Zahvaljujem. U raspravi u načelu o Predlogu zakona o izmenama i dopunama svoje izlaganje sam počela i završila sa željom da nadležni odbori i predstavnici Vlade prihvate amandmane koji prave mnogo bolje rešenje, zbog toga što amandman o kome je reč jasno precizira da se radi... odnosno, preko pet godina za krivično delo sa elementom nasilja.
Koliko vidim i koliko pratim dijalog i debatu između Odbora i predstavnika Vlade, ovaj amandman će biti usvojen i time će znatno preciznije biti data odredba koja je bila u osnovnom tekstu izmena i dopuna Predloga zakona.
Zašto onda uzimam reč i u delu rasprave u pojedinostima? Zato što je ovo događaj koji vidim kao važan za Narodnu skupštinu Republike Srbije, zato što imamo osnovni Predlog zakona o izmenama i dopunama i amandman jedne opozicione grupe, dakle amandman koji su podneli narodni poslanici Čedomir Jovanović, Nenad Milić, Judita Popović, Nataša Mićić, Nebojša Ranđelović, Vesna Pešić, Zoran Ostojić, Slobodan Maraš, Kenan Hajdarević, koji daje mnogo bolje rešenje, i zato što se uspostavlja dijalog o tome da se to rešenje uspostavi.
Trebalo bi, ako umemo, da izvučemo par pouka iz ovog slučaja, s obzirom na to da se, uopšte govoreći, radi o temi, odredbi ovog zakona koja otkriva u našim međusobnim debatama mnogo više nego što su zapisane reči u dva člana kojima se izmene i dopune zakona predlažu i koja otkriva mnogo više nego što možemo u okviru ove rasprave da kažemo, a tiče se konteksta Srbije 2010. u kojoj danas menjamo Zakonik o krivičnom postupku.
Druga dobra stvar koje bih volela da se setimo jeste da je dijalog između opozicije i predstavnika vlasti uvek moguć i poželjan, jer uvek završava tako da daje bolje rešenje nego što je bilo početno.
Zašto nismo imali dobar Predlog zakona odmah od predstavnika Ministarstva? To je tema za sve nas i, uz jednu malu digresiju, to je tema koju otvaram na odborima kojima pripadam i na odborima čiji me predlozi zakona izuzetno zanimaju (Odbor za evropske integracije i Odbor za zaštitu životne sredine), na kojima sam pitala i pitaću svakog predstavnika ministarstva da objasni na koji način izmene i dopune koje predlaže da ih Narodna skupština usvoji poboljšavaju stanje krajnjeg korisnika u odnosu na postojeće odredbe.
Svaki predstavnik ministarstva koji ne ume na to da odgovori ima izbor: ili da prihvati amandman koji će podneti bilo koji poslanik opozicije ili bilo koji poslanik vladajuće većine, ili da da smislen odgovor.
Drago mi je da je ovo primer kada je odabrano jedno od dva dobra rešenja, sa ponavljanjem da su predstavnici izvršne vlasti nama obavezni da kroz odgovor na pitanje – a šta će se bolje desiti korisnicima za koje predlažete izmene i dopune zakona... Dakle, dobar odgovor na to pitanje daje i tačan odgovor na to koliko se (ili ne) primenjuje selektivno bilo koji zakon koji imamo i koliko svi kao društvo i država imamo problema zato što se zakoni ne primenjuju.
Zašto se zakoni ne primenjuju? Zašto nismo imali efikasnu primenu prethodnih odredaba Predloga zakona o kojem je reč? To je onaj deo šireg konteksta o kojem nemamo vremena da pričamo u okviru ovog zakona, jer je na ivici poštovanja Poslovnika, ali meni se čini da je sasvim jasno da mi, kada je u pitanju izvršna vlast, kada je u pitanju sudska vlast i čak kada smo u pitanju mi, zakonodavna vlast u Srbiji, imamo problem sa nečim što zovem – negativan sukob nadležnosti; lako kažemo „nije to moj posao, to je nečiji drugi posao“.
U toj provaliji između raznih čiji to posao jeste u stvari, ako ima prostora da kažemo „nije to moj posao, to neka neko drugi uradi“, dešava nam se selektivna primena zakona, dešavaju se propusti koje vidimo tek kada broj propusta naraste dovoljno da je nepodnošljiv ili da izazove nekoga da kaže „čekaj, to je moj posao, hajde da taj problem rešimo“. Dakle, od rečenice „nije moj posao“ i vajkanja i odugovlačenja problema nema niko nikakve koristi. Od rečenice „ovo je moj posao, daj da ga obavim“ svi imamo koristi.
Za kraj, slušajući vrlo pažljivo debate i u načelnoj raspravi i sada u pojedinostima, molim sve kolege, sve koji se pozivaju na ljudska prava, koji se pozivaju na izgradnju pravne države gde će ljudska prava, građanska prava, slobode čoveka i građanina biti poštovane, da jednom svi usvojimo da su svi uhapšeni nevini. Dokle god u ovoj sali mi imamo poslanike koji znaju da su neki uhapšeni nevini, a neki uhapšeni nisu nevini, imamo problem sa ogromnim neznanjem o tome da su svi uhapšeni nevini, šta god vi privatno mislili o razlozima zbog kojih je neko uhapšen. Svi su uhapšeni nevini i tokom sudskog procesa.
Ako mi sami u ovoj zgradi, u ovoj sali tvrdimo da znamo ko je nevin, a uhapšen, a ko nije, mi podstrekavamo nasilje. To ne mogu da dozvolim, jer to čak nije pitanje naše zajedničke obaveze da znamo šta je nevinost, to je pitanje naših etičkih stavova da branimo pravo svih uhapšenih da budu nevini sve dotle dok se u okončanom sudskom procesu ne izrekne krivica, ne izrekne presuda, dok ona ne postane pravosnažna.
Mi narodni poslanici kreiramo javno mnjenje, mi nosimo odgovornost za javno izgovorenu reč. Predmet ovog zakona biće krivično delo sa elementima nasilja onih koji nasilje čine. Predmet ovog zakona ne sme biti i neće biti niko ko ne čini delo sa elementima nasilja. Sloboda govora, sloboda protesta nije delo sa elementima nasilja. Pomozimo svima tako što ćemo mi prvi, govoreći da znamo šta je paket ljudskih prava koji ova država hoće da sprovede svakodnevno u delo, da počnemo da govorimo – svi uhapšeni su nevini sve dotle dok se kroz sve instance u državi ne utvrdi neopozivo njihova krivica i ne budu pravosnažno kažnjeni.
U želji da što više svi zajedno smanjimo broj puta kada izgovaramo rečenicu „to nije moj posao, to nek neko drugi uradi“ i u želji da zaista svi zajedno pokažemo i svojim govorom, pažljivo birajući reči, da poštujemo ljudska prava uhapšenih, zahvaljujem vam se još jedanput, s nadom da će svake izmene i dopune proći uz saradnju opozicije i predstavnika vlasti. Hvala vam.