ŽELJKO TOMIĆ

Srpska napredna stranka

Rođen je 1965. godine u Novom Sadu. Završio je Gimnaziju u Sremskim Karlovcima.

Radio je kao službenik, potom bio radnik u štampariji Dnevnik i novinar.

U DSS-u je od nastajanja stranke, 1992. godine bio je osnivač novosadskog odbora. Član je Glavnog odbora stranke.

Od 2001. godine je poslanik u Skupštini Srbije. Bio je zamenik predsednika Odbora za međunacionalne odnose i član Odbora za odnose sa Srbima izvan Srbije.

Na redovnim parlamentarnim izborima održanim 21. juna 2020. godine ponovo je postao narodni poslanik.

Oženjen je i otac jednog deteta. Živi u Novom Sadu.
Poslednji put ažurirano: 08.06.2021, 13:44

Osnovne informacije

Statistika

  • 0
  • 0
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Članstvo u radnim telima

Poslanik nije ni u jednom radnom telu.

Osma posebna sednica , 30.11.2021.

Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ubeđen sam i uveren za razliku od gospodina Komlenskog da će građani za nešto oko mesec i po dana, za malo manje od dva meseca, izglasati ove ustane amandmane i time učiniti nešto zanimljivo.

Pogledajte matematičku progresiju, niko nije primetio tri poslednja Ustava i ovi amandmani 2022. godine. Znači, 1974. godine, pa 1990, pa 2006. godine, svakih 16 godina menjamo Ustav.

Vratio bih se na taj nesrećni Ustav 1974. godine. Zašto nesrećni? Pa stvorio je socijalističke autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo, bez Metohije, samo Kosovo se zvalo, ali hajde što ih je stvorio, nego što im je omogućio da imaju Ustave, odnosno državne prerogative, što hvala Bogu danas nije slučaj.

Već sledeći Ustav Republike Srbije donet 1990. je to onemogućio i skinuo i poništio te državne prerogative. Danas se često spominjao i taj Ustav iz 2006. godine, ali po mnogo stvari je on više nego interesantan i u pozitivnom smislu i ponosan sam i zadovoljan, i srećan što sam 2006. godine u ovoj sali glasao za njega. On je bio proizvod, možda i najvećeg koalicionog kapaciteta oko jednog akta, pa makar to bio i najviši državni akt, lična karta jedne države, odnosno Ustav Republike Srbije.

Danas je gospodin Pastor spomenuo, tadašnja SRS i tadašnja Demokratska stranka kao opozicione, ali najpopularnije stranke, su podržale Ustav. Zaboravio je da spomene jednu stranku koja je manjinski tada podržavala vlast, a to je Socijalistička partija Srbije i njeni poslanici su glasali. Ali šta je interesantno? Za taj Ustav u ovoj sali je glasalo 242 poslanika bez ijednog protiv, bez ijednog uzdržanog.

Danas kada je broj poslanika opozicije mnogo manji, bojim se da se taj broj neće postići iz mnogo razloga, bez obzira i objektivnih, ali 242 poslanika je podržalo taj Ustav 2006. godine.

Da li je bilo javne rasprave? Bila je veoma jaka ustavna kampanja i bila je jaka protivustavna kampanja. I u jednoj i u drugoj su učestvovali poslanici koji su i danas u parlamentu. Mi smo imali priliku na jednom javnom slušanju u maloj sali ovde u Skupštini da čujemo i jednog ministra iz današnje Vlade koji je rekao da nije glasao za taj Ustav. Znači, bio je među onih osam koji nisu ušli u salu i meni je drago zbog toga što se ta demokratičnost i ta širina oseti i danas, ovde.

Taj Ustav sadrži tu preambulu zbog koje je veoma važan, ali nije samo preambula u pitanju, već i član 182. stav 2. gde kaže – Republika Srbija ima autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo i Metohija. Da bi se menjao Ustav danas je bilo čak i predloga da se menja ceo Ustav, tu već možemo da diskutujemo.

Mi danas podnosimo ustavne amandmane iz samo jedne oblasti. Ove promene faktički i nisu politizovane i nisu političke kao što su ova poslednja tri Ustava imala određene političke posledice, što negativne, što pozitivne.

Nekoliko poslanika je to uradilo, moram i ja, Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo je odradio lavovski deo posla i stvarno koleginicu Jelenu Žarić Kovačević moram javno da pohvalim. Ja sam već nekoliko mandata poslanik, ja takvu energiju i takvu predanost ne pamtim da sam video, možda se slabo sećam, kao i kolege poslanike. Hvala i članovima Radne grupe, ali posebno hvala i ministru, gospođi Maji Popović, gospodinu Vinšu i svima onima koji su stvarno, što se kaže pregalački uprli da nešto odrade onako kako oni misle da treba, a za dobrobit građana.

Ono što je dobro iz svega ovoga, verovatno je manje bitno, ali približiće se pravosuđe i običnom građaninu, jer on kada izađe na referendum i kako god da glasa počeće aktivnije da razmišlja i o sudiji u svom mestu, i u tužiocu i o svim bitnim faktorima iz oblasti pravosuđa.

Da li smo bili sve vreme jedinstveni i da li je bilo disonantnih tonova na javnim slušanjima? Bilo je. Mi smo čuli predloge da ustavna kategorija postane Pravosudna akademija, da advokati postanu ustavna kategorija. To nije prošlo. Znači, bilo je raznih mišljenja i došlo se do ovog dokumenta koji je danas pred nama, a polovinom januara pred građanima Srbije.

Da se vratim na svoju prvu rečenicu, uveren sam i ubeđen sam da će sve proteći kako treba i da će i narodni poslanici i građani Srbije izglasati ove promene Ustava. Hvala vam.

Trinaesto vanredno zasedanje , 15.09.2021.

Hvala, poštovana predsedavajuća.

Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministri gospođo Čomić i Gojković, kada sam pročitao amandmane SVM i imajući u vidu da smo pročitali i Predlog zakona i pratili raspravu i u načelu, ono što mi je prvo palo na pamet je da je dosta toga podrazumevajuće, da možda ne treba ni da stoji na papiru, jer se naprosto podrazumeva, jer imamo već Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama i naravno u Ustavu, u članu 10, da je ćiriličko pismo službeno pismo u Republici Srbiji.

Međutim, kada pažljivo iščitam amandmane SVM, dolazim do zaključka da tako i treba u suštini. Svako treba da promoviše i da zastupa ono što može i mora, a to je identitet sopstveni i sopstvene manjine u Srbiji. Ja sam ponosan što sam odrastao u višenacionalnoj zajednici i čitao i „Mezeškalač“ i „Jo pajtaš“, ali malo kasnije „Mađar so“, ali i „Hlas ljudu“ i „Ruske slovo“ i „Libertateu“, ali isto tako najviše sam ponosan na ono što piše u Ginisovoj knjizi rekorda, koju sam imao kao mali i imao sam šta da pročitam – samo jedan narod na svetu u svom pismu primenjuje princip „jedan glas – jedan znak“, to su Srbi.

Naravno da smo ponosni na svoje pismo, samim tim i na svoj jezik, što je normalno, ali ja ne želim da se bavim ni Vukovarom, ni Sarajevom, ni onim područjima gde je ćirilica nepoželjna. Potiskuje se ćirilica i u Srbiji, odnosno pokušava da se potiskuje. Videli smo i saopštenje Helsinškog odbora i još nekih drugosrbijanskih uglavnom nevladinih organizacija. Ono što je važno, da mi sami sa sobom prvo razlučimo, tu je gospodin Jokić više nego u pravu kada je rekao da mi moramo da radimo najviše na tome, kao ljudi i kao građani.

Ja ću vam dati jedan primer, pre nego što je ovaj zakon i uzet u razmatranje, kada je počelo to da se radi, a to smo čuli da je bilo 2017. godine, 2013. godine u rodnom gradu i oba prisutna ministra i mom, u Novom Sadu, Gradsko saobraćajno preduzeće, uz podršku gradskih vlasti donelo je odluku koja je primenjena i važi i dan-danas – svi autobusu u gradu Novom Sadu na svom displeju imaju ćirilicu. Nisu morali da traže zakone ili bilo koje propise i pravila, pošto Ustav govori jedno, ćirilicu primenjivati svuda ne može biti kažnjivo, ne može biti sporno, po bilo kom osnovu.

I tako i danas novosadski autobusi nose na svojim displejima ćirilicu i brojni turisti koji prvenstveno i zbog „Egzita“ i zbog drugih manifestacija dolaze, bilo je pitanje od onih koji su se bunili protiv toga kako će se snalaziti strani turisti. Više nego dobro se snalaze već godinama i ne fali im ništa i dolaze u masovnom broju, isto kao što su dolazili i te 2013. godine, kada je ovaj zakon donet.

Ono što je takođe gospodin Jokić već spomenuo je moj apel i molba da se ovaj zakon striktno primenjuje i sprovodi, to je jako važno. Dobro je da je osnovan savet i dobro je da Ministarstvo vrši nadzor, a već je bilo reči – mnogi zakoni se ne primenjuju i ne sprovode. O tome nikada nismo otvoreno pričali. Ali ovaj zakon je nužno da se sprovodi i primenjuje i da se vrši kontrola da li se to radi.

Ćirilica je, upotrebiću stranu reč, i te kako srpski brend, kao što je to i slava i još mnoge stvari, ali mi ćirilicu promovišemo, ne naturamo je nikom, ne namećemo je nikom, samo je promovišemo, prvenstveno u svojoj državi i prvenstveno među svojim narodom. Isto tako sam mislio da je to podrazumevajuće. Ali, eto, izgleda da mora da se stavi slovo na papir i da bude u obliku ovog zakona, koji zaista smatram izuzetno bitnim i mislim da će ovaj saziv parlamenta biti pamćen, to je moj kolega Tvrdišić već govorio, baš po donošenju ovog zakona.

Veoma je veliki značaj ovog zakona, više i od same forme i sadržaja. Ovo je veoma značajan zakon. Nadam se da će doprineti promovisanju pisma našeg koje ima taj princip „jedan glas – jedan znak“, koji nema nijedno pismo u svetu. Hvala vam.

Jedanaesta sednica Prvog redovnog zasedanja , 11.05.2021.

Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ja ću se obratiti javnosti najviše povodom ovih izmena i dopuna Zakona o osnivanju Muzeja žrtava genocida.

Gospođa ministar, Maja Gojković je u suštini rekla sve ono što treba reći. Znači, sedište muzeja se izmešta iz Kragujevca u Beograd gde u suštini ono i radi. Ovaj zakon se usklađuje sa Zakonom o muzejskoj delatnosti koju smo doneli 7. aprila, ne tako davno, pre manje od mesec dana.

Kao što je poznato istorijsko obeležje našeg naroda, a to će posvedočiti mnogi istoričari, sociolozi, kulturolozi, političari, pisci, jer su, naravno uvek ću na prvo mesto staviti KiM, jesu seobe, ali srpski narod ima još jednu stvar koja ga je obeležila i okarakterisala to su stradanja.

Ta stradalništva viđena u raznim bunama, pobunama, ratovim, itd, naročito bih istakao Drugi svetski rat i naročito bih istakao genocid nad srpskim narodom koji se dogodio u zloglasnom logoru Jasenovac na teritoriji današnje NDH.

Moram, prosto mi savest nalaže, da podsetim na jedan događaj koji se ne tako davno dogodio ovde u Beogradu, a apelovali su i organizatori tog skupa da neko to spomene u Skupštini.

Naime, 21. aprila, takođe pre manje od mesec dana, održana je u prostorijama Srpske akademija nauka i umetnosti memorijalna akademija povodom Jasenovca. Da vam kažem da su što organizatori, što učesnici bili akademici, preživeli logoraši, neki narodni poslanici, da je bila gospođa Jelena Buhač Radojičić, po kojoj je snimljen film „Dara iz Jasenovca“, da je bila jedna majka jedanaestoro dece i da je bio jedan impresivan i emotivan skup, a njihov zaključak i suštinski zahtev je onaj koji je i predsednik Skupštine gospodin Ivica Dačić na završetku jedne od prethodnih sednica i rekao da ćemo da imao u vidu da će uskoro da se donese rezolucija Narodne skupštine Republike Srbije o ustaškom genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima.

Osim pomenutih gostiju na ovoj svečanoj Akademiji bila je jedna, po meni vrlo važna istorijska ličnost koja je, hvala Bogu, živa i zdrava. To je gospodin Gideon Grajf, kojem nije bilo teško da doleti iz Izraela odakle je. Podsetiću vas ko ne zna da je to profesor koji predaje na univerzitetima u Australiji, Estoniji, Izraelu, Litvaniji, Nemačkoj, Novom Zelandu, Poljskoj i SAD. O njemu ne bih trošio mnogo reči, mislim da je naslov jedne njegove knjige dovoljan da ilustruje ko je i kakav je. Knjiga se zove „Jasenovac - Aušvic Balkana“.

Ako mi kao narodni poslanici i ako ova institucija Narodna skupština Republike Srbije shvatamo shvatamo da ovakvu jednu rezoluciju treba, po meni, da donesemo po hitnom postupku, mislim da pred sobom imamo istorijski zadatak i da to uradimo.

Pojmom genocida se bave mnogi, naravno paušalno, često. Ono što su srpska deca, romska i jevrejska, srpske žene, srpski muškarci, srpski starci i starice, doživeli u Jasenovcu ostaće zabeleženo u istoriji čovečanstva, ne samo jednog, dva ili tri naroda, nego celog sveta.

Mi smo tu da tu kulturu sećanja o kojoj često pričamo održavamo, da se sećamo, naravno između ostalih na toj Svečanoj akademiji je bila prisutna i ovde prisutna gospođa Smilja Tišma, koja je takođe uveličala taj skup i ne samo zbog nje i zbog nas samih. Znate kako, bespućima mora i okeana plove brodovi, pa kada zapadnu u određene probleme šalju onaj čuveni SOS signal, na engleskom „save our souls“ ili „spasite naše duše“.

Hajde da mi spasimo naše duše i duše svih stradalih i preživelih i onih koji se trude malo i da zaborave i da relativizuju šta se sve događalo u Jasenovcu u tom zloglsnom logoru, da spasimo duše i sebe samih, naravno i gospođe Tišme koja je, hvala Bogu živa, da još uvek svedoči šta se tamo događalo.

Nije dovoljan jedan film, nije dovoljno mnogo toga, ovo je veliki posao koji stoji pred celim našim narodom da ne mora samo jedan profesor iz Izraela više da se bavi time, nego mnogi naši naučnici, pisci i tako dalje, kao što smo o KiM ili o Seobama imali značajne, literarne i istorijske radove, tako je red da i taj, kao što i u zakonu aktuelnom koji danas menjamo ali ne značajno i ne puno, što nije ni loše, taj 22. april kada su zatvorenici izvršili proboj u ustaškom logoru Jasenovac, obeležimo svake godine, već naredne još svečanije i još značajnije, da svaka osoba, svaki građanin države Srbije zna šta se događalo u ustaškom logoru Jasenovac.

Ne sme niko da relativizuje, da minimalizuje i to bih čak proglasio određenim vrstom delikta, određenom vrstom dela ko god to pokušava. Nama žele da spočitavaju neke druge zločine kao genocide.

Naravno da moramo da mislimo i na svoj ponos i dostojanstvo, ali pre svega na istinu. Ono što je istina ne može da se zamenjuje određenim drugim tezama. Svi znamo šta je Jasenovac bio, a danas postoje ljudi koji misle da su u Jasenovcu ubijani neki drugi ljudi, neke druge narodnosti.

Međutim, zna se da je tamo svaki Srbin koji je završio, završio u logoru samo zato što je Srbin, ne zato što je bio drugog ideološkog opredeljenja u odnosu na vladajući ustaški režim, nego pod jedan, isključivo samo zato što je Srbin. To svaki građanin ove države mora da ima u svesti, isto kao što je svaki Rom završio kao Rom i kao što je svaki Jevrej završio zato što je Jevrej. Bio je i poneki Hrvat, jeste, ali on nije stradao zato što je Hrvat.

E, to je obeležje genocida koje mi moramo da poštujemo i da tu kulturu sećanja i na žrtve, ali i uvažavanje preživelih, ali nas samih i cele države i celog naroda i svih građana Srbije da ispoštujemo maksimalno i da tu rezoluciju, nadam se, donesemo što pre. Hvala vam.

Imovinska karta

(Beograd, 26.07.2012.)

Funkcija Državni organ, javno preduzeće, ustanova, druga organizacija Izvor prihoda Interval Neto prihod Valuta Vreme obavljanja / od-do
Narodni poslanik Narodna skupština Republike Srbije Mesečno 108000.00 RSD 01.07.2008 - 31.05.2012.