Dame i gospodo narodni poslanici, nekoliko minuta koje ću iskoristiti od vremena koje je na raspolaganju Poslaničkoj grupi ZES biće iskorišćeno zahvaljujući razgovorima, konsultacijama i ovde izrečenom od strane kolega narodnih poslanika Nikole Novakovića, Zorana Krasića, Radeta Obradovića i Slobodana Maraša. Zahvalna sam svoj četvorici na izrečenom o trenutnoj proceduralnoj i sadržajnoj fazi u kojoj se nalazi i DRI i direktno predlog dopuna i izmena zakona koji je pred nama.
Šta je srž moje primedbe koju hoću da podelim sa vama? Ovlašćeni predlagač Zakona o Državnoj revizorskoj instituciji bila je Narodna skupština. Nakon mnogo rada radne grupe, narodni poslanici su imali dogovor, i to međupartijski i između vladajuće većine i opozicije, da je neophodno da država dobije nezavisnu instituciju koja će kontrolisati javne prihode, način na koji se troše, taman toliko u iznosima koliko i u zakonitosti, odnosno u procedurama, na koji način prikupljamo javne prihode od svih da bismo ih dali samo nekima, da li to radimo poštujući pravu vrednost dinara. To je bilo 2003. godine, pa 2005, 2007. godine i taj zakon je donet. Današnji akt koji je pred nama... predlagač je ponovo grupa narodnih poslanika i ovlašćeni predlagač u ime te grupe narodnih poslanika je narodna poslanica Branka Ljiljak.
Zašto ovoliki uvod? Zato što su podneti amandmani. Dešava nam se nešto što je paradigma kada gradite institucije, kada uređujete državu i kada pokušavate da na najbrži mogući način, korišćenjem najviše znanja koje imate, posao uradite dobro.
Ovaj akt je podnela grupa narodnih poslanika. Na osnovu odredaba Poslovnika Narodne skupštine, mi tražimo mišljenje Vlade, bez obzira na to ko je predlagač, i to je do ovog trenutka u redu.
Šta je diskutabilno i šta nam se dešava prvi put? Izveštaj koji nam je Vlada poslala, da je ona prihvatila amandman. Ako tumačite obavezu da Vlada da mišljenje, ona može da da mišljenje kada je ona predlagač, tako što amandman prihvata ili ne prihvata, ali ako Vlada daje mišljenje o nekom amandmanu na predlog zakona čiji je predlagač neko drugi, mi prvi put imamo dilemu da li Vlada može da prihvati taj amandman ili može samo da kaže da ima lepo mišljenje o tom amandmanu ili nema lepo mišljenje o tom amandmanu.
Malo karikiram, ali razumete zašto je važan trenutak. Zato što je ovo prvi put da imamo takvu situaciju u parlamentu, što znači da postoji zrelost međupartijskog dogovora i dovoljno znanja o tome koliko je važna revizorska institucija, ali da postoji i osvajanje prostora koji parlament, Narodna skupština mora da ima, a to je da neke teme mi hoćemo da predložimo kao narodni poslanici, bez obzira na to da li to radimo kao članovi odbora, da li to radimo kao članovi radne grupe, kao što je bio slučaj sa Zakonom o Narodnoj skupštini, ili to radimo tako što će nas sedam, osam, tri, dvoje narodnih poslanika, bez obzira na to gde smo, kazati – vidi, ovaj deo u našem društvu je bez dobre regulacije, mi imamo predlog.
Ne sporim, naravno, poslovničko pravo Vlade Republike Srbije da prihvata amandman, jedino smatram dovoljno važnim sam događaj da bi nam svima bilo jasno šta ćemo raditi u sledećim slučajevima kada ponovo bude u Skupštini predlog akta kome Vlada nije predlagač i na koji način ćemo tražiti, možda preciznije u sledećem tekstu Poslovnika koji radi radna grupa, kakva prava ima Vlada u tom slučaju.
Dakle, ne ulazim ni u sadržaj amandmana, ne ulazim ni u sadržaj samog predloga akta koji je pred nama. Smatram da je događaj dovoljno važan i vidim to iz diskusija kolega narodnih poslanika, kao i da ga treba osvetliti i na način na koji ja to činim koristeći vreme svoje poslaničke grupe.
Zašto je još ovaj događaj paradigma? Zato što nam pokazuje da smo mi u jednoj fazi temeljenja institucija i uređivanja države, kada svi znamo šta hoćemo. Hoćemo nezavisnog državnog revizora, hoćemo poverenika za informacije koji će obezbeđivati pravo na slobodan pristup informacijama, ali istovremeno i štititi podatke o ličnosti, hoćemo zaštitnika građana, hoćemo RATEL (znači, hoćemo nekog ko vodi računa o telekomunikacijama), hoćemo Savet Radiodifuzne agencije, koji će voditi računa o zaštiti.
Sve to hoćemo, da ne ređam dalje, i tu se slažemo, čini mi se. Ali, ono oko čega se sporimo, ono o čemu nam možda nedostaje znanja je kako mi hoćemo da sve to što želimo poboljša kvalitet usluge ili uredi državu u nekom sektoru, kako da to radi i kako mi to da kontrolišemo, jer nam je to ustavna nadležnost.
Sada se pojavljuje jedna isprekidana linija, a to je kako Vlada Republike Srbije učestvuje u tom procesu, kada smo se usaglasili da nam trebaju regulatorna tela, kada smo se usaglasili da nam trebaju institucije poput državnog revizora i kada treba regulacijama intervenisati u tom delu.
S nadom da ćemo naći zajedničko rešenje i da se razumemo oko toga šta je to što nam se, mislim, dešava prvi put, želim da naglasim da, i lično i u okviru poslaničke grupe i kao pripadnica Demokratske stranke, podržavam instituciju državnog revizora, kao i svaku drugu kontrolu koja bi se bavila javnim finansijama, jer je to ključ dobrog upravljanja.
Upravljanje državom vrlo često se najbolje i jedino vidi kroz upravljanje budžetom. Još je bolje ako postoji neko ko je nezavisan i stručan, ko može da vas oceni nekom ocenom od jedan do pet, od jedan do deset, koliko dobro upravljate novcem koji prikupljate od svih a svojom politikom opredeljujete da se da samo nekima.
Sa željom da potpuno razjasnimo na koji način će Vlada ubuduće imati ulogu u našem poslovniku u davanju mišljenja, i uz ponovljenu zahvalnost kolegama koji su se bavili sličnim stvarima, nadam se da će na kraju u danu za glasanje biti doneta odluka iza koje će stajati cela Skupština, jer je to jednako važno kao i izgradnja nezavisnih institucija. Hvala vam.