Gospođo Raguš, nije tu, Srbija nije tradicionalno rudarska zemlja, Srbija je tradicionalno poljoprivredna zemlja, i to znaju deca u osnovnoj školi. Srbija se nalazi i Srbija se brani u Gornjim Nedeljicama ljudi, tamo ljudi proizvedu, to selo proizvede godišnje milion litara mleka. Tamo je svaki santimetar zemlje, gospođo Raguš, obrađen. Svako ko je tamo bio shvatio je da je Bog dao za poljoprivredu i svaka normalna država, pričamo o patriotizmu, to nije pitanje patriotizma, to je pitanje zdrave pameti, čuva to mesto, one koji ih hrane, koje hrane, kao malo vode na dlanu.
Projektom Jadar, tamo lepo stoji, da je neophodno raseliti stanovništvo. Vi, ako hoćete da znate kako je lepo živeti pored rudnika idite u Slatinu, idite u Metovnicu. Pre dve godine me zovu iz sela Slatina, i nije problem, oni se generacijama sele, od kada je Vajfert tamo početkom 20. veka doveo Francuze, oni su navikli da se sele i tačno je da oni rade u rudniku i rudnik je njihova sudbina. Ali, čekajte, polako, vi ste doveli Kineze, „Ziđin“, i dolaze Kinezi u Slatinu, i kažu – vidite ovako ljudi, ispod vaše privatne imovine nalazi se bakar i zlato, hoćemo da kupimo. Naravno, ako sada neće da prodaju sledi eksproprijacija, i pogode se za cenu, i poreska uprava razreže cenu i sve je u redu. Međutim, kada je došlo vreme da se plati Kinezi se predomisle i kažu – sada nam je skupo i ostanu i bez para, gospođo Raguš, a država je garant i bez zemlje. Onda zovu mene, i gde ćemo mi, država ne reaguje, oni se žale, itd. Država, nemaš kome da se žališ, hajdemo mi lepo u Užičku ulicu ispred kineske ambasade, kod tadašnje ambasadorke Čeng Bo, da joj prenesemo jednu poruku, da prenese svojim drugarima iz Centralnog komiteta, da njihove firme ovde…