Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Oto Kišmarton

Oto Kišmarton

Srpska radikalna stranka

Govori

Poštovane kolege narodni poslanici, moje kolege i ja iz SNS podneli smo veći broj amandmana na ovaj zakon u cilju popravka ovog zakona o utvrđivanju nadležnosti.
Mi iz opozicije nismo konsultovani oko izrade ovog zakona i zato smo pokušali amandmanima da popravimo ovaj zakon i da ga uredimo u interesu građana Srbije, kako bi bio prihvatljiv za sve nas. Ni jedan amandman opozicije nije usvojen, pa ni mi ovakav Predlog zakona ne možemo prihvatiti.
Naš amandman se odnosi na naslov iznad člana 38. i na član 38. Amandmanom predlažemo brisanje člana 38. i naslova iznad ovog člana. Amandmanom se brišu odredbe po kojima AP Vojvodina preko svojih organa bliže uređuje i obezbeđuje ostvarivanje prava nacionalnih manjina na teritoriji AP, obrazovanje na maternjem jeziku, na svim nivoima i u skladu sa zakonom.
Potpuno se slažemo mi iz SNS da pripadnici nacionalnih manjina u Srbiji imaju i treba da imaju ista prava, kao i većinski narod u Srbiji, pa tako i pravo na obrazovanje na maternjem jeziku na svim nivoima obrazovanja u skladu sa zakonom. Pripadnici svih nacionalnih manjina su građani Srbije i o njihovom pravu na obrazovanje na teritoriji Srbije treba da brine država, kako u Preševu, tako i u Novom Sadu, kako za Rusine, tako i za Bošnjake, na primer.
Ne sme se dozvoliti neravnopravan položaj pripadnika nacionalnih manjina u bilo kom delu Srbije i treba voditi računa da nacionalne manjine u svim delovima Srbije imaju potpuno ista prava. O pravima nacionalnih manjina treba da brine država, a ne pokrajina. Hvala.
Hteo sam repliku, pošto nisam dobio reč za repliku, javio sam se po Poslovniku, član 104. Ja sam uvređen... (Isključen mikrofon.)
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovani predsedniče, zabeležio sam neke misli naših poslanika i mogu reći da su me iznenadile i neke uvredile.
Naime, radi se o poslaniku Bajatoviću, kad je govorio o tome kako ovaj statut nije nikakva opasnost i ne može doći ovim statutom do otcepljenja Vojvodine, jer ''ovaj statut nisu pisale nacionalne manjine''. Da li su nacionalne manjine opasnost za otcepljenje Vojvodine i da li su one ta sila koje će otcepiti Vojvodinu? To je za mene uvreda, takvo mišljenje o nacionalnim manjinama.
Takođe i druga rečenica „ovo je srpsko-srpsko pitanje. Ne mislim da je Vojvodina srpsko-srpsko pitanje, ovde su bila puna usta o ravnopravnosti građana, o jednakosti, bez obzira na veru, nacionalnu pripadnost. I sada govorimo da se statut Vojvodine tiče samo Srba, tako da me je ovo veoma uvredilo.
Da nastavimo dalje. O ovom statutu se mnogo pričalo danas, ali zašto je skupštinska većina čekala više od godinu dana da na dnevni red dođe ovaj statut, o tome nije niko govorio. Znači, šta je uzrok tome?
Što bi kao objašnjenje moglo biti, statut je možda kasnio, može biti i ne mora, da se decentralizacija vlasti nije dozvolila do sada dok se ne završi tranziciona pljačka koja se dešava u Srbiji. Može biti i da statutom Vojvodine, što bi Lala rekao, nije sve baš kako treba.
Šta će doneti statut seljacima, radnicima i svima koji žive u Vojvodini, o tome niko ne govori.
Da li će se bolje živeti u Vojvodini, da li će se zaposliti hiljade i hiljade radnika, hoće li prestati štrajkovi radnika, hoće li proraditi zatvorene fabrike u Vojvodini, hoće li biti jeftinije školovanje, hoće li se popraviti i unaprediti dobri međunacionalni odnosi ovim statutom u Vojvodini, da li će se poboljšati zdravstvo, školstvo, da li će biti bolji položaj zemljoradnika, odnosno poljoprivrede? O tome niko nije govorio, jer verovatno ovaj statut tome neće ni doprineti.
Skupštinska većina je već postigla dogovor o usvajanju statuta i zakona o prenosu nadležnosti i ovi akti će biti usvojeni u ime građana Srbije. Da li je statut u interesu građana Srbije? Nije, ali o tome predsednik Vlade juče nije govorio.
Predsednik Vlade u uvodnom izlaganju, veoma kratkom, nije rekao šta je će to građani koji žive u Srbiji usvajanjem statuta Vojvodine i usvajanjem zakona o prenosu nadležnosti dobiti. Ono što će sigurno dobiti, to je finansiranje dve vlade: pokrajinske i republičke.
I oni koji će ovim statutom dobiti nešto, a to je politički vrh u Vojvodini, jasno je da će oni ovim zakonom dobiti jaču i veću samostalnost i nezavisnost od Republike.
Da li će građani koji žive na teritoriji Vojvodine ovim statutom osetiti neki boljitak, da li će seljaci i radnici bolje živeti? Neće.
Hoće li ovaj zakon poboljšati položaj građana Kikinde, Čoke, Novog Kneževca, Ade, Sente i drugih lokalnih samouprava? Neće.
Da li će pare od poreza, taksi, izdavanja državne zemlje većim delom ostati u ovim opštinama i tako se omogućiti razvoj Kikinde i drugih opština, jer su te opštine već i danas postale crne rupe bez ikakvog razvoja.
Ubrzano se smanjuje broj stanovnika u tim opštinama. Svi koji mogu da napuste male opštine i sela odlaze. Kikindu danas ne napuštaju samo mladi, i penzioneri odlaze za svojom decom ili u Novi Sad ili u Beograd.
Pitam se da li je cilj ove vlade da svi građani Srbije žive u dva grada - u Beogradu i Novom Sadu, a lokalne samouprave da ostare i nestanu.
Kada govorimo o decentralizaciji, nadležnosti sa Republike treba preneti na lokalne samouprave, pare od poreza, taksi, izdavanja u zakup državne imovine treba većim delom da ostanu u lokalnim samoupravama, gde su i ostvarene, a imovina da se vrati lokalnim samoupravama, ne samo da se finansira razvoj Beograda i Novog Sada.
Izgradnja Beograda i Novog Sada je u redu i to treba raditi, što je dobro, ali sa druge strane, lokalne samouprave sve više osiromašuju, ubrzano propadaju i nestaju, pogotovo u pograničnom delu severnog Banata.
Decentralizacija vlasti je potrebna, i to da se sprovede do nivoa lokalnih samouprava, a ne na nivo Pokrajine. Nama je u Kikindi, verujte, svejedno da li će pare iz Kikinde otići za Novi Sad ili za Beograd.
Kolege poslanici, ono što je veliki problem, a što me najviše plaši i brine kod ovih zakona, a vreme će pokazati da li sam u pravu ili ne, da i oni koji će glasati za ovaj zakon nisu zadovoljni statutom i nadležnostima Vojvodine, ali priznaju, što je veoma bitno i značajno, da je u datom momentu ovo najviše što Vojvodina može dobiti po Ustavu Republike Srbije.
Promenom Ustava uradiće se i druge promene po pitanju položaja Vojvodine.
Mi smo podneli amandman na član 9. U obrazloženju stoji da su nadležnosti upravnog odbora u članu 9. predloga utvrđene na način koji po sadržaju većim delom ne odgovara nadležnostima koje je moguće utvrditi po ovom zakonu. Njime se uvode nove vrste obuka i obaveze koje ne postoje u zakonima koji uređuju organizaciju pravosuđa i položaj zaposlenih, što pravno nije moguće, jer nije predmet regulisanja ovog zakona.
Osim toga, nadležnosti su nejasno definisane, pa vlada konfuzija oko tumačenja termina, naročito često pominjanih: „donošenje“, „usvajanje“, kao i vrsta obuka. Takođe, upravni odbor se ovlašćuje da donosi pravila o prijemnom ispitu, iako kandidate određuje nadležni pravosudni organ, pa ustanova koja sprovodi odluku ne može biti ovlašćena da vrši izbor kandidata. Postupak po programima obuke je u koliziji sa zakonima koji uređuju rad pravosudnih organa i položaj nosilaca pravosudnih funkcija i zaposlenih. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, s obzirom na to da ministar nije prisutan, ja ću se obratiti poštovanim građanima, koji nisu bili u prilici da pročitaju zakon o jedinstvenom biračkom spisku, i da pokušam da objasnim šta je to jedinstveni birački spisak, pa će građani sami moći da daju svoj sud o tome da li je potrebno ili ne u Republici Srbiji imati jedinstveni birački spisak.
Prvo, treba da znaju da je jedinstveni birački spisak javna isprava u kojoj se vodi evidencija državljana Republike Srbije koji imaju biračko pravo. Birački spisak se vodi po službenoj dužnosti. Birački spisak je jedinstven, stalan i redovno se ažurira. Birački spisak se koristi za vreme izbora.
Mi danas u Republici Srbiji nemamo jedinstveni birački spisak. Sada, da pitamo ministra – koliko u Srbiji ima građana s pravom glasa, ne bi vam mogao tačno odgovoriti, jer taj podatak nema i treba mu vremena da to prikupi. Razlog je taj što se birački spiskovi danas sastavljaju u lokalnim samoupravama, po biračkim mestima.
Svaka opština ima svoj birački spisak, a pre izbora taj spisak se šalje nadležnom ministarstvu u Beogradu. Kada se iz svih opština prikupe birački spiskovi, napravi se jedan objedinjeni, centralni birački spisak i tačnost tog objedinjenog, odnosno centralnog biračkog spiska zavisi od toga kakav je kvalitet pristiglih biračkih spiskova iz pojedinih lokalnih samouprava.
Centralni birački spisak, to što sada imamo, predstavlja prost zbir biračkih spiskova iz lokalnih samouprava. Često imamo slučajnu ili namernu neusklađenost broja birača s brojem birača u biračkim spiskovima.
Dešava se da, kada građanin promeni prebivalište, bude upisan na novoj adresi u birački spisak, a ne izbriše se sa stare adrese, ili da se izbriše prilikom odjave s dotadašnje adrese, a ne prijavi se na birački spisak na novoj adresi, ili se na biračkom spisku pojave ljudi koji su preminuli ili su trajno odseljeni.
(Predsednik: Molim vas, ponovo se prijavite.)
Danas se ne zna tačan broj birača u Republici Srbiji. To što nemamo jedinstveni birački spisak pokazuje koliko je naša administracija neefikasna, kao i Vlada koja vodi ovu zemlju.
Ni vlast pre 2000. godine, ni vlast posle 2000. godine nije htela da napravi jedinstveni birački spisak, iako se o tome govorilo još 2002-2003. godine, čak su bila izdvojena budžetska sredstva za te namene. Tako, već 20 godina od uvođenja višestranačkog sistema, Srbija još uvek nema jedinstveni birački spisak.
Kada se ne zna, a ne zna se tačan broj birača, zbog nepostojanja jedinstvenog biračkog spiska, postoji mogućnost lova u mutnom prilikom izbora. Nepropisan birački spisak na izborima omogućuje nekoliko procenata glasova više za one koji su na vlasti.
Dešavali su se razni prekršaji na izborima, postojali su nepravilni izborni spiskovi, nepravilni zapisnici s izbornih mesta, promene izbornih rezultata od strane izbornih komisija, poništavanje izbornih rezultata na sudovima, dopisivanje broja birača, glasanje lica koja su trajno odsutna ili umrla, pritisak na zaposlene da glasaju za određene stranke ili kandidate, organizovano ubacivanje popunjenih glasačkih listića u kutije. Ove nepravilnosti su moguće ukoliko vladajuće stranke, uz pomoć izborne administracije državnog aparata, povećavaju brojno stanje birača.
Mi iz SNS-a smo svakako za to da se ova materija oko biračkih spiskova uredi, jer propisno vođenje jedinstvenog biračkog spiska je od ključne važnosti za ostvarivanje opšteg prava glasa. Kada dobijemo jedinstveni birački spisak, tada ćemo imati uvid u to koliko ima birača i koliko građana izlazi na izbore.
Izrada jedinstvenog biračkog spiska je dug i komplikovan proces, odnosno nije nimalo lak posao. Baš zbog toga je trebalo mnogo ranije da se pristupi izradi jedinstvenog biračkog spiska. Da bi postojao jedinstveni birački spisak, mora da postoji dobra koordinacija i komunikacija između policije i opštinske uprave, koja danas nije kvalitetna.
Kvalitetni birački spiskovi zahtevaju i kvalitetne matične knjige, zbog čega one moraju biti urađene besprekorno i u elektronskoj formi. Postojanje jedinstvenog biračkog spiska će doprineti da Srbija konačno dobije na jednom mestu informaciju o svim ljudima u Srbiji koji imaju pravo glasa, što danas nije slučaj.
Da zaključimo, da bi se napravio kvalitetan birački spisak, potrebna je, pre svega, dobra volja Vlade, računari i računarski programi, kao i obučeni ljudi za korišćenje tih programa. To sve iziskuje vreme, mnogo novca, koji mi imamo, a možda i nemamo.
Dame i gospodo poslanici, i posle usvajanja ovog zakona, proći će još mnogo vremena i izbora dok dobijemo kvalitetan birački spisak, iako nam je on potreban. Potreban je, jer način sprovođenja izbora ne treba i ne sme da zavisi od dnevnih političkih interesa stranaka koje su na vlasti. Hvala. Sada možete da me isključite.
Pisanje ovog zakona sigurno da je bila velika muka. Vidi se da je uložen veliki trud i verujem da je sve to urađeno u cilju poboljšanja ili održavanja postojećeg položaja pripadnika nacionalnih manjina.
Mada vidimo i to da, uprkos velikom trudu, postoje i mnogi nerešeni problemi u ovom zakonu, postoje i mnoge nepreciznosti, iako je rečeno da veliki broj pripadnika nacionalnih manjina, nacionalnih saveta, potpuno podržava ovaj zakon, vidimo da je podneto preko 150 amandmana.
Amandmane su podneli i pripadnici vladajućih stranaka, a isto tako i opozicionih stranaka.
I naša stranka je podnela amandmane na predloženi zakon. Cilj naših amandmana je takođe da se popravi ovaj zakon u cilju pripadnika nacionalnih manjina.
Ima stvari koje ne mogu se popraviti, odnosno kako će ovaj zakon zaživeti, kako će funkcionisati, to ćemo tek videti i da li će ovaj zakon doneti neko poboljšanje u položaju pripadnika nacionalnih manjina.
Ne poboljšanja kod političara koji pripadaju pojedinim nacionalnim manjinama, nego mom komšiji, pripadniku jedne ili druge nacionalne manjine.
Šta je to posle usvajanja ovog zakona što će građani koji pripadaju nacionalnim manjinama primetiti da je došlo do nekog poboljšanja kod njih?
Danas se pominjala i pozitivna diskriminacija u korist nacionalnih manjina, pa kako govorimo o pozitivnoj diskriminaciji trebalo bi da ministar kaže jasno šta je to. Meni je poznato, ali da se čuje na šta se odnosi pozitivna diskriminacija, jer ne postoji, po meni, pozitivna ili negativna diskriminacija. Ako nekoga pozitivno disrkiminišemo, to radimo u njegovu korist, na taj način ćemo nekog drugog oštetiti.
Po meni, najbolje je to da u Srbiji svi građani imaju podjednaka prava i podjednake obaveze prema ovoj državi. Nikome nije potrebno da ima prava koja mu ne pripadaju. Zato bih voleo da ministar, kada završim, obrazloži šta je to po njemu pozitivna diskriminacija za pripadnike nacionalne manjine.
Drugi problem koji se javio u ovom zakonu, po mišljenju drugih poslanika, kao i po mom mišljenju, to je da će ovaj zakon dovesti do toga da će pripadnici nacionalni manjina dobiti svoja prava koja će moći da ostvaruju ako je u gradu većinsko stanovništvo pripadnika jedne nacionalne manjine, u tom svom selu, u tom svom gradu, u tom okruženju, manjem ili većem.
Mislim da je i to veliki problem ako damo pravo nacionalnim manjinama i kažemo evo, to su vaša prava, ovde možete imati u ovom delu svoje škole, svoja pozorišta ili druge ustanove, tu vi živite. To je neko izdvajanje nacionalnih manjina.
Smatram da nacionalne manjine imaju potpuno ista prava, jednaka prava kao i svi građani. Ukoliko pripadnik nacionalne manjine može otići u bilo koji deo Srbije da se tu zaposli, da živi, radi i da mu niko ne govori – ti pripadaš toj i toj nacionalnoj manjini, vi ste u tom delu Srbije i tamo je tvoje mesto, tamo radi, imaš pravo da tamo govoriš svoj jezik itd.
Dakle, smatram da može doći, ne mora da bude da je tako, možda ćemo glasati za ovaj zakon, ali može da ovaj zakon donese i neke probleme pripadnicima nacionalne manjine, odnosno može se desiti da se sa ovim zakonom dođe i do neke podele među građanima, podele kao što je i rečeno čak i kod pripadnika iste nacionalne manjine, da ćemo imati pripadnike nacionalne manjine prvog reda, koje pripadaju nekoj stranci nacionalne manjine, isto tako i pripadnike nacionalne manjine drugog reda koji nisu u tom nacionalnom savetu, odnosno koji nisu glasali za izbor tog nacionalnog saveta.
Što se tiče izbora članova nacionalnog saveta, tu smo podneli neke amandmane. Naši amandmani nisu usvojeni, mada smo sa namerom da popravimo taj zakon podneli te amandmane.
Inače, da ne bude neke dileme, nije niko protiv prava nacionalnih manjina i naša stranka apsolutno podržava pravo pripadnika nacionalnih manjina na izražavanje, čuvanje, negovanje jezika i pisma, očuvanje tradicije, kulture, kao i verske posebnosti. To je naše bogatstvo i preko toga ne samo da se izdvajaju, razlikuju ljudi, nego i spajaju se.
Još jedno pitanje bi bilo za ministra, šta je to što će posle usvajanja ovog zakona pripadnicima nacionalnih manjina koji se ne bave politikom, oni koji budu u savetu verovatno će im biti bolje, ali običnim građanima, šta je ono što pripadnik nacionalne manjine u mojoj ulici će imati po ovom zakonu, a do sada nije imao.
U Kikindi smo i do sada imali pozorište na mađarskom jeziku, imali smo školu na mađarskom jeziku. Ako će sada na ulazu u Kikindu umesto - Kikinda pisati na mađarskom "Nađkikinda", mislim da ni od toga nećemo biti mnogo srećniji, sve dok svi građani ne budu živeli bolje, dok ne bude posla za sve građane, teško da će i položaj pripadnika nacionalnih manjina biti popravljen.
Drugo, ovaj zakon zahteva i velike pare za sve ono što bi se po ovom zakonu trebalo ostvariti. Slažem se da treba da se ispuni da normalno žive svi ljudi i građani i mislim da bi se ostvario ovaj zakon da će trebati velike pare.
Podneo sam amandman na član 8. Očigledno je da se na osnovu ovih amandmana koje sam podneo i nisu prihvaćeni da ministar i ja nikako ne možemo da se razumemo o interesima nacionalnih manjina.
Ministar zastupa interes Vlade ili nekog drugog, a ja pokušavam, kao pripadnik nacionalne manjine, da zastupam interes nacionalnih manjina i to ne samo nacionalne manjine kojoj pripadam, Mađarima, nego i svih drugih nacionalnih manjina.
Moje mišljenje o interesu nacionalnih manjina je onako kako osećam, a ministar ne može da razmišlja i oseća potrebe manjina isto koliko i ja.
Ako se zakon donosi u interesu manjina i ako manjine prepoznaju svoj interes u formiranju nacionalnih saveta, u tom slučaju će nacionalne manjine i da formiraju nacionalne savete. Ukoliko neke nacionalne manjine savet ne shvataju kao nešto što je njima potrebno, odnosno ne vide koje će to prednosti imati ta nacionalna manjina formiranjem saveta, nacionalne manjine neće formirati taj savet.
Meni, kao pripadniku nacionalne manjine, kakav je nacionalni savet potreban?
Da bi se postiglo da saveti funkcionišu u interesu svih građana, pripadnika te nacionalne manjine, kao prvo, nacionalni saveti ne smeju biti politički saveti nacionalnih manjina, to jest izabrani savet ne bi trebalo da se sastoji od političara koji će zastupati, pre svega, interes svoje stranke.
U nacionalnom savetu treba da sede najbolji stručnjaci te manjine iz oblasti kulture, obrazovanja, istorije, koji će raditi u interesu svih pripadnika te manjine, bez obzira iz koje su stranke. Želim takav nacionalni savet za koji mogu glasati, izabrati članove saveta, bez obzira što sam pripadnik SNS, i isto tako članovi drugih stranaka, i iz DS, i iz DSS, i svi koji imaju pripadnike nacionalnih manjina ne bi trebao da predstavlja problem da pripadnici nacionalne manjine u nekoj stranci glasaju za taj savet.
To se može postići jedino ukoliko taj nacionalni savet nije politički savet, nego će stvarno zastupati samo interese u navedenim oblastima neke nacionalne manjine.
U ovom amandmanu sam predložio da se u članu 8. st, 2, 3, 4, 5. i 6. brišu.
Postojeći stavovi 7. i 8. postaju stavovi 2. i 3. Naime, u ovom članu 8, samo ću pročitati početak, što je i najbitnije, prvi stav, nacionalni savet ima najmanje 15, a najviše 35 članova.
Predložio sam da ne dođe ograničenja u broju nacionalnog saveta, kako je ovde u zakonu predloženo, gde se predlaže u zavisnosti od broja pripadnika te nacionalne manjine na poslednjim izborima da savet mora imati toliko i toliko članova, da li je to 15, 19 i tako dalje.
Ne mislim da neke nacionalne manjine koje su zastupljene u manjem broju, a možda su baš zainteresovane za formiranje saveta, da ne mogu imati čak i maksimalan broj članova saveta od 35. Isto tako, možda i nacionalne manjine koje imaju veliki broj pripadnika te nacionalnosti u našoj državi, možda će im biti dovoljno formiranje saveta od 15-20 članova.
Naime, postoje nacionalne manjine koje su raširene po celoj Srbiji od Subotice do Makedonije, imate i na Kosovu, kao na primer Romi, i ukoliko bi se njima ograničilo da mogu imati recimo 15 i 18 članova, postigli bi to da sa svih područja ne bi imali svoje predstavnike, a smatram da bi nacionalni savet trebalo da ima predstavnike sa svih područja, iz svih delova Srbije.
Za neke nacionalne manjine možda i nije problem da imaju samo 15 članova, a da opet budu zastupljene. Neke nacionalne manjine žive u nekom delu Srbije, recimo Rumuni koji žive uglavnom uz granicu sa Rumunijom, Mađari žive uglavnom, najveći broj u Vojvodini, ali kažem ima nacionalnih manjina koje žive na celoj teritoriji Srbije i da ih neko može predstavljati, sve te građane u nacionalnom savetu, potrebno je iz svih tih područja da imaju nekog svog predstavnika.
Mislim da je ovaj amandman mogao biti prihvaćen da se ostavi na volju pripadnicima nacionalnih manjina da sami izaberu koliko će članova savet imati od 15 do 35.
Poštovani narodni poslanici, ovaj amandman se odnosi na to ko ima pravo da kandiduje izborne liste. Razlika između mog predloga i člana 70. koji je predložila Vlada je u tome što predlažem da političke stranke ne budu predlagači izbornih lista.
Izborne liste mogu, po meni, da predlažu grupe birača upisane u poseban birački spisak odgovarajuće nacionalne manjine, odnosno organizacije i udruženja građana nacionalnih manjina.
Kao što sam rekao i ranije, nacionalni saveti nacionalnih manjina treba da budu nacionalni saveti svih pripadnika te nacionalne manjine, a to će se ostvariti samo ukoliko nacionalni saveti nacionalnih manjina ne budu politički obojeni, tj. ako u savetu ne budu sedeli političari, nego stručnjaci iz oblasti kulture, obrazovanja, informisanja, istoričari.
Takvi saveti će slobodno sarađivati sa drugim političkim strankama, sarađivati sa Vladom, kao i saradnja nacionalnih saveta nacionalnih manjina sa velikim strankama Srbije i sa Vladom Srbije je potrebna jer nacionalne manjine ne mogu same izolovano da vode računa o svojoj budućnosti.
Srpska napredna stranka, kao napredna stranka, kao višenacionalna stranka i kao stranka tolerancije, u potpunosti poštuje Ustav, kao i sva prava koja iz Ustava pripadaju svim građanima, tako i nacionalnim manjinama. Mi u SNS poštujemo različitost naših građana, imajući u vidu da nacionalne manjine ne mogu u Srbiji same izolovano da brinu o sebi.
Cilj SNS je da maksimalno pomogne svim pripadnicima nacionalnih manjina koji poštuju Srbiju kao zajedničku državu. Cilj svima nama je da i ubuduće svi građani Srbije uživaju ista prava, naravno da imaju i iste obaveze prema ovoj državi. Zajednički cilj nam je da svi pripadnici nacionalnih manjina i većinskog naroda bolje žive.
Mislim da više govornika nećemo imati. Da zaključim, sve dok u Srbiji vlada kriminal, korupcija, visoka nezaposlenost, loša ekonomska situacija, kriza u državi, nema napretka i boljeg života ni za većinski narod, niti za pripadnike nacionalnih manjina.
Poštovani poslanici, naša stranka je podnela veći broj amandmana na Predlog zakona o transplantaciji ćelija i tkiva. Amandmani su podneti sa ciljem kako bi se ovaj zakon donekle popravio.
Radi građana, da razumeju o čemu se radi, ovaj amandman se odnosi na sprečavanje prenošenja bolesti, kao i očuvanje kvaliteta ćelija, odnosno tkiva. U članu 34, u stavu 4. predložio sam neke izmene i dopune tog člana. Naime, u Predlogu zakona stoji ovako: ''Bliže uslove u pogledu načina i postupka sprečavanja rizika prenošenja bolesti u toku rukovanja ćelijama, odnosno tkivima, kao i očuvanju kvaliteta uzetih ćelija, odnosno tkiva, propisuje ministar.''
Predlažem da se posle reči – ministar stavi zarez i dodaju reči – ministar, po pribavljenom mišljenju Uprave za biomedicinu. Obrazloženje; u Upravi za biomedicinu su angažovani stručnjaci koji već poseduju potrebna iskustva u pogledu postupanja sa ćelijama i tkivima predviđenim za transplantaciju.
Osim toga, u Upravi se inače razmatra izveštaj zdravstvenih ustanova, pravnih i fizičkih lica i ceni njihova opremljenost, što je u vezi da se spreči rizik prenošenja bolesti u postupku transplantacije, o čemu izveštava ministar, pa je logično da se neposredno i formuliše, a ministar ih kao takve ozvaniči.
Mislim da bi se sa ovim popravio zakon u tom smislu što bi ministar mogao dobiti mišljenje Uprave za biomedicinu i na osnovu toga bi se donosile odluke.
Podneo sam amandman na član 5. izmena i Dopuna  zakona o javnom informisanju. Tim amandmanom predlažem da se ukine član 5, jer se sa tim članom 20 puta povećavaju kazne. Smatram da su to previsoke kazne, da su neprimerene i nehumane. Ovakvim kaznama koje Vlada predlaže mediji u Srbiji bi bili uništeni.
Ovaj zakonski predlog predstavlja bahatost Vlade Srbije, tj pojedinih ministara u Vladi. Vlada želi da demonstrira silu usvajanjem zakona, koji je žestoko kritikovan od strane poslanika opozicije, kao i javnost. Od svih poslanika čak ni oni koji su u poziciji, niti ministar, odnosno niko ovaj zakon i ne brani u ovoj skupštini.
Za predsednicu Skupštine i za ovu našu Vladu bilo bi, verovatno, najbolje ukidanje TV prenosa, kako se ova bruka koja se ovde dešava ne bi širila dalje. Ovakva Vlada bi da ukine ovakvim zakonom sve medije koji ne informišu građane o velikim uspesima Vlade i uspesima pojedinih ministara, posebno ministara koji vode ekonomiju.
Ovaj zakon je toliko loš da se amandmanima ne može popraviti i ovakvim predlogom izmene Zakona o informisanju vodi Srbiju korak unazad u demokratizaciji društva, Srbiju udaljava od EU i vodi Srbiju u mrak.
Poštovane kolege narodni poslanici, naš ustav uređuje da se pripadnicima nacionalnih manjina, pored prava koja su Ustavom zajamčena svim građanima, garantuju i dodatna prava, individualna i kolektivna.
Individualna prava se ostvaruju pojedinačno, a kolektivna u zajednici sa drugima, u skladu sa našim ustavom, zakonom i međunarodnim ugovorima. Putem kolektivnih prava pripadnici nacionalnih manjina neposredno ili preko svojih predstavnika učestvuju u odlučivanju u pojedinim pitanjima vezanim za svoju kulturu, obrazovanje, obaveštavanje i službenu upotrebu jezika i pisma, u skladu sa našim zakonom.
U obrazloženju zakona piše da će ovaj zakon omogućiti nacionalnim manjinama pravo na samoupravu u kulturi, obrazovanju, obaveštavanju i službenoj upotrebi jezika.
Nacionalne manjine u Srbiji imaju i treba da imaju prava kao i svi ostali građani Srbije, odnosno imaju i treba da imaju prava kao i većinski narod u Srbiji.
Da bi nacionalne manjine mogle i ubuduće da ostvaruju svoja prava, nije dovoljno samo formirati nacionalne savete i reći nacionalnim manjinama – evo vam saveti, pa vi radite šta hoćete.
O nacionalnim manjinama ne mogu da brinu same nacionalne manjine. O nacionalnim manjinama mora da vodi računa većinski narod i stranke koje imaju najviše podrške u narodu Srbije. Nije cilj ni države, a ni nacionalnih manjina da pripadnici manjine žive posebno, izolovano, u svojim naseljima ili delovima naselja, bez kontakta sa drugim narodima.
Nacionalne manjine ne žele da žive pored srpskog naroda, žele da žive zajedno sa srpskim narodom.
Srbija ima veoma šaroliko stanovništvo u pogledu nacionalnog saveta, što je jako dobro kako za pojedinca, tako i za Srbiju. Nacionalna šarolikost omogućuje svim našim građanima da u svom komšiluku upoznaju i dožive običaje različitih naroda, kulture drugih naroda, običaje drugih naroda, verske običaje, istoriju drugih naroda. Mešovito stanovništvo u pogledu različite narodnosti, različitog jezika, različite vere uče građane toleranciji.
Po mom mišljenju, sredine gde žive građani različite nacionalnosti su i najtolerantnije, jer su građani vekovima naučili da žive zajedno, rade zajedno, oslanjaju se jedni na druge, slave i tuguju zajedno. Taj zajednički život mogu pokvariti samo političari sa lošim namerama.
Sklapaju se mešoviti brakovi, što je takođe dobro, pogotovo ako te porodice nastave da i dalje neguju jezike, kulturu, verske običaje oba supružnika. U takvim sredinama ne postoji nikakav strah od većinskog naroda, niti se može govoriti o nekom teroru većinskog naroda nad manjinom.
Recimo, primer iz Kikinde. Po nacionalnom sastavu već vekovima je šarolik. Pored srpskog naroda u velikom broju tu žive, rade i grade ovaj grad i pripadnici mađarske nacionalnosti, Rumuni, Nemci, Slovaci, Hrvati, Romi i ostale manjine. Kod nas se poštuju oba uskrsa, oba božića, odlaze ljudi jedni kod drugih na slave i žive složno.
Naša stranka, SNS, apsolutno podržava pravo nacionalnih manjina na izražavanje, čuvanje i negovanje jezika i pisma, očuvanje tradicije, očuvanje kulture, kao i verske posebnosti.
Formiranje nacionalnih saveta, odnosno donošenje ovog zakona je pre svega obaveza preuzeta ratifikacijom međunarodnih ugovora, naročito onih koji se odnose na garanciju ljudskih prava i sloboda, posebno pravo nacionalnih manjina, kao i obaveza ispunjavanja standarda za stabilizaciju i pridruživanje.
S obzirom da je usvajanje ovog zakona obaveza naše države prema EU, ovaj zakon će skupštinska većina i usvojiti. Usvajanje ovog zakona ne znači da Srbija ima probleme sa nacionalnim manjinama, niti da nacionalne manjine imaju problema sa Srbijom, pa kao sada će ovaj zakon tu nešto da ispravi.
Po mom mišljenju, Srbija može biti primer tolerancije i dobrih međunacionalnih odnosa i po ovom pitanju bi zemlje EU mogle da uče od nas. Ovaj zakon će omogućiti pripadnicima nacionalnih manjina formiranje nacionalnih saveta radi ostvarivanja prava na samoupravu u oblasti upotrebe jezika i pisma, oblasti obrazovanja, oblasti informisanja i oblasti kulture.
U interesu nacionalnih manjina i u cilju poboljšanja ovog zakona, mi iz SNS smo podneli nekoliko amandmana. Cilj nam je da se ovaj zakon stvarno poboljša, odnosno da ovaj zakon poboljša položaj nacionalnih manjina u oblastima koje reguliše. Nije cilj postojanja nacionalnih saveta nacionalnih manjina radi sebe, odnosno nije cilj da zakon postoji zbog EU. Najvažnije je da saveti funkcionišu, tj rade u interesu pojedinih nacionalnih manjina, kao i u interesu države Srbije.
Kao što sam rekao, nacionalne manjine ne žele da žive pored srpskog naroda, nego zajedno sa srpskim narodom.
Postavlja se pitanje – da li trebaju nacionalni saveti nacionalnih manjina? Da, trebaju. Trebaju nam nacionalni saveti nacionalnih manjina i to takvi saveti koji će zastupati interese svih pripadnika te nacionalne manjine, kao i interese naše države.
Nacionalni saveti koji zaista predstavljaju i izražavaju volju građana na izborima mogu i treba mnogo da doprinesu imidžu Srbije u svetu. Kao predstavnici pojedinih nacionalnih manjina mogu obavljati poslove ambasade u susednim državama. Možda će lakše objasniti EU i našim susedima da ovaj narod što živi na Balkanu nije zaslužio stalno kažnjavanje od sveta.
Da bi se to postiglo saveti ne smeju biti politički saveti nacionalnih manjina tj. izabrani saveti ne bi trebalo da se sastoje od političara koji će zastupati interese svojih stranaka. U nacionalnom savetu nacionalnih manjina treba da sede najbolji stručnjaci te manjine iz oblasti kulture, obrazovanja, istorije, koji će raditi u interesu svih pripadnika te manjine, bez obzira iz koje su stranke, koji će raditi u interesu Srbije i u skladu sa zakonom.
Saradnja nacionalnih saveta sa našom državom i Vladom, kao i sa velikim strankama u Srbiji je veoma važna, jer nacionalne manjine ne mogu same izolovano da vode računa o sebi. Postavlja se pitanje, ukoliko za nacionalni savet nacionalnih manjina na izborima glasa dva, tri, pet, deset, 20% pripadnika nacionalne manjine, koliki je legitimitet tog saveta? Kako taj savet može da predstavlja tu nacionalnu manjinu?
Posebno pitanje je izbora saveta putem elektora, gde se savet može izabrati na predlog 20 udruženja, koja mogu imati po tri člana. U tom slučaju, nacionalni savet bi izabrao negde oko 60 ljudi, koji imaju pravo i koji će izabrati 15 članova nacionalnog saveta. Taj savet je izabran od strane teoretski 60 pripadnika nacionalne manjine. Predsednik tog saveta će reći da predstavlja neku nacionalnu manjinu koja možda broji i nekoliko stotina hiljada građana Srbije, pripadnika neke nacionalne manjine.
U ostalim primedbama koje imamo na ovaj zakon, a imamo dosta primedbi, o tome ćemo na sednici kada bude raspravljano u pojedinostima moje kolege i ja nešto više govoriti.
Poštovane kolege poslanici, ukoliko je motiv donošenja ovog zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina da se popravi ugled i položaj Srbije u svetu tj. da prikažemo Srbiju kao zemlja široke demokratije to je u redu, ali da li zaista neko misli da će donošenje ovog zakona popraviti položaj nacionalnih manjina u Srbiji?
Donošenjem ovog zakona i nabrajanjem prava nacionalnih manjina pokazujemo dobru volju i poštovanje građana druge nacionalnosti. Od nabrajanja prava nikome neće biti bolje kada je većini građana, ne samo manjinama, uskraćeno najvažnije pravo – pravo na rad, mnogi ne mogu ostvariti svoje pravo na obrazovanje, mnogima država ne može da obezbedi pravo na besplatno lečenje itd.
Da li neko misli da u ovoj našoj siromašnoj državi Srbiji, sa razrušenom ekonomijom, u uslovima velikog siromaštva, zaduženosti, nezaposlenosti ijednoj nacionalnoj manjini može biti bolje, a da svim drugim građanima ne bude bolje? Sve dok je Srbija u krizi, koja je već odavno u krizi, ne bih rekao da je kriza došla u Srbiji, nego je Srbija ušla u krizu, teško da možemo popraviti položaj svih građana, a isto tako i položaj nacionalnih manjina.
SNS, kao napredna stranka, kao jedna višenacionalna stranka i kao stranka tolerancije u potpunosti poštuje Ustav Srbije, sva prava koja Ustav garantuje nacionalnim manjinama. SNS poštuje različitost naših građana, imajući u vidu da nacionalne manjine ne mogu u Srbiji same izolovano da brinu o sebi. Cilj SNS je da maksimalno pomogne svim pripadnicima nacionalnih manjina koji poštuju Srbiju kao zajedničku državu.
Ova država pripada svima nama koji ovde živimo. Ovu državu gradili su, čuvali i branili naši preci, te podjednako polažemo svi prava na ovu državu i u Srbiji svi treba da imamo jednaka prava i naravno jednake obaveze prema našoj državi.
Da zaključim, sve dok u Srbiji vlada kriminal, korupcija, visoka nezaposlenost, loša ekonomska situacija, kriza u državi i porodici, nema napretka i boljeg života ni za većinski narod, niti za pripadnike nacionalnih manjina.
Na samom kraju moram reći da je ovaj predlog zakona toliko lepo urađen da izaziva radovanje kod pripadnika nacionalnih manjina. Ovaj zakon je tako lep kao hiljadu obećanih evra besplatnih akcija svakom punoletnom građaninu Srbije ili kao 500.000 obećanih novih radnih mesta.
Ne bih želeo da nacionalne manjine od ovog zakona dobiju ono što su Romi dobili Dekadom Roma. Moj prijatelj Rom kaže – Dekada Roma nam ne donela da se više ne zovemo Cigani, sada se zovemo Romi, a živimo isto kao i do sada.
Koliko minuta imam još?
A kao ovlašćeni predstavnik?
U članu 19. u kome su navedeni ostali javni prihodi navedeno je sedam vrsta ostalih javnih prihoda, a nisu navedeni prihodi od privatizacije. Ovim amandmanom se predlaže prikazivanje privatizacionih prihoda koji de ni na jednom mestu u ovom zakonu ne navode eksplicitno, iako to zaslužuju, i po svim kriterijumima i po značaju i izdašnosti, pre svega.
Amandmanom na član 14. predložili smo da se ovi prihodi navedu u već u tom članu, a kolega Rogović je podneo taj amandman, koji navodi značajnije vrste javnih prihoda i primanja, kako zbog značaja, tako i zbog potrebe javnosti da Narodna skupština ima uvid i kontrolu nad prikupljenim i trošenju sredstava. To do sada nije bio slučaj.
Privatizacioni prihodi su veoma značajni prihodi, posebno po obimu, a s druge strane, to je imovina stečena radom svih naših radnih ljudi decenijama. Pitanje je zašto Vlada te prihode i trošenje tih sredstava krije od građana i Skupštine? Mojim amandmanom u članu 19. predloženo je da se prikažu privatizacioni prihodi, kao posebna stavka pod rednim brojem 8, kako bi se konkretno znalo koliki su ti prihodi. Nema razloga da se to krije od građana i Skupštine, kao što to Vlada radi, svrstavajući privatizacione prihode u primanja od prodaje domaće finansijske imovine. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, svakako da postoji potreba za komunalnim redom u našoj državi i u gradovima i u opštinama, odnosno u svim naseljima. Posebno taj red treba da se odslikava u čistoći u tim gradovima, da ne budu deponije na ulazu u svako naselje.
U nekim opštinama postoji veći komunalni red, u nekim manji, zavisno od toga koliko građani doživljavaju tu opštinu, tu lokalnu samoupravu kao svoju lokalnu samoupravu.
Danas u opštinama postoje komunalni kontrolori, komunalna inspekcija, koji svoj posao mogu, ukoliko imaju poverenja u građane, obavljati kako treba.
Postizanju nekog komunalnog reda, posebno na polju čistoće, najviše može doprineti, svakako, to poverenje između građana i lokalne samouprave.
Smatram da komunalna policija koja će biti naoružana i moći da primeni silu svakako neće na taj način, putem sile, steći poverenje građana i svoj posao neće obavljati onako kako je to potrebno, odnosno kako bi se postigao veći komunalni red.
Moj kolega Mićo Rogović je podneo amandman na član 3, stav 3, koji glasi: „Načelnik komunalne policije i komunalni policajci u obavljanju poslova iz delokruga komunalne policije imaju posebna ovlašćenja utvrđena ovim zakonom...“. Kolega Mićo Rogović kaže da ovde treba staviti tačku, a ostali deo teksta: „uključujući i ovlašćenja za upotrebu određenih sredstava prinude“ treba da se briše.
U obrazloženju Vlade zbog čega ne prihvata amandman kaže se: „Amandman se ne prihvata, jer bez ovlašćenja za upotrebu određenih sredstava prinude nije moguće postići svrhu komunalne policije iz člana 1, niti delotvorno obavljati poslove iz čl. 4, 5. i 9. Predloga zakona. Priroda i karakter tih poslova zahtevaju primenu ovih ovlašćenja. Nema smetnji da njima raspolaže komunalna policija, kao ni da se njeni pripadnici prethodno obuče za njihovu primenu i ta obučenost proveri na ispitu za obavljanje poslova i primenu ovlašćenja komunalne policije u roku od člana 48. Predloga zakona.“
Da ne čitam taj član 48, u tom članu kaže se da pripadnici komunalne policije posle godinu dana polažu ispit. Za tih godinu dana pripadnici komunalne policije imaju pravo primene sile i da uče kako se obavlja taj posao koji treba da obavlja samo policija, a ne komunalna policija. Mislim da je ovaj predlog, tj. ovaj amandman Miće Rogovića sasvim na mestu i Vlada je trebalo da ga prihvati. Hvala.