MARIJANA SAVIĆ (NVO ATINA): NE ČINI RODNU RAVNOPRAVNOST KVOTA OD 40 ODSTO NARODNIH POSLANICA

08.02.2021.

...

„Neće biti napretka u stanju ljudskih prava niti u bilo kojoj drugoj oblasti, u privredi, ekonomiji sve dok se u Srbiji ozbiljno ne shvate poglavlja 23 i 24 kao temeljne vrednosti za koje se zalažemo u pregovorima sa Evropskom unijom, odnosno dok se ne uredi pre svega stanje u pravosuđu. Lično ne verujem u iskrene namere Skupštine Srbije da položaj žena u društvu učini boljim, ali smatram da dijalog sa zakonodavcem treba nastaviti,“ rekla je za Otvoreni parlament  Marijana Savić, direktorka NVO „Atina“, organizacije koja se zalaže za jednak tretman svih članica i članova društva.

OP: Kada kao neko ko dolazi iz nevladinog sektora i bavi se ljudskim pravima i položajem žena, čujete da se prošle nedelje u skupštini sastala Ženska parlamentarna mreža i donela neke zaključke, da li ta vest ima značaja za vas?

MS:  Ne, ne, ta vest zaista nema težinu jer ne postoji poverenje u Parlament. Moralo bi prvo da se stekne poverenje u tu političku instituciju kao i u sve institucije koje bi trebalo da implementiraju zakone i politike. To poverenje se izgubilo pre mnogo godina i zaista su potrebni ozbiljni  koraci kako bi se ponovo uspostavilo. Potreban je zaista partnerski odnos sa svim učesnicima u društvu koji su zainteresovani za određene teme, zatim implementacija svega što je do sada usvojeno i  urađeno. Institucije treba da pokažu odlučnost, treba da prekinu lošu praksu relativizacije i to ne samo nasilja, već i drugih važnih tema koje se tiču svih građana. Siromaštvo je samo jedna od tih tema. Mora se uočiti kako temeljne bolesti našeg društva, te perzistentne barijere kao što su korupcija i nepotizam utiču i na neravnopravnost žena.

OP: Pomenuli ste relativizaciju. Poruka predsednice Ženske parlamentarne mreže Sandre Božić posle konferencije bila je da ne smemo govoriti „nasilje nad ženama“ jer se žena dovodi u položaj objekta, već da usvojimo „nasilje prema ženama“. Jel to važno?

MS: To je primer relativizacija svega što se dešava ženama svakodnevno. Standardni poricateljski repertoar. Hajde da pitamo žene koje trpe nasilje da ili im je važnije da se kaže “nad” ili “prema” ili da dobiju podršku, izvesnost, razumevanje i pomoć. Takve „jezičke nedoumice“ su tu da se skrene dijalog, kojeg i inače nema, na neke nevažne teme, a da se ne progovori o suštini. Ova se tema ne sme shvatati olako.

OP: Čuli smo više puta od zvaničnika da su žene u Srbiji institucionalno zaštićene, ali da to nije dovoljno. Opet, pohvalno je što u Skupštini sedi i odlučuje 40 posto poslanica i to što je, kako je nedavno istakla premijerka Ana Brnabić, porastao broj žena na čelu gradova i opština. Da li je to mogući put poboljšanja položaja žena u društvu?

MS: Ne. Nije rodna ravnopravnost ili bilo koja ravnopravnost broj ili neka kvota koja treba da se ispuni. To bi zapravo bilo verovanje da su građanke i građani koji žive u ovoj zemlji ravnopravni i stremljenje tome da se izbrišu sva mesta neravnopravnosti. To je duboko uverenje da treba brisati sve linije diskriminacije i afirmisati načine na koje ćemo svi učestvovati u donošenju odluka. Ovde vidimo da to nije afirmisano, jer donositi odluke znači biti transparentan i odgovoran za usvojena rešenja. Omogućiti građanima da učestvuju u procesima odlučivanja, informisati ih i omogućiti im da budu informisani, sve to znači podlogu i temelj za ravnopravnost. To što će biti 40 ili 60 odsto poslanica koje su tu došle nečijom odlukom,  ne znači puno.

OP: Da li to znači da se ne može mnogo očekivati ni od ponovo najavljenog  Zakona o rodnoj ravnopravnosti ?

MS: Ne očekujemo promene na bolje. Zaista bi trebalo nešto nesvakidašnje da se desi kako bi se vratilo bar očekivanje da će se zakon implementirati. Po načinu na koji se ova verzija pravi i koliko se konsultuju svi koji su zainteresovani za taj proces, ništa nam ne ukazuje da  će biti drugačije nego do sada.

OP: Da li se sećate nekog primera kada je zakonodavac poslušao neke preporuke nevladinog sektora? Da li vas konsultuju?

MS: Jedno je konsultovati, a drugo prihvatiti ono što je iskustvo organizacija na terenu, civilnog društva, akademskih ustanova ili institucija na lokalnom nivou koje se svakodnevno suočavaju sa različitim problemima. Kad govorimo o rodnoj ravnopravnosti, nasilju ili socijalnoj politici, ili o situacijama u koje dođu žrtve porodičnog nasilja ili trgovine ljudima, zakoni se uglavnom kreiraju sa vrha. Sastavi se neka radna grupa od ljudi koji nemaju iskustvo bavljenja tim problemom, a ne uzimaju se u obzir iskustva onih koji se time autentično bave. Ne verujem da ćemo zakonom dobiti novi instrument koji bi trebalo da nam pomogne da pratimo šta država radi po tom pitanju. Ipak, NVO „Atina“ kao i mnoge ženske feminističke organizacije učestvuje u svim razgovorima o rešenjima koji se tiču žena i devojčica, njihovog ekonomskog položaja. Mi radimo na tome da promovišemo bolji socijalni položaj žena jer je to jedini način da vrate kontrolu nad svojim životima i izbore se za ravnopravnost.

OP: Dakle, u razgovorima sa zakonodavcima svakako treba učestvovati?

MS: Sve ovo podseća koliko je važno braniti državu od vlasti. Velika je to pretnja postala, glumiti dijalog, dobiti legitimitet od civilnog sektora, a onda nastaviti kao da nikad ništa nije dogovoreno. Dok se ne bude preuzimala odgovornost i snosile konsekvence, ne može biti napretka. Takođe, nema ekonomskog napretka niti rodne ravnopravnosti ako ne donesemo odluke da zatvorimo poglavlja 23 i 24 u pristupu EU, koja se odnose na vladavinu prava. Nema napretka dok ljudi ne shvataju korelaciju izmedju „rules of law“ i nezavisnog pravosuđa, jake borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, reformisanja javne uprave i policije. Bez toga ne možemo nigde.

Poslednji put ažurirano: 08.02.2021, 08:36