Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miljan Ranđelović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, da li smo se mi borili za demokratiju u kojoj je normalno da se sile zakoni? Da li smo se borili za demokratiju u kojoj je još normalnije da se zakon svesno krši, makar to činio predsednik SO Knjaževac, predsednik Opštine Knjaževac, njihovi odbornici ili čak i ministar koji sedi u Vladi?

Danas govorim, tražim objašnjenje i pitam u ime stotinak zaposlenih u OŠ "Dimitrije Todorović-Kaplar" i u ime roditelja oko 1.000 đaka koji pohađaju ovu školu. Baš kao što matični zakon kaže, odnosno Zakon o sistemu obrazovanja i vaspitanja, školski odbor se sastoji od devet članova. Tih devet članova su sledeći članovi: tri predstavnika roditelja, tri predstavnika zaposlenih i tri predstavnika lokalne samouprave. Baš posle ovog zakona sprovedeni su i izbori tajnim glasanjem, gde su nastavničko veće i savet roditelja izabrali svoje predstavnike, gde je republički prosvetni inspektor utvrdio da je cela procedura izbora u potpunosti ispoštovana, ali to najčudnijoj koaliciji u Srbiji nije bilo dovoljno da imenuje školski odbor, tako da je SO Knjaževac odbila da imenuje školski odbor.

Naložili su da se izbori još jednom organizuju i nastavničko veće i savet roditelja su još jednom izabrali svoje predstavnike. Republički prosvetni inspektor je još jednom utvrdio da je celokupna procedura za izbor bila ispoštovana. Međutim, ova čudna koalicija, koju čine DS, SNS, LDP, SPS i bivši odbornici DSS, je prosto na najprimitivniji način pogazila osnovno načelo demokratije, a to je da se bira i da se bude biran i odredbe Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.

Ova čudna knjaževačka koalicija u stvari vrlo često pokazuje da nije zainteresovana za poštovanje zakona i volje građana Knjaževca i da jedino što njih interesuje u stvari jeste partijsko postavljanje direktora i proizvodnja mnogobrojnih afera, što, u stvari, i karakteriše njihov rad u poslednje tri godine u Knjaževcu.

Da se vratimo na temu. Brže bolje su resornom ministru Žarku Obradoviću prosledili predlog za imenovanje privremenog školskog odbora. Da stvar bude još gora, ministar Obradović je imenovao privremeni školski odbor i na taj način pokazao da postoji nešto jače od zakona, nešto jače od interesa dece, roditelja i nastavnika koji rade u toj školi. U tom školskom odboru sada sedi pet članova SPS i četiri člana DS. Ovde moram da napomenem da su u nastavničko veće i saveta roditelja izabrali nestranačke ličnosti i prvi i drugi put i da su prvi i drugi put birali jedne te iste ljude, što samo po sebi pojačava njihovu legitimnost i dodatno usporava poteze koji su vukli lokalni moćnici i resorni ministri.

Ovi ljudi u ovakvom imenovanom privremenom školskom odboru su predložili svog kandidata za novog direktora, organizovali su glasanje u kolektivu. Taj direktor je dobio 19 glasova, bivši direktor je dobio 102 glasa ljudi koji rade u toj školi. Posle ovog debakla ministar je odbio da da saglasnost za imenovanje ovog čoveka. Naravno, stigao je savet iz ministarstva da se posle određenog vremena još jednom organizuje glasanje u kolektivu, što je privremeni školski odbor i uradio, ovog puta u svestranu podršku predsednika SO, predsednika Opštine i nekoliko odbornika i oni su uspeli da izlobiraju još dodatna tri glasa, tako da je njihov kandidat dobio sada 22 glasa, a bivši direktor 88 glasova.

Posle ovoga sam ministra molio samo jednu jedinu stvar, a to je da poštuje zakon. Međutim, izgleda da su unutra partijska lobiranja učinila svoje. Ministar je dao saglasnost čoveku kome prethodno nije dao saglasnost. Na ovom mestu imam nekoliko pitanja za ministra Obradovića. Prvo, zašto kandidatu za novog direktora prvi put nije dao saglasnost? Drugo pitanje, zašto je kandidata za novog direktora drugi put dao saglasnost, ako je i prvi i drugi put zakon jednako kršen?

Moje treće pitanje je da li je moguće da je unutar partijski interes toliko bitno da može da pogazi osnovni postulat demokratije, a to je pravo da se bira, da se bude biran, jer ovo pravo je uskraćeno i roditeljima i nastavnicima koji rade u toj školi.

Zamolio bih i ministra Milana Markovića da se pozabavi ovom opštinom, jer knjaževačka vlast redovno krši zakon i to na dva načina. Ponekad uglušujući se o sve odredbe zakona, a ponekad prisvajajući nadležnosti koje po zakonu prosto ne pripadaju, pa se tako, recimo, u Knjaževcu zakazuju sednice sa jednom tačkom dnevnog reda gde se donosi jedan jedini zaključak, a to je da se smeni direktor koga, u stvari, može da postavi i smeni jedino republički organ. Taj radni dan SO košta oko 50 hiljada dinara. Za Knjaževac to nije malo, a sa tim parama su mogli nešto da poprave u gradu.

Moram da pozovem nadležne organe da već jednom utvrde činjenično stanje, zato što se knjaževačka vlast bavi redovno pomaganjem organizacije štrajka u Domu zdravlja i na taj način najdirektinije ugrožava normalan život građana Knjaževca. Ide se i korak dalje, što je zaista nezamislivo, da oni u jednom delu i finansiraju taj štrajk, pa se tako u samoj zgradi SO štampaju plakati na kojima piše "štrajk" ili se fotokopiraju te iste plakate.

(Predsedavajući: Pet minuta.)

Sa druge strane, kažu da nemaju dovoljno para za zdravstvo, kada u opštinskom budžetu za celu 2011. godinu za zdravstvo opredele neverovatnih 10 hiljada dinara, kako bi pomogli očuvanju zdravlja u Knjaževcu.

Ljudi koji se bave opštinom Knjaževac, zaista se retko bave svojim poslom, a demokratiju su srozali na najniži mogući nivo koji je tamo ikada postojao.

(Predsedavajući: Zahvaljujem.)

Molim vas da zajedno stanemo u zaštitu zakona i zaštitimo osnovni postular demokratije – pravo ljudi da biraju i da budu birani. Hvala.
Zahvaljujem.
Poštovano predsedništvo, poštovani predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, danas sam veoma srećan zato što je ovaj zakon napokon došao na dnevni red, ali pre toga ću ipak morati na trenutak da se osvrnem i da možda krenem sa onim sa čime sam hteo da završim.
Ne mogu da ostanem nem i kako god da se pravim, nisam čuo prethodna dva govora, zato što i pored svog truda da se ovaj zakon predstavi onakvim kakav nije, jednostavno, koliko puta ste upali u kontradiktornost da je to prosto neverovatno.
Sećam se što ste pričali juče i sećam se šta ste pričali prošle i pretprošle nedelje. Ne mogu da shvatim da li ste vi protiv država EU ili ste za njih? Juče i pretprošle nedelje pričate sve najgore o tim državama, a danas kažete nešto mnogo bolje nego što mi sada ovde predlažemo.
Trudite se da uporedite neuporedivo. Vrlo dobro sam sve ovo shvatio. Prosto, nisam mogao a da ne ukažem na to da iz dana u dan upadate u kontradiktornost. Zašto sam srećan danas? Zbog toga što je cela ova priča krenula još pre nekoliko godina kada sam još uvek bio predsednik omladinske mreže moje stranke, kada sam sa mojim saradnicima hteo i razgovarao o tome šta je to što bi naša država trebalo da promeni i da uvede neke nove uslove kako bi život mladima u ovoj zemlji bio bolji.
Došli smo do nekih ideja i naravno, pozvali tadašnjeg poslanika, tadašnjeg predsednika demokratske omladine, gospodina Vučkovića i isto tako smo pozvali svoje kolege, predsednike omladine iz drugih stranaka koje su danas zastupljene u ovoj skupštini. Na tom sastanku jedino nisu došli predstavnici omladine LDP-a i SRS-a. Toliko o tome koliko se vi brinete o mladima. Brinete se o vašim funkcionerima, a ne o mladima.
Imali smo prvi, pa drugi, pa treći, pa ko zna koji, mislim, peti, šesti, sastanak i dogovorili se da svi zajedno tražio od svojih seniora u svojim strankama osnivanje ministarstva za mlade, nacionalnu strategiju za mlade, kancelarije za mlade kao neko telo koje će na lokalu mladim ljudima u malim mestima pomagati da bolje žive i, šta da vam kažem, danas je zakon o mladima tu, pošto već imamo ministarstvo za mlade, pošto smo 2008. godine usvojili Nacionalnu strategiju za mlade, a 2009. godine usvojili Akcioni plan za sprovođenje Nacionalne strategije za mlade u kome je definisan Zakon o mladima. Čini mi se da smo prošle godine rekli da ćemo do kraja isteka godine usvojiti Zakon o mladima. Mislim da to ističe negde polovinom avgusta, ta godina mladih, ako se dobro sećam. Prema tome, i to smo uspeli.
Mogu da razumem negodovanje opozicije zato što mi čak i svoja predizborna obećanja ispunjavamo, možda i pre roka, ali to su činjenice.
Sa druge strane, ako govorimo direktno o zakonu, još više sam srećan danas zato što se prvi put u istoriji naše države u ovom visokom domu raspravlja o zakonu o mladima. U našoj državi imamo oko milion i po mladih do 30 godina, što čini negde oko 20% stanovništva naše zemlje. Imamo različite grupe mladih ljudi, neki su aktivni a neki neaktivni. Među onim aktivnim imamo aktivne koje interesuje kultura, neke interesuje sport, neke treće interesuje nešto drugo. To su ljudi sa različitim potrebama i sa različitim idejama i neko se malo bolje snalazi u razgovorima sa birokratijom i administracijom, a neko malo lošije, pa sve to ide malo sporije.
Kada sam 2001. godine, tačno pre 10 godina dao uslov za drugu godinu, kada sam odslušao prvu godinu i dao drugu godinu i vratio se u moj Knjaževac, sa svojim prijateljima iz gimnazije sam formirao studentski savet Knjaževca. Upravo smo hteli da se bavimo ovako nečim čime se sada godinama unazad bave kancelarije za mlade. Hteli smo da uradimo jednu akciju u centru grada, međutim, kada smo otišli da prijavimo skup, onda je bilo – ko to prijavljuje, ko je odgovoran i na kraju je ispalo da moramo da registrujemo udruženje građana, da moramo da damo svoje lične karte i da moramo da napišemo statut, da moramo da platimo takse. Tu smo akciju umesto u junu održali tek u drugoj polovini avgusta i to smo, moram da priznam, ovde sa ovog mesta, imali, da tako kažem, političku podršku tadašnjeg rukovodstva samo da nam pomogne da se registrujemo i ništa drugo, da bi mogli da odradimo tu akciju.
Još jedna zanimljiva stvar. Kosili smo travu u Timoku koji prolazi kroz Knjaževac, jedan od dva Timoka, kosili smo travu jer je to tada bilo zapušteno. Posle toga, to je dobar primer, posle toga nikada više u centru grada nije bilo trave, posle toga je firma koja inače plaća za održavanje vodo-tokova to radila. Nikada više već 10 godina. To je tamo jako lepo urađeno. To je primer dobre prakse.
Zašto sam sve ovo rekao? Zbog toga što u ovom zakonu napokon stoji da možemo da imamo neko neformalno udruženje. Zato što mi imamo problem kada mladi ljudi pozovu i kada nešto hoće da urade, mi ih prvo sprečavamo raznoraznim birokratskim preprekama.
Različite grupe mladih u mnogim mestima širom Srbije imaju različite uslove za život. Postoje ona bogatija i velika mesta, postoje ona bogatija manja mesta, srednja mesta i postoje ona siromašnija ili siromašna mala mesta. Naravno da to jako utiče na kvalitet života mladih ljudi u njihovim sredinama. Kada putujete Srbijom i kada razgovarate sa mladim ljudima i na osnovu toga kad ih pitate šta je to što planiraju da urade ove godine, tokom ovog leta u svom mestu, šta je to što ste uradili prošle godine, tačno vidite te regionalne disproporcije i te regionalne razlike.
Jednostavno, sviđa mi se ovaj zakon što napokon daje jedan okvir koji je isti za sve, a opet dozvoljava da u skladu sa sposobnostima, sa idejama, sa ovakvom ili onakvom grupom ljudi, može da se uradi ono što se želi. Ovaj zakon je u stvari bazičan zakon. Neko je danas ovde probao malo da se šali, pa kaže – to je krovni zakon. Vi ste krenuli od krova i ne znam šta sve ne. Ovo je bazični zakon.
Ovaj zakon uvodi i neka nova tela i načela. Sada neću o tome, pošto su mnoge moje kolege govorile o tome, pa da prosto uštedimo vreme. Ali ono što je meni bitno, pravi se razlika između udruženja mladih i udruženja za mlade. Razlika je u tome što su u udruženjima mladih dve trećine članova tih udruženja u stvari mladi ljudi do 30 godina. Udruženja za mlade su sva ona druga udruženja koja u svom programu o radu se dotiču pitanja mladih ili rade u korist mladih. Zatim, data je mogućnost da se formiraju savezi tih omladinskih organizacija tih udruženja, u stvari.
Ono što je meni zanimljivo jeste ovaj krovni savez, zato što je i pre nekoliko godina to bila jedna od tema onih naših sastanaka i rukovodstva omladinskih organizacija parlamentarnih stranaka. Uslovi za formiranje krovnog saveza jesu ozbiljni, sa druge strane nisu nedostižni. Znači da onaj savez koji ispuni uslove da ima 2.000 članova do 30 godina, ako se dobro sećam, da ima 60 organizacija, ima dve trećine upravnih okruga naše države. To jeste reprezentativni savez i naravno da je to ustvari pravi partner i Vladi i bilo kom državnom organu, kada se razgovara o mladima. Zaista mislim da kada ispuni sve ove zakone, ti savezi, pošto je data mogućnost da ne bude jedan, ti savezi, nadam se da će ih biti više, zaista mogu da govore u ime mladih ljudi koji žive u Srbiji, da se to što oni govore zaista uzme za ozbiljno.
Vođenje evidencije, naravno, meni je to u redu. Ne znam zašto nekome odgovara da možda na dva mesta se vodi evidencija. Ovo je vođenje evidencije zbog nekih drugih potreba koje su isključivo u korist mladih ljudi koji žive u Srbiji.
Što se tiče saveta za mlade, jedna trećina mladih jesu članovi saveta za mlade, to je okej. Nigde u Evropi ne postoji jedna polovina, to smo juče na Odboru čuli. S druge strane to je volontersko telo. To je volontersko telo, to se ništa ne plaća, to može da bude samo od koristi. Nikako država nema štetu, niti bilo ko može da ima štetu od toga što neki mladi i stariji ljudi sede negde i razgovaraju, daju svoje preporuke, pišu svoje izveštaje. Ne znam zašto to ovde nekome smeta u govorima.
Prethodni govornik je malopre spomenuo UNICEF i rekao je da je ovaj predlog zakona u kontradiktornosti sa UNICEFOM. Ja ću sada morati da pročitam ono što je UNICEF odgovorio kada je pročitao ovaj naš zakon, čisto da završim sa tim. Oni kažu – kao prvi zakon o mladima u Srbiji, on vidno opredeljuje napore države da uredi sistemski odgovor prema mladima i podrži mlade. Sada neki sledeći – zakon o mladima prati ključna evropska dokumenta u ovoj oblasti. Donošenje zakona o mladima tendencija je mnogih evropskih zemalja. Moram na ovom mestu da napomenem da smo mi sedma država u Evropi koja usvaja ovaj zakon, ako se dobro sećam. Ne znam zašto nekome smeta da imamo jedan objedinjeni zakon koji se bavi mladima, a ne da tu oblast regulišu neki zakoni parcijalno tamo gde po tome okolnosti koje regulišu prosto zadiru u oblast mladih, pa ovde malo, ovde malo, ovde malo i svuda pomalo se stavlja, ali suština, srž nekako nije uređena. To je ono što je zaista ovde dugo bio problem.
Šta onda kažu dalje izvodnice? Ovaj zakon daje mogućnost daljeg uređenja uvedenih elemenata omladinske politike na lokalnom nivou, kao kancelarija za mlade, saveti za mlade, podržava načela kao menadžment odraslih i mladih. Verujem da se tu pre svega misli na savet. Zatim, prepoznaje značaj civilnog sektora i udruženja, kreira sprovođenje omladinske politike. Prepoznaje neformalne grupe mladih, što podstiče aktiviranje i uključivanje većeg broja mladih u društvene tokove. Dakle, na dve strane je UNICEF samo pozitivno pisao o ovom Predlogu zakona. Ne znam kako možete da govorite nešto što nije.
Samo moram lično da dam jedan odgovor na celodnevne prozivke kancelarije za mlade. Kancelarije za mlade jesu lokalna tela gde se skupljaju ljudi koji žive u nekim malim sredinama. Koordinatore kancelarije za mlade niti postavlja Vlada, niti ministarstvo, niti bilo koja stranka. Njih, ukoliko želi da plati, plaća lokalna samouprava, a ukoliko ne želi, oni rade volonterski. Lokalna samouprava, naravno, onoga koga plaća oni to i biraju. Ima lokalne samouprave gde recimo moja stranka nije trenutno na vlasti i nije bila kada je taj neki lokalni koordinator izabran za lokalnog koordinatora, pa je lokalna samouprava stavila možda nekog iz svoje stranke, ali znam i slučajeve gde je lokalna samouprava i gde jesmo i gde nismo na vlasti stavljala momke i devojke koji apsolutno nisu ni u jednoj stranci.
S druge strane vas ne razumemo – šta to znači ako je mlad čovek u nekoj stranci, šta je tu loše? Šta je tu loše? Mi pričamo o tome da su mladi apatični, pričamo o tome da se mladi ne bore dovoljno za svoj bolji život. Pozivamo ih da to rade, a onda one mlade ljude koji se uključe, pa u nekoj, bilo kojoj stranci pokažu svoje sposobnosti, pa dobiju šansu, pa opravdaju šansu, pa dobiju neke ozbiljnije zadatke, pa se pokažu kao sposobni, a i dalje mladi ljudi, onda mi njih treba da kaznimo, pa da kažemo – znate šta, vi jeste sposobni, ali vi ste u stranci.
Molim vas, ovo je demokratska država i biće. Mislim da trenutno u Srbiji ima oko 100.000 mladih ljudi koji su članovi svih stranaka. Iskreno se nadam da će biti mnogo veći broj ljudi koji su u strankama zato što to daje ozbiljnost mladim ljudima, zato što mladi ljudi mnogo toga mogu da nauče po strankama. Verujte mi, apsolutno nemam problem sa tim ako je mlad čovek iz neke stranke koordinator za mlade, jednako kao što nemam problem sa tim ako je mlad čovek koordinator kancelarije za mlade, a nije član nijedne stranke. Meni je bitno da su oni sposobni. Meni je bitno, kao nekome ko je već tri i po puta obišao čitavu zemlju, ušao u svaku opštinu, svako veće mesto i manje mesto, zaista mi je bitno da imam mlade ljude na terenu sa kojima mogu da razgovaram pre svega. Pa kad kažem – šta je to što ja vama mogu da pomognem, da oni znaju to da odgovore, a ne da se plaše. Meni je bitno da ljudi prepoznaju probleme, da pozovu mene ili bilo kog poslanika, predsednika opštine, ministarku i bilo koga i da traže da se promeni ono što je loše u njihovom mestu.
Mislim da je suština današnje rasprave u tome da damo mladima šansu da se bave svojim životom. Nemojte da pričate vi koji ste i od mene duplo stariji da vi mislite o mladima. Neka hvala, vi ste o nama mislili dugo godina. Moj kolega je danas u prepodnevnom delu, kada je imao 30 godina, koliko i ja danas imam, imao dva rata iza sebe, dok ste vi mislili o mladima. Danas kada imam 30 godina mi usvajamo zakon o mladima, imamo kancelarije za mlade, danas je problem da li je koordinator neke kancelarije za mlade možda u ovoj, onoj ili ni u jednoj stranci. Srećan sam što je to promenila država. Hvala.
Poštovani stari kolega, mi jesmo za ulazak u EU i ubeđen sam da ćemo ući, a vi preko Španije odoste u Afriku, a ja vas podsećam da mi danas govorimo o zakonu o mladima u parlamentu Republike Srbije. To je jedna stvar.
S druge strane, zaista mislim, zaista mi nije palo na pamet da danas možete da govorite kao Paja Momčilov, a prošle, pretprošle nedelje ili nije bitno kada kao predstavnik SRS. Izvinjavam se, ako nisam dobro razumeo da danas niste predstavljali svoju stranku, nego vas, u redu.
(Predsednik: Kolega, obraćajte se Skupštini i meni, molim vas, a ne gospodinu Momčilovu.)
Malopre sam rekao da su vaše kolege, odnosno vi, u redu, to bi bilo sve. Hvala.
Odgovoriću vam na to. Upravo zbog svega toga, verujte mi, uslov sam davao u junskom roku. Kada sam ušao u Skupštinu, zaista, zbog ljudi koji su vrlo zlonamerni ne želim da diplomiram. Mene čeka diplomski koji je spremljen, ne želim da diplomiram pre nego što izađem odavde, upravo zbog zlonamernih ljudi. Zaista nije smešno. Mogu da vam pokažem koliko sam imao ispita kada sam ušao ovde sa 25 godina, koliko imam danas, mogu da vam pokažem indeks, možete na fakultetu da proverite ako je to tema. Ali zbog toga, zbog zlonamernih ljudi, ok, prihvatam i to, jeste moja greška, ja sam tako izabrao da budem pošten pred sobom i pred svima i čist.
Shvatio sam vas malo pre da vi govorite kako je nemački zakon bolji, spominjete Ameriku, spominjete sve, pa sam iz toga izvukao da hvalite neke države EU. Ni jednog trenutka nisam rekao da ste vi za ulazak u EU, ali vi još jednom izvrćete ono što neko u sali govori i to je u vašem stilu i to je to.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, mislim da ovde već postaje trend da mlade generacije prosto jedva čekaju da razgovaraju o budućnosti. Naravno, svaki sistemski zakon, kad uđe u ovu salu, jeste upravo razgovor o budućnosti. Ako postoji neka oblast u društvu koja nema svoju budućnost, ako nemamo sistemsko planiranje, onda je to svakako oblast sporta.
I pored nekih tema koje dotiču ovaj predlog zakona o sportu, želim da na ovom mestu podvučem temu koja je iznad svih tema, a to su deca, to je čovek i to je život naših sugrađana. Mislim da nema tog čoveka koji nije srećan, onako iskreno srećan, kada naši sportisti pobeđuju, ali, isto tako, ima mnogo ljudi koji se bave sportom, koji bi želeli da se i ozbiljnije bave sportom, ali su, nažalost, kilometrima daleko od tog ozbiljnog bavljenja sportom. Ako je čudno to što kažem „kilometrima daleko“, pojasniću. Svi smo svedoci da se decenijama unazad, regionalno posmatrano, vrlo nejednako ulagalo u razvoj sporta u našoj državi.
Kada pitate sportske radnike u Srbiji kakav to zakon njima treba da bi bili uspešniji u svom bavljenju sportom, oni kažu – onaj zakon koji će nas pustiti da radimo. To znači da je njima potreban i zakon koji će ih zaštititi od svih negativnih uticaja koji opterećuju sport. Koliko puta i koliko godina slušamo da je oblast sporta neophodno dodatno urediti, da je neophodno usvojiti jedan novi zakon o sportu. Sada je došao trenutak da raspravljamo i, naravno, da usvojimo ovaj sistemski zakon.
Razumem negodovanje opozicije, jer to negodovanje u principu samo potvrđuje moju tvrdnju da je ovo u stvari jedan dobar zakon. Prvi put imamo jasno definisane kategorije u sportu, prvi put imamo jasno definisane kategorije sportista, sportskih radnika i stručnjaka, bez kojih naravno nema sporta.
Meni je, kao predstavniku generacije koja ne želi da se bavi prljavim rabotama, generacije čiji pripadnici polako šire svoje porodice, generacije koja želi da živi u uređenoj državi Srbiji, mnogo bitnija oblast koja je u zakonu o sportu definisana kao „sport za sve“ i, naravno, školski sport. Zašto „sport za sve“? Pre svega zbog toga što nam to omogućava da imamo zdraviju populaciju. Meni je jako zanimljiv podatak koji sam pronašao, da na jedan dinar koji je uložen u sport u zdravlju štedimo tri dinara.
Često čujemo da imamo dobre zakone, ali da nemamo dobru primenu tih zakona. Zadovoljan sam zbog toga što ovaj zakon definiše sportskog inspektora, koji će biti zadužen da kontroliše sprovođenje ovog zakona i, naravno, da kontroliše sve propise koji će biti doneti na osnovu ovog sistemskog zakona.
S druge strane, kao predstavniku političke stranke koja svoje političko delovanje usmerava ka običnom čoveku i njegovom životu, kao predstavniku stranke koja političko delovanje usmerava ka vraćanju života u one delove Srbije odakle život pokušava da pobegne, meni je jako zanimljiv član 137. ovog zakona, koji jasno definiše ovlašćenja lokalne samouprave, u smislu razvoja sportskih objekata i sporta u tim mestima.
Nema tog profesionalnog sporta koji ne izađe iz jednog bazičnog sporta. Nema tog profesionalnog sportiste koji u nekom trenutku nije bio sportista amater i koji u nekom trenutku svog sportskog razvoja nije zavisio od svoje sredine. Niko ovde nije rekao šta kažu sportski radnici iz Niša, Knjaževca, Zaječara, Paraćina, Nove Varoši, Leskovca. Oni kažu da je ovaj zakon, u principu, jako dobar.
Ne mogu danas da ne primetim razliku između poslanika koji ovaj zakon vide kao sredstvo borbe za bolji i uspešniji sport i bolji i zdraviji život i onih poslanika koji ovaj zakon i današnju raspravu vide kao sredstvo za zadovoljavanje nekih više ili manje vidljivih drugih interesa. Većina nas, naravno, ima svoj omiljeni klub, ali to nije razlog da mi čitave delove zakona pokušavamo da obesmislimo iz tih razloga.
Malo je falilo pa da privatizacija postane centralno pitanje ove teme. Zbog toga moram da podsetim da je privatizacija u zakonu data opciono, što znači da je moguća, ali nije obavezna. Zalažem se za to da se iza sporta ne krije ništa osim samog sporta. Zalažem se za to da iz ovog segmenta našeg društva isteramo one pokvarene ljude. U tom smislu, želim da pohvalim 59. član ovog zakona. Zalažem se za to da se ova tema bavi isključivo sportom i zalažem se za to da cilj bude čovek, a ne da bude prevara ili samo zarada.
Pošto se, još jednom ponavljam, godinama svi slažemo i tražimo da se usvoji ovaj zakon o sportu, ne mogu da shvatim neke današnje diskusije koje su sada praktično protiv usvajanja ovog predloga, pa čak predlažu da se taj zakon povuče iz procedure. Zaista to ne mogu da shvatim. Razumem, s druge strane, iste te ljude koji su predstavnici nekih opozicionih stranaka, zato što takvim ponašanjem zastupaju svoju stranačku politiku, zastupaju svoje političke pozicije, a mi smo se na Odboru za omladinu i sport, iz različitih partija, složili da je sport oblast u kojoj moramo da neutrališemo uticaj politike.
Sportski duh je suštinska vrednost sporta. Karakteristike tog sportskog duha jesu: etika, fer-plej, upornost, poštovanje sebe i drugih učesnika u sportu, hrabrost i solidarnost. Ove vrednosti moraju biti iznad svih pojedinačnih interesa jer na ovim vrednostima počiva svako uspešno društvo.
U ime podrške ovim vrednostima, pozivam cenjene poslanike da u danu za glasanje daju svoju podršku ovom Predlogu zakona o sportu. Zahvaljujem se.
Hvala na toj reči. Moram da ukažem na povredu člana 107, odnosno dostojanstva Narodne skupštine, odnosno dostojanstvo svakoga od nas. Zaista i u prethodnom govoru i u pretposlednjem govoru mog kolege koji je poslednji govorio, slušali smo više od 10 minuta gomilu neistina, gomilu toga što zaista vređa dostojanstvo svakoga od nas.
Kako možemo da govorimo o 21. veku, kako možemo da govorimo o budućnosti naše države, a vi nama svoj govor pravdate argumentima sa početka 19. veka? Molim vas, nema više Turaka u Srbiji, niko više ovde ne skuplja poreze za neku drugu državu, za nekog sultana, porezi se skupljaju pre svega za našu državu. Vi pričate da neko u Srbiji želi da podeli građane Srbije. Molim vas, to zaista duboko vređa čak i mene lično, da ne pričam sve nas poslanike.
Kako možete da kažete da ja i bilo ko od mojih kolega želi da podeli građane Srbije, kako možete da kažete da bilo ko deli Srbiju uopšte? Ako pričamo o regionima, onda pričamo o tome da je Srbija ovakva kakva je dostigla svoj limit, svoj kapacitet i administrativni i politički. Ako vam kažem da u istočnoj Srbiji imamo manje od pola miliona stanovnika, a vi kažete da ovaj sistem treba da ostane, onda tu nešto debelo nije u redu.
Ako je južna Srbija osiromašena, ako je istočna ispražnjena, ako je Beograd prenaseljen, onda valjda moramo svi zajedno da se dogovorimo kako ćemo to da promenimo, jer džabe pričamo o svemu ovome ako se nama pogranični delovi Srbije prazne, džaba pričamo o tome ako mladi ljudi odlaze iz svojih rodnih mesta tražeći svoju šansu, tražeći svoj posao u Nišu, Novom Sadu, Beogradu, nije bitno.
Nije Beograd kriv. Građani Beograda nikome nisu krivi. Nemojte da izvrćete ono što mi govorimo. Jednostavno, sistem je takav da smo morali da uvedemo i jednu novu temu, a vi to sada namerno pokušavate politički da zloupotrebite.
Jednostavno bih vas zamolio da se vratimo temi, da se vratimo našem dnevnom redu i da više ne provlačimo regione i nečiju platformu kao nešto što je vezano za ovu temu, kao nešto što je direktno krivo, pravo ili ne znam kako to možete da povežete.
Hvala na toj reči. Poštovano predsedništvo, poštovani predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici,  ovih dana nam dolaze lepe vesti iz EU, a to je zbog toga što je mnogo toga urađeno u godinama koje su već danas iza nas.
Međutim, da bi postali punopravna članica EU moramo još mnogo toga da uradimo, moramo da usvojimo nove zakone i moramo da menjamo postojeće zakone, da ih usklađujemo sa potrebama društva, jer je dobar samo onaj zakon koji može da se primenjuje u društvu i od koga društvo ima neku korist.
Danas raspravljamo o zakonima koji su relativno skoro usvojeni. Oni su u trenutku u kom su pisani, u trenutku u kom su izglasani zadovoljavali tadašnje potrebe i obezbeđivali sprovođenje tadašnjih postojećih planova. Srbija je danas suočena sa ogromnim problemom. Centralizacija je Srbiju mnogo koštala.
Ako pogledate statistiku videćete da su mnoga mesta u istočnoj i južnoj Srbiji imala mnogo više stanovnika nego danas još 1948. godine. Videćete da su ta ista mesta, mnoge opštine imale više stanovnika 1971. godine nego danas, 40 godina kasnije. Nasledili smo opštine, gradove, čitave regione koji apsolutno nisu razvijeni. Zato moramo da uradimo sve kako bi i ovim oblastima Srbije koje su dugo godina stagnirale i propadale dali šansu da se razvijaju.
Dobro je što imamo Beograd koji se ubrzano razvija, dobro je što imamo i Novi Sad koji u dobroj meri prati razvoj glavnog grada. Odlično je to što imamo Kragujevac, koji će u godinama koje su ispred nas biti najbolji primer ubrzanog razvoja. Ali, nisu samo Beograd, Kragujevac ili Novi Sad Srbija i ne uvode samo Beograd, Novi Sad ili Kragujevac Srbiju u EU. Srbiju u EU uvode pre svega razvijeni regioni.
Beograd već danas predstavlja jedno od mesta za koje kažu da ima odličan noćni život, ali Srbija nije samo Beograd noću, Srbija nije samo Guča ili "Egzit", nisu samo Kopaonik i Zlatibor planine u Srbiji. Znam da nemamo more kao Hrvatska, znam da nemamo razvijene banje kao Mađarska, znam da nemamo jeftina skijališta kao Bugarska i znam da nemamo popularno jezero kao Makedonija.
Međutim, mi imamo i planine, i plovne reke, i lovišta i jezera, ali jednostavno nisu konkurentni ovom delu Evrope i to je tema za razmišljanje za sve nas.
Moramo dati šansu svim delovima Srbije da pronađu svoje mesto na poslovnoj i turističkoj mapi naše države. Da bi imali razvijene regione, pre svega moramo obezbediti razvijenost infrastrukture, jer bez nje nema novih investitora i bez nje nema novih radnih mesta.
Set zakona koji je danas na dnevnom redu bavi se upravo tim. Malopre je jedan od mojih kolega rekao da ne vidi nikakvu vezu između zakona koji su danas u ovom setu na dnevnom redu. Međutim, veza je ta – razvoj svih regiona u Srbiji. Kada imamo malo proizvodnih pogona koji su stabilni, koji je jedini san mladih ljudi u Srbiji da nađu svoje radno mesto u opštinskoj administraciji, onda je turizam jedna od retkih osnova za opstanak pre svega tih mladih ljudi, a zatim i njihovih porodica u mestima gde žive.
Mogu da vam prenesem iskustva iz svog regiona gde ste do pre nekoliko godina mogli za neku simboličnu nadoknadu dobiti čitava prostranstva na Staroj planini. Danas je situacija takva da svaki kvadratni metar košta nekoliko desetina evra. Svako ko je iz istočne Srbije zna koliko nama znači razvoj Stare planine. Mi već danas tačno znamo koliko ćemo novih radnih mesta imati već po završetku prve faze radova na Staroj planini i mi već danas znamo da će mnogo mladih ljudi iz istočne Srbije sebe zaposliti u turizmu.
Iz razgovora sa svojim vršnjacima shvatio sam da oni vrlo dobro razumeju značaj razvoja turizma u njihovim opštinama. Odlično je to što imaju ideje kako da imaju ličnu i porodičnu korist od toga, dobro je što imaju ideje kako da pomoću turizma sebi obezbede i standard i način života kakav sanjaju.
Pored toga, uz dobre odnose i zdrave ideje ljudi koji vode opštine u istočnoj Srbiji moguće je da se u te inače nerazvijene opštine sliju ogromne količine novca, ako naravno rade na razvoju turističkih potencijala, a svi dobro znamo da sa razvojem turizma dolazi i do razvoja privrede.
Važno je da danas pošaljemo poruku da menjamo zakone koje smo skoro usvojili kako bi oni mogli da prate potrebe našeg društva, važno je da pošaljemo poruku turistima koji su prevareni da država čini sve i da im se to nikada više ne ponovi, važno je da pošaljemo poruku mladim ljudima da se zaista svakog dana trudimo da im obezbedimo poneku novu šansu kako bi mogli da ostvare svoje snove.
Važno je da pošaljemo poruku građanima Srbije da Fond za razvoj ne selimo u Niš iz političkih razloga, već sedište Fonda za razvoj selimo u Niš zato što je Niš tačka koja spaja istočnu i južnu Srbiju, dva najnerazvijenija regiona u našoj državi, važno je da pošaljemo poruku da Fond za razvoj ne smanjuje razliku između samog Fonda i građana u kilometrima, već suštinski. Fond za razvoj prosto mora da razume potrebe nerazvijenih delova Srbije i to će sigurno mnogo bolje činiti ako je njegovo sedište tamo gde su najveće potrebe za razvoj naše države.
Ne želim da Rača i Jura budu jedini primeri razvoja u Srbiji, ne želim da Kragujevac bude jedan od retkih velikih gradova koji se ubrzano razvija i ne želim da samo moja Stara planina i moja opština Knjaževac budu jedan od retkih primera razvoja u Srbiji. Jednostavno želim da cela Srbija bude jedna lepa priča o uspehu. Hvala.
Potrudiću se da budem kratak, kako bi naš kolega mogao da završi svoje obraćanje.
Pre svega za Ujedinjene regione Srbije i za stranku G17 plus je zaista svaki put veliko zadovoljstvo kada na dnevnom redu imamo zakone koji nas približavaju EU. Ta situacija je i danas u Skupštini kada na dnevnom redu imamo Predlog zakona o vazdušnom saobraćaju i Predlog zakona o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama.
Naravno da svi želimo da i srpsko nebo bude deo jedinstvenog evropskog neba. Šta to znači? To znači uvođenje novih pravila i procedura koje već važe u čitavoj Evropi, od Islanda pa do Turske.
U Srbiji sada se po prvi put na ovakav način uređuje oblast civilnog vazduhoplovstva i ovaj zakon je zakon sistemskog karaktera. Šta to znači? To znači da je pravni osnov za usvajanje niza podzakonskih akata koji će do detalja sinhronizovati naš pravni sistem sa evropskim zakonodavstvom.
To je odgovor našim kolegama, mojim prethodnicima koji su postavili to pitanje, odnosno sugerisali su da ovaj zakon ne uređuje neke stvari. Naravno da uređuje zbog toga što je sistemski zakon i zbog toga što će neki drugi podzakonski akti sigurno urediti sve to, ali ovaj zakon je bio neophodan u našem pravnom sistemu.
Šta još znači izglasavanje ovog zakona? Ovaj zakon unapređuje pre svega sam sistem upravljanja vazdušnim saobraćajem kroz zaštitu korisnika, kroz zaštitu životne sredine i kroz zaštitu od monopolskog položaja. Ovaj zakon razdvaja pružaoce usluga u vazdušnoj plovidbi od regulatornih tela, stvaraju se uslovi za uspostavljanje višeg stepena efikasnosti svih koji rade u vazduhoplovstvu ili su na neki drugi način povezani sa vazduhoplovstvom.
Ako bismo krenuli od opšteg ka pojedinačnom, onda bi se ovde nekako same od sebe izdvojile tri teme. Jedna tema koju sam napomenuo, to je usklađivanje sa evropskim zakonodavstvom. Druga bitna tema je bezbednost. Treća tema jesu sami ekonomski efekti koje će nužno proizvesti ovaj zakon.
Ovim predlogom zakona o vazdušnom saobraćaju se uvodi najviši stepen bezbednosti. Pre svega osniva se direktorat civilnog vazduhoplovstva Republike Srbije kao javna agencija. Uređuje se pravni položaj Direktorata i jasno se propisuje delokrug, nadležnost i ovlašćenje samog Direktorata, što predstavlja jedan od neophodnih uslova jedne dobre uprave.
Direktorat obrazuje i vodi bazu podataka o događajima i te podatke razmenjuje sa vazduhoplovnim vlastima drugih država, kao i sa međunarodnim vazduhoplovnim organizacijama. Direktorat propisuje uslove pod kojima se izdaje operativna dozvola. Ona se menja, suspenduje ili stavlja van snage, kao i što proverava stručnost vazduhoplovnog osoblja.
Pored postavljanja okvira za bezbednost putnika i tereta, ovaj zakon ostavlja i jasan okvir za definisanje bezbednosti Srbije u širem smislu.
Tu pre svega mislim na to da se, recimo, letovi helikoptera MUP vrlo često vode kao civilni letovi, a isto tako vrlo često se tim helikopterima prevoze službenici istog tog ministarstva koji su naoružani, pa onda smo tu imali jednu pravnu prazninu. Hvala Bogu nije bilo nekih slučajeva, ali vrlo teško bi se rešilo da smo imali bilo kakav ozbiljniji problem.
Dakle, ovaj zakon daje osnovu da se i taj deo našeg društva koji još uvek nije pravno uređen, daje jednu dobru osnovu da se i to uredi.
Usvajanje ovog predloga zakona o vazdušnom saobraćaju imaće svakako i bitne ekonomske efekte. Pre svega, nama je godinama potreban zakon koji više odgovara stvarnim potrebama potencijala investitora u ovoj oblasti. Ovaj zakon otvara ovaj segment tržišta na način što će dovesti do jače konkurencije. Jača konkurencija znači i pružanje kvalitetnijih usluga, a samim tim se snižavaju cene pružanja tih dobrih usluga.
Otvara se mogućnost da aerodromima upravljaju ne samo javna preduzeća, već i druga pravna lica kao i preduzetnici. Našim avioprevoznicima se omogućava da pod jednakim uslovima pristupe zajedničkom evropskom vazduhoplovnom području koji će u narednom periodu imati preko 500 miliona potencijalnih korisnika.
Ovaj zakon bi trebao da podstakne unapređenje kvalitetnih usluga, da stvori uslove za povećanje broja putnika i broja operacija, kako na aerodromima, tako i u lukama u Srbiji, kao i da podstakne povećanje broja preleta i plovidbi u našem vazdušnom prostoru i na našim unutrašnjim vodama.
Zaista postoji dosta razloga da svi zajedno podržimo ovaj zakon zato što mislim da nije ovaj zakon toliko pitanje politike koliko pitanje usklađivanja naše evropske budućnosti sa našim evropskim komšijama, sa našim komšijama iz regiona. Zato vas pozivam da svi damo podršku ovom zakonu.
Poštovana predsedavajuća, hvala na datoj reči, uvaženi ministre, intervenišem zbog obrazloženja na moj predloženi amandman. Zbog čega? Zato što smatram da u suštini amandman nije dobro shvaćen od nekog ko je to u vašem ministarstvu čitao.
Suština mog amandmana jeste da se svakom volonteru obavezno izda potvrda o volontiranju. Međutim, šta kaže obrazloženje za odbijanje ovog amandmana? „Amandman se ne prihvata iz razloga što je volontiranje pre svega lični odnos pojedinca prema društvu, potrebama zajednice i dobrobiti drugih lica, te preveliko formalizovanje može da ima negativan efekat“ itd.
Suština ovog amandmana u stvari nisu volonter i organizator volontiranja, već je suština u tome da postoje ljudi koji nikada nisu bili volonteri, koji vrlo često kada razgovaraju o svom zaposlenju, kada se negde nekom predstavljaju ili čak pišu CV, daju spisak raznoraznih projekata gde su bili učesnici. Tvrde da jesu bili. Nažalost, nikada nisu bili. U stvari, ovaj amandman odnosi se upravo na to.
Ako bismo mi svakom volonteru obavezno morali da dajemo potvrdu o volontiranju, siguran sam da bismo u periodu koji je ispred nas, odnosno u budućnosti, prekinuli takvu praksu. Za svaki projekat od ovog leta 2010. godine pa nadalje, kad neko kaže da je bio učesnik nekog projekta, radio, volontirao, kako god, on bi u tom slučaju morao da ima potvrdu. To bi svima nama jako olakšalo utvrđivanje istine, da znamo sa kim imamo posla. Tako da je suština ovog amandmana... Razumem obrazloženje ako bismo shvatili moj amandman na način kako je neko ovo shvatio, međutim, to nije bio cilj mog amandmana. Hvala.
Poštovana predsednice, uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ja sam zaista fasciniran sposobnošću naše uvažene koleginice da na ovaj način izvrće činjenice, da spaja nespojivo. Ne razumem kakve veze imaju ova dva zakona sa paušalnim čaršijskim pričama o tome da li onaj ili ovaj direktor ovog ili onog zapošljavaju, odnosno ne zapošljavaju; i ne razumem kako neko može da priča o mobingu ili o volontiranju, a da pri tom ne radi tamo. To bi bilo jednako kao kad bih ja sada komentarisao šta pričaju ljudi iz Čačka u kafani i u kafićima o načinu vladavine nekih drugih direktora. Smatram da ova rasprava nije ni vreme ni mesto da komentarišemo na takav način.
Zaista mislim da ova dva zakona moramo shvatiti vrlo ozbiljno zato što oni jesu jako bitni za naše društvo, pre svega za modernizaciju našeg društva. Svako ko je volontirao zaista može da potvrdi da volonteri kroz njihove akcije mogu da vide one lokalne probleme koji su vlastima često nevidljivi, mogu da reaguju na te izazove svojih lokalnih sredina i mogu da pomognu u poboljšanju života onih ljudi kojima upravo ti problemi nevidljivi vlastima jako otežavaju život.
Meni je posebno zadovoljstvo što sa ovog mesta mogu da govorim o volontiranju i samom Predlogu zakona o volontiranju, jer da i sam nisam bio volonter i na taj način stekao mnogo znanja i iskustva, pretpostavljam da danas ne bih bio u ovoj sali.
U periodu koji je iza nas volontiranje je bilo prepušteno samo sebi. Volontiranje shvatamo na jedan veoma zastareli način i krajnje je vreme da zakonom uredimo ovu oblast, jer pozitivne posledice usvajanja ovog zakona će svakako biti od neizmerne važnosti za budućnost našeg društva. Ponavljam, značaj volontiranja za naše društvo je ogroman.
Postoji čitava lepeza oblasti koje bi bile mnogo siromašnije da volontiranje ne postoji, od pomaganja starijim sugrađanima, bolesnima, pa sve do Univerzijade, koja sigurno ne bi bila tako uspešno organizovana i ne bi bila tako svetao primer za našu državu da mladi i motivisani ljudi nisu želeli da pomognu u svemu tome. To su, drage kolege, bili volonteri.
Društveni značaj volontiranja se ogleda u tome što volonteri u stvari promovišu osnovne vrednosti svog društva. Pomoći nekome bez ikakvog interesa, uz čistu moralnu satisfakciju, učiniti nešto dobro za svoju zajednicu i menjati stvari nabolje, sve su to vrednosti za koje moramo da se borimo, sve su to vrednosti zbog kojih moramo da usvojimo ovaj zakon. Smatram da je usvajanje ovog zakona u stvari uređenje one početne oblasti u životu svakog mladog čoveka.
Postoje projekti koji spajaju volontere iz različitih krajeva naše države. Na taj način ti mladi ljudi, a i malo stariji, upoznaju druge krajeve naše države i na taj način sklapaju prijateljstva. Ubeđen sam da će u nekom trenutku svako prijateljstvo prerasti u jednu solidarnost regiona Srbije. U krajnjoj instanci, to sigurno znači da će naša država biti stabilnija u nekom budućem periodu, ako imamo upravo tu solidarnost naših regiona.
Do pre deset godina u Srbiji je vođena suluda politika, koja je planski praznila mala mesta. Posledice te politike se osećaju danas, zato što u mnogim malim mestima širom Srbije mlađi ljudi ne mogu da dobiju šansu čak ni za sticanje radnog iskustva. Ubeđen sam da će se usvajanjem ovog zakona obezbediti uslovi da ljudi stiču ta radna iskustva, zato što će im to pomoći kada traže posao i, nadam se, kada dobiju zaposlenje.
Za lokalne probleme svakako su najbolja lokalna rešenja. Pokazalo se da volonteri i te kako mogu da reaguju na izazove svojih lokalnih sredina. Kada to kažem mislim na učestvovanje u pravljenju nasipa kada su poplave, pa do prikupljanja krvi. Nema uspeha u takvim akcijama bez voluntarizma.
To je ono što su ljudi radili, ali, ponavljam, to do sada nije bilo uređeno u našoj državi. Usvajanjem ovog zakona mi uvodimo red i u taj segment našeg društva koji je bitan, posebno kada su kritične situacije u pitanju.
Zakon jasno definiše šta jeste, a šta nije volontiranje. Do danas se nisu znala ni prava ni obaveze kako organizatora volontiranja, tako i samih volontera. Na kraju krajeva, što je najbitnije, sami korisnici volontiranja nisu znali svoja prava i obaveze. Mi nismo znali ko su naši volonteri i nismo znali šta su i koliko su oni radili, ali sami volonteri nisu imali nijedan način da kapitalizuju tu dobru stranu svoje ličnosti. Jednostavno, nismo imali ni pisani trag; ili smo imali neke pisane tragove koje ponekad u nekim razgovorima za posao nisu shvatali ozbiljno, ili je bilo zloupotreba.
Kada smo kod zloupotreba, jako sam zadovoljan predloženim odredbama u ovom zakonu koje regulišu način sprovođenja ovog zakona i s druge strane, vrlo jasno predlažu mere za kažnjavanje svih onih koji ne poštuju ovaj zakon.
Potrebno je da navikavamo mlade na evropske vrednosti, a volontiranje to svakako jeste. Mladi su po definiciji, a i u praksi, oni koji najviše volontiraju i najviše su spremni da volontiraju i svoje vreme troše u korist svih nas.
Ovaj zakon dozvoljava učešće mladih od 15 godina starosti. Znam da je predat jedan amandman koji predlaže da se ta granica dodatno spusti, kako bismo uticali na to da formiramo mlade ljude dok su još u osnovnoj školi da postanu odgovorni građani, da postanu solidarni građani. Čuo sam malopre obrazloženje ministra zašto je to baš tako predloženo. Delimično sa tim mogu da se složim, ali možda možemo da pronađemo neko rešenje da se u ovom zakonu da nevladinim organizacijama i raznoraznim udruženjima mogućnost da angažuju mlade ljude koji su mlađi od 15 godina. Kada je fudbalska utakmica, rukometna ili košarkaška, sportski klubovi jesu ta udruženja, oni stave te svoje mlade, poletarce, da skupljaju lopte, ako ništa drugo.
Postoji još niz takvih primera koji jesu negde nekom uredbom i nekim zakonom dotaknuti, ali mislim da bi možda bilo dobro da i u ovom zakonu to spomenemo.
Na kraju, smatram da usvajanjem ovog zakona pomažemo organizatoru volontiranja, samim volonterima i, najbitnije, da pružamo sigurnost korisnicima volontiranja. Ono što ćemo kao društvo dobiti usvajanjem ovog zakona svakako je od neizmerne važnosti za naše društvo. Kada to kažem mislim na te mlade generacije koje će zbog ovog zakona imati razvijeniji osećaj odgovornosti i solidarnosti.
Nadam se da se slažete da treba pohvaliti sva udruženja građana i sve nevladine organizacije koje su godinama u ovom neuređenom segmentu našeg društva vodile svoje tihe borbe za poboljšanje kvaliteta života nekih društvenih grupa ili našeg društva i svih nas zajedno. Ukoliko imamo ovako bitnu oblast koja je prepuštena sama sebi i ukoliko ne modernizujemo shvatanje volontiranja, onda nismo odgovorni prema našoj zajedničkoj budućnosti.
Siguran sam da će usvajanje ovog predloga zakona pomoći mladima da pomoću volonterskog rada steknu mnoga znanja i iskustva koja će ih učiniti odgovornim, solidarnim ljudima i, na kraju krajeva, koja će ih dovesti u ovu salu ukoliko oni to požele. Hvala.
Hvala na datoj reči, zaista ću biti vrlo kratak. Vrlo dobro sam razumeo šta je cenjena koleginica pročitala, i malopre a i sada. Ovo samo potvrđuje, još jednom ste sada potvrdili upravo ono što sam rekao – vi ste majstor da spinujete, da spajate nespojivo.
Ako ćemo na taj način da razgovaramo, vi niste ni spomenuli ništa u vezi s onim što sam spomenuo o Čačku. Naravno da internet postoji, i naravno da sam iz Timočke Krajine, istočne Srbije i naravno da znam sve to, ali, još jednom ponavljam, to su čaršijske priče. Još jednom ponavljam, nije u redu da u ovoj raspravi učestvujemo na ovaj način. Nadam se da ću sada i završiti ovu našu raspravu. Tvrdim, vi ste majstor za spinovanje i spajanje nespojivog. Hvala.
Poštovana predsednice, uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, zaista mi je žao što ni oko ovog zakona nismo uspeli da postignemo konsenzus.
Slušajući ceo dan sve prethodne govornike, pitam se sve vreme da li je moguće da i oko ovog zakona postoje ovako oprečna mišljenja, da li je moguće da se ovoliko neistina iznosi i da li je moguće da se na takav način tumače jedne te iste rečenice koje čitamo i mi sa ove strane i vi sa te strane. Još jednom ponavljam, zaista mi je žao što imamo i pri ovom zakonu dve strane i zašto bar danas nismo postigli konsenzus.
Nekako mi sve ovo liči na onu čuvenu narodnu da se generali javljaju posle bitke. Postoje ljudi koji su radili ovaj zakon, postoje ljudi koji su pisali ovaj zakon i kada se radilo kao da niste želeli da radite, niste bili tu, a danas ste ovde kada se kritikuje. Zaista, vi iz sveg srca kritikujete tuđe iskrene napore da se poboljša parlamentarizam i da se poboljša najviše predstavničko telo u našoj državi.
Svako ko se iskreno bavi državom Srbijom, našom Srbijom, ko se bavi našim društvom, svako ko se iskreno bavi politikom, glasaće za ovaj zakon. Nekako mi se čini da svi oni koji su danas rekli da ne žele da glasaju za ovaj zakon i da ga neće podržati, meni to izgleda kao da se bave isključivo strančarenjem i isključivo politikanstvom. Izvinite što vam to kažem.
G17 plus će svakako podržati ovaj zakon, zato što je ovo veliki iskorak srpske demokratije i veliki iskorak srpskog parlamentarizma pre svega, i to, naravno, unapred. To je naša obaveza koja stoji u članu 110. Ustava Republike Srbije.
Ovim zakonom se uređuje funkcionisanje najvišeg predstavničkog tela u našoj državi i zbog toga je ovo jedan od najbitnijih zakona koji smo u poslednje vreme doneli.
Na početku današnje rasprave, u prvom govoru rečeno je – ako je bilo svetlih trenutaka, nije bilo kontinuiteta. To je velika istina, zaista velika istina.
U danu za glasanje kada glasamo za ovaj zakon učestvovaćemo u stvaranju istorije, zato što usvajanjem ovog zakona, a sigurno će biti usvojen, u stvari obezbeđujemo kontinuitet srpskog parlamentarizma, možda po prvi put na pravi način.
Moje lično shvatanje tradicije mi daje za pravo da budem srećan zbog člana 13. i člana 14. Zadovoljan sam zato što napokon uvodimo počasnu jedinicu Vojske Srbije, zato što će napokon biti intonirana himna. Mnogi od vas su danas probali da ismeju sve to, ali, verujte mi, kogod je otišao u neki parlament izvan ove države, to je tamo najnormalnije, to je jako lepo videti i lepo je imati tradiciju u svojoj zemlji. Nadam se da će to i ovde biti shvaćeno kada se vidi i čuje kako to izgleda na pravi način.
U članu 11, ako se ne varam, utvrđuje se način ostvarivanja javnosti rada našeg parlamenta. To ne bi bilo ništa čudno ako ne bi rekli i to da u stvari na taj način garantujemo javnost rada našeg parlamenta.
Još jedan primer dobre prakse je formalizovanje kolegijuma Narodne skupštine Republike Srbije. To će umnogome doprineti efikasnosti rada parlamenta zbog konsultacija i zbog usklađivanja rada.
Dobra novina jesu zamenice članova resornih odbora, zbog toga što smo puno puta do sada ostali bez kvoruma, nekada iz objektivnih razloga, nekada iz ličnih i sebičnih razloga.
Ogromnu samostalnost pruža možda najbitnija novina ovog zakona. To je samostalnost Narodne skupštine u smislu da samostalno raspolaže svojom imovinom koja je neophodna za rad Narodne skupštine, kao i da sama utvrđuje i sama raspolaže svojim budžetom. Postoji mogućnost da ministar koji se bavi finansijama i Vlada prihvate predloženi budžet iz Narodne skupštine Republike Srbije, ali isto tako ukoliko oni to ne žele, taj predlog budžeta republičke Skupštine mora biti usvojen.
Ono što je posebno važno za budućnost naše države jeste međunarodna saradnja. Zadovoljan sam što se spominju stalne delegacije parlamentarnih skupština, raznoraznih međunarodnih organizacija i svi ostali oblici međuparlamentarne saradnje. Zašto to kažem? Zato što će to sigurno pomoći cilju naše državne politike, a to je normalan život i to je punopravno članstvo u EU.
Poštovano predsedništvo, gospodo iz Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, želim da izrazim zadovoljstvo što ste prihvatili dva od četiri moja amandmana.
Treći nije prihvaćen, i to je u redu, zato što su vaši argumenti bolji i jači od onoga što sam ja naveo u obrazloženju svog amandmana. Četvrti takođe nije prihvaćen, ali se tu ne mogu složiti s vama, iz sledećih razloga.
Želim da pročitam svoj amandman, svoje obrazloženje, a zatim i vaše obrazloženje zbog čega amandman nije prihvaćen. Amandman glasi ovako: ''U članu 44. stav 1, tačka 1) broj ''120'' zamenjuje se brojem ''130'', dok se u tački 3) broj ''80'' zamenjuje brojem ''90''.
Moje obrazloženje je: ''Amandman je potrebno usvojiti zbog usaglašavanja pozitivnih propisa i prakse u našoj državi, kao i zbog usaglašavanja sa praksom država članica EU. Takođe, tehnološki napredak i tehničke karakteristike saobraćajnih vozila dozvoljavaju povećanje dozvoljene brzine bez ugrožavanja bezbednosti saobraćaja''.
Amandman nije prihvaćen uz obrazloženje: ''Vlada ne prihvata ovaj amandman iz razloga što su svi elementi postojećih puteva projektovani za računske brzine koje odgovaraju normativima određenim članom 46. Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima za maksimalne brzine na autoputevima, putevima rezervisanim za saobraćaj motornih vozila i na ostalim putevima. Povećanjem normativa najvećih dozvoljenih brzina na postojećim putevima bi se na taj način u velikoj meri umanjila bezbednost saobraćaja''.
Danas sam pre podne u neformalnom razgovoru s gospodinom Todorovićem čuo da ovaj amandman nije prihvaćen zato što su stručnjaci iz raznoraznih tela, državnih institucija dali takvo svoje mišljenje. Međutim, moram da pojasnim da se ovde radi o maksimalno dozvoljenoj brzini, a ne o prosečnoj brzini. Na autoputu postoji ograničenje, između Beograda i Niša je na nekim mestima 100 km na čas dozvoljeno ograničenje. To su uslovi na putu i to niko ne želi da promeni. Ali, isto tako postoje delovi puta gde je sasvim bezbedno voziti i do 130, da to bude maksimalno dozvoljena brzina.
Ne razumem šta sad ovo znači. U Hrvatskoj je, recimo, na autoputevima dozvoljena brzina 130 km na sat. Da li su oni pravili novi autoput ili su to dozvolili na starom? Renovirali su autoput. To je auto put Beograd-Zagreb, koji je renoviran.
Pitam se da li mi nećemo, ako se tako tumači, nikad renovirati naš autoput, da ga dovedemo na viši nivo, ili pak gospodinu Mrkonjiću i gospođi Kalanović, u stvari, dajemo zadatak da prave novi autoput kroz Srbiju da bismo imali brzine koje su odavno već prihvaćene u državama EU?
Stvarno ne mogu da razumem ovakav odgovor, iz sledećeg razloga. Vi ste iz Ministarstva unutrašnjih poslova, vi ste načelnik Uprave saobraćajne policije, vi morate da znate da ograničenje jeste 120 km na sat, ali ljudi već sad voze i još onih 10, znači 130, i to se toleriše. Ne tražim ovde ništa abnormalno, tražim da se izjednači ono što je praksa. Nemojte da kažnjavamo ljude. Saobraćajna policija zaista ne služi za to da piše kazne, već je tu preventivno, radi bezbednosti saobraćaja.
Samo tražim da legalizujemo ono što je praksa i što, definitivno, ne daje loše rezultate. Jer, najveći broj vozača koji voze našim autoputem gde im se toleriše tih 10 km na sat preko tih 120 uvek stigne tamo gde je pošao.
Nadam se da je to jasno. Vi to znate i još bolje znate kojom brzinom voze vaši službeni vozači na auto putu i hvala bogu svaki put smo i mi i vi stigli tamo gde smo krenuli.
Znači da tehničke karakteristike auto puta Beograd – Niš i ovog dela koji postoji prema Subotici dozvoljavaju da se na određenim mestima vozi i preko 120 km na sat. Ako znamo kojom brzinom službeni automobili prođu sa svojim rotacionim svetlima, onda je jasno da tehničke karakteristike dozvoljavaju da se makar legalizuje onih 10 km na sat koji su preko 120.
Dalje, ovde kaže - u velikoj meri bi se umanjila bezbednost saobraćaja. To više ne želim da komentarišem, mislim da je dovoljno ovo što sam do sada već izneo, samo pitam da li su stručnjaci koji su dali ovakvo obrazloženje možda zastali u nekoj realnosti koja je bila pre 20 godina.
Taj autoput jeste projektovan tako, on jako dugo ima dozvoljenu brzinu 120 km na sat, ali vas molim da se svi zajedno setimo da je to bila dozvoljena brzina za ''fiću'', za ''tristaće'', za automobile koji su se vozili dok se ja nisam još ni rodio.
Molim vas, koliki je zaustavni put ''fiće'' ako ide 120 km na sat? I neću da dajem primer boljeg automobila od ''punta'' koji se sada proizvodi u Kragujevcu. Koliki je zaustavni put ''punta'' ako ide 130 km na sat? Spreman sam i da se opkladim i da stanem iz ovoga što sada kažem, da je zaustavni put današnjeg ''punta'' sigurno kraći sa 130 na sat nego ''fiće'', koji je išao 120 km na sat, ili ''tristaća''. To je sasvim logično i to jeste tako. Proveravao sam i razgovarao s ljudima koji se baš time bave. I drago mi je što vidim odobravanja u vašem redu.
Zaista, mislim da je svima nama jasno. I Ministarstvo unutrašnjih poslova i saobraćajna policija i narodni poslanici, svi smo mi u službi naših građana. Nemojmo zato što voze onako kako se vozi već godinama i niko ih nije kažnjavao sada presretačima da ih stižemo, da ih snimamo, da im pišemo kazne, da im sakupljamo negativne bodove. Izgubiće ljudi dozvolu zbog onoga što je godinama praksa u Srbiji i što je i apsolutno bezbedno i može da bude legitimno.
Znate da u Nemačkoj postoji deo autoputa gde brzina uopšte nije ograničena. U Austriji postoji ograničenje, ali se tamo toleriše prekoračenje tog ograničenja. U Hrvatskoj je 130 km na sat, a iz iskustva znam da se toleriše 150 bez plaćanja kazne. Molim vas, ako neko putuje nekoliko hiljada kilometara i želi da ode negde južno, ako ga ovde usporimo i spustimo sa 150 na 120 km na sat i pišemo mu kazne zbog 130 (znate da danas i kamioni voze 110-120 i sasvim su bezbedni na autoputu), vi hoćete da ih isteramo i da onda idu preko Rumunije i Bugarske do Turske? Zašto sve to da gubimo?
Zašto ovo kažem? Zbog toga što sam danas čuo argument zbog regionalnih puteva, zbog puteva koji su rezervisani za motorna vozila, gde sam predložio i stojim iza toga da dozvoljena brzina može da bude veća, sa 80 da se poveća na 90. Zašto to kažem? Argumenti su maltene identični. Toliko se vozi, to je maksimalna brzina. Jeste tako. Na regionalnim putevima je maksimalna dozvoljena brzina trenutno 80, ali na mnogim delovima tog puta postoji ograničenje na 50, na 60, na 40, sve zavisi od uslova, od samog reljefa, od samog terena i stanja puta.
Ne tražim da svuda bude 80 km na sat, ali tražim tamo gde je 80 da može da bude 90, jer na tim putevima postoje pravci apsolutno bezbedni, koji su poslednjih godina renovirani. U centralnoj Srbiji i u Vojvodini postoje putevi koji su renovirani i koji su trenutno u boljem stanju od mnogih delova autoputa, gde je sada dozvoljeno 120. Hajde da praksu, u stvari, uvedemo u naš zakon. Ništa drugo ovde ne tražim.
Ako na autoputu ostane 120 i kad ljudi moraju sa 150 da smanje brzinu na 120 km na sat čim uđu iz Hrvatske, ako izgubimo taj novac od putarina, od svih tih šlepera, od svih tih ljudi koji prolaze kroz Srbiju, kako ćemo da obezbedimo te regionalne puteve?
Danas sam čuo argument – skupo je, ako pustimo 90, onda moramo da stavimo branike i polubranike. Nadam se da nikome od vas i nas nije cilj da Srbija ima ovakve puteve kakve ima. Mi to moramo da stavimo pa makar ograničenje bilo 30 km na sat. Ti putevi moraju da budu bezbedniji. To je cilj svakoga od nas, da imamo normalnu putnu infrastrukturu.
Hajmo da zaradimo ovaj novac. Ništa ne košta da pustimo 130 na autoputu, ništa ne košta da pustimo 90 na regionalnim putevima, zato što ćemo sigurno zaraditi novac da učinimo naše puteve boljim i bezbednijim, pa i te regionalne puteve.
Voleo bih da neko od gospode ih Ministarstva unutrašnjih poslova uvaži ove činjenice. Ne tražim ni od koga da preuzme odgovornost za ovako štur i, po meni, zaista odgovor bez smisla. To su vaši saradnici, to mogu da razumem, ali ne mogu da razumem da ispada da mi ovde ne želimo da prihvatimo realnost, jer se ovde ne traži ništa što ne postoji. Ovde se traži legalizacija nečega što daje dobre rezultate i što jeste naš svakodnevni život.
Ko svaki dan putuje, kao što je rekao malopre kolega Milivojević iz DS, vrlo dobro zna o čemu govorim, a jako dobro znam da veliki broj poslanika putuje i da je stalno na putu. Zahvaljujem.
Želim i sa ove strane da podržim ovaj amandman. To je moje lično mišljenje zbog toga što, ako je negde znak za zabranu zaustavljanja ili parkiranja, to znači da nije bezbedno tu stati. To onda treba da važi za sve, jer ako policajac, pa makar bio na službenoj dužnosti, tu staje, to znači da on ometa saobraćaj i da ugrožava bezbednost saobraćaja. Siguran sam da se uvek može naći alternativa za parkiranje. Slažem se da policija uvek radi, policija i treba uvek da radi, ali to ne sme da bude na uštrb bezbednosti građana i bezbednosti saobraćaja. Hvala.
Poštovano predsedništvo, gospodo iz Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, ministar unutrašnjih poslova je dobro predstavio zakon, posle njega je koleginica Milošević iznela zaista mnogo detalja iz samog zakona i odlično predstavila taj zakon i ja ne želim da ponavljam sve to.
Zakon svakako jeste dobar. Postoje neka mesta u zakonu koja moramo ispraviti. Mi ćemo to da uradimo i podneli smo neke amandmane, ali tome ćemo u raspravi u pojedinostima. Međutim, džaba nama dobar zakon ako praksa na samom terenu i samo sprovođenje zakona ne ide kako treba. Želim da ukažem na tu praksu.
Ovde se nekako već iskristalisalo da postoji problem sa tim kaznama, da postoji problem sa saobraćajnom policijom. Međutim, mislim da oni nisu krivi. U poslednjih nekoliko dana sam razgovarao sa nekoliko saobraćajnih policajaca u nekoliko opština Srbije i ostao zaprepašćen. Bukvalno svaki od njih mi je rekao da njima njihovi šefovi ocenjuju učinak. Njihovi šefovi su oni ljudi koji su negde, otprilike, na sredini te hijerarhije u saobraćajnoj policiji.
Znate šta je učinak za te ljude? Za te ljude je učinak dovoljan broj napisanih kazni. Nadam se da smo svi svesni koliko je to pogrešno. Nadam se da smo svi svesni da to nije cilj postojanja saobraćajne policije. Njihov prevashodni cilj jeste povećanje bezbednosti saobraćaja na putevima, a ne pisanje kazni i punjenje budžeta.
Čak i da ostavimo po strani taj novac, ne može, što se u Beogradu posebno često dešava, da na nekoj raskrsnici imamo katastrofalnu gužvu, da imamo zastoj, zbog čega se napravi za sat vremena kolaps u čitavom gradu, a na 100 metara odatle saobraćajni policajac piše kaznu. Zašto? Upravo zbog te norme.
On je morao da bude ispred te raskrsnice, da reguliše saobraćaj. Da saobraćaj teče, to je njegov zadatak. Mislim da je konačno došlo vreme da prestanemo da lečimo posledice, da ovako razgovaramo, direktno da uđemo u srž i da lečimo sam uzrok. Mislim da je to uzrok.
Naravno da nemam nameru da napadam vozače kao osnovne krivce za sve što se dešava u saobraćaju, zbog toga što su vozači, jednostavno, samo korisnici onoga što mi njima obezbedimo. Tu, pre svega, mislim na Skupštinu i Vladu.
Ovaj zakon je, naravno, morao da dođe ranije i da se ranije modernizuje ova oblast, ali dobro. Rasprava je trajala dugo, imamo mnogo više detalja u samom zakonu, tako da može i to da se reši, nekako da se prihvati.
S druge strane, jednako su odgovorni oni saobraćajni inspektori koji rade u opštini, koji su opštinski službenici i bave se javnim saobraćajem.
Navešću vam primer iz jedne male opštine u Srbiji, gde se jako loše reguliše taksi saobraćaj, gde bukvalno svako vozilo koje podnese zahtev, dobije dozvolu za rad. Meni doduše nije jasno kako jedan broj tih vozila uopšte prođe tehnički pregled, ali dobiju dozvolu za rad i onda imamo stotinak taksi vozila, a isti taj saobraćajni inspektor je njima obezbedio samo pet parking mesta u centru grada.
Probajte da zamislite kako izgleda taj deo ulice gde toliki broj vozila želi da se parkira i kojom brzinom se tu odvija saobraćaj. Želeo bih da podsetim te ljude u opštinama, koji primaju platu isključivo da bi se bavili saobraćajem, da je njihova misija da pomažu vozačima, a ne da im odmažu.
Sledeća tema smo svi mi koji imamo vozačku dozvolu. Meni je posebno drago što po ovom novom zakonu više ne postoje privilegovani vozači. Jednostavno, imaćemo video-zapis kao dokaz. Šta to znači? To znači da policajac ne mora više da iskače tako iza kamiona ili iz nekog žbuna. Jednostavno, biće snimljen taj džip ili auto sa tamnim staklima, kako smo imali prilike da čujemo, i platiće kaznu.
Mislim da je to, u stvari, preventiva. Moramo da se potrudimo da vozači čuju da i na taj način mogu da plate kaznu. Da se mi više ne bavimo saobraćajnom policijom, da ne gledamo gde su policajci, nego da znamo da na svakom semaforu kada se prođe kroz crveno i na svakoj raskrsnici gde napravimo neki prekršaj da bismo možda brže stigli tamo gde smo krenuli, postoji neka kamera koja nas snima.
Mislim da je osnovni cilj ovog zakona preventiva. Nadam se da će se gospoda iz Ministarstva unutrašnjih poslova složiti da cilj ovog zakona nije pisanje kazni i da će promeniti praksu u samoj saobraćajnoj policiji. Drago mi je što je načelnik saobraćajne policije danas ovde. Mi moramo da se bavimo, u stvari, preventivom.
Predviđena je probna saobraćajna dozvola i to je jako dobro. Dobro je zbog sledećih razloga. Svi mladi vozači koji imaju probnu saobraćajnu dozvolu moraju kada voze da poštuju sve saobraćajne propise. Siguran sam da oni za godinu dana na taj način steknu takav stil vožnje koji u stvari poštuje saobraćajne propise i to je jako dobro.
Želim opet malo da kritikujem one bahate vozače koji voze često prebrzo i riskantno. Vrlo brzo će moći da nakupe, sigurno će se to i desiti, onih 18 poena zbog kojih gube dozvolu. Šta to znači? To znači da ponovo moraju na testove, na obuku, ponovo moraju da polažu da bi došli do nove saobraćajne dozvole. To je jako dobar predlog u ovom zakonu, zato što je to, u stvari, pravi način za preventivu.
Isto tako, za svaku saobraćajnu nesreću koja za ishod ima smrtni slučaj istog trenutka se, uz ostale kazne, gubi i saobraćajna dozvola. Ili, dve saobraćajne nezgode sa telesnim povredama, uz ostale kazne, gubi se i saobraćajna dozvola, pa ponovo sve iz početka. I to je jako dobro, i svi vozači svakog trenutka moraju da imaju to u svojim glavama.
Dobro je što će mlade generacije od malih nogu, od sada pa nadalje, imati saobraćajno vaspitanje i mislim da je to, u stvari, nešto najbolje što ovaj zakon daje. To su te mlade generacije koje mi nećemo morati da ispravljamo, to su mlade generacije kojima će poštovanje saobraćajnih propisa, u stvari, postati stil života.
Želim saobraćajnoj policiji manje kazni. Želim ljudima koji primaju platu da bi se bavili saobraćajem da zaista to i rade i da ih još jednom podsetim da je njihova misija da pomažu svim vozačima. Svim vozačima želim da stignu tamo gde su krenuli i da budu mnogo tolerantniji prema ostalim vozačima, posebno prema motociklistima i pešacima. Hvala.