Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Marko Đurišić

Marko Đurišić

Demokratska stranka

Govori

Hvala.
Član 28. govori o godišnjem izveštaju koji Ministarstvo sačinjava. Mi smo predvideli ovim amandmanom izmene na čl. 3, 4. i 5, gde bi se precizirali rokovi koji ne postoje u ovom zakonu za izradu ovog izveštaja, a to je da se ovaj izveštaj usvaja, da ga Ministarstvo izradi najkasnije do 1. marta tekuće godine za prethodnu godinu, a zatim da se u stavu 4. koji govori da Vlada usvaja ovaj izveštaj, pa ga dostavlja Narodnoj skupštini bez ikakvog roka, predvidi da se to obavi u roku od 30 dana od prijema izveštaja od strane ministarstva.
Poslednja izmena u stavu 5. je da se bez odlaganja objavi u „Službenom glasniku“ pošto Vlada usvoji taj izveštaj i da se zvanično objavi na internet stranicama Vlade Republike Srbije i ministarstva.
Već smo govorili nešto o tome i ne znam zašto Vlada uporno izbegava da stoji u zakonu da se na zvaničnim internet stranicima objavljuju izveštaji i registar, sa obrazloženjem da se to već radi, da nije potrebno da to stoji u zakonu. Ne vidimo smetnju da to bude zakonska obaveza ovog zakona ili nekog drugog, kada raspravljamo o tome, a ne da se pozivamo na neki opšti zakon ili na neka podzakonska dokumenta, jer to u ovom drugom slučaju nije starije od zakona i može da se promeni.
Ono što je suština ovde i gde se možda ministarstvo i mi najviše razilazimo je forma izveštaja. Razumem da je objavljivanje izveštaja kako smo mi zamislili usvajanje izveštaja do 1. marta tekuće godine za prethodnu godinu, da kažem, trenutno suprotno praksi koju ima ministarstvo, jer ono sada usvaja izveštaj tako što uzme kalendarsku godinu, uzme sve dozvole koje su izdate te godine, a onda uzme još godinu dana da vidi realizaciju svih tih ugovora, pa pošto praktično prođu dve godine, onda opet u nedefinisanom roku, kako je sada situacija, usvoji taj izveštaj i pošalje ga Vladi. Tako smo imali priliku, recimo, možemo da uzmemo izveštaj za 2012. godinu, koji je usvojen i objavljen na sajtu u julu mesecu ove godine.
Mislimo da je to jako dug vremenski period, da nije problem da se promeni forma izveštaja, koji može da kaže, recimo, izveštaj se usvoji početkom sledeće godine, gde se nabroje dozvole za 2014. godinu izdate, a onda se u drugom delu posveti izveštaj realizaciji dozvola iz 2013. godine.
Takođe, ova praksa da se zakonom definišu rokovi u kojima će izveštaji biti usvajani od strane ministarstava i upućivani Vladi na usvajanje i gde Vlada ima jasan rok u kome treba da se izjasni o tim izveštajima su dobri i da bi bilo bolje rešenje, da ne kažem celishodnije, da se ovaj naš amandman prihvati, jer bi to omogućilo veću transparentnost u radu ministarstava u ovom slučaju. Hvala.
Poštovani predsedavajući, i vi ste se složili da je povređen Poslovnik, član 103. - narodni poslanik ima pravo da ukaže na povredu postupanja predsednika Narodne skupštine ako smatra da nije u skladu sa odredbama ovog Poslovnika, a učinjena je na sednici Narodne skupštine koja je u toku i to neposredno po učinjenoj povredi.
Znači, vi ste sami konstatovali da prethodni govornik nije mogao da se osvrne na izlaganje gospodina Šutanovca, jer posle njega je bila nastavljena diskusija, i slušali smo obrazloženje i o cicama i o micama, i o ostalim sekretaricama, i o tome koliko je bilo u SDPR-u zaposleno 2013. i 2014. godine, ali nismo mogli da čujemo kako je bilo 2012. godine i o tim uspešnim rezultatima države Srbije u „Krušiku“. Nadam se da će tako uspešne rezultate imati i u drugim preduzećima. Voleo bih da imamo i „Mercedes“ u FAP-u, voleo bih da radi Železara, voleo bih da „Fijat-automobili Srbije“ radi pet dana ili sedam dana u nedelji, a ne samo tri, i da ova Vlada nešto uradi u fabrici u kojoj je vlasnik 33% kapitala, a ne, kao što smo uzeli praksu danas ovde u Skupštini, da poslanici odgovaraju na poslanička pitanja drugih poslanika. Niko ni tada nije reagovao.
Znači, ja vas molim da vodite sednicu i da ako poslanik krši ovaj Poslovnik da iskoristite ono pravo koje vam stoji vezano za oduzimanje reči, vezano za oduzimanje vremena ukoliko je poslanik prekršio Poslovnik. Hvala.
Član 38, za one koji možda ne prate detaljno ovu raspravu, definiše prekršaje i kazne za učinjene prekršaje po ovom zakonu. Ono što smo mi želeli našim amandmanom je da se proširi mogućnost i da za sve prekršaje mogu da se izreknu kazne koje su predviđene stavovima 3, 4. i 5.
Da smo negde na dobrom putu uverio me je i amandman kolege Marinkovića koji je Vlada prihvatila, a koji malo proširuje, ovde postoji 12 tačaka koje se smatraju prekršajima. Vlada je predvidela da se pored novčanih kazni mogu izricati i druge kazne samo za prekršaje iz članova 1. i 2. Amandmanom kolege Marinkovića to je urađeno i za tačku 3.
Ono što mi ne vidimo, problem je da se prihvati naš amandman i da za sve ove prekršaje mogu da se izreknu kazne. Znači, mogu, ne moraju.
Ono što je drugi deo našeg amandmana, govori da se doda novi stav na kraju koji bi glasio – imovinska korist pribavljanja i izvršenja prekršaja ist zava 1. tačke 1. do 12 ovog člana oduzeće se.
Izuzetno je zanimljivo obrazloženje Vlade da se ovaj amandman ne prihvati. Moram da ga pročitam – amandman se ne prihvata iz razloga što Vlada smatra da treba napraviti razliku u propisanim kaznama u slučaju npr. da lice postupa suprotno odredbama zakona ili daje lažne izjave ili netačne podatke u slučaju kada ne dostavi blagovremeni izveštaj o realizaciji po izdatoj dozvoli, možemo da se složimo, ali sada rečenica – dakle, prekršaji se mogu izreži za svaki od navedenih slučajeva, ali ne treba izricati meru zabrane delatnosti u blažim slučajevima, pod znacima navoda.
Prekršaji se ne izriču. Izriču se kazne ako se napravi neki prekršaj. Ja nisam pravnik i ne znam da li pravnici sastavljaju ova obrazloženja, ali ne može nikako da se kaže - prekršaji se mogu izreći. Mogu da se izreknu kazne. Ako se složimo tu, onda je ključna reč mogu, a ne moraju. Ovim zakonom se propisuju moguće kazne, pa ostavljamo nadležnom organu da ceni da li je to blaži slučaj, pa se neće pored novčane kazne predvideti neka druga kazna koja je definisana i ovim zakonom, a to su: zabrana pravnom licu da obavlja uvoz i izvoz, zabrana odgovornom licu da obavlja poslove uvoza i izvoza i zabrana pružanja brokerskih i tehničkih pomoći. Znači, može i mislimo da svi ovi prekršaji mogu da budu dovoljno ozbiljni i da po svima njima kazne mogu, ali ne moraju da se izreknu.
Takođe, Zakon o prekršajima omogućava da se drugim zakonima predvide kazne kada se propisuju prekršaji, pa tako mogu da se izreknu mere oduzimanja stečene imovinske koristi. Znači, ne mora da stoji samo u Zakonu o prekršajima, nego to se definiše i drugim zakonima. Primer za to mi smo našli kod Zakona o finansiranju političkih aktivnosti, gde se govori da kada se naprave neki prekršaji i stekne se određena materijalna korist, ona može da se oduzme. Mislimo da postupanje protivno ovom zakonu, koje dovede do toga da neko ostvari materijalnu korist, da je zakonom potrebno predvideti da se ta materijalna korist oduzme i da ovo nije suprotno pravnom sistemu Republike Srbije. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.
Poštovana potpredsednice Vlade, kolege poslanici, suština našeg amandmana je na član 1. i na član 2. je da se rok predložen ovim zakonom za produženje od pet godina smanji na četiri godine, odnosno da se lokalnim samoupravama i AP u članu 1. taj rok produži za još godinu dana, a ne još dve, kako je Vlada predložila.
Ono što je bila naša namera i što nismo mogli da čujemo u načelnoj raspravi od potpredsednice Vlade, da čujemo razlog zbog čega u roku koji postoji, znači već tri godine, AP, lokalne samouprave i javna preduzeća nisu iskoristile rok od tri godine i završile ovaj posao?
Na kraju rasprave, pre dva dana, potpredsednica Vlade nam je dala obrazloženje da nije postojao državni organ koji prati sprovođenje ovog zakona i nekih drugih zakona, da sada kada imamo Upravu za javne politike, da će sada i postojati državni organ koji će to da radi, ali da to nismo mogli da očekujemo da ispuni sva očekivanja u prethodna četiri meseca, s tim što to već postoji pet meseci, koliko ima, da je ova vlada izabrana.
Mene zanima, koliko je meseci ili godina potrebno toj upravi da počne da radi, da ispunjava ono što je bila namera kada je ona osnovana sa 37 stalno zaposlenih lica? Naše je mišljenje da je rok dodatni od godinu dana primereniji od predložene dve godine, zato što su lokalne samouprave, autonomne pokrajine, javna preduzeća imali dovoljno vremena da se pripreme, da počnu radnje iako eventualno to nisu do sada obavili. Smatramo da je godinu dana vrlo primeren rok, pogotovo ako pogledamo da će za godinu dana od ovog trenutka krenuti praktično predizborna kampanja, biće pola godine do lokalnih izbora, a onda pola godine i od održavanja tih lokalnih izbora, ta poslednja godina, teško da će se neko u lokalnim samoupravama baviti bilo čime, osim pitanjem izbora.
Naravno, Vlada nije prihvatila ovaj amandman, nismo ni očekivali, ali mi je stvarno zanimljivo obrazloženje i ja mislim da ćemo mi početi da pravimo arhivu ovih obrazloženja Vlade na odbijene amandmane, jer mislim da to treba sačuvati i onda predstaviti građanima, javnosti, pošto građani i javnost obično nemaju priliku da čuju i pročitaju šta se nalazi u obrazloženjima kada Vlada odbije neki amandman.
Vlada je odbila naš amandman sa sledećim obrazloženjem – amandman se ne prihvata iz razloga što je predloženo rešenje svrsishodnije, s obzirom na to da je autonomnoj pokrajini, jedinicama lokalne samouprave potreban duži rok za pribavljanje dokaza, isprava koje se podnose uz zahtev za upis prava javne svojine na nepokretnostima.
Ono što je zanimljivo, to je da praktično na isti amandman na član 2, gde sam takođe predlagao skraćenje roka sa pet na četiri godine, Vlada daje sledeće obrazloženje – amandman se ne prihvata iz razloga što je predloženo rešenje celishodnije, s obzirom na to da je javnim preduzećima, društvenim kapitalima i njihovim zavisnim društvima potreban duži rok za prikupljanje dokaza isprava koje se podnose uz zahtev za upis prava svojine. Znači, jednom je svrsishodnije, drugi put je celishodnije i ja bih voleo da mi neko objasni tu razliku. Koja je razlika između svrsishodnije i celishodnije, jer je to jedini argument, reč svrsishodnije odnosno celishodnije? Nikakav drugi argument osim te reči koja se razlikuje od slučaja do slučaja na istom primeru.
Ne znam više na koga da apelujem da ovakva obrazloženja ne dobijamo, da ne dobijamo ovakve predloge zakona gde se kaže – neko nije nešto u nekom roku uradio. Onda kada mi kažemo – ko je to, koliko to subjekata nije uradio, mi ne možemo da dobijemo konkretan odgovor.
Mi nismo hteli da predložimo, glasaćemo naravno protiv ovog zakona, bez obzira na čuveni argument Vlade koja dođe ovde sa zakonom dan-dva pre isteka roka ili dan-dva pošto istekne rok za određene stvari predviđenih zakonom. Šta ako se ovaj zakon ne usvoji? Imamo sada Upravu za javne politike, ona bi trebala da prati kada ističu neki rokovi po nekim zakonima i ja želim da verujem da će ta uprava paliti lampice na vreme, da ako negde neki rok ističe da će davati Vladi signal da treba nešto da se uradi, ne obavezno da se rok produži, nego da nešto se uradi i da se posao završi na vreme. Ako baš ne može i dođe ovde zakon kojim se produžava rok, da mi čujemo ko to nije uradio taj posao, zbog čega, da li su to neki objektivni ili neki drugi razlozi i ako postoje neki drugi, a ne objektivni razlozi, da li neko snosi odgovornost za to što nije uradio svoj deo posla.
Cela ova današnja rasprava i ovi zakoni se svode na to da rok ističe 6, da mi danas treba ovo da usvojimo, da će ovo stupiti na snagu onog dana kada bude objavljeno u „Službenom glasniku“, što takođe je protivno i Ustavu i našem pravnom poretku i mi. Naravno ne možemo da glasamo za ovakve zakone. Nismo nikad ni glasali i nećemo ni u budućnosti glasati. Hvala.
Hvala, poštovani predsedavajući.
Molim vas da imate isti kriterijum prema svima. Znači, niko nije govorio ništa uvredljivo o gospodinu Pastoru, pa je dobio pravo na repliku. Molim vas, pošto je on govorio o tome da je njegova stranka principijelna, a da moja stranka nije principijelna, mislim da imam puno pravo na repliku i da ne moram to da obrazlažem.
Glasali smo za ovaj zakon. Tri godine su imale autonomne pokrajine, administracije i lokalne samouprave da to urade. Rekao je gospodin Pastor šta su oni predlagali pre tri godine i da je danas to usvojeno ne bi bili u ovoj situaciji. Ono što jeste usvojeno pre tri godine jeste da kada istekne ovaj rok od tri godine, a to je za tri dana, u odnosu na današnji dan, Republika Srbija se upisuje kao nosilac prava imovine tamo gde lokalne samouprave, autonomne pokrajine, javna preduzeća nisu radila. Upravo je to možda dobar način da se kazne oni neodgovorni pojedinci, koji u ovom roku to nisu uradili. Ta imovina neće propasti, neće nestati, neće biti otuđena, samo bi titular, kada se ovaj zakon, ako se ovaj zakon ne bi usvojio za tri dana, postala Republika Srbija. Evo idealne situacije da ne usvajanjem ovog zakona kaznimo sve one koji nisu u roku od tri godine radili svoj posao, a ne da ih nagrađujemo sa još dve godine. Mi smo predložili godinu dana ovim amandmanom. Tražite kaznu, evo kazne. Molim vas da ne usvojimo ovaj zakon, već da glasamo protiv njega. Imovina će biti Republike Srbije i imaćemo kazne za one koji nisu radili svoj posao i možda ćemo konačno saznati ko to nije radio svoj posao.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, žao mi je što ste danas došli. Nismo vas očekivali, s obzirom da je ispred Vlade po ovom zakonu bio nadležni ministar gospodin Ljajić i njegovi predstavnici su bili juče i na Odboru za odbranu i unutrašnje poslove da nam predstave tekst ovog zakona. Negde se i videlo da ovo nije vaša materija, s obzirom da ste pročitali obrazloženje koje stoji u zakonu na kraju, tako da nismo mogli da čujemo ništa više od onoga što smo već znali, spremajući se za današnju sednicu i čitajući predloge zakona koje je Vlada uputila.
Slažemo se da postoji potreba da država Srbija donese jedan ovakav zakon, zato što su zakoni koji su uređivali ovu materiju usvojeni još u vreme zajedničke države sa Crnom Gorom, 2005. godine, kao i to da je jedan uvodni zakon usvojen krajem prošle godine.
Generalno se vidi iz ovog teksta da je on pisan na jedan moderniji način u odnosu na zakone koji se pišu i dostavljaju ovoj Skupštini i jeste usaglašen u najvećoj meri sa međunarodnim pravilima koja regulišu ovu oblast koja je izuzetno kompleksna i važna, pre svega, ono što ste vi rekli, imajući u vidu potencijal namenske industrije u Srbiji i činjenicu da on i danas, iako ostvaruje suficit za budžet, iako možda nije do kraja iskorišćen ceo kapacitet koji ta namenska industrija ima.
Ovaj zakon je predložen nama da raspravljamo po hitnom postupku i interesantna je istorija ovog zakona. Znači, on je bio usvojen u istom ovom obliku od strane prethodne Vlade i negde u decembru mesecu prošle godine dostavljen Skupštini, a onda je, kada je formirana nova Vlada, pošto, naravno, nije stigao na red zbog izbora, krajem aprila povučen iz procedure, sa mnogim drugim zakonima i onda je trebalo tri meseca Vladi da prođe celu proceduru i ponovo ga vrati u Skupštinu, 25. jula, sa oznakom da se raspravlja hitno i sa obrazloženjem zašto je važno da se ovaj zakon usvoji po hitnom postupku.
Skupština Srbije je u ta dva meseca imala nekoliko zasedanja. Kao što znaju koje kolege, mi u tom periodu kada nisu redovna zasedanja radimo po dnevnom redu koji ili predložili Vlada ili grupa od najmanje 84 poslanika i niko za ova dva meseca nije smatrao da je ovo pitanje hitno. Tako je ovaj zakon dočekao početak redovnog zasedanja i dalje sa oznakom hitno i dalje sa obrazloženjem da je to važno za Republiku Srbiju, pa je meni lično čudno kako ta hitnost nije u nekom trenutku nekog zainteresovala da ovaj zakon ranije dođe na dnevni red. Ali, dobro. Dobro je što je danas tu pred nama, dobro je što možemo da govorimo o njemu.
Činjenica je da je ovaj zakon dobra osnova. Ima u njemu nekih stvari za koje mi smatramo da mogu bolje da se definišu i da se možda zato što je neko ko nije u našem pravnom sistemu radio možda završnu redakciju ovog zakona, pa su neke stvari propuštene da se usaglase sa našim zakonodavstvom. Mi smo predložili nekoliko amandmana na ovaj zakon i smatramo da je vrlo važno da se ti amandmani prihvate, kako bi zakon bio kompletniji, bolji i bolje se uklapao u naš zakonski sistem.
Ono što hoću da kažem, vi ste ovde nešto govorili, čitali iz obrazloženja neke brojeve iz godišnjeg izveštaja realizacije spoljno-trgovinskog prometa kontrolisane robe za 2012. godinu. To je poslednji izveštaj, koji je objavljen jula meseca ove godine na sajtu Ministarstva i tu se vidi kome je i koliko dozvola izdato, za koju namenu, za uvoz, izvoz, koja je vrednost robe koja je predviđena. Činjenica je da je taj uvoz u 2012. godini, dozvole su bile izdate za izvoz za 460 miliona dolara, a ostvarene za nekih 153 miliona dolara je samo realizovano, što je manje u odnosu na 2011. godinu za nekih 10 miliona ili 5% u odnosu na realizovano iz 2011. godine. Ali, ono što su nam predstavnici Ministarstva rekli juče na Odboru, i to je dobra vest, da su preliminarni podaci da je 2013. godine duplo u odnosu na 2012. godinu ostvareno ovih izvoza i robe i to je dobro i želimo da se sa tim nastavi. Verujemo da će ovaj zakon tome da doprinese.
Ono što ovaj zakon ne definiše, a verovatno je posledica nekih podzakonskih akata, to je upravo da je ovaj izveštaj javan, da se objavljuje na sajtu Ministarstva. Rekli su i predstavnici Ministarstva spoljne trgovine da će nam i dati neku brošuricu, koja je urađena od neke donacije, gde je štampan ovaj izveštaj. Ali, mi smo predvideli da to ne bude podzakonska materija ili dobra volja samog ministra, nego da se svi ti podaci i izveštaji objavljuju redovno, kao zakonska obaveza na sajtu i zato smatramo da je to jedan od amandmana koji treba da prihvatite.
Ono što građani treba da znaju zašto je ovo važno, navešću jedan primer. Naime, zašto se u svetu insistira da se trgovina i promet ove robe, naoružanja, da se vodi posebna evidencija i sistem dozvola? Imamo jedan primer gde je i Srbija bila uključena, iz 2010. godine. Tada je u Obali Slonovače vođen građanski rat i UN su istraživale poreklo naoružanja koje se koristilo u tom građanskom ratu. Ustanovili su da je najveći deo municije koja se koristila u Obali Slonovače poreklom iz Srbije. Ali, zbog činjenice da je Srbija vodila ovu evidenciju, mogao je da se prati trag tog naoružanja, pa se onda videlo da je to naoružanje legalno izvezeno za Izrael, iz Izraela opet legalno, po proceduri, izvezeno za Burkinu Faso, a onda je tamo nestalo, prijavljeno kao nestalo i pojavilo se na ratištu i u građanskom ratu na Obali Slonovače. Ali, na ovaj način država Srbija nije bila optužena za nelegalnu trgovinu naoružanjem i skinuta je mrlja sa naše države. Zato je važno da imamo procedure koje su postojale i do sada.
Naša poslanička grupa će pre svega aktivno učestvovati kada budemo razgovarali o amandmani. Smatramo da je zakon dobra polazna osnova, da može još da se poboljša amandmanima koje smo predložili mi i neke druge kolege. Ukoliko ti amandmani budu usvojeni, podržaćemo usvajanje ovog zakona na kraju rasprave.
Drugi sporazum je jedan dobar sporazum koji otvara Srbiji mogućnost saradnje sa jednom velikom afričkom državom. Srbija na taj način postaje deo međunarodne bezbednosne zajednice i može svoja iskustva i znanja da ponudi Republici Alžir. Takođe, mislim da je to jedan dobar način da ostvarimo mogućnost da naša privreda, kako namenska industrija, ali i druge grane naše industrije ostvare izvoz u Republiku Alžir i zato ćemo podržati usvajanje ovog sporazuma. Hvala.
Hvala poštovana predsednice.
Čudan mi je početak jesenjeg zasedanja. Umesto reformskih zakona, kako je obećano na početku mandata ove Skupštine, dobili smo dva zakona o izmenama i dopunama zakona sa ukupno pet članova koji se odnose na promenu roka važećih zakona, kao i jedno potvrđivanje zajma i jednog međunarodnog sporazuma o kome danas razgovaramo.
Druga čudna stvar je što umesto ministra Dušana Vujovića, koji je bio određen da ispred Skupštine predstavi ove zakone, tu je danas potpredsednica Vlade, gospođa Kori Udovički koja je nama poslanicima ovde praktično pročitala nešto što stoji u pisanom obrazloženju svih ovih zakona.
Mislim da to nije bilo potrebno. Pročitali smo svi i zakone i obrazloženje i postavljaju se neka pitanja na koja očekujemo odgovore i nadam se da ćemo te odgovore dobiti.
Da krenem ne onim redom kako je po dnevnom redu, ali onako kako je ministarka govorila. Ona je prvo govorila o Predlogu zakona o izmeni zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji.
Zanimljivo je da smo o tom zakonu ovde raspravljali pre tri meseca, 1. jula 2014. godine, tada je bio ministar finansija, nadležni ministar, i on je govorio o važnosti ovog zakona i govorio je upravo o važnosti onih rokova koji se danas menjaju i pomeraju, neki za šest meseci, neki za godinu dana. Poslednji rok koji je bio za elektronske prijave, po tada usvojenom zakonu koji je predviđao do 1. oktobra 2015. godine samo u elektronskom obliku mogu da se podnose prijave, sada se pomera na 1. januar 2017. godine.
Šta je ministar tada rekao? Kaže – drugi princip koji smo pratili u izmenama ovog zakona jesu procesno-tehničke promene, to je ono što život znači mnogima, jer to je način na koji se plaća porez, a poreska uprava prevashodno treba da bude servis građana jer je to šalter koji nijedan privredni subjekat, a de fakto ni jedan građanin ove zemlje ne može da zaobiđe. S jedne strane, imamo i dalje informatičko osavremenjivanje usluga poreskim obveznicima. Dakle, šta je cilj? Mi jurimo s jedne strane elektronsko podnošenje prijava, već je to urađeno sa objedinjenom naplatom koja je počela da funkcioniše i odlično funkcioniše od 1. marta ove godine, a to obuhvata otprilike 80% u smislu mase prihoda. Do 1. oktobra 2015. godine to će biti urađeno i za sve ostale vidove poreskih prihoda, te će se stvoriti prostor da se ukinu mnoga diskreciona prava. To je nešto što sam imao prilike da razgovaram u poslednjih nekoliko nedelja i sa paušalnim obveznicima, odnosno onima koji plaćaju porez paušalno, da se ukinu različiti diskrecioni faktori koje individualni poreski inspektor odnosno poreski službenik može da određuje na terenu, jel to samo po sebi smanjuje predvidivost poreskih obaveza, što je loše za poslovanje.
Ministar finansija je ovo rekao 1. jula. Jeste da je to bilo kada je već bio dogovor da se on vrati u Mekenzi, već je znao tada da će napustiti Vladu Srbije, ali vi ste kao potpredsednica Vlade i drugi članovi Vlade glasali za ovaj zakon sa ovim rokovima. Znači, poslanici su za ove rokove glasali pre tri meseca, a sada dobijamo nove rokove. A obrazloženje je sledeće, a i vi ste ga rekli u jednoj rečenici – Vlada će u narednom periodu predložiti Skupštini usvajanje određenih poreskih zakona, pa je potrebno obezbediti dovoljno vremena za prilagođavanje informatičkih sistema i poreskih obveznika i poreske uprave rešenjima koja će biti sadržana u tim zakonima.
Kojih poreski zakoni? Koja rešenja? O tome želimo da razgovaramo i da čujemo taj odgovor. Šta to Vlada planira zbog čega se pomeraju ovi rokovi? Nije dovoljno reći – određenih poreskih zakona. Izvinite, to ne znači ništa.
Ministar Krstić je tada isto rekao – Vezano za to je način na koji možemo da merimo učinkovitost ovog zakona u nekom budućem periodu, pored, naravno, sive ekonomije, ne zavisi samo od zakona, već prevashodno od implementacije, jeste činjenica da smo mi na 161. mestu od 189 zemalja po troškovima administriranja poreza. Dakle, u smislu vremena i novca koji je potreban od strane poreskih obveznika koji se na to troše, 161. od 189 zemalja. Ove izmene, upravo na ovim rang listama konkurentnosti će učiniti da svoj položaj poboljšamo. Kako će produžavanje ovih rokova sada uticati na te liste? Da li će se taj položaj poboljšati ili će se pogoršati?
Mislimo da je ovo neozbiljno i da ne možete da dolazite u ovu Skupštinu sa ovakvim obrazloženjem za usvajanje ovih zakona, bez da se tačno kaže šta će se to promeniti, kakve će to tačno efekte da ima, zašto do sada to nije urađeno? Nemojte dovoditi poslanike u nezgodnu situaciju da za manje od 100 dana menjaju odluku, zakon, ono što su izglasali pre tri meseca, da sada moraju da glasaju za neke druge rokove, bez jasnog obrazloženja zašto se to radi.
Po važećem zakonu, rok je stupio danas za podnošenje prijava na porez na dobit pravnih lica. Znači, od danas se važi da samo u elektronskom obliku može da se podnese prijava. Ovaj zakon neće biti usvojen danas, već za nekoliko dana i vi ostavljate pravnu prazninu. Nekoliko dana ne znamo koji rok važi i na koji način će u narednih nekoliko dana moći da se podnosi ova prijava.
To vam je manir. Već nekoliko zakona koje smo raspravljali u avgustu i septembru mesecu su bili zakoni za pomeranje nekih rokova, rokova koji su već istekli. Kada smo govorili o zdravstvenom osiguranju i zdravstvenim knjižicama, raspravljali smo u septembru o roku koji je istekao u avgustu. Sada raspravljamo o roku koji je istekao danas i zakon i ako se usvoji, dok stupi na snagu danom objavljivanja u službenom glasniku, to je bar još dva-tri dana. To sigurno ne doprinosi boljim uslovima poslovanja i privlačenju investicija, jer, ko će da dođe u ovu zemlju ako ne zna koji zakoni važe i kada će se promeniti?
Mislim da problem koji imamo sa budžetom nije posledica, što ponavljaju svi kao papagaji, prethodne Vlade, ne znam na koju se to prethodnu Vladu odnosi, jer ova Vlada i ove stranke su već dve i po godine na vlasti pa mislim da treba da se razgovara o tome šta su efekti delovanja te Vlade a ne nekih vlada koje su bile pre nje. Ali, doći ćemo i na to kada dođe rasprava o rebalansu budžeta.
Da se vratimo na ove preostale zakone o kojima danas raspravljamo. Zakon o izmenama Zakona o javnoj svojini. Pomera se rok koji su lokalne samouprave, Autonomna Pokrajina i javna preduzeća imali od tri godine da se upišu na nepokretnosti, za još dve godine. Taj rok ističe 6. oktobra. Ako usvojimo po planu kako je ova Skupština zamislila da radi, tu nećemo prebaciti rok, neće biti pravne praznine, usvojićemo ove izmene do petka.
Ali, slažem se sa argumentima koje je kolega Jovanović dao, da je taj rok od dodatne dve godine predugačak. Mi smo podneli amandmane da se taj rok smanji na četiri godine, odnosno na još godinu dana da se da lokalnim samoupravama. Vaša rečenica da se daje dodatni rok lokalnim samoupravama da to urade u narednom periodu nije dovoljna. Mene zanima koliki je broj subjekata koji su to uradili a koliki je broj subjekata koji nisu uradili? Jedino tako možemo da razgovaramo. Ovako, doći ćemo u situaciju da možda za dve godine ponovo dajemo neki rok, jer ponovo neko nešto neće uraditi. Ovo pokazuje jedan nemar i neozbiljnost državne administracije, kako na republičkom, tako i na lokalnom nivou i voleo bih da čujem o kojem broju subjekata koji nisu ovo uradili se radi. Koji su to subjekti i koja je šteta zbog toga što to nije urađeno?
Slažemo se da je važno bilo da se konačno omogući, u skladu sa Ustavom, AP i lokalnim samoupravama da se upišu kao vlasnici na imovinu koju koriste i bilo je vrlo važno, kada se pre tri godine donosio taj zakon, nisu tada poslanici vladajuće većine u najvećem broju glasali za taj zakon ali su već dve godine, negde više, negde manje, što rezultat izbora, što rezultat prekomponovanja, na vlasti u većini opština i lokalnih samouprava i zanima me zašto ovaj posao nije završen i gde je završen a gde nije?
Najveći deo svog izlaganja ministarka je potrošila čitajući obrazloženje Zakona o potvrđivanju zajma između Republike Srbije i Međunarodne banke za obnovu i razvoj vezano za zdravstvo. To je dobro. Ono što se postavlja kao pitanje kada se donosi jedan zakon koji kaže da je to zajam za drugi projekat razvoja zdravstva u Srbiji, logično je pitanje – a šta je bilo sa prvim projektom, kakvi su rezultati prvog projekta? Toga nema u ovom zakonu. Nema ni u obrazloženju.
Nadao sam se da ću nešto čuti o tome, ali nisam čuo ništa. Čuo sam ono što piše u obrazloženju. Nikakvu novu informaciju nisam dobio. Da je tu gospodin Dušan Vujović, barem bismo mogli da čujemo da li su sva sredstva povučena i potrošena za taj prvi projekat onako kako je trebalo, a možda bi ministar zdravstva takođe trebalo da bude tu i da nam obrazloži koji su efekti tog prvog projekta i da znamo zašto će ovih 29, odnosno na kakav efekat računamo od ovih 29 miliona evra kojima će se dodatno Republika Srbija zadužiti.
Naravno, opet se postavlja pitanje koliko će se još ova država zaduživati, kada će taj dug konačno krenuti da se smanjuje? Fiskalni savet je danas izneo svoje podatke da je dug 22,4 milijarde evra, da je to 71,5% ili 72% bruto nacionalnog dohotka. Zakonska granica je 45% i to, vidim, nikom ne smeta već dve godine. Granica u Evropi prihvatljiva je 60%. Mi smo sada na 72% ili 68%, kako kaže Ministarstvo finansija, ali do kraja godine i jedni i drugi predviđaju da će taj dug i taj procenat da raste i da će rasti naredne godine i da ove godine imamo pad bruto nacionalnog dohotka, da će sledeće godine u najboljem slučaju biti nula, a bolji život se obećava za 2016. godinu. Da li država može da izdrži dodatno zaduženje svako, pa i ovo, iako je ovo, verujem, dobar zajam i potreban zajam da bi se unapredilo zdravstvo u našoj državi, koje je u izuzetno teškoj situaciji?
Poslednji Sporazum sa Republikom Moldavijom o carinskoj uniji jeste jedan tehnički sporazum, o njemu se u ovoj Skupštini uglavnom nije raspravljalo, pa nemam ni ja šta da dodam.
Mogu samo da zaključim da naša poslanička grupa ne može da podrži zakone kojima se pomeraju neki rokovi u trenutku kada su ti rokovi već istekli ili ističu za koji dan, da ne možemo da podržimo raspravu o zajmu a da ne znamo koji su efekti prethodnog zajma, kada tu nije ministar finansija da nam obrazloži stvari. Verujem da on ima i drugih obaveza, ali ova sednica je bila planirana nekoliko dana unapred i mislim da je on morao danas da bude ovde, jer od ova četiri zakona, sva četiri zakona su njegova, u sva četiri je on bio određen kao predlagač i mislimo da iz svih tih razloga mi nećemo podržati ove zakone kada se bude o njima glasalo.
Pozivam, ponavljam još jednom, kolega Jovanović je rekao da smatra da je ovaj rok dug, evo, mi smo mu dali priliku da glasa i za naše amandmane, smanjimo ovaj rok u izmenama Zakona o javnoj svojini. Pozivamo njega i ostale poslanike da glasaju, da skratimo taj rok i da time nateramo lokalne samouprave, administraciju lokalnih samouprava, administraciju AP da ozbiljnije rade svoj posao i da završe taj posao koji se od njih očekuje. Hvala.
Poštovana predsednice, poštovana potpredsednice Vlade, imali smo malu diskusiju oko toga ko predstavlja i ko može da predstavlja Vladu i završićemo ovu raspravu, a bez da smo čuli odgovore ministra, odnosno potpredsednice Vlade koja je tu, na određena pitanja koja su postavljena. Možda ćemo ih čuti na kraju, ali nećemo imati prilike ništa više da kažemo. Mislim da nije korektno. Postavili smo konkretna pitanja na početku današnje rasprave, a vezano za Zakon o javnoj svojini – koliko to subjekata do sada nije uradilo, koliko subjekata, AP, lokalne samouprave, javna preduzeća nisu iskoristili rok od tri godine, pa im sada treba izmenama i dopunama zakona još dve godine.
Drugo pitanje, vezano za Zakon o poreskoj upravi i poreskoj administraciji, koje to zakone Vlada sprema zbog kojih se danas produžavaju rokovi koji su bili definisani izmenama i dopunama zakona iz jula meseca ove godine? Znači, u julu mesecu, gospođo potpredsednice Vlade, vi ste bili na Vladi, kao što je to rekla predsednica Skupštine, glasali ste za zakon koji usvaja Vlada, a ne pojedinačna ministarstva. Ovde je bio ministar Krstić, obrazlagao je, ja sam citirao njegove izjave, zašto je važno da se usvoje te izmene sa tim rokovima, kako će to da poboljša konkurentnost srpske privrede, a danas se ti rokovi produžavaju za godinu i po dana u nekim slučajevima. Kasnimo sa donošenjem izmena i dopuna, obzirom da su neki rokovi po tom zakonu trebali da počnu da važe danas, a po ovim izmenama treba da počnu da važe tek za šest meseci. Sve su to razlozi zbog kojih ne možemo da podržimo ove zakone.
Očekujem na kraju, iako neću imati prilike da odgovorim, a mogli ste i ranije te odgovore da nam date, pa da mi još nešto dodatno kažemo, da od vas čujemo koji su to zakoni, koji su razlozi za odlaganje ovih rokova vezanih za Zakon o poreskoj administraciji, jer vi ste nam samo na početku pročitali ono što piše u obrazloženju zakona da će se nešto nekada desiti. Kada, šta, voleo bih da čujem?
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, gospodo iz najmanje osam ministarstva i brojnih državnih institucija, prvo želim da kažem nekoliko reči oko načina na koji današnju raspravu vodimo.
Na predlog kolege Babića, spojili smo 18 tačaka dnevnog reda, po Poslovniku. Tada nismo mogli da reagujemo i to radimo danas, 18 tačaka dnevnog reda nalazi se pred nama. One nemaju gotovo nikakve veze jedna sa drugom. Ovo je materijal za tih 18 tačaka, po ovim zakonima, koji su gotovo svi podneti za raspravu po hitnom postupku. Ovlašćeno je bilo osam ministara da učestvuje u raspravi. Gospodin Selaković – četiri zakona, gospodin Dačić – tri, gospodin Ljajić – dva, gospođa Zorana Mihajlović – dva, gospodin Vulin – jedan, Dušan Vujović – jedan, ministarka Bogosavljević – dva zakona i jedini prisutan gospodin Gašić je bio ovlašćen za dva zakona danas.
Neposredno pred početak predsednik Vlade ga je ovlastio da predstavlja Vladu u raspravi o svih ovih 18 predloga zakona i on je to uradio. Četrdeset sedam i po minuta je govorio o svim zakonima, iako ništa to je jedan napredak kada imamo ove objedinjene rasprave, vrlo često se desi da predstavnik predlagača i ne spomene sve zakone. Tako na početku ovog zasedanja, ministar Verbić u svom izlaganju, recimo, nije govorio uopšte o programu – Horizont 2020 koji se tog istog dana i glasao.
Pitanje, na koji način i da li možemo da vodimo kvalitetnu raspravu ako je ovde samo ministar Gašić? Kažem, dva zakona originalno je on bio ovlašćen pred Skupštinom da predstavlja, ove druge zakone neki drugi ministri.
Probaću u ovih 20 minuta, koliko imam na raspolaganju, da kažem nekoliko reči o nekoliko zakona. Moju prvu sumnju, kada smo videli ovakvo objedinjavanje bilo je da ovim nešto hoće da se sakrije, kada spojite nespojivo, verovatno je bila želja da se o nečemu ne razgovara. Ne znam da li je to, recimo Odluka o izmenama i dopunama Finansijskog plana Nacionalne službe za zapošljavanje 2014. koji nikakve veze nema sa međunarodnim bezbednosnim sporazumima, ili sa Odlukom o upućivanju pripadnika Vojske Srbije u mirovne misije ili sa Predlogom zakona o potvrđivanju Sporazuma Vlade Republike Srbije i Švajcarskog federalnog saveta.
Pročitao sam sve ove predloge zakona i sporazume i imam nekoliko stvari koje želim da kažem u toku današnje rasprave. Zanimljivo mi je bilo i ministar je to pročitao, vezano za Sporazum između Vlade Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Nemačke o prevozu putnika i stvari u međunarodnom drumskom saobraćaju. Ministar je pročitao kako je, a to se nalazi u obrazloženju za hitan postupak, kako je 9. septembra 2013. godine, biće sutra godinu dana, naša ambasada obavestila Vladu da je nemačka strana 29. avgusta 2013. godine završila propisani postupak prilagođavanja i uvođenja u pravni sistem ovog sporazuma. Dakle, ovaj sporazum je potpisan 23. maja 2013. godine, Nemačka je to završila 29. avgusta, za tri meseca, a nama treba godinu i tri meseca da isti taj sporazum uvedemo u pravni sistem Republike Srbije.
Onda se čudimo kada kancelarka Nemačke kaže kako ovde na Balkanu se stvari menjaju brzinom puža. Evo vam dokaz za brzinu puža. Nama treba godinu dana više da jedan međunarodni sporazum uvedemo u pravni sistem Republike Srbije. Ko je za to kriv? Opozicija, građani Srbije ili Vlada koja je vladala i 2013. i ove godine? Nemojte da se ljutite kada čujete ocene, nego pokušajte da ubrzate rad na ispunjavanju međunarodnih obaveza. S te strane u opoziciji, u svoje, a i u ime naše poslaničke grupe ćete imati pruženu ruku i saradnju.
Što se tiče Predloga zakona o potvrđivanju sporazuma Vlada Republike Srbije i Švajcarskog federalnog saveta, tu je jedna lepa stvar koja će obradovati borce za LGBT prava u Republici Srbiji, pošto se ovim zakonom u naš pravni sistem uvodi pored pojma supružnik kao član porodice i stalni partner sa kojim postoji veza slična braku prema zvaničnoj evidenciji jednoj od ugovorenih strana. Pošto mi nemamo tako nešto u našem zakonodavstvu, a Švajcarska ima, sada ćemo na određeni način to i mati i u Republici Srbiji, možda je to putokaz na koji način će se stvari u Republici Srbiji odvijati.
Interesantan je i Predlog odluke o davanju saglasnosti za izmene i dopune finansijskog plana Nacionalne službe za zapošljavanje za 2014. godinu. Interesantno je prvo što za predlog ove odluke niko nije ovlašćen ispred Vlade, niko nije bio do danas. Tu je sada gospodin Gašić pa nam može objasniti zašto NSZ kada je predložila svoj finansijski plan Skupštini za 2014. godinu, koji je usvojen u decembru prošle godine, zašto je predvidela samo milijardu i 667 miliona dinara? Kada ste govorili tu ste neke hiljade izgubili. Onda je programom rasporeda i korišćenja sredstava dotacije i organizacije obaveznog osiguranja iz budžeta Republike Srbije 22. februara 2014. godine, dakle samo dva meseca posle toga, utvrđeno je da ova sredstva, a radi se o sredstvima posebna novčana naknada nezaposlenima kojima nedostaje pet godina do ispunjavanja prvog uslova za ostvarivanje prava na penziju, za 2014. godinu je planirano 2.423.250.000 dinara.
Cela suština ove odluke je da se sada radi ispravka ovog finansijskog plana i da dodatnih 755 miliona se predviđa da se prebaci sa razdela Ministarstva rada, Nacionalnoj službi za zapošljavanje koja je, ne znam kada, shvatila da će joj ove godine trebati 200 miliona dinara trebati mesečno da plaća ove naknade, a ne nekih 150, koliko je mislila da će joj trebati krajem prošle godine, i da ne bi došlo do zastoja u isplatama, jer je praktično celokupan budžet za ovu godinu predviđen već isplaćen, mora da se izvrši ova izmena i dopuna finansijskog plana.
Naravno, ovo bi bila tema za raspravu po jednoj tački dnevnog reda. Da govorimo na šta se sve troše pare u Nacionalnoj službi za zapošljavanje. Da postavimo pitanje - zašto su rashodi, na šta se potroši 287 miliona za tekuće popravke i održavanja ili, na materijal 148 miliona ili na neke druge stvari? Ali, nažalost, ovo je jedna od 18 tačaka, a i nemamo vremena da raspravljamo o svim ovim pitanjima vezano za ovu tačku dnevnog reda.
Takođe, imamo i među ovim sporazumima, koji počinju sa sporazumima o razmeni tajnih podataka i raznim drugim, i jedan zajam od 200 miliona dolara, odnosno 145,3 miliona evra. Mislim da svaki put kada razgovaramo o zaduživanju građana RS koji će morati da plate ovaj iznos, treba da vodimo raspravu uz prisustvo ministra i da čujemo na koji način će te pare biti potrošene, da li će država Srbija moći da vraća ovaj dug od 15. aprila 2019. godine, kako je predviđeno ovim zakonom, i na koji način će se povećati zaduženje RS koja je već sada na rekordnom nivou.
Možda jedina tačka o kojoj ministar prisutan danas može da pruži konkretne odgovore, jer ne verujem da može da nam da konkretne podatke o tome na koji način će potvrđivanje sporazuma između Vlade RS i Vlade Republike Azerbejdžan o saradnji u oblasti poljoprivrede, kakve će to pozitivne efekte imati na spoljnotrgovinsku razmenu i na neke eventualno dodatne prihode u RS, je tačka koja je vrlo važna i mislim da zaslužuje naravno pojedinačnu raspravu, a to je Predlog Odluke o upotrebi i učešću pripadnika Vojske Srbije u mirovnoj misiji UN u Centralno-Afričkoj Republici i EU u Centralno-Afričkoj Republici.
Mi smo danas čuli da je Odbor prihvatio i predstavnik predlagača takođe prihvatio amandman gospodina Babića, gde se rok od osam dana od dana objavljivanja skraćuje, da zakon počinje da stupa na snagu danom objavljivanja, zato što je planirano da se prvi vojnici u okviru ove mirovne misije upute u Centralnoafričkoj Republici već septembra meseca, znači, bukvalno ovih dana. Uvek smo podržavali učešće pripadnika Vojske Srbije i MUP-a u međunarodnim misijama i da je to važno za imidž RS, da nam to omogućava da budemo kredibilan partner, i otvara nam mnoga druga vrata koja treba da dovedu do većeg ekonomskog razvoja i boljeg života građana Srbije, ali mislim da uvek treba da imamo na umu da ljude koje šaljemo tamo, ne šaljemo ih na nikakav izlet, šaljemo ih na opasna trusna područja i da će njihovi životi biti izloženi riziku.
U samom obrazloženju ove odluke kaže se da je situacija izuzetno složena, da je karakteriše sukob na etničkoj i verskoj osnovi, veliki broj raseljenih lica, neuspeh uspostavljanja vlasti na čitavoj teritoriji države i pretnja podele države.
Prvo bih zamolio ministra oko jedne nedoumice. Ovde u ovom predlogu zakona stoji da će RS uputiti do 75 svojih pripadnika u ove dve misije, a ministar je obrazlažući rekao - 68 medicinskog osoblja u Misiju UN, šest u Misiju EU, dva štabska oficira i dva vojna posmatrača. To je u zbiru 78. Nije neka razlika, ali radi se o troje ljudi i evo da vidimo, da li je 78 ili 75, i kojom dinamikom će oni biti upućivani u Centralnoafričku Republiku, i takođe, ja sam postavio ministru pitanje na sednici Odbora za odbranu i unutrašnje poslove o tome ko će biti zadužen za bezbednost, s obzirom da pripadnici Vojske RS će ići tamo, ići će iz medicinskog osoblja, verovatno neće biti pod naoružanjem i neko drugi će se starati o njihovoj bezbednosti. Koja je to zemlja, da li je to taj Nemački kontigent u okviru kojeg će biti naše snage? Voleo bi da čujemo od ministra, možda već i naredne godine, ukoliko on bude u prilici da ih obiđe, i izveštaj o tome kakvo je stanje na terenu. Znamo da je ministar pre nekoliko dana i obišao naše vojnike u Libanu i mislim da je to dobro, i ukoliko se ova misija ostvari u ovom punom obimu od preko 70 ljudi, mislim da će to biti treća misija po brojnosti Vojske RS i mislim da je izuzetno važno da pokažemo brigu o tim ljudima koje šaljemo u jednu daleku, i sasvim sigurno, opasnu zemlju.
Na kraju, ja se samo nadam da ova praksa spajanja nespojivog se neće ponavljati. Mogu da razumem želju da se ovo zasedanje što pre završi, jer postoji jedna delegacija ili više delegacija Narodne skupštine RS koje treba da odu u važne posete u daleke zemlje, ali mislim da to nije razlog da se uspostavlja jedna loša praksa.
Nemojte da, kada sledeći put, ako ga bude, kažete – pa evo, desilo se jednom pa sad može da se dešava svaki put. Ovakve stvari ne bi smele da se dešavaju u praksi parlamenta Srbije. Ne možemo da kvalitetno raspravljamo o 18 međunarodnih sporazuma, koji prvo nisu 18 međunarodnih sporazuma. Među ovim tačkama ima stvari koje nisu međunarodni sporazumi, izuzetno važnih tačaka. Nešto sam o tome govorio. Znači, osam ministara je bilo predviđeno da obrazlaže ove predloge zakona, tu je samo gospodin Gašić i ja vas molim da ovo bude prvi i poslednji put da u parlamentu na ovaj način raspravljamo o ovako važnim stvarima.
Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.
Želim da se osvrnem na ovu diskusiju koju smo danas vodili i činjenicu da od 18 tačaka dnevnog reda u raspravi ništa nismo čuli i niko nije govorio o tome, o Sporazumu o saradnji Vlade Republike Srbije i Vlade Crne Gore u kontekstu pristupanja EU, ništa nismo čuli i govorili o Sporazumu o trgovini između Republike Srbije i Tunisa, nismo mogli da govorimo o tome da li ova četiri sporazuma o razmeni i uzajamnoj zaštiti tajnih podataka i praksa koju imamo sa zemljama sa kojima smo do sada potpisali te sporazume, da li je možda došlo vreme za izmene i dopune našeg zakona o tajnosti podataka, jer on sadrži neke odredbe, koliko sam ja čitao, koje su u suprotnosti sa odredbama koje se nalaze u ovim međunarodnim sporazumima, a po slovu tog sporazuma, poštovani predsedavajući, ne bih da moram da glasno govorim, ako možete malo da …
Ako možete da zamolite poslanike za još malo pažnje.
Slušali smo ovde o gradu Leskovcu i njegovim naporima gradonačelnika dr Cvetanovića da se bori za zaštitu životne sredine. Slušao sam pažljivo i molio bih da poslanici uvaže mene još narednih nekoliko minuta, da iskoristim svoje pravo.
Da li Zakon o tajnosti podataka koji je donela ova Skupština treba da se menja? Da li treba da se modernizuje, postavlja se pitanje usvajanjem svih ovih sporazuma. Koje su koristi konkretno ekonomske, da li imamo neki račun o saradnji sa Azerbejdžanom koji ćemo ostvariti potpisivanjem sporazuma?
Nismo mogli da čujemo ko je odgovoran za to što Nacionalna služba za zapošljavanje nije dobro planirala budžet i sada je potrebno dodatnih 755 miliona dinara za isplate ljudima koji se nalaze pred penzijom, a ne mogu da pronađu posao. Takođe, nisam dobio od ministra, jedino prisutnog, gospodina Gašića konkretan odgovor oko toga što je u izlaganju rekao, ja sam izračunao 78 pripadnika misije u Centralnoafričkoj Republici, a u Predlogu zakona stoji do 75.
Ponavljam ponovo, bila je diskusija gde je jedan kolega poslanik svo svoje vreme iskoristio samo čitajući predloge zakona, naslove, a nije stigao ni do pola. Mislim da to još jednom govorimo da ne možemo na ovaj način da raspravljamo u parlamentu o ovoliko različitih stvari u okviru jedne tačke dnevnog reda. Želim samo da ponovim na kraju da se nadam da se ova praksa više neće ponavljati. Hvala.
Hvala, poštovana predsednice.
Moje prvo pitanje danas uputio bih vama. Tokom jula meseca i početkom avgusta postavio sam nekoliko pitanja, koristeći ovu poslaničku mogućnost koju danas imamo po članu 287. Na neka sam dobio odgovor, a na neka nisam dobio odgovor. S obzirom da je rok po Poslovniku 15 dana da lica, odnosno organi kojima se pitanja upute u Skupštini, odgovore u pisanom obliku, moje je pitanje vama, koji ste zaduženi za sprovođenje Poslovnika, kada ću dobiti odgovor?
Pitanja na koja nisam dobio odgovor postavljena su predsedniku Vlade, ministru odbrane i direktoru VOA, znači, vrlo važnim i odgovornim, nadam se, organima Republike Srbije. Neću danas da trošim vreme svih nas i da ponavljam ta pitanja, pa bih vas molio da u skladu sa svojim ovlašćenjima i autoritetom koji svakodnevno ovde pokazujete, iskoristite taj autoritet i omogućite da dobijem odgovor na pitanja koja sam postavio pre više od mesec dana.
Drugo pitanje koje bih danas postavio je pitanje predsedniku Vlade. Kada smo doneli na početku ovog mandata Zakon o Vladi, izmene i dopune Zakona, tim izmenama je predviđeno da predsednik Vlade može da osniva savete u neograničenom broju i sa nedefinisanim zaduženjima, koja će biti definisana odlukom o osnivanju saveta. Mene zanima da dobijem odgovor – koliko je do danas osnovano saveta? Za koje oblasti su osnovani ti saveti i ko su ljudi koji su u tim savetima?
U zakonu stoji da članovi saveta nisu u radnom odnosu u Vladi i tada je govoreno o tome i u obrazloženju zakona je stajalo da to neće imati dodatne troškove po budžet Republike Srbije.
Bilo bi zanimljivo videti ko su ti ljudi, kakvo je njihovo profesionalno angažovanje, gde su angažovani i pratiti onda odluke Vlade i politiku Vlade u određenim oblastima i videti da li možda oni ostvaruju neki interes kroz rad u savetu na onom poslu koji profesionalno obavljaju.
Mnogo je oblasti u kojima Srbija ima problema i sigurno da postoji potreba da se dodatno angažuju stručni, kvalitetni ljudi koji mogu da pomognu svojim savetima i predsedniku Vlade i celoj Vladi, ali ovaj način, koji je tada ustanovljen, formiranja jedne vlade u senci, za svaku oblast može da se formira savet koji savetuje premijera i može da ga savetuje koje odluke da donosi, koje predloge da iznosi na Vladi, mi smo kritikovali. Mislimo da je važno da dobijemo odgovor i da saznamo da li su formirani ti saveti, za koje oblasti i ko čini te savete. Hvala.
Hvala.
Član 128. Poslovnika. Narodni poslanici su dužni da identifikacione kartice nose sa sobom pri izlasku iz sale Narodne skupštine. Složićete se da ima mnogo više kartica nego poslanika u ovom trenutku.
Hvala poštovana predsednice.
Smatram da je povređen član 269. Poslovnika Skupštine Republike Srbije koji kaže – kada kandidat za predsednika Vlade iznosi svoj program i predloži sastav za sastav Vlade na sednici Narodne skupštine, o kandidatu za predsednika Vlade, iznetom programu i kandidatima za članove Vlade otvara se pretres.
Danas smo dobili obaveštenje od predsednika Vlade da u skladu sa Zakonom o vladi, član 13a, se ovlašćuje prvi potpredsednik, gospodin Ivica Dačić, da zamenjuje predsednika Vlade. Mi smatramo da to nije po Poslovniku, da nije po zakonu, jer član 13a. Zakona o Vladi kaže – da predsednik Vlade određuje jednog od potpredsednika Vlade za prvog potpredsednika Vlade koji ga zamenjuje za vreme odsutnosti ili sprečenosti sa svim ovlašćenjima predsednika Vlade, izuzev ovlašćenja na predlaganje izbora ili razrešenja člana Vlade.
Ovaj Poslovnik jedino prepoznaje kandidata za predsednika Vlade, kao ovlašćenog da predlaže u Skupštini i učestvuje u raspravi kada se govori o izboru članova Vlade.
Ne možemo da održimo današnju sednicu ukoliko predsednik Vlade nije tu. Sada sam vam pročitao član 269. Poslovnika, član 13a. Zakona o Vladi i smatram da je potrebno da u skladu sa svojim ovlašćenjima današnju sednicu prekinete dok predsednik Vlade ne bude tu sa nama da u skladu sa Poslovnikom i zakonom obrazloži svoj predlog za ministra ekonomije i privrede koji smo čekali evo već mesec dana, koliko je formalno kada je prethodni ministar, treći, a danas ćemo verovatno dobiti i četvrtog, dao ostavku. Smatram da ukoliko to ne uradite, nema uslova za zakoniti rad i molim vas da postupite po našem predlogu. Hvala.