Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nemanja Šarović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, na član 247. Predloga zakona o parničnom postupku amandman je u ime poslaničke grupe SRS podneo gospodin Momir Marković i ovim amandmanom mi gospodine ministre tražimo da se u članu 247. stav 2. tekst "A ako i posle toga odbije da svedoči može ga zatvoriti. Zatvor traje sve dok svedok ne pristane da svedoči ili dok njegovo saslušanje ne postane nepotrebno, ali najduže mesec dana." bude obrisan.
Naime, o čemu se radi? Član 247. uređuje da svedoka koji je uredno pozvan, a ne dođe na ročište ili svoj izostanak ne opravda ili se bez odobrenja i opravdanog razloga udalji sa mesta gde treba da bude saslušan, sud može narediti da se prinudno dovede i snosi troškove dovođenja, a može ga i kazniti sa 30.000,00 dinara.
Mi nemamo ništa protiv toga i smatramo da treba imati određene mehanizme pomoću kojih će se uticati na disciplinu i na svedoke, da uredno dolaze i odazivaju se pozivu sudu, što je neophodno, uostalom, da bi procesi i bili završeni. Pre svega, mislim da je problem u praksi. Nikada, koliko sam ja prakse imao, iako je retko određivana kazna za svedoka, nikada to nije zaista i naplaćivano. Ovde je jedino određivana kazna da bi se svedok zastrašio i eventualno pojavio na sudu kako bi dao svoj iskaz. Znači, nikada ta kazna zaista nije sprovođena u delo.
Ukoliko se čak i ta novčana kazna ne sprovodi, onda je krajnje diskutabilno da li možemo ostaviti ovlašćenje sudu da svedoku koji odbije da svedoči odredi i pritvor koji najduže može trajati do 30 dana, tim pre što treba imati na umu da su i kod Zakona o krivičnom postupku izbačene odredbe koje su dozvoljavale sudu da svedoka koji odbije da svedoči privremeno pritvori, dok on ne da svoj iskaz. Nedopustivo je da u parničnom postupku, u kome se ipak štite prava koja su mnogo manje važna od prava koja se štite u krivičnom postupku, sud ima na raspolaganju ovakve mogućnosti. Znači, ipak treba pratiti razvoj prava. Ako je to ukinuto u krivičnom postupku, onda se to svakako mora ukinuti i u parničnom postupku.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS na član 274. amandman je podneo narodni poslanik Milovan Radovanović. Ovim amandmanom tražili smo da se u prvom stavu člana 274. reč "sud" zameni rečima "predsednik veća".
O čemu se radi? Ovo je prvi član koji opisuje pripremanje glavne rasprave i kaže da sud priprema glavnu raspravu po prijemu tužbe. Pripreme za glavnu raspravu obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Kada se kaže da sud priprema glavnu raspravu, to je dosta neprecizno. Sud kao pojam je veoma apstraktan. Znači, sud, znamo i sami, čini dosta ljudi, od zaposlenih na šalteru, preko sudijskih pripravnika, stručnih saradnika, sudija, predsednika suda, zamenika predsednika suda, sekretara suda i mnogih drugih koji u sudu rade.
Ako bi ostala ova formulacija – sud, može se postaviti pitanje – ko je to od svih ovih lica ovlašćen da vrši ove radnje koje prethode zakazivanju, odnosno prethode održavanju glavne rasprave. Da li će to biti bilo koji sudija, da li je moguće da bilo koji sudija uzme predmet i da tužbu odbaci, da li je moguće da uzme i da zakaže, ili će to biti samo jedan.
Znamo i sami kakva je organizacija sudova. Kada tužba stigne u sud, ona se raspodeljuje u rad jednom sudiji. Uvek će biti u pitanju jedan sudija i od tog trenutka samo je on ovlašćen i da odbacuje tužbu i da vrši prethodno ispitivanje tužbe, da dostavi tužbu na odgovoru koliko je uredna, da zatraži da se tužba uredi i da zakaže pripremno ročište ili ukoliko pripremno ročište nije potrebno, da odredi termin kada će biti održana glavna rasprava i da na glavnu raspravu pozove svedoke, stranke i sva ostala lica koja treba da prisustvuju.
Ovo je jedno preciziranje, formulacija. Umesto suda, predsednik veća će na taj način jasno razgraničiti ko može postupati. To u praksi već postoji i ne vidim razlog da kada se već zakon donosi, da se to detaljno, ta slika koja već postoji u životu, ne prenese i u zakon. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što pređem na objašnjenje amandmana, zaista moram da primetim da to što SRS nije učestvovala u načelnoj raspravi jasno je pokazalo kakav je odnos ove većine i onih koji se ovde predstavljaju kao opozicija i prema zakonima i prema radu u ovoj skupštini, a pogotovo prema Zakonu o parničnom postupku i Zakonu o izvršnom postupku koji predstavljaju temeljne zakone u svakom pravnom sistemu.
Skandalozno je bilo i to što ste dva ovako važna zakona spojili u jedinstvenu raspravu. Ne znam iz kog razloga. Ako ovako dva važna zakona spajate u jedinstvenu raspravu, onda je pitanje da li bilo koji drugi zakon zaslužuje da se o njemu raspravlja pet sati.
Vi ćete vaše razloge objašnjavati građanima kada za to dođe vreme, ali nemojte onda govoriti koliko vam je važno sudstvo, koliko vam je važno da rad pravosudnih organa bude efikasniji, nego objasnite i zašto su smanjeni koeficijenti zaposlenima u pravosuđu.
U ime poslaničke grupe SRS predložio sam amandman kojim se donekle menja stav 1. člana 7. i koji će kroz pravnu redakciju biti prihvaćen od strane Vlade, ali, iz meni neobjašnjivih razloga, nije prihvaćen deo amandmana koji se odnosi na stav 4. kojim sam tražio da se brišu reči: „osim kada zakonom nije drugačije propisano”. Naime: „Sud ne može svoju odluku zasnovati na činjenicama o kojima strankama nije pružena mogućnost da se izjasne”, a u nastavku, iz potpuno neobjašnjivih razloga: „osim kada zakonom nije drugačije propisano”.
Ne vidim koji su to razlozi iz kojih bi uopšte i moglo da se propiše da se o nekim dokazima ili o činjenicama može doneti odluka, a da se jednoj od strana u sudskom postupku ne pruži mogućnost da se izjasni. Na ovaj način se u potpunosti remeti ravnoteža koja mora da postoji između procesnih stranaka u parničnom postupku. Ukoliko bude usvojeno ovakvo rešenje, mi ćemo se vratiti nekim drugim davno prošlim vremenima, za koja smo zaista mislili da su iza nas, nekim drugim sudovima, jer u modernom zakonodavstvu ovako nešto ne postoji.
Ukoliko ostane ovakav stav 4. u članu 7. on će biti suprotan stavu 1. člana 5. u kome se kaže da će sud svakoj stranci pružiti mogućnost da se izjasni o zahtevima, predlozima i navodima protivne stranke.
Da bi postojao parnični postupak, moraju postojati dve strane kojima će biti date procesne mogućnosti da se izjasne, i jedna i druga, o navodima suprotne strane. Nejasno je na koji način će uopšte doći do toga da jedna parnična strana nekom sudu dostavlja neke dokaze i da se onda na osnovu toga donosi presuda.
Znači, ukoliko je određeno da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i predlože dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, onda je prosto neverovatno da se dopusti ovoj ili onoj strani da iznosi određene stvari i da se na osnovu tih činjenica tj. kvazi činjenica donosi presuda a da se drugoj strani ne daje mogućnost izjašnjenja.
Isto tako, u razlozima za donošenje zakona navedeno je da se zakonom, kao preduslovom za efikasan rad u pravosuđu, omogućuju promene. Da li su to promene koje ste obećavali? Da li su to promene koje želimo? Da li želimo ubrzanje suđenja i efikasno suđenje, a da to ide na uštrb istine? Mislim da ne želimo.
Takođe se ovde kaže da su nova zakonska rešenja posledica prihvatanja implementacije preporuka Saveta Evrope u naše nacionalno zakonodavstvo. Zaista ne mogu da verujem da su bilo Evropska zajednica, bilo Savet Evrope zahtevali ovakve promene. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovo je bilo i malo potcenjujuće. Ne možete gospodine ministre, kao odgovor na naše primedbe koje smo dali na član 7. izneti da postoji takva mogućnost presude kod izostanka.
Smisao ovoga je da se strankama da mogućnost da se izjasne. Kod presude kod izostanka strankama je data mogućnost ali one nju nisu iskoristile i to je potpuno druga situacija. Ja vama mogu verovati eventualno na reč da ste imali dobru nameru, ali to nije ono što stoji u zakonu. Ako se bude tumačio i primenjivao ovaj zakon, onda će to izaći na nešto potpuno drugo.
Presuda kod izostanka postoji kada je stranka uredno pozvana na ročište pa ne dođe i bude doneta presuda zbog izostanka, ali tada je stranci data mogućnost da se izjasni. Ona snosi posledice zbog neodazivanja pozivu, a ovo je neka potpuno druga situacija.
Ovde se decidno kaže da sud ne može svoju odluku zasnovati na činjenicama da strankama nije pružena mogućnost da se izjasne, osim kada zakonom nije drugačije propisano.
Dakle, zakonom se može propisati da presuda može biti doneta i ako stranci nije data mogućnost da se izjasni. To su dve potpuno različite stvari.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođa Gordana Pop-Lazić u ime poslaničke grupe SRS podnela je amandman kojim se briše ova nesrećna formulacija iz ovog predloga zakona o parničnom postupku, koja kaže da će stranke i sud nastojati pre i u toku postupka da se građansko-pravni sporovi rešavaju posredovanjem – medijacijom ili na drugi miran način.
Ova formulacija ima nekoliko spornih stvari. Pre svega, postavlja se pitanje kako će to sud nastojati pre postupka da se građansko-pravni sporovi rešavaju mirnim putem. Da li će sudije ići od vrata do vrata vikendom, pa nuditi svoje dobre usluge, da li će pitati građane da li imaju možda nešto o čemu razmišljaju da podnesu tužbu, pa ih onda nagovarati da oni to ne čine. Uloga suda se iscrpljuje i postoji samo i u okviru postupka. Nikakvu ulogu sud ne može imati pre postupka i ovo je samim tim potpuno besmisleno i bespotrebno.
Kao drugo, zašto je ovde napisano da će sud nastojati da se građansko-pravni sporovi rešavaju? Kakvi to drugi postupci mogu biti rešavani na osnovu zakona o parničnom postupku? Neće valjda sud nastojati da komšijski odnosi budu, ali samo u postupku. Uvek i samo se može odnositi na onaj postupak koji se sprovodi u skladu sa zakonom o parničnom postupku.
Mi smo ponudili jedno mnogo bolje rešenje i formulaciju – da će sud u toku postupka omogućiti strankama da se spor reši posredovanjem i na drugi miran način, s tim što se to ne sme koristiti za izbegavanje obaveze iz članova 2. i 3. ovog zakona. Naime, zna se da u praksi medijacija nije donela dosta toga dobrog. Mi se slažemo da medijacija, odnosno posredovanje kao mogućnost treba da ostane u Zakonu o parničnom postupku, ali je jako mali broj slučajeva, pogotovo u postupcima i sporovima koji traju po 10, 15 ili 20 godina, da i zbog samog spora, ali zbog velikih troškova sudskih koji narastaju tokom godina nakon više godina dođe do bilo kakvog spora između stranaka.
Ono što je za SRS bitno je da se ograniči u ovom stavu, odnosno u članu 11,tako da sud ne može ići u svom nastojanju predaleko, da ne može odložiti glavnu raspravu i reći strankama: „Ne, nećemo danas raspravljati, idite vi pa se dogovorite”. Bitno je načelo koje je proklamovano u članu 2. – odnosno proklamovane su i mnogobrojne međunarodne konvencije čiji smo potpisnici – a to je pravo stranaka na zakonitu, jednaku i pravičnu zaštitu svog prava.
Zatim, proklamacija da sud ne može odbiti da odlučuje o zahtevu za koji je nadležan i pravo iz člana 3. stav 3. gde kaže da sud neće dozvoliti raspolaganje stranaka, koje je u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom i pravilima morala.
Znači, ne sme se član 11. iskoristiti da se zaobiđu prava koja su u ranijim članovima, samim tim i važnijim, data strankama i ne može se iskoristiti da bi se zloupotrebile procesne mogućnosti.
Dame i gospodo narodni poslanici, na osnovu člana 141. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije podneo sam amandman na član 6. Predloga zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja tražeći da se ovaj član promeni tako da glasi: "Prava iz ovog zakona pripadaju svim domaćim pravnim i fizičkim licima pod jednakim uslovima, bez obzira na prebivalište, boravište, odnosno sedište ili lično svojstvo kao što je rasa, veroispovest, nacionalna i etnička pripadnost, pol i slično".
Naime, po ovom zakonu već je načelo koje je proklamovano u članu 6. kasnije prekršeno u članu 17. tako što su od obaveze plaćanja nadoknade oslobođeni novinari kada kopiju dokumenta zahtevaju radi obavljanja svog poziva.
Zatim, udruženja za zaštitu ljudskih prava kada kopiju dokumenata zahtevaju radi ostvarivanja ciljeva udruženja i sva lica kada se tražena informacija odnosi na ugrožavanje, odnosno zaštitu zdravlja stanovništva i životne sredine, osim u slučajevima iz člana 10. stav 1.
Nedopustivo je prvo proklamovati prava za sve pod jednakim uslovima, a onda nekima ta prava uskraćivati. Cilj ovog amandmana je da se ograniči u skladu sa Ustavom i zakonom, jer nam i Ustav dopušta takvu mogućnost, da se stranim fizičkim i pravnim licima na poseban način uredi ostvarivanje određenih prava pred državnim organima Republike Srbije.
Ovo bi bilo dobro iz više razloga. Najpre što bismo na taj način sprečili raznorazne svetske i belosvetske organizacije, udruženja, strane vlade, strane agenture da bez ikakvih ograničenja dobijaju i traže podatke od naših državnih organa. Sprečili bismo mogućnost da naši organi budu zatrpani stotinama i hiljadama zahteva. Uostalom, i za ove domaće strane agenture, odnosno razne nevladine organizacije, koje su do sada zarađivale povelike svote novca tako što su podatke iz državnih organa, preko Ibarske magistrale, preko motela i na razne druge načine, izvozile u inostranstvo i to je bila izuzetno profitabilna aktivnost, sprečićemo da ti ljudi i njihove porodice ostanu bez sredstava za život.
Jer, primetan je trend da je sa dolaskom DOS-ovske vlasti na čelo u Srbiji drastično smanjena pomoć raznoraznim nevladinim organizacijama koje su ranije plaćane iz inostranstva, a sada su građani Republike Srbije prinuđeni da plaćaju razne Sonje Biserko, gospođe Vučo i slično, a građani Srbije to u velikom broju ne žele. Na ovaj način rešili bismo taj problem i umesto da oni poput krvopija isisavaju život iz našeg budžeta vratili bismo ih nazad na strane budžete.
Dame i gospodo narodni poslanici, meni se na trenutak učinilo da će i resorni ministar da se javi, ali izgleda da njega ništa ne može da natera da se bar malo umeša u svoj posao. Očigledno je juče bilo da on nije nimalo upoznat sa ovim zakonom, a da ga ozbiljno nije ni pročitao, ni on, niti bilo ko od njegovih službenika u Ministarstvu, prilikom davanja odgovora na amandmane, biće jasno iz obrazloženja na amandman na član 15. koji je podnela gospođa Vjerica Radeta.
Naime, ovim amandmanom traženo je da se ograniči mogućnost podnošenja zahteva samo na jezik koji je u državnom organu u upotrebi u skladu sa Zakonom o upotrebi jezika i pisma. Ukoliko ostane ovakva formulacija u članu 15, onda ćemo imati posledicu u članu 18. stav 4. da se formalno zahtev može podneti na bilo kom jeziku na kom postoje dokumenta u nekom državnom organu.
Znači, nije bitno da li je to kineski, svahili, arapski; državni organ će biti dužan da o svom trošku nađe sudskog tumača koji će prevesti taj dokument, a to onda, iako je veoma skupo, neće moći da naplati, jer je u članu 17. striktno određeno za koje se stvari može tražiti nadoknada.
Zatim, koliko je iskrivljeno, antipravno, čak i antisistemsko shvatanje koje nam nude iz Ministarstva vidi se u drugom delu obrazloženja koji počinje sa "isto tako", a nastavlja se "ne prihvata se ni izmena stava 6. ovog člana kojim se striktno određuje rok od 15 dana u kome tražilac može da otkloni nedostatke svog zahteva. Rešenje dato u predlogu je mnogo fleksibilnije i ide u prilog tražioca."
U stavu 6. člana 15. kaže se da se daje rok od 15 dana u kom mora da se otkloni nedostatak. Ukoliko se to već ovako nakaradno tumači, pa se kaže da državni organ može odrediti i kraći i duži rok, onda je ovaj rok od 15 dana potpuno nepotreban. Zašto bi onda stajao rok od 15 dana, ako već postoji ovlašćenje državnog organa da kaže – to može biti u roku od 24 časa ili to može biti u roku od dva dana. Onda to rešenje jeste fleksibilnije, jeste da stvara pravnu nesigurnost, ali nije tačno da ide u korist tražioca.
Ono bi išlo, eventualno, u korist tražioca, ukoliko bi bio određen duži rok od 15 dana, ali na ovaj način daje se mogućnost državnom organu da na osnovu svoje slobodne procene i ocene daje mnogo kraći rok za uređenje zahteva i da na taj način zloupotrebi svoje pravo i onemogući tražioca da uredi svoj zahtev.
Ono što je bila suština drugog dela ovog amandmana, a što očigledno gospoda iz Ministarstva nisu shvatila, jeste da se obezbedi da državni organ koji odbije, odnosno odbaci neki zahtev za dobijanje određene informacije zbog toga što se po tom zahtevu ne može postupiti ima obavezu da tražiocu dostavi zaključak o odbacivanju tog predloga.
To je bila suština i to je bio cilj, da ne bi mogao državni organ da jednostavno odbaci nečiji zahtev zato što se po njemu ne može postupiti, a da ni na koji način ne obavesti tražioca da je njegov zahtev odbačen. U tom slučaju tražilac neće ni znati da mu je zahtev odbačen i neće moći ni da se žali, da eventualno koristi svoja druga prava, već će se žaliti, na primer, povereniku zato što mu nije odgovoreno u roku, da bi tek onda dobio informaciju da je njegov zahtev odbačen zato što se po njemu nije moglo postupiti.
Dame i gospodo narodni poslanici, ne znam kome gospođa Snežana Lakićević-Stojačić ima potrebu da se dokazuje i zašto je toliko opterećena amandmanima SRS-a. Za razliku od vaše poslaničke grupe, kod nas svaki poslanik ima svoje demokratsko pravo da razmišlja i ne treba da vas čudi ukoliko jedan poslanik misli ovako, a neki drugi misli da bi možda neko drugo rešenje bilo dobro. To su demokratske tekovine i vi biste mogli nešto i da naučite od nas.
Što se tiče amandmana, ako već kažete da kada se neki amandman podnese treba ponuditi neko rešenje, ja ću se vratiti na vaš amandman koji ste dali na član 4. gde reč "suprotno" zamenjujete rečima "da je posredi slučaj za koji je ovim zakonom isključeno ili ograničeno pravo na pristup informacijama".
Ono što je osnovni problem u tom članu jeste da organ vlasti dokazuje. Da li će dokazivati suprotno ili će dokazivati ovo što ste vi rekli, osnovno je da je izostao postupak u kome će organ vlasti da dokaže. Vaš amandman je podjednako besmislen, kao što je to i predlog Ministarstva. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovim amandmanom koji je narodni poslanik iz poslaničke grupe SRS, gospodin Stevica Deđanski, dao na član 34. pokušava se smanjiti bar do određene mere ova samovolja u odlučivanju koja je data povereniku.
Naime, članom 34. propisano je da poverenik ima stručnu službu koja mu pomaže u vršenju njegovih nadležnosti. Ali, kao nijedan drugi državni organ poverenik ima apsolutnu vlast i to njegovo povereništvo pre će ličiti na pašaluk nego na državni organ.
Poverenik samostalno donosi akt, za koji saglasnost daje Narodna skupština. To je akt kojim se uređuje rad stručnih službi. Narodna skupština neće imati bilo kakvu mogućnost da promeni neki deo tog akta, već samo da svoju saglasnost daje ili uskrati.
Takođe, poverenik samostalno odlučuje, u skladu sa zakonom, o prijemu lica u radni odnos u stručnu službu. Nedopustivo je, i ovakvo ovlašćenje nema čak ni predsednik Narodne skupštine, ni predsednik Republike, takvo ovlašćenje nema nijedan drugi državni organ. Ali, ovim zakonom, ne samo ovim članom, već i prethodnim članovima, povereniku se daju mnogo veća prava od drugih državnih organa koji iza sebe imaju mnogo veći legitimitet, koji su birani na neposrednim izborima.
Nedopustivo je i to da se poverenik, koga bira Narodna skupština, po postupku opoziva izjednačava sa predsednikom Republike koga direktno biraju građani, jer je za pokretanje postupka za razrešenje potrebna čak jedna trećina narodnih poslanika, kao i za predsednika Republike, dok je za pokretanje inicijative za razrešenje Vlade potrebno samo 20 poslanika.
Takođe, na ovaj način ogromna ovlašćenja i prevelika stabilnost daje se i zameniku poverenika. Na ovaj način i zamenik poverenika izjednačen je sa poverenikom; i za njegovu smenu neophodno je da inicijativu pokrene trećina poslanika iako čak narodni poslanici, koji čine Narodnu skupštinu kao najviše zakonodavno telo i najviši državni organ u Srbiji, ne mogu predložiti zamenika poverenika.
Zbog svega ovoga neophodno je da prihvatite amandman Stevice Deđanskog i omogućite da ovaj zakon bude u skladu sa ostalim zakonima i Ustavom koji uređuju uopšte državne organe u Republici Srbiji.
Dame i gospodo narodni poslanici, neću posebno obrazlagati amandman na član 45. jer moram reći da je obrazloženje dovoljno dobro i da je amandman sam po sebi dovoljno razumljiv onima koji žele da ga razumeju i da prate koncepciju ostalih amandmana koje je podnela Srpska radikalna stranka, ali želeo bih da malo sumiram sve ovo što smo vam prethodno rekli.
Nažalost, dosta toga rečeno je i bez predstavnika Vlade. Mi predstavnika Vlade i mišljenje Vlade nismo imali ni dok je rasprava o Predlogu zakona bila u skupštinskim odborima, niti kod Zakonodavnog odbora, niti kod Odbora za informisanje. Nema ministra koji je ipak smogao snage da stigne sa produženog letovanja, ovako preplanuo, u skupštinske klupe. Mislim da je on prvi i jedini ministar koga apsolutno ništa nije moglo da natera da se bar jedanput obrati poslanicima i da bar jedanput izađe i odbrani neki stav koji bi trebalo da bude njegov, jer je on određen ovde za zastupnika predlagača.
Brojne su suštinske i koncepcijske zamerke koje smo mi iz SRS izneli na ovaj zakon, od formiranja novog državnog organa, odnosno poverenika, preko onih koje su svakako najvažnije, a to je da nije obezbeđeno pravo žalbe ukoliko organ, u skladu sa članom 4. ovog predloga, jednostavno kaže u obrazloženju nekog pojedinačnog akta da javnost nema opravdan interes da zna određenu informaciju.
Ista stvar ponavlja se i kod člana 9. koji reguliše isključenje i ograničenje slobodnog pristupa informacijama od javnog značaja.
Zamerke su na ova dva člana zbog nepostojanja prava na žalbu upravo u slučajevima kada je interes javnosti da sazna neku informaciju najveći. Umesto da budu kamen temeljac ovog zakona, upravo je to nedostatak tih pravila, ono što će ovaj zakon obeležiti, ono zbog čega će ovaj zakon da bude neprimenjiv.
Siguran sam, a i vi ste sami to pričali u toku rasprave, da je ovo zakon koji će se menjati, valjda i sami duboko svesni da ovaj zakon nije dobar, da su zemlje od kojih ste prepisali ovaj zakon takođe često menjale zakon o pristupu informacijama. Jedini vam je argument bio da ćemo brže ući u Evropu sa ovim zakonom, ali evo, otkako je ovaj zakon na dnevnom redu nema više ni prenosa skupštinskog zasedanja.
Takođe, čuli smo u toku rasprave i apel novinarima da kada govore o ovom zakonu ne kude zakon, da ne ističu njegove mane, već da, kako bi se građani naterali da više koriste svoja prava, kažu i poneku dobru. Upravo suština ovog zakona jeste da novinari prenose ova dešavanja onako kako se i dešavaju, i ako ste hteli da vas novinari hvale, jer očigledno nije dovoljno ovo što ste im u članu 17. dali da će biti oslobođeni poštanskih troškova kada traže neku informaciju, onda je, gospodo, trebalo da napravite dobar zakon, ali ne samo zbog novinara već zbog svih građana Republike Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, kod ovog člana 48. predviđene su kazne, a prethodnim članovima 46. i 47. propisani su prekršaji. I pored svih vaših priča o ulasku u Evropu, o tome koliko želite da pomognete građanima da dođu do informacija, posle svih priča o transparentnoj vlasti, sve se svodi na to da kada propisujete kazne i kada se vidi kolike su propisane kazne, onda sa sigurnošću možemo da kažemo koliko je vama zaista stalo do toga da donesete dobar zakon na osnovu kojeg će građani moći da dođu do informacija koje žele.
Ono što je osnovno, nije propisano nijedno krivično delo. Bez obzira na važnost informacije, bez obzira na moguće zloupotrebe od svih državnih organa, iako u nekim drugim zakonima, čak manje važnim od ovoga, ima propisanih krivičnih dela, ovoga puta se za to niste odlučili.
Zašto? Zato što su prava koja su predviđena ovim zakonom prava koja vi u stvari ne želite da date građanima i ne želite da zaštitite građane u postupcima koji će se voditi pred državnim organima, već naprotiv ta prava dajete samo formalno. Ukinuli ste im pravo na žalbu, a sada i ovako smešnim kaznama koje ste propisali jasno građanima dajete do znanja da vi ne želite da ovaj propis bude ikada primenjen. Kazna od pet hiljada dinara neće nikoga naterati da da informaciju koja može biti od državnog značaja. Sa druge strane, ukoliko organ želi da je da nekoj stranoj državi, to će moći da učini bez problema.
Bilo bi dobro da se setite u ovom trenutku i da su kazne koje ste propisivali kod nekih poreskih zakona za one koji zakasne sa plaćanjem svoje poreske obaveze, iako je uredno prijave, ali na primer iz objektivnih razloga to ne mogu da plate u roku, bile i po milion dinara. Znači, kada želite da građanima oderete kožu sa leđa onda kazne mogu da budu i po milion, dva dinara, ali kada građani treba da iskoriste neko svoje pravo onda kazna koju propisujete za odgovorno lice u državnom organu iznosi pet hiljada dinara.
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja koji danas razmatramo dosta je pažnje izazvao i u javnosti, dosta dugo smo čekali da taj zakon bude pred nama. Jedanput je prethodnom skupštinskom sazivu tadašnja vlada dostavila predlog zakona, međutim, zbog poznatih okolnosti do rasprave o tom zakonu nije došlo.
U međuvremenu, nova Vlada i novi ministar navodno su popravili taj predlog zakona, dostavili novi, stigao je konačno, iako smo dugo čekali ministra da se vrati sa odmora, prvo u toku predizborne kampanje za gradonačelnika Beograda, a onda i dok je ovaj zakonski predlog prolazio skupštinske odbore; nismo imali mišljenje Vlade ni za amandmane ni za bilo koje druge primedbe, jer su nas gospoda koja su dolazila iz Ministarstva obavestila da je ministar na odmoru, pa bi možda najbolje bilo da prva informacija od javnog značaja koju ćemo dobiti bude ta koliko ministar uopšte ima odmora.
Prethodni govornici, a i sam ministar, koji su podržali ovaj zakon, po mojoj oceni jako su to slabo učinili. Sam ministar nije bio spreman da detaljno obrazloži ovaj zakon. Čini mi se da je možda samo jedanput pročitao obrazloženje, a da u suštinu zakona niko nije pronikao.
Prethodni govornici više su pričali o međunarodnim konvencijama, o zahtevima nevladinih organizacija, o navodnim namerama koje imaju, nego o samoj suštini zakona. Da su shvatili suštinu i da su te lepe želje koje su nam ovde izneli pretočili u predlog zakonskih odredbi koje su pred nama, SRS bi svakako glasala za ovaj zakon.
Kao što ste rekli, nije sporno da je ovaj zakon potreban, da ga je trebalo doneti mnogo ranije, za šta svakako odgovornost snosite svi vi iz DOS-a, ali niste uspeli da nas ubedite da će ovaj zakon ispuniti onu osnovnu funkciju zbog koga ga i donosimo, a to je da omogući građanima Srbije pristup informacijama do kojih oni žele da dođu.
Ovaj zakon omogućuje pristup samo onim informacijama koje državni organ želi da vam dostavi. Informacije koje ne želi da vam dostavi nećete dobiti, ali vam ovaj zakon uskraćuje i mogućnost prava žalbe i povereniku i ministarstvu i bilo koji drugi način da pokušate da zaštitite svoja prava.
Ja ću sada, koliko mi to vreme dozvoljava, od člana do člana ukazati na najkrupnije zamerke SRS-a na ovaj zakon. Ne radi se tu samo o sukobu koncepcija da li treba da postoji poverenik ili ne, već se tu radi i o nekim drugim suštinskim pravima, kao što je pravo na žalbu, kao što je jednakost onih koji imaju prava po ovom zakonu i neke druge stvari.
Član 1, na koji sam podneo amandman, određuje da se radi ostvarivanja prava na pristup informacijama od javnog značaja kojima raspolažu organi javne vlasti ustanovljava funkcija poverenika. Poverenik je samostalan državni organ, nezavisan u vršenju svoje nadležnosti.
Ovo nije dobro, kao prvo, zbog toga što je funkcija poverenika nepoznata Ustavu Republike Srbije, odnosno, kako nam rekoše iz Ministarstva, još uvek nije ugrađena. Oni valjda znaju već i šta će biti doneto i kakav će biti taj novi ustav, koje će državne organe imati propisane, ali mi to slušamo godinama. Za nekoliko meseci biće ustav, pa će valjda taj ustav sve ono što prekršite, donoseći zakone sada, naknadno konvalidirati. Ja bih vas upozorio da ovaj ustav, koji možda ima određene mane, dok god postoji kao takav i dok god ne bude promenjen na ustavom predviđen način svi morate poštovati.
Dosta je bilo priče o tome kako je državni aparat preglomazan; i ova vlada je kada je izabrana obećala da će se boriti protiv administracije, da će boriti protiv birokratije, da će se državni aparat, a samim tim i troškovi državnog aparata smanjivati, a svedoci smo da od zakona do zakona uvek predviđate formiranje nekog novog organa.
Ovoga puta to nije agencija, ovoga puta je poverenik, ali je svakako to novi državni organ koji će doneti nove troškove, iako nam u obrazloženju čak nije precizno rečeno koliki će ti troškovi biti, jer se zna da će postojati poverenik, zamenik poverenika, zamenik zamenika poverenika, da će poverenik potpuno samostalno odlučivati o prijemu novih lica u stručnu službu kojom će rukovoditi; praktično se ne vidi uopšte kraj i ne vidi se čak ni izdaleka koliki će na kraju biti tačan broj lica koja će činiti tu stručnu službu.
U članu 2. najpre se u stavu 1. definiše šta je to informacija od javnog značaja. Mi protiv toga nemamo ništa, to i treba tu da stoji, ali u stavu 2. člana 2. definiše se šta sve nije bitno za to da li je informacija od javnog značaja ili nije, koje su sve to okolnosti koje ne utiču na to da li je neka informacija od javnog značaja ili nije.
Nedopustivo je da se u jednom zakonskom aktu najpre definiše šta je informacija od javnog značaja, a onda se definiše šta informacija od javnog značaja nije. To je potpuno nepotrebno, jer ako jednom odredimo šta je informacija od javnog značaja, onda je drugi stav potpuno nepotreban; taj drugi stav mogao bi da ima i tri strane, jer bismo dosta toga mogli da nabrojimo pojedinačno šta sve nije informacija od javnog značaja.
Zatim, u članu 4. definiše se zakonska pretpostavka o opravdanom interesu i kaže se da se smatra da opravdani interes javnosti da zna, iz člana 2. ovog zakona, postoji uvek kada se radi o informacijama kojima raspolaže organ vlasti koje se odnose na ugrožavanje, odnosno zaštitu zdravlja stanovništva i životne sredine – a onda ide isključenje – a ako se radi o drugim informacijama kojima raspolaže organ vlasti, smatra se da opravdani interes javnosti da zna, iz člana 2. ovog zakona, postoji, osim ako organ vlasti dokaže suprotno.
Možda ovo, dame i gospodo narodni poslanici, ne bi ni bilo sporno kada bi u ovome zakonu ujedno bio propisan i postupak u kome će organ vlasti dokazivati da ne postoji interes javnosti da nešto zna. Kada sam na sednici Odbora za informisanje upitao predstavnike Ministarstva koji je to postupak, da li će to biti upravni postupak, parnični, krivični ili neki drugi za koji do sada nismo čuli, rečeno je da će organ vlasti dokazivati da interes javnosti da zna ne postoji u obrazloženju.
Obrazloženje bilo kog akta, pa makar se radilo i o presudi suda, a ne o aktu nekog državnog organa, odnosno službenika u nekom državnom organu, ni u kom slučaju ne može predstavljati dokaz. Zna se šta je dokaz. Obrazloženje može predstavljati samo mišljenje pojedinca koje izradi određeni akt. Da stvar bude još gora, na to ćemo doći kasnije, ukoliko organ iz sebi znanih razloga napiše u obrazloženju da neku informaciju javnost nema interes da zna, za to ne postoji pravo žalbe.
Zatim, u članu 9. propisana su isključenja i ograničenja slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja u određenim slučajevima, pa kaže da organ vlasti neće tražiocu omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja, ako bi time ugrozio život, zdravlje, sigurnost ili bilo koje drugo važno dobro nekog lica; ugrozio, omeo ili otežao sprečavanje ili otkrivanje krivičnog dela itd.
Primedba na ovo je ista kao i primedba na član 4. Ukoliko državni organ, koji je dužan da određenu informaciju da, sa ovakvim ili onakvim, dobrim ili lošim, možda čak i jako lošim i jako kratkim obrazloženjem, odgovori tražiocu informacije da mu informaciju neće dostaviti zato što može ugroziti nečiji život, onaj ko je informaciju tražio nema nikakvu mogućnost žalbe niti povereniku, niti Ministarstvu.
Znači, ne postoji dvostepenost i, jednostavno, ako vas na ovaj način odbiju, vi tu informaciju ni na koji način nećete dobiti. To nas dovodi upravo do suštine problema kod ovog zakona, a to je da postoji apsolutno slobodna volja bilo kog državnog organa da proceni da li će nekom informaciju dostaviti ili neće. Ukoliko želi da je dostavi, on će je dostaviti, a ukoliko ne želi, reći će jednostavno – ne postoji interes javnosti da zna, i time će se rešiti svih problema.
Zbog toga bi možda bilo bolje da se ovaj zakon zove zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja koje državni organ želi da dostavi tražiocu, jer informacije koje ne želi da dostavi tražiocu ni na koji način nisu definisane.
Zatim, u članu 13, koji govori o zloupotrebi slobodnog pristupa informacijama od javnog značaja, ponovo su data izuzetno velika diskreciona ovlašćenja državnim organima, jer se kaže da organ vlasti neće tražiocu omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja ako tražilac zloupotrebljava prava na pristup informacijama od javnog značaja, naročito ako je traženje nerazumno, često, kada se ponavlja zahtev za istim ili već dobijenim informacijama ili kada se traži prevelik broj informacija.
Ukoliko ne usvojite amandmane SRS-a koje smo dali na ovaj član, doći ćemo u situaciju da postoji potpuna pravna nesigurnost, jer su veoma različiti državni organi, odnosno organi javne vlasti, gde spadaju i druge institucije koje vrše neka ovlašćenja, javna ovlašćenja, od grada do grada, od sela do sela, od oblasti do oblasti; gde god postoji neki državni organ od koga se može zatražiti neka informacija službenik koji bude ovlašćen da se bavi dostavljanjem traženih informacija imaće mogućnost da na osnovu nekih svojih kriterijuma procenjuje da li tražilac zloupotrebljava pravo, da li je traženje informacija previše često, pa će za neki državni organ previše često biti ako se traže dve informacije mesečno. U drugom gradu možda će previše često biti ako se traži sedam informacija dnevno.
Velika je dilema i šta se podrazumeva pod tim kada se kaže da je traženje nerazumno. Znači, hiljade i hiljade različitih ljudi, različitih godina, pola, obrazovanja, sami za sebe će procenjivati, imaće ogromno diskreciono ovlašćenje da procene šta je to nerazumno. Ovakva i ovolika diskreciona ovlašćenja nespojiva su sa demokratijom.
Ako kažete da je odnos prema zakonu o dostupnosti informacijama odnos pojedinih stranaka prema demokratiji i demokratičnosti, mogu sa tim čak i da se složim, ali šta god vi ponudite, mi nudimo više. Tako je bilo i sa prethodnim zakonima, tako je i sada. Znači, sva prava koja ste vi spremni da ponudite građanima mi takođe nudimo, ali mi, za razliku od vas, kažemo da je to malo i da građanima treba dati više, da treba da imaju sva prava i pod jednakim uslovima. Ovde ta jednakost nije obezbeđena.
Član 15, u kojem se definiše način podnošenja zahteva za obaveštenje, uvid, izdavanje kopije i upućivanje, jako je loše formulisan. Kada se pogleda zajedno sa članom 18, jasno je da ste vi ovim zakonom dali mogućnost svakom građaninu iz bilo kog dela zemaljske kugle, pripadniku strane vladine ili nevladine organizacije, stranoj državi, bilo kom organizacionom obliku koji postoji na zemaljskoj kugli, ili pojedincu, da od državnih organa u Republici Srbiji traži određene informacije i to na svom jeziku.
Stav 4. člana 18. kaže: "Ako organ vlasti raspolaže dokumentom koji sadrži traženu informaciju na jeziku na kojem je podnet zahtev, dužan je da tražiocu stavi na uvid dokument i izradi kopiju na jeziku na kojem je podnet zahtev".
Znači, ukoliko naš državni organ ima neki dokument npr. na kineskom jeziku i taj državni organ je npr. u Surdulici, ako kineski državljanin zatraži taj dokument na kineskom jeziku, najpre će naš državni organ morati da obezbedi sudskog tumača da taj dokument prevede o svom trošku, jer to neće moći naplatiti, jer je naknada koja je propisana u članu 17. propisana tako da ne predviđa te usluge, već samo usluge poštarine i fotokopiranja ili, eventualno, izrade potrebnog obaveštenja u određenom formatu. To će dovesti naše organe, kao prvo, u nezavidan položaj, jer takve mogućnosti ne postoje nigde na svetu, a kao drugo, izložiće ih enormnim troškovima.
Amandman na član 15. koji sprečava ovakvu situaciju, a koji su podneli poslanici SRS, odnosno gospođa Vjerica Radeta, prihvaćen je jednoglasno na sednici Odbora za informisanje. Nadam se da će i Vlada prihvatiti ovaj amandman i samim tim učiniti ovaj zakon mnogo boljim.
Član 22. je, može se slobodno reći, jedan od najspornijih članova ovog zakona koji bi u dobroj meri mogao biti prihvaćen ukoliko bi skupštinska većina prihvatila one amandmane koji su podneti i koji su čak prihvaćeni i na sednici Odbora za informisanje.
Najpre moram reći da je pravo na žalbu izuzetno usko definisano. Znači, pravo na žalbu postoji ukoliko organ vlasti odbije da obavesti tražioca o tome da li poseduje određenu informaciju od javnog značaja ili mu je ona inače dostupna, da mu stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, da mu izda odnosno uputi kopiju dokumenta itd.; ako ne odgovori u propisanom roku; ako uslovi izdavanje kopije dokumenta koji sadrži traženu informaciju uplatom naknade koja prevazilazi iznos nužnih troškova izrade te kopije; ako ne stavi na uvid dokument u skladu sa članom 18. stav 1; i ako organ ne stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju na način predviđen članom 18. stav 4.
Ono što fali ovom članu zakona je to da bude predviđeno pravo žalbe povereniku i ako budu povređene odredbe člana 4. gde organ vlasti svojim obrazloženjem kaže da ne postoji opravdani interes javnosti da zna. Tu bi morao da bude uključen i član 6. koji se odnosi na načelo jednakosti, odnosno prava iz ovog zakona pripadaju svima pod jednakim uslovima.
Nije dovoljno da su ta prava proklamovana, već je neophodno da ukoliko neko smatra da su mu povređena ima mogućnost da se požali povereniku zbog toga. Mora biti uključeno i pravo na žalbu zbog povrede člana 9. gde se govori o isključenju i ograničenju slobodnog pristupa informacijama od javnog značaja.
Ukoliko ovo ne bude urađeno doći ćemo u situaciju da imamo još jedan zakon koji će biti neprimenjiv, odnosno koji u praksi neće doneti nikakve rezultate.
Zanimljivo je i to da su svi oni koji se smatraju podnosiocima ovog zakona i koji podržavaju ovaj zakon govorili da oni očekuju, s obzirom da je ovo veoma dinamična oblast, kao i u drugim državama od kojih je ovaj zakon prepisan, kao što je npr. Slovenija, da se u narednom periodu zakon menja često. Mnogo je bolje da zakon odmah ispravite putem amandmana, da se prihvate ove sugestije koje su suštinske i protiv kojih nijedan konkretan argument ne možete izneti, sem to što ih je podneo neko iz SRS ili možda iz neke druge poslaničke grupe koja neće podržati ovaj zakon. Ukoliko vam je dobrobit građana na prvom mestu i ukoliko je vaš cilj zaista da ovim zakonom obezbedite dostupnost informacijama, onda ćete naše amandmane svakako prihvatiti.
Takođe, stavom 2. je predviđeno da se protiv rešenja Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade Republike Srbije, Vrhovnog suda Srbije, Ustavnog suda i Republičkog javnog tužioca ne može izjaviti žalba. Na ovaj način je uskraćeno pravo žalbe kada traženu informaciju uskraćuju najviši državni organi. Valjda je jasno da upravo najveći interes javnosti postoji onda kada se radi o najvišim državnim organima. Ako se neka informacija traži od Narodne skupštine ili Vlade Republike Srbije, a Vlada Republike Srbije odbija da da tu informaciju, onda je valjda najveći interes javnosti upravo u tom slučaju, a upravo se u tom slučaju ovim zakonom uskraćuje pravo na žalbu.
Ono što je veoma važno je i to da Narodna skupština, kao Narodna skupština, neće donositi ta rešenja. Znači, neće to biti rešenje koje ćemo mi doneti na sednici, uz prisustvo dovoljnog broja poslanika, niti će to biti rešenje koje će doneti Vlada, kao državni organ, kolegijalni organ, niti će to biti rešenje koje donosi Ustavni sud na sednici veća, već se ovde radi o rešenjima koja će donositi pojedini službenici, zaposleni u službama Narodne skupštine, Ustavnog suda ili Vlade Republike Srbije.
Ovde se ne može govoriti čak ni o rešenjima Narodne skupštine, jer to nije ni predviđeno, niti o rešenjima Vlade ili bilo kojih drugih organa. Ukoliko žalba bude podneta mimo odredaba člana 22. onda će ona, u skladu sa članom 24, biti odbačena od strane poverenika kao nedopuštena.
Kada se govori o načinu izbora poverenika, sporno je i to što se i ovde daje veliko ovlašćenje nekome da bira. Ovo su poprilično široke formulacije. Kaže se da se za poverenika bira lice sa priznatim ugledom i stručnošću u oblasti zaštite i unapređenja ljudskih prava. Stav 4. kaže: "Poverenik ne može biti lice koje obavlja funkciju ili je zaposleno u drugom državnom organu ili političkoj stranci".
Mnogo bolja bi bila formulacija da je rečeno da posao poverenika ne može obavljati lice koje je bilo zaposleno u državnom organu ili obavljalo funkciju u političkoj stranci npr. u prethodnih pet godina. Ovako imamo mogućnost da visoki stranački funkcioneri dan pre nego što budu izabrani ili na dan izbora za poverenika jednostavno podnesu ostavke na svoje stranačke funkcije i kažu - evo, mi ćemo od sada biti neutralni. A, valjda je jasno da od toga nema ništa.
Postupak za razrešenje poverenika takođe nije regulisan onako kako je to trebalo uraditi. Jednostavno je nedopustivo da postupak razrešenja poverenika bude mnogo teži nego što je izbor poverenika. Jer, članom 31. stav 4. predviđeno je da postupak za razrešenje poverenika može biti pokrenut na inicijativu jedne trećine narodnih poslanika.
Na ovaj način poverenik je izjednačen sa predsednikom Republike, koga ipak građani biraju neposrednim tajnim glasanjem, i dat mu je mnogo jači položaj nego npr. Vladi Republike Srbije. Jer, da bi bio pokrenut postupak za opoziv Vlade ili pojedinog ministra u Vladi potrebno je da 20 poslanika potpiše taj zahtev.
Takođe je sporno ono što je predviđeno za zamenika poverenika, čije su dužnosti formulisane u članu 33, i to tako da on obavlja dužnosti poverenika u slučaju njegovog odsustva, smrti, isteka mandata, razrešenja, kao i privremene ili trajne sprečenosti poverenika da vrši svoje nadležnosti.
Jer, na ovaj način dobićemo jedno lice koje će čak imati i imunitet (on je predviđen kasnije), koje će imati izuzetno visoku platu, jer je poverenik izjednačen sa sudijom Vrhovnog suda, a sličan položaj imaće i zamenik poverenika.
A u redovnoj situaciji, jer pretpostavljamo da je situacija takva da je poverenik zdrav, prav, prisutan i normalan, da je to normalna situacija, e u toj situaciji zamenik poverenika neće obavljati apsolutno ništa. Znači, posao zamenika poverenika je da čeka da se, ne daj bože, povereniku nešto desi, kako bi onda ovaj u tom slučaju, do izbora novog poverenika, pretpostavljam, pošto to ovde nije predviđeno, obavljao njegovu funkciju. Kao što ste videli, ima dosta primedaba na ovaj zakon.
Ukoliko ste zaista takve demokrate kakve pretendujete da budete, i ukoliko zaista želite da građanima Republike Srbije date sva ona prava koja tvrdite da želite da im date, i koja SRS želi da im da, a taj krug prava koji mi nudimo je neuporedivo veći od kruga prava koja vi nudite, pozivam vas da zaboravite na sujetu, da dobro razmislite o našim amandmanima i da veći deo njih prihvatite i na taj način učinite ovaj zakon mnogo boljim, a da sa druge strane predupredite mogućnost, do koje će sigurno doći, da se za dva ili tri meseca ponovo nađemo na istom ovom mestu i da ponovo trošimo vreme i novac na raspravu o istom zakonu. Hvala.
Povređeno je dostojanstvo Narodne skupštine zbog toga što je rečeno da SRS nije podnela amandmane kojima se ovo ispravlja. Jeste. Naime, teško je to videti kada se ide od člana do člana, ali kada se pogledaju svi naši amandmani (ako se ne varam, podneli smo 29 amandmana), vidi se da se menja i suština i koncepcija ovog zakona. Znači, počevši od poverenika. Ukoliko budu usvojeni naši amandmani neće biti poverenika, tako da zbog toga ne možemo podneti taj amandman, jer te poslove neće ni obavljati poverenik.
Mi ovaj zakon i ovu oblast vidimo drugačije. Smatramo da postoji dovoljno stručnih ljudi, a svakako i u ministarstvima, da je to državni organ koji je predviđen Ustavom i koji već postoji, i da ne treba gomilati državne organe, da ne treba nove troškove navlačiti građanima na vrat, već da jednostavno sa ovim što imamo treba da se ponašamo domaćinski, da to iskoristimo na najbolji mogući način. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada je poslanička grupa SRS predložila donošenje rezolucije o zabrani povlačenja ili odustajanja od tužbe koju je SRJ podnela pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu protiv država članica NATO pakta po hitnom postupku, nadali smo se da će sve poslaničke grupe shvatiti svu ozbiljnost i važnost donošenja ovakve rezolucije, i da će to biti prilika da se o još jednom pitanju, koje na ovaj ili onaj način utiče na živote svih naših građana. u Narodnoj skupštini Republike Srbije postigne konsenzus i da će međunarodna zajednica shvatiti da po ovom pitanju nema podela u Srbiji.
Nažalost, do toga nije došlo, ali je svakako dobro da se u Narodnoj skupštini raspravlja o ovako važnom pitanju. Dobro je da građani imaju priliku da nas sve pogledaju u oči i da sve poslaničke grupe izađu na čistinu i jasno i glasno kažu svoj stav o ovako važnom pitanju.
Ako se skoro sve poslaničke grupe slažu oko suštine, odnosno oko zabrane jednostranog bezuslovnog povlačenja tužbe, a sva je prilika da je tako, pozivamo vas da pokažete političku ozbiljnost i odgovornost i, ako je to potrebno, odnosno ako je to neophodno, da se dotera sam tekst rezolucije, kako bi ona bila usvojena. Ne bi to bio prvi put, učinjeno je to i kada je u ovom parlamentu usvojena rezolucija o Kosovu i Metohiji, i ne vidim razlog zašto sada ne bismo mogli da učinimo nešto slično.
Mišljenje Vlade Republike Srbije – da Narodna skupština nije nadležna za donošenje predložene rezolucije, jer je usvajanjem Ustavne povelje državne zajednice Srbija i Crna Gora Republika Srbija prenela nadležnosti koje se tiču međunarodnog subjektiviteta na državnu zajednicu i da je Ustavnom poveljom propisano da Skupština Srbije i Crne Gore donosi zakone i druge akte u primeni međunarodnih konvencija i odnosima sa međunarodnim sudovima, te da bi donošenjem predložene rezolucije Narodna skupština Republike Srbije donela političku odluku – jednostavno ne stoji.
Ne zato što ova rezolucija nije politička, jer ona upravo to jeste, jer suština ove rezolucije je da je to politička odluka srpskog parlamenta, koja treba da obaveže sve predstavnike Republike Srbije, odnosno one države na svim nivoima vlasti.
Prisetite se, dame i gospodo narodni poslanici, ko sedi u skupštinskim klupama državne zajednice Srbija i Crna Gora. Zar to nisu delegirani predstavnici Republike Crne Gore i Republike Srbije. Jesu li oni zaboravili koga tamo predstavljaju i čije interese treba da zastupaju? Predstavnici Crne Gore to nisu, to nisu sigurno učinili ni srpski radikali, ali je pitanje šta je sa ostalima.
Neverovatno je da upravo oni koji negiraju faktičko postojanje državne zajednice Srbije i Crne Gore, i koji nas ovih dana pozivaju na razdruživanje Srbije i Crne Gore, tvrde da bi donošenjem ove rezolucije bile negirane nadležnosti državne zajednice, te da bi samim tim bilo i negirano njeno postojanje. Da li oni time žele da kažu da je jedini i osnovni razlog postojanja državne zajednice Srbija i Crna Gora povlačenje tužbe protiv zemalja NATO pakta.
SRS je podnošenjem predloga za donošenje ove rezolucije želela da spreči da nam se ponovi 9. april 2001. godine, kada je povučena protivtužba SRJ protiv Federacije BiH, a da nijedan državni organ, niti Vlada, niti Skupština, nije doneo odluku o tome. Odluke o najvažnijim državnim pitanjima svakako se moraju donositi u parlamentu.
Vi kažete da osuđujete agresiju, ali da treba da povučemo tužbu, jer se nalazimo u specifičnoj situaciji i da zemlje agresori neće biti zadovoljni zbog toga što ih mi tužimo. Postavlja se pitanje, da li smo mi bili zadovoljni što smo bili bombardovani. Naravno da nismo. Zašto bi mi onda brinuli o tome da li će oni koji su nas bombardovali biti zadovoljni zbog tužbe, ukoliko oni nisu brinuli o tome da li ćemo mi biti zadovoljni zato što smo bombardovani.
Kažete da je bombardovanje moglo biti izbegnuto, jer su u Rambujeu nuđene garancije. Vi ste te garancije naknadno, garancije NATO pakta, prihvatili kroz sporazum Černomirdin-Ahtisari i kroz Kumanovski sporazum, ali je realnost poražavajuća.
Nakon dolaska NATO pakta na Kosovo preko 300.000 ljudi je proterano, više od 50.000 kuća je zapaljeno, više hiljada ljudi je ubijeno ili kidnapovano, više od 150 crkava je zapaljeno. Postavlja se pitanje, gde su tada bile te garancije. Gde su garancije bile kada su ubijana deca u Goraždevcu? Gde su bile garancije kada su 17, 18. i 19. marta albanski ekstremisti proterivali ono malo preostalih Srba sa Kosova?
Kažete da će u oktobru biti odbačena naša tužba. Zašto onda toliko želite, zašto se toliko upinjete da je povučete, zašto kažete da je onda to glavni uslov za evroatlantske integracije. Hoćemo li mi ući u Evropu pre oktobra, ukoliko sada povučemo tužbu? Naravno da nećemo.
Zašto je zemljama koje su tužene toliko stalo da ova tužba bude rešena van Međunarodnog suda pravde u Hagu, ukoliko ona nema već nikakvo pravno utemeljenje? Odgovor na to je jasan.
Upravo zato što je isto tako jasno da su NATO zemlje, koje su učestvovale u bombardovanju Jugoslavije, prekršile Povelju UN, prekršile su osnovne principe međunarodnog pravnog poretka, da su prekršene ženevske i haške konvencije.
Povlačenje tužbe mora se posmatrati i u sklopu sa zahtevom za izručenje generala, za izručenje onih koji su se drznuli da izvrše svoju dužnost i brane svoju državu. Ukoliko povučete tužbu i isporučite generale, hoće li iko u budućnosti poželeti i smoći hrabrosti da ovu državu brani ako, ne daj bože, ponovo dođe u takvu situaciju.
Povlačenje tužbe praktično bi značilo da unapred dajete dozvolu svakome da može da dođe da nas bombarduje, da nas maltretira, uz obećanje da kasnije nećemo čak podneti ni tužbu.
Ako pokušamo da, bar na trenutak, zanemarimo pravo, pravdu, sve nevine žrtve sedamdesetosmodnevnog bestijalnog bombardovanja, što su oni, koji zastupaju bezuslovno povlačenje tužbe već odavno učinili, postavlja se pitanje šta je interes ove zemlje, šta je to što Srbija dobija ili gubi povlačenjem ili nepovlačenjem ove tužbe. Ako pokušamo da trezvene glave izvagamo sve aspekte povlačenja ili nepovlačenja tužbe, a ti aspekti su i moralni, pravni i ekonomski, teško da možemo predvideti bilo koji pozitivan efekat povlačenja ove tužbe.
Kao prvo, od priče o povlačenju tužbi Federacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske jasno je da nema ništa, jer su nam to predstavnici Federacije jasno stavili do znanja. To je učinio, naravno u ime NATO pakta, gospodin Jap Šefer, dok su predstavnici Hrvatske tu ideju o povlačenju tužbe toliko neozbiljno shvatili da nisu čak hteli da je prokomentarišu kako valja, već su je unapred ismejali.
Ukoliko se ova tužba povuče, NATO agresori biće oslobođeni odgovornosti za sve zločine počinjene tokom bombardovanja, za ničim izazvanu agresiju, za ubijanje i ranjavanje hiljada ljudi, za upotrebu kasetnih bombi i bombi sa osiromašenim uranijumom. NATO zemlje biće oslobođene i obaveze naknade štete, koja iznosi više od 100 milijardi dolara. Odustajanje od tužbe značilo bi prihvatanje teze da je agresija NATO pakta izazvana humanitarnom katastrofom i etničkim čišćenjem Albanaca na Kosovu i Metohiji.
Kako je moguće, gospodo, da vama toliko smeta i sama mogućnost da Međunarodni sud pravde u Hagu donese presudu da su Kanada, Engleska, Francuska, Španija i druge tužene zemlje odgovorne za zločin genocida, za upotrebu zabranjenog oružja, za ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda građana Srbije, za vođenje agresivnog rata, a unapred, bez presude, proglašavate Srbiju za genocidnu zemlju i srpski narod za genocidan narod. Taj pečat zločinačkog naroda moraće da nose sve buduće generacije, koje se budu rađale i živele u Srbiji.
Ako povučete tužbu, unapred osuđujete Srbiju i srpski narod za etničko čišćenje, ali vam zato izuzetno para uši kada mi tražimo da Međunarodni sud pravde utvrdi da je izvršeno etničko čišćenje nealbanskog življa sa teritorije Kosova i Metohije.
Postavlja se pitanje kakva je, u slučaju povlačenja tužbe, sudbina pojedinačnih tužbi naših građana pred stranim sudovima. Hoće li oni imati bilo kakvih izgleda na uspeh? Zašto biste vi brinuli o interesu pojedinaca, kada, kao država, ne brinete o kolektivitetu.
Postavlja se pitanje kakva je sudbina naših građana, koji se nalaze u haškom kazamatu? Šta je ova država učinila da poboljša njihov položaj, da im pomogne da se odbrane od optužbi? Naravno, niste učinili ništa. Osnovna ljudska prava uskraćuju se dr Vojislavu Šešelju u haškom kazamatu već mesecima. Niko od zvaničnika države nije podigao glas protiv toga, nije uložio ni jedan protest pred međunarodnim organizacijama.
Za kraj, rekao bih da je zaista dobro što ova rasprava traje, jer neki od vas polako počinju da pokazuju nervozu, polako pokazuju svoje pravo lice i odustaju od onog početnog stava - da su protiv bezuslovnog povlačenja tužbe, što uostalom nije ništa novo, jer su čelnici Demokratske stranke već ranije u svetu zastupali tezu o bezuslovnom povlačenju tužbe. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, načelna rasprava o ovom predlogu zakona još jedanput je pokazala koliko se koja poslanička grupa ozbiljno priprema za zakon i za raspravu o svakom predlogu zakona. Poslanička grupa SRS prijavila je 14 govornika povodom ove tačke dnevnog reda, međutim, s obzirom na to da su svi bili izuzetno dobro pripremljeni za ovaj veoma važan zakon, nisu uspeli svi da dođu na red u načelnoj raspravi, tako da ćemo morati sad kroz raspravu o pojedinostima da vam kroz amandmane koje je SRS podnela na ovaj zakon pojasnimo koji je koncept SRS i na koji način mi mislimo da ovu materiju treba urediti.
Na član 1. Predloga zakona o energetici amandman je u ime poslaničke grupe SRS podneo gospodin Zoran Krasić i tražio je da se briše stav 2. člana 1, jer po mišljenju SRS nema opravdanja za formiranje još dve nove agencije.
Ministar nije dobro razumeo kada je rekao da agencija može i drugačije da se nazove, da oko imena možemo da se dogovaramo i da je SRS protiv formiranja agencija zato što se radi o agencijama. Naime, nismo mi protiv formiranja agencija zato što se one zovu agencije, već zato što agencije neće dobro doneti ni privredi Srbije, niti elektroprivredi Srbije, a pogotovu ne građanima Srbije.
Takođe, SRS nije zadovoljna ni objašnjenjem ministra koje je dao kako povodom zakona, tako i povodom formiranja same agencije i ja mislim da je ovo bilo jedno od najlošijih obrazloženja koje smo do sada imali priliku da čujemo.
Naime, nije dovoljno reći da je zakon reformski, jer, gospodine ministre, moram da vam kažem da je svaki zakon reformski. Mislim da još uvek nije zabeležen slučaj da je neko doneo zakon koji je istovetan zakonu koji već postoji. Svaki novi zakon koji se donosi nešto menja, svaki zakon je reformski, pa čak i najgori zakon, a ovaj zakon je izuzetno loš, može se nazvati reformskim.
Nije dovoljno ni to što ste nam rekli da će nas ovaj zakon sigurno odvesti u Evropu. Mi smo se već naslušali toga i mislili smo da nas neki drugi zakoni vode u Evropu, ili ste nas bar u to ubeđivali. Da li to što će nas ovaj zakon odvesti u Evropu znači da nećete isporučivati generale, da li to znači da nećete isporučivati Ratka Mladića? Niste imali ništa afirmativno da kažete o ovom zakonu, da kažete šta će on dobro doneti građanima, a to je ono što nas u stvari i zanima.
U ovom zakonu predvideli ste formiranje dve agencije. Jedna je agencija za energetiku, druga je agencija za energetsku efikasnost. Ovog puta moram priznati da ste zaista prevazišli sebe, čak dve agencije biće formirane ovim zakonom. Ali, moram da vas upozorim na narednu tačku dnevnog reda, odnosno Zakon o ministarstvima, da vam se tu potkrala greška.
Naime, izmenama i dopunama Zakona o ministarstvima nije predviđeno formiranje agencija i mi se prosto pitamo kako je to moguće, zašto baš ministarstva da ne dobiju agenciju, zašto ne bismo imali agenciju za ministarstva, ukoliko već te agencije toliko dobro donose svima. Dajte onda da i ministarstvima damo bar jednu agenciju, da ona ne bi bila zapostavljena.