Gospodine Novakoviću, gospodine ministre, dame i gospodo, građani Srbije, danas bi trebalo da ovo bude jedna od najznačajnijih tema za državu Srbiju, koju dugi niz godina, nažalost, napuštaju najbolji. Ono što Srbija sebi ne sme da dozvoli jeste da u perspektivi, s obzirom na to da mi sada već jesmo preci naših potomaka, stvaramo uslove da Srbiju napuštaju oni koji bi Srbiju trebalo da dignu tamo gde je Srbiji, Srbima, kao evropskom narodu, zaista mesto. Jedan od bitnih preduslova za to, gospodine ministre, jeste da se nauka, srpska nauka oslobodi političkog uticaja.
Iskreno da vam kažem, ne znam šta je bitnije u tom kontekstu lestvice prioriteta, šta je to što je neophodno prvo uraditi da bi srpska nauka zauzela mesto koje joj pripada. Samo da podsetim da nekolicina vodećih stručnjaka u CERNU, cenim da ste bili tamo nekoliko puta, jesu srpski stručnjaci. Pojedinačno, imamo zaista primere kojim možemo samo da se ponosimo.
Bitno je i obezbeđivanje dovoljno materijalno-tehničkih pretpostavki da bi srpska nauka mogla da funkcioniše. Na koji način? Zaduživanjem? Nisam sigurna. Ko će to da vrati? Menadžerskim dobrim pristupom, ubeđivanju partnera da treba ulagati u srpsku nauku – da.
Gospodine ministre, tu je onda vaš deo posla. Ono što vi godinama radite u Srbiji meni liči na izvanredno lobiranje onoga što se zove promovisanje ideologije EU i promovisanje onoga što su interesi Brisela. Kada govorimo o srpskoj nauci danas, sada i ovde, pogledajte salu Parlamenta. Ova sala je trebalo da bude puna i u ovoj raspravi je trebalo da učestvuju svi, zato što svi moramo da uložimo one argumente koji srpsku nauku treba da uvrste u jednu od najuticajnijih u Evropi.
Dakle, ovo je danas sramota za temu o SANU, o naučnoistraživačkom radu u Srbiji, o celokupnoj akademskoj populaciji. S obzirom na to da ste odličan lobista ideologije i sprovođenja ideologije EU, onda bih, takođe, volela da vas pitam, da li znate kako u realnosti izgleda život jednog akademskog građanina, doktoranta na Beogradskom univerzitetu? Da li znate šta doktorant na BU može da dobije za ogromne novce koje izdvaja, da bi se bavio naučnim radom? Da li BU posećuju strani predavači? Da li doktoranti imaju mogućnosti da slušaju, recimo, prenos iskustava, znanja, da učestvuju u radu nekih drugih univerziteta? Koji doktoranti imaju tu mogućnost?
Kada je reč o predavačima na BU, o članovima SANU, o učesnicima projekata, recite koji projekti dobiju potrebne finansije? Ko dobija zvanje redovnog profesora? Ko su članovi SANU? Molim vas, navedite mi najbolja naučna imena u Srbiji danas koji su članovi SANU, a da prethodno nisu bačeni na kolena vladajućoj političkoj eliti.
Možda bi ova rasprava trebalo da se završi tako da mi date precizan odgovor kada će politika izaći iz srpske nauke? Ako mi ne date precizan odgovor na to pitanje, onda nemamo o čemu da pričamo, onda mi u Srbiji ne možemo da se izdignemo iznad nekih političkih frustracija i da odredimo ko su to najbolji ljudi koji bi trebalo da znače prestižna naučna imena.
Pošto ste vi ministar nauke u Vladi Srbije, drznuću se da vam predstavim istorijski dokument, a verujem da ćete ga prepoznati, jer, ipak, predstavljate nauku u Srbiji, predstavljate onaj deo koji određuje kojim tokom će se kretati nauka u Srbiji. Videćete da je srpska nauka žrtva temeljitog, dugotrajnog, dobro osmišljenog urušavanja srpske naučne misli. Svaki put kada je naučnik podigao glavu i rekao istinu, bio je kažnjen do progona, da li u prethodnom, komunističkom totalitarnom sistemu, ili u nekom drugom koji ga je zamenio. Totalitaran po sistemu da nema pravo na slobodno izraženu naučnu misao.
Možda je to moja interpretacija. Samo sam poslanik i to, zamislite, SRS-a, koji, po pravilu, može da bude interpretiran krajnje subjektivno, možda čak i maliciozno, da samo ima na pameti da kritikuje i oponira vlasti. Trudiću se, to je, na kraju, moj stil, da rizikujem da mi predsedavajući oduzme pravo na reč, jer će ovo izlaganje biti malo specifično. Pretpostavljam da će biti vrlo koloritno, da bismo shvatili kako je pravo stanje srpske nauke, prestižnih naučnih instituta i koji odnos država Srbija ima prema srpskoj nauci.
Gospodine ministre, vi koji često putujete po evropskim centrima i obilazite mnoge naučne institute, ne kažem da ne dajete sve od sebe da zaista pripomognete nauci u poslednje vreme, pretpostavljam da znate i kako se sagledava odnos države prema nauci. Koliko država Srbija od bruto domaćeg proizvoda izdvaja za nauku? To bi trebao da bude početak i kraj svake diskusije.
Ako je to 0,2%, mi ovde onda nemamo o čemu da pričamo. To je odnos države prema nečemu što bi trebalo da bude lokomotiva Srbiji, kojoj trebaju najbolji. Kako ćete najbolje da vratite? Tako što ćete im pružiti najbolje uslove rada. Gde to? U kom to delu Srbije? Tako što ćete im pružiti najbolje plate. Recite, gde to? Tako što ćete im omogućiti da budu plasirani u najboljim naučnim časopisima. Recite samo u kojim i koga? Koliko je naših naučnika citirano?
To su sve podaci koje mi treba ovde da imamo i o tome treba da pričamo. Ne o zakonskom okviru, koji nije loš, ali je loše što je nesprovodiv. Ne o normativi, koja nije loša, ali je loše što unutar svake organizacije ipak odlučuje politika – ko će da bude u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, ko će da bude na univerzitetima, u naučnim institutima, gde će pare da odlaze za naučnoistraživački rad. To su sve začarani krugovi koji oslikavaju nastavak urušavanja srpske naučne misli u državi Srbiji.
Kao što sam rekla spočetka, ono što je meni ostalo kao istorijsko pamćenje, a i, čini mi se, dokument koji je odredio budućnost i položaj srpske nauke, jeste nešto što ću vam citirati, a na kraju ću vam reći izvor, mada pretpostavljam da će mnogi ovde njega i prepoznati, posebno vi, jer ste ipak ministar nauke.
Dakle, u delu ''Položaj Srbije i srpskog naroda'', taj dokument govori da je, kada je reč o zaostajanju Srbije, Srbija zaostala samo zbog toga što se planski, u nekim prethodnim političkim sistemima u Srbiji, ipak najmanje ulagalo. Dakle, prvenstveno zbog toga što je došlo zbog manjih investicija po stanovniku, a ne zbog slabije efikasnosti investicija. Prema zvaničnim statističkim podacima, efikasnost investicija u Srbiji je za čitav period posle Drugog svetskog rata niža samo od one u Sloveniji i Vojvodini. Tokom poslednje decenije, period 1976-1983. godine, "veća efikasnost mogla je samo delimično nadoknaditi gubitak društvenog proizvoda zbog manjih investicija, ali nije bila u stanju da spreči formiranje vrednosti osnovnih sredstava po stanovniku na nivou od svega 80,5% jugoslovenskog proseka".
Naravno, ne mogu čitav dokument da citiram, ali delovi će biti sasvim dovoljni da shvatimo kontinuitet urušavanja srpske naučne misli i zašto je to tako.
''Ekonomska podređenost Srbije ne da se u potpunosti shvatiti bez njenog politički inferiornog položaja, koji je odredio i sve odnose u tom prethodnom političkom sistemu. Kapitulacija političkih predstavnika Srbije navodi na mnoga razmišljanja, pre svega, o njihovom pravu da takav korak učine. Postavlja se pitanje – ko je ovlašćen da prihvati odluku kojom se privredi Srbije izriče presuda o dugoročnom zaostajanju u budućnosti, s neizbežnim političkim posledicama? Reč je o ogromnim sredstvima neophodnim za pokretanje privrednog razvoja Srbije i rešavanje egzistencijalnog pitanja velikog broja mladih ljudi bez posla, većeg nego u bilo kojoj drugoj republici. Bez referenduma srpskog naroda, jedino ovlašćenog da kroji sebi sudbinu, niko ne bi smeo uzurpirati pravo da se iza zatvorenih vrata dogovara, odlučuje i pristaje da ekonomskom razvoju tog naroda postavlja ozbiljna ograničenja.''
Pazite, kao da govorimo o današnjem momentu. Ali, idemo dalje.
''Istinske žrtve za razvoj tri nerazvijene republike i Pokrajine Kosovo podnela je samo Srbija, plaćajući pomoć drugima sopstvenim zaostajanjem. Sa tri razvijena područja to nije bio slučaj. Primena stope doprinosa proporcionalno društvenom proizvodu nije se držala osnovnog pravila da se obaveze odmeravaju prema ekonomskoj snazi obveznika. Proporcionalna stopa poštedela je Sloveniju, Hrvatsku i Vojvodinu progresivnog doprinosa.
I pored toga što je svojim doprinosom Srbija pomagala razvoj nerazvijenih područja, olakšala teret razvijenima, ona za svoje zaostajanje ne nailazi na razumevanje ni jednih, ni drugih. Obostrani interes upućuje dva tipa područja na koaliciju, radi održanja postojećeg stanja u kome zadovoljava svoje interese, opet na račun Srbije.
Ustavom iz 1974. godine, Srbija je faktički podeljena na tri dela. Autonomne pokrajine su u svemu izjednačene s republikama, sem što nisu definisane kao države i što nemaju isti broj predstavnika u pojedinim organima federacije. Porastao je, primera radi, uticaj onih, van pokrajina i u Vojvodini, koji širenjem dezinformacija nastoje da srpski narod podele na Srbijance i prečanske Srbe. Pokrajine su, uz svesrdnu pomoć drugih, postale konstitutivni element federacije.
Dakle, splet nerešenih odnosa u Republici Srbiji logično proizilazi iz njenog ustavnog položaja i izbora separatističkih i autonomaških kadrova, koji su, upravo zbog takve orijentacije, uživali blagonaklonost onih koji su držali kadrovski monopol u Jugoslaviji. Bez odgovarajuće protivteže u koordinaciji i regionalizacija, to se, po pravilu, pretvara u provincijalnu uskogrudost i slepilo za šire nacionalne interese.
Jovan Cvijić je u svoje vreme procenjivao da je u svim seobama, od one velike, pod Arsenijem Čarnojevićem, od 1690. godine, do prvih godina našeg veka, izgnano preko 500 hiljada Srba. Od tog broja, između 1876. i 1912. godine, oko 150 hiljada Srba moralo je napustiti svoja ognjišta pod surovim terorom lokalnog i povlašćenog albanskog bašibozluka. U toku poslednjeg rata, proterano je preko 60 hiljada srpskih kolonista i starinaca, ali je posle rata ovaj talas iseljavanja doživeo pravu plimu. Za poslednjih 20-ak godina Kosovo i Metohiju napustilo je oko 200 hiljada Srba.
Kosovo, nažalost, nije jedino područje u kome je srpski narod pod pritiskom diskriminacije. Apsolutno, a ne samo relativno opadanje broja Srba u Hrvatskoj, dovoljan je dokaz za ovu tvrdnju. Prema popisu iz 1948. godine, u Hrvatskoj je bilo 14,48% Srba. Prema popisu iz 1981. godine, njihov broj se smanjio, tako da je iznosio 11,5% Srba.
Pod dejstvom vladajuće ideologije, kulturne tekovine srpskog naroda otuđuju se, prisvajaju ili obezvređuju, zanemaruju ili propadaju, jezik se potiskuje, ćirilično pismo postepeno gubi. Oblast književnosti, u tom smislu, služi kao glavno poprište samovolje i bezakonja. Nijednom drugom jugoslovenskom narodu nije tako grubo osporen kulturni i duhovni integritet kao srpskom narodu. Nijedno književno ni umetničko nasleđe nije toliko razrovano, ispreturano i poharano kao srpsko nasleđe.
Politička merila vladajuće ideologije nameću se srpskoj kulturi kao vrednija i jača od naučnih i istorijskih. Dok se slovenačka, hrvatska, makedonska i crnogorska kultura i književnost danas integrišu, srpska se jedino sistematski dezintegriše. Ugledni srpski književnici jedini su na crnim listama svih jugoslovenskih masovnih medija. U obaveznoj školskoj lektiri srpska književnost je teško oštećena, jer je mehanički podređena administrativnom merilu republičko-pokrajinskog reciprociteta, a ne merilu količine ili vrednosti. U školskim programima nekih republika i pokrajina istorijska prošlost srpskog naroda je ne samo grubo ideološki redukovana, nego i izložena šovinističkim tumačenjima.
Upravo u vreme kada su se nemilice rasipala sredstva dodatne akumulacije, vođena je restriktivna politika prema univerzitetu, koji je dobijao sve manje sredstava. Deceniju i po fakulteti nisu imali mogućnost za biranje novih asistenata, tako da najstariji jugoslovenski univerziteti, posebno Beogradski, nikada nisu imali viši starosni prosek nastavno-naučnog kadra.
Ono što je u svim zemljama osnovna poluga razvoja u vremenu tehnološko-kompjuterske revolucije, univerzitet i nauka, u nas se potpuno zapostavlja. Reforme univerziteta, najčešće nametane političkom silom, a ne naučnim razlogom, bile su promašene. Naročito je veliku štetu nanelo odvajanje nauke od univerziteta, stvaranje pregrada, sistematskih i administrativnih, između institutske i univerzitetske nauke. Univerzitet je izgubio laboratorijsku bazu, stvarali su se paralelni programi, nauka se kadrovski razjedinila, onemogućen je normalan protok naučnih kadrova s univerziteta u institute i obrnuto.
U ovom teškom kriznom trenutku, moramo već danas početi razmišljati o sutrašnjici i 21. veku, iako nam društveno-ekonomske okolnosti nisu naklonjene. Srpska akademija nauka i umetnosti ovom prilikom izražava svoju spremnost da se svesrdno i celokupnim svojim snagama založi na ovim sudbonosnim zadacima, istorijskim nalozima naše generacije.
Ovo je, gospodine ministre, čuveni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Ovo su bili citirani delovi. Potpuno sam odbacila mogućnost da parafraziram ovaj dokument, zbog kojeg su srpski narod, srpska nauka, Srbi u celini, optuženi pred Haškim tribunalom za velikosrpske pretenzije.
Sada bih volela svakog pojedinačno od vas, nažalost, vaši saradnici ne mogu da odgovore, ali vi, svakako, možete, da pitam – da li je ovo što je napisano neistina i može li to što je napisano da se primeni danas na srpsku nauku?
Pošto sada znate da je reč o Memorandumu SANU, on nikada nije postao zvanični dokument, profesor Mićunović to može da potvrdi, već je ukraden sa kuhinjskog stola jednog akademika i pušten u "Večernje Novosti", ali je bio dovoljan razlog da se lobisti ovog poretka stvari u kakvom mi sada živimo i u ovoj današnjici, u kakvoj Srbija preživljava, obruše na srpski narod i da otpočne kampanja koja se sada završava pred Haškim tribunalom.
Kao što vidite, srpska nauka je imala ono što je pretpostavka naučno-intelektualnog rada, a to je hrabrost, ustati otvoreno u kriznim momentima i krajnje istinito i objektivno reći istinu.
Gospodine ministre, očekujem da i vi kažete ko je, recimo, sistematski uništavao Naučni institut "Vinča". Pred sobom imam tekst Jasne Olujić, koja je, inače, i predsednik Udruženja dekana Instituta koji se bavi nuklearnim istraživanjem, koja je oktobra prošle godine iznela konkretne podatke kako dolazimo sada u situaciju da se zbog lošeg menadžmenta i loše procene zadužujemo dodatnih 25 miliona dolara kako bismo rešili problem, koji je sada ogroman problem za državu Srbiju. O tome ću tokom rasprave u pojedinostima, jer vreme mi polako ali sigurno ističe, a imaću prilike i da vam predstavim otvorena pisma određenih naučnika koji su diskriminisani političkom samovoljom distribucije sredstava od strane Ministarstva, a tiču se preko potrebnih resursa za njihov naučnoistraživački rad.
Da se vratim na početak izlaganja, nadam se da ovo nećete shvatiti lično. Vi i ja se lično ne poznajemo, ali ste predstavnik predlagača i zaista me interesuje kako će u stvarnosti da se primeni ono što ste na spektakularan način ovde predstavili.
Ponovila bih pitanje. Koliko novaca treba da se srpska nauka stavi na prihvatljiv standard, ukoliko politika EU jeste standard pre statusa? Kada će srpska nauka biti oslobođenog ogromnog političkog uticaja? Odgovori na ova dva pitanja nam nude ozbiljnu i najpraktičniju raspravu o tome da uradimo nešto za generacije koje dolaze, a odnosi se na to da ih zadržimo, da ostanu u jedinoj zemlji.
Još jedno pitanje, nećete mi zameriti, ali i kolegu Martinovića i mene interesuje koliko vas u Vladi ima dvojno državljanstvo? To bi, takođe, bio jedan od zanimljivih odgovora.