila ovde, jer bi ovo zdanje ostalo i bilo kako nekakav muzej ili šta već. Narodni poslanici bi se sastajali na Kalemegdanu, gde je trebalo da se gradi nova Skupština. To je bila ideja Nikole Dobrovića.

U njenoj blizini, takođe na Kalemegdanu, trebalo je da bude sagrađen muzej NOB, panteon, sportski stadion, spomenik narodnom heroju. Naravno, sve uz uklanjanje starih sadržaja, jer je to sve prošlost koja ne treba da postoji, kao i delova tvrđave na kojoj bi ostalo tek nekoliko kula. Tako je izgledao taj projekat velikog Nikole Dobrovića.

Međutim, nije se on tu previše obazirao na istoriju, s tim da je hteo da postavi stadion na mesto gde i čuveni, kad već pričaju o Nemcima, Verner Marh, čuveni nacistički arhitekta, koga je jugoslovenska kraljeva Vlada pre rata angažovala da uradi projekat olimpijskog stadiona na Donjem gradu i koji je projekat predstavio u proleće 1941. godine.

Prema Dobrovićevoj zamisli, Trg republike trebalo je da postane pločnik koji može da primi 120.000 ljudi, a protezao bi se od Narodnog pozorišta i Doma JNA, ispod bloka zgrada, pa spajao Albaniju sa Palatom Rijunion, a danas Narodni muzej, i dalje kroz Knez Mihailovu ka Topličinom vencu. Sve ostale zgrade koje danas ukrašavaju početak Knez Mihailove trebalo je da budu porušene. To je genijalni arhitekta Dobrović.

Nešto slično iscrtao je i za Terazije, posebno za Terazijsku terasu, koja bi se stepenasto spuštala ka Savi, dok bi je ukrašavale nove kuće, gde bi mogle biti izgrađene, a postojeće renovirane, dok bi neke bile uklonjene, da ne ruže prostor. Takođe Dobrovićeva ideja.

Da je ostvario svoje zamisli, danas ne bilo ni Malog ni Velikog Tašmajdana, jer je Dobrović od Crkve Svetog Marka pa sve do parka, do Studentskog doma, tada „Lola“, a pre rata Dom kralja Aleksandra, trebalo da osim zgrade Pravnog fakulteta bude izgrađen niz monumentalnih zgrada u kojima je trebalo da budu smeštena rukovodstva jugoslovenskih sindikata, komunističke omladine, antifašističkog fronta i drugih komunističkih organizacija.

Tako otprilike je trebalo to sve da izgleda, međutim, na sreću, došlo je do sukoba između Tita i Staljina 1948. godine, pa je nestalo para i ništa od Dobrovićevih ideja nije realizovano.

Zato još jednom pitam – od tog genijalnog arhitekte, čuvenog, kako kažu, osim ove zgrade, šta još imamo, osim ovih ideja kako je trebalo da izgleda Beograd, koji danas ne bi ličio na ovu današnjicu? Evo, to oni brane, a nemaju pojma ni o čemu, nego samo da bi pokazali da su protiv, samo da bi izmislili razlog da su protiv, vežu se za nekoga o kome ne znaju ništa, niti ih briga kako je to nekada izgledalo. Evo vam konkretno.

Pošto kažu da hoće argumentovanu raspravu, da čujemo kontra argumente, da čujemo šta to nije tačno ovde što je rečeno, šta to je drugačije planirano, šta je to u drugim projektima bilo i šta od tih 180 projekata Nikole Dobrovića je bilo genijalno, osim ovoga koji je sproveo, i zašto, kad je već ovaj projekat tako genijalan, onaj ko ga je naručio, a to je bio maršal Jugoslavije i vrhovni komandant Josif Broz Tito, nikada svojom nogom u taj mastodont nije ušao? Hvala.
Hvala.

Ja se prvo zahvaljujem na ovom nadahnutom govoru i na argumentima koji samo učvršćuju sve što sam rekao, a kao što rekoh i u jednoj drugoj situaciji, nije baš pametno davati kontraagrumente strani sa kojom ste u polemici.

Dakle, ako je napisano i ako je zapisano kao nešto što je rečeno u prilog toj zgradi, da ona odražava državnu ideologiju, pa te ideologije, koliko ja znam, više nema. Čak se onda ponavlja i pitanje zašto bi ova država i da može, a ne može, restaurirala nešto što predstavlja, što kaže sam, predstavlja ideologiju koje više nema? Te ideologije nema već 30 godina, ni te države, ni te nacije. Te nacije, nažalost, nikad nije ni bilo, nažalost, na sreću, ne znam ni sam. Kralj Aleksandar je pokušao da stvori Jugoslovene, na kraju je ispalo da su samo Srbi bili Jugosloveni i poneko iz ovih drugih naroda, svi su uglavnom ostali ono što su i bili. Ja se nadam da se više na tu priču vraćati nećemo, iskreno rečeno. Ne vidim potrebu da Beograd u bilo kom kontekstu vraćamo onome što je nekad neko zamislio da bude jugoslovenski glavni grad. Beograd jeste i treba da bude srpski glavni grad, i to je to.

Drugo, drago mi je to što se pozivaju očigledno, hajde, nije to bilo u tom kontekstu rečeno, kao što je bilo u jednom prethodnom - evo vidite šta vam stranci kažu, ali izgleda ti stranci nisu znali šta bombarduju, ili nisu javili ovi sa njihovih univerziteta da je to tako vredna zgrada i tako važna zgrada, pa je razrušili. I treće, sve to što su oni pisali, kako je ta zgrada ovakva, onakva, za izučavanje, to je važilo dok je ta zgrada bila cela, ovo sad više nije ta zgrada, ovo sad su ruševine.

Ja se slažem da vi poredite Koloseum iz antičkog vremena i ovo, vama je to sve isto. Ovaj je rekao Hilandar, ovome Koloseum, sve je super, samo što nije, nije isto, nije prosto isto. Pa, kulturno dobro su, znate, dobro niste rekli piramide u Egiptu, pa zar da poredimo ovo Dobrovićevo remek delo sa piramidama u Egiptu?

Samo ja nisam dobio samo odgovor na ono što sam pitao, to je - šta je još taj Dobrović, pošto je toliko bio istaknut, šta je još radio osim ovoga? Napravio je nešto u šta onaj ko mu je poručio nikad nije ušao. Pa, valjda je bilo logično da se „ljubičica bela“ pohvali onim što je napravio. To je bilo nešto najlogičnije, ali nije. Nije prišao toj zgradi. Zašto? Prolazio je tuda, video je, zna da postoji. Zašto, kad već onome ko je napravio tako nešto sjajno nije data prilika da nastavi da gradi?

Drugo pitanje ili treće pitanje, ako je već tako kao što kažete i ako smo mi neke stvari koje smatramo da bi mogle da se urade, a tiče se toga spuštanja na tom terazijskom platou, ne znam, nisam iz Beograda i odmah možete da me, kako se to kaže, streljate ili šta ćete već da radite zbog toga što ne poznajem dovoljno Beograd. Studirao sam ovde, znam Novi Beograd i taj deo oko Pravnog fakulteta, ovo ostalo nisam nešto naročito upoznao. Ne znam kako se zove koji deo grada u potpunosti, ne znam kako se zovu posebno neki delovi. Znam gde su Terazije, ali ne znam ovo ostalo. Tako da, streljajte me slobodno, počinio sam strašan zločin, nisam rođen u Beogradu.

U svakom slučaju, ako smo prihvatili nešto, pa to radimo, a to je predvideo i Dobrović, pa što napadate onda to? Koja je logika sad tu? Ja to ništa ne razumem više. Znači, ako Dobrović napravi Generalštab, onda oni kažu – to mora da se čuva. Ako mi kažemo – ovo bi moglo da se izvede, ovo ne bi narušilo celinu tu koju predstavljaju Terazije, onda oni kažu – e to ne valja da radite, ali Dobrović je dobar. I sad nam pominju opet taj kontekst, a vi to kao hoćete da sprovedete, a napadate Dobrovića. Dobro, ako je nešto uradio dobro, to je okej. Pri tom, ja o Dobroviću nisam ni ulazio u polemiku dok ga nije jedan od poslanika spomenuo, niti me zanima on kao on, niti je to tema.

Tema je da mi imamo ruševinu koju treba ukloniti da bi se tamo nešto izgradilo i da bi se napravio memorijalni centar za žrtve NATO agresije, tačka, ništa više i ništa manje od toga. Sve ovo ostalo, ova histerija zbog Dobrovića itd, valjda da je vredeo više, više bi i gradio, više bi njegovih projekata prošlo. Na sreću nije sproveo sve ono što sam čitao da je planirao. Očigledno da ni oni kojima je govorio nisu hteli da prihvate ono što je hteo da uradi. I njima je to bilo preterano, i njima je to bilo previše. Očigledno je uzimao projekte Dragiše Brašovana, očigledno je i to. Kako bih vam rekao, ličnost kao i svaka druga istorijska, može da se nađe i pluseva i minuseva, kao i za svakog čoveka, uostalom.

S druge strane, mi imamo konkretnu situaciju da nešto što je nekad nešto bilo, više nije. I to što su izučavali, izučavali su kad je bilo celo, kad je moglo da se koristi, ne ovo. Ne piše ni u jednom udžbeniku pogledajte kako odlično izgleda ruševina Generalštaba. To ne piše. Piše ta zgrada nekad kako je izgledala. O tome piše, ne piše o ruševini. A mi donosimo zakon koji se tiče ruševine, a ne zgrade koja je u upotrebi. Potpuna zamena teza.

Prema tome, uklanjanje ruševina, izgradnja, izgradnja memorijalnog centra, to je ono što hoćemo i to je ono što će, nadam se, poslanici usvojiti i biće i urađeno. Hvala.
Samo ne vidim, ajde, na kraju krajeva i rečeno je sve što je trebalo da bude rečeno, ja samo ne vidim kako ruševina može da bude nekakvo obeležje zbog koga će svi ti ljudi koji su spomenuti, itd., a memorijal koji će tamo biti izgrađen neće.

Vi sada gledajte jednu drugu stvar, i obratite na to pažnju, gospođo predsedavajuća i drage poštovane kolege i poštovani predstavnici Vlade Republike Srbije – kolika je borba nekih opozicionih stranaka da se ne izgradi memorijal NATO žrtvama, koliko ne daju da se izgradi memorijal NATO žrtvama. Ni po razno da se izgradi memorijal NATO žrtvama.

Dakle, neka ostane ruševina, neka ostane bilo šta, ali memorijal NATO žrtvama ne može da se radi. Zašto? Šta ima to toliko smeta?

Što vam smeta taj memorijal? Zašto ste protiv tog memorijala? Zašto ste protiv toga da se na dostojanstven način obeleži stradanje ovog naroda u NATO agresiji? Što se toliko borite protiv toga?

(Miroslav Aleksić: Protiv smo krađe, uništavanja simbola Srbije, a ne protiv memorijala.)

Drugo, ne može biti simbol Srbije nešto što Srbija nije izgradila, ne može biti simbol Srbije nešto što je, kao što smo čuli u citatu, doživljeno i izučava se kao simbol jednog vremena, jedne epohe i jedne ideologije.

Prema tome, to je…

(Dušan Nikezić: Hoćete da srušite Novi Beograd.)

Što ne srušimo Novi Beograd?

(Dušan Nikezić: Isto je simbol jednog vremena.)

Znate šta, u nekoj perspektivi možda će neko graditi nešto drugo. O tome sam vam govorio pre neki dan.

Ne znam ja, ljudi, gde vi živite? Šta je sa vama? Ne znam ja stvarno šta je sa vama. Ja iskreno ne znam šta je sa vama.

Dakle, u celom svetu kompletne gradske četvrti se ruše da bi se gradile nove, u celom svetu. Ja ne znam jeste li vi čuli za to.

(Dušan Nikezić: To su zaštićena kulturna dobra.)

Ovo konkretno ne može da bude, ovo niti je kulturno, niti je dobro.

(Dušan Nikezić: Jeste.)

Nije i zato što nije zato ovo i donosimo.

Dakle, neka stara epoha, neko staro vreme, neka stara ideologija i u tom kontekstu ne može da bude ni simbol Srbije, ni simbol stradanja Srbije.

Prema tome, vaša borba protiv obeležavanja NATO agresije neće proći.

To kakva je vaša borba…

(Dušan Nikezić: Poklanjate najvrednije zemljište strancima.)

Ne poklanjamo ništa, a da se vi razumete u poklanjanje to znamo, kako ste radili sa „Ces Mekon“ i šta ste radili i kako ste poklanjali kompletnu srpsku privredu. To znamo i nemojte na to da idemo, a možemo i o tome i o ciframa, koliko je koštala i koliko su koštale konsultantske usluge i kako se uzme 3,5 miliona evra na tome da se poklanja srpska privreda. Ne državi, nego vama lično. Pustite to, od „Azotare“ pa na dalje.

Dakle, neće biti uspešna borba protiv memorijala posvećena NATO žrtvama i NATO agresiji koliko god se opozicija za to borila i tu će biti iskazan pijetet baš prema ovim ljudima koji su stradali i prema svima drugima koji su stradali u toj NATO agresiji.

Ono što stvarno jeste sramota, i drago mi je da ste reagovali, to je da mi iznova i iznova slušamo da smo mi sami krivi što smo bombardovani, da je kriva vlast, da je kriv Slobodan Milošević, da je kriv ne znam ni ja ko. Ne, krivi su oni koji su nas bombardovali, krivi su oni koji su kreirali Račak, krivi su oni koji su kreirali Rambuje i koji su bukvalno ucrtali mapu puta kako da ova zemlja bude bombardovana i to je to.

A, vi im poklonili celu privredu.

Jeste li im vi poklonili „Ušće“? Ko im je poklonio „Ju-Es Stil“?

Došli, okupirali, jel? A, kupili? Aha.

Znači, to može, a ovako ne može.

Dakle, ajde samo da ne budemo licemeri.

Prema tome, i kao što rekoh, i ima neke pravde da onda oni koji su bombardovali tu zgradu izgrade memorijal i poklone se tim žrtvama.

Hvala.
Da, ovo je deo na koji je ukazao i njegov kolega iz poslaničke grupe, a na koji nisam odgovorio prethodno, pa ću iskoristiti priliku da u oba slučaja dam odgovor.

Dakle, prvo, jako je zanimljivo da oni već znaju i kako bi se sudski postupak koji kažu da se vodi završio. Znači, oni su već presudili, kao što i inače presude, to njima nije problem, kriv je, streljaj i kraj priče. Preki sud, ulica presudi i kraj. Dakle, on ne govori ni o osumnjičenima, ni o optuženima, nego to su već krivci, to je već korupcija i ta korupcija kao da je već dokazana, kao da već postoji pravosnažna presuda, a pritom su obojica advokati, što je najluđe od svega i najstrašnije od svega. Obojica advokati i vrlo dobro poznaju pravnu terminologiju i znaju šta je razlika između toga kada je neko pravosnažno osuđen i kada je neko osumnjičen. Ali nema veze, oni su presudili. Kakav sud, kakvo tužilaštvo, kakve gluposti, to je samo izlišno.

E sad, šta je tu meni interesantno? Čućemo kada dođe REM, a slušali smo i godinama unazad, kako postoje profesionalni mediji, jel tako, i postoje režimski mediji. To je podela.

E sad, profesionalni mediji su ovi u vlasništvu Dragana Šolaka. Ja se, naravno, sa tim ne slažem, ali oni to tako kažu. Profesionalni mediji, oni kažu, objavljuju istinu, govore istinu, mediji koji su režimski oni lažu, oni rade ovo, oni rade ono. Znači, sve obrnuto u odnosu na ove profesionalne.

Profesionalni medij danas koji se zove „Nova“ na strani 5. objavi naslov „Izmena zakona ne može da abolira falsifikatore“. Naravno, i oni rade istu stvar, oni su već presudili ko je falsifikovao i da li je falsifikovao, itd., ali ostavimo to po strani, tu njihovu potrebu da presuđuju ljudima bez presude, nego je sada potpuno ludilo šta je u stvari tačno – da li lažu ovi u profesionalnim, kako oni kažu, medijima, gde su takođe neki advokati davali izjave, ili ovi koji tvrde u Skupštini da mi ovo radimo iz ovog razloga. Dakle, šta je sad ovde istina, to je sad ključna stvar.

Dakle, oni potpuno jednu priču kontradiktornu tvrde istovremeno, i da može i da ne može ista stvar, i da jeste i da nije, i da su krivi iako nisu presuđeni, itd.

To treba sa sobom da se dogovore i treba da obaveste svoje medije onda ili oni ili predstavnici tih medija, da upute izvinjenje bar onima koji ih prate, čitaju i podržavaju, jer neko je ovde slagao. Jedni ili drugi, ja sad ne znam ko, nek se oni dogovore ko je, mene baš briga.

Dakle, sad smo došli u potpuno, onako krešendo cele priče nakon priče o tome da uništavamo kulturno nasleđe, da se borimo protiv sećanja na NATO agresiju, da se borimo protiv ovog, protiv onog, da ćemo da uništimo ovo i ono, e sad smo došli do toga da sakrivamo i mi na neki način usmeravamo sudske postupke. Sad još ostaje samo još da nam kažu, i to je sad već počelo, to je sad naredni valjda korak, kako ćemo siromašnom Trampu i toj sirotinji oko njega u njegovoj porodici mi zapravo da omogućimo da oni konačno se obogate jer im je trebalo da u Srbiji podignu ovo i da konačno reše sve svoje probleme u životu.

Dajte, ljudi, da se ne zavitlavamo i ne zamlaćujemo, ipak je ovo Narodna skupština, takvim glupostima.

Dakle, ako to doprinese nekom poboljšanju odnosu Srbije i SAD biće mi drago.

Opet kažem – zalažem se za najbolje odnose Srbije sa SAD, sa Kinom, sa EU, sa Ruskom Federacijom, sa Indijom, sa afričkim zemljama i svima onima koje oni potcenjuju, ali to ne znači apsolutno da Srbija treba da izgubi svoju politiku, pod jedan, a pod dva to ne znači da u ovoj zemlji neko treba da nas svađa sa svima u nadi da će to da donese njima neko dobro. Neće. Mi smo svi u istom čamcu, u istoj zemlji koja se zove Srbija i svi ćemo trpeti posledice ili koristi politike koja se vodi. Zato treba da prestanu da priželjkuju što gore za Srbiju da bi mislili da će dobiti nešto dobro za sebe.

U svakom slučaju, evo razmislio sam – neću ni ovaj apel da prihvatim i neću da povučem predloženi zakon.

Hvala.
Hvala.

Dame i gospodo narodni poslanici, 110 poslanika je predložilo zakon koji se nalazi pre vama, u skladu sa odredbom člana 97. tačke 6,7, 12. i 17. Ustava Republike Srbije.

Radi se o kompleksu bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu. Ta zgrada građena je u periodu od 1956. do 1965. godine i koristio se kao zgrada za vojne rukovodioce, odnosno za Savezni sekretarijat, za narodnu odbranu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Godine 1999. tokom NATO agresije ta zgrada je, pored mnogih drugih zgrada u Republici Srbiji, bila bombardovana. Srušena je i tako srušena stoji već 26 godina.

Za sve građane koji imaju prilike ovih dana da slušaju različite izjave i različita tumačenja od velikog broja stručnjaka, kvazi stručnjaka i sličnih, želim samo da im kažem da se zapitaju da li je posle Drugog svetskog rata 1971. godine, bilo i jedne potpuno porušene zgrade u Beogradu koja je mogla, a nije bila ponovo izgrađena. Odgovor je da nije.

Pre nego što je ovde podignut Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, i to je ono što je bitno, čitav vek tu su se nalazile dve zgrade koje su imale pravu i istinsku arhitektonsku i kulturnu vrednost i bile delo slavnih arhitekata. Reč je o zgradama Ministarstva vojnog i Vojne akademije, koje su imale značajno mesto u istoriji države Srbije. Međutim, Vojna akademija je srušena već u prvom naletu nemačkih bombardera 6. aprila 1941. godine, dok je sama zgrada Generalštaba takođe rušena tokom Drugog svetskog rata.

Vlastima posle Drugog svetskog rata nije palo na pamet da obnove ove dve zgrade. Da li je razlog bio ideološki ili neki drugi, neću da ulazim u to. Ima smisla zaključiti da onaj ko je ratovao protiv vojnika obrazovanih u tim zgradama na Ceru i Kolubari kao austrijski kaplar. Nije hteo da obnavlja mesta na kome su učile i podizale svoje znanje srpske vojvode koje su ih na tom Ceru i Kolubari pobeđivale. Na tom mestu su, međutim, podignute dve bliznakinje Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, koje simbolišu kanjon Sutjeske, kao jedne od najvećih bitaka Drugog svetskog rata i prelomnu bitku verovatno za komunistički i partizanski pokret otpora tokom tog Drugog svetskog rata u kome su se jedva izvukli iz obruča koji je bio namenjen drugom pokretu otpora, monarhističkom i nacionalnom.

Pored ove zgrade u Beogradu je u NATO agresiji uništena i Radio televizija Srbije, uništen je i Avalski toranj. Straževica je bombardovana svih 78 dana. Međutim, Avalski toranj nije ostavljen kao ruševina da bude podsećanje, nego je izgrađen ponovo.

Novosadski mostovi koji su svi bili uništeni tokom NATO agresije su izgrađeni ponovo. Radio televizija Vojvodine koja je bila uništena izgrađena je ponovo. Sve te nove zgrade su simbol nepokornosti i pobede ovog naroda, jer samo nova izgradnja, a ne ruševine pokazuju da to bombardovanje nije uspelo i nije dovelo do efekta koji su hteli i koji su želeli.

Tek 2005. godine, šest godina nakon bombardovanja na ovu zgradu, odnosno odlukom o utvrđivanju, doneta je odluka o utvrđivanju zgrade Vojske Srbije i Crne Gore i Ministarstva odbrane u Beogradu za spomenik kulture i čine ga po toj odluci kompleks zgrada Generalštaba Vojske Srbije i Ministarstva Srbije, odnosno kompleks čine dve celine zgrada A i zgrada B. Dakle, šest godina nakon.

Sada dolazimo do najvećeg paradoksa. Onaj ko je zgradu izgradio, dakle vlasti posle Drugog svetskog rata, tu zgradu nisu proglasile spomenikom kulture, spomenikom kulture je izgrađena ruševina koja je ostala posle NATO bombardovanja. Šta je bilo sa tom zgradom? Pa, ništa. Za sve ove godine, oni koji najviše dobacuju i koji su imali 12 godina da nešto promene, nisu promenili ništa.

Dakle, 2010. godine su samo izvedeni radovi na rušenju dela zgrade A aneksa na objektu 2D u Nemanjinoj 15. Dakle, 2010. godine su rušili, nisu ništa renovirali, nisu ništa gradili, a do dolaska SNS na vlast nisu bili u stanju ni onu ciradu da postave bar da se ne vidi ono i da ne zjapi onako kako zjapi. Čak ni to nisu bili u stanju da urade. Ništa nisu bili u stanju da urade.

Godine 2015. i 2016. godine, izvršeni su radovi na sanaciji, u rušenju zgrade A, odnosno izvedeni su radovi na rušenju nestabilnih delova predmetnog objekta kao i delimična sanacija konzulnog dela objekta prema Nemanjinoj ulici. Prilikom izvođenja ovih radova srušeno je oko 2.900 metara kvadratnih. Nakon radova izvršenih 2015. i 2016. godine, nije bilo dodatnih radova, odnosno aktivnosti na samim objektima i zato je neophodno da se što pre pristupi ubrzanim aktivnostima koja će u potpunosti rešiti pitanje objekta koji se nalazi u centru Beograda i koji je oštećen tokom NATO bombardovanja.

Od koga mi trpimo kritike i ko su ovi koji najviše dobacuju? S jedne strane, oni koji su poklonili Maršalat za izgradnju Američke ambasade, sa druge strane oni koji za sve ovo vreme nisu uradili ništa na revitalizaciji tih zgrada i baš ih briga. Pokušali su 2008. i 2009. godine da pronađu investitora koji bi to preuzeo, ali pošto su bili takvi kakvi su bili, niko nije hteo da investira u zemlju koju oni vode i nisu uspeli nikoga da privuku i zato do dana današnjeg imamo ove ruševine.

Još jednom postavljam pitanje, nakon 26 godina od Drugog svetskog rata koja je to zgrada ostala razrušena na ovaj način? Nijedna. Dakle, posle Drugog svetskog rata sve je sređeno, sve je revitalizovano, a ovo stoji već 26 godina kao ruševina bez ikakvog plana šta će sa tim da se radi. Naravno, kada neko donese plan, kada neko donese nekakvu ideju kreću napadi.

Međutim, postavlja se jedno drugo pitanje, zašto isti ti nisu imali nikakav problem da se Palata „Ušće“ ili ti bivši CK, takođe razrušen u NATO bombardovanju proda američkom kapitalu. Danas se tamo nalazi tržni centar, izgrađena je još jedna zgrada i to je prodato. To nije bio problem i tad nije bilo protesta i tad nije bilo nikakvih problema da se to proda. Takođe, prodate su i zgrade MUP-a i zgrada bivšeg Saveznog MUP-a u Kneza Miloša gde je izgrađen stambeni kompleks „Skajlajn“.

Prema tome, i te kako su zgrade koje su bile srušene prodavane i danas se na tim mestima nalaze neki drugi objekti, lepši objekti, moderniji objekti, objekti kakvi predstavljaju Beograd i Srbiju u 21. veku.

Oni koji danas najviše kritikuju, oni koji će ovih dana to da kritikuju su bili isti oni koji su izmislili priču o mostu, Savskom mostu u Beogradu, tramvajskom mostu, pričali o tome kako će da ga životima brane, da će za njega da se vežu, nisam primetio da je iko vezan. Most će biti obnovljen, biće novi most, lepši most, a ovaj će biti na drugom mestu. Neće biti stariji, to možda u vašoj glavi nešto može da bude starije od nečega retroaktivno. Neće biti stariji, ali će biti lepši. Biće noviji, moderniji i lepši. Na isti način na koji su izmišljali priče o mostu, sada će da izmišljaju priče o Generalštabu, kako oni kažu, odnosno o zgradi Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu.

Celoj ovoj priči treba dodati još jedan aspekt, a to je geopolitički. Postoji namera, postoji želja i postoji ozbiljan rad i trud brojnih faktora na političkoj sceni da se zaustavi bilo kakvo približavanje i otopljavanje odnosa između SAD i Srbije. Tu dolazimo do sinhronizovanog delovanja nekih naizgled nepomirljivih centara moći koji jedni sa jedne, a drugi sa druge strane guraju istu priču i ne dozvoljavaju ni na koji način da se ti odnosi, kako se to moderno kaže – resetuju ili dovedu na neki viši nivo.

Lično se zalažem za najbolje moguće odnose sa SAD, kao i sa Ruskom Federacijom, kao i sa Narodnom Republikom Kinom, kao i sa EU, kao i sa Indijom kao dolazećom svetskom silom, kao i sa afričkim zemljama koje svojim rastom populacije predstavljaju sigurno veliko tržište budućnosti. U interesu Srbije je da sa svima gradi dobre odnose. U interesu onih koji ne žele dobro Srbiji je da Srbiju usmere samo u jednom pravcu i da Srbija nema nikakvu mogućnost da vodi svoju politiku, nego da sluša i pokorno izvršava ono što joj se naredi.

Predsednik Vučić i SNS ne žele takvu politiku. Mi želimo politiku u kojoj ćemo sami da donosimo odluke za koje smatramo da su nam u interesu, poštujemo sve, a volimo isključivo sopstvenu zemlju i radimo ono što smatramo da je najbolje za Srbiju. Građani to prepoznaju na izborima i daju podršku za to i to ćemo nastaviti da radimo i u budućnosti.

Da nisu bili protiv svega što se gradilo u prošlosti, od „Beograda na vodi“, mosta na Savi, mostova u Novom Sadu, došli su dotle da su protiv vrtića jer im remeti zelene površine, da ne pričam o tome da histerično protestvuju protiv izgradnje crkve u centru Novog Sada, jer će to da im naruši nekakav njihov karakter kakav žele Novom Sadu i Vojvodini koji nikada nećete imati. Nikada to što ste imali 1974. godine neće da se vrati i tu priču zaboravite.

Nikada više Vojvodina neće biti antisrpska i vidim da vas je to naročito pogodila i zato vam i treći put ponavljam - nikada više Vojvodina neće biti antisrpska, a pojave koje kažu kako ih je vređalo i maltretiralo isticanje srpskih zastava u Novom Sadu će ostati samo egzotične pojave koje ćemo moći da gledamo sa čuđenjem i da se gadimo.

Prema tome, niti se radi o Generalštabu, nego o zgradi Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, niti se radi o remek delu arhitektonske kulture ili arhitektonskog…

Nisam stručan uopšte, ali ima neka logika, pošto mi dobacuju da sam ja stručan da procenim. Sad ću da vam kažem zašto mislim da nije. Zato što bi je zaštitio onaj ko je izgradio. Onaj ko ju je napravio bi rekao - ovo je remek delo. A pošto onaj ko je napravio to nije rekao, što bih rekao ja? Onaj ko je sagradio kaže da nije remek delo a vi kažete da je remek delo, jer ste vi stručni, jel tako? Vi ćete ruševinu da proglasite za remek delo. To bi bilo vaše remek delo! Celu Srbiju ste u ruševinu pretvorili kad ste mogli! To su vaša remek dela. Sve vam je bilo ruševina - i ekonomija i obrazovanje i zapošljavanje, sve su vam bile ruševine. I vojska vam je bila ruševina! Samo ruševina do ruševine. E, prošlo je vreme ruševina. Tačka na ruševine. Nova izgradnja, novo vreme, a oni koji se protive novom vremenu moći će kao i sa "Beogradom na vodi", da protestuju, da se bune, da viču, da halaču, halabuče, a onda kad se izgradi da provode svoje vreme tamo. I to vam je tako.

Zato vas pozivam, poštovani narodni poslanici, da podržite ovaj zakon i da napravimo još jedan iskorak u modernizaciji Srbije u investicijama u Srbiji i napredovanju Srbije. Hvala.
Dakle, ni u ludilu tako nešto ne bih izgovorio.

Ne znam kakav sam kontekst upotrebio, moguće da se tako razumelo. Ako se tako razumelo, ja se izvinjavam svakome ko je tako razumeo.

Prvo, ne bih mogao da se zalažem za uništenje partizana, pogotovo ne od Nemaca, budući da mi je deda bio u partizanima, pa ne bih ni ja sedeo ovde.

Pa, ne bih, a ti si kao znao?

Ne bih ni sedeo ovde, da se tako nešto desilo, doduše nije bio u bitci na Sutjesci, otišao je sa 15 godina u partizane.

Drugi deda je bio u kraljevoj gardi, doduše pre Drugog svetskog rata, pa je posle celog života iskijavao to što je tamo bio.

Ono što je problem, i za jedne i za druge, to je što su krvavili gaće četiri godine, ovi ovako, ovi onako, tukli se između sebe, a o sudbini te države nisu odlučili ni jedni ni drugi, nego su se sastali na Jalti, u Teheranu i rekli ovde će biti ovako i ćao đaci. To je ono što mi ne smemo da dozvolimo.

Ne smemo da dozvolimo da drugi odlučuju o nama, nego moramo ni da odlučujemo o sebi, a da bi smo odlučivali o sebi moramo da imamo otvorena vrata na svim stranama, a ne da se vežemo za jednu stranu i da kažemo, a to je ono što nam neki pripremaju kritikama, baš kada je u pitanju generalštab, valjda treba večno da budemo posvađani. Konkretno ovde sada više sa Trampovom administracijom, nego sa SAD-om, jer valjda sada ludi Srbi, treba da budu predvodnici svetske borbe protiv Trampa, jer malo smo se borili protiv svega i svačega u ovom svetu, nego sada mi treba da budemo lučonoše belosvetskih liberala koji su rešili da se bore protiv Trampa. Niko drugi da ne strada, nego mi. Pa, valjda smo naučili nešto iz te svoje prošlosti, da više ne guramo glavu, tamo gde drugi neće ni nogu da guraju.

Ono što je, kažem naš cilj i ono što mislim da jeste politika i predsednika Vučića i onu koju mi ovde sprovodimo, jeste ta, da sami odlučujemo o svojoj sudbini, a da ne dozvolimo velikima da to rade.

Napraviću paralelu, koja je danas, dakle nije od pre 80 godina ili ne znam od kada, pa pogledajte ovo šta se, kako se dešava u Ukrajini.

Dakle, sastanu se Putin i Tramp na Aljasci i razgovaraju o tome, kako će da reše krizu u nekoj trećoj zemlji, ovi siroti čekaju da im jave šta su se dogovorili.

Mi to ne smemo da dozvolimo, ni u ludilu, mi to sebi ne smemo da dozvolimo. Kao, što ne smemo sebi da dozvolimo da ulazimo u bilo kakve sukobe, jer nemamo ni demografsku, ni ekonomsku, ni bilo kakvu osnovu za to. Da se branimo, da, a nadamo se da do napada neće doći.

Jedini kontekst o kome sam govorio, kada je u pitanju ta zgrada, jeste u kontekstu onoga što danas spočitavaju, kako to ima, ne znam kakvu vrednost, jer su se tu srpske vojvode obrazovale. Nisu, nema veze sa tim, simboliše kanjon Sutjeske, bitku na Sutjesci iz 1943. godine, u kojoj je da podsetim, Krcun svojim partizanima rekao – više niste ni partizani ni komunisti, nego ste sada ona vojska koja je pobedila na Ceru i Kajmakčalanu, šta je već upotrebio, mislim da je na Kolubari, ne znam šta je od te dve stvari rekao, tako da ih je tim motivisao, što je opet govorilo kako ta Druga proleterska u tom kontekstu i njen sastav i taj neki sentiment koji su imali. Hvala.
Samo nekoliko opaski. Naravno da neću da povučem Predlog zakona, naprotiv, niti smatram da bilo ko od predstavnika poslaničke grupe kojoj pripadam i 100, 110 poslanika koji su formalno predlagači ovog zakona, treba bilo kome bilo šta da se pravda i objašnjava zato što hoće da Srbija ide napred, da se dalje razvija i da se dalje gradi.

Za mene je nepojmljivo i ne mogu da prihvatim ni pod razno da je ruševina simbol države Srbije, što nije, nije ni bio simbol naše zemlje, ove sadašnje. To je možda bio simbol neke prethodne države u kojoj smo živeli, ali to ni ta država nije definisala kao sopstveni simbol.

Dakle, ta država SFRJ ili FNRJ ili kako se već zvala u vreme izgradnje, nije to definisala kao sopstveni simbol, nije ga zaštitila kao kulturno dobro i nije ništa uradila od onoga što se od nas danas traži da radimo sa ruševinom. I ubeđuju nas da je zapravo ruševina simbol države i zbog toga treba da ostane ruševina narednih ne znam koliko. Pa nije to, ljudi, koloseum. Nije to nastalo u antičko doba, pa sad mi rušimo to. Ja bih razumeo da rušimo Kalemegdansku tvrđavu. Nije ni to, doduše, iz antičkog doba, ali ima neku vrednost iz nekog davnašnjeg perioda. Mi pričamo o zgradi koja je nastala sredinom prošlog veka od strane ideološki podobnog arhitekte i koju ni ta država nije zaštitila kao takvu. Dakle, apsolutno ne mogu da prihvatim da je to simbol države.

Da je u pitanju korupcija, takođe. A kakva korupcija? Ništa se još nije desilo. Da se nešto desilo, pa da čovek i kaže, ništa se nije desilo, ko je korumpiran i zašto je korumpiran. Neko će da brani. A šta da brani i od čega da brani? I pritom, prihvatam kao dobronamerno upozorenje, ali mi smo zaista već na to navikli. Mi imamo ljude koji su protiv bilo čega da se gradi u ovoj zemlji. Šta god spomenete, oni su protiv. Most – protiv, auto-put – protiv, tržni centar – protiv, i uvek iste priče.

Imamo ljude koji jednostavno žele da konzerviraju stanje takvo. Ne diraj ništa, ne radi ništa, neka sve stoji i naricaćemo nad svojom tužnom sudbinom što nemamo ništa. Mi to ne prihvatamo. Za nas je to neprihvatljivo. Mi hoćemo da guramo stvari napred, da se promene, da se poprave, da nemamo ruševinu u centru grada.

Opet da ponovim, zašto je obnovljen toranj na Avali? Toranj na Avali je simbol Beograda koji se vidi iz aviona, koji se vidi 50 kilometara daleko od Beograda. Ako je nešto simbol Beograda, simbol ovog grada, to je taj toranj na Avali, između ostalog, Pobednika, ovog, onog. Pa što je to obnavljano? Što nije ostavljeno kao ruševina, da služi za naredne generacije, da vide kako nas je NATO bombardovao? Još je bila akcija, sećam se kao danas, na RTS-u, da narod učestvuje, pa ono – gradimo toranj na Avali, kad narod srpski navali da daje šakom i kapom, tako je išla neka pesmica.

Kompletna država se uključila u to. Ne samo Vlada, nego i građani. Davali donacije, pravili neke emisije na tu temu, da se ponovo digne toranj na Avali. Pa što smo ga dizali, što ga nismo ostavili kao simbol nečega? Što je prodata zgrada CK? Srušena jednako bila, evo, potpuno uporediva sa ovom zgradom. Jedno dizala ona država za svoje potrebe, drugo dizala ona država za svoje potrebe. Vojska i partija su u onoj državi bilo jedno. Nisi mogao da budeš oficir Vojske, ako nisi bio član Komunističke partije.

Što smo dizali zgradu CK? Što nismo ostavili ruševine da se vide? Što su Kinezi napravili novu ambasadu? Što nisu ostavili srušenu ambasadu i rekli – evo, to je simbol. Ako je nešto simbol države, to je ambasada. I to je i po međunarodnom pravu i kako god hoćete simbol države. Kada uđete u ambasadu, kao da ste ušli u stranu državu. Pa što je Kina svoj simbol sravnila sa zemljom, pa pravila novu? Što nisu ostavili da kažu – evo, vidite kako su nas ovde tri put slučajno, kako su oni cinično govorili, gađali?

Da li će neko da brani? Pa hoće, branili su i most da se gradi, branili su sve živo da se gradi. Ali nije to od juče. Mi imamo čitav niz, mi imamo istoriju toga da smo protiv nečega. Bili smo protiv toga da se izgradi Beograđanka. Dakle, pisan tekst u „Politici“, izašao tekst u kome piše da je predlog da se zove „crnograđanka“, jer će da naruži centar grada, to će da bude ovo, to će da bude ono, to će da bude ovako, to će da bude onako. Bili smo protiv izgrade Palate Albanija, jer je tu zemljište takvo da tone, pa će onda ta zgrada da potone i povuče za sobom sve zgrade koje se tu nalaze. I protiv toga smo bili. Bili smo protiv toga, inače leks specijalisom je donet okvir, da može da se gradi Gazela. Šta će Beogradu šest traka? Megalomanija da li Branka Pešića ili ko je već bio gradonačelnik. Šta će šest traka? Pa sad da ima 66 traka, bilo bi malo. Ali neko treba da razmišlja malo u budućnost, a ne samo da se okrećemo u prošlost i kažemo – hej, znaš, tu je nekad nešto bilo. Pa bilo.

Na kraju, ljudi, mi smo imali sputavanje izgradnje i odbranu, kako se kaže, izgradnje auto-puta da bi se sačuvao hrast. Hrast. Kao u ono vreme, kako se zove ona serija, „Igra prestola“, pa se tamo mole ispod hrasta? Pa jesmo li mi hrišćani ili nismo hrišćani? Ako smo hrišćani, ako nismo ateisti. Ateistima je hrast ko hrast. Ako nisu ekolozi, nešto i ne smeta. Ali mi smo ovde imali religijsko objašnjenje zašto hrast ne sme da se dira. Pa šta je sledeće, ne smemo da diramo ljubičicu? Ne razumem. Gde je kraj tome? Gde je kraj zaustavljanju bilo kakvog napretka Srbije, bilo kakve gradnje u ovoj zemlji?

U Novom Sadu krenuli da grade mostove – ne sme most da se gradi. Zašto? Nemamo pojma, ne sme. Krenuli da grade tamo onu, kako se zove onaj tržni centar, „Promenadu“, to će da potone. Evo, pumpe, ispumpavaju, gotov. Pa jel potonuo? Pa nije potonuo. Beograd na vodi, to tone. To tone sigurno. Da ne pričamo o tome, to je posebna tema, Beograd na vodi. Pa protiv svega smo bili. I sada, ko god ode u taj Beograd na vodi, kaže – u, pa vidi kako ovo izgleda. Meni je to onako jedan simbol koji mi pokazuje da mi možemo mnogo bolje od onoga kako smo navikli, jer u tom Beogradu na vodi je trava uvek uredno pokošena, to je prosto neverovatno da se korov čupa iz onih travnjaka, da nema nijednog grafita, da nema nikoga ko ostavi auto nasred raskrsnice i nasred ulice uključi sva četiri i ode malo da popije kafu. Nema toga. Pa mi možemo, znači, i tako da živimo. Jel se mi plašimo toga da budemo bolji, pa nam je super da imamo ruševinu i kažemo – e, to je naš simbol, ruševina? Nije. Nije i ne može da bude.

I na kraju, što se tiče tog NATO bombardovanja, odnosno NATO agresije, pa tamo će biti memorijal. To je predviđeno zakonom, da se izgradi memorijal. I sad pogledajte paradoks. Mi sami kažemo za to – znate, to je naš simbol, to je simbol države i to je simbol otpora NATO-u i NATO agresiji na Srbiju, a onda sami nismo memorijal napravili ispred te zgrade ili bilo gde na tu temu, ništa nismo uradili u vezi sa tim. I to nam je uvek isti način ponašanja. To je modus operandi stalno. Milion razloga zašto nešto ne može. I tako nam funkcioniše državna uprava kompletna skoro, tu je i ministarka i nadam se da će to da menja, mada je tu potrebno, to je čišćenje Augijevih štala, jer kod nas konačno ljudi moraju da shvate kad nešto treba da se radi, mi treba da objasnimo kako nešto može, a ne zašto sve nešto ne može. Šta god da se kaže, milion razloga – e, ne može zbog ovog, ne može zbog ovog, nemoj zbog ovog, nemoj zbog onog, nemoj ovako, nemoj onako.

Ako ćemo tako da gledamo, mi ništa živo gradili ne bismo u ovoj zemlji jer je sve bilo u nekom ratu razrušeno, porušeno, spaljeno, uništeno. Ceo Novi Sad bio spaljen, ceo grad bio spaljen 1848. godine, kad je već bila ta situacija. Hajde sve da ostavimo u ruševinama, pa da živimo u ruševinama kao miševi i da kažemo, eto to je simbol kako su nas sve uništavali.

Neće time što će da se izgradi zgrada prestati sećanje o tome da nas je NATO divljački bombardovao 78 dana i 78 noći, da su ubili dete na noši. Ne ostaje to u sećanju jednog naroda tako što se jedna zgrada koja je inače ruševina skloni i tamo se izgradi nešto drugo, nego tako što ćete da organizujete događaje kojima ćete da posvetite pažnju tom periodu. To se nije radilo, nego su se koristili eufemizmi.

Nije NATO bombardovanje, nego NATO intervencija, NATO operacija. Kao da je medicina u pitanju a ne ubijanje ljudi. Mi to bombardovanje, to ubijanje srpskog naroda 78 dana i noći nosimo u sebi, to nam je u DNK. I ova država zahvaljujući Aleksandru Vučiću je počela to da obeležava. Pre toga nikada niko. Na dostojanstven način da iskažemo da smo svesni toga. To se tako radi.

Hajde da se vratimo čak u taj period kada je ta zgrada građena, pa da vidimo kako se tada ponašala država. Na srušenim zgradama su gradili nove zgrade, ali su i za Dan borca i za Dan ustanka i za „29. novembar“ i Dan Republike i sve ostale dane podsećali na neke vrednosti koje su smatrali da su bitne za tu zemlju. Mi danas kažemo ne, nećemo da organizujemo ništa, nećemo da napravimo memorijal, nećemo da se sećamo tih ljudi, nećemo da organizujemo godišnjice, ali ćemo da držimo ruševinu i to će da nam bude simbol kako su nas bombardovali.

Ljudi, to je neozbiljno. Mi smo onda kao narod neozbiljan. Ja verujem da nismo. Zato treba da napravimo taj iskorak, da se ne plašimo promena i da ne budemo stalno protiv promena. Subotički jedan odbornik, time da zaključimo, kada je trebalo da se gradi, odnosno da se postavlja ulična rasveta je rekao, pošten čovek u to vreme spava, a onaj ko se smandrlja u mraku i treba da razbije glavu. To se onda i u Beogradu koristilo kada je Beograd postavljao javnu rasvetu. I protiv toga smo bili.

Ne možemo biti protiv bilo kakvog modernizma. Mi moramo još više da grabio napred kada su te stvari u pitanju. Četvrta industrijska revolucija ne sme da nas zaobiđe. Imamo pametne ljude, uradili smo mnogo oko tih DATA centara. Nisam protiv toga da pokažemo na kraju, krajeva pripadamo organizaciji koja je to i započela, da pokažemo pijetet prema stradalima u NATO agresiji, ali ne možemo zbog toga što je nešto razrušeno u toj agresiji da kažemo, e sada konzerviramo stanje, ništa ne diramo, jer smo to već narušili. Ako smo to hteli da radimo, onda je trebalo staviti tačku i ništa što je uništeno u NATO agresiji ne sme da se dira, ne malo hoćemo, malo nećemo.

Nema to veze, cela ova priča sa bilo čijom ambicijom da očuva nekakvo sećanje na NATO agresiju. Oni ili većina onih koji nas danas napadaju i govore bilo šta loše o ovome što radimo, tu agresiju ne smeju da spomenu kao agresiju. Nikada ništa nisu uradili da osude ono što se desilo njihovom sopstvenom narodu kome bar po rođenju pripadaju. Prema tome nije to, nego jednostavno ako je Vučić rekao da je nešto dobro, mi smo onda protiv. Šta god da je rekao, da je danas rekao da je zemlja okrugla oni bi rekli nije nego je kvadrat ili kockasta. To je tako.

To da se mi pravdamo, da mi objašnjavamo zašto hoćemo da vučemo stvari napred, mislim da nema nikakvog smisla i nema nikakve potrebe. Stvari moraju da se popravljaju, da se poboljšavaju, da idu napred. Neko će da razume, neko neće, neko će da podrži, neko neće. Da li će izazvati neku podelu, neće, jer ništa ni ono što su napadali do sada nije napravilo ne znam ni ja kakve podele.

Na kraju evo šta se desilo, sklonjen most, evo to je poslednje. Rekli su, svet propada ako se skloni. Evo, sklonjen je i šta se desilo? Nije se ništa desilo. Svaki put je isto. Taj most vam je simbol, isto kao što je i ova rezolucija Evropska parlamenta od prethodnog zasedanja, od pre dve nedelje. Napravi se priča od nečega, to će biti i evo ga sada i opet ne bude ništa. Nema veze, sada je novo, sada je Generalštab tema. Došao je onaj isti Miketić nesrećni da brani Generalštab pošto je odbranio most. Sačuvao je most, sada će da sačuva Generalštab. Šta je sledeće što će da sačuva ne znam. Najbolje bi bilo da predsednik da planiramo nešto da radimo na Marsu, pa da ode na Mars da mitinguje i da luduje. Pošto je ovde prešao igrice otprilike, od svega što je radio.

Tako da u svakom slučaju memorijal za NATO žrtve će biti, i ako ima nekakve kosmičke pravde za one koji su ateisti, ili za nas koji smo vernici da kažemo da neko to vidi sve i tako treba da bude, red je da taj memorijal naprave baš oni koji su to stradanje izazvali. E, to je pobeda Srbije. Hvala vam.
Najblaže rečeno, ja sam šokiran ovom količinom licemerja i bezobrazluka. Baš to, u šoku sam potpuno.

Kaže – neko bi od njih možda pucao na nas. Pucali ste na čoveka, radovali se što gori „ćacilend“ ovde, bre. Kako vas nije sramota?

Radovali se, izlazili napolje da navijaju da izgori što više. Lagali ovde kako je, pobili se međusobno. Ovaj ulazio, nije tu u sali, da nam saopštava – eno vam, gori „ćacilend“, na prošloj sednici. Nema 10 dana tome. Umalo ubili čoveka zato što ste ovo radili, huškali ludake da ispunjavaju vaše ideje, pritom to naše pravosuđe pustilo nasilnika Štimca ponovo. To naše pravosuđe, partijsko pravosuđe, kako kažete, nije nam dalo odgovor na pitanje šta znači reč potencijalnog ubice ovde ispred Skupštine: „Javite mojima u Hrvatskoj da sam završio posao, da je zadatak obavljen“. To nismo čuli od našeg pravosuđa, kao što nema ni kvalifikacije za terorizam, nego za pokušaj ubistva.

Ovo ostalo sve, nema toga biračkog spiska koji njemu može da pomogne da dođe na 1%. Ne na cenzus, nego na 1%. Jedan, uno. Ne postoji. Ta cela priča o tom biračkom spisku, evo vam sad pa radite šta hoćete.

Rekli smo prošli put kad su bili izbori u Beogradu kojom magijom čovek može da glasa na dva mesta? Kako kad ima onaj sprej kojim ga poprska? Kako? I ne, nikakvog odgovora nema. E znaš, ima sad prijavljenih… Evo, sad nam lepo uđite u komisije i eno vam sad pa obilazite transformatore po Beogradu, pa tražite ko gde živi pošto vam je to bila teza – kako ljudi žive u transformatorima. Idite pa ih tražite i da više završimo sa tim.

Izmišljaju gluposti i sve vreme beže od onoga što je Ana Brnabić rekla na početku rasprave, a to je da kažu ljudima – evo, ljudi, u nama je problem.

Meni je žao što mlad čovek završi karijeru političku pre nego što je počne, ali to je tako.

Nesposoban si, druže, da dođeš na 1%. Treba da te menjaju, treba da uvedu nekog drugog.

Pre tebe, kad smo već o mržnji i kad smo o tome kako neko mrzi, je na čelu te stranke bio onaj ko je pričao kako će nam pišati po grobovima. Citiram: „pišati po grobovima“. Ali, to su ti ljudi u „ćacilendu“, jel? Oni su problem, oni mrze? Oni su problem ovog društva? Ne, oni su vaš problem iz više razloga.

Prvo, jer ne možete da podnesete da neko se usudi da misli drugačije od vas i, drugo, što su vam onemogućili sprovođenje obojene revolucije, jer to isto ste planirali vi i nije vam pošlo za rukom. E sad, ajde da ih oteramo, da se mi tu nekako naguramo. E, pa ne može da vi zauzmete prostor između Predsedništva, Narodne skupštine, Narodne banke, Vlade, Ustavnog suda, Televizije, Pošte i da kažete – država ne funkcioniše, mi odlučujemo, a mi svi sisali vesla i nemamo pojma šta planirate u vašim obojenim revolucijama. Ali, čitaćete u knjizi predsednika Vučića kako i zašto ste prozreni, a na izborima ćete saznati zašto ste prezreni.

Naravno, Rezolucija Evropskog parlamenta. Samo pitam – kad ćemo osetiti posledice i gde je komisija iz prethodne rezolucije koja je došla da utvrdi da smo autobusima vozili birače? Isto ono što ste im diktirali prošli put sad diktirate ovo, zvučni tom i ove i one gluposti i tračeve. Pre ste im gluposti lupetali kako smo uvezli 15.000 birača, kao da je 15.000 birača… Dakle, 15.000 birača je za vas neka cifra, za nas nije ništa, kap vode u moru.

Znači, kako je uvezeno 15.000 birača, dovoženi autobusima, kako je ne znam ni ja šta sve rađeno, kako su izbori neregularni, kako je ovako, kako je onako. Evropski parlament usvojio Rezoluciju, aha, sad ćete vi da vidite. Seirili ovde, bre, skakutali kao veseli na samoj sednici i pričali nam – sad ćete da vidite, sad će da se utvrdi. Sad ćete da vidite kad dođe komisija. I, gde je komisija? Nema.

Hajde jednom prestanite da lažete. Hajde što lažete sebe, nas da lažete ne vredi. Mi vas, pravo da vam kažem, ne uzimamo za ozbiljno, ali hajde ono malo vaših birača prestanite da lažete. Hajde prestanite da lažete te ljude, ti ljudi vas podržavaju, nije lako podržavati vas. Neko se odlučio za to.

Pa, dajte pokažite nekakvo poštovanje prema njima, pa im bar recite istinu, recite – ta je rezolucija Evropskog parlamenta je neobavezujući akt, ne važi ni za one koji su je usvojili, još manje važi za one koje su iza njih, a za nas potpuno ne važi ništa.

Mi smo im diktirali šta će da napišu. Imamo tamo neke svoje varijante preko Picule, pa eto mi smo sad malo dobili vetar u leđa pred skup 1. novembra.

Kažite ljudima istinu. Možda vas više cene. Možda dođete do 0,8%.

To je laž, kaže, narušavaju se odnosi. Hajde da vidimo šta se narušava u zemlji Srbiji danas kada je u pitanju geopolitika.

Dakle, kada je u pitanju najveći kineski projekat u Evropi, vode kampanju godinu dana na tu temu. Njihovi listovi objavljivali na naslovnim stranama i „Nedeljnik“ i NIN kako je cela priča ovde zapravo o Kini i kineskim investicijama, a ne o Srbiji, pa valjda zato što Srbija nije klekla pred tim pritiscima i nije se priključila celom tom napadu i mi smo postali meta. Tako su pisali. Sami su o tome pisali.

Znači, kineske investicije. O američkim investicijama je sam rekao i treća investicija NIS, ruska investicija. Pa, šta je ostalo jedino da nije pod udarom? Emirati, ali nisam mislio na njih i to je sve izmišljeno i to se zapravo ne dešava. To je naša fikcija.

Nećete isprovocirati ove ljude ispred da urade ono što ste uradili vi nikada i među nama postoji razlika. Bogu hvala i ja kažem, jer mi nikad nismo pucali ni na koga. Mi na Srbe pucali nismo ispred ove zgrade, vi jeste i pokušali da ubijete tog čoveka. Ko je od vas to osudio? Gde vam je saopštenje barem da to osudite? Reč jednu niste rekli, osim seirenja i radovanja što gori „ćacilend“ i malo je bilo toga, nego nastavljate i sada da provocirate i da se iživljavate.

I, da, taj „ćacilend“ jeste to Galsko seoce koje prkosi celoj imperiji, imperiji zla koju predstavljate vi, koju mrzite od jutra do sutra, pa ponovo svaki dan. Mrzite, ne podnosite. Mrzite organski. Ne doživljavate kao živa bića ljude sa druge strane. Nikada niko sa ove strane za vas nije izgovorio za vas da vas ne doživljava kao ljude. To vi govorite, a kada ne doživljavate drugu stranu kao ljude, onda sledi ono što se radi onima koji nisu ljudi.

Ne pričam o onom psihopati koji se dernja ovde kako smo demonizovani i ne znam ni ja šta. Imao čovek teško detinjstvo, imam razumevanja za to, a nije se lečio na vreme. To rade vaše uzdanice, vaše javne ličnosti, potpuna dehumanizacija cele Srbije.

Doveli ste dotle da je najveća građanska hrabrost u ovoj zemlji ne biti opozicija, nego javno reći da podržavaš vlast, jer sledi provlačenje kroz blato na društvenim mrežama, u medijima, gde god i vas sramota da kažete - e, ti ljudi bi na nas pucali da im neko kaže. A ko je rekao ovom zlotvoru da puca ispred Skupštine? Vi? Vaš prethodnik? Ko? Picula? Ko?

Vi o licemerju? Pa, vi ste licemerje koje hoda, licemerje koje govori, licemerje koje hoda, licemerje koje diše. Vi ste personifikacija licemerja.

Ovo sve što ste izgovorili je golo licemerje, da se čoveku povraća od smrada koje to licemerje širi.

To što mislite da ćete tako na fin način da nas izvređate i da crtate mete svakome ko drugačije razmišlja od vas neće da vam prođe, a svako vaše licemerje će biti ponovo dokazano.

Nastavite ono što ste počeli, da tražite novi politički brak koji će vas možda uvesti u ovaj parlament. Možda da se izjasnite kao manjina, pa da zajedno sa njima, kao što ste već ušli u Skupštinu, napravili klub, možda tako sada uđete u Skupštinu, pošto vidim da vas nešto ne mirišu oni koji su vas do sada u Skupštinu uvodili.

A to licemerje da nam neko ko ne može da dobaci do 1% drži predavanja kako zemlja treba da se vodi, kako treba da izgleda, e to je već megalomanija za koju ja niti sam nadležan, niti sam stručan.
Te pretnje zatvorom su toliko tragikomične da nemam reči. Jedini ko ovde beži od zatvora su vaši saradnici, a znaju zašto beže od zatvora. Zašto su pobegli u Hrvatsku? Kako su tamo odakle je 500 hiljada Srba proterano baš oni dobili crven tepih da dođu? To je pitanje na koje ćemo jednog dana, nadam se, dobiti odgovor, jer je vrlo bitno. To ko koga i zašto prisluškuje, to vidite sa BIA, postavite poslaničko pitanje pa ćete dobiti odgovor, ja ne znam na to da vam odgovaram i nemojte od mene tražiti odgovore na to.

Ono što jeste interesantno to je da ni u jednom trenutku se niste setili činjenice da ste se vi sami odrekli tih ljudi kada su objavljeni ti razgovori. Vi ste sami rekli da ne stojite iza toga, vi ste sami rekli da su to oni nešto na svoju ruku radili, otprilike kao Bata Stojković u filmu "Balkanski špijun" - to su neki čobani, budale. Otprilike neka ta varijanta je bila - Nemamo mi veze sa tim, to su neki čobani budale i nemamo pojma šta se tu dešavalo.

Ne znam, iskreno rečeno, zašto su vaši članovi na merama. Mogu da pretpostavim. Ali, šta su i sa kim sarađivali, ne znam, nemam pojma, ali vidim da se oni plaše utvrđivanja toga šta su radili. Da se ne plaše, ne bi bežali.

Sa druge strane, da podsetim samo da su oni u tim razgovorima govorili o tome da će da upadnu u RTS, da bi možda mogao neko i da pogine, itd, itd. To je bio tok razgovora i to su bile teme. Tako da još jedna priča oko toga ko, kako i na koji način govori o smrti i ko kome priželjkuje smrt.

Najzad, što se tiče atmosfere u društvu, ja zaista ne mogu da verujem da vi koji ste od početka mandata, kada kažem "vi" govorim o kompletnoj parlamentarnoj opoziciji, mada vidim sad da vas ni ovi neće, jutros ste došli, pokušali ste da se nakačite kao pijavice na ovu ženu koja protestuje tu ispred, međutim, odjavila vas, kako to mladi kažu. I ona se ogradila od vas. Vi, ljudi, nikom živom ne trebate.

Sad ostaje samo jedno pitanje, gospođo predsednice, a to je da se jedino još SNS i naša poslanička grupa od njih nisu ogradili, pa da mi ne budemo sami u društvu, ja bih da iskoristim priliku da se i mi ogradimo od parlamentarne opozicije…

(Radomir Lazović: Od koga?)

Od svih vas zajedno, prvo od tebe.

(Radomir Lazović: Od koga?)

Pa, znaš valjda kako se zoveš? Nisi valjda toliko drogiran?

Stani pred ogledalo, možda se setiš imena.

U svakom slučaju, da se i mi ogradimo od njih, nemaju oni ništa s nama. Oni su tu samo slučajni prolaznici i već ih ubuduće nećemo gledati.

Što se tiče naših mesta, ona će biti popunjena, uveren sam, još u većem broju, a vi ćete to na televiziji svakako moći da vidite. Hvala.
Prvo, predsedavajuća, želim vama da se obratim i kao predsedavajućoj i kao predsednici Odbora za međunarodne odnose, ili kako već, spoljne poslove, da vas zamolim da reagujete, pošto ovo nije prvi put da, u svojoj bahatosti i aroganciji, neki predstavnici opozicije vređaju neke zemlje koje ništa nažao Srbiji nisu učinile. Bukvalno, ništa na žao. Štaviše, sa tim zemljama razvijamo saradnju zato što su povukle priznanje lažne države Kosovo ili su nam pomogle u međunarodnim organizacijama da se borimo za naša prava i našu politiku nepriznavanja lažne države Kosovo. I zato, ako ništa drugo, nisu zaslužile da ih neko u svoj aroganciji i bezobrazluku vređa u srpskom parlamentu i da prosto reagujete u tom kontekstu u budućnosti.

Što se tiče ovog drugog dela ili što se tiče ovog zakona, mi ponovo nismo dobili ništa novo, nikakav novi argument, osim toga što nam je pokazana slika i što nam je rečeno kada je ko nekada tu sedeo. Pa dobro. I šta sad? Ko sada sedi? Ne sedi niko. Nema odgovora na pitanje šta da radimo sa tim. Posebno nema odgovora na pitanje šta da radimo sa tim od onih koji su imali prilike, i to ne dva i tri dana, nego duže, da neke svoje ideje realizuju u vezi sa tom zgradom i nisu realizovali ništa. I u tom kontekstu je, najblaže rečeno, bez bilo kakve težine ono što nam spočitavaju oni koji su mogli da nam pokažu kako to treba da se uradi, a nisu uradili ništa. Štaviše, Maršalat su dali za američku ambasadu i naredili našoj vojsci da raščisti ruševine od bombardovanja. I to je otprilike to.

Da je ta zgrada zaista bila toliko vredna, kao što se sada predstavlja, dakle da je imala to kulturno značenje kao što od danas odjednom ima, verovatno bi prvo onaj ko ju je napravio proglasio za kulturno dobro i tu dolazimo do ovog drugog pitanja, a to je, pošto smo čuli ko je bio i ko nije bio i ko je gde sedeo, ima jedan koji nikada nije ušao u tu zgradu, a to je vrhovni komandant JNA Josip Broz Tito, za čije vreme je ta zgrada napravljena i toliko mu je bila kulturno dobro, da nikada u životu u tu zgradu kročio nogom nije.

(Narodni poslanici opozicije dobacuju: Pa kakve to veze ima?)

Pa kako nema veze? Naravno da ima veze. Pa valjda ima veze, valjda onaj ko nešto napravi dođe da vidi kako to izgleda. Kakve ima veze? Nema nikakve veze. Evo, oni kažu da to nema nikakve veze i da znaju oni bolje od onoga ko je finansirao i ko je gradio da to ima vrednost, a oni nisu znali da to ima vrednost. Evo, to je genijalno sada ovo što smo saznali. Tako da mi tu u suštini dolazimo do onoga što je zapravo cela priča. Da sklonimo sve te oblande koje su izmislili, jer od toga zaista nema ništa i samo gubimo vreme.

Suština je u tome, vlast je predložila, mi smo opozicija, mi smo protiv. Šta god da ste predložili, mi bismo bili protiv. Da je predloženo nešto drugo, i protiv toga bi bili. Tako da je potpuno svejedno šta je predloženo za njih. Oni su protiv zato što su protiv. Kao što su bili protiv, branili su most koji su nemački okupatori dovukli na Savu, i branili ga, i branili ga i branili ga do iznemoglosti, do iznemoglosti ga branili. A onda su branili i sve drugo što su mislili da treba da brane. I kao što su to odbranili, tako će odbraniti i ovo, jer nema načina da se zaustavi napredovanje Srbije. A to što bi oni sve živo da konzerviraju i da se ništa ne dešava, to neka probaju u svojim nekim organizacijama, to verovatno i rade, a u državi Srbiji to neće biti slučaj. Hvala.
Budući da se sada ovde ponavlja scenario od prošle sednice, tokom koje su se bavili, kako su govorili, brlogom, "ćacilendom" itd, pa je onda došao onaj pa pucao u čoveka, sada imamo situaciju da je…

(Bogdan Radovanović: Sram te bilo.)

Sram tebe bilo, jer si to radio sve vreme, prostačino jedna! Prostačino nevaspitana, to si radio sve vreme! Ti, ti, što si brojao "škode", žutu, plavu, zelenu i crvenu, za toliko su te procenili da možeš da vrediš, da prepoznaš boje. I sad tišina!

Dakle, sada je Tužilaštvo pokrenulo postupak zbog pretnji smrću Uglješi Mrdiću, Više javno tužilaštvo u Beogradu je tražilo identifikaciju osoba koje su uputile pretnje smrću Uglješi Mrdiću danas preko društvene mreže Instagram, nakon svih ovih diskusija, nakon svog ovog iživljavanja celog dana, da se do 20 časova ili skloni ili će da bude ubijen. I to je to. To vam je direktno delovanje, direktna posledica delovanja ovih ljudi, koji kažu kako neko širi mržnju protiv njih.

To da ne znaju da se ne donosi poseban zakon o biračkom spisku nego izmene i dopune postojećeg Zakona o biračkom spisku ne bi bio problem da sa druge strane to ne radi neko ko treba da predaje deci upravo pravo. Ali, dobro, nije ni važno, da li je poseban zakon ili je izmena i dopuna zakona, nije ni važno. A onda nam doktor prava kaže da naš poslanički zakon nije prošao javnu raspravu. A ja sad pitam - a koji je njihov predlog zakona, a predložili su ih jedno pedesetak, prošao javnu raspravu? Koji konkretno? Gde je održana javna rasprava, kad su slali pozive za javnu raspravu? Nisu nikad. Zašto? Pa, zato što ne postoji obaveza da se održi javna rasprava za poslanički zakon. Ali, nema veze, lepo zvuči.

Ako je neustavno, evo vam ga Ustavni sud prekoputa. Usvojićemo ovaj zakon u narednih nekoliko dana, pa ćete lepo da podnesete predstavku Ustavnom sudu, pa će Ustavni sud da se izjasni da li je akt ustavan, da li je neustavan, da li je ovakav ili je onakav. Nadam se da ćete biti uspešniji u pisanju te predstavke u odnosu na diskusiju koju ste prilično pravno nepismeno izneli.

Na kraju, što se tiče toga ko će gde da bude, odučiće narod, odučiće građani Srbije na izborima koji se svakim danom bliže, a evo sada ćemo da vidimo i kada birački spisak konačno više ne bude bio tema, kada i sa tom temom završimo, hoćete li konačno stati pred te građane i reći – lagali smo vas sve vreme, lagali smo vas da smo pokradeni jer smo nesposobni, pokušali smo da vas zloupotrebimo 2018. i 2017. godine žutim patkama, nismo uspeli jer smo nesposobni, pokušali smo da zloupotrebimo smrt dece u Ribnikaru, nismo uspeli, jer smo nesposobni, pokušali smo da zloupotrebimo pad nadstrešnice u Novom Sadu, nismo uspeli, jer smo nesposobni i kao nesposobni konačno odlazimo iz ove politike, pa neka dođu neki drugi?

Da li ćemo konačno to čuti ili ne, posle narednih izbora videćemo, ali će sigurno imati priliku to da kažu, jer ovu Skupštinu, kao što rekoh, moći će da gledaju samo na televiziji.

Hvala.