ZORAN ŠAMI

Nestranačka licnost

Rođen je 2. novembra 1948. u Valjevu. Studirao je matematiku na PMF-u Beogradu. Diplomirao je 1971. s prosečnom ocenom 9,11 takozvani "a" smer - teorijski smer. Na istom fakultetu je magistrirao 1973, i doktorirao 1978. godine.

1971. godine zaposlio se na Saobraćajnom fakultetu. Radio je prvo kao asistent, pa docent, a od 1985. i kao vanredni profesor. Bio je i šef katedre do januara 1999. godine, kad ga je novi dekan, koga je prema rečima Zorana
Poslednji put ažurirano: 20.02.2022, 09:36

Osnovne informacije

Statistika

  • 0
  • 0
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Članstvo u radnim telima

Poslanik nije ni u jednom radnom telu.

TREĆA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANJA, 01.12.2011.

Zahvaljujem, gospođo predsednice.

Dame i gospodo narodni poslanici, evo već četiri meseca traje agonija srpskog naroda na KiM, agonija koja je poslednjih dna došla valjda negde do svoje najviše nepodnošljive tačke.

Kao posledica jedne pogrešne, promašene politike ove vlade, kao posledica politike koju neovlašćeno vodi predsednik Republike, neovlašćeno zato što po Ustavu za to nema pravo, kao posledica svega onoga što se dešavalo tri i po godine, danas smo došli tamo gde smo došli.

U istoriji bilo koje države ima teških situacija, situacija koje traže hitna, mudra i pametna rešenja. Najnormalnije je da se ta rešenja potraže u institucija koja je najvažnija u državi, a to je ova skupština. Niko nema tapiju na pamet i niko nema tapiju na mudrost i niko nema tapiju na patriotska osećanja, nego hajde jednom konačno da se ovde pogledamo u oči i da konačno vidimo da li nešto za onaj nesretni narod na KiM možemo da učinimo, jer njegova krivica je ogromna. Oni ljudi, zamislite, žele da žive u državi u kojoj su rođeni, žele da žive u državi u kojoj neguju decu, žele da žive u državi u kojoj su sahranili svoje mrtve. Žele da žive u državi u kojoj imaju svoja imanja, a mi ih odlukama donetim na telefonskim sednicama Vlade, koja ne samo da ne sme da pogleda u oči ovu skupštinu, nego ne smeju ni jedan drugog da pogledaju u oči, na telefonskim sednicama Vlade koje su meni razumljive kada se radi o tome da li treba poslati neku urgentnu pomoć nekom poplavljenom selu, potvrđuju odluke i donose uredbe koje jedan činovnik Ministarstva inostranih poslova, kojeg je neovlašćeno poslao predsednik Republike, doneo i koje su dalekosežne, jer de fakto znače priznavanje KiM.

Zarad čega se to radi? Zarad toga da vas neko tapše po ramenu? Zarad dobijanja kandidature za članstvo u EU? Što se tiče tapšanja po ramenu, podsetiću vas da ti isti koju ovu vlast tapšu po ramenu su 1996. godine utvrdili, citiram, da je Slobodan Milošević faktor mira i stabilnosti na Balkanu, a onda su tri godine kasnije ti isti ponovo pokrenuli priču o tome da je Slobodan Milošević, citiram, balkanski kasapin.

Kada je reč o članstvu, odnosno o kandidaturi za članstvo u EU, ali podvlačim bez određivanja datuma, šta to znači? Ne znači apsolutno ništa. Znači ko vršno pero od mrtve kokoške.

Turska je kandidat 20 godina, jedna vrlo ozbiljna zemlja sa 80 miliona stanovnika.

Makedonija, odnosno izvinjavam se, bivša jugoslovenska Republika Makedonija, tako je zovu u Evropi, je kandidat šest godina. Da li to nešto znači za njihove ljude? Ne znači ništa.

Treba da postavim pitanje, ali znate, sva pitanja su već postavljena, što se tiče Vlade i predsednika države. Čovek može da postavlja pitanja ljudima koji su odgovorni za ono što rade, koji imaju osećaj, ako ništa drugo onaj ljudski osećaj da je problem težak. Stoga postavljam pitanje vama, gospođo Slavice Đukić-Dejanović. Vi ste treći čovek u državi. Da li imate nameru da u ovim dramatičnim prilikama, zašta imate pravo, sazovete sednicu Skupštine, da jedni druge konačno pogledamo u oči i kažemo, svako u skladu sa svojom pameću, političkim opredeljenjem i svim ostalim ljudskim osobinama, da li imate tu nameru? Ja vas molim da vaš odgovor ima samo jednu reč. Sve drugo smo kazali jedni drugima, a kazali smo sve drugo i ovom narodu. Nažalost, nesrećnom narodu. Hvala.

SEDMA POSEBNA SEDNICA, 03.11.2011.

Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, svedoci smo poslednjih nedelja tužnog, da tako kažem, finala politike ove vlade prema KiM. Kažem – tužnog, jer naš narod na KiM stvarno doživljava veoma teške trenutke. Kompletna država nam je u agoniji, a sve zbog jedne višegodišnje pogrešne politike ove vlade. Skoro četiri godine DSS uporno pokušava da urazumi Vladu da politiku vezanu za budućnost KiM i politiku u odnosima sa EU treba da menja. Zahtevali smo i tražili smo da se ta politika promeni ne zato da bi mi odustali od evropskih integracija, nego da bi tim integracijama prišli kao i sve druge države koje su ili ušle ili hoće da uđu u EU. To znači bez uslovljavanja i bez ikakvih dodatnih ucenjivanja od strane EU koje druge države naravno nisu imale.
Umesto svega toga svedoci smo da iz dana u dan, jedno po jedno, ova vlada prihvata da kosovskim, prištinskim institucijama daje sve nove i nove atribute državnosti. Svedoci smo da se apsolutno ne čini ništa da se tu bilo šta promeni. U drugim državama kada postoji neki problem, evo posmatrajte šta se dešava u Grčkoj, Vlada uredno izlazi pred Skupštinu i traži od Skupštine savet, mišljenje, o rešavanju nekog teškog problema. Ovde veliki broj poslaničkih grupa već više od dve nedelje traži od Vlade da izađe pred Skupštinu da kaže kakvo je stanje i šta misli da čini. Vlada to neće. Umesto toga, izvinite, Vlada se ponaša kao noj koji zabije glavu u pesak i misli da će to da spreči da bude pojeden. Nažalost, obistinjuje se ono što je kazao naš predsednik Republike, koji je rekao da smo mi na dobrom putu da učinimo odlučujući korak napred. Mi smo, nažalost, na ivici provalije i ja se jako bojim da ćemo taj korak napred i da napravimo.
Juče smo bili svedoci kako predsednik Vlade daje izjavu kako tobož problemi na KiM i pitanja vezana za članstvo u EU uopšte nisu povezani, da su to dva neka potpuno različita puta. Pri tome smo svi svedoci da su stanje od strane vrlo ozbiljnih zvaničnika EU stizala krajnje jasna upozorenja da od EU nema ništa dok mi ne priznamo tzv. državu Kosovo.
Znate, čuli smo takođe od strane predsednika države kako moramo da idemo korak po korak ka Evropi. Tobož je veliki uspeh što ćemo da steknemo status kandidata bez datuma početka pregovora, a za naše građane da objasnim da to znači da nema pristupnih fondova EU dok se ne odredi taj datum. Da podsetim da je Turska kandidat više od 20 godina, da je Makedonija kandidat šest godina, da nemaju datum početka pregovora i da prema tome nema nikakve veze što će Srbija da stekne status kandidata bez datuma početka pregovora.
(Predsedavajući: Pet minuta.)
Evo, završavam. Poslednji put sam pitao da li je ovu vladu sramota? Očigledno nije, pa nema razloga to ponovo da pitam. Pitaću je nešto drugo – aman, ima li nameru da dođe ovde u Skupštinu, ako sme, pa da se malo bar pogledamo u oči? Hvala.

PRVA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 13.10.2011.

Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, juče je Evropska komisija predložila Savetu ministara EU da Srbiji dodeli status kandidata. Kada bi ta vest iza ove činjenice koju sam izrekao imala tačku na kraju, onda bi to bio razlog za, verujem, naše sveopšte zadovoljstvo.
Međutim, posle te rečenice sledi jedan veliki broj rečenica, od kojih ću vam ja citirati samo jednu. Citiram prema izveštaju BETE – Komisija je preporučila da pristupni pregovori počnu čim Srbija ostvari dodatni značajni napredak u daljoj normalizaciji odnosa sa Kosovom. Ko iole poznaje diplomatski rečnik, jasno je da se u ovom slučaju Srbija tretira kao jedna, a Kosovo kao druga država. To naravno ništa ne čudi, 22 članice od 27 članica EU su priznale nezavisno Kosovo.
Naravno, o tome je govorio i gospodin Andrić, sledila je jedna orkestrirana medijska propaganda, moraću da kažem, krajnje neprofesionalnih ili možda profesionalnih medija, koje kontroliše ova država, po kojoj se dalji uslovi o svemu što Srbija mora da ispuni, a zapravo se sve svodi na jedan uslov, a to je da Srbija prizna atribute kosovske državnosti, bez obzira da li će da izrekne onu poslednju rečenicu ili neće, tako da jučerašnji dan može da se okvalifikuje kao definitivni poraz troipogodišnje politike ove Vlade i na spoljnom i na unutrašnjem planu. Govorim o unutrašnjem planu jer je Kosova i Metohija, naravno, unutrašnji problem Srbije, da vas podsetim.
Dakle, politika koja je počela pre tri i po godine, da se podsetimo, samoubilačkom primenom, jednostranom primenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, nastavila je jednim poniznim stavom prema EU i pristajanjem na čitav niz raznih ucena koje su sve imale jedan jedini krajnji cilj, a to je, kao što sam već rekao, da Kosovo dobije sve atribute državnosti, sa jedne strane, a da sa druge strane Srbi na Kosovu izgube svaki kontakt sa institucijama države Srbije.
Naravno, postavlja se pitanje šta pitati ovu Vladu? Da li je treba podsećati da, čak i da dobijemo status kandidata, mi datum početka pregovora nećemo dobiti dok ne ispunimo ono što valja ispuniti? To nisu, naravno, uslovi koje su dobijale druge zemlje. Nemam ništa protiv da Srbija, naravno, uđe u EU, mi to svi želimo, ali da uđe kao i sve druge zemlje, ispunjavajući one uslove koje su i druge zemlje imale, a ne uslove da se odriče dela svoje teritorije, jer taj uslov ni jedna druga država nije imala, niti bi na njega pristala.
Kažem, šta pitati Vladu? Pravo političko pitanje ne vredi postavljati, jer pravo političko pitanje bi bilo da li posle svega ovoga valja promeniti politiku, okrenuti Srbiju prema sebi? Ne kažem zatvoriti Srbiju, naprotiv, sarađivati sa svima i sa EU, ali i sa brojnim državama iz celog sveta koje su i na drugim kontinentima. Dakle, da li namerava da promeni tu politiku? Neću postaviti to pitanje, jer je jasno da ne. Srpska vlada će i dalje držati glavu u pesku i Srbiju sa ruba provalije, do koje je dovela, gurnuti u onaj poslednji korak napred.
Moje pitanje je sasvim jednostavno i kratko i zahteva još kraći odgovor. Nije možda političko, ali je ljudsko. Pitanje glasi – da li vas je bar malo sramota?